RECENZIJA: 1917 (2019)

Ako je suditi po sadržaju filmova koje hollywoodski studiji lansiraju krajme svake godine u nastojanju da pohvataju što više prestižnih nagrada, britanska povijest se čini prilično popularnom temom. A to, dakako, uključuje i britansku vojnu povijest. Lovcima na “Oscare” bi nadahnuće u tom smislu trebala pružiti karijera Davida Leana, čija su dva filma koja se bave tim temama – Most na rijeci Kwai i Lawrence od Arabije – postali ne samo veliki hitovi i trijumfalno osvajali zlatne kipiće, nego su čak stekli status neupitnih klasika Sedme umjetnosti. Stoga je razumljivo što Leanovi današnji kolege pokušavaju ponoviti pothvat velikog majstora koji se na ovaj ili onaj način nastoje baviti najkrvavijim oružanim sukobima 20. stoljeća iz perspektive onih koji su na njima sudjelovali na britanskoj strani. Prije dvije godine je nešto tako, s ne baš sjajnim rezultatima, pokušao Christopher Nolan s Dunkirkom. Ove godine je to, pak, sličan pothvat nastoji ostvariti Sam Mendes sa svojim ratnim spektaklom 1917. I u tome bi, barem ako je suditi prema kritičarskim panegiricima i prognozerima glasačkog raspoloženja losanđelske Akademije, mogao imati daleko više uspjeha.

Naslov se odnosi na 1917. godinu, istu onu koja se ne tako davno na polovici zemaljske kugle slavila kao početak stvaranja jednog ljepšeg, boljeg, pravednijeg svijeta za kojim u ovo doba neoliberalnog kapitalizma sve više čeznu mlade generacije. U Britaniji, se međutim, ta ista godina vezuje za jedno od najmračnijih i najtragičnijih razodblja britanske povijesti, kada su skoro čitave generacije najnadarenijih i najodličnijih Britanaca pokošene u cvijetu mladosti. Razlog za to je Prvi svjetski rat, koji je započeo još 1914. godine, a što je za one koji su u njemu sudjelovali od početka izgledalo kao vječnost. I nastavak rata je izgledao kao vječnost, prije svega onima koji su se borili na Zapadnoj fronti, gdje ni zapadni saveznici, uključuijući Britanski Imperij, a ni Centralne sile na čelu sa carskom Njemačkom, nisu bile u stanju postići odlučujuću pobjedu. Umjesto toga se vodio pozicijsko ratovanje gdje se linija fronte nije bitno mijenjala godinama, čak ni nakon bitaka u kojima bi na obje strane izginule stotine tisuća ljudi.

6. travnja 1917. godine, kada se odvija radnja filma, je jedna od takvih bitaka dovela do nečeg nalik na njemačko povlačenje. Sve to previše ne brine dvojicu protagonista, kaplare i Toma Blakea (Chapman) i Willa Schofielda (Mackay), ali se sve promijeni kada im general Erinmore (Firth) povjeri delikatan zadatak. Izviđanjem je otkriveno da je njemačko povlačenje ništa drugo do vješto postavljena klopka; Nijemci su namjerno napustili svoje obrambene linije kako bi Britance potakli da napadnu njihovu drugu, daleko bolje utvrđenu i branjenu liniju i britanski napad će se pretvoriti u masakr. Zapovijed za taj napad, koji se treba obaviti sljedeće jutro, je dobila Devonska pukovnija, a s njome su prekinute telefonske veze. Blake i Schofield joj umjesto toga moraju osobno dostaviti zapovijed o obustavljanju napada i tako zaustaviti besmisleno krvoproliće. Da bi to mogli učiniti, prisiljeni su napustiti relativnu sigurnost svojih rovova i prijeći preko ničije zemlje gdje ih čekaju brojne opasnosti, od mina iznenađenja preko zaostalih njemačkih vojnika. Blake je za izuzetno opasnu i tešku misiju osobno motiviran, s obzirom da mu Devonskoj pukovniji služi rat, za razliku od Schofielda koji bi više volio da se preko ničije zemlje krene tek nakon što padne mrak.

Sam Mendes je ideju za film dobio od priča svoga djeda Alfreda H. Mendesa, koji je u Prvom svjetskom ratu bio služio kao kurir i u svojim memoarima opisao doživljaje nalik na one koje proživljavaju protagonisti 1917. Mendesu je, međutim, za film daleko bila ključnija odluka da cijeli film napravi u jednom jedinom kadru. Iako je riječ o tehnici koja i nije toliko neuobičajena, pa se tako i prije pet godina “oskarovski” Birdman mogao pohvaliti da je sve napravio u jednom kadru, zadatak za Mendesa je ovdje bio daleko zahtjevniji. U dva sata koliko traje film, bilo je nužno rekonstruirati bitku, odnosno protagoniste pratiti kroz različite lokacije pri čemu im se događaju razne, uglavnom neugodne, ali vrlo često spektakularne stvari. Iako se film sastoji od jednog kadra, u njemu se mogu vidjeti nekoliko različitih ali i dojmljivih scena, uključujući neke sa stotinama statista. U film je nesumnjivo uložen ogroman trud, a to se prije svega odnosi na izuzetnu brigu o detaljima, kao što su uniforme, oružje, oprema, ali i veliku vještinu kojom je niz prekinutih kadrova vještom montažom, CGI i drugim trikovima neprimjetno uklopljen u jedan jedini. 1917 funkcionira i kao “klasični” ratni film, koji gledateljima donosi prilično uvjerljivu mješavinu akcije i drame. Mendes svoju osnovnu zamisao o jednom kadru nastoji što dosljednije sprovesti, tako da se radnja prikazuje isključivo iz perspektive glavnih likova, a i kamera je stalno pokretna, i to uvijek naprijed. Iako su neki od kritičara film zbog toga posprdno uspoređivali s video-igrom u kojoj se napreduje iz razine u razinu, u 1917 takav postupak ima itekakvog smisla, te je posve razumljivo zašto će ovaj film duboko impresionirati sve gledatelje koji se imalo razumiju u Sedmu umjetnost i znaju cijeniti vještinu i trud nužnu za ovakav projekt.

Iako je vjerojatno jedan od najimpresivnijih filmova godine i najozbiljnjiji kandidat za “Oscara”, 1917 ipak nije savršen. Tehnička ispeglanost i savršenost forme nije pratio neki naročiti trud oko scenarija. Likovi nisu dobro napisani i pokušaji da ih se učini zanimljivima previše često skreće u vode melodrame, a što se možda najbolje vidi u sceni gdje jedan od protagonista sreće mladu Francuskinju s malim djetetom. S druge strane, glumačka ekipa čini ono što najbolje može s tako nezahavlnim materijalom, te se posebno ističe mladi Mackay u ulozi vojnika koji je u dva sata prisiljen iskusiti ono što mnogi neće u nekoliko života. Pojava nekoliko velikih zvijezda kao što je popularni Cumberbatch u cameo ulogama, s druge strane, gledatelje previše često podsjeća da ipak gledaju hollywoodski film umjesto pažljivog rekonstruiranog djelića svjetske povijesti. No, usprkos tih nedostataka, 1917 ipak zaslužuje preporuke i, čak i ako je daleko od standarda koje je postavio jedan Lean, zlatni kipić neće biti nezaslužen.

1917

uloge: George Mackay, Dean-Charles Chapman, Mark Strong, Andrew Scott, Richard Madden, Claire Duburq, Colin Firth, Benedict Cumberbatch

scenarij: Sam Mendes & Kristy Wilson-Carnes

režija: Sam Mendes

proizvodnja: Universal/Dreamworks, UK/SAD, 2019.

trajanje: 119 min.

OCJENA: 8/10

Oglasi

RECENZIJA: Ratovi zvijezda: Uspon Skywalkera (Star Wars: The Rise of Skywalker, 2019)

La commedia è finita. Game over. To je sve što se može reći o budućnosti Ratova zvijezda, jedne od najpopularnijih i najlukrativnijih medijskih franšiza u povijesti koja je, što zasluženo, što nezasluženo, opčinjavala generacije u nepuna pola stoljeća. Iako je bilo teško očekivati da će ijedan od nastavaka i raznoraznih spin offova ikada imati onu snagu i učinak koji je daleke 1977. imala danas retroaktivno prozvana Nova nada, ili da će ijedan nastavak biti tako iznenađujuće dobar kao Imperij uzvraća udarac, ipak se teško pomiriti da će sunovrat u hollywoodski mediokritet kakav predstavlja posljednja trilogija biti tako nagao i potpuno uništavajući. Možda o tome najbolje svjedoči da je ijedna velika hollywodska blockbusterska uzdanica u posljednjih nekoliko godina dočekivana s tako malo entuzijazma i toliko prijezira kao što je riječ o Usponu Skywalkera. Razlog je, naravno, u Posljednjem Jediju koji je kod fanova franšize izazvao toliko razočarenje, bijes i prosuo toliko vitriola na društvenim mrežama da su hollywoodski PR-ovci u očaju bili prisiljeni posegnuti za trolovskom kampanjom iz Kremlja kao jedinom prihvatljivom objašnjenju. Posljednji je film tako imao zadatak još teži od onoga koji je imao Posljednji Jedi pri pokušaju da nadmaši Imperij – trebao je biti toliko iznenađujuće dobar da ispere gorak okus iz ustiju i fanove nekako uspije uvjeriti da Posljednji Jedi ili nije postojao ili da razočarenje koje su fanovi prije dvije godine iskusili ipak na kraju ima nekog smisla. Naravno, letvica je u tom slučaju bila postavljena tako da visoko da je bilo teško očekivati da će je čak i inače uspješni režiser i ko-scenarist J. J. Abrams uspjeti doseći.

Radnja prikazuje kako Kylo Renn (Driver), vođa Prvog reda, organizacije koja je uništila Galaktičku Republiku i nastojala obnoviti Galaktički Imperij pronalazi nikoga drugog do Palpatinea (McDiarmid), nekadašnjeg Imperatora i vođu zlih Sithova koji se nalazi na udaljenom planetu Exegol. Ispostavlja se da je on ne samo preživio uništenje nekadašnje Zvijezde smrti na Endoru i slom Imperija, nego je i posljednjih nekoliko desetljeća iz sjene manipulirao događajima pripremajući da na posljednje ostatke Otpora udari s velikom flotom zvjezdanih razarača od kojih je svaki opremljen uništavačima planeta kakve su nekada imale samo Zvijezde smrti. Jedina smetnja Palpatineovim planovima je Rey (Ridley) koja se pod vodstvom Leie Organe (Fisher) obučava za Jedija, te Palpatine navodi Kyloa da je pronađe i pokuša likvidirati. U međuvremenu Rey i njeni prijatelji iz Otpora od tajanstvene “krtice” iz samih redova Prvog reda doznaju za postojanje tajne flote na Exegolu te smišljaju plan kako da je unište. Problem je u tome da je planet tako udaljen da ga se može pronaći samo pomoću posebnih uređaja koji su skriveni širom galaksije, te to pokreće spektakularnu utrku s vremenom.

Da počnemo s dobrim vijestima. Uspon Skywalkera je bolji film od Posljednjeg Jedija. Loša vijest je da to i nije neko veliko postignuće. No, da ipak nastavimo s dobrim vijestima. Najvažnija je ta da je Abrams u ovaj projekt ušao više nego svjestan da je prethodni film temeljito zabrazdio te da su potrebne drastične mjere da se franšiza vrati na pravi put ili koliko-toliko sanira šteta. To se najviše vidjelo kroz scenarij koji se pokušava vratiti korijenima i ponuditi jednostavnu priču o borbi Dobra i Zla bez ikakve “subverzije” i “dekonstrukcije”, odnosno likova za koje nije jasno kojem od ta dva bloka pripadaju. Scenarij je tako, nakon što je ono što je trebalo biti glavni negativac u prethodnom filmu likvidiran, odlučio uskrsnuti glavnog negativca iz glavne trilogije, pri čemu problem izazvan njegovom smrću u Povratku Jedija “elegantno” riješen uvođenjem novih elemenata jedijske mitologije. Abrams je također odlučio da se “otkači” od političke angažiranosti te u filmu uglavnom nema novih “intersekcionalnih” likova i drugih detalja (s izuzetkom jedva primjetne scene lezbijskog poljupca na kraju koja je izbačena iz verzija za neka azijska tržišta) koji bi i najmanje upućenom gledatelju trebali sugerirati da su hollywoodski producenti “na pravoj strani povijesti”. Abrams je umjesto toga sav svoj talent uložio da stvori što je moguće veći broj spektakularnih scena koje se gledateljima serviraju rafalnom paljbom.

Iako mnoge od tih scena izgledaju doista dojmljivo, iskusniji gledatelj će zapaziti da je furiozni tempo namjerno ubačen kako bi se što je više moguće sakrile rupe u zapletu, kao i proizvoljno, nelogično i nekonzistentno baratanje s mitologijom franšize, isto kao i neisprofiliranost likova koje od odlaska u zaborav ne mogu spasiti čak ni iskusni karakterni glumci kao Richard E. Grant. U nekim slučajevima je takav pristup bio motiviran dodatnim razlozima, kao što je omraženost lika Rose Tico koja je, za razliku od Posljednjeg Jedija gdje je bila jedan od protagonista, ovdje degradirana na cameo pojavljivanje. Neki od glumaca, pak, i u takvim uvjetima dobro rade posao, pri čemu se posebno može pohvaliti Adam Driver koji je uspio čak proizvesti nekakvu “kemiju” s Daisy Ridley te s njom u završnici filma stvoriti emocionalno najsnažniji trenutak u cijeloj trilogiji. To se odražava i na samu Ridley, koja je uz dobru glumu pokazala i određenu atletsku sposobnost i za vjerovati je da će joj lik Rey, barem na duže vrijeme, biti najjača uloga u karijeri. Na žalost, najvjerojatnije i najbolja, jer je lik i dalje opterećen scenarističkim ograničenjima, kao i nastojanjem Abramsa i njegovog scenarista Teria da isprave krive Drine Posljednjeg Jedija na način da Rey dobije nadljudske sposobnosti zbog kojih gotovo sve muke kroz koje su prolazili protagonisti prethodnih osam filmova izgledaju potpuno besmisleni.

O tome koliko su Ratovi zvijezda daleko od nekadašnje slave možda najbolje svjedoči epilog filma u kojem se Rey bez ikakvog objašnjenja pojavljuje na Tatooineu i posjećuje nekadašnju farmu Lukea Skywalkera. Time se gledatelje samo podsjeća koliko su usporedbe originalne trilogije porazne i koliko je malo vjerojatno da će Rey, Kylo Renn, Finn i Poe postati dio globalne popularne kulture i reference za buduće generacije kao što su to bili i još jesu Luke Skywalker, Han Solo, Leia Organa i Darth Vader.

RATOVI ZVIJEZDA: USPON SKYWALKERA

(STAR WARS: THE RISE OF SKYWALKER)

uloge: Adam Driver, Daisy Ridley, Adam Boyega, Oscar Isaac, Ian McDarmid, Anthony Daniels, Naomi Acklie, Domhnal Gleeson, Richard E. Grant, Lupita N’yongo, Carrie Fisher, Mark Hamill, Billy Dee Williams, Kelly Marie Tran

scenarij: J. J. Abrams & Chris Terio

režija: J. J. Abrams

proizvodnja: Walt Disney Studios/Lucasfilm, SAD, 2019.

trajanje: 142 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: O ljudima i bogovima (Des hommes et des dieux, 2010)

2011. godine, za vrijeme popisa stanovništva, mnogi su hrvatski domovi strepili od dolaska službenika koji će od ukućana pod prijetnjom teških novčanih kazni iznuđivati odgovore na pitanja najintimnije prirode te ih tjerati da pri tome dobro razmisle, ne bi li “pogrešnim” riječima kod budala – kojih u ovim nesretnim krajevima nikada nije nedostajalo – na sebe navukli stigmu neprijatelja Boga, naroda i države. Dilema o tome reći ono što je “pristojno” ili ono što se stvarno osjeća se, pak, doima ništavnom u usporedbi s dilemom s kojom su se suočili protagonisti filma O ljudima i bogovima, francuskog igranog filma ovjenčanog kanskim i drugim nagradama.

Radnja filma, između ostalog, pokazuje posljedice prvog pokušaja da se krhka biljka demokracije usadi na tlo Sjeverne Afrike, odnosno višestranačkih izbora u Alžiru čije je poništenje početkom 1990-ih izazvalo dugi i krvavi građanski rat između sekularne vlade i radikalnih islamista. Svi ti burni događaji se, međutim, previše ne tiču šačice francuskih redovnika koji u trapističkom samostanu Tibhirine, smještenom u planinama Atlasa, žive jednostavnim životom i u harmoniji s lokalnim muslimanskim stanovništvom kome brat Luc (Lonsdale) pruža besplatne medicinske usluge. Jedan od znakova da će toj harmoniji doći kraj jest i napad islamističkih gerilaca na obližnje gradilište gdje su hrvatski radnici brutalno zaklani. Svima je jasno da će samostan i redovnici postati sljedeća meta, pa se kao logična opcija postavlja evakuacija na sigurnije mjesto, što im prijateljski sugeriraju i same vlasti. Dilema da li otići ili ostati postaje još aktualnija nakon što u samostan upadnu gerilci u potrazi za liječničkom pomoći, a nakon čijeg pružanja redovnici stanu na zub i vojsci koja bi ih trebala zaštititi. Vođa redovnika, otac Christian (Wilson) je, poput svoje braće, rastrgnut između ispunjavanja redovničke misije i nastojanja da se izbjegne sve izglednije mučeništvo.

Temeljen na stvarnim događajima (uključujući i klanje Hrvata) koji nikada nisu bili u potpunosti razjašnjeni, O ljudima i bogovima se može pohvaliti ne samo sjajnim kritikama, nego i iznenađujuće dobroj gledanosti u svojoj domovini. Dio kritičara je to nastojao protumačiti time da se francuskoj publici svidio film u kome su njeni sunarodnjaci, za promjenu, prikazani kao mučenici čija žrtva predstavlja svojevrsno iskupljenje za kolonijalnu prošlost. Ostatak svijeta će, međutim, biti mnogo rezerviraniji prema ovom filmu, iako je njegov scenarist Etienne Comar, dijelom nadahnut i svojom katoličkom vjerom, nastojao dati univerzalni karakter, prikazujući atlaške mučenike kao oličenje ne samo kršćanskih, nego i ekumenskih ideala. Režiser Beauvois to nadopunjuje prikazujući redovnike kao bezazlene i simpatične starce koje nitko osim najzadrtijih umova ne bi mogao shvatiti kao opasnost po nečiju vjeru ili način života. U tome je imao dosta pomoći od strane vrlo dobre glumačke ekipe na čelu s gotovo neprepoznatljivim Lambertom Wilsonom i uvijek pouzdanim i opuštenim Lonsdaleom. Priča se nastojala upotpuniti detaljnom rekonstrukcijom života u samostanu, kao i redovničkih rituala.

O ljudima i bogovima je zbog toga vrlo dobar i upečatljiv, ali ne i savršen film. Za razliku od francuske publike, koja zbog velike alžirske dijaspore, ima daleko bolju predodžbu o tome što se to događalo u Alžiru, drugi gledatelji će morati hvatati konce zbog nedostatka povijesnog i političkog konteksta. Ritam filma je također prilično usporen i scene rituala bi mnogima mogle biti ponavljajuće i nepotrebne, a i scena pred kraj, u kojoj redovnici uživaju u Čajkovskom i bocama vina, se doima umjetnom i previše “filmskom” za ostvarenje koje stilom više pripada dokumentarnoj drami. Usprkos tog razočaranja pred kraj, O ljudima i bogovima se može itekako preporučiti, pogotovo onoj zahtjevnijoj publici koja voli ostvarenja koja tjeraju na razmišljanje, čak i o nekim neugodnim temama.

OCJENA: 7/10

O LJUDIMA I BOGOVIMA

(DES HOMMES ET DES DIEUX)

uloge: Lambert Wilson, Michael Lonsdale

scenarij: Etienne Comar & Xavier Beauvois

režija: Xavier Beauvois

proizvodnja: Why Not Productions/Armada Films/FR3, Francuska, 2010.

RECENZIJA: The Irishman (2019)

Prije četvrt stoljeća, kada je filmski svijet slavio prvo stoljeće Sedme umjetnosti, brojni ugledni filmaši iz različitih zemalja svijeta su to obilježili snimajući dokumentarce u produkciji Britanskog filmskog instituta posvećene svojim nacionalnim kinematografijama. Čast da predstavlja američku kinematografiju je pripala Martinu Scorseseju, koji je režirao Osobno putovanje kroz američke filmove, epski trodijelni dokumentarac koji je prikazivao povijest Hollywooda. Taj se izbor iz današnje perspektive doima uistinu opravdanim, jer se za Scorsesea može reći kako je danas najugledniji i za ocjenjivanje rada svojih kolega jedan od najmeritornijih hollywoodskih filmaša. Svoj je ugled uspio zadržati čak i u posljednjih par desetljeća, kada je kvalitet njegovih ostvarenja bio znatno inferiorniji u odnosu na klasike koje je bio radio od 1970-ih do 1990-ih. To se prije svega može protumačiti time da je Scorsese ulagao značajan trud da svaki od njegovih filmova bude što različitiji od prethodnih. Usprkos toga mnogi od njegovih najboljih, najpopularnijih ili najrazvikanijih filmova se oslanjaju na njegov raniji opus. To bi se moglo reći i za njegovo posljednje ostvarenje, epski biografski film The Irishman, koji tematski i stilski predstavlja svojevrsnu varijaciju na temu Dobrih momaka, i to na sličan način na koji su to činili Kazino i Vuk s Wall Streeta.

Radnja filma se temelji na knjizi Charlesa Brandta, koja se temeljila na kazivanjima Franka Sheerana, sindikalnog aktivista koji je pred smrt tvrdio da je bio služio kao mafijaški egzekutor i da je jedna od njegovih žrtava bio nestali sindikalni vođa Jimmy Hoffa. Film okvirno započinje u staračkom domu gdje Sheeran (de Niro) počinje pričati o svojoj dugoj i živopisnoj karijeri kriminalca koja je svoje korijene imala u Drugom svjetskom ratu kada je kao mladi vojnik bespogovorno slušao zapovijedi pretpostavljenih o pogubljenju njemačkih zarobljenika. Tada je shvatio kako može ubijati ljude bez ikakvih moralnih dvojbi, ali prilika da tu sposobnost se počela ukazivati tek desetljeće kasnije, kada je kao vozač kamiona slučajno upoznao Russella Buffalina (Pesci), mafijaškog vođu u usponu. Buffalino će, pak, prije iskoristiti Sheeranovo članstvo u Sindikatu vozača kamiona, koja u SAD 1950-ih predstavlja jednu od politički najmoćnijih organizacija, i koja je uz to, kao i njen karizmatski vođa Jimmy Hoffa (Pacino), simbiotski povezana s mafijom. Sheeran se s njim upozna i postane njegov blizak prijatelj i tjelohranitelj, istovremeno obavljajući likvidacije, sabotaže i druge “mokre poslove” za Buffalina. Prijateljstvo trojice muškaraca će, međutim, 1960-ih na kušnju staviti nastojanja Kennedyjeve administracije da se “problematični” i prema klanu Kennedyjevih neprijateljski nastrojeni Hoffa strpa u zatvor, a što na kraju neće zaustaviti čak ni atentat na presjednika. Hoffa početkom 1970-ih uspije isposlovati pomilovanje od predsjednika Nixona, ali po dolasku na slobodu nastoji ponovno preuzeti kontrolu nad sindikatom, iako se njegovi mafijaški saveznici i pokrovitelji tome izričito protive. Kada jednog dana Sheeran zajedno s Buffalinom ode na naizgled rutinsko putovanje u Detroit, nije svjestan da će od svoga prijatelja dobiti najneugodniji zadatak u životu.

The Irishman će mnoge kritičare potaknuti da Scorsesea optuže da podgrijava sarmu, odnosno da gledateljima po pitanju sadržaja i stila ne nudi ništa što, na ovaj ili onaj način, nisu mogli vidjeti u njegovim starijim i mnogo boljim filmovima. Argumenti za tako nešto se mogu pronaći u tome što se film kao svojom temom bavi organiziranim kriminalom u Americi, ili točnije, njegovom isprepletenošću s političkim i ekonomskim establishmentom, te u tome da se epska priča događa nekoliko desetljeća i da je praćena ironičnom naracijom moralno dvojbenog glavnog lika. Scorsese svemu tome dodaje svojevrsnu stilsku varijaciju time što koristi tehniku “flashbacka u flashbacku”, odnosno što se ostarjeli Sheeran iz invalidskih kolica u staračkom domu sjeća svojih zlatnih dana 1970-ih, a onda iz te perspektive prikazuje kako je postao to što je postao 1940-ih i 1950-ih. “Deja vu” efekt, međutim, možda najviše izaziva pojavljivanje De Nira i Pescija koji predstavljaju svojevrsne varijacije likova koji su bili tumačili u Dobrim momcima i Kazinu. Taj dvojac, kojem se, pak, pridružio Al Pacino, u ovom filmu obavlja impresivan posao, a pri čemu posebno valja pohvaliti Pescija, koji se za potrebe ovog filma nakratko vratio iz više nego zaslužene mirovine, a čiji je lik mirnog, staloženog i šutljivog mafijaškog bosa toliko različit od nasilnih psihopata koji su mu bili donijeli slavu. Zahvaljujući tom liku i sjajnom Pescijevom nastupu Scorsese je ponovno pokazao svoju vrhunsku vještinu režije, stvarajući dramsku napetost u scenama u kojima se ništa ne govori, odnosno ono što je neizrečeno predstavlja daleko veću i zlokobniju prijetnju od bilo kakvih povišenih tonova.

Gledateljima će, međutim, od Scorsejevog poslovičnog majstorstva daleko više u oči upasti njegovo korištenje modernih čuda filmske tehnologije, prije svega CGI-ja koji je, barem djelomično, riješio problem koje je postavila odluka da se za glavne uloge u filmu čija radnja opisuje više od pola stoljeća angažiraju glumci koji se, kao i sam Scorsese, nalaze u osmom desetljeću života. Nastojanje da se Pesci i De Niro digitalno pomlade je uglavnom uspjelo, i gledateljima taj sitan detalj neće uopće upadati u oči, barem sve dok ne se ne pojave u scenama u kojima se od njih zahtijeva fizička akcija koja zahtijeva mlade ljude i ne izgleda toliko uvjerljiva kada je obavljaju starci.

Scorsese je, s druge strane, daleko veće kontroverze izazvao odlukom da svoj film napravi u produkciji Netflixa, a što je izazvalo lavine bijesa kod svih art-snobovskih puritanaca koji smatraju da je film samo ono u čemu se može uživati u svetosti kino-dvorane. Za The Irishman je jasno da će ga većina gledatelja vidjeti samo preko streaminga, odnosno mnogo prozaičnijoj atmosferi vlastitog doma, a što u ovom konkretnom slučaju možda i nije tako loše. The Irishman je, naime, sa svojih nepunih tri i pol sata primjer filma zbog kojih su nekada na kino-projekcijama pravili pauze za gledatelje, te od svojih gledatelja zahtijeva prilično strpljenja i izdržljivosti. Također se može sa sigurnošću pretpostaviti da je The Irishman Scorsejev prvi film koji većina gledatelja nije uspjela odgledati “u komadu”, a zbog velike količine sadržaja, likova i podzapleta mnogi kritičari su ga proglasili primjerenijim mediju mini-serije. Mnogo ozbiljnija zamjerka Scorseju bi bila ta da je u svoj film utrpao previše sadržaja, od kojih su mnogi nerazumljivi gledateljima koji nisu dobro upoznati s američkom poviješću 20. stoljeća, a neki od detalja, uključujući Sheeranove tvrdnje da je bio posredno povezan s mafijaškim atentatom na Kennedyja, pa i ključna tvrdnja da je ubio Hoffu, izazivaju ozbiljne zamjerke od strane ozbiljnih povjesničara.

Ipak, najveći problem kod The Irishmana je ipak njegova prevelika dužina, a što bi se moglo protumačiti za Scorsesea neuobičajenim konceptualnim nedoumicama. Naime, nije riječ o Scorsesejevom nego o dva filma ponekad nasilno ubačenih u jedan – jedan je uistinu Scorsejev, odnosno predstavlja klasičnu priču o usponu i padu gangstera, a drugi je de Nirov koji zapravo predstavlja mnogo intimniju, prizemniju, ali i daleko depresivniju dramu o starosti, odlasku prijatelja i suočavanju sa smrtnosti. Scenarij Stevena Zailliana nije uspio čvrsto spojiti to dvoje, pa je rezultat oko četrdestak minuta mračne, depresivne i prilično predvidljive završnice iza koje gledateljima ne dolazi nikakva katarza. Možda su tim završetkom i Scorsese i De Niro namjerno gledateljima htjeli poručiti da su svjesni da su njihovi najbolji dani iza njih, odnosno The Irishman shvatili kao priliku za svojevrsni simbolički testament. U tome nisu najbolje uspjeli, ali majstor poput Scorseseja, čak i kada promaši, gledateljima dostavlja kvalitet desetinama kategorijama viši od svega što njegovi kolege dostavljaju u kino-dvorane.

THE IRISHMAN

uloge: Robert de Niro, Al Pacino, Joe Pesci

scenarij: Steven Zailian

režija: Martin Scorsese

proizvodnja: Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 209 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Izazivač: Le Mans ’66 (Ford v Ferrari, 2019)

Svatko onaj tko propovijedi Grete Thunberg shvaća iole ozbiljno bi se morao složiti s idejom da se sva vozila koja koriste fosilna goriva moraju uništiti, ili barem obustaviti njihovu proizvodnju te strogim zabranama posjedovanja ograničiti njihovo korištenje. I dok se još kako-tako mogu shvatiti protuargumenti koji bi takve zabrane smatrali nepraktičnim u kontekstu suvremenog života i očuvanja nekih osnovnih mehanizama suvremene civilizacije, sljedbenici švedske tinejdžerke bi daleko uvjerljivije napali korištenje privatnih automobila u svrhu sporta, odnosno automobilske utrke koje ne služe ni čemu drugome osim bahatosti i sebičnom užitku vozača, odnosno izopačenim strastima gledatelja. Zbog svega toga bi sve pristaše Grete Thunberg koji se smatraju iskrenima sadržaj filma Ford v Ferrari, kod nas prevedenog kao Izazivač: Le Mans ’66, trebali dočekati s krajnjim gnušanjem.

Radnja filma, temeljenog na istinitim događajima od prije više od pola stoljeća, je smještena u svijet bitno drukčiji od današnjeg. Dva desetljeća nakon kraja Drugog svjetskog traje kontuirani ekonomski rast zajedno s nikad prije i nikad poslije zabilježnim tehnološkim napretkom i spektakularnim skokom životnih standarda. Taj fenomen se mogao bilježiti skoro svuda u svijetu, ali nigdje tako očito u Americi, gdje je automobil – ono nekada bio luksuz za elitu – postao dostupan svakoj “šuši”. Ford, detroitska tvrtka koja je u prethodnih pola stoljeća novoj postavila temelje automobilskoj paradigmi se, međutim, u novim okolnostima nešto teže prilagođava tržištu, i toga je njen direktor Henry Ford II (Letts), unuk i imenjak njenog legendarnog osnivača, svjestan. Lee Iacocca (Bernthal), jedan od njegovih podčinjenih, rješenje problema vidi u tome da se tvrtka orijentira na “Boomere”, generaciju koja se rodila iza rata i koja jedva čeka da postane punoljetna i blagostanje svojih roditelja počne trošiti na “bijesne” i “seksi” automobile. A najbolju reklamu za novi, “hip” i “cool” Ford bi mogle pružiti spektakularne automobilske utrke u kojima bi se natjecali Fordovi modeli. Detroitska tvrtka, međutim, nema iskustva u proizvodnji takvih vozila te se ispočetka za pomoć obraća legendarnom Enzu Ferrariju i nudi im preuzimanje njegove tvrtke. Kada ga Ferrari odbije, Ford to shvaća osobno i odluči izazvati Talijana na njegovom terenu. Zadatak preuzima Carroll Shelby (Damon), dizajner trkaćih automobila koji kao svog pomoćnika, glavnog mehaničara i vozača bira Kena Milesa (Bale) čiji talent ide zajedno s burnim temperamentom koji mu ponekad donosi pobjede na trkalištu, ali i probleme s autoritetom. Oni zajedno stvaraju i testiraju Ford GT 40, automobil s kojim će se u lipnju 1966. godine suočiti s Ferrarijevim modelima i vozačima na 24 sata Le Mansa, tehnički, fizički i psihološki najzahtjevnijoj od svih automobilskih utrka.

Izazivač: Le Mans ’66 je nakon premijere imao neočekivano dobar uspjeh na kino-blagajnama, a što se često tumači trailerom koji je sugerirao spektakularnu adrenalinsku akcijadu. Ono što će gledatelji umjesto toga vidjeti je, međutim, daleko bliže drami, iako prilično uspješno upakirano u celofan povijesnog epa stare hollywoodske škole. Režiser Mangold, koji je kroz svoj opus pokazivao daleko sklonost ozbiljnoj, često baš ne i najvedrijoj, drami, čak i kada su u pitanju bili filmovi o superherojima, se čini solidnim izborom. Iako film traje dva i pol sata i iako scenarij prečesto skreće u vode klišeja, ponekad i na račun povijesne utemeljenosti, spašava ga izuzetno raspoložena glumačka ekipa. Tu se prije svega moraju istaknuti karakterni glumci, uključujući Traceya Lettsa u ulozi industrijskog patrijarha koji duboko u sebi krije nedostatak samopouzdanja, kao i sveprisutnog Bernthala koji odrađuje još jednu impresivnu ulogu kao Lee Iacocca. Vrlo dobar posao je napravio i Matt Damon koji je lik nadarenog ali nimalo umišljenog dizajnera odglumio bez nekakvog prenemaganja. To se, međutim, ne bi moglo reći za njegovog kolegu Balea koji lik Milesa glumi kao da po svaku cijenu želi osvojiti “Oscara”, a i lik Lea Beebeja, jednog od Fordovih direktora koji je skeptičan prema projektu, je na previše umjetan način pretvoren u negativca, pa bi ga i daleko raspoloženiji glumac od Josha Lucasa pretvorio u karikaturu. Još je žalosnija stvar s Caitrionom Balfe, zvijezdom Outlandera, koja je dobila nezahvalnu ulogu Milesove surpruge, odnosno lika ubačenog samo zato što je trebalo ispuniti minimalnu kvotu likova koji nisu cisheteroseksualni bijeli muškarci. Usprkos toga, kao i povremenog skretanja u sentimentalnu “ljigu”, Izazivač ipak služi svojoj svrsi te će na kraju priče ipak zabaviti gledatelje. Barem one koji ne brinu to da će vozeći se do kino-dvorane zagaditi ovaj planet.

IZAZIVAČ: LE MANS ’66

(FORD V FERRARI)

uloge: Matt Damon, Christian Bale, Jon Bernthal, Caitriona Baife, Tracy Letts, Josh Lucas, Noah Juppe

scenarij: Juzz Butterworth, John Henry Butterworth & Jason Keller

režija: James Mangold

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2019.

trajanje: 152 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Bitka za Midway (Midway, 2019)

Nakon što je Goran Vojković objavio članak posvećen 150. obljetnici Viške bitke na Facebooku se povodom toga razvila prilično živa i zanimljiva rasprava. U njoj se postavilo pitanje zašto se događaj koji je tako uzbudljiv, dinamičan, spekakularan i važan za povijest ovih prostora ne bi mogao dodatno evocirati u obliku igranog filma. Autor ovih redova je iznio svoje mišljenje da je nešto tako malo vjerojatno, i pri tome su financijski resursi potrebni za taj pothvat – a koji se trenutno nalaze van dosega hrvatskih filmaša – najmanji problem. Snimanje filmova čija se radnja događa na moru predstavlja u tehničkom, logističkom i svakom drugom smislu prilično težak zadatak, a kada su tema pomorske bitke one, s obzirom na svoju složenost, postavljaju još veće izazove. Koliki oni mogu biti možda najbolje svjedoči slučaj bitke za Midway, vjerojatno najvažnijeg pomorskog okršaja u Drugom svjetskom ratu, a koji je 1976. godine ekraniziran u obliku filma Midway. Iako je iza projekta stajao jedan od tada najmoćnijih i tehnički “najpotkovanijih” hollywoodskih studija, i iako je on uživao podršku američke ratne mornarice, rezultat je film koji se već nakon nekoliko godina doimao neuvjerljivim i zastarjelim. Problem je bio u slaboj razini specijalnih efekata, ali i budžetu za kojeg se ispostavilo da je prenizak za ovakvu vrstu filma, a zbog kojeg su neke od najspektakularnijih scena pomorskih i zračnih borbi morale biti reciklirane iz ranijih (i mnogo jeftinijih) filmova. Nepuna pola stoljeća kasnije, njemački filmaš Roland Emmerich se, oboružan daleko naprednijom tehnologijom, dohvatio iste teme u ratnom spektaklu koji se našoj publici predstavio pod naslovom Bitka za Midway,

Film započinje s prologom smještenim u 1937. godinu, koji ukazuje na geopolitičko suparništvo Japana i SAD oko dominacije nad Azijom i Pacifikom, a koji će četiri godine kasnije dovesti do neumitnog oružanog obračuna. Japanske mornaričke snage po planu darovitog admirala Yamamota (Toyokawa) na samom početku izvode smjeli, ali izuzetno uspješni napad na Pearl Harbor, glavnu bazu američke Pacifičke flote nakon koje su američki bojni brodovi izbačeni iz stroja, a Japanci preko noći stekli apsolutnu premoć na Pacifiku. Napad, međutim, nije uspio eliminirati američke nosače aviona te Yamamoto inzistira da se pokrene još jedan napad upravo u tu svrhu, svjestan da zbog američke industrijske nadmoći u odnosu na Japan ima malo vremena prije nego što protivnik nadoknadi svoje gubitke i krene u protuofenzivu. Njega će se poslušati tek nakon što Pacifička flota pod vodstvom novog zapovjednika, admirala Nimitza (Harrelson), izvede niz akcija čiji je glavni cilj manje zadavanje ozbiljnih udaraca neprijatelju, a više povratak poljuljanog morala. Među njima se najvažnijom pokaže znameniti napad na Tokio, koji su sa Nimitzovih nosača izveli bombarderi pod vodstvom pukovnika Doolitlea (Eckhart), a nakon kojeg Yamamoto konačno dobije zeleno svjetlo da pokrene izuzetno veliku i složenu operaciju čiji je cilj osvajanje Midwaya, otok koji predstavlja jednu od rijetkih preostalih američkih baza zapadno od Havaja. Zahvaljujući neumornom radu svojih kriptografa koji su razbili japanske šifre Amerikanci su upoznati s japanskim namjerama, te Nimitz planira Yamamotu namjestiti zasjedu. Njegov je plan, pak, izuzetno riskantan, s obzirom da su Amerikanci još uvijek inferiorni u broju brodova i aviona, te će mornarima i pilotima poput Dicka Besta (Skrein) trebati ne samo dosta hrabrosti i vještine, nego i sreće.

Većina današnjih kritičara će, tražeći uzore koji su poslužili Emmerichu za njegov film, najčešće spominjati Michael Bayov Pearl Harbor, nesreću koja je 2001. godine nezasluženo nalupala hrpu novaca na kino-blagajnama, a potom zasluženo bila ovjekovječena u satiričnoj pjesmi Treya Parkera i Matta Stonea u filmu Team America: World Police. Emmerich se ne treba brinuti da će ovaj film doživjeti istu sudbinu, i to prije svega zato što je svoje uzore tražio mnogo dalje u prošlosti. Njemački filmaš, koji je u Patriotu bio pokazao izuzetnu sposobnost da pokupi srž jugoslavenskih partizanskih filmova, očito ima dobar “nos” za temu Drugog svjetskog rata, pri čemu se prije svega naslanja na klasične spektakle kakvi su se pravili 1960-ih kao što je, na primjer, Najduži dan. Koristeći njihov model u kojem, za razliku od Pearl Harbora, nema klasičnih protagonista nego se u nizu naoko malenih uloga pojavljuje veliki broj zvijezda, Emmerich vješto koristi prilično raznorodne talente, koji uključuju kako japanske, tako i danas u Hollywoodu izuzetno popularne britanske glumce, ali i veterane poput Quaida i Harrelsona. Potonji je prilično dobro “skinuo” Nimitza (koga je u verziji iz 1976. godine mnogo bezličnije glumio Henry Fonda), ali je zato njegov britanski kolega Skrein ponekad prilično iritantan u pokušajima da dočara opakog momka iz New Jerseya, te ponekad skreće u vode parodije.

Emmerich je od Michaela Baya daleko bolje obavio posao po pitanju povijesne autentičnosti – gotovo svi likovi koji se pojavljuju su stvarne povijesne ličnosti. Film se, u skladu s hollywoodskom tradicijom 1960-ih, može pohvaliti i mnogo suptilnijom podjelom na dobre i loše momke, odnosno s daleko manje šovinističkog mahanja američkim zastavama. Ako primjesa toga i ima, one su kompenzirane prikazom Japanaca kao više nego dostojnog protivnika u čijim se redovima nalaze ljudi koji su isto tako domoljubni, požrtvovni, hrabri i sposobni kao i protagonisti. Takav dojam kvari tek nekoliko uistinu suvišnih scena, uključujući jednu u kojoj lik američkog zrakoplovca kojeg tumači pop-pjevač Nick Jonas strada na spektakularan, ali prilično neuvjerljiv način. Prosječne gledatelje će, međutim, daleko više zanimati rekonstrukcija zračnih borbi, a koja je, uz korištenje suvremenog CGI-ja, izvedena na način koji se prije nekoliko desetljeća mogao samo sanjati. Iako su neki od zanimljivih detalja, pa čak i onih nužnih za pravilan prikaz bitke izbačeni, najvjerojatnije zbog potrebe da se film sreže na standardnu duljinu, riječ je o za današnji Hollywood neuobičajeno zanimljivom, poučnom i kvalitetnom ratnom filmu od kojeg bi budući tvorci filma o Viškoj bitci mogli dosta naučiti.

BITKA ZA MIDWAY

(MIDWAY)

uloge: Ed Skrein, Patrick Wilson, Luke Evans, Nick Jonas, Etsushi Toyokawa, Tadanobu Asano, Luke Kleintak, Jun Kunimura, Darren Criss, Keean Johnson, Mandy Moore, Dennis Quaid, Woody Harrelson, Aaron Eckhart

scenarij: Roland Emmerich & Harald Kloser

režija: Roland Emmerich

proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2019.

trajanje: 138 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Dobri momci (The Nice Guys, 2016)

Ni hollywoodska nostalgija više nije ono što je nekad bila. U dobra stara vremena se moglo očekivati da hollywoodski filmovi koji nastoje eksploatirati nostalgiju svoje publike imaju radnju smještenu nekih 15-20 godina u prošlost. Danas se ta brojka čini sve daljom i daljom, pa se tako nostalgični filmovi nisu makli od 1980-ih. Razlog za to se možda može pronaći u tome da nostalgija više nije namijenjena publici koliko gerontokratskim glavešinama u sjedištima hollywoodskih studija, a za koje “dobra stara vremena” obično znače 1980-e ili, što je vjerojatnije, 1970-e. Takav bi se dojam dodatno mogao steći na temelju Dobrih momaka, akcijske crne komedije iza koje stoji Shane Black, jedan od najcijenjenijih scenarista hollywoodskih akcijada 1980-ih kao što su Smrtonosno oružje i Prljavi igraju prljavo.

Film, koji je Black također režirao, a producirao isto tako legendarni producent akcijada Joel Silver, je radnjom smješten u Los Angeles 1977. godine. Dva naslovna protagonista su dva muškarca koji, svaki na svoj način, pokušavaju zaraditi za život kao privatni detektivi. Jedan od njih, Jackson Healy (Crowe), to zapravo nije i njegova specijalnost nije istraživanje koliko korištenje fizičke sile kako bi se račun svojih klijenata različiti sumnjivi tipovi “prijateljski uvjerili” da odustanu od nekih sumnjivih aktivnosti vezanih uz naivnu omladinu. Jedan takav posao Healyja dovodi do Hollanda Marcha (Gosling), tipa koji je pravi privatni detektiv, ali na čiju je karijeru značajno utjecala tragična smrt supruge zbog koje se malo prečesto okreće boci i upada u nevolje iz kojih ih često mora vaditi njegova kći tinejdžerica (Rice). Healy je dobio zadatak da Marcha uvjeri da odustane od potrage za mladom djevojkom Ameliom Kutner (Qualley), ali je problem u tome što Amelia za Marcha predstavlja ključ u istrazi smrti porno-zvijezde koju je pokrenula njena tetka. Međusobnu konfrontaciju dvojice muškaraca privremeno zaustavlja Amelijin nestanak, a zbog čega se njih dvojica udruže u potrazi prilikom koje će doživjeti brojne bizarne pustolovine, ali im životi biti u opasnosti jer su stjecajem okolnosti dirnuli u osinjak koji čini ne samo losanđelesko podzemlje i porno-polusvijet nego i zavjera koja se tiče američke vlade i stupova tadašnje američke ekonomije.

Kod Dobrih momaka je na trenutke zabavno vidjeti kako se nekadašnje vodeće muške zvijezde Hollywooda, zbog kojih je ženski dio publike znao rezati žile, ležerno i bez kompleksa nose s protkom desetljeća. Crowe, koji je osvajao publiku kao polugoli protagonist Gladijatora, je tako bez ikakvih problema na sebe nabacio nekoliko desetaka kilograma, a Gosling, koji je ne tako davno izazivao ženske uzdahe u Bilježnici, glumi alkoholiziranu olupinu prema kojoj Liam Neeson, usprkos šest “banki” izgleda kao Apolon. No kao tandem njih dvojica prilično dobro funkcioniraju, iako je za to najzaslužniji Shane Black, koji scenarije za “buddy buddy” filmove može napisati zavezanih očiju. Osim dinamike dvojice glavnih likova Black se dobro snalazi i u nekoliko zanimljivih akcijskih scena, pogotovo u dramatičnoj i spektakularnoj završnici. Black, s druge strane, mnogo slabije stoji kao režiser, a dijelom je tu odgovoran i konceptualna zbrka oko toga želi li se napraviti macho akcijada nalik na 1980-e ili odati počast “dobrim starim” 1970-ih nalik na komplicirane, mračne, cinične i često pesimistične post-votergejtske trilere o usamljenim borcima za pravdu koji obično ostanu kratkih rukava u obračunu s moćnim zlikovcima. U slučaju Dobrih momaka Black nateže na stranu 1970-ih po pitanju stila, odnosno fotografije koja je često doslovno mračna i ponekad publika ima problema što se to, zapravo, događa na ekranu. Dobri momci su, kad se sve zbroji i oduzme, sa svojim nostalgičarskim i samim time “politički nekorektnim” pristupom ipak prilično osvježenje u odnosu na današnji Hollywood, pa se samo zbog toga može reći da su uistinu dobri.

DOBRI MOMCI

(THE NICE GUYS)

uloge: Russell Crowe, Ryan Gosling, Angourie Rice, Matt Boomer, Margaret Qualley, Keith David, Kim Basinger

scenarij: Shane Black & Anthony Bagarozzi

režija: Shane Black

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.

trajanje: 116 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Joker (2019)

Mnogi su se znali opeći kada su filmom godine proglašavali neko ostvarenje prije božićne sezone, kada hollywoodski studiji izbacuju svoja najprestižnija ostvarenja kojima love snobovske art-nagrade istovremeno s infantilnim blockbusterima kojima nastoje izmusti što više novaca od roditelja djece na praznicima. Godine 2019. se, međutim, čini da to neće biti slučaj. Najuspješnijim filmom godine, i kada se u obzir uzmu kritičari koji mu pišu panegirike kao “snažnom umjetničkom djelu”, kao i oni mnogo egzaktniji financijski kriteriji na kino-blagajnama se već sada može proglasiti Joker, film u režiji Todda Phillipsa. Iako se o tome moglo razmišljati još prije godinu dana, kada je sam trailer izazvao histeriju među poklonicima stripa o Batmanu – jednom od najutjecajnijih fandoma u današnjoj industriji zabave – stvari su se zahuktale tek kada je prije nepuna dva mjeseca Joker trijumfirao na venecijanskoj Mostri osvojivši prestižni Zlatni lav i tako pokrenuvši automatske špekulacije o bogatoj berbi “Oscara”. Studio Warner Bros. ovaj put ništa nije htio ostavljati slučaju te je pokrenuo vještu propagandnu kampanju, kojoj su svoj obol dali i dežurni dušobrižnici iz “bienpensantskih” društvenih komentatora koji su, prije nego što su uopće pogledali Joker, zahtijevali njegovu zabranu jer sam film o nastanku najpoznatijeg strip-negativca svih vremena nekako predstavlja svojevrsni manifest “incela”, odnosno bjelačke heteroseksualne “toksično muške” supkulture čiji bi se pripadnici identificirali s fiktivnim zlikovcem i nastojali njegove krvave zločine ponoviti u stvarnom životu. Ovakve tvrdnje je najozbiljnije shvatila i američka vojska, te izdala službeni naputak svojim pripadnicima – istim onima od kojih se očekuje da nas uspješno brane od Rusa, Kineza i vanzemaljske invazije – kako da se najbolje kriju u kino-dvorani za slučaj da neki od “incela” neodoljivi poticaj za krvoproliće dobije u samoj dvorani. Joker je zahvaljujući svemu tome postao još jedan primjer kako negativni publicitet isto tako koristan kao i pozitivni, pa je publika pohrlila u kina, učinivši Jokera razbijačem rekorda u cijelom nizu komercijalnih kategorija.

Joker je velikim dijelom nastao kao svojevrsna reakcija na pokušaj Warner Brosa i DC Comics da se natječu s Marvelovim filmskim rezultatom, a koji je na kraju balade imao iste rezultate kao Milanovićev SDP u srazu s HDZ-om. Za razliku od mnogih gubitnika koji pokušavaju dobiti različiti rezultat ponavljajući jedno te isto “warnerovci” su pokušali napraviti nešto novo, i upravo tome imamo zahvaliti postojanje Jokera kao vjerojatno najatipičniji superherojski film u posljednje vrijeme. Phillipsov film, koji služi kao “priča o nastanku” glavnog Batmanovog neprijatelja, je od samog početka bio zamišljen kao svojevrsni eksperiment. Ne samo što su filmovi koji istražuju prošlost zlikovaca-ikona prilična rijetkost, nego je još rjeđe da su zamišljeni kao posebni filmovi koji nisu neposredno vezani uz franšizu niti trebaju iznjedriti nastavke i “spin offove”. Phillips je projekt uspio progurati u “Warnerovim” kancelarijama prije svega zahvaljujući relativno niskom budžetu koji je dozvolio nešto veće kreativne slobode, uključujući i za današnje superherojske filmove rijetko strog cenzorski R-rejting. Ipak, najvažnije od svega je bila mogućnost da se nastanak Jokera tumači na prilično originalan način.

Radnja se, kao što sugerira “Warnerov” tadašnji logo, zbiva 1981. godine u Gotham Cityju. Iako su nas raniji filmovi o Batmanu naučili da fiktivna metropola nikada nije bilo naročito sretno mjesto, razdoblje korespondira s vremenom koje je ostalo crnim slovima upamćeno u povijesti New Yorka, grada koji služi kao njegov model iz stvarnog života. Grad se našao pod udarom ekonomske krize, stagflacije, rastuće nezaposlenosti, pandemije kriminala i kolapsa javnih službi, uključujući smetlare čiji je štrajk i neprikupljeno smeće usmrdio ulice. Jedan od žitelja te distopije je Arthur Fleck (Phoenix), muškarac koji živi sa starom i bolesnom majkom (Conroy) i pokušava oboje uzdržavati kao ulični klaun. Fleck,uz neurološki poremećaj zbog kojeg se nekontrolirano smije muče i psihijatrijski problemi zbog kojih je neko vrijeme proveo u duševnoj bolnici i posjećuje psihijatra, a zbog čega trpi vrijeđanje i ponižavanje svojih kolega s posla. Flecku jedinu utjehu predstavlja televizija, prije svega popularna talk show emisija čijeg voditelja Murray Franklina (De Niro) vidi kao svoga uzora i poticaj za dosad neuspješnu karijeru stand up komičara. Iako se na trenutak čini da će stvari možda krenuti nabolje kada upozna simpatičnu susjedu Sophie Dumond (Beetz) s kojom počne izlaziti, sudbina se okrutno igra s Fleckom. Nakon što izgubi posao zato što mu je na “gažu” u dječjoj bolnici slučajno ispao pištolj poklonjen od strane kolege za osobnu zaštitu Flecka će u podzemnoj željeznici napasti tri mlada, pijana, bahata burzovna mešetara s Wall Streeta te pokrenuti lanac krvavi lanac događaja koji će ne samo Flecka odvesti prema ubilačkom ludilu, nego i grad prema apokaliptičnim socijalnim neredima.

Kao glavni razlog zbog kojeg je Joker prihvaćen od strane snobovske kritike se navodi maestralna izvedba Joaquina Phoenixa, glumca čije su umijeće i intenzitet kojim se unosi u uloge već sada legenda. Phoenix, kojemu je scenarij povjerio da na svojim plećima nosi cijeli film, briljantno obavlja zadatak, stvarajući lik koji gledatelje uspješno vozi kroz emocionalni tobogan, tjerajući ih da suosjećaju s Fleckom kao žrtvom zlostavljanja, duševne bolesti i društvene nebrige, a isto tako i da se uplaše njegovih potencijala za ubilačko ludilo kada se na kraju pretvori u Jokera. Phoenix se može pohvaliti da je svojim nastupom nadmašio ili barem došao na istu razinu sa svim ranijim Jokerima – od Heatha Ledgera u Vitezu tame do sada već karikaturalnog Jacka Nicholsona u tri desetljeća starom Batmanu, a o Jaredu Letou u nesreći zvanoj Odred otpisanih da i ne govorimo.

Ipak, od Phoenixa je za ovaj film daleko važnija Phillipsova prilično smjela i dijelom uspješno sprovedena zamisao da se klasični strip iskoristi kao predložak za svojevrsni remake Scorseseovog Taksista. Između dva filma postoje brojne sličnosti, prije svega u prikazu američkog megalopolisa kao legla siromaštva, kriminala, nasilja i beznađa od kojih su ruke digli nesposobni birokrati, bešćutni ekonomski establishment i lažljivi političari. Phillips svemu tome dodaje i eksplicitno političku dimenziju, naslanjajući se na Nolana, koji je u Vitezu tame: Povratak uveo motiv superzlikovaca koji koriste opravdani socijalni bunt protiv “1%”. No, u ovom filmu se ide još dalje, odnosno ponavljaju teze koje salonski ljevičari ponavljaju već desetljećima, a prema kojima je svijet počeo odlaziti u Honduras onog trenutka kada su Thatcher i Reagan početkom 1980-ih počeli demontirati socijalnu državu. Jokerovo potonuće u ludilo je tako pospješeno neoliberalnom “politikom rezova” kojom su ukinuta sredstva kojim su bili financirani posjeti psihijatrici i lijekovi kojima je koliko-toliko kontrolirao svoje stanje. A, naravno, glavni negativci više nisu kriminalni geniji nego stupovi društva, pa tako čak i Thomas Wayne, zlosretni Batmanov otac (kojeg tumači Brett Cullen) nije više dobroćudni filantrop nego bahato trumpuidno čudovište koje istovremeno baca populističke parole i vrijeđa gradsku sirotinju. Phillips u svom filmu sugerira da Wayneove i svima nalik njima treba, ako ne na giljotinu, ono barem temeljito iscijediti visokim porezima od kojih bi se financirali smetlari, liječnici, socijalni radnici i programi s kojim bi se likovi poput Flecka u stvarnom životu mogli liječiti i spriječiti da postanu čudovišta.

Phillips je imao dobru ideju, ali je scenaristički nije najbolje razradio. Prije svega se to odnosi na ambivalentnu i nedovoljno objašnjenu prirodu duševnog stanja u kome se nalazi Fleckov lik. Scenarij tako stvorene rupe nastoji pokrpati nekim nekoć zanimljivim i intrigantnim rješenjima, ali koja su postala “bradata” nakon što ih se intenzivno koristi dva desetljeća. Ne pomaže ni to što Joker skreće u vode još izlizanijih hollywoodskih klišeja o traumama iz djetinjstva kao izvoru svih duševnih tegoba. Phillipsov Joker također muči problem s ritmom, te se film velikim dijelom čini razvučen, a neke od najboljih scena, poput one u televizijskom studiju (koju je Phillips, inače, “posudio” iz znamenitog Millerovog stripa Dark Knight) dolazi uz daleko sporije i manje atraktivne scene koje joj prethode i koje joj slijede. Među potonje spada i prilično razvučeno apokaliptičko finale kojim Phillips kao da želi podsjetiti gledatelje da gledaju dio megapopularne medijske franšize a ne mrtvački ozbiljnu socijalnu dramu. Joker je tako u neku ruku razočarenje, ali i svojom originalnošću, kao i zahvaljujući prilično nadahnutom Phoenixu, može proći i kao za današnje hollywoodske standarde pomalo ugodno iznenađenje.

JOKER

uloge: Joaquin Phoenix, Robert De Niro, Zazie Beetz, Frances Conroy

scenarij: Todd Phillips & Scott Silver

režija: Todd Phillips

proizvodnja: Warner Bros,, SAD, 2015.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Ad Astra (2019)

Pola stoljeća je prošlo i, iako nas je Hollywood naučio da nikad u potpunosti ne isključimo neugodna iznenađenja, čini se malo vjerojatnim da će ikom od tamošnjih glavešina pasti na pamet da radi remake 2001: Odiseje u svemiru. Glavni je razlog za to u naslovu, odnosno godini koja je za Clarkea i Kubricka bila svijetla budućnost svemirskih istraživanja, a za nas sve dalja i daleko prizemnija prošlost. To, svakako, ne znači da se svako malo ne pojavi neki nadobudni filmaš koji će pokušati napraviti najbolji science fiction film kojeg bi još nadobudniji kritičari trebali nazvati “Odisejom našeg doba”. To se posljednji put dogodilo prije pet godina kada je Christopher Nolan pokušao Clarkeovu i Kubrickovu magiju s Interstellarom, ostvarenjem koje, iako vrlo dobro, nije nikako moglo dosegnuti tako visoku ljestvicu. Ove godine je, pak, sličan pothvat preuzeo James Gray sa svojim science fiction epom Ad Astra, koji je dobio niz pohvala od strane kritike te uživa status jednog od narazvikanijih hollywoodskih ostvarenja godine i jednog od rijetkih primjera SF-žanra koji se čini izglednim kandidatom za zlatne kipiće.

Gray, koji je karijeru počeo prije točno četvrt stoljeća s mračnim i u usporedbi s ovim filmom prilično komornim gangsterskim filmićem Mala Odesa, nije htio ponoviti Clarkeovu i Kubrickovu pogrešku i radnju filma eksplicitno vezati za određenu godinu. Umjesto toga se spominje tek neodređena “bliska budućnost” koja bi, kako stvari stoje, i pogotovo ako se budu slušale sugestije jedne danas popularne tinejdžerke, mogla biti u stvari prilično daleka. Na samom početku vidimo koliko je budući svijet tehnološki napredniji od našeg kada je protagonistu Royu McBrideu (Pitt), bojniku američke Svemirske komade, sasvim normalna stvar da u orbiti obavlja poslove na održavanju istraživačke postaje do koje se umjesto raketama odlazi svemirskim liftom. Međutim, iz nepoznatih razloga dolazi do katastrofe te je McBride prisiljen spustiti se na Zemlju padobranom. McBride nije previše potresen svojim iskustvom jer je vrhunski profesionalac koji ne samo što u najgoroj situaciji čuva hladnu glavu, nego svoje psihološko stanje uredno kontrolira uz pomoć posebnih psiho-testova. Zbog toga ga pretpostavljeni izaberu za izuzetno povjeljivu, delikatnu i opasnu misiju koja bi ga trebala odvesti na sam rub Sunčevog sustava. Naime, incident koji je doveo do katastrofe je izazvan pražnjenjem energije čiji se izvor nalazi u orbiti Neptuna, i to slučajno na mjestu gdje je prije šesnaest godina nestao McBrideov otac H. Clifford McBride (Jones), vrhunski astronaut i zapovjednik projekta Lima čiji je cilj bilo otkrivanje vanzemaljskog života. Vrhuška Svemirske komande ima razloga vjerovati da je stari McBride živ i da možda ima veze s pražnjenima koja bi, ako se ne zaustave, mogla uništiti sav život u Sunčevom sustavu. Njegov sin ima zadatak da ode na bazu na Marsu odakle će ocu poslati osobnu poruku s ciljem da ga odgovori od onoga što radi.

Svatko tko je gledao Odiseju neće imati nikakvih problema pronaći sličnosti s Ad Astra, i to uglavnom zato što se osnovni zaplet ovog filma u osnovi svodi na ono što je bilo prepoznato kao glavni zaplet Odiseje – povjerljiva, delikatna i prilično opasna misija na rub svemira u svrhu pronalaženja pošiljatelja tajanstvena signala. Sličnosti se mogu pronaći i u pojedinim scenama koje su manje-više posuđene iz Kubrickovog klasika, a tiču se naizgled rutinskog putovanja od Zemlje do Mjeseca. Međutim, Grayu je bilo očito da je potrebno nešto što bi njegov film moralo razlikovati od pola stoljeća starog klasika, i on je rješenje pronašao u tome da koristi motive iz četiri desetljeća starog klasika, odnosno filma Apokalipsa danas. Slično kao što je Coppola klasični Conradov roman Srce tame iz Konga u 19. stoljeću prebacio u Indokinu za vrijeme vijetnamskog rata, tako Gray Coppolin film prebacuje u svemir. I pri tome se ne koristi samo isti zaplet, nego i isti stil, a što uključuje voiceover naraciju glavnog lika nalik na onu koju je koristio satnik Willard u Apokalipsi.

Ideja da se kombiniraju ta dva velika filma sama po sebi nije bila loša, ali je njena izvedba ispala kao katastrofalno razočaranje. Problem je u tome što se Gray i njegov koscenarist Ethan Gross ne samo što nisu bili načistu na koji se od dva glavna sastojka nasloniti, nego su Ad Astri dodali još jedan, i to u obliku rutinerske hollywoodske komercijale koja s pravim klasicima SF-žanra nema neke posebne veze. To se najbolje ogleda u nekoliko akcijskih scena koje se doimaju nasilno priljepljene u film koji bi po svojoj suštini trebao biti ozbiljna, kontemplativna “hard SF” drama, a ne lepršava space opera. Najveće razočarenje, međutim, dolazi na kraju, kada lik McBrideove supruge Eve samim time što je tumači Liv Tyler budi neugodne asocijacije na Armageddon Michaela Baya, film koji možda pripada istom žanru, ali koji predstavlja antitezu svega što bi jedan “poslovično dobar science fiction film”, kako je Clarke bio opisivao Odiseju, trebao biti.

To ne znači da je Ad Astra sam po sebi loš film. Brad Pitt vrhunski odrađuje svoju ulogu, iako bi se, slično kao i kod Ryana Goslinga u Prvom čovjeku, moglo reći da glumljenje astronauta “hladnog kao špricer” i nije bio tako težak zadatak. Tommy Lee Jones je poslovično pouzdan u emocionalnoj završnici, a i ostatak ekipe se dobro nosi s ponekad prilično nezahvalnm ulogama. U film je uložen izuzetan trud i budžet, a posebno valja istaći fotografiju Hoytea van Hoyteme koja je film vizualno privlačnim, pogotovo u scenama koje se odvijaju na Marsu i u Neptnovoj orbiti. Glazba Maxa Richtera je, s druge strane, razočarenje i jedan od glavnih razloga zašto ovaj film odmah gubi utrku sa svojim velikim uzorima. Iako se ne može reći da je negledljiv, Ad Astra predstavlja još jedan ambiciozni hollywodski projekt koji je po svojoj kvaliteti bliži trnju nego zvijezdama.

AD ASTRA

uloge: Brad Pitt, Tommy Lee Jones, Ruth Negga, Liv Tyler, Donald Sutherland

scenarij: James Gray

režija: James Gray & Ethan Gross

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Bilo jednom u Hollywoodu (Once Upon a Time in Hollywood, 2019)

Teško da išta može bolje ilustrirati bijedu današnjeg Hollywooda od statusa koji u njemu danas uživa Quentin Tarantino. Nije da se Tarantino na njega treba posebno požaliti. Naprotiv, on predstavlja jednog od rijetkih suvremenih američkih filmaša koji se može pohvaliti slavom izvan krugova kritičara i zagriženih filmofila, kao i time da njegova ostvarenja izazivaju pažnju čak i one obične “raje” koja za zbivanja na polju sedme umjetnosti iskazuje isto onoliko brige koliko i hrvatski medijski urednici za mogućnost nuklearnog rata na indijskom podkontinentu. Uz to, dakako, ide i u pravilu više nego solidan rezultat na kino-blagajnama, a što izgleda još impresivnije ako se u obzir uzme da Tarantinovi filmovi nisu ni remakeovi, ni nastavci, ni ekranizacije Marvelovih stripova. Problem, dakle, nije u tome što je Tarantino loš niti posebno neuspješan filmaš. Problem je u tome što je osim njega takvih filmaša u Hollywoodu više nema. A što je posebno tužno ako se u obzir uzme da je prije četvrt stoljeća slavljen kao ikona novog “nezavisnog” hollywoodskog filma, odnosno predvodnik generacije mladih, talentiranih i svježih talenata koja je Hollywoodu i svjetskom filmu trebala donijeti isto ono što su Coppola, Lucas, Spielberg i družina donijeli 1970-ih. Danas, pak, Tarantino, sa svim svojim trijumfima izgleda kao posljednji Mohikanac autorskog filma i svojevrsno strano tijelo u svijetu kojim dominira bezlična formula, maskirani superjunaci i oskarovski “art” snoberaj. I sam Tarantino je, čini se, toga svjestan pa se u toj spoznaji može pronaći svojevrsna inspiracija za njegov posljednji film Bilo jednom u Hollywoodu.

Radnja filma se odvija prije pola stoljeća u Hollywoodu, u vrijeme kada su se, zahvaljujući burnim društvenim, ekonomskim i kulturnim promjenama u tadašnjem svijetu, brojni Tarantinovi kolege također osjećali kao posljednji Mohikanci. To se prije svega odnosi na glumce i filmaše koji su karijeru bili započeli u klasičnom Hollywoodu, a na kraju su se morali prilagođavati novom mediju televizije i vrijednostima koje je promovirala dugokosa i LSD-om utripana mlađarija. Jedan od Mohikanaca je i relativno mladi Rick Dalton (Leonardo di Caprio), glumac koji je 1950-ih i početkom 1960-ih uživao slavu kao zvijezda crno-bijele vestern televizijske serije. Mnoge stvari su se do početka 1969. godine promijenila, televizija je počela emitirati samo u boji, vesterni nisu više tako popularni, a ista se stvar dogodila i s Daltonom, koji je reduciran na gostujuće uloge i pilot epizode nikad snimljenih serija. Dalton to izuzetno slabo podnosi i utjehu pronalazi u piću, upadajući često u nevolje iz kojih ih izvlači njegov najbolji prijatelj i bivši dubler Cliff Booth (Brad Pitt), koji zbog toga često mora dolaziti i u Daltonov dom u čije se susjedstvo nedavno doselio poljski filmaš Roman Polanski (Zawierucha) i njegova supruga, mlada i lijepa glumica Sharon Tate (Robbie). Booth, koji je ratni veteran, također ima problema u karijeri, a glavni razlog za to je smrt njegove supruge koju mnogi u Hollywoodu tumače kao ubojstvo za kojeg nije odgovarao. I dok Dalton pokušava iskoprcati novi početak karijere, Booth slučajno na ulici sretne lijepu hipijevku (Qualley) za koji se ispostavi da živi na ranču gdje je Booth bio snimao filmove. Booth odluči posjetiti njegovog starog vlasnika Charlieja Spahna (Dern), ali se ubrzo ispostavi da na ranču živi grupa hipija koja se naziva “obitelji” i koja možda nema najbolje namjere.

Za Bilo jednom u Hollywoodu bi se moglo reći da je jedan od najatipičnijih filmova u Tarantinovoj karijeri, i to zato što u njemu najmanje dolazi do izražaja ono što se smatralo njegovim najvećim adutom – scenaristička vještina. U ovom filmu nema nekakve čvrste priče niti zapleta, pa čak ni “cool” dijaloga ili replika koje bi se, kao u slučaju Pasa iz rezevoara ili Paklenog šunda, mogle citirati desetljećima. Film karakterizira izuzetno spor tempo, kao i to da se svodi na nekoliko epizoda koje tek nekoliko ne baš originalnih ili produhovljenih narativnih trikova spaja u jednu cjelinu. No, nedostatak forme Tarantino više nego uspješno nadoknađuje kvalitetom sadržaja, jasno stavljajući do znanja da mu je cilj modernom gledatelju na što detaljniji i iscrpniji način prikazati Hollywood kakav je nekad bio, i za kojeg se iz današnje perspektive ponekad teško može vjerovati da je ikad postojao.

To se prije svega odnosi na američku filmsku industriju u vrijeme kada su muškarci bili muškarci u onom tradicionalnom i najpozitivnijem smislu riječi. Na velike i male ekrane su dolazili glumci od kojih se očekivalo da znaju jahati, voziti, ali i rukovati oružjem, pogotovo zato što su prošli obvezni vojni rok ili, čak možda omirisali barut u pravom ratu. To ne znači da su bili savršeni, a za što najbolji primjer daje Daltonov alkoholizam, ali se od njih isto tako očekivalo da uspjeh krvavo zarade počinjavši karijeru sa samog dna, i da pri tome eventualne neuspjehe trpe kao pravi muškarci. Pri tome je Cliff Booth najbolji primjer, s obzirom da stoički podnosi svoj boravak na neslužbenoj crnoj listi i to da je, za razliku od svojeg bogatog prijatelja, prisiljen živjeti u prikolici umjesto u luksuznoj vili. I Dalton i Booth su svjesni pravila igre, kao i toga da nisu ni prvi ni posljednji koji u Hollywoodu neće doživjeti uspjeh iako su na njihovoj strani bili fizički izgled, talent i mukotrpni rad.

Nasuprot dvojici protagonista koji su ostali bez slave Tarantino postavlja lik Sharon Tate, glumicu za koju je i njen muž priznao da nije bila neki naročiti glumački talent, ali za koja je, zahvaljujući tragičnom spletu okolnosti, i nakon pola stoljeća dio popularne kulture. Ona je prikazana kao ne baš talentirana niti bistra djevojka, za koju je jasno da je Polanskog osvojila manje svojom ljepotom a više nezauzdaznim i zaraznim hedonizmom zbog kojeg ne samo njoj nego i svima oko nje život bio jedan veliki party. Motiv nezaslužene slave koju donosi sudbina sa smislom za crni humor je Tarantino dodatno iskoristio u možda najkontroverznijem dijelu svog filma, gdje kao primjer istog fenomena dovodi Brucea Leeja, legendarnog majstora istočnjačkih borilačkih vještina, a koji je u srazu s Boothom prikazan kao prepotentni pozer. Tarantino je u svemu tome namjerno išao u ikonoklastičko razbijanje svega što današnji politički korektni Hollywood smatra svetim, ali se svejedno od razjarenih SJW dušobrižnika i njihovih optužbi za seksizam i rasizam morao unaprijed zaštititi tako što je Daltonu kao inspiraciju postavio 8-godišnju djevojčicu-glumicu (koju izvrsno tumači Julia Butters) koja mu prilikom razgovora iznosi u ono vrijeme neobične, a danas neupitne stavove o besmislenosti podjele na spolove i rodove.

Tarantino u Bilo jednom u Hollywoodu, međutim, i Tate i Leeja prikazuje tek kao simptom, a ne uzrok bolesti koja je uništila stari Hollywood. Za njega je glavni krivac kontrakultura, odnosno babyboomerska generacija za čije su ideale o jednom novom, boljem, ljepšem svijetu mira, brastva, slobodne ljubavi i cvijeća u kosi ispostavilo da predstavljaju tek izgovor raznoraznim karizmatskim slatkorječivim zlikovcima da pokrenu nova krvoprolića. Pokret je svoj krajnji izraz u zloglasnoj Mansonovoj obitelji, koja je u ovom filmu prikazana kao hrpa mladih, na trenutke lijepih, ali u suštini krvoločnih zlikovaca. Tarantino iskazuje isto onakvo mišljenje kakvo je iskazao prema nacistima u Nemilosrdnim gadovima, odnosno prema bijelim robovlasnicima u Odbjeglom Djangu. A na kraju to čini isti onakav način, u izuzetno krvavom finalu gdje ga, slično kao u slučaju Gadova, neće previše sputati povijesne činjenice.

U gotovo svemu ostalom Bilo jednom u Hollywoodu, pak, predstavlja izuzetno autentičan prikaz Hollywooda s kraja 1960-ih. Tarantino je sporost ritma stavio u službu brojnih scena gdje se protagoniste voze kroz Los Angeles, koji je rekonstruiran u detalje, skoro bez ikakvog CGI-ja. Dobri poznavatelji filmske povijesti će cijeniti brojne plakate i reference na popularne filmove i TV-serije tog doba (a našlo se mjesta i za jugoslavenski film Partizani s Tarantinu dragim glumcem Rodom Tayloru u glavnoj ulozi koji je ovdje anakronistički zalutao iz 1974. godine) , kao i autentične kostime i rekvizite. Autentičnost se odnosi i na protagoniste koji su, iako fiktivni, velikim dijelom inspirirani stvarnim osobama. Tako se Dalton temelji na Steveu McQueenu koji je prije filmske slave uživao status zvijezde crno-bijelih televizijskih vesterna (a sam McQueen se nakratko pojavljuje kao jedan od likova u filmu, gdje ga izvrsno “skida” škotski glumac Damian Lewis). Lik Cliffa Bootha je, pak, temeljen na Halu Needhamu, kaskaderu, dubleru i najboljem prijatelju Burta Reynoldsa koji je zvjezdani status svog prijatelja 1970-ih iskoristio kako bi započeo uspješnu karijeru režisera.

Čak i oni koje kod Tarantina smeta konzervativnost sadržaja, sporost ritma ili ne baš najbolja ispeglanost scenarija će morati priznati da je Bilo jednom u Hollywoodu izvrsno režiran film. Tarantino, danas jedan od rijetkih filmaša koji se koristi klasičnom filmskom vrpcom, ali i pokazuje da je naučio sve najbolje od starih majstora sedme umjetnosti. Scene, od početka koji nas uvlači u Daltonov i Boothov svijet, pa sve do furiozne završnice, iskazuju izuzetnu vještinu i pomažu Tarantinu da vješto balansira između nostalgične drame i crne komedije. No, u tome Tarantino ne bi imao uspjeha da iza sebe nije imao izvrsnu i prilično raznovrsnu glumačku ekipu, koja uključuje kako zaboravljene veterane, tako i nekadašnje zvijezde, ali i mlade snage. Najbolji i najimpresivniji posao su napravili Pitt i DiCaprio, kao možda najbolji zvjezdani tandem od vremena Roberta Redforda i Paula Newmana u legendarnom vesternu Butch Cassidy i Sundance Kid, koji se, slučajno i namjerno, snimao upravo u vrijeme kada se događa radnja ovog filma. U međuvremenu se mnogo toga dogodilo, pa su takvi tandemi, kao i talenti poput Tarantinovog, postali sve dragocjenija rijetkost.

BILO JEDNOM U HOLLYWOODU(ONCE UPON A TIME IN HOLLYWOOD)

uloge: Brad Pitt, Leonardo di Caprio, Margot Robbie, Emile Hirsch, Margaret Qualley, Dakota Fanning, Bruce Dern, Austin Butler, Rafal Zawierucha, Mike Muh, Al Pacino, Julia Butters

scenarij: Quentin Tarantino

režija: Quentin Tarantino

proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 8/10