RETRO-RECENZIJA: Pustinjski vampiri (The Forsaken, 2000)

uloge: Kerr Smith, Brendan Fehr, Izabella Miko, Jonathan Schaech,
Phina Oruche, Simon Rex, Carrie Snodgress
scenografija: Ernesto Martinez
kostimografija: Martina Buckley
fotografija: Steven Bernstein
montaža: Norman Buckley
glazba: Tim Jones & Johnny Lee Schell
scenarij: J.C. Cardone
režija: J.C. Cardone
proizvodnja: Sandstorm/Columbia, SAD, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 90 '

Sean (Smith) je dijete holivudskog filmapa koje sanja da krene roditeljskim stopama, no put do slave je mukotrpan te ga slabo plaćeni posao u malom studiju tjera da dodatno zarađuje za život prevozeći tuđe luskuzne automobile preko Amerike. Ovaj put mu se posao prevoženja “mercedesa” zgodno poklopio sa sestrinim vjenčanjem u Miamiju i Sean, dobro raspložen, odluči prekršiti poslovna pravila i usred pustinje prihvatiti mladog autostopera Nicka (Fehr). No Sean će ubrzo zažaliti zbog te odluke jer je Nick nije obični autostoper nego lovac na vampire kojemu će Seanovo vozilo dobro doći u njegovoj potrazi za bandom opakih pustinjskih vampira na čelu s Kitom (Schaech). Nick ima itekako dobre razloge da uhvati Kita, jer je i sam inkubiran vampirizmom, a jedini način da se spasi od pretvaranja u demona jest da uništi izvor zaraze. Pri tome će mu dobro doći mlada i lijepa Megan (Miko), kod koje je zaraza prilično uznapredovala, i koju Nick nastoji iskoristiti kao mamac za Kita i njegovu bandu. Stjecajem okolnosti Sean bude ugrizen od Megan pa se i on, htio ili ne htio, mora pridružiti potrazi.

Niskobudžetni horor Pustinjski vampiri se teško može pohvaliti nekom originalnošću, prije svega zato sto će svaki bolji poznavatelj B-filmova iz 80-tih vrlo brzo prepoznati kako je riječ o svojevrsnoj (i ne baš uspješnoj) kombinaciji dvaju kultnih naslova iz te epohe – Autostopera s Rutgerom Hauerom i After Dark, kultnog horora Kathryn Bigelow. Jedina originalna stvar u filmu jest pokušaj da se da nekakvo novo objašnjenje fenomena vampirizma (ovaj put vezano uz križarske ratove), no teško da će ljubitelji zanra biti previše zadovoljni. Za vampirski žanr pomalo neobično pustinjsko okružje je potrošeno zbog prilično iritantnih protagonista (Smith i Ferr, nama poznat po ulozi u seriji Roswell) koji su angažirani prije svega zbog svog lijepog izgleda, a manje zbog nekakvog posebnog glumačkog talenta. Negativci koje vodi iskusni Jonathan Schaech (Doom Generation) su mnogo zanimljiviji, ali se ipak cijeli film svodi na niz klišeja, uključujući predvidljivu završnicu. Muškoj publici će, pak, vjerojatno biti drago što u ovom filmu imaju priliku vidjeti kako Izabella Miko, jedna od protagonistica Coyote Ugly, izgleda bez odjeće, ali to ipak nije razlog zašto bi se ovaj konfekcijski filmić trebao gledati ukoliko postoji neki pametniji način da se ubije vrijeme.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. prosinca 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Ludi rat u Belfastu (An Everlasting Piece, 1999)

uloge: Barry McAvoy, Brian F. O'Byrne, Anna Friel, Pauline McLynn,
Ruth McCabe, Laurence Kinlan, Bill Conolly, Des McAleer, Colum Convey,
Ian Cregg
scenografija: Nathan Crowley
kostimografija: Joan Bergin
fotografija: Seamus Deasy
montaza: Stu Linder
glazba: Hans Zimmer
scenarij: Barry McAvoy
režija: Barry Levinson
proizvodnja: Bayahibe/Dreamworks/Sony, SAD, 2000.
distribucija: Continental
trajanje: 103 '

Colm (MacAvoy) je mladi katolik koji 80-tih godina u Belfastu dobije posao u duševnoj bolnici. Tamo također radi i George (O’Byrne), mladi protestant koji se u slobodno vrijeme bavi pisanjem poezije. Nakon što saznaju da se među pacijentima nalazi Scalper (Conolly), nekoć najbogatiji i najuspješniji prodavač vlasulja u cijelom Belfastu, Colm i George udružuju svoje snage kako bi od Scalpera nabavili listu klijenata i započeli vlastiti posao. Pri tome ih njihovo različito podrijetlo dobro služi, s obzirom da obojica riskiraju život ako zakucaju na vrata u pogrešnom dijelu grada. Nakon sjajnog početka Colmov i Georgeov posao je ugrožen kada njihov glavni dobavljač najavi kako bi eksluzivni ugovor mogao prepustiti konkurenciji. Prisiljeni da povećaju kvotu, Colm i George će morati intenzivirati svoje napore, što ce ih, stjecajem okolnosti, dovesti do toga da dobiju velike narudžbe od obje zaracene strane – IRA-e s jedne, te britanske vojske i policije s druge strane. Zbog svega toga Colm i George se odjednom nađu ne samo pred ozbiljnim moralnim dilemama koje bi mogle unistiti njihovo prijateljstvo, nego i u situaciji u kojoj bi im obojici prijetio zatvor ili smrt.

Barry Levinson je nakon “Oscara” za Kišnog čovjeka bio jednim od najhvaljenijih američkih režisera, ali su gotovo sva njegova ostvarenja u devedesetima uglavnom bila razočaravajuća. Tek u posljednje vrijeme Levinson, kojeg ce se daleko vise pamtiti kao kreatora izvrsne TV-serije Odjel za umorstva, se može pohvaliti pristojnim filmovima kao sto su Predsjedničke laži. U slucaju Ludog rata u Belfastu Levinson je imao sreću da surađuje sa svojim sugrađaninom i glavnim glumcem Barryjem McAvoyem, koji je bio odrastao u Ulsteru i čiji je scenarij inspiriran dogodovštinama vlastitog oca. Zbog toga film, čiji zaplet i nije bog-zna-što i koji obiluje klišejima, ima dosta šarma zbog autentičnosti kao i zbog toga što McAvoy izvuci maksimum humora iz depresivnog okružja vjerskim sukobom podijeljenog otoka u kojem njegovi junaci žive. Levinson je, po običaju, pokazao ne baš previše smisla za ritam i film ponekad izgleda sporiji nego što bi trebao biti. No, vrlo dobra fotografija Seamusa Deasyja, niz doista smiješnih scena kao i tradicionalno uigrana ekipa britanskih i irskih glumaca – među kojom su legendarni škotski komičar Billy Conolly i Anna Friel (San ljetne noći), koja glumi Colmovu djevojku, jedina poznata imena – sve su to razlozi zbog kojih bi Ludi rat u Belfastu trebalo preporučiti kao prilično zabavan a istovremeno i neobično humani filmić.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. prosinca 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Pakleni kvart New Yorka (Hell’s Kitchen, 1998)

uloge: Mekhi Phifer, Angelina Jolie, Johnny Whitworth, Rosanna
Arquette, William Forsythe, Stephen Payne, Jade Yorker, Michael
Nicolosi
glazba: Joseph Arthur
scenarij: Tony Cinciripini
režija: Tony Cinciripini
proizvodnja: Kuschner-Locke, SAD, 1998.
distribucija: Blitz
trajanje: 100'

Johnny (Phifer) je mladi crnac koji živi u njujorškoj četvrti Hell’s Kitchen, poznatoj po miješanom stanovništvu ali i visokoj stopi kriminala. I Johnny je bio upetljan u mračne poslove, ali je jednog dana naizgled rutinska pljačka zavrsila krvoprolićem u kojem je Johnny slučajno ubio prijatelja. Nakon što je odsjedio pet godina u zatvoru, Johnny se vraća natrag u Hell’s Kitchen ne bi li pronašao svog mlađeg brata koji se u međuvremenu navukao na drogu. Da bi zaradio za život, zapošljava se u konjušnici gdje ga njegov šef Lou (Forsythe), propali boksač, s vremenom počne uciti svojim vještinama. Johnny se nakon toga pokušava probiti u vode profesionalnog boksa, ali time privlači pozornost menadžera iz polusvijeta. No, to nije jedini Johnnyjev problem – Gloria McNeary (Jolie) ga drži odgovornim za bratovu smrt pa nastoji Pattyja (Whitworth), svog dečka i bivšeg Johnnyjevog pajtaša, nagovoriti da organizira Johnnyjevo ubojstvo. No, Patty, koji za život zarađuje kao diler, nije previše spreman to učiniti, jer ga mori savjest, kako zbog učešća u tragediji prije pet godina, tako i zbog toga sto održava ljubavnu vezu s Glorijinom majkom Liz (Arquette).

Pakleni kvart New Yorka, koji je svoju premijeru imao na festivalu u Torontu 1998. godine, nije film koji ce ući u antologije sedme umjetnosti, a i nap distributer ga vjerojatno ne bi otkupio da Angelina Jolie u međuvremenu nije postala velikom zvijezdom. No, s druge strane, to ne znači da je u pitanju lop film, iako je Tonyju Cinciripiniju ovo režijski debi. Uz Jolie i uvijek dobrog Phifera (Poštar) ovaj se film može pohvaliti odličnom ekipom poznatih i manje poznatih karakternih glumaca. Radnja filma je, doduše, opterećena klišejima filmova smještenim u podzemlje velikih gradova kao i za cinične 90-te neobično velikom količinom melodrame, ali se Cinciripiniju mora odati priznanje što ih je uspio prevladati relativno nekonvencionalnom završnicom. Humanistički ton filma je možda najveći razlog zbog kojeg bi Pakleni kvart New Yorka trebalo pogledati.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. prosinca 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: A gdje je lova (Where the Money Is, 2000)

uloge: Paul Newman, Linda Fiorentino, Dermot Mulroney, Susan Barnes,
Anne Pitoniak, Bruce MacVittie, Irma St. Paule
scenografija: Andre Chamberland
kostimografija: Francesca Chamberland
fotografija: Thomas Burstyn
montaza: Garth Craven, Samuel Craven & Dan Lebental
glazba: Mark Isham
scenarij: E. Max Frye, Topper Lilien & Carroll Cartwright
režija: Marek Kaniewska
proizvodnja: Gramercy/IMF/Scott Free, SAD/Njemacka, 2000.
distribucija: Discovery
trajanje: 88'

Carol (Fiorentino) je bolničarka koja se prije više godina udala za Waynea (Mulroney), najzgodnijeg dečka u srednjoj školi. No, naizgled savršeni brak je utonuo u monotoniju života u provincijskom gradu. Tu monotoniju će malo uzburkati dolazak novog pacijenta u Carolin starački dom – Henryja Manninga (Newman), legendarnog pljačkaša banaka koji je privremeno premješten iz zatvora nakon sto je doživio moždanu kap i postao biljka. No Carol je, pak, uvjerena da je Manning sve to simulirao kako bi sebi omogućio bijeg i dočepao se skrivenog plijena iz svoje posljednje pljačke. Držeći kako bi joj taj novac omogućio bijeg iz učmale životne kolotečine Carol nastoji različitim provokacijama Manninga probuditi iz njegove simulirane katatonije te tako postati dio njegovog velikog plana. Kada njeni napori konačno urode plodom, ispostavlja se da će Manning, da bi se dočepao novca, morati koristiti ne samo Carolinu, nego i Wayneovu pomoć.

Iako se u Hollywoodu starost smatra gorom sudbinom od smrti, 75-godišnjem Paulu Newmanu godine itekako pristaju, čineći ga isto tako zanimljivim i efektnim glumcem kao u doba kada je bio idol šiparica. A gdje je lova je lijep primjer za to – Newman uspijeva nositi cijeli film na svojim ostarjelim plećima, bez obzira na to što je veći dio filma prisiljen glumiti biljku (pri čemu je svejedno tako efektan, da se svi “Oscarom” nagrađeni invalidi mogu sakriti u mišju rupu). Takvoj ikoni je jedini kako-tako dostojan partner Linda Fiorentino (The Last Seduction, Ljudi u crnom), glumica s jednim od najseksepilnijih glasova u Hollywoodu koja ovdje ponovno pokazuje veliki talent za komediju. Na žalost, ostatak glumačke ekipe, u koju spada i prilično nezainteresirani Dermot Mulroney, nije na visini. A ni scenaristička trojka ne uspijeva intrigantni početni zaplet izvuci iznad klišeja i predvidljivosti. Režiser Marek Kaniewska također je pokazao nedostatak inspiracije, čineći ovaj film nezanimljivim, dosadnim i neatraktivnim, pri čemu je veliku ulogu imalo korištenje prilično loše glazbene podloge Marka Ishama. Zbog svega toga A gdje je lova predstavlja film koji je daleko ispod onoga što bismo očekivali od naslova s tako jakom glumačkom postavom, iako su Newman i Fiorentino razlog zbog čega dobija kakvu-takvu prolaznu ocjenu.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. prosinca 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Highlander: Završna igra (Highlander: Endgame, 2000)

uloge: Christopher Lambert, Adrian Paul, Bruce Payne, Lisa Barbuscia,
Donnie Yen, Ian Paul Cassidy, Peter Wingfield, Damon Dash, Beatie
Edney, Douglas Aarniokoski, Jim Byrnes, Adam Copeland, Sheila Gish
scenografija: Jonathan A. Carlson
kostimografija: Wendy Partridge & Oana Paunescu
fotografija: Jonathan A. Carlson
montaža: Chris Blunden, Rod Dean, Robert A. Ferreti, Tracy Granger,
Michael G. Knue & Donald J. Paonesa
glazba: Nick Glennie-Smith & Stephen Graziano
scenarij: Joel Soisson (sinopsis: Eric Berndt, Gillian Horvath &
William N. Panzer) (po motivima Gregoryja Widena)
režija: Doug Aarniokoski
proizvodnja: Dimension Films/Mandalay, SAD, 2000.
distribucija: UCD
trajanje: 101′
“Svaki put postaje sve teže” su riječi kojima se u filmu Posljednji akcijski junak Schwarzeneggerov alter ego žali na to kako pobjeđuje i najsnažnije i najopakije negativce samo zato da bi se u novom nastavku morao suočiti s još snažnijima i opakijima. Ovakvu sizifovsku frustraciju dijeli i Connor MacLeod (Lambert), škotski gorstak koji je nakon gotovo pola milenija postao previše umoran od stalne borbe s drugim Besmrtnicima. Nakon što mu je tajnica i usvojena kći Rachel Ellenstein (Gish) poginula u eksploziji podmetnute bombe, Connor odlucuje objesiti mač o klin, pronaći duhovni mir u Utočištu i ostaviti njegovom besmrtnom rođaku i štićeniku Duncanu (Paul) da se mlati s drugim Besmrtnicima, siječe njihove glave i tako uzima njihovu snagu kako bi dobio Nagradu. No, kada Utočište postane metom ubojica, Connor je prisiljen krenuti u posljednji boj, i to protiv svog negdašnjeg najboljeg prijatelja. Opaki Besmrtnik Jacob Kell (Payne) ima neraščišćene račune s Connorom još iz doba dok su bili smrtnici, a s vremenom je dekapitacijom stotina Besmrtnika akumulirao toliko snage da ga nitko, čak ni Connor, ne može poraziti. Connor i Duncan, čija se negdašnja ljubav Kate/Faith (Barbuscia) pridružila Kellovoj bandi zlih Besmrtnika, su prisiljeni razmišljati o nekim prilično neugodnim alternativama kako bi spriječili Kella da ih porazi i tako sebi osigura nagradu.

Nazvati Highlander: Završnu igru nastavkom možda i nije najtočnije, s obzirom da zaplet ovog filma, kao i prethodni uradak iz Highlander sage (Highlander III iz 1994), elegantno zaobilazi neke kljucne točke zapleta i raspleta originalnog Highlandera iz 1986. godine. Scenarij se daleko više oslanja na TV-seriju, što ce hrvatskim gledateljima (koji su prije par godina imali priliku vidjeti samo prvu sezonu) izazvati neke probleme s praćenjem radnje. No, čak i da su malo bolje upoznati s cijelom mitologijom Highlandera, teško da će ih zadovoljiti scenaristička kaša Joela Soissona u kojoj se mnogi elementi zapleta čine nasilno umetnutima ili nedovoljno uvjerljivima. Pogotovo je to slučaj s kompliciranim odnosom između Kate/Faith i Duncanom, ubačenim vjerojatno samo zato da bi Lisa Barbuscia s malo golotinje i eksplicitne erotike ispunila eksploatacijsku formulu ovog filma. Njeni napori na tom planu, na žalost, neće sakriti nedostatak elementarnog glumačkog talenta. Nasuprot njoj, Bruce Payne, vječni (ali i vidno ostarjeli) negativac u B- filmovima, ponovno dokazuje svoju reputaciju ultrašmiranta. Adrian Paul je manje- više solidan, ali je zato prilično ugodno iznenadio Christopher Lambert, koji je kao rezignirani Besmrtnik daleko uvjerljiviji nego u ulogama konvencionalnih akcijskih junaka. S druge strane, režija Douglasa Aarniakoskija je prilično traljava, pogotovo u akcijskim scenama (gdje, na primjer, nije iskorišten talent azijske akcijske zvijezde Donnieja Yena). No, Highlander: Završna igra ipak popravlja dojam na samom kraju, kada se ispostavi da su njegovi tvorci ipak bili dosljedni te turobnu premisu zapleta doveli do njenog logičkog zaključka, učinivši ovaj film adekvatnim njegovom naslovu.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. prosinca 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Belo odelo (1999)

uloge: Lazar Ristovski, Radmila Sogoljeva, Dragan Nikolić, Velimir
“Bata” Živojinović, Danilo “Bata” Stojković, Bogdan Diklić, Nikola
Kojo, Zoran Cvijanović, Renata Ulmanski, Bojana Maljević
scenografija: Milenko Jeremić
kostimografija: Boris Caksiran
fotografija: Milorad Glusica
montaza: Petar Putniković
glazba: Srđan Jacimović
scenarij: Lazar Ristovski
režija: Lazar Ristovski
proizvodnja: Zillion/British Screen, SRJ/Britanija, 1999.
distribucija: Premier Film
trajanje: 90′

Savo (Ristovski) je zastavnik jugoslavenske vojske koji je najveći dio svoje karijere proveo u provincijskom gradiću na crnogorskoj obali. Višegodišnju monotoniju garnizonskog života krati tako sto bježi u svijet maste i zamišlja sebe kao romantičnog junaka. Njegov život se naglo promijeni kada jednog dana primi telegram od brata- blizanca koji mu saopći da mu je umrla majka te da za pogreb mora donijeti bijelo odijelo. Savo se ukrcava u vlak prepun živopisnih i neobičnih putnika. Među njima Savinu pažnju najviše zaokuplja ruska prostitutka Karmen (Sogoljeva) i on se u nju smrtno zaljubi. No to izaziva bolesnu ljubomoru njenog impotentnog svodnika (Nikolić) pa će Savo na svom putovanju doživjeti cijeli niz neobičnih pustolovina.

Ovaj režijski debi uglednog srpskog glumca Lazara Ristovskog (Underground, Do koske) predstavlja svojevrsni osvježavajući odmak od većine srpskih filmova koji su posljednjih godina naveliko reklamirani po našim videotekama. Umjesto da po n-ti put gledamo hipperrealistički dočaranu mračnu svakidašnjicu srpskog društva, ovaj film se na eskapistički način bavi isključivo jednim jedinim junakom čije se pustolovine mogu događati bilo gdje i bilo kada na zemaljskoj kugli. Ristovski je ovaj film očigledno dugo pripremao i u njega uložio mnogo energije i ljubavi, pa se može reci da je uloga Save/Vuka jedna od najboljih u njegovoj karijeri. Na žalost, ostatak filma je nije dostojan – prije svega je riječ o prilično tanušnoj priči koja završava na prilično nezadovoljavajući nacin, a onda je tu i pomalo iritantno nastojanje da se bude veći Kusturica od Kusturice (slično kao što je Kusturica nastojao biti veći Fellini od Fellinija). No, možda je od svega najveće razočaranje Radmila Sogoljeva, koja, usprkos spremnosti da za potrebe filma demonstira da nije prirodna plavuša, nije baš najprimjereniji izbor za femme fatale. Što se ostatka glumačke ekipe, ona je na visini, i film ima nekoliko uistinu smiješnih i zabavnih trenutaka. No, krajnji dojam je ipak previše pokvaren time sto se ne dobija odgovor na pitanje “što je pjesnik htio reci”.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Wilder (Slow Burn, 2000)

Della Wilder (Grier) je samohrana majka koja radi kao detektiv u čikaškoj policiji i koja bi ostvarila veliku karijeru da kojim slučajem nema sklonost da impulzivno reagira na svaki slučaj nasilja nad ženama. Kada joj je povjeren slučaj okrutnog umorstva mlade žene, ne treba joj puno da sumnju svali na dr. Sama Charneya (Hauer), nekoć uglednog liječnika čija je karijera propala nakon ne-etičkog odnosa sa žrtvom. No, Charney će prilično neočekivano reagirati na prvi susret s otvrdnulom policajkom – umjesto da prizna ubojstvo, on počinje očijukati s detektivkom. U međuvremenu se dogodi još nekoliko ubojstava, a tragovi počinju voditi prema farmaceutskoj tvrtki koja je vršila radiološke pokuse sa ženama. No, Wilder svejedno sumnja u to da je Charney opasni psihopat koji pokušava koristiti svoj šarm kako bi i nju priključio popisu svojih žrtava.

Snimljen za smiješno male novce i gotovo nepoznat kritičarima koji se ne usuđuju kopati po naslovima B i C kategorije, Wilder je filmić koji će bez svake sumnje obradovati fanove Pam Grier, crne glumice i nekadašnje superzvijezde “blaxploitation” filmova s početka 70-tih. Iako je Grierova svoj image samosvjesne i borbene crnkinje znala koristiti i 80-tih (u filmu Nico, gdje je glumila partnericu Stevena Seagala), renesansu njene popularnosti donio joj je njen najveći fan Quentin Tarantino. Tome se mora pridodati i činjenica da ona s nekih pet “banki” izgleda jednako dobro, ako ne i bolje, od svog mlađeg izdanja od prije četvrt stoljeća. Wilder u potpunosti koristi taj image, praveći od ovog prilicno konfekcijskog trilerčića “one man show”. Tako joj je u ovom filmu i prilično opušteni Rutger Hauer, neprikosnovena zvijezda B-filmića, prepustio glavnu ulogu zadovoljivši se mjestom prve violine. Sam zaplet i rasplet nisu bog-zna-što, ali je scenarij Terryja Abrahamsona adekvatno rasporedio humor i akciju na zato potrebnim mjestima tako da i oni koji nisu veliki fanovi Pam Grier neće imati previše razloga da Wilder smatraju gubljenjem vremena.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.