Živimo ili bismo trebali živjeti u razdoblju globalnog zatopljenja, ali je netko to, po svoj prilici, zaboravio reći instanci zaduženoj za određivanje vremenskih prilika. Među one koji se danas, suočeni s velikim hladnoćama, kiselo smiješe na spominjanje izraza “globalno zatopljenje” ovih dana su se našli i stanovnici Istočne obale gdje je hladni val s nezapamćenim snježnim oborinama nazvan “Snowpocalypse” ili “Snowmageddon”. Koliko je situacija ozbiljna, pokazuje i da je tamošnji TV-meteorolog izgubio svoju hladnokrvnost. Sva sreća da se našem Sijerkoviću to (barem zasad) neće dogoditi.
Kategorija: Kultura
A gdje je perje?
Malo sam bacio na pogled na SciFi Channel gdje je jedan od filmova koji se vrti na programu i Planet Raptor. Kao što i samo ime sugerira, glavne “zvijezde” tog filma su dinosauri koje je proslavio Steven Spielberg u Jurskom parku. Naravno, ovaj film nije ni do koljena Spielbergovom, a to se odmah vidi zahvaljujući lošoj kvaliteti CGI-ja zaslužnog za raptore.
Međutim, sam CGI i nije toliki problem, koliko činjenica da raptori ljeta Gospodnjeg 2010. nisu i ne mogu biti isti oni raptori koji su plašili malu djecu ljeta Gospodnjeg 1993. A razlog za to je da raptori modernog doba imaju perje, odnosno da je svatko tko je gledao Discovery Channel zna da su raptori, kao preci današnjih ptica imali perje, a o čemu postoji kakav-takav konsenzus među paleontolozima još od sredine 1990-ih.
Dakle, glavni problem Planeta raptor je u tome što raptori u tom filmu nemaju perje. Nedostatak perja kod raptora je stvorio isti problem inače sjajnoj BBC-jevoj seriji Šetnja s dinosaurima iz 1999. godine. Njeni tvorci su, za razliku od Spielberga, znali za perje, ali krajem 1990-ih CGI-tehnologija odnosno budžet za istu jednostavno nije bila na takvoj visini da omogući prikaz pernatih raptora. Zato su raptori u toj seriji završili bez perja.
Uzimajući u obzir da je Šetnja s dinosaurima stara samo jedno desetljeće, a već sada izgleda beznadno zastarjelo, postavlja se pitanje što će biti s mnogim sličnim filmovima gdje je jedina atrakcija CGI. Odgovor na to pitanje daje Titanic, koji je svojevremeno ljude ostavljao otvorenih usta, a danas izgleda kao banalna i nimalo produhovljena melodrama. Nešto slično bi se moglo dogoditi i Avataru, iako ne tako brzo da spriječi žetvu “Oscara”.
I nesuđeni američki predsjednik napravio seks-snimku?
[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=john+edwards+senator&iid=1483688″ src=”6/1/9/2/Democratic_Presidential_Candidates_47b4.jpg?adImageId=9660496&imageId=1483688″ width=”234″ height=”162″ /]
Izgleda da nijedan seksualni skandal u posljednje vrijeme ne može doći bez spominjanja nekakvih audio ili video-snimki kojim su dokumentirane nečasne rabote. Tome nije uspjela izbjeći ni priča koja je ispočetka izgledala predobra da bi bila istinita – vanbračna afera Johna Edwardsa, bivšeg američkog senatora, potpredsjedničkog kandidata i jednog od najozbilljnijih aspiranata za fotelju u kojoj danas sjedi Barack Obama.
Edwards, koji je zahvaljujući svojom telegeničnom pojavom i populističkom brigom za siromašne bio jednom od najvećih zvijezda Demokratske stranke, danas uživa politički status ekvivalentan radioaktivnom otpadu. Razlog su, dakako, njegove “slobodne aktivnosti” s Rielle Hunter, snimateljicom video-filmova za njegovu kampanju, a koje su koincidirale ne samo s predsjedničkom kampanjom 2008. godine, nego i s teškom bolešću njegove popularne supruge, najbliže suradnice i financijerke Liz Edwards. Priča o vanbračnom djetetu, koju je u jesen 2007. godine provalio tabloid National Enquirer, a koji nijedan “ozbiljan” medij mjesecima nije htio objaviti, pretvorila se u skandal par excellance kada je Edwards, koji je mjesecima odbijao bilo kakve insinuacije, uhvaćen kako izlazi iz Hunteričine sobe.
Edwardsu su trebali mjeseci da se suoči sa istinom, odnosno tek je nedavno priznao da je on uistinu otac Riellinog djeteta, a implicitno je potvrdio da su njegovi najbliži suradnici u nastojanju da zataškaju cijelu priču mjesecima obmanjivali američku javnost. Od Edwardsa se prije nekoliko dana rastavila supruga, a sada mu i najodaniji sljedbenici okreću leđa. Među njima je i Andrew Young, kome će u subotu izaći knjiga “Politician” u kojoj iznosi najprljavije detalje cijele priče. Jedan od njih, dakako, govori i o tome da je došao u posjed snimke koja sadrži seksualnu aktivnost Edwardsa i “nepoznate plavuše”.
Gdje ima dima ima i vatre, a to je potvrdila sama Rielle Hunter isposlovavši na sudu privremenu mjeru kojom od Younga traži da joj preda fotografije i video snimke koje su, po riječima njenih odvjetnika, “privatne i osobne naravi”.
Kina uz Velikog brata dobila i “sestru”
Ono što mnogi nazivaju prvim velikim sukobom novog desetljeća, a pesimisti i najavom novog hladnog rata, jest spor između američke kompanije Google i vlasti Narodne Republike Kine vezan uz različito viđenje načina na koji korisnici Interneta u najmnogoljudnijoj (i najvećoj komunističkoj) zemlji svijeta mogu pristupati Internetu. Sukob je eskalirao nakon što je 12. siječnja otkriven “sofisticiran pokušaj” hakera da se razbije Googleov kod, odnosno da se dobave E-mail adrese i korespondencija kineskih aktivista za ljudska prava. Google je objavio kako će napustiti svoje operacije u Kini, ukoliko tadašnje vlasti ne ukinu svoja ograničenja Interneta, poznata kao “Veliki kineski vatrozid”.
Ako se to dogodi, barem nekim Kinezima Google baš i neće previše nedostajati, s obzirom da je već sada “izronila” domišljata alternativa. Riječ je o novoj tražilici i društvenoj mreži po imenu Goojje, koja je nastala kao izvedenica prvog sloga u riječi “Google” i “jje”, što je BBC protumačio kao mandarinsku riječ “jiejie”, odnosno “velika sestra”. BBC također citira Reuters koji tvrdi kako je na početnoj stranici novog servisa pisalo “Sestra je sretna što je brat odustao od odlaska i odlučio ostati sa sestrom”.
Google je, kako navodi BBC, odbio komentirati ovakve izraze bratsko-sestrinske ljubavi.
Nikki, Nikki, Nikki
[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Nikki+Reed&iid=1897875″ src=”b/6/d/f/be.JPG?adImageId=9510386&imageId=1897875″ width=”234″ height=”351″ /]
Svatko tko se bavi novinarskim poslom prije ili kasnije se suočiti sa spoznajom da ako neka vijest izgleda predobro da bi bila istinita, onda zbilja nije istinita.
Jednu takvu situaciju je pružila holivudska blogerica Nikki Finke objavivši kako je Disney imenovao Nikki Reed za potpredsjednicu zaduženu za Disney Channel i Disney XD. Finke je napisala da dotična ima 13 godina iskustva na radu s raznim produkcijama.
Usprkos toga, veliki broj čitatelja je automatski zaključio kako je riječ o mladoj 22-godišnjoj glumici po imenu Nikki Reed, poznatoj po tumačenju uloga fatalnih nimfeta u filmovima kao što su Trinaest i Mini’s First Time. Razlog za to je u činjenici da je Reed, čija je debitantska uloga u Trinaest bila inspirirana vlastitim tinejdžerskim buntovništvom, poznata i kao autorica scenarija filma koji ju je lansirao u orbitu. Iz svega toga nije bio problem u mašti konstruirati tipično holivudsku priču o putu od trnja do zvijezda, odnosno buntovnice koju izbacuju iz škole do svemoćne studijske foteljašice.
Na žalost, kao i sve što dolazi iz Hollywooda, ovo je iluzija. Nikki Reed iz filma Trinaest i Nikki Reed koja je zasjela u Disneyevu fotelju su dvije različite osobe, a u što se može uvjeriti svatko tko ilustraciju članka o imenovanju usporedi s ovom galerijom.
Nadam se samo da ova vijest neće doći do hrvatskih medija. S obzirom na to da svojevremeno ni evidentna fizička razlika Dore Venter i Renate Sopek nije spriječila stalno ponavljanje priče o seks-videu potonje, može se samo zamisliti koliko će bajtova trebati da naši novinari, oboružani samo copy-paste tekstovima, prestanu zvijezdu Trinaest nazivati Disneyevom direktoricom.
Stargate: Universe – prvi dojmovi
Pogledao sam prve dvije epizode TV-serije Stargate: Universe i mogu reći kako mi se načelno sviđa. Doima se da je postignut cilj svakog dobrog početka spin-off serije – imati sadržaj koji okorjelim fanovima Stargatea neće predstavljati ponavljanje već viđenog, a s druge strane novim gledateljima (koji za SG nisu čuli) omogućiti da se užive u osnovnu koncept bez da u seriju gledaju kao telad u šarena vrata.
Casting serije je također dobar, s obzirom da je vrlo dobro vidjeti Roberta Carlylea kako, za promjenu, ne tumači psihopata. Ostatak postave je anoniman i relativno nepoznat, što znači da većina glavnih likova nisu off limits kada na red dođe njihova eventualna likvidacija – a što je, s obzirom na postavku serije, prilično realna i u dramaturškom smislu korisna opcija.
Možda bi se eventualne zamjerke mogle postaviti tome što se cijeli koncept na trenutke ne čini baš previše originalnim. Točnije, malo previše “baca” na neke druge TV-serije kao što su Zvjezdane staze: Voyager, Izgubljeni, a, kada se tome doda i prilično mračan i depresivan ton na početku, netko bi se u svemu tome mogao vidjeti i utjecaj Galactice. No, barem zasad, nedostatak originalnosti nije dao previše materijala za zijevanje. Stargate: Universe nakon prve dvije epizode zaslužuje palac gore.
Buduća Prva dama – novovalna femme fatale u toplesu ?
Sve donedavno je malo tko znao tko je to Gail Huff osim gledatelja bostonske TV-stanice WCVB-TV gdje dotična radi kao terenska novinarka. Taj se broj nije povećao vjerojatno ni nakon što joj se kći Ayla Brown uspjela probiti u polufinale Američkog idola. 47-godišnja novinarka se, pak, više ne može potužiti na anonimnost nakon što joj je suprug prije par dana napravio politički potres postavši republikanski senator u tradicionalno demokratskom Massachusettsom. Suprug joj je postao instant politička zvijezda kome su već sada počeli proricati budućnost u Bijeloj kući, a popularnosti su mu pridonijele i goluždrave snimke iz mladosti.
Sada se, pak, otkrilo – odnosno nacionalni i globalni mediji su otkrili – kako se i Gail Huff u mladosti bavila sličnim aktivnostima kao i njen muž. Zasluge za to pripadaju izvjesnom Dagneyu Fignusu, relativno anonimnom new wave glazbeniku (koji u ovom trenutku ima službeni website, ali ne i članak na Wikipediji) koji je 1984. godine napravio pjesmu po imenu Girl with a Curious Hand (“Djevojka s radoznalom rukom”).
Iste je godine snimljen i video-spot u kome naslovnu ulogu tumači tada 22-godišnja Gail Huff. U mnogo čemu taj je spot tipičan za 1980-e, odnosno doba kada su mladi i nadobudni rokeri pokušavali naklonost publike steći više vizualnim, a manje audio-sadržajem. Tome je u ovom slučaju veliki doprinos dala buduća Prva dama SAD, tumačeći femme fatale čiji kostimi i pokreti odaju freudovske aluzije sa suptilnošću buldožera. To se posebno ističe u kadru gdje njena “radoznala ruka” istisne mlaz iz tube s kremom za sunčanje. Najviše će, pak, zanimanja izazvati kadar gdje se protagonistica skida i u toplesu iz čamca skače u more. (Na žalost mnogih, ta je scena u skladu s cenzorskim standardima 1980-ih, tako da je striptiz sniman s leđa.)
Možemo samo pretpostaviti kakav efekt neke snimke koje se danas vrte na nekim “vrućim” web-stranicama imati na nečije političke karijere za 20 ili 30 godina.
Hrvatska – zemlja sreće?
Dolje se nalazi karta svijeta na kojoj su različite države označene ovisno o stopi samoubojstava. Kao što oni koji klikaju na pojedine slike mogu vidjeti, Hrvatska se ne nalazi među državama koje se mogu pohvaliti nekom naročito niskom stopom samoubojstava, ali je primjetno da neki naši susjedi imaju više razloga dizati ruku na sebe.
Hrvatska po ovim statistikama ima godišnju stopu od 18,3 samoubojstva na 100.000 stanovnika, što je više od Bosne i Hercegovine (11,8) čiji su stanovnici očigledno zadovoljni dejtonskim sistemom. Hrvatska je, s druge strane, očigledno sretna zbog toga što nije u EU, s obzirom da je pripadnost Uniji izazvala suicidalna raspoloženja u Sloveniji (21,7), a o tradicionalno suicidalnoj Mađarskoj – koja je i ranijih desetljeća vodila po ovim statistikama – i njenoj stopi od 26,75 ne govorimo.
Kada se govori o zemljama koje zbilja nemaju sreće, onda tu prednjači Lukašenkova Bjelorusija s 36,8, a ne tako daleko iza nje je i Putinova Rusija s 31,7. Ukrajina je očito bolje mjesto za život nego što sugerira ekonomija, s obzirom da je stopa samoubojstava tek 23,95.
U Evropi se očigledno isplati biti mediteranska zemlja, s obzirom da najniže stope samoubojstava imaju Grčka – 3,35, a iza nje Italija (6,35) i Španjolska (7,9).
Ostaje za vidjeti kakve bi statistike bile da je podatke dala Srbija, koja tradicionalno slovi kao hrvatska utjeha. I kakve će statistike biti nakon pet godina pod dr. Ivom.
Hearts of Iron: Treća (ne)sreća
Bacio sam oko na najnoviji broj Buga i tamo se uobičajenom pregledu igara godine našlo mjesta i najuspješnije naslove iz žanra strategije. Na prvom mjestu je Empire: Total War, a za vratom mu dašću Anno 1404 i Hearts of Iron III. Uvrštavanje potonje je obrazloženo sljedećim riječima:
Uspješnost Paradoxovih igara se mjeri brojem nastavaka – Hearts of Iron, zahtjevna strategija o Drugom svjetskom ratu, došla je do trećeg nastavka; znači da je dobra (LOL).
Na temelju svojih iskustava sa sva tri nastavka Hearts of Iron, mogao bih reći kako osjećam poprilično razumijevanje prema polu-ironičnom tonu ovog članka. Paradox doista zna raditi dobre igre, ali ih publika obično dobije tek negdje oko trećeg patcha. I s HOI 3 je bio sličan slučaj. U svojoj prvoj, vanila verziji, HOI je bio gotovo neigriv zbog nevjerojatne sporosti. To objašnjava zašto je sve donedavno na njihovom službenom forumu bilo relativno malo AAR-ova (detaljnih opisa odigranih partija), kao i da se nije pojavilo ni previše modova. S verzijom 1.3. stvari već počinju sjedati na svoje mjesto, te ljubitelji epskih hard core strategija na temu drugog svjetskog rata mogu doći na svoje.
Ne vjerujte baš svemu što čitate na Wikipediji
Wikipedija je jedna krasna stvar, koja u pravilu služi kao prilično brz i kvalitetan izvor informacija. Međutim, ponekad se dogode situacije u kojoj njena pouzdanost baš i nije na nekoj visini. One se obično tiču živih ljudi koje se iz raznih razloga – ponekad i iz wishful thinkinga – na njenim stranicama pretvara u mrtvace.
Wikipedia se tome nastojala oduprijeti uvevši pravilo – koje se, zasada, koristi samo na njenom engleskom izdanju – da anonimni korisnici ne smiju uređivati biografske članke o nekoj osobi na način da navode da je ona umrla. Zahvaljujući tome je prije par dana dogodilo da na engleskom izdanju Wikipedije članak o Brittany Murphy glumicu n tretira kao živu i zdravu bez obzira na to što su prije par sati sve svjetske agencije donosile vijest o njenoj smrti.
Međutim, pravila se očito nisu poštovala kada je u pitanju bio američki konzervativni radio-voditelj i utjecajni komentator Rush Limbaugh. Nakon što je Limbaugh za vrijeme odmora na Havajima osjetio bolove u grudima i bio odvezen u bolnicu u “teškom stanju”, Wikipedijin članak je nakon par sati objavio datum njegove navodne smrti (link na verziju članka s datumom smrti ovdje). Urednici se, doduše, mogu braniti s time da je za tu vijest postojala referenca, ali se ona odnosila na jedan pro-demokratski stranački “nabrijani” blog čija je autorica očito dozvolila da joj zla sudbina liberalima omraženog radio-voditelja pomuti granicu između onog što jest i što bi trebalo biti.
Wikipedija je, doduše, za manje od sat vremena ispravila svoju pogrešku. Ipak, ostaje pouka svim njenim čitateljima da njenim podacima pristupaju s oprezom, pogotovo kada su u pitanju materijali koji se tiču kontroverznih tema i pojedinaca.
To, dakako, važi i za ovaj blog. Uz savjet, s kojim ću zaključiti aktivnosti na Draxblogu VI za 2009. godinu, vjernim čitateljima želim sve najbolje u Novoj 2010.
