Pustoš društvenih mreža

Michael Wolff, američki novinar i kolumnist, poznat kao jedan od najvećih kritičara tamošnje medijske scene, izjavio je nešto što se vjerojatno neće svidjeti Twitterašima, Facebookašima i svima drugima kojima se život odvija na društvenim mrežama. Wolff je u svom govoru na Prime Time konvenciji u Ottawi današnje društvene mreže opisao kao “pustoš“, te naveo kako to posebno dolazi do izražaja kada se sadržaj društvenih mreža usporedi s onime što je danas dostupno na televizijskom programu. Po Wolffovom mišljenju, televizija je danas ušla u zlatno doba (što je stav koji dijele svi oni koji se sjećaju 1980-ih i 1990-ih, i to ne samo na ovim prostorima) i “prerasla svoja vanila ograničenja 1950-ih”. Nasuprot tome, društvene mreže, a posebno Facebook, su reducirane na jednostavne, moralističke rasprave i crno-bijelu podjelu na dobro i zlo, pa je takoteško zamisliti da bi kolege na radnoj pauzi raspravljali o nekom statusu ili postu na način na koji raspravljaju o sadržaju epizode Breaking Bada, i drugih “hrabrih” TV-serija sa složenim i moralno ambivalentnim protagonistima. Wolff je također napao društvene mreže kao nazadane čak i u komercijalnom pogledu, odnosno smatra da televizijska industrija kroz sisteme pretplate i plaćenog streaminga daleko bolje financijski držati glavu iznad vode od društvenih mreža koje se oslanjanju isključivo na sve manje i manje efikasno oglašavanje.

Moja iskustva s društvenim mrežama bi me uglavnom navela da se složim s Wolffovim tvrdnjama. No, s druge strane, isto tako imam iskustva s televizijskim programom koja me tjeraju da u tome budem malo oprezniji, odnosno budem bliži stavu da oba medija imaju svoje komparativne prednosti i mane. Ili, da parafraziram Theodorea Sturgeona i njegov znameniti zakon, podsjetim na 5 % gdje možete pronaći Breaking Bad dolazi 95 % gdje vas čekaju turske sapunice.

Oglasi

Slike Jennifer Lawrence – prozor u mračni novi svijet

Jennifer Lawrence on the red carpet at the 83r...
Jennifer Lawrence (izvor: Wikimedia Commons)

Internet noćas gori.

Najnoviji skandal – koji je na užas hrvatskih urednika eksplodirao nešto iza 22 sati po domaćem vremenu, dakle u vrijeme kada većina domaćih portala i medija kaže “laku noć” – će bez svake sumnje, barem na nekoliko dana, zagušiti sve rasprave o globalnom zatopljenju, ekonomskoj krizi (zbog koje npr. vladajuća francuska stranka izgleda isto onako disfunkcionalno poput hrvatske), ratu o Ukrajini i bliskoistočnim glavosječama. Kao i kod mnogih sličnih skandala, vjerojatno možemo očekivati uobičajeni ciklus – ispočetka se mediji neće previše razlikovati od internetske rulje te će cijelu priču tretirati kao “manu s neba” koja im donosi klikove, a potom slijedi zgražanje zbog nad tom istom ruljom koja se naslađuje povredom nečije privatnosti, eksploatacijom intime i posredno podržava nešto što je, na kraju balade, ipak aktivnost isto onoliko legalna kao oduzimanje nečije kuće ili života.

Naravno, stavljanje objavljivanja nečijih intimnih slika u istu razinu s pljačkom, silovanjem i ubojstvom – iako nema sumnje da će biti i takvih reakcija – nije opravdano. Mnogi koji budu Jennifer Lawrence, Kirsten Dunst, Kate Upton, Mary Elizabeth Winstead i druge žrtve ovog skandala nazivala žrtvama će to činiti s figom u džepu, odnosno izraz “žrtve” koristiti u navodnicima. Malo je vjerojatno da će glumicama, manekenkama i drugim starletama koje su se našle na meti sladostrasnog hakera  cijela priča bitno naškoditi karijeri; to se posebno odnosi na one koje su u njoj već ranije koristili to što imaju privlačna tijela, a može se očekivati da će nečije karijere zbog toga dobiti poticaj, posebno oni “celebrityji” navedeni u hakerskom popisu člja imena ne znače ništa bez prethodnog guglanja i provjeravanja referenci u IMDb.

Ono što možda najviše zabrinjava u ovoj priči nije to što je skandal izbio, odnosno to što se ovo dogodilo čak i najvećim hollywoodskim zvijezdama, dakle onima čiji studiji i PR-ovci ulaže milijuna dolara u kreiranje i održavanje javnog imidža. Sličnih je situacija bilo i ranije (a nema sumnje da će se neki u ovim krajevima svijeta sjetiti izvjesne pjevačice i njenih pustolovina na jahti izvjesnog tajkuna koje su svojevremeno završile na CNN-ovom teletekstu), kao što se može očekivati da će ih biti u budućnosti. Ono što najviše brine jest razmjer cijelog skandala, odnosno to što će ga netko nastojati iskoristiti u svrhe daleko mračnije od zadovoljavanje pohote internetskih voajera.

Naznake toga se vidi u odluci Twittera da se neuobičajeno brzo “očisti” od prljavštine vezane uz ovaj skandal, odnosno suspendira sve račune koji distribuiraju slike. Već su se mogli čuti komentari kako će se njegov primjer slijediti Google, odnosno kako će strah od megamilijunskih tužbi natjerati taj i druge internetske divove da hollywoodskim izađu u susret u onome što su, barem javno, odbijali učiniti za brojne vlade u ime nacionalne sigurnosti. A nema sumnje da će mnogi pravovjernici koji spavaju s Obaminom slikom ispod kreveta više neće biti u tolikoj defenzivi, odnosno morati šutjeti kad god im se spomenu imena Juliana Assangea i Edwarda Snowdena. Veseljak koji je objavio goludžrave selfieje hollywoodskih zvijezda i zvjezdica je dao argument – nategnut, ali s obzirom na intelektualne kapacitete prosječnih twitteraša i internauta sasvim dovoljan – kako od takvih aktivnosti do dječje pornografije i nije tako dug korak, pa će tako dežurni dušobriznici imati izgovor da uvode sve opsežniju i sve strožu cenzuru na Internetu, kao i zadiranje u nečije E-mailove, bankovne račune, privatne komunikacije i “cloudove”. Takve aktivnosti će u svojoj suštini biti iste onakve zahvaljujući kojima se dobilo uvid u izvjesne anatomske detalje Jennifer Lawrence. Uz jednu, bitnu razliku, doduše. Bit će sasvim legalne i o protiv njih se neće govoriti ništa loše, ako se bude govorilo uopće.

 

Podgrijane medijske drolje

English: "I love sluts" button issue...
(izvor: Wikimedia Commons)

Posljednjih dana se po internetskim medijima u Hrvatskoj i “Regionu” vrti priča o “skandaloznoj” i “pedofilskoj” grupi na Facebooku pod naslovom “Najveće drolje osnovnih i srednjih škola”. Priča nije nova, niti naročito originalna, pa se oni koji koliko-toliko prate tu materiju prepoznati zaplet, radnju i kraj otprilike isto onako kao što ih mogu prepoznati vjerni pratitelji meksičkih i turskih sapunica.

 

Sve počinje od gomile adolescentica s viškom slobodnog vremena, šminke, ega i nedostatkom zdrave pameti, a što, u kombinaciji sa modernim tehnološkim gadgetima i sveprisutnošću društvenih mreža dovodi do fenomena koji su bili nepoznatim ranijim generacijama (a mogu se najbolje sažeti u izreci “Sreća da nije bilo Interneta kada sam bio mlad i glup”). Jedan od tih fenomena predstavljaju likovi poput antagonista/protagonista ove priče koji se voajerski naslađuje sa provokativnim fotografijama djevojaka, ali to svoje zadovoljstvo mora začiniti s malo mizoginističke zlobe, odnosno organizirati ih u Facebook katalog gdje se, uz niz predvidljivih komentara, dotične eksplicitno ili implicitno optužuje za nedostatak tradicionalnog seksualnog morala  i/li monogamističkog životnog stila.

Sljedeća faza priče kada se nje dočepaju novinari u nedostatku neke “ozbiljne” teme s kojom bi se punile naslovnice odnosno skretala pažnja publike s ozbiljnih društvenih problema. Naslovi vrište o “skandalu”, “pedofiliji”, a tekstovi se zgražaju kako je “jedna takva strahota” uopće moguća u vrlom, novom civiliziranom i (barem djelomično) europskom svijetu 21. stoljeća. Potom se u priču ubacuju dežurni dušobrižnici koji vrište kako se Nešto Mora Učiniti, i pri tome traže uvođenje što strože kontrole na Internetom, bilo kroz cenzuru sadržaja, bilo kroz još veće ovlasti represivnih organa da hapse i zatvaraju “nevaljalce” koji su tu strahotu na Internet stavili. Kao šećer za kraj dolaze prilično neodređene, ali za ovu priču umirujuće izjave organa reda i zakona kako je “istraga u toku” ili “tijeku”, odnosno kako su počinitelj ili počinitelji zlodjela locirani i identificirani u jednoj ili nekoliko država “Regiona” te je samo pitanje dana kako će se takvoj prljavoj Facebook raboti stati na kraj. Barem dok za kojih mjesec-dva ne izbije još jedna slična afera.

Ono što se, barem sudeći prema prvim dojmovima, u ovom slučaju čini nešto drukčije jest izostanak predvidljive reakcije od strane publike. Umjesto da se, kao u ranijim slučajevima, poput Pavlovljevih pasa poslušno reagiraju na sugestije i pridruže se licemjernom zgražanju i virtualnom linču anonimnih zlikovaca, mnogi Internet komentatori su odlučili uzviknuti “car je gol”, odnosno ukazati da ono što bi trebao biti predmet zgražanja u najnovijoj  l’affaire Facebook zapravo i nije toliki problem, a ako i jest, da su u pitanju tek (prilično bezazleni) simptomi neke mnogo ozbiljnije bolesti. U tome je možda bio najrječitiji Dragan Bursać u bosanko-hercegovačkom portalu Buka, koji u svojoj kolumni cijelu aferu tumači kao posljedicu žalosne ekonomske stvarnosti i na njemu temeljenog generacijskog jaza između roditelja i djece. A koliko je zgražanje nad tom Facebook grupom ne samo licemjerno, možda dobro govore i neki komentari s ovog Redditovog posta,  koji su primijetili da se naslovnice poput onih u kojima se na “pedofilsku” Facebook stranicu baca drvlje i kamenje nalaze u istom društvu poput onih u kojima se čitatelji pozivaju da uživaju u pogledu na “neodoljive obline” neke starlete koja izgledom, godinama (a vjerojatno i zrelošću) nije daleko od “Facebook žrtvi”.

Optimisti bi rekli da su ovakve reakcije na posljednju moralnu paniku znak velikog pomaka u današnjoj kulturnoj paradigmi, odnosno da se generacijama koje su u posljednjih dvadesetak godina odrasle na Internetu (te imale prilike vidjeti daleko “mrsnije” stvari od par pretjerano ulickanih šiparica) više ne može tako lako i jednostavno manipulirati pozivanjem na tradicionalni moral. A možda je tek riječ o lošem tajmingu, odnosno uobičajenoj neprofesionalnosti domaćih medija gdje je nedostatak inspiracije za pronalaženje neke “skandalozne” i “šokatne” priče doveo do serviranja nedovoljno podgrijane medijske juhe.

 

Enhanced by Zemanta

Zatvaranje slavine

Net.hr je prvi, i zasad jedini, hrvatski portal koji se potrudio da smrt Dolores Lambaša ne ostane bez dugoročnih posljedica. Eksplozija sociopatskog vitriola ispod članaka o tom događaju je bila kap koja je prelila čašu i dovela do toga da se na tom portalu trajno ukloni mogućnost komentiranja. Riječ je o drastičnoj odluci koja je, s jedne strane, sasvim legitimna, dok se, s druge strane, isto tako legitimno i može postaviti pitanje da li je najispravnija.

Ovo potonje sugerira Radoslav Dejanović u svom tekstu koga je nazvao Poraz on-line demokracije. Sam naslov sugerira kako je riječ o odluci koja ne bi trebala nikoga obradovati. Njome je, zapravo, jedan od najposjećenijih, pa dakle i potencijalno najutjecajnijih, hrvatskih web-stranica priznala svoju nemoć, a zajedno s njom i neuspjeh “građanske”, “cool” Hrvatske  u borbi protiv virtualnog barbarstva. E, pa kada se barbare ne može “civilizirati”, onda privlačnom izgleda ideja da im se nekakvim zidom, makar on bio virtualan, zapriječi pristup u “civilizirane” prostore.

Dio javnosti je pozdravio ovaj postupak net.hr, ali svemu tome neugodniji kontekst daje aktualna referendumska bitka. Dio komentatora – anonimnih i oni koji su to nisu – su u zatvaranju komentatorske slavine na net.hr vidjeli profilaktičku mjeru pred eskalaciju verbalnog nasilja koje će uslijediti kako se referendumski “dan D” bude bližio. Dio će, pak, u svemu tome vidjeti i dio kampanje da se pristaše opcije “Za” na referendumu, koji po prirodi stvari nisu dio “cool ekipe”, što je više moguće ušutkaju, odnosno da se manjinski status opcije “Protiv” pokuša kompenzirati njenim monopolom na hrvatski on-line medijski prostor.

Iako je najvjerojatnije u pitanju koincidencija koja je posljedice tragične, ali banalne prometne nesreće povezala s mjesecima pogrijavanim “kulturnim ratom” u Hrvatskoj, “čišćenje” Augijevih štala hrvatskog Interneta, odnosno zatvaranje komentara za homofobe, rasiste i šoviniste  – stvarne ili navodne – bi se moglo dovesti u vezu s nekim sličnim, ali daleko ozbiljnijim inicijativama vezanim uz izražavanje nečijeg mišljenja. Isto onako kao što su Internet komentari žalostan odraz hrvatske žalosne stvarnosti, tako će i referendum (koji je, zahvaljujući mišljenju Ustavnog suda upravo u trenutku pisanja ovog teksta postao izvjestan) biti njen još žalosniji odraz.

Pripadnici hrvatske LGBT zajednice, koji su u ovom sukobu, najčešće ni krivi ni dužni, postali njegove žrtve, na žalost, neće biti jedine. Jedna od posljedica pozitivnog ishoda referenduma bit će i sve ozbiljnija, i sve zahuktalija inicijativa da se slične, odnosno potencijalno opasnije inicijative spriječe na isto onako drastičan način na koji se net.hr “riješio” internetskog barbarstva. Tako se sve više govori kako nove promjene Ustava moraju  referendum kao instituciju ukinuti, odnosno ili barem tako ograničiti da na njemu ne može proći nijedna inicijativa koja nije organizacijski, financijski i, prije svega politički “potkožena”, odnosno iza koje ne stoji prešutni ili eksplicitni konsenzus hrvatske političke elite i/li njenih europskih ili svjetskih pokrovitelja.

Kao i mnogi slični primjeri u prošlosti, tako se i ovo drastično ograničavanje demokratskih sloboda nastoji opravdati najplemenitijim namjerama, odnosno zaštitom manjina. Tome dodatno u prilog daje inicijativa za novi referendum, ovaj put usmjeren na ograničavanje prava etničkih manjina u Hrvatskoj. Takvu inicijativu, kao i njen prilično izgledni uspjeh, dio komentatora je potakao da referendum proglase “igračkom”, odnosno sugerira da se ona mora trajno oduzeti neodgovornoj i nestašnoj djeci.

Zatvaranje referendumske slavine na prvi pogled izgleda privlačno, i to kao najjednostavnije rješenje problema koji Hrvatska, barem ona koja se voli nazivati “civiliziranom”, godinama nije bila u stanju riješiti. Međutim, kratkoročna dobrobit takve drakonske mjere bi mogla imati dugoročne i mnogo negativnije posljedice.

Prije svega, valja zamisliti situaciju u kojoj bi jednom moglo doći na red poništenje odluke koju će hrvatski prilično izgledno donijeti 1. prosinca, odnosno da se u hrvatskom društvu stvori konsenzus o tome da brak ipak ne mora biti isključiva zajednica muškarca i žene. Takva nova odluka bi legitimitet mogla dobiti jedino ako bude donesena na isti način na koji je dobila prethodna – dakle, kroz suvereno odlučivanje građana putem referenduma.

Nadalje, ako se prihvati da su hrvatski birači suviše glupi, primitivni, zaostali i zadrti da bi im se u ruke mogla dati “igračka” zvana referendum, postavlja se pitanje zašto bi im se onda moglo dati da odlučuju o bilo čemu, uključujući i navodno manje “opasne” stvari kao što je sastav Sabora. Sudeći po tome koliko su “mudri”, “sposobni” ili “čestiti” likovi koje je taj isti narod poslao u klupe, i kako je do ovog cirkusa došlo upravo na temelju odluke “narodnih predstavnika”, ništa ne garantira da će posredna demokracija neće proizvesti iste rezultate. Za to najbolji primjer daje susjedna Mađarska, zemlja koja je iste ustavne promjene koje su na dnevnom redu 1. prosinca donijela bez ikakvog referenduma, odnosno zahvaljujući banalnoj činjenici da su birači jednoj političkoj opciji udijelili više od dvije trećine nacionalnog parlamenta.

Ništa ne garantira da se u Hrvatskoj u bliskoj budućnosti moglo dogoditi nešto slično. Ako se slični “nestašluci” birača trebaju trajno zaustaviti, onda isto tako treba ograničiti i predstavničku demokraciju. A takva ograničenja, ma koliko bila motivirana najplemenitijim namjerama, polako ali sigurno vode stazom u totalitarni pakao gori od svega onoga što su nastojale spriječiti.

Još jedna potraga za smislom nakon tragedije

Svaki put kada se dogodi neka iznenadna tragedija, mnogi svoje suočavanje sa okrutnom bešćutnošću univerzuma i spoznajom o krhkosti ljudske egzistencije nastoje kompenzirati time što takvim događajima daju nekakvo značenje ili neku “višu” svrhu. I to najčešće kao poticaj za neki “povijesni” zakon ili političku odluku koji bi, u pravilu represivnim mjerama, trebao svijet učinio boljim, ljepšim i naprednijim. Javnost takva rješenja, koja nude utjehu i smisao u teškim trenucima, daleko lakše “guta” tada nego u normalnim okolnostima, kada bi o njima trebala promisliti hladne glave.

Primjera za to ima bezbroj u današnjem svijetu. Svaki put kada neki školarac postane žrtvom pucnjave u SAD, počinju pozivi za križarski rat koji bi u zatvore trebao napuniti s milijunima posjednika vatrenog oružja. Nakon što se dogodila nesreća u Fukushimi, nuklearke su nakon dugo vremena postale najveće svjetsko zlo koje se mora eliminirati, čak i po cijenu, da kao u slučaju Njemačke, stotine tisuća ljudi više ne može platiti račun za struju. I to, naravno, nije ništa novo. Kada je prije šesnaest godina poginula princeza Diana, za sve su odjednom postali krivi paparazzi te je tu poganu aktivnost trebalo ukloniti globalnim bojkotom tabloida.

Nešto slično je, po svemu sudeći, u Hrvatskoj počinje izazivati jučerašnja smrt Dolores Lambaša u prometnoj nesreći. Mladoj, lijepoj, glamuroznoj glumici se dogodilo ono što se u pravilu ne događa onima koje krase naslovnice. U pitanju je događaj tako šokantan i nepojmljiv da naprosto mora imati svrhu. I ona je, naravno, pronađena – u poticanju križarskog rata koji bi hrvatski Internet trebao očistiti od smeća koje čine anonimni komentatori na portalima.

Tako je Mia Biberović, izvršna urednica Netokracije, na svom postu objavila kolumnu čiji je sadržaj potaknut ne toliko jučerašnjom tragedijom, koliko predvidljivo sociopatskim reakcijama koje je taj događaj izazvao na komentarima hrvatskih internetskih portala. Umjesto da zašute ili barem zadrže trunčicu pijeteta prema ženi koju vjerojatno nikada nisu sreli u životu niti im je ona išta  skrivila, mnogi komentatori – koji su do jučer za Dolores Lambaša marili kao za lanjski snijeg – na Internetu izražavaju zluradost, pokojnicu nazivaju svakojakim uvredljivim imenima i iznose stav da je njena smrt bila “pravedna kazna” za njen “grešni” i “nemoralni” život. I sve to tek izgleda kao vrh ledenog brijega, odnosno “kap koja je prelila času” nakon koje se “nešto mora učiniti”.

To “nešto” bi trebala biti zabrana anonimnih komentara. Suočeni s  odgovornošću kojom donosi iznošenje komentara pod vlastitim imenom i prezimenom,  mnogi bi počeli dobro razmišljati o onome što stavljaju ekran. Dok god nije tako, lako je zamisliti kako bi se, s vremenom, sadistička okrutnost tako udomaćena u anonimnosti Interneta počela prenositi na stvarni život, a generacije odgojene pred ekranima hrvatskih Internet portala izrasle  u horde amoralnih psihopata.

Problem je, dakako, u tome da mnoga “jednostavna” rješenja izazivaju daleko više složenih problema, a i najbolje namjere, kao što stara izreka kaže, znaju odvesti u pakao. Što bi se dogodilo kakda bi netko pokušao lupiti šakom o stol i reći “Anonimnih komentara više neće biti”. Taj “netko” vjerojatno nije među među administratorima, urednicima ili vlasnicima portala. Kao što navodi lupiga.com u vlastitom komentaru na ovu tužnu priču, ekonomski parametri njihove djelatnosti, odnosno imperativ snižavanja troškova  rada svakog portala, sa sobom povlače imperativ podilaženja što većem broju čitatelja, uključujući i one koje manje zanimaju informacije na portalima koliko prilika da  komentiranjem ispušu svoje frustracije.

Dakle, anonimne komentare mora zabraniti i ukloniti netko drugi. Kao jedino rješenje se u tom slučaju nameće država i njen represivni aparat. Dakle, Sabor bi trebao izglasati zakone kojima se zabranjuju anonimni komentari na Internetu, odnosno provoditi ih bilo kroz otkrivanje i kažnjavanje njihovih autora, bilo kroz nadzor rada svakog portala od strane odgovarajućeg državnog organa. Nije potrebno u prošlosti, ali i u sadašnjosti, tražiti primjere kako su takve i slične inicijative, donesene u nastojanju da se zaštite žene, djeca, nedužni ili nekakvi apstraktni ideali “pristojnosti”, obično dovodile do stvaranja birokratskih hobotnica, zatiranja slobode izražavanja i stvaranja policijskih država gore koje od onih koje je Orwell zamišljao u svojim najgorim noćnim morama.

Jasno je da anonimni vitriol na hrvatskim web stranicama “nije lijep” i da često mnoge potiče na neugodna razmišljanja o tome da li autore takvih riječi svakog dana sreće na ulici među naizgled pristojnim građanima. Međutim, biti predmetom uvreda na Internetu – a autor ovog teksta je, kao i manje-više svatko tko danas potpisuje svoje recenzije, kolumne i tekstove, bio među njima – definitivno nije nešto najgore što se čovjeku može dogoditi.

Kompjuterski trojanac odgovoran za avio-katastrofu u Madridu?

Aircraft: McDonnell Douglas MD-82 (DC-9-82) Ai...
Image via Wikipedia

Za kompjuterske viruse, trojance i sličnu gamad se uglavnom smatra kako predstavlja neugodnost koja pogađa pojedince prije nego što pogađa institucije ili društvo u cjelini. Malo tko zamišlja da je sasvim moguće da zločesti hakeri svojim aktivnostima mogu nekome ne samo otežati, nego i oduzeti život. A nekada i na izuzetno okrutan način, na primjer, učinivši da netko živ izgori zajedno sa svojom obitelji.

A nešto upravo tako se, ako je vjerovati najnovijim rezultatima službene istrage, zbilo prije više od dvije godine na madridskom aerodromu Barajas, kada se Spanairov putnički avion sa 172 putnika i članova posade srušio neposredno nakon uzlijetanja, a pri čemu je bilo samo 18 preživjelih. Španjolski istražitelji su nesreću pripisali tehničkom kvaru koji se mogao izbjeći, odnosno koga su piloti i mehaničari mogli otkriti da se koristio centralni kompjuterski sistem madridskog aerodroma. Međutim, sistem je bio u kvaru zbog infekcije trojancem i taj dan su avioni letjeli bez uobičajenih sigurnosnih kontrola.

Twitter donosi smrt

Povijest, a pogotovo ona bliža, nas je naučila da svaka tehnologija uz brojne blagodati donosi i nove, dotada nepoznate opasnosti. To uključuje i Twitter, bez koga danas mnogi ne mogu zamisliti svoj život, ali koji im je isto tako u stanju taj život oduzeti. I više u pitanju nisu bizarni incidenti poput ovog, nego mnogo uvjerljiviji i prozaičniji način da se prijevremeno napusti ovaj svijet.

Jedan takav slučaj će vjerojatno predstavljati i vijest koja je Los Angeles zavila u crno. Dr. Frank Ryan, 50-godišnji plastični kirurg, poginuo je u prometnoj nesreći u Malibuu. Dotični je liječnik postao poznat zahvaljujući reality starleti Heidi Montag kojoj je napravio veliki broj operacija. Ryanova bivša djevojka Charmaine Blake je, pak, obznanila kako joj je policija rekla da je smrt izavana “tvitanjem”, odnosno da je Ryan u trenutku nesreće istovremeno vozio i slao poruku na Twitter o svom kućnom ljubimcu.

Ovo, naravno, nije prva prometna nesreća izazvana pokušajem da se istovremeno vozi i koristi mobitel, ali, bez svake sumnje, predstavlja prvi slučaj da je kao žrtvu imala celebrity. Vrlo je vjerojatno da će nakon svih onih silnih reklama s porukom “Kad piješ, ne vozi” početi dolaziti i reklame s porukom “Kad voziš, ne tvitaj”.

Hakeri Biebera poslali u Sjevernu Koreju

Kada netko stekne slavu mlad, uvijek postoji opasnost da će zbog nje i umrijeti mlad, nedovoljan iskusna da se nosi s njenim efektima. Ali uz tu opasnost postoji i još jedna – mladenački uspjeh kod mnogih može izazvati zavist i zvijezde koje imaju desetine milijune obožavatelja će sasvim sigurno imati i stotine tisuća mrzitelja.

Statistike tako neumorno govore da će se među tolikim brojem mrzitelja naći ne samo oni koji su spremni svoju mržnju izraziti konkretnim djelom, nego i oni koji su oboružani destruktivnim talentima. Justin Bieber, kanadska superzvijezda radi čijih fanova je Twitter morao mijenjati svoje algoritme, se tako našao na meti zloglasnih hakera iz grupe 4chan.

Oni su, naime, iskoristili svoje sposobnosti kako bi “nariktali” rezultate web-ankete o tome koju bi zemlju Bieber trebao posjetiti te su na prvo mjesto doveli Sjevernu Koreju. Ovo je, inače, tek jedan od hitaca koje su 4chanovci ispalili u neobjavljenom ratu protiv Biebera, a koji je prije par tjedana sadržavao i prilično efektno plasiranje glasine o tome da je Bieber obolio od sifilisa. Činjenica da treba vremena da se sve te glasine i patke shvate kao takve pokazuje kako današnja informatička supertehnologija može širiti laži daleko efektnije nego što su to nekada bile bapske priče.

Tajvanski NMA News kao budućnost medija

Predviđanje budućnosti je uvijek nezahvalan posao, a pogotovo kada su u pitanju mediji, odnosno način na koji oni trebaju odgovoriti na izazov novih tehnologija. Ono što, pak, postaje sve jasnije jest da riječ u pravilu gubi bitku sa slikom, odnosno da se od konzumenata vijesti više ne očekuje da išta prepuštaju mašti. Najviše zahvaljujući razvoju kompjuterske grafike, bilo da je u pitanju Photoshop ili programi s kojima je Cameron radio Avatar, suvremene vijesti je nemoguće zamisliti bez kakve-takve “masne” ilustracije, bilo da je riječ o običnoj slici, glumljenoj rekonstrukciji (što je na hrvatsku televizijsku scenu uvela RTL Televizija) ili animirani film.

Potonje, pak, savršeno odgovara publici koju su Paris Hilton i Severina Vučković navikli da jednostavno nema sadržaja tako intimnog da nekako ne “procuri” u javnost i da materijal za licemjerno zgražanje uz beskrupuloznu eksploataciju niskih strasti konzumenata  suvremenih medija. U tome je možda najviše otišla tajvanska TV-stanica NMA News, koja je odlučila da joj afera vezana uz Al Gorea bude ono što je za CNN bio zaljevski rat – izvrsna prilika za demonstriranje nove medijske paradigme. Afera je vrijednim tajvanskim talentima – koji su zanat bili ispekli na skandalu vezanom uz nasilničko ponašanje bivšeg britanskog premijera Gordona Browna – dala inspiraciju za čak dva animirana filma koji prilično eksplicitno prikazuju događaje iza zatvorenih vrata koji su se dosad mogli samo zamišljati.

Naravno da će se svi zbog ovoga – a pogotovo zato što je žrtva takvog tretmana sv. Albert Spasitelj Klime – zgražati i tražiti povratak standardima “ozbiljnog” novinarstva, ali je isto tako vrlo sigurno da će jedina stvar koja spriječava “ozbiljne” medije da i oni krenu sa sličnim “crtićima” nedostatak kreativnih talenta i resursa.

Američki vojni obavještajac pritvoren zbog “curenja” snimke helikopterskog napada

Bradley Manning, 22-godišnji američki vojnik, trenutno se nalazi u Kuvajtu u pritvoru nakon što su ga pretpostavljeni osumnjičili kako je upravo on web-stranici Wikileaks “Collateral Murder” (Kolateralno ubojsto), sada već zloglasnu snimku američkog helikopterskog napada na civile u Bagdadu 2007. godine. Manninga je “izdrukao” Adrian Lamo, bivši haker kome se mladi vojnik hvalisao o tome da je, koristeći svoj položaj u vojnoj obavještajnoj službi, uspio doći u posjed stotina tisuća strogo povjerljivih dokumenata američkih obavještajnih službi, vojske i State Departmenta, te da ih planira distribuirati kako bi “javnost saznala za zločinačku aktivnost”.

Lamo je na osnovu Manningovih riječi i, kako sam kaže, “mučnog razmišljanja” zaključio kako bi njihovo objavljivanje dokumenata moglo ugroziti ljudsko živote. Poslije toga je kontaktirao FBI, te je nedugo nakon toga Manning uhapšen od strane američkog vojnog Odjela za kriminalističke istrage. Vijest o hapšenju je potvrdila njegova rodbina, kojoj je preko telefona dao svoju lozinku na Facebooku kako bi njegovi prijatelji saznali što mu se dogodilo.

Smatra se kako je Manning bio izvor koji je “provalio” snimke napada NATO-aviona na selo Garani u Afganistanu gdje je stradalo 100 civila, a koje se NATO, unatoč ranije najave, nije usudio pokazati javnosti. Također se vjeruje kako je Manning bio i jedan od izvora zaslužnih za mini-skandal vezan uz objavljivanje diplomatske korespondencije SAD i Islanda.

Manning tvrdi kako su dokumenti koje je razotkrio “razorniji od Climategatea”, odnosno da “u svakom diplomatskom predstavništvu SAD postoji skandal”. Bit će zanimljivo vidjeti da li će išta od toga vidjeti dana, odnosno hoće li “pikanterije” vezane za američko-hrvatske odnose, čak i kada budu provaljeni na Wikileaksu ili negdje drugdje, biti uopće spominjani od naših “hrabrih” i “nezavisnih” medija.