RECENZIJA: Fyre (2019)

Moderna tehnologija je u mnogim aspektima svijet učinila boljim, ali se također pokazalo da je bila najefikasnija kada je svijet učinila da izgleda bolje nego što on uistinu jest. Tu možda najbolji primjer daju suvremeni mediji, a od kojih su se u stvaranju “šarenih laža” pokazali još efilasnijima društvene mreže. I pri tome su upravo one postale glavni faktor koji stvar sve dublji jaz kako između različitih društvenih grupa koje je Internet trebao spajati tako i između onoga što jest i onoga što raznorazne grupe zatvorene u svojim internetskim “mjehurima” žele vjerovati. Kad se jednom iluzija sudari sa stvarnošću, rezultati mogu dovesti do tektonskih poremećaja, a za što najbolji primjer pruža 2016. godina, kada se u dva slučaja pokazalo kako elita koja sebe “lajka” po Facebookovima i Twitterima ima malo zajedničko sa plebejskim masama koji odlaze do birališta. Isto tako se moglo vidjeti kako tehnologija koja stvara privid stvarnosti na kraju zna prevariti i one koji se njome žele iskoristiti, odnosno kako su i svakojaki instagramski “influenceri” i PR-ovci itekako sposobni povjerovati u istu onu propagandu koju nastoje prodati javnosti. Jedan takav slučaj, iako s daleko manje drastičnim posljedicama i s daleko manje globalne važnosti, je postao predmetom zapaženog dokumentarca Fyre: The Greatest Party That Never Happened, nastalog u produkciji Netflixa.

Fyre je ime koje je dobio glazbeni festival koji se trebao održati na Bahamima krajem travnja 2017. godine, a na kraju je postao sinomim za najveći fijasko u modernoj povijesti industrije zabave. Razlog za to leži prije svega u agresivnoj i uglavnom uspješnoj promociji koji su izveli njegovi organizatori, prije svega Billy McFaland, mladi direktor tvrtke Fyre Media koja je svojim klijentima, uglavnom onima dubljeg džepa, nudila mogućnost da pomoću web aplikacije, a bez agenata i posrednika, osiguraju angažman glazbenika i drugih celebrityja na vjenčanjima i rođendanskim proslavama. Jedan od tih celebrityja je bio reper Ja Rule koji se McFarlandu priključio kao jedan od suosnivača i promotora tvrtke. Festival, originalno zamišljen kao promocija aplikacije, se počeo promovirati kroz izuzetno vješt marketing, ali i korištenje manekenki kao Bella Haddid i Emily Ratajkowski, a koje su na svoje Instagram profile stavljale snimke napravljene prilikom partijanja na Norman’s Caye, bahamskog otoka koji je originalno trebao biti poprište festivala. Na obećanje lude i nezaboravne zabave na egzotičnoj plaži uz vrhunske izvođače, slasnu bahamsku hranu i kraljevski tretman u luksuznim bungalovima su se navukle na tisuće mladih i, što je najvažnije, bogatih posjetitelja. Iako je i prije samog festivala bilo nekih upozorenja da bi moglo biti problema, ona uglavnom nisu ozbiljno shvaćena niti su posjetitelje uistinu pripremila na ono što ih čeka. A to je bila serija uglavnom neugodnih iznenađenja – od pogrešnog otoka, u posljednji trenutak otkazanih izvođača, preko nikakve organizacije, improviziranih i kišom smočenih šatora za smještaj, nedostatka hrane, tekuće vode, kanalizacije, sigurnosti i svega onoga što se u civiliziranom svijetu uzima zdravo za gotovo. Festival je zbog toga već na samom početku bio otkazan, i nakon što su tisuće izmučenih, razočaranih i bijesnih partijanera vratili svojim domovima slijedile su astronomske tužbe, kaznene prijave i zatvorska kazna za McFarlanda zbog prevare.

Iako je cijela žalosna priča, zahvaljujući društvenim mrežama koji su je pratile u stvarnom vremenu, postala itekako poznata još dok se odigravala, Smithov dokumentarac joj daje prilično zanimljiv narativni okvir. Smith, koji je tokom svoje karijere imao nekoliko zapaženih i hvaljenih dokumentaraca posvećenih aktivističkim pranksterima i wannabe umjetnicima, očigledno je fasciniran jazom između stvarnosti kakva se prikazuje i stvarnosti kakva jest, odnosno različitim razinama i načinima (samo)obmane. Fyre kronološki prikazuje genezu katastrofe. Tako festival na samom početku, očekivano, uopće nije izgledao kao loša ideja. McFarland je prikazan kao šarmantni i energični mladi poduzetnik koji ne samo što vješto koristi dostignuća moderne tehnologije i kulturne trendove, nego uspijeva i suradnike i uposlenike uvjeriti u svoju viziju. Film, koji se velikim dijelom temelji na razgovorima s Fyreovim personalom, pokazuje kako su mnogi od njih sve do posljednjeg trenutka bili uvjereni u uspjeh, odnosno imali najiskrenije namjere da gostima dostave najbolje iskustvo njihovih života. Snimanje propagandnih spotova sa supermodelima je u Smithovom filmu prikazano kao ne samo kao trijumf, nego i remek-djelo propagande. Fyre postupno prikazuje kako se jaz između obećanog i mogućeg počeo nazirati i kako su mnoga sasvim opravdana pitanja ostajala bez odgovora. Iako se trudi biti objektivan, Smithov film odražava prilično simpatija za neke od Fyreovih uposlenika, čije će karijere i reputacije zbog ovog fijaska biti trajno umrljane; jedan od njih, koji je nastojao do samog kraja ostati odan svom šefu, izaziva mješavinu smijeha i sažaljenja kada opisuje na kakvu je žrtvu bio spreman u nastojanju da u posljednjem trenutku otkloni neke od prepreka održavanju festivala. Tek na kraju, kada se dokumentarne snimke katastrofe praćene svjedočenjima gostiju suoče s nemuštim pokušajima McFarlanda i Ja Rulea da projekt nastave iako bi svatko razuman očekivao otkazivanje ili barem odgodu postaje jasno da festival nije bio ništa drugo do pokušaj skrivanja financijskih rupa stvorenih nekim drugim sumnjivim rabotama, koje bi bez festivala daleko brže došle na vidjelo.

Iako se u cijeloj priči teško izbjeći humor, pogotovo kada se gledaju scene mladih bogatuna koji su se odjednom našli u istoj situaciji kao i manje sretnijih 99,99% čovječanstva, Smith nastoji sačuvati određenu ozbiljnost. To pogotovo dolazi do izražaja na samom kraju, kada se naglasak stavlja na lokalno bahamsko stanovništvo koje je iskreno vjerovalo da će im festival donijeti kruh na stol te je u cijeli projekt uložilo itekako znoja, a na kraju ostalo neisplaćeno za svoj trud. Smith, na žalost, cijeloj priči nije mogao niti znao dati malo čvršći epilog, niti pokušati malo širi kontekst, koji bi komentirao društvene mreže, na njima stvoreni i kulturu ispraznih influencera. Iako su te prilike propuštene, Fyre svejedno zaslužuje preporuke kao prilično zabavan, ali i ozbiljan pogled na svijet u kojem živimo.

FYRE: THE GREATEST PARTY THAT NEVER HAPPENED

scenarij: Chris Smith

režija: Chris Smith

proizvodnja: Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 97 min.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: Miljenica (The Favourite, 2018)

Prije nešto od više od dvije godine su nas pokušali uvjeriti da će ovaj svijet postati mjesto neopisive sreće i blagostanja kada na čelo njegove najmoćnije zemlje dođe jedna žena, a nešto kasnije da čovječanstvo koje nije htjelo iskoristiti tu priliku ne zaslužuje živjeti i da je možda najbolje da što brže skonča u nuklearnoj apokalipsi. Taj stav se temelji u redovima današnje “woke” elite tako popularnoj tezi da je Y kromosom jedan od glavnih uzroka sveg zla na svijetu, odnosno da je svaka vlast na čijem je čelu žena u pravilu bolja od vlasti na čijem je čelu muškarac. Oni koji vole kopati po povijesnim knjigama se s time neće složiti i prije će zaključiti da univerzalni Sturgeonov zakon važi i za ženske vladare, pa se tako na ličnosti poput Katarine Velike ili Thatcher dolaze na stotine diletantica koje su svojim državama i podanicima donijele godine, desetljeća, a nekad i stoljeća bijede, ratova i sveopće propasti. Povijest Britanskog Otočja, tako draga hollywoodskim filmašima, dala je dosta prilike da se provjeri ta teorija i to zahvaljujući relativno velikom broju žena na prijestolju i relativno dugim vladavinama. Jedna takva priča je predložak za Miljenicu, crnu komediju grčkog režisera Yorgosa Lanthimosa.

Radnja se događa 1708. godine kada Engleskom i Škotskom, nedugo nakon što su se formalno spojile u Ujedinjeno Kraljevstvo, vlada kraljica Anne (Colman). Nekoliko godina nakon što je došla na prijestolje poslije iznenadne smrti muža, sredovječna Anne s bori sa lošim zdravljem i većinu vremena provodi baveći se raznim ekscentričnim hobijima, pa je previše ne zanimaju tako trivijalne stvari kao što je upravljanje državom, čak i situaciji kada se ona nalazi u višegodišnjem iscrpljujućem ratu s Francuskom, vodećom evropskom velesilom. Srećom se na dvoru nalazi Sarah Churchill (Weisz), vojvotkinja od Marlborougha, njena najbolja prijateljica i ljubavnica koja joj uvijek spremna na svoja pleća preuzeti nepotrebne gnjavaže, čak i ako to znači da će se morati baviti visokom politikom i donošenjem dalekosežnih odluka, uključujući one o daljoj isplativosti rata, pri čemu joj je glavni motiv pomoći karijeru svog muža Johna kojemu su vojničke pobjede nad Francuzima donijele slavu i bogatstvo. Sarahinu svakodnevnicu de facto vladarice Britanskog Otočja privremeno prekine dolazak njene daleke rođake Abigail Hill (Stone), kćeri osiromašenih plemića koja se nada da će se nekako uspjeti uhljebiti na dvoru. Sarah s njom, međutim, nije previše impresionira te smatra da je dovoljno velikodušna ako je uvali u kuhinju kao običnu sluškinju. Sretan splet okolnosti vezan uz kraljičin giht i incident prilikom kojeg je Abigail otkrila ljekovita svojstva lokalnog bilja međutim mladoj ženi daju priliku da kraljici olakša zdravstvene probleme i tako počne postupno stjecati njenu okolnost. Prije nego što se Sarah može snaći i shvatiti što se događa, Abigail se vještim manipulacijama i prljavim trikovima nametne kao nova siva eminencija na dvoru, a sve to pozorno prate političari iz međusobno suprotstavljenih stranaka, uključujući konzervativne torijevce kojima je jako stalo da se rat završi kako ne bi morali plaćati poreze nužne za njegovo financiranje.

Miljenica je svoju premijeru imala na venecijanskoj Mostri, gdje je osvojila nagradu žirija i kup Volpi za ulogu Olivie Colman, ali će svoju pravu vrijednost za širu filmsku javnost iskazati tek po završetku “oskarovske” utrke. U tom će se smislu često uspoređivati s Marijom kraljicom Škotske, s obzirom da ta dva filma dijele protagoniste u obliku vladarica Britanskog Otočja. Usporedbe ta dva filma su premoćno u korist Miljenice, a što i ne treba previše iznenaditi jer je Lanthimosprilično iskusan režiser, koji je zahvaljujući nizu temom, atmosferom i stilom neobičnih filmova stekao reputaciju jednog od najzanimljivijih filmaša današnjice. Ono što je možda daleko važnije jest da Lanthimos nije bio nimalo opterećen dnevnom politikom, odnosno potrebom da podilazi SJW dušobrižnicima. Tako se Miljenica teško može nazvati feminističkim filmom, barem ako se pod feminizmom podržava stav da su muškarci i žene jednaki kada su u pitanju glupost, nesposobnost, pohlepa i beskrupuloznost. Film za koji je scenarij Tonyja McNamare na ekranizaciju morao čekati dva desetljeća (navodno zato što su troje protagonista lezbijke) ne samo pokazuje da se “slabiji spol” može komotno natjecati s muškarcima po pitanju destruktivnih političkih spletki, nego su u njemu muškarci tretirani upravo onako kao što bi tipični hollywodski film tretirao muškarce – kao ukras, ili kao, u najbolju ruku, groteskno smiješna stvorenja. Tome u prilog ide i kostimografija, pa su svi muškarci, čak i kada ih glume danas veliki zavodnici kao Nicholas Hoult i Joe Alwyn, ne samo svedeni na najčešće bespomoćne pijune u borbi dvije beskrupulozne za naklonost treće, nego je njihov status potvrđen grotesknim perikama i tonama šminke na licu. Svemu tome, dakako, treba dodati i vješto korištenje crnog humora i prilično zanimljive dijaloge.

No, kao i obično kada je riječ o filmovima “oskarovske” sezone, najviše će se pažnje obratiti na glumu. Sve tri glumice su napravile sjajan posao, pri čemu je možda najlošije prošla Weisz najviše zato što je već etablirano ime pa se od nje “oskarovski” nastup i može očekivati. Mlada Emma Stone se iskazala i kroz sjajno vladanje besprijekornim britanskim izgovorom. Najviše će pohvala, pak, dobiti Colman, koja bez ikakvih problema svoj lik učinila toliko fascinantnim da je u stanju u jednoj te istoj sceni kod gledatelja izazvati i sažaljenje i duboku antipatiju. Lanthimosov film se zato može smatrati opravdanim favoritom u borbi za “Oscara”, usprkos pomalo razvučene i ne baš potpuno jasne završnice. Ako na kraju balade završi bez zlatnih kipića, bit će lako zaključiti da je to zbog dnevnopolitičkih razloga, odnosno zbog toga što losanđeleska Akademija možda voli žene na vlasti, ali ne onakve kakvima su prikazane u Miljenici.

MILJENICA

(THE FAVOURITE)

uloge: Emma Stone, Rachel Weisz, Olivia Colman

scenarij: Deborah Davis & Tony McNamara

režija: Yorgos Lanthimos

proizvodnja: Focus Features, UK/SAD/Irska, 2018.

trajanje: 120 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Marija kraljica Škotske (Mary Queen of Scots, 2018)

Američki kulturni imperijalizam se, između ostalog, ogleda i u tome da, na primjer, prosječni stanovnik Hrvatske vjerojatno nema pojma tko je vladao njegovom zemljom u drugoj polovici 16. stoljeća, ali će zato vjerojatno imati nekakvu predodžbu da je na Britanskom Otočju u isto vrijeme vladala kraljica Elizabeta. Razlog je prije svega u tome što je Hollywood od svoje nekadašnje kolonijalne matice preuzeo ne samo glumačke, scenarističke i druge talente nego i povijest kao prilično zahvalan izvor materijala za komercijalno ili umjetnički ambiciozne kostimirane drame. A rijetko tko je bio tako zahvalna ličnost kao Elizabeta, vjerojatno najveća od svih vladarica u povijesti Otočja, i koja je prilikom svoje gotovo polustoljetne vladavine, često proglašavane svojevrsnim “zlatnim dobom”, akumulirala ne samo brojna politička, vojna, ekonomska i kulturna dostignuća, nego i brojne neprijatelje. Među njima se vjerojatno najviše ističe Mary, odnosno Marija, kraljica susjedne Škotske čija je biografija bila prilično živopisna, a u nekim detaljima možda čak i živopisnija od Djevičanske kraljice. To su bili prepoznali brojni umjetnici, književnici, a na kraju i filmaši, uključujući Josie Rourke, pod čijom se redateljskom palicom napravio biografski film Marija kraljica Škotske koji se odnedavno prikazuje u našim kino-dvoranama.

Radnja započinje 1561. godine kada 19-godišnja Marija (Ronan), koja je kao mala beba bila naslijedila škotsko prijestolje, dolazi u Škotsku iz Francuske gdje je bila odrasla, obrazovana i neko vrijeme udana za francuskog kralja Franju II. Mladu njeni sunarodnjaci dočekuju s malo oduševljenja, a što uključuje kako njenog polubrata i regenta lorda Moraya (McArdle), tako i propovjednika Johna Knoxa (Tennant) koji je u Škotskoj u međuvremenu proveo protestantsku reformaciju i ne može smisliti da državu preuzme kraljica koja je ostala vjerna Katoličkoj crkvi. Osim unutarnjih sukoba Mariji prijetnju predstavlja i njena daleka rođaka, 29-godišnja engleska kraljica Elizabeta (Robbie), koja je neudana i nema djece te ozbiljno zabrinuta da bi nakon njene smrti prijestolje protestantske Engleske mogla naslijediti upravo katolkinja Marija. Taj problem pokušava riješiti “namještajući” Mariji vlastitog ljubavnika lorda Dudleya (Lowden) za budućeg muža, ali su i Marija i Dudley tim planom nisu oduševljeni, pa Marija, na Dudleyevo veliko olakšanje za budućeg muža uzima Dudleyevog sunarodnjaka Lorda Darnleya (Alwyn). No, za brak se ispostavi da će biti sve samo ne sretan; iako joj Darnley napravi dugo željeno dijete koje bi trebalo ujediniti prijestolja dvije zemlje, on joj je isto tako nevjeran, kako na ljubavnom, tako i na političkom planu, pa Marijino prijestolje i život dolaze u opasnost.

Marija kraljica Škotske se u američkim kino-dvoranama pojavila krajem godine, što ne ostavlja nikakve sumnje da je glavna svrha ove britansko-američke produkcije bila pokušati osvojiti što je moguće više “Oscara” i drugih prestižnih nagrada. I, kao i mnogi takvi projekti, vrlo često se tom cilju žrtvovala briga o nekim temeljnijim stvarima kao što su suvisli scenarij ili neka čvrsta priča. Tako je Mariji karakter “ozbiljnog”, odnosno “art” filma trebala dati njegova režiserka Rourke, koja je prije toga cijelu karijeru bila napravila u kazalištu i nije imala ama baš nikakvih iskustava iza filmskih ili televizijskih kamera. To se, međutim, na prvi pogled ne vidi, jer se Roarke snalazi u nekoliko scena koja se događaju u eksterijerima i u kojima se vrlo dobro koriste škotski pejzaži. Kada se, međutim, radnja preusmjeri u interijere, onda daleko vidljivijom postaje izvještačenost i “teatralnost” ovog filma. Dojam koliko-toliko spašava raznovrsna i prilično raspoložena glumačka postava. To se prije svega odnosi na uvijek pouzdanu Saoirse Ronan koja bi i mnogo složenije uloge od ove odigrala zavezanih očiju i koja bez velikih problema nadigrava Margot Robbie, koja se kao Elizabeta loše nosi s nezahvalnom ulogom, tonama šminke i još nezahvalnijim usporedbama s Kate Blanchet koja je prije dva desetljeća u Kapoorovoj Elizabeti isti lik tumačila daleko uspješnije.

Međutim, čak ni glumci nisu u stanju u potpunosti nadvladati scenaristička ograničenja, prije svega nedostatak mašte i inspiracije zbog kojih Marija praktički završava prije posljednje epizode u životu lika, odnosno ignorira spletke i zavjere protiv Elizabete koje će na kraju dovesti do njenog spektakularnog pogubljenja. Tamo gdje scenaristi pokušavaju učiniti nešto originalno to čine na štetu povijesne autentičnosti, a što možda i ne bi trebalo biti problem da ta “originalnost” nije predvidljivo tumačenje povijesti u skladu s kanonima današnjeg salonskog ljevičarstva, a koji su u najnovijoj SJW eri podignuti na n-tu potenciju. Tako se Marija pokušava prodati kao ultrafeministički film, pa se odnos škotske i engleske kraljice prikazuje kao duboko prijateljstvo i poštovanje dviju žena kojima je zajedničko bilo to što kao vladarice vode muški posao, okružene hrpom zlonamjernih patrijarhalnih muških šovinističkih svinja. Marija, dakako, u toj priči mora biti pozitivka, pa se to mora naznačiti i tako što, suočena sa ženskastim životnim stilom svojeg dvorjanina Davida Rizzija (kojeg tumači Ismael Cruz Cordova) eksplicitno iskazuje stav prema trasnrodnosti koji se čini primjerenijim tweetovima Titanije McGrath nego konzervativnoj katoličkoj vladarici iz sredine 16. stoljeća. Međutim, ni to nije dovoljno da ovaj film bude u potpunosti “woke”, pa se Rourke pobrinula da nekoliko povijesnih ličnosti iz renesansne Engleske tumače crnci i Azijati, pri čemu je, prema riječima same filmašice, glavni motiv bilo to što nije mogla smisliti da snima film gdje bi svi glumci morali biti bijelci. Koliko je inzistiranje na različitosti u ovom slučaju bilo opravdano može se diskutirati, ali će publici zbog tog izbora biti daleko teže shvatiti Mariju kao ozbiljan povijesni film umjesto kao lov na “Oscare” preko ispravljanja krivih Drina engleske i hollywoodske povijesti.

MARIJA KRALJICA ŠKOTSKE

(MARY QUEEN OF SCOTS)

uloge: Saoirse Ronan, Margot Robbie, Jack Lowden, Joe Alwyn, David Tennant, James McArdle

scenarij: Beau Willimon

režija: Josie Rourke

proizvodnja: Focus Features/Universal, UK/SAD, 2018.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Čovjek iz sjene (Vice, 2018)

George W. Bush je prije deset godina, u trenutku kada je napuštao Bijelu kuću, bio vjerojatno najomraženiji čovjek u cijeloj dotadašnjoj povijesti. I stoga su zvučale smiješne njegove tvrdnje da će se ta ista povijest pobrinuti da više ne bude tako, odnosno da će buduće generacije prema njemu i njegovom predsjednikovanju imati daleko više razumijevanja od njegovih suvremenika. Danas, pak, ne izgleda tako smiješna spoznaja da je Bush bio u pravu, odnosno da ne samo što više ne uživa status najomraženijeg čovjeka u povijesti, nego da su i brojni intelektualci, političari i celebrityji koji su godinama bili gradili svoje reputacije na protivljenju 43. američkom predsjedniku sada odjednom pronalaze razloge da ga prikazuju simpatičnog djedicu, velikog državnika i neshvaćenog vizionara. Takav “Gleichschaltung” se, osim svih drugih establišmenata, odnosi i na Hollywood, iako su se stjecajem okolnosti snimljeni filmovi čiji je sadržaj još uvijek neadekvatno usklađen s novim partijskim direktivama. Zbog toga se, na primjer, Čovjek iz sjene, koji bi se prije samo par godina mogao nadati hrpi “Oscara” i kritičarskim panegiricima, danas mora zadovoljiti prilično mlakim pohvalama kritike i statusom autsajdera u sezoni nagrada.

Čovjek iz sjene u neku ruku i nije tako daleko od novog, revizionističkog stava o Bushovom predsjednikovanju, s obzirom da sve zlo koje se za njegovo vrijeme dogodilo odgovornim ne smatra simpatičnog, dobronamjernog iako u suštini naivnog Dubyu nego ličnost koja je bila mnogo bliža karakternim i drugim parametrima tipičnog hollywoodskog negativca. Vice, koji predstavlja originalni engleski naslov filma, je skraćenica za potpredsjednika, a tu je funkciju u Bushovih osam godina vršio Dick Cheney, koji je među širokom paletom omraženih Bushovih suradnika bio uvjerljivo najomraženiji, i to zato što se smatrao “sivom eminencijom”, odnosno ličnošću koja vuče sve konce i donosi najvažnije odluke. Cheney, koji za razliku od Busha nije imao nikakve karizme niti izazivao naročite simpatije, čak ni kod Bushovih pristaša, je brzo postao svojevrsni ekvivalent Dartha Vadera u stvarnom životu, a toj reputaciji ne samo što se nije suprotstavio nego bi se moglo reći da je u njoj čak i uživao. Stoga nije teško zamisliti da će film Adama Mckaya, scenarista i režisera koji je prije premijere tvrdio da iz dubine duše mrzi Bushovu administraciju, upravo njemu pripisati krivicu za sve nesreće koje su snašle Ameriku i svijet u posljednjih nekoliko desetljeća, odnosno što će bilo kakav pokušaj objektivnog pristupa koji bi pokušao ozbiljno objasniti ili čak opravdati Cheneyeve postupke biti unaprijed isključen.

Čovjek iz sjene koristi pomalo nekonvencionalnu strukturu, gdje se nelinearna naracija i korištenje lika fiktivnog ratnog veterana Kurta (Plemmons) kao komentatora miješa s nešto konvencionalnijim prikazom Cheneyevog života i djela. Film u kojem Cheneyev lik tumači Christian Bale tako započinje 1960-ih u rodnom Wyomingu kada je mladi Cheney propalitet, izbačen sa koledža i hapšen zbog pijančevanja i tučnajva. Srećom po njega, a nesrećom po svijet, uza sebe ima djevojku Liz (Adams) koja ga na vrijeme natjera da svoj život dovede u red, dovrši studije, zasnuje obitelj i potraži posao u Washingtonu. Tamo se upozna sa živopisnim republikanskim kongresnikom Donaldom Rumsfeldom (Carell) koji će postati njegov mentor i dugodišnji suradnik, i preko koga dobije posao u Nixonovoj administraciji, gdje će se po prvi put sresti s metodama kojima izvršna vlast u suvremenoj demokraciji može voditi ratove, donositi važne odluke i praktički vladati zemljom i ostatkom svijeta a da nikome ne odgovara. Nakon što u administraciji predsjednika Forda postane načelnik stožera Bijele kuće, a Rumsfeled ministar obrane, njih dvojica počinju graditi poslovne i društvene veze s poslovnim establishmentom, prije svega naftnim korporacijama i vojno-industrijskim kompleksom zbog kojih će se desetljećima torpedirati ekološke mjere i izdvajajanja za socijalu. Uz njihovu pomoć Cheney počinje vlastitu karijeru kao kongresnik, da bi je nastavio kao ministar obrane Busha Starijeg, a 2000. godine bez mnogo problema prihvatio ponudu neiskusnog Busha Juniora da mu bude potpredsjednički kandidat. Dok su američki potpredsjednici bili tradicionalno ceremonijalne figure, čija je najvažnija zadaća čekati da predsjednik umre kako bi ga zamijenili, Ch eney ima drukčije ideje i sprovest će ih u djelo kada u kaosu nakon 11. rujna 2001. godine de facto preuzme vlast. Nakon toga mu neće biti preveliki problem uvjeriti sve skeptike u administraciji da irački predsjednik Sadam Husein posjeduje opasno oružje masovnog uništenja, odnosno predstavlja prijetnju koja se mora otkloniti nasilnim uvođenjem demokracije u Irak. Za razliku od milijuna Iračana i nekoliko tisuća američkih vojnika koji će zbog toga izgubiti život, odnosno nekoliko kontinenata koje će upropastiti ratovi i izbjegličke krize, Cheneyu će najveći problem u to vrijeme biti vlastito zdravlje, prije svega slabo srce.

McKay je autor koji je zanat ispeglao radeći komedije, a politička angažiranost mu nije nimalo strana, a o čemu najviše svjedoči Oklada stoljeća u kojoj je na prilično originalan i dojmljiv način prikazao globalni financijski slom 2008. godine. S tim filmom Čovjek iz sjene dijeli sličan pristup u kojem se pravednički gnjev hollywoodskog ljevičara miješa s crnim humorom i stilskim eksperimentima. Neumitne usporedbe dva filma su, međutim, na štetu potonjeg, jer se umjesto jednog globalnog događaja film bavi višedesetljetnom političkom karijerom i svodi na seriju vinjeta u kojoj se Cheneya, na ne baš uvijek najuvjerljiviji način, pokušava povezati sa svim nesrećama koje su zadesile Ameriku i svijet, od vijetnamskog rata sve do izbora Trumpa za predsjednika. Neki od eksperimenata, koji su izgledali prilično svježe u Okladi, ovdje izgledaju kao larpurlartističko izmotavanje, a za što je primjer korištenje odjavne špice na sredini filma ili scena u kojoj bračni par Cheney prilikom važne odluke recitira Shakespeareov Macbeth. To ne znači da u filmu nema nekoliko dojmljivih scena, ali za njih je prije svega zaslužna izvrsna glumačka postava. To se prije svega odnosi na Christiana Balea koji je, nastojeći se što bolje transformirati u bivšeg potpredsjednika, udebljao i stvorio jedan od najimpresivnijih likova u hollywoodskim filmovima u posljednje vrijeme. Uz njega su izvrstan posao obavili i Amy Adams kao Liz Cheney, te Carell kao jednako upečatljivi Rumsfeld, a prilično je dobar i Sam Rockwell u relativno malenoj i nevažnoj ulozi Busha. Gluma je, kao i kod mnogo sličnih “oskarovskih” uzdanica, glavni adut Čovjeka iz sjene, i može se reći da Bale predstavlja najbolju šansu da McKay nakon dodjele ode kući pjevajući. S druge strane, bez obzira kako ona završila, većini gledatelja će ovaj film ostaviti gorak okus u ustima, i to ne samo zbog teme kojom se bavi nego i zbog spoznaje da je, kao u mnogo sličnih slučajeva, prilika za uistinu veliko ostvarenje bila propuštena.

ČOVJEK IZ SJENE

(VICE)

uloge: Christian Bale, Amy Adams, Steve Carell, Sam Rockwell, Tyler Perry, Alison Pill, Lily Rabe, Jesse Plemmons

scenarij: Adam McKay

režija: Adam McKay

proizvodnja: Annapurna/Paramount Pictures, SAD, 2018.

trajanje: 132 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Vladar Pariza (L’Empereur de Paris, 2018)

Davno prije nego što nas je Hollywood naučio da od suvremenih scenarista ne očekujemo nešto originalno se bio stvorio stav da stvarni život i ličnosti znaju biti živopisniji od bilo čije mašte. Možda su najbolji primjer za to život i karijera Eugènea Françoisa Vidocqa, čovjeka koji se na kraju svog života mogao pohvaliti time da je bio pionir znanstvenih metoda u borbi protiv zločina, osnivač i načelnik prve moderne kriminalističke policije te osnivač prve privatne detektivske agencije u povijesti. Ta su dostignuća još impresivnija ako se u obzir uzme da je Vidocq prva desetljeća svojeg života proveo na pogrešnoj strani zakona, stekavši reputaciju jednog od najzloglasnijih i najtraženijih kriminalaca, ali i stručnjaka za bijeg iz zatvora, prije nego što ga jesmrtna presuda u odsutnosti i sve veća statistička vjerojatnost susreta s giljotinom natjerati da promijeni karijeru. Vidocq je još za života stekao status celebrityja i postao inspiracija brojnim umjetnicima i književnicima, od kojih je možda najpoznatiji Victor Hugo koji je njegov lik u znamenitom romanu Jadnici razdvojio na Jeana Valjeana i Javerta, isto kao i Edgar Allan Poe koji je po njemu stvorio lik C. Auguustea Dupina, prvog fiktivnog detektiva u modernoj književnosti. U posljednjih stotinjak i više godina, Vidocqov je život bio predmetom brojnih ekranizacija, među kojima se možda najviše ističe TV-serija sa Claudeom Brasseurom u glavnoj ulozi, dok je istoimeni igrani film s Gerardom Depardiueom iz 2001. godine brzo i opravdano prekrio zaborav. Najnovije ostvarenje, biografski film L’Empereur de Paris (Car Pariza) u kojem Vidocqov lik tumači Vincent Cassel, se u našim kinima pojavilo pod naslovom Vladar Pariza.

Zanimljive ličnosti poput Vidocqa obično na povijesnu scenu stupaju u vremenima koja su “zanimljiva” kao u znamenitoj kineskoj kletvi, i autori ovog filma to gledatelje podsjećaju uvodnim napomenama. Radnja započinje 1805. godine, odnosno šesnaest godina nakon što je obračun tadašnjih žutih prsluka s tadašnjim Macronom prouzročio masovno krvoproliće, ali i stvorio novi poredak u kojem su dotada siromašni i potlačeni pučani osim političkih i drugih prava prvi put stekli mogućnost da se samog dna popnu na vrh francuskog društva. Vidocq, koji je kao mladi vojnik na samom početku revolucionarnih ratova branio novostvorenu Republiku se u tome ispočetka nije najbolje snašao, te ga politička stabilizacija pod novoproglašenim carem Napoleonom zatiče kao zatvorenika na zloglasnom brodu-zatvoru gdje njegova reputacija majstora za bijeg odmah staje na žulj vođi zatvorske bande Maillardu (Lavant) koji ga nastoji likvidrati. Zbog toga Vidocq zajedno sa suuznikom Nathanaelom de Wengerom (Diehl) bježi i nekoliko godina kasnije u Parizu pod lažnim imenom pokušava ostvariti karijeru poštenog trgovca. Prošlosti, međutim, ne može izbjeći, te je prepoznat, uhapšen i doveden pred policijskog inspektora Henryja (Chesnais) koji ga, na njegov užas, optuži za ubojstvo koje nije počinio. Uvrijeđeni Vidocq odluči dokazati svoju nevinost i u zamjenu za privremenu odgodu pogubljenja pristane raditi kao doušnik. Nakon što mu je ekspresno dostavio prave krivce, Henry je toliko impresioniran da ga odluči trajno angažirati za čišćenje pariških ulica od najopasnijih kriminalaca. Vidocq u tu svrhu okuplja malu, ali efikasnu grupu suradnika koju čine ličnosti različitog društvenog porijekla i političkih stavova, te čije vještine Vidocqu dobro dođu kada se ponovno suoči s Maillardom, koji je nakon puštanja iz zatvora stvorio vlastiti krininalni imperij.

Režiju je potpisao Jean-François Richet, sineast kojemu ovo nije prva filmska biografija živopisne ličnosti iz francuskih crnih kronika, odnosno koji je našoj publici poznat po epskom dvodijelnom filmu Državni neprijatelj broj 1, gdje je glavnog protagonista, kao i ovdje, tumačio Vincent Cassel. S obzirom na to, kao i na za europske standarde basnoslovan budžet od 22 milijuna eura, moglo bi se pomisliti kako bi bila riječ o impozantnom ostvarenju. I, na prvi pogled Vladar Pariza tako uistinu izgleda kao spektakularan film u koji nije uložen samo veliki novac, nego i veliki trud, a koji se najviše može vidjeti u pažljivom i detaljnom rekonstruiranju Pariza od prije dva stoljeća. To uključuje kako kostime, rekvizite, tako i različite lokacije, od sirotinjskih četvrti, prepuinih tržnica i ulica, pa sve do carskih palača. Vladar Pariza, međutim, iskazuje daleko manje truda uloženog u scenarij. Fascinatna priča o Vidocqu je tako svedena na hrpu klišeja posuđenih iz sijaset hollywoodskih zatvorskih i gangsterskih filmova, pri čemu se osnivač moderne kriminalistike u borbi protiv zločina koristi mnogo prizemnijim metodama nalik na one koje je 1970-ih koristio Charles Bronson. Iako Richet s vremena na vrijeme prikaže talenta u scenama oružanih obračuna, oni se uglavnom svode na prilično brze i s vremenom monotone likvidacije hicem iz kubure u glavu. Čak je i završna scena, koja se odvija u podzemnom brlogu glavne pariške bande, pomalo razočaravajuća, isto kao što je i Vidocqov obračun s glavnim negativcem antiklimaktičan. Koliko je film klišejiziran najbolje svjedoči to što čak i manje iskusni gledatelji neće imati problema pogoditi sudbinu Vidocqove suradnice i ljubavne partnerice, a čiju nezahvalnu ulogu tumači škotska glumica Freya Mavor.

Od nje je mnogo poznatija Olga Kurylenko, a čija je uloga mnogo bolji indikator nedostataka filma. Njen lik skorojevićke aristokratkinje koja s istom lakoćom manipulira pariškim gangsterskim šljamom i Napoleonovim ministrima zapravo ne služi ničemu osim kso izgovor da se prikazuju haljine iz napoleonske ere, odnosno pažljivo rekonstruirane lokacije. S druge strane, lik Napoelonovog ministra unutarnjih poslova Foucheta, a kojeg tumači Fabrice Luchini, u nekoliko kratkih scena daje vrlo dobar povijesni kontekst zbivanjima oko Vidocqa, ali je tragično neiskorišten. Završna scena, u kojoj Vidocq prolazi kraj desetina, a potom tisuća Napoleonovih vojnika, je zbunjujuća i nema nikakav smisao, osim, možda nastojanja da se zagriju srca fanatičnijih bonapartista među ciljanom publikom. U mnogo čemu se Vladar Pariza, usprkos uglavnom dobre izvedbe,čini konceptualno promašenim, odnosno nedovršenim, pa je teško oteti se dojmu da je riječ o malo previše podebljanoj pilot-epizodi TV-serije koja, na žalost, neće biti nikada snimljena.

VLADAR PARIZA

(L’EMPEREUR DE PARIS)

uloge: Vincent Cassel, Freya Mavor, Denis Ménochet, August Diehl, James Thierée, Patrick Chesnais, Olga Kurylenko, Fabrice Luchini, Denis Lavant

scenarij: Eric Besnard

režija: Jean-François Richet

proizvodnja: Gaumont, Francuska, 2018.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Fantastična četvorka (Fantastic Four, 2015)

Posljednjih se godina bilo teško oteti dojmu da Marvel Comics predstavlja tiskaru novca za današnji Hollywood, odnosno da ekranizacija svakog, pa i najopskurnijeg, Marvelovog stripa mora predstavljati hit. Međutim, čak i prije nego što su neki najnoviji događaji, poput masovnog otkazivanja marvelovskih serija na Netflixu, doveli u pitanje takvu predodžbu, bilo je slučajeva da Marvelov strip hollywoodskom studiju umjesto rastura na kino-blagajnama donese sramotni flop. Od svih Marvelovih stripova se s time može najviše “pohvaliti” Fantastična četvorka, jedna od klasičnih i izuzetno popularnih kreacija legendarnog Stana Leeja o timu superheroja, a koja se dosad dobila čak tri kino-inkarnacije i pri tome nijednom nije postigla uspjeh koji se danas obično vezuje uz superherojske filmove. Prva verzija iz 1994. godine, snimljena u niskobudžetnoj produkciji Rogera Cormana isključivo u svrhu očuvanja filmskih prava, je praktički završila u bunkeru i danas se smatra jednim od najopskurnijih filmova suvremenog Hollywooda. Druga verzija iz 2005. godine, koja je u Foxovoj produkciji predstavljala mnogo ozbiljniji pokušaj ekranizacije, je imala loše kritike i solidne komercijalne rezultate te nekako uspjela doteturati do drugog nastavka, prije nego što su se Foxovi glavešine odlučili za reboot, odnosno treći film u kino-dostavljen u ljeto 2015. godine.

Radnja filma započinje kada dva nadarena dječaka – Reed Richards i Ben Grimm – svojim eksperimentima s teleportacijom privuku pažnju profesora Storma (Cathey) koji će angažirati u svojem elitnom istraživačkom institutu gdje će upoznati još nekoliko isto tako talentirane djece. Mnogo godina kasnije, sada već odrasli Richards (Teller) i Grimm (Bell) zajedno sa Sue (Mara) i Johnnyjem Stormom (Jordan) te Victorom van Doomom (Kebbell) uspiju izraditi tzv. kvantumska vrata koja vode u drugu dimenziju, odnosno na tzv. Planet X. Jedne noći, bijesni zbog toga što će NASA tamo kao prve ljude poslati astronaute, odluče otići sami, ali ekspedicija ne završi dobro. Victor van Doom ostaje zarobljen na Planetu X, a četvoro mladih znanstvenika budu genetski promijenjeni i steknu nove nadljudske moći – Richards se tako može savijati, Johnny Storm može gorjeti i letjeti, Sue postaje nevidljiva a Grimm je transformiran u neranjivog čovjeka-gromadu. Četvorka se mora suočiti s time da su im te transformacije trajno promijenile život, ali ih dovele pod pasku vlade koja na njima misli nastaviti eksperimente. To uključuje i stvaranje novih kvantumskih vrata i novu ekspediciju na Planet X. Tamo ih, međutim, čeka Victor van Doom koji ne samo da nije preživio, nego je i razvio telekinetičke moći, ali i želju da uništi čovječanstvo.

Fantastična četvorka je podbacila na kino-blagajnama, ali to, zapravo, i nije predstavljalo neko posebno iznenađenje, s obzirom da je prije premijere bio izložen negativnom publicitetu, uglavnom vezanim uz priče o sukobu režisera Josha Tranka s Foxovim producentima. One su potvrđene s Trankovim tweetom u kojem je popljuvao vlastiti film, optuživši studio da je film naknadnim dosnimavanjem i premontiranjem izmijenio do neprepoznatljivosti. Iako nije prvi slučaj da režiser ide “u kupe”, a njegov matični studio ide “u špade”, danas je rijetkost da je razlaz bio tako spektakularan, odnosno da se njegov odraz mogao tako lakše pronaći u samom filmu. Fantastična četvorka naime, barem u svom prvom dijelu, izgleda kao prilično dobar ili barem ambiciozan film. Čini se izglednim da je Trank, za ovaj film angažiran zbog kratkog ali efektnog superherojskog found footage filma Kronike, nastojao novu Četvorku učiniti što različitijom od prethodne, i to skretanjem u žanrovske vode horora. Novi film više nije lepršava priča o superherojskoj obitelji koja spašava svijet, nego priča o grupi mladih ali arogantnih znanstvenika koji sebe i svijet dovedu u opasnost, izazivajući kod sebe monstruozne tjelesne promjene. Taj mračniji ton, međutim, izgleda nije pasao Foxovim glavešinama, pa su napravljene drastične izmjene kako bi se film učinilo konvencionalnijim i prijemčivijim publici. Te intervencije posebno dolaze do izražaja u drugom dijelu koji izgleda eksponencijalno slabiji, a loš dojam dodatno pojačavaju detalji poput loše napravljenih perika koji uništavaju kontinuitet scena. No, glavni problem je prije svega u scenariju koji nastoji publici dati još jednu rutinsku priču o nastanku, pri čemu je žrtvovana upečatljivost i uvjerljivost likova, a završni obračun, koji se ponovno svodi na orgiju CGI efekata, vrlo brzo ispari iz sjećanja. A to se može reći i za ovaj film, koji je sve samo ne fantastičan.

FANTASTIČNA ČETVORKA

(FANTASTIC FOUR)

uloge: Miles Teller, Michael B. Jordan, Kate Mara, Jamie Bell, Toby Kebbell, Reg E. Cathey

scenarij: Jeremy Slater, Simon Kinberg & Josh Trank

režija: Josh Trank

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015.

trajanje: 100 min.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Climax (2018)

U suvremenom filmskom svijetu vjerojatno nema ličnosti koja je toliko omražena, a istovremeno u tome uživa i na tome je temeljila svoju karijeru, kao što je to slučaj s Gasparom Noeom. Francuski filmaš rodom iz Argentine uživa reputaciju jednog od najpoznatijih “art” filmaša, ali je prije svega duguje tome što je prethodnih par desetljeća u svojim filmovima istraživao granice prihvatljivog sadržaja na velikom ekranu u ova, navodno opuštena i raspojasana post-moderna vremena. Šira publika ga najbolje pozna po Irreversible, filmu iz 2002. godine, konceptualno zanimljivom filmu prepunom nevjerojatno eksplicitnog prikaza nasilja i seksa, odnosno kombinacije te dvije aktivnosti, a čije je prikazivanje u kasnom noćnom programu nekih državnih televizija svojevremeno izazvalo zgražanje i kod inače najslobodoumnijih i za nove sadržaje najotvorenijih komentatora. Noea takve reakcije, inače, najblaže rečeno, nikad nisu pretjerano mučile, dijelom zato što dobro zna da u njegovom svijetu nekad najgori publicitet može biti najbolji, a dijelom zato što mu kritike, kao i trenutnom stanaru Bijele kuće, samo hrane ego i omogućavaju da nastavi istim putem. Stoga je lako zamisliti da je na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu doživio veliko razočaranje kada je tokom premijere njegovog najnovijeg filma Climax samo nekolicina gledatelja izašla iz dvorane, a vjerojatno još veće kada su mu kritičari stali upućivati hvalospjeve o genijalnom remek-djelu i hrabrom umjetničkom ostvarenju kakve bi od njih mogao očekivati art filmaš vulgaris.

Razlog za to bi se djelomično mogao pronaći u tome što Climax, barem na prvi pogled, predstavlja jedan od Noeovih najkonvencionalnijih i za širu publiku najprijemčivijih filmova. To se može vidjeti po tome što žanrovski pripada mjuziklu, odnosno plesnom filmu, pa je malo teško očekivati da će u njemu biti mnogo mjesta za ekscese po pitanju sadržaja. Radnja, navodno inspirirana stvarnim događajima u jednoj francuskoj plesnoj školi, je smještena u 1996. godine i prikazuje mladu plesnu trupu koja se priprema za veliku turneju po Francuskoj i SAD. Njeni članovi, predstavljeni u obliku video-intervjua, predstavljaju oličenje svih ideala na kojima inzistiraju pobornici različitosti, barem kada su u pitanju spol, rasa, klasa, etnicitet i seksualna orijentacija. No, kada se nađu pod brižnom paskom koreografa djeluju poput najbolje naštimane urice te izvedu izuzetno složenu plesnu točku koja će mnoge gledatelje ostaviti otvorenih usta. Da film završi u tom trenutku, predstavljao bi jedan od najboljih plesnih filmova 21. stoljeća, ali, poznajući Noea i sudeći po prologu koji sugerira ne baš najsretniji rasplet, iskusniji gledatelji znaju da na tome neće završiti. Prava radnja, naime, počinje nakon što plesači, koji su u izoliranoj plesnoj dvorani proveli tri dana intenzivno vježbajući, završetak svojih priprema odluče proslaviti neobaveznom zabavom. I sve izgleda na prvi pogled bezazleno dok se neki od njih ne počnu osjećati neobično loše, odnosno počnu neobično ponašati, a pri čemu zaključe da im je netko sangriju “začinio” LSD-om ili nekom sličnom drogom. Ono što slijedi je “loš trip” koji će dovesti do paranoje, samosakaćenja, fizičkog i seksualnog zlostavljanja i drugog (auto)destruktivnog ponašanja a pri čemu će se kao žrtve naći i posve nedužna djeca.

Noe je prvu polovicu filma vrhunski izrežirao, i ona predstavlja jedno od najatraktivnijih i najimpresivnijih ostvarenja njegove karijere. Ono što slijedi, međutim, predstavlja svojevrsnu kombinaciju art-snoberajske pretencioznosti s jednako iritantnim klišejima koji kao da su posuđeni iz jeftinih slasher filmova 1980-ih u kojima jedva čekate da neki maskirani tip bahate i glupe tinejdžere upozna s alternativnim oblicima primjene poljoprivrednog alata. Stvarima nimalo ne pomaže to što Noe film namjerno režira iz raznih “bolesnih” kutova, nastojeći stvoriti što veću konfuziju i mučninu među gledateljima, a onda im još servira nekakve isto tako pretenciozne kvazifilozofske “bisere” natpisima na filmu, isto kao što inzistiranjem na motivima francuskog nacionalnog identiteta baca udicu na koju će se upecati dežurni SJW dušobrižnici. Možda će najgore po gledatelje biti to što su gotovo svi likovi isprazni, neprepoznatljivi i što će malo tko gledateljima biti simpatičan. Dijelom je razlog za to nedostatak adekvatnih glumačkih talenata, odnosno to da se od njih nekakvim ozbiljnijim iskustvom može pohvaliti jedino Sofia Butella, a koju gledatelji vjerojatno najbolje poznaju kao vanzemaljsku ratnicu Jaylah u Zvjezdane Staze: S one strane. Zbog toga polovica Climaxa predstavlja mučenje za sve osim za najprekaljenije veterane art-kina, pri čemu će možda najbolje proći oni koji su istovremeno i poklonici elektronske i dance glazbe 1980-ih i 1990-ih, s obzirom da se Climax može pohvaliti s uistinu impresivnim soundtrackom. No, kada film konačno završi, i to na prilično anti-klimaktičan način, gledatelji će uglavnom biti sretni što je to iskustvo završilo.

CLIMAX

uloge: Sofia Boutella

scenarij: Gaspar Noe

režija: Gaspar Noe

proizvodnja: Wild Bunch/Arte France/Vice Films, Francuska/SAD, 2018.

trajanje: 96 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Terminator Genisys (2015)

Malo što je tako frustrirajuće za ljubitelje SF-filmova kao sklonost Hollywooda da neke od najboljih i najhvaljenijih ostvarenja žanra pokušava eksploatirati nizom sve besmislenijih remakeova, rebootova i nastavaka, a za koje je unaprijed jasno da nikako ne mogu svojom kvalitetom nadmašiti original. To nije uspjelo čak ni Terminatoru 2, komercijalno najuspješnijem i vjerojatno najrazvikanijem film svog vremena, a koji, usprkos revolucionarnih CGI efekata jednostavno nije mogao zasjeniti spoj originalnog koncepta, jednostavne priče i upečatljivih likova u originalnom Terminatoru iz 1984. godine. Sljedeći filmovi iz franšize, koji su na ovaj ili onaj način pokušavali biti njegovi nastavci, su bili bitno gori i svedeni na podgrijavanje sarme uz pokoji “gimmick”, bilo da je riječ o ženskom terminatoru u Ustanku mašina ili žanrovskom izletu u postapokaliptički ratni film u Spasenju. Bolje, dakako, nije mogao proći ni peti (i zasad posljednji) film pod naslovom Terminator Genisys.

Ovaj se film reklamirao kao svojevrsni “meki reboot”, odnosno pokušaj da se napravi nastavak čiji će se scenarij oslanjati na originalni film, ali neće biti sputan u njemu i drugim nastavcima uspostavljenom kanonu. Radnja tako započinje kao svojevrsni remake prvog filma, odnosno u 2029. godine kada u svijetu uništenom nuklearnim ratom ostaci čovječanstva vode uspješni rat protiv strojeva i Skyneta, umjetne inteligencije koja je sukob bila pokrenula. Vođa ljudskih pobunjenika John Connor (Clarke) tik pred konačnu pobjedu doznaje kako je Skynet vremenskim strojem u 1984. godinu poslao terminatora, androida-ubojicu sa zadatkom da ubije njegovu majku i tako spriječi njegovo rođenje. Zbog toga je njegov najpouzdaniji vojnik Kyle Reese (Courtney) također poslan u prošlost da to spriječi. Na njegovo veliko iznenađenje, Connorova majka Sarah Connor (Clarke) u Los Angelesu 1984. godine nije bespomoćna djevojka koju treba spašavati, nego opaka ratnica koja se cijeli život pripremala za obračun s terminatorima, te će biti Reeseov mentor i suborac. Skynet ju je, naime, već bio pokušao likvidirati kao 9-godišnju djevojčicu, ali ga je u tome spriječio još jedan terminator, ovaj put poslan od strane Johna Connora da to spriječi; on je postao djevojčin zaštitnik, mentor i svojevrsni poočim. Reese i Sarah, međutim, moraju nekako spriječiti nastanak Skyneta i nuklearni rat, a u ključ za to je pokretanje operativnog sustava Genesys u San Franciscu 2017. godine, a zbog čega njih dvoje moraju putovati u budućnost.

Motiv vremenskog putovanja književnicima i scenaristima često stvara veliki problem u obliku potrebe da nekako riješe vremenski paradoks. A taj je problem još teži kada se stvaraju nastavci filmova, odnosno moraju pisati scenariji sputani u okvire univerzuma gdje je unaprijed jasno da će doći do sveopće nuklearnog uništenja. Genesys taj problem, kao i mnoga druga djela s temom vremenskog putovanja, rješava “elegantno” kroz koncept multiverzuma, odnosno stvaranja univerzuma gdje su događaji krenuli drukčijim putem. Tako se i univerzum kojem pripada Genesys može shvatiti kako svojevrsna varijacija na temu, odnosno tek kao jedan od alternativnih verzija univerzuma prikazanog u originalnom Terminatoru. Iako prilično otrcan, ovaj je koncept mogao funkcionirati da su, kojim slučajem, scenaristi uložili truda da ga razrade, ali su umjesto toga scenarij, odnosno komplicirani zaplet shvatili tek kao izgovor za lopatom nabacane akcijske scene u kojima se demonstriraju dosezi moderne CGI tehnologije, iako su oni danas mnogo banalniji nego kod Terminatora 2 1991. godine. Nasilje, pucnjava i jurnjave automobilima, međutim, ne izgledaju naročito, isto kao što će i završni obračun gledateljima, naviklim na slične stvari u filmovima Marvelovog i DC-ovog univerzuma, brzo ispariti iz sjećanja. Scenaristi i režiser Alan Taylor se zato uzdaju prije svega u nostalgiju, odnosno nastoje poklonicima prvih, odnosno “pravih” Terminatora dostaviti svojevrsni fan service u obliku replika, kostima ili čak ponekih scena rekonstruiranih s parodijskim ili nekim drugim odmakom.

U svemu tome možda najbolje funkcionira Schwarzenegger, koji ovdje ne dostavlja neku naročito dobru ulogu, ali zato dobro služi kako bi demonstrirao mogućnosti CGI-ja kroz vlastiti lik koji se pojavljuje kao mladi, sredovječni, i na kraju, ostarjeli Terminator. Njegova zvjezdana pojava, međutim, teško može nadvladati scenaristička i druga ograničenja filma, a koja uključuju nedostatak talenta, karizme i inspiracije kod njegovih kolega. To postaje posebno izraženo kada se neki od glumaca usporede s prethodnim tumačima istih likova. Jason Clarke je potpuno potrošen u ulozi John Connora, unaprijed upropaštenom trailerom koji “spoila” ono što je trebao biti “iznenadni obrat”. Još je gora stvar s antipatičnim Jaiem Courtneyem koji je svjetlosnim godinama ispod Michaela Biehna kao originalnog Kylea Reesea, a razočaranje dodatno zaokružuje Emilia Clarke, koja je trebala u ovaj film donijeti karizmu Daenerys iz Igre prijestolja, ali koja je potpuno neuvjerljiva u usporedbi s Lindom Hamilton iz originalnog filma. I, kao što se moglo pretpostaviti, između nje i Courtneya nema nikakve “kemije” koje je postojala između Biehna i Hamiltonove. Zbog svega toga i nije neko naročito iznenađenje što se planirana trilogija reboota nije snimila, i zbog čega će sljedeći film o Terminatoru biti svojevrsni “redovni” nastavak koji se “vraća korijenima”. Sudeći po Genisysu, njegovi tvorci če se, žele li dobar film, morati izuzetno potruditi.

TERMINATOR GENISYS

uloge: Arnold Schwazenegger, Jason Clarke, Emilia Clarke, Jai Courtney, J.K. Simmons, Dayo Okeniyi, Matt Smith

scenarij: Laeta Kaiogridis & Patrick Lussier

režija: Alan Taylor

proizvodnja: Skydance/Paramount, SAD, 2015.

trajanje: 126 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Cam (2018)

Isto onako kako je na početku ovog stoljeća HBO mijenjao paradigmu televizijske produkcije i postavljao temelje današnjeg “zlatnog doba”, tako danas Netflix mijenja paradigmu filmske produkcije. To se može zahvaliti prije svega nastojanju da se asortiman filmova učini ne samo drukčijim od onih na raspolaganju gledateljima zemaljske i kablovske televizije, nego i time da filmovi budu što raznovrsniji i neobičniji. Sklonost eksperimentiranju, s druge strane, ne garantira uvijek uspjeh i kvalitetu, a kao jedan od svježih primjera za to je Cam, koji se može smatrati ne baš najboljim, ali u svakom slučaju, jednim od najneobičnijih prošlogodišnjih horor-filmova.

“Cam” iz naslova je skraćenica za “web kameru”, ali također i za “cam girl”, odnosno ono što danas podrazumijeva seksualnu radnicu specijaliziranu za striptiz i druge usluge koje se pružaju preko Interneta. Protagonistica je Alice (Brewer), mlada žena koja se pod umjetničkim imenom Lola bavi tim poslom i u njemu je toliko dobra da je postala nešto nalik na zvijezdu ili barem misli da će to uskoro postati. U nastojanju da se bi osigura što veću gledanost i popularnost je spremna izvoditi sadržaj “smjeliji” od drugih modela, pri čemu se često zna prijeći granica dobrog ukusa ili zdravog razuma. Međutim, nedugo nakon što se približila svom cilju i počela probijati među “cam” elitu, njen se svijet odjednom preokrene. Naime, prvo otkrije kako se više ne može ulogirati na svoj cam website, i to navodno zato što je netko uspio hakirati njen račun,a onda otkrije da netko pod njenim imenom počinje izvoditi još izopačenije cam predstave. Alice još više zbunjuje zastrašujući detalj da alternativna Lola izgleda kao njena sestra blizanka, isto kao što internetski nestašluci njene zle dvojnice počinju utjecati i na njen stvarni off-line život te joj ugrožavati odnos s obitelji. Alice je zato prisiljena iskoristiti svu svoju domišljatost i talente kako bi se obračunala sa svojom tajanstvenom mučiteljicom.

Jedna od stvari koja se nikako ne može zamjeriti ovom filmu jest nedostatak autentičnosti. Scenarij je napisala Isa Mazzei, bivša cam djevojka, a režiju je potpisao Daniel Goldhaber, koji joj je za vrijeme njene prethodne karijere bio režirao nekoliko pornografskih video-snimaka. Mazzei je, barem ako je vjerovati intervjuima koje je bila davala pred premijeru, inspiraciju pronašla u vlastitim iskustvima vezanim uz neovlaštenu distribuciju video-snimaka njenih cam predstava na Internetu, kao i frustrirajuće i očekivano uzaludne pokušaje da tu rabotu zaustavi putem službene policijske prijave. Usprkos svega toga, Cam se ističe za Hollywood prilično neuobičajenom blagonaklonašću prema seks industriji, pogotovo onim aspektima koji američkoj tvornici snova otimaju kruh iz usta. Protagonistica nije prikazana ni kao tupava bimbulja niti kao bespomoćna žrtva, a scenariju se uspio u današnja neopuritanska SJW vremena sve teže zamisliv seks pozitivni feminizam, i to preko lika protagonističine majke (koju tumači Mellora Walters, veteranka Andersonove Magnolije i vjerojatno najpoznatije od svih imena ispred kamere) koji otkrije neobično razumijevanje za profesiju svoje kćeri. Taj heretički detalj je bio dovoljno da kritičari Camu pronađu nekakvu društvenu angažiranost, odnosno shvate ga kao svojevrsnu alegorijsku osudu suvremenih trendova u kojima ljudi svoje živote žive na Internetu, stvarajući svoje lažne dvojnike koji, prije ili kasnije, pokušaju ukloniti stvarni original.

Cam je uistinu zanimljiv film, ali neobična tema i neuobičajen stav prema suvremenom društvenom fenomenu nije dovoljan da bi ga učinio kvalitetnim. Za tako nešto je trebao bitno jzaokruženiji i suvisliji scenarij, koji fascinantnu temu ne bi potrošio na jeftinu horor “foru”. Čak i pomalo nekonvencionalna završnica, koji gledateljima ne pruža zaokruženo objašnjenje o prirodi problema s kojim se našla protagonistica, prije izgleda kao posljedica nedostatka inspiracije nego pokušaja da se bude “drukčiji od drugih”. Zapravo, teško se oteti dojmu da je Mazzei imala namjeru napraviti mrtvački ozbiljan triler o stvarima koje su se događale ili njoj ili njenim kolegama, ali je na kraju, nakon uzaludnog obijanja pragova hollywoodskih kancelarija, odlučila ići linijom manjeg otpora te dostaviti mnogo konvencionalniji sadržaj, pa se tako horor zaplet doima naknadno nalijepljenim. Cam je najbolji u prvoj polovici, kada daje prilično zanimljiv i uvjerljiv prikaz svijeta “caminga”, te upravo stoga druga polovica izgleda razočaravajuće te tone u jeftine klišeje. Opći dojam koliko-toliko uspije spasiti prije svega Madeline Brewer (najpoznatija po ulozi Janine u TV-seriji Sluškinjina priča) koja ulaže izuzetnu energiju kako bi uvjerljivim učinila lik koji nije baš najbolje napisan. No, kao i u mnogo sličnih slučajeva, talent ispred kamere ne može uvijek nadoknaditi nedostatak iskustva iza kamere.

CAM

uloge: Madeline Brewer, Patch Darragh, Mellora Walters

scenarij: Isa Mazzei

režija: Daniel Goldhaber

proizvodnja: Netflix, SAD, 2018.

trajanje: 94 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Aquaman (2018)

Protekle godine nisu bile najbolje za Warner Bros., barem ako je suditi po načinu na koji su prošle najveće uzdanice tog studija, odnosno filmovi iz ciklusa DC Extended Universe, projekta kojim je taj studio trebao pokazati Disneyu i njihovom Marvelom filmskom univerzumu tko je glavni gazda. Međutim, čak i kada su na ekranu bili najpopularniji strip junaci kao Batman i Superman, to nije spriječilo DC Extended Universe da u srazu s Marvelom završi isto onako kao njemačka carska Kriegsmarine u srazu s britanskom Kraljevskom mornaricom u Prvom svjetskom ratu. Stjecajem okolnosti, jedini koji su u tom fijasku uspjeli spasiti čast Warnerta i DC Comics jesu drugoligaški i najširoj javnosti uglavnom nepoznati strip-junaci. I dok se u slučaju prošlogodišnjeg uspjeha Wonder Woman to može djelomično objasniti snažnim feminističkim nabojem koji je osvojio srca SJW-ovski raspoloženih kritičara, kada se ove godine ista stvar dogodila s Aquamanom, trebat će pronaći malo drukčije objašnjenje.

Aquaman, jedan od slabije poznatih stripovskih superheroja iz DC-jevog univerzuma, se prvi put u novoj filmskoj seriji nakratko pojavio 2016. godine kao jedan od “meta-ljudi” u zloglasnom Batman v Superman: Zora pravdenika, da bi prošle godine bio jedan od članova tima u Ligi pravde. Novi je film posvećen isključivo njemu, odnosno može se shvatiti i kao svojevrsna “priča o nastanku”, mada se glavnina radnje odvija iza događaja prikazanih u prethodnim filmovima serije. Nakon prologa koji opisuje kako se Arthur Curry alias Aquaman rodio 1985. godine kao plod ljubavi svjetioničara Thomasa Curryja (Temuera Morrison) i atlantidske princeze Atlanne (Kidman), radnja se premješta u sadašnjost u kojoj se sada odrasli i zahvaljujući svojim superherojskim moćima slavan Aquaman mora suočiti s iskušenjima koji dolaze iz Atlantide, podmorskog kraljevstva u kojem je nestala njegova majka. Njime sada, pak, vlada Aquamanov polubrat Orm (Wilson) koji je odlučio ujediniti sva podmorska kraljevstva i povesti ih u veliki rat protiv kopnene ljudske civilizacije koju drži odgovornom za zagađenje mora. U tome ga nastoji spriječiti Mera (Heard), princeza podmorskog kraljevstva Xebel koja odlazi na površinu i moli Aquamana za pomoć. On bi trebao postati kralj Atlantide i to tako da pronađe legendarni trozubac kralja Atlana koji njegovom nositelju daje vlast.

Režija Aquamana je bila povjerena Jamesu Wanu, australskom režiseru koji se bio proslavio nizom hvaljenih i komercijalno uspješnih horor-filmova, ali je također pohvale stekao i akcijskim filmom Brzi i žestoki 5. Novi je projekt, predstavljao ne samo uplovljavanje u nove žanrovske vode, nego i možda najambiciozniji i najsloženiji film u karijeri tog filmaša. Wan je u svom pothvatu, kada se sve zbroje i oduzme, uglavnom uspio te se Aquaman trenutno može smatrati najboljim od svih filmova u DC-jevom ciklusu. Glavni je razlog u tome što je Wan izuzetno spretno baratao sa 160 milijuna US$ koja mu je povjerio Warner Bros., ali i što je shvatio da superherojski film danas može biti uspješan jedino ako što je manje moguće sliči na druge superherojske filmove. U slučaju Aquamana glavni je element voda, koja ne samo da predstavlja glavno mjesto radnje nego i, u slučaju hidrokinezom obdarene Mere, jedno od sredstava za obračunavanje sa zlikovcima. Wan u filmu vješto koristi najsuvremenije CGI efekte kako bi prikazao manipuliranje s vodom u oba svijeta, ali i na uvjerljiv način prikazao kako Aquaman bez ikakvih problema može disati i kretati pod vodom. No, najimpresivnijim se čini trud uložen u to da se podmorski svjetovi učine što atraktivnijima, a isto tako njihovi stanovnici različiti jedni od drugih. Rezultat je niz dojmljivih prizora koji će, pogotovo ako se film bude gledao u kino-dvoranama s 3D naočalama, imati isti onaj efekt koji su prizori Pandore imali prije desetak godina u slučaju Avatara. Wan uspijeva čak i onome što je bio čest nedostatak superherojskih filmova – završnom obračunu; umjesto da bude još jedna antiklimaktička i razvučena “šoračina” u stilu Osvetnika, ovdje se on odigrava u obliku uistinu epske bitke, koju je Wan napravio u stilu Jacksonovh bitaka u Gospodaru prstenova, i koja čak ima nekog smisla u kontekstu radnje te koja završava upravo u trenutku kada bi trebala. Wan atraktivnim zna napraviti čak i relativno kratke scene koje se odigravaju na kopnu, bilo da je riječ o svjetioniku Curryjevih, saharskoj pustinji ili živopisnom sicilijanskom gradiću gdje će se odigrati jedna od akcijskih sekvenci. Dojam je još bolji zahvaljujući dopadljivom, ali i neobičnom soundtracku temeljenom na sintesajzerima, a koji će poznavatelje filmske glazbe podsjetiti na najbolje radove Vangelisa i Kitaroa.

Atraktivnost filma se može vidjeti i kroz izbor glavnih glumaca koji se teško mogu proglasiti nekakvim vrhunskim dramskim umjetnicima, i čija je karijera imala popriličnih padova u prethodnih godina. No, Aquaman će oboma pomoći da se riješe tog balasta – Momoi će tako mnogi nakon ovog zaboraviti zlosretni remake Conana barbarina, isto kao što će Amber Heard osvojiti barem dio simpatija koje je izgubila zahvaljujući fanovima Johnnyja Deppa i štovateljima Elona Muska. Njih dvoje tumače relativno jednostavne likove tradicionalnih heroja i princeze, te taj zadatak obavljaju vrlo dobro, stvarajući također dobru međusobnu “kemiju”. Ostatak glumačke postave je uglavnom dobar, a što uključuje kako Patricka Wilsona u ulozi za današnje hollywoodske standarde neobično “cool” i inteligentnog negativca, tako i Willema Dafoea koji bi ulogu poput Aquamnovog mentora Vulkoa mogao odglumiti i zavezanih očiju. Neki od glumaca su, međutim, svedeni na uloge tek nešto veće od cameoa, a u slučaju Morrisona i Kidman opterećeni potrebom da ih se pomlađuje na trenutke baš i ne najuvjerljivijim CGI-jem.

Najveći nedostatak Aquamana je, međutim, u scenariju koji je po pitanju kvalitete čak i ispod onih niskih standarda na koje su nas navikli moderni hollywoodski blockbusteri. To se odnosi na očajne dijaloge koje će čak i najfanatičniji poklonici ovog filma vjerojatno htjeti ignorirati ili zaboraviti. Dijalozi su, međutim, još manji problem od izuzetno razvučenog i neatraktivnog početka. Stvari se uglavnom poboljšavaju nakon trećine filma, ali je tu još uvijek strukturni problem izazvan potrebom da se u relativno jednostavnu priču o sukobu Aquamana s Ormom ubaci stripovski supernegativac Black Manta kojeg tumači Yahya Abdul-Mateen II, kojem je uvaljen melodramatski podzaplet za kojeg je odmah jasno da predstavlja smetnju, ali koji će svejedno Aquamanu donio iritantni cliffhanger koji bi se trebao razriješiti tek nakon nekoliko nastavaka. Ukoliko Wan ne bude iza kamere, za vjerovati je da nijedan od tih nastavaka neće biti bolji od Aquamana, ostvarenja koje se može opisati kao neobično dobar film za tako loš scenarij.

AQUAMAN

uloge: Jason Momoa, Amber Heard, Willem Dafoe, Patrick Wilson, Dolph Lundgren, Yahya Abdul-Mateen II, Nicole Kidman

scenarij: David Leslie Johnson McGodrick & Will Beal

režija: James Wan

proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2015.

trajanje: 143 min.

OCJENA: 6/10