RETRO-RECENZIJA: Tanka linija laži (The Tin Blue Line, 2000)


uloge: Rob Morrow, Paul Sorvino, Randy Quaid, Cynthia Preston, G.W.
 Bailey, Al Waxman
 glazba: Patrick Williams
 scenarij: Daniel Helfgott
 režija: Roger Young
 proizvodnja: Paramount/Showtime, SAD, 2000.
 distribucija: VTI
 trajanje: 97 '

70-tih godina u Philadelphiju dolazi iskusni reporter Jonathan Neumann (Morrow) kako bi radio u lokalnim novinama. Kada mu udijele dužnost sudskog izvjestitelja, on slučajno naleti na priču o mentalno retardiranom mladiću koji je osuđen za zločin kojeg nije bio počinio. Odlučivši istražiti slučaj, on otkriva ne samo da je mladac bio batinama natjeran na priznanje od strane policije, nego da su isti tretman dobili i potencijalni svjedoci. No to otkriće je samo vrh ledenog brijega, jer su batinaške metode sada postale standardni način rada filadelfijske policije. Neumannova nastojanja da to razotkrije do kraja ne samo što dovode do prijetnji od strane policijskih detektiva i gradonačelnika Rizzoa (Sorvino) koji je njihov pokrovitelj, nego izazivaju neprijateljstvo mnogih građana Philadelphije koji smatraju da je upravo Rizzo svojom “na ljutu ranu ljuta trava” politikom drastično reducirao kriminal u njihovom gradu. Inspirirana istinitim događajima i člancima koji su njihovom autoru donijeli Pulitzerovu nagradu, Tanka linija laži predstavlja još jednu rutinersku američku TV- dokudramu. Iako je fino nakon dugo vremena vidjeti Roba Morrowa (Život na sjeveru) u glavnoj ulozi, isto kao uživati u nastupima hrpe izvrsnih karakternih glumaca, rasplet je prilično predvidljiv, a opet nedovoljno katartičan. Ipak, najgore od svega jest autorovo prečesto iritantno inzistiranje na korištenju glazbe iz 70-tih, vjerojatno motivirano željom da se nizak budžet i nedostatak artefakata iz te ere nadoknadi soundtrackom. Iako ovaj film postavlja neka zanimljiva pitanja o odnosu borbe protiv kriminala i ljudskih prava (i daje sasvim suprotan odgovor od nekih filmova iz 70-ih  kao što je Paul Kersey ne oprašta), Tanka linija laži je ništa drugo do konfekcijski proizvod koji se može preporučiti jedino onda ako uistinu ne može ubiti sat i pol vremena na neki drugi način.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Plavuša s Harvarda (Legally Blonde, 2001)

uloge: Reese Witherspoon, Luke Wilson, Selma Blair, Victor Garber, Ali
 Larter, Matthew Davis, Jennifer Coolidge, Holland Taylor, Jessica Cauffiel
 glazba: Rolfe Kent
 scenarij: Karen McCullah Lutz & Kirsten Smith (po romanu Amande Brown)
 režija: Robert Luketic
 proizvodnja: MGM, SAD, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 96'

Elle Woods (Witherspoon) je kalifornijska djevojka koja ima sve sto se može poželjeti u životu – najpopularnija je studentica na koledžu, predsjednica prestižnog sestrinstva i nitko osim nje nema tako dobar smisao za modu, odnosno izbor pravilne šminke i frizure. No, njen se svijet sruši kada joj dugogodišnji momak Warren Huntington III (Davis) umjesto zaruka saopći kako je ostavlja zbog svojih političkih ambicija kojima bi daleko bolje koristio brak s “ispravnom” aristokratskom brinetom Vivian Kensington (Blair) nego s praznoglavom kalifornijskom plavušom. Elle odlučuje Warrenu pokazati kako ona možda jest plavusa, ali nije praznoglava te se upisuje na pravni fakultet u Harvardu. No njen uspješni upis je samo početak iskusenja, jer je nitko ne shvaća ozbiljno. S vremenom se ipak pokazuje da se ispod krinke praznoglave plavuše krije ozbiljan pravni talent pa je ugledni profesor Callahan (Garber) upiše u prestizni pripravnički program u svojoj odvjetničkoj tvrtci. Plavuša s Harvarda nam u sadržajnom smislu ne donosi ništa naročito novo i gotovo sve vrijeme odaje “high concept” porijeklo (iako je, temeljen na romanu autobiografskog sadržaja). Gotovo svi događaji u filmu su predvidljivi, od toga da će Elle pronaći pravog muškarca svog života ili da će se finale odigrati u sudnici. No, Plavuši s Harvarda se, s druge strane, ne može zanijekati šarm. Razlog je tome samo djelomično u scenariju koji, s vremena na vrijeme, dozvoli malo satire na opsjednutost fizičkim izgledom kod suvremenih američkih tinejdžera. Film daleko više duguje izvrsnoj glumačkoj ekipi gdje mladim i talentiranim snagama (Caufiel, Blair) pomažu veteranke kao sto su Jennifer Coolidge (Stifflerova mama iz Američkih pita) i Holland Taylor (uspaljena sutkinja iz Pravde za sve). No najveći razlog za uspjeh Plavuše s Harvarda jest nevjerojatni talent Reese Witherspoon koja je svojom kombinacijom ranjivosti, odlučnosti, šarma, inteligencije, duha i seksepila od ove perolake komedijice ucinila mnogo zabavnijih i sadržajnijih sat i pol nego sto se to čini na prvi pogled.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Rock Star (2001)

uloge: Mark Wahlberg, Jennifer Aniston, Timothy Spall, Jason Flemyng,
 Dagmara Dominczyk, Jason Bonham, Dominic West, Jeff Pylson, Zakk
 White, Matthew Glave
 glazba: Trevor Rabin
 scenarij: John Stockwell
 režija: Stephen Herek
 proizvodnja: Warner, SAD, 2001.
 distribucija: Issa
 trajanje: 105'

I dok nas je Christopher Crowe u Koraku do slave pokusao uvjeriti kako su “seks, droga i rock’n’roll” najobičniji mit, te da se rock-idoli čak ni u razuzdanim 70-tim nisu razlikovali od sudionika konvencije kalvinističke mladeži, dotle Rock Star Stephena Hereka nastoji ipak dati odgovor na pitanje zašto je nekoć gotovo svaki adolescent sanjario o tome da postane pjevačem rock-banda. 80-tih godina Chris Cole (Wahlberg), pitsburški stručnjak za fotokopirne urešaje, još uvijek sanja taj san, i u tome ga podupiru i roditelji i vjerna djevojka Emily (Aniston). Ali, zasada se najbliže približio slavi kao frontman “Blood Pollutiona”, garažnog banda čiji se repertoar sastoji od obrada megapopularne grupe “Steel Dragon” čiji je Chris najfanaticniji poklonik. Stjecajem okolnosti “Steel Dragon” će napustiti njihov pjevač Bobby Beers (Flemyng), te Chris dobija poziv za audiciju za upražnjeno mjesto. Chris uspije impresionirati članove grupe te dobiva posao, nakon čega započinje njegovih pet minuta slave te život u sjaju i luksuzu o kojem je samo mogao sanjati. Ali, sve veće kolicine alkohola, droge i “grupika” ga polako udaljavaju ne samo od Emily, nego i od vlastitog identiteta, pa će Chris nakon odredenog vremena morati razmišljati o tome da li mu se ovakav način zivota isplati.

Iako je inspiriran istinitom prilom o grupi “Judas Priest” koja je svojevremeno za svog novog pjevača odabrala anonimnog fana, Rock Star je bio ispljuvan od kritike i ignoriran od publike. A to svakako nije zaslužio, jer Rock Star pod spretnom režijskom palicom Stephena Hereka ne samo sto uspješno rekonstruira 80-te, nego funkcionira i kao na trenutke prilično zabavna komedija. Scenarij Johna Stockwella također vješto balansira izmedju glorifikacije i satire rock-kulture 80-tih, a Mark Wahlberg je sa svojim imageom “običnog decka u neobičnoj situaciji” više nego uvjerljiv u ovoj ulozi (iako će mnogi pronaci prevelike sličnosti s Kraljem pornića). I ostatak glumačke ekipe je na visini, pogotovo Timothy Spall kao road- manager (kojeg se sjećamo po ulozi bubnjara u Stari momci dobro praše). Rock Star treba pohvaliti i zbog toga što prilično realistično pokazuje što se događa u privatnom životu rock-zvijezda, te sa količinama seksa i golotinje predstavlja poprilično osvjezenje u sve puritanskijem Hollywoodu. Na žalost, negdje na sredini Rock Star se iz komedije pretvara u mrtvački ozbiljnu dramu koja počinje propovijedati o negativnim stranama slave i pozitivnim stranama običnog zivota, da bi se eskaliralo u melodramaticnoj završnici. No, svemu tome usprkos, Rock Star je prilično zanimljiv i zabavan filmčić koji ce zadovoljiti čak i one koji nisu heavy metal fanovi ili osjećaju preveliku nostalgiju za 80-tim.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Billy Elliot (2000)

uloge: Jamie Bell, Julie Walters, Gary Lewis, Jean Heywood, Stuart Wells,
 Mike Elliot, Nicola Blackwell, Billy Fane, Colin MacLachlan, Joe Renton,
 glazba: Steven Warbeck
 scenarij: Lee Hall
 rezija: Stephen Daldry
 proizvodnja: BBC/Working Title/Studio Canal, Britanija/Francuska, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 111'

Billy Elliot bi se najlakše mogao opisati kao Skidajmo se do kraja za “muškarce koji upražnjavaju alternativni životni stil”.  Slično kao i film koji mu je poslužio za uzor, Billy Elliot ima radnju smještenu u sumorni industrijski pejzaž sjeverne Engleske napučen sve siromašnijom radničkom klasom. Godine 1984. lokalni rudari su u velikom štrajku, nastojeći obraniti svoja socijalna prava pred najezdom Margaret Thatcher. Među njima je i Jackie Elliot (Lewis), čiji 11-godišnji sin Billy (Bell) treba održati obiteljsku “macho” tradiciju i trenirati u lokalnom boks-klubu. Ali, stjecajem okolnosti, mali Billy se odjednom počne interesirati za balet i kada ga gđa Wilkinson (Walter) počne podučavati, ispostavlja se da je u pitanju veliki talent. Billy sve to mora raditi u najvećoj tajnosti, jer otac i stariji brat Tony (Draven) ne mogu zamisliti da bi im se vlastita krv mogla odati hobiju nedostojnom pravog muškarca, a, da stvar bude gora, za njegovog najboljeg prijatelja Michaela (Wells) se ispostavi da prema njemu gaji nešto više od prijateljskih osjećaja.

Mnogi su kritičari Billyja Elliota nazvali remek- djelom i sigurnim kandidatom za “Oscara”, što manje govori o kvalitetu filma koliko o snazi holivudskog gay-lobija i “političke korektnosti” koja je mnoge spriječila da spomenu mnoge nedostatke ovog filma. Iako je režiser Stephen Daldrey napravio vise nego solidan posao za filmskog početnika, iako ponovno imamo sjajnu ekipu britanskih glumaca, te iako su plesne scene vrlo dobro režirane, Billy Elliot u svojoj suštini predstavlja ništa drugo do iskorištavanja dobro poznate saharinske formule i kretanja stazama koje su davno utabali Skidajmo se do kraja i Flashdance.

No, ono što je možda najproblematičnije kod ovog filma jest seksualni i politički kontekst. Prije svega je riječ o kameri koja pokazuje tijelo 13- godisnjeg Bella na način koji bi, da je riječ o nekome kao Julia Stiles ili Kirsten Dunst, autora filma odveo u zatvor, a film u bunker iz kojeg ga ne bi iskopali stotinu godina. No, s obzirom da je riječ o “politicki korektnom” saharinskom fimu, Daldrey (koji je, inače, deklarirani homoseksualac) s time nije imao problema. Za svaki slučaj je on ubacio posve nepotrebni lik Michaela kako bi, prvo pokušao razbiti stereotipe o baletanima kao homoseksualcima, da bi, na kraju, pokazujući kako Billy odbija ljubavne nasrtaje male Debbie (Blackwell), pitanje njegove seksualne orijentacije ipak ostavio otvorenim.

Konačno, Billy Elliot u prikazu surove stvarnosti rudarskog štrajka 1984. godine pokazuje arogantni stav tipičan za Blairovu “trećeputašku” ideologiju koja klasne razlike i siromaštvo smatra ničim drugim do “ostacima prošlosti”,  a “alternativne životne stilove” smatra jedinim mogućim iskazom moderne prosvijećenosti i društvene odgovornosti. Radnička klasa koja se borila za nekakva socijalna prava je imala tu nesreću da, za razliku od buržuja, nema razumijevanje za “različitost” pa nije bolje ni zaslužila nego da izgubi u sukobu s Margaret Thatcher i tako utre put Blairu i njegovoj družini koja će im poslije prodati “thatcherizam s ljudskim likom”. Tako su trećeputaškim “ljevičarskim” vladama homoseksualni brakovi i zaštita prepelica u Burkini Faso važniji od kriminala, nezaposlenosti i besperspektivnosti u radničkim četvrtima i provinciji. Billy Elliot stoga sam po sebi nije važan, ali će budućim povjesničarima dati dobar odgovor na pitanje kako su se to odjednom “naprednoj” Evropi dogodile pojave kao Haider i Le Pen.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 10. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Zlatni dečki (Wonder Boys, 2001)

uloge: Michael Douglas, Tobey Maguire, Frances McDormand, Robert
 Downey Jr., Katie Holmes, Rip Torn, Richard Knox, Jane Adams, Michael
 Cavadias, Richard Thomas, Alan Tudyk
 glazba: Christopher Young
 scenarij: Steven Kloves (po romanu Michaela Chabona)
 režija: Curtis Hanson
 proizvodnja: Paramount/BBC/MTC /Toho-Towa,
 SAD/Britanija/Njemačka/Japan, 2000.
 distribucija:
 trajanje: 111'

Bondovi u posljednjih par desetljeća su nas naučili da je kvalitet filma obrnuto proporcionalan kvalitetu glavne pjesme iz filma. Stoga je “Oscar” za Dylanovu pjesmu “Times Have Changed” ukazivao na to da će Zlatni dečki uglednog scenarista i režisera Curtisa Hansona (Ruka koja njiše kolijevku, L.A. povjerljivo) predstavljati razočaranje. S druge strane, na razočaranje nije ukazivala glumačka ekipa na čelu s Michaelom Douglasom u za njega prilično atipičnoj ulozi Gradyja Trippa, sada već sredovječnog šezdesetosmaša-intelektualca koji zarađuje za život kao profesor književnosti na pitsburskom koledžu. Dotični je svojevremeno stekao slavu s jednim romanom, ali sada ima velikih problema dovršiti drugi, kojeg piše već nekoliko godina. No, to nije njegov jedini problem – u istom danu ga napusti žena, a Sara (McDormand), supruga njegovog šefa s kojom ima ljubavnu vezu mu saopći kako je trudna. Da stvar bude gora, istog vikenda se održava knjizevni festival na kome će ga njegov agent Crabtree (Downey) pritiskati zbog romana kojeg još nije dovrsio. No najveće probleme će mu zadati njegov student James Leer (Maguire), dečko kojeg osim istinskog književnog talenta rese i patološke karakterne osobine. Zlatni dečki na prvi pogled predstavljaju film koji se ističe od holivudskog prosjeka – zaplet je realističan, tema ce biti draga intelektualno nastrojenoj publici, likovi i njihove preokupacije su realistično prikazani (pogotovo šezdesetosmaška generacija), a nema ni jeftinih trikova kao sto su zahodski humor, nasilje i seks (čak i seks-bombica Katie Holmes ne uspijeva u svojoj namjeri da napravi “hopa cupa” s profesorom). Gluma je također visš nego dobra, što je pogotovo slučaj s Douglasom, koji se ne srami tumačiti gubitnika koji stalno puši travu i po kući šeta u ogrtaču kojeg je nosila njegova bivša supruga. Douglasu su dobro društvo mladi Tobey Maguire kao problematičan mladac, kao i Downey kao uspaljeni homoseksualac (zlobnici bi rekli da je Downey za to inspiraciju mogao pronaći u nekim svojim nedavnim životnim iskustvima u objektima zatvorenog tipa). Ali, već negdje pred kraj gledatelji postaju svjesni kako je prilika bila propuštena. Kao i mnogo puta dosada, ispostavlja da je dobra književnost loš predložak za film – mnogi likovi i motivi koji su bili temeljito obrađeni na desetinama stranica teksta ostaju nedorečeni, a i završnica je previše holivudska da realistički ugođaj gotovo cijelog filma ne bio potpuno uništen bljutavim hepi endom tokom epiloga. Zbog svega toga možemo zaključiti da je naslovna pjesma bila u pravu. Vremena su se uistinu promijenila, pa čak ni režiser nečeg takvog kao sto je L.A. povjerljivo ne predstavlja garanciju kvalitete.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Osveta (Collateral Damage, 2002)

uloge: Arnold Schwarzenegger, Elias Koteas, Francesca Neri, Cliff Curtis,
John Leguizamo, John Turturro, Lindsay Frost, Miguel Sandoval,
glazba: Graeme Revell
scenarij: David Griffiths (sinopsis: Ronald Roose & David Griffiths)
režija: Andrew Davis
proizvodnja: Warner, SAD, 2002.
distribucija: Intercom Issa
trajanje: 108'

Osveta je uobičajeno kretenski prijevod hrvatskih distributera za izraz koji doslovno znači “popratna steta”, a koji je u posljednje desetljeće predstavljao Pentagonov odgovor za sva neugodna pitanja u vezi zločina počinjenih nad bespomoćnim civilima po Iraku, Somaliji, Afganistanu i Srbiji. Mnogi su se pitali kako bi Amerikanci reagirali da im netko vrati barem dio onoga sto su učinili tim nesretnim nacijama, i prije par mjeseci smo dobili taj odgovor. Osama bin Laden, pak, nije koristio izraz “popratna šteta” i u tom smislu je pokazao manje smisla za ironiju od negativaca u ovom filmu – kolumbijskih ljevičarskih gerilaca ciji je vođa El Lobo (Curtis) digao u zrak kolumbijski konzulat u Los Angelesu i usput ubio ženu i dijete glavnog junaka, vatrogasca Gordona Brewera (Schwarzenegger). No to je manje-više jedina prednost zapleta Osvete nad stvarnim životom. U neumitnoj usporedbi filma sa događajima koji su nešto prije pola godine uzdrmali temelje suvremenog svijeta, Osveta je imala nesreću da više nego ijedan drugi film predstavlja oličenje svega sto je loše u suvremenom Hollywoodu. Nije tu riječ samo o uobičajenom američkom šovinizmu i vrijeđanju inteligencije gledatelja. Glavni junak je skromni vatrogasac koji ne samo sto uspijeva preživjeti usred građanskim ratom napaćene zemlje o kojoj, inače, nema pojma, nego još negativce rasturi onako kako to u stvarnom životu nisu mogli niti “Zelene beretke”, Rangeri, SEAL-ovi i SAS. Doduše, scenarij Davida Griffithsa na trenutke pokušava pokazati nešto malo vise razumijevanja za uzroke terorizma u suvremenom svijetu, pa su tako uz kolumbijske ljevičare kao negativci pokazani i pripadnici desničarskih “eskadrona smrti”,  a i CIA je pokazana daleko mračnijom institucijom nego što se to Hollywood usudio učiniti za vrijeme reaganovskih 80-tih. No, sve su to najsitnije naznake koje su u u raspletu filma zagubljene, poput nekoliko prilično zanimljivih sporednih likova (koje tumače Turturro i Leguizamo) čiji su najsvjetliji trenuci najvjerojatnije ostali zagubljeni na montažnom stolu. Ono što je nama ostalo jest Schwarzenegger koji u šestom desetljeću života sve teže može glumiti nepobjedivi stroj za rasturanje negativaca. A i finale je prilično žalosno – negativci se ponovno pokazuju kao totalni kreteni, a i njihova superspektakularna teroristička akcija je jad i bijeda u usporedbi s onim sto su priredile njihove kolege u stvarnom životu. Na žalost, zbog ove morbidne koincidencije Osveta (čija je premijera bila odgođena par mjeseci) će biti pamćena daleko više nego što to objektivno zaslužuje.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 8. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Kad se stranci pojave (When Strangers Appear, 2001)

uloge: Radha Mitchell, Barry Watson, Josh Lucas, Kevin Anderson, Johnny
 Blick, Eryn Wilson, Michael Lowe, Steven Ray, Dra McKay, Seraphine
 Rochery
 glazba: Roger Mason
 scenarij: Scott Reynolds
 režija: Scott Reynolds
 proizvodnja: Beyond Films, SAD/Australija, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 98'

Uvodne scene filma Kad se stranci pojave sugeriraju zaplet manje primjeren trileru koliko jednom drugom filmskom žanru. Beth (Mitchell) je mlada i privlačna vlasnica restorana koja se na smrt dosađuje u oregonskoj zabiti. Monotoniju odjednom prekida dolazak šarmantnog mladica po imenu Jack (Watson) kojemu je Beth spremna ponuditi specijalitete kuće čak i ako je dotični tanak s novcem, ali… Prije nego što je u stanju nastaviti flert, u Bethinu zalogajnicu dolaze tri tipa sumnjivog izgleda. Jack tvrdi da ga progone, dok njihov vođa Peter (Black) Beth nastoji objasniti kako mu je Jack brat, obolio od paranoidne shizofrenije. Beth ne zna kome vjerovati, a u međuvremenu se u okolici zaredaju okrutna umorstva. Bethi od pomoci nije ni lokalna policija, čiji ju je pripadnik Bryce (Anderson) svojevremeno silovao. Kad se stranci pojave je prilično zanimljivo niskobudžetno ostvarenje mladog novozelandskog režisera Scotta Reynoldsa u kojem on pokazuje sposobnost da od prilično jednostavnog koncepta i naizgled banalnih situacija napravi punokrvni i intrigantni triler. Na žalost, pred kraj Reynoldsu popušta inspiracija i finale mora biti predvidljivi (i prilično neuvjerljivi) obračun na benzinskoj pumpi. Srećom, simpatična Radha Mitchell (Planet tame) zna svoj posao, a i ironični epilog na odjavnoj špici će dosta popraviti dojam o ovom filmčiću koji je ništa drugo nego prilično zabavna stilska vježba.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 7. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.