RECENZIJA: Švedski krelci (Swedish Dicks, sezona 1, 2016)

Nedavno je jedan poznati hrvatski medijski djelatnik na Facebooku objavio kako mu je nakon višegodišnjih juriša na vjetrenjače svega dosta te da napušta Hrvatsku kako bi novi život pokušao pronaći u Švedskoj. I dok iz perspektive prosječnog Hrvata Švedska izgleda doista kao obećana rajska zemlja, isto onako kako i stotinama tisuća useljenika iz Trećeg svijeta, u samoj Švedskoj, odnosno među samim Švedanima, ima onih kojima su ipak zeleniji pašnjaci na nekim drugim brežuljcima. Jedan od njih je i Ingmar Andersson (Peter Stormare), protagonist švedsko-američke humoristične serije Švedski krelci, koji je izdašna socijalna prava i lagodan život u svojoj domovini zamijenio za nešto uzbudljiviju egzistenciju u mnogo toplijem Los Angelesu. Tamo je neko vrijeme radio kao kaskader, ali ga je tragična smrt kolege i najboljeg prijatelja potakla da započne novu karijeru privatnog detektiva. Na samom početku serije kao jednog od klijenata upozna svog zemljaka Axela Krusea (Johan Glans), koji je životnu sreću pokušao pronaći kao DJ, a za koga se ispostavi da mu daleko bolje leži posao detektiva. Njih dvojica počinju zajedno raditi, pri čemu je Ingmar pod stalnom sjenom suparničke privatne detektivke Jane McKinney (Traci Lords), dok mu u poslu pomažu korejska čistačica Sun (Vivian Bang) i vlastita kći Sarah (Felisha Cooper), koja je ostvarila karijeru uspješne odvjetnice.

Serija je nastala po ideji samog Stormarea, karakternog glumca kome je očigledno bilo dosadilo otimati kruh Radi Šerbedžiji ulogama ruskih negativaca. Kod Švedskih krelaca ga je vjerojatno zabavljalo i to što ne samo što će dobiti rijetku priliku za tumačenje glavnog lika, nego što će pri tome glumiti svojevrsnu alternativnu verziju samog sebe. No, čini se da je s idejom da tumači privatnog detektiva napustila kreativna energija, a da to nisu htjeli mogli ni znali kompenzirati drugi članovi kreativnog tima. Švedski krelci, čija se prva sezona sastoji od 10 epizoda, originalno emitiranih u Švedskoj prethodne godine, odaju dojam da se u seriju nije uložilo nekog velikog truda, odnosno da su mnoge ideje, od kojih bi se stvorili zanimljivi zapleti ili likovi, tek ovlaš spomenute i nimalo razvijene. To se odnosi kako na komičnu dinamiku između starog i iskusnog Ingmara i njegovog mlađeg kolege Axela, tako i na sraz švedske s američkom kulturom. Umjesto toga scenaristi pokušavaju dvadesetak minuta svake epizode ispuniti generičkim humorom, a kad ni to ne funkcionira, vrijeme ispunjava Stormare svojom naracijom u stilu film noira, koja dodatno pokazuje nedostatak scenarističke inspiracije. Svemu tome treba dodati primjetno nizak budžet, pa tako tek pojava nekoliko poznatih glumačkih njuški u malim ulogama pokazuje da je riječ o nešto ambicioznijem projektu koji ima veze s hollywoodskim mainstreamom. Sve u Švedskim krelcima, doduše, nije crno. Tu i tamo se pojavi pokoji svijetli trenutak, bilo da je vezan uz hiperaktivnu Vivian Bang koja lako zasjeni i Stormarea i Glansa, bilo Keanu Reevesa koji u nekoliko kratkih scena isijava možda najviše karizme u cijeloj svojoj karijeri. Iako nije pretjerano oduševila kritičare, serija je sebi osigurala drugu sezonu, pa bi možda ova Stormaerova pustolovina na kraju ipak mogli dobiti sretan kraj.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RECENZIJA: Bosch (sezona 3, 2017)

Ostale sezone: 1, 2

Nedavna vijest o dvojici elitnih američkih specijalaca uhapšenih u Maliju pod sumnjom da su jednog svog suborca ubili zbog hrpe pronevjernih dolara bi poklonike američke TV-serije Bosch mogla navesti do zaključka da život oponaša umjetnost. Takav dojam bi još više potakao jedan od zapleta treće sezone, originalno emitirane u travnju, a koji također odaje uznemirujuću sličnost s nedavno eskalirajućim skandalima koji upravo drmaju temelje Hollywooda. Za naslovnog protagonista, losanđeleskog policijskog detektiva Harryja Boscha (Titus Welliver), jedan takav skandal je dio svakodnevnog posla u odjelu za umorstva, ali će mu svejedno zakomplicirati život, i to najviše zato što Andrew Holland (John Ales), moćni hollywoodski producent optužen za ubojstvo starlete, raspolaže utjecajem, novcem i resursima van domašaja običnih smrtnika. Čak i nakon što je Boschu u napadaju arogancije priznao ubojstvo, izgledi da će zbog njega završiti u zatvoru su mali, a postanu još manji nakon što i sam Bosch bude predmetom sumnje da je počinio ubojstvo ostarjelog osumnjičenika za serijska ubojstva prostitutki. Dok se Bosch nastoji osloboditi optužbe i osigurati da zlikovca ipak stigne pravda, istovremeno istražuje slučaj beskućnika i bivšeg vojnog specijalca za kojeg je uvjeren da su ga likvidirali nekadašnji kolege s kojima je sudjelovao u mračnim rabotama po Iraku i Afganistanu. U svemu tome bi mu mogao pomoći Sharkey (Bridge Zadina), klinac s ulice koji bi mogao biti ključni svjedok i čiji život neugodno sliči na njegovu vlastito traumatično djetinjstvo i mladost.

Povezanost Boscha sa stvarnim životom posebno upada u oči kada se sadržaj ove sezone usporedi s prethodne dvije. Iako je broj romana Michaela Connellyja koji su poslužili kao temelj za scenarij smanjen s tri na dva, zaplet sezone je mnogo složeniji i sastoji se od nekoliko podzapleta koji su u jednu cjelinu povezani prilično labavo i, što je u cijeloj priči mnogo važnije, na realističan i uvjerljiv način. To se odnosi i na poveznice s prethodnom sezonom, pa tako jedna od glavnih negativki iz prethodne na samom početku nove sezone zahvaljujući dobrom odvjetniku iz sudnice izlazi kao slobodna žena, ali Bosch na pravosudnu nepravdu ne reagira s ničim osim slijeganja ramena, a scenaristi nemaju nekog naročitog interesa da od nekakve osvete i vigilantističke pravde rade novi zaplet. Treća sezona, uostalom, ima dovoljno događaja da napuni standardnih 10 epizoda, a da publiku ne maltretira “šokatnim” cliffhangerima niti nastoji sve, poput tipičnog policijskog procedurala, “uredno” riješiti u okviru jedne epizode. U mnogo čemu treća sezona, više od prethodne dvije, odaje da ju je stvorio jedan od ljudi zaslužnih za Žicu, te kriminalističke istrage dolaze u drugi u plan u odnosu na prikaz likova, kao i političkih i drugih zakulisnih igara vezanih uz policijski posao u Los Angelesu. Slično i kao kod prethodnih sezona, i u ovoj gledatelji od samog početka znaju tko su počinitelji zločina, te je daleko zanimljivije vidjeti kako će ih Bosch raskrinkati i kakvu će cijenu pri tome morati platiti on sam i njegovi bližnji.

Bosch je i dalje fascinantan lik, iako predstavlja hrpu klišeja (a što se čak izrijekom priznaje u jednom od replika serije) i iako je rješenje smrti njegove majke na kraju prethodne sezone trebalo istjerati sve osobne demone. Tvorac serije Eric Overmyer, s druge strane, ne temelji cijelu seriju samo na njemu, nego dozvoljava da se popriličan broj vremena potroši na druge likove, prije svega njegovu šeficu (koju tumači zanimljiva Amy Aquino) i partnera J. Edgara (koga glumi veteran Žice Jamie Hector), a čija će dotada pseća vjernost biti načeta zbog profesionalizma. Vrlo je dobar i karakterni glumac Paul Calderon u ulozi policajca koji istražuje Boscha kao mogućeg sumnjivca, a istovremeno zbog sličnih metoda i svjetonazora predstavlja i svojevrsni Boschov alter ego.

Iako vrlo dobra, ova sezona Boscha je daleko od savršenstva, te ima ozbiljnih nedostataka koji se prvenstveno tiču ne baš najspretnijeg načina da se nekako popuni sadržaj 10 epizoda. Neki od podzapleta ne služe nekoj posebnoj svrsi, a to se posebno odnosi na pokušaj šefa policije Irvinga (uvijek pouzdani Lance Reddick) da svoju karijeru pomiri s novim perspektivama ljubavnog života. Još je nespretniji pokušaj da se radnja sezone “začini” pozadinskim motivom drskog ubojice na biciklu. Ali, najgore od svega će biti “sapunska” završnica koja sugerira da misterija ubojstva Boschove majke ipak nije riješena, nego da će Bosch morati svoju misiju dovršiti u četvrtoj sezoni. Za nadati se da će ona biti barem isto toliko dobra kao i treća.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Mindhunter (sezona 1, 2017)

Serijski ubojice su izuzetno zahvalan motiv za autore kriminalističkih filmova ili TV-serija, ali upravo zbog toga se prečesto koriste i sa sobom znaju donositi hrpe iritantnih klišeja. Jedna od rijetkih serija koja se tim fenomenom nastoji pozabaviti na nešto originalniji način jest Mindhunter, koja se nastojanju da bude “drukčija od drugih” vraća na sam izvor. A taj izvor, barem ako je u pitanju suvremeno shvaćanje pojma jest John E. Douglas, bivši agent FBI poznat po tome što je 1970-ih zajedno sa svojim kolegom Robertom Resslerom stvorio moderni koncept serijskog ubojice kao i profiliranja kriminalaca. Douglas, koji je, između ostalog, bio stručni savjetnik autorima Kad jaganjci utihnu, je karijeru u FBI završio 1995. godine i iste godine svoja iskustva opisao u knjizi Mindhunter: Inside the FBI’s Elite Serial Crime Unit (“Lovac na umove: U elitnoj FBI-ovoj jedinici za serijske ubojice”). Najfascinantniji dio knjige nije toliko Douglasov opis vlastitog života i karijere, koliko njegovo detaljno analiziranje najzloglasnijih slučajeva serijskih ubojstava, ali i razgovora koje je godinama provodio sa njjihovim počiniteljima po zatvorima i bolnicama u nastojanju da otkrije njihove motive, odnosno sebi i drugim istražiteljima pribavi alate za predviđanje, sprečavanje i rasvjetljavanje zločina.

Douglas je tokom prethodnih desetljeća imao izuzetan utjecaj na Hollywood te poslužio kao inspiracija za brojne likove brojnih filmova i TV-serija koje za motiv imaju profiliranje serijskih ubojica, a od kojih su najpoznatiji Zločinački umovi. Bilo je samo pitanje kada će i sam Douglas i njegova knjiga postati predmetom ekranizacije, a odgovor je dao Netflix kojoj je Mindhunter jedna od velikih uzdanica njegovog jesenjeg programa. Riječ je o izuzetno ambicioznom projektu kome je prestiž dao angažman Davida Finchera, uglednog filmaša čiji su opus dijelom obilježili filmovi o serijskim ubojicama, a koji je prvu sezonu producirao te režirao nekoliko epizoda, uključujući pilot. Uz takva imena, intrigantnu temu i Netlfixovu reputaciju kralja streaminga, nije bilo teško očekivati da će Mindhunter postati veliki hit i biti pretplaćen na gotovo jednodušno pozitivne kritike.

Mindhunter, čija prva sezona ima 10 epizoda, je na čelu scenarističkog tima imao britanskog književnika Joea Penhalla, čija se adaptacija u značajnoj mjeri odmakla od detalja Douglasovog predloška. To je uključivalo i sam Douglasov lik, koji se u seriji zove Holden Ford (i koga glumi Jonathan Groff). Radnja započinje 1977. godine kada se FBI još prilagođava eri nakon Hooverove smrti i dramatičnim društvenim promjenama koje je stari direktor tako uporno nastojao zaustaviti. Holden je mladi i nadobudni agent s diplomom psihologije i iskustvom pregovarača čiji posao, između ostalog, uključuje podučavanje lokalnih policijskih službi FBI-jevim kriminalističkim tehnikama. Ford se tom prilikom pridruži Billu Tenchu (Holt McCallany), starijem agentu koji je nedavno osnovao FBI-jevu Jedinicu za znanost ponašanja (BSU), te njih dvojica dolaze na ideju da prilikom putovanja u svrhu prikupljanja znanstvenih podataka ne samo pomažu lokalnim istragama, nego i razgovaraju s ubojicama. Usprkos skepse koju prema toj inicijativi pokazuje njihov šef Sheppard (Cotter Smith), njihovi napori počinju davati razultate te je na kraju projekt odobren i timu se kao stručna suradnica priključuje psihijatrica dr. Wendy Carr (Anna Torv). Holden se, međutim, s vremenom počinje sve teže nositi sa uspjehom, kao i razornim utjecajem koju upućenost u nezamislivo izopačene zločine može imati na njegov privatni život.

Dobre stvari kod Mindhuntera počinju s Fincherovom režijom; četiri epizode koje je potpisao su vrlo dobro režirane te od samog početka, prije svega kroz vješto korištenje sugestivne fotografije i montaže, stvaraju specifičnu atmosferu, a isti stil bez ikakvih poteškoća nastavljaju i epizode u režiji ostatka tima. Narativna struktura, s druge strane, odaje određen trud u svrhu originalnosti, odnosno odmak od kanona policijskih procedurala nalik na CSI. Ford i Tench se uključuju u istrage i sudjeluju u razrješavanju zločina, ali nikad na onako elegantan i “zaokružen” način; brojni, čak i intrigantni slučajevi, ostaju, kao što bi to i bilo u stvarnom životu, neriješeni. Tu je, dakako, i izuzetno kvalitetan izbor soundtracka temeljen na najvećim pop-hitovima 1970-ih koji pomažu pri atmosferi i ponekad služe kao svojevrsni ironični komentar radnje.

Najveći adut Mindhuntera su, pak, ono što je predstavljalo i sadržaj književnog predloška – profili, odnosno razgovori sa serijskim ubojicama, koji su, za razliku od protagonista, pri adaptaciji ostali stvarne ličnosti. Među njima se najviše ističe Ed Kemper, čija su stravična i nekrofilijom motivirana ubojstva bila u potpunoj opreci s vedrim karakterom i sposobnošću da stvara prijatelje ne samo među policajcima kojima je priznao sve zločine, nego i s FBI-jevim ispitivačima, uključujući samog Douglasa koji ga je opisao kao najinteligentnijeg i najugodnijeg od svih svojih sugovornika. U seriji njegov lik tumači Cameron Britton, koji izuzetno efektno koristi kontrast između Kemperovog prijetećeg stasa i mekanog, ugodnog glasa. Ne bi trebalo previše iznenaditi ukoliko se Britton za svoj nastup ne okiti barem pokojom nominacijom za “Emmy”.

Takvih scena, međutim, ima premalo, te producenti sadržaj od 10 epizoda nastoje ispuniti tako što ulažu previše pažnje na privatni život članova istraživačkog tima. I, naravno, pri tome ti likovi, ali i sama serija, postaju žrtvama iritantnih klišeja. Fordu je tako udijeljena privlačna djevojka Debbie (Hannah Gross) koja ne služi ničemu osim da kao nekakva hipi-intelektualka služi kao podsjetnik na aktualne društvene promjeene, odnosno da u nekoliko scena eksplicitnog seksa ispuni kvotu sadržaja bez kojih najprestižnije serije Zlatnog doba televizije izgleda više ne mogu. Još je lošija stvar s Tenchom, u čijem tumačenju se McCallany, majstor karakterne glume, prilično trudi, ali ne može nadoknaditi trapavu karakterizaciju, kao i klišeje vezane uz obiteljski život – naravno da stari konzervativni agent mora imati tradicionalnu obitelj, ali, nije imao sreće, nego je morao usvojiti derište za koje se ispostavi da je autistično. No, još je manje uvjerljiv lik dr. Carr, koga ne samo što glumi privlačna Anna Torv (koja je tumačila lik agentice FBI u TV-seriji Na rubu), nego što je njen lik učinjen lezbijkom bez neke prijeke potrebe osim da se ispunjava LGBT kvota. Pri svemu tome serijske ubojice i profesionalni rad protagonista publici postaje manje važniji od pitanja hoće li Ford, koga je na kraju sezone ostavila djevojka, otkriti da mu se dr. Carr više sviđa i hoće li je uspjeti navesti da zaigra za “drugi tim”. Kada se svemu tome doda neuvjerljivi i iritantno “napumpani” emocionalni cliffhanger, serija koja je trebala predstavljati vrhunsku kombinaciju drame i true crimea počinje sličiti na meksičke sapunice. Tvorci Mindhuntera će, kako stvari stoje, u drugoj sezoni imati daleko teži zadatak nego u prvoj.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: The OA (sezona 1, 2016)

Brzina i brutalnost kojom se Netflix nakon izbijanja afere Spacey odlučio riješiti Kuće od karata, svoje donedavno najpopularnije TV-serije, može se shvatiti kao i odraz toga da taj globalni streaming servis predstavlja najjači televizijski studio na svijetu. Za razliku od HBO-a koji je isti status gradio na nekoliko skupih, razvikanih i prestižnih projekata, Netflix se opredijelio za kvantitetu, odnosno svoju publiku zasuo sa masom serija koje su stilom, žanrom i pretenzijama svojih autora bitno različite i koje su, dakako, u stanju bez problema ispuniti naglo stvorene praznine u programu. Korisnici Netflixa tako među Netflixovim serijama zbilja imaju što birati, te se Netflixove serije komotno mogu natjecati za raznorazne “naj” statuse, kao što je “najbolja”, “najkontroverznija”, “najiščekivanija”, “najpopularnija”. Za The OA, koji je premijeru imala prošle godine, moglo bi se reći da je napravljena u nastojanju da postane “najispaljenija”.

Serija se ističe i za današnju televiziju rijetkom činjenicom da je njena glavna glumačka zvijezda istovremeno i jedan od autora. Brit Marling, koja je pripravništvo u Goldman Sachsu i potencijalno briljantnu karijeru finacijske gospodarice univerzuma žrtvovala umjetnosti, uživa priličan ugled na američkoj nezavisnoj sceni ne samo kao glumica, nego i kao scenaristica, koja se može pohvaliti s par zapaženih ostvarenja od kojih je najpoznatija Druga Zemlja iz 2011. godine, koja je kombinirala SF s intimističkom dramom. The OA je Marling stvorila zajedno sa svojim dugogodišnjim suradnikom Zalom Batmanglijem, koji je također potpisao režiju, a iza kamere se kao producent našao i poznati glumac Brad Pitt.

Marling u filmu tumači lik Prairie Johnson, slijepe djevojke koja se vraća u rodni grad nakon što je sedam godina bila netragom nestala. Njen povratak je izvor misterije ne samo zbog toga što uporno odbija reći gdje je bila tih sedam godina, nego i zato što inzistira da je zovu The OA, ali najčudnovatiji detalj je taj da je stekla vid. Njeno odbijanje da objasni nestanak izaziva frustraciju kod njenih roditelja – Nancy (Alice Krige) i Abela Johnsona (Scott Wilson) – koji postaju sve zabrinutiji za njeno duševno zdravlje. Ali, s druge strane, Prairie/The OA je više nego spremna svoju priču ispričati grupi od petoro sumještena, koje čini četvoro lokalnih gimnazijalaca i jedna od njihovi nastavnica. Okupivši ih u neobični kružok, ona im počinje kazivati bizarnu priču o svom porijeklu, potrazi za pravim roditeljima zbog kojih je pobjegla iz kuće i na kraju završila kao zatvorenica dr. Huntera Aloysiusa Percyja (Isaacs), čiji su motivi za taj čine najbizarnijim dijelom te priče. Njena publika, koju muče različiti problemi banalne svakodnevnice koji se tiču đačkog života, financija i nedostatka perspektive u malom gradu, je iz razumljivih razloga fascinirana pričom u kojoj se prepliću desetljećima stare političke intrige, zagrobni život i paralelni univerzumi, ali i zabrinuta kada ih OA zamoli da joj pomognu u neobičnom, potencijalno opasnom, a možda i potpuno besmislenom pothvatu.

Prva sezona serije, koja je u skladu s normama Zlatnog doba televizije, ograničena na 8 epizode, u mnogo čemu izgleda kao niskobudžetni nezavisni “art” film. Fotografijom Lola Howarda dominiraju hladni i sivi tonovi, a melankolična glazba Rostama Batmanglija (Zalovog brata) nastoji svemu dati snažnu dozu realizma. Iako je The OA neobična serija, to do nekog posebnog izražaja dolazi tek na samom početku, kad se ono što izgleda kao banalna priča o povratku dugo izostale djevojke kući iznenada pretvori u ep smješten u nekoliko različitih dimenzija. Marling i njen partner prilično vješto obavljaju takvu tranziciju, i serija se radnjom bez ikakvih problema prebacuje iz današnjice u prošlost protagonistice. Najvažniji zadatak – učiniti bizarnu priču protagonistice uvjerljivom – je također uspješno obavljen. Publika neće imati problema prihvatiti je, isto kao i likovi koji bi inače smatrali da OA pripada u psihijatrijsku kliniku. Scenarij i režija također isto tako pronalaze ravnotežu između glavne junakinje i drugih likova, od kojih neki predstavljaju prilično zanimljivo izbjegavanje, a ponekad i otvoreno negiranje klišeja. Jedan od takvih primjera je Steve Winchell, bahati školski nasilnik koga tumači irski glumac Patrick Gibson, a koji se elegantno pretvori u nešto nalik na pozitivca.

Izuzetnom scenarističkom trudu je Marling pridodala i trud kao glumica, pa tako bez ikakvih problema tumači i adolescenticu i stariju ženu. U svemu tome je pomaže prilično raznovrsna ekipa glumaca, uključujući mladog Emoryja Cohena te Isaacsa koji briljira u ulozi demonskog negativca koji, s druge strane, ima naizgled razumljive motive za svoje postupke. Uz Marling i njene partnere, dobar posao je napravio koreograf Ryan Heffington, učinivši The OA jednom od rijetkih TV-serija gdje važnu ulogu igra i ples.

Sve to, međutim, ne može kompenzirati loš dojam koji stvara završnica, koja odaje dojam nedovršenosti, odnosno nedoumice oko toga hoće li The OA biti “normalna” serija koja zaplet prikazuje u nekoliko sezona, ili će pokušati sve ispričati u osam epizoda. Zato je publika podvrgnuta nekim prilično predvidljivim obratima koji bi sve što su prethodno vidjeli doveli u pitanju, a istovremeno cijeloj seriji dali konvencionalno obrazloženje. To uključuje i groteskni završetak koji će, dakako, brojna pitanja ostaviti neodgovorenima, odnosno dati “prijateljsku sugestiju” da bi sve mogla objasniti druga sezona. Iako The OA umjesto “ispaljene” nove verzije Twin Peaksa prvu sezonu završava kao još jedna konvencionalna serija, opći dojam je ipak pozitivan, pa bi nove sezone ove serije mogle itekako dobro ispuniti prazninu nastalom rušenjem Kuće od karata.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Crna jedra (Black Sails, sezona 4, 2017)

Ostale sezone: 1, 2, 3

Starz se prilikom produkcije svoje serije Crna jedra našao sa sličnim problemima kao i kod svog ranijeg hita Spartacus. To i ne bi trebalo previše iznenaditi, s obzirom da obje serije dijele narativnu strukturu ograničenu povijesnim parametrima radnje, a u slučaju Crnih jedara dodatno ograničenu potrebom da se ne odstupi od radnje Otoka s blagom, klasičnog romana Roberta Louisa Stevensona koja se odigrava nekoliko desetljeća kasnije. To, dakako, znači da ne baš maleni dio gledatelja, čak i onih malo upućenih u povijest Kariba na početku 18. stoljeća, zna kako će pojedini likovi završiti i koliko svi njihovi ambiciozni planovi malo znače.

Na početku četvrte i posljednje sezone Crnih jedara jedan takav ambiciozan plan je skovao kapetan Flint (Toby Stephens), piratski kapetan koji se konačno bio dočepao basnoslovnog blaga sa španjolskog galijuna “Urca de Lima”. I dok je ranije sanjario o tome da tim blagom sebi osigura miran i lagodan život u novom poretku gdje Britanski Imperij zavodi red i mir na svjetskim morima, sada je iz duboko osobnih razloga promijenio svoj životni cilj i svu svoju energiju uložio da taj novi poredak zatre u samom početku. Blago sa “Urce” bi tako trebalo financirati veliki ustanak na karipskim otocima, gdje bi se pirati i svi koji od piraterije zarađuju povezali s maronima, odnosno odbjeglim robovima te onima koji još uvijek crnče na plantažama. Revolucija bi prema Flintovom planu trebala početi u Nassauu, glavnom gradu Bahama koji je prethodno desetljeće bio lišen svake vlasti, odnosno služio kao sigurno utočište za pirate. Međutim, tamo je odnedavno poduzetni pomorac Woodes Rogers (Luke Roberts) ustanovio britansku vlast te je kao guverner nastoji održati kombiniranjem mrkve i batine. Rogersu pak, ne cvjetaju ruže, prije svega zato što je cijeli pothvat morao financirati iz vlastitog džepa te tako sebi na vrat navukao dugove. A njegova vlast nad Nassauom se čini klimavom zbog pokreta otpora koji je organizirao pirat Billy Bones (Tom Hopper), i čija je ikona, pak, obogaljeni i slatkorječivi Flintov doglavnik Long John Silver (Luke Arnold), koji, pak, ima i neke osobne motive da sudjeluje u pothvatu, kao i neke vlastite planove što učiniti s blagom.

Najvažnija stvar po kojoj se Crna jedra razlikuju od Spartacusa je ta da broj od četiri sezone u prethodnoj seriji nije nastao voljom producenata, nego je iznuđen zdravstvenim problemima glavnog glumca zbog kojih je druga sezona poslužila kao prednastavak bez glavnog lika. Kod Crnih jedara je odluka od četiri sezone donesena zato da se popune rupe u programskim shemama i, kako stvari stoje, bez razmišljanja o tome da bi za četiri godine izvori kreativnosti mogli presušiti. A to postaje itekako vidljivo, s obzirom da se završetak piratske sage doima istovremeno predvidljivim i razvučenim. Svima je, dakako, jasno da nikakve piratsko-robovske revolucije neće biti, da će blago ostati na udaljenom otoku (za koga se, u jednom od rijetkih ugodnih scenarističkih iznenađenja, ispostavi da nije onaj koga je sugerirala prethodna sezona) i da će Nassau ostati pod britanskom vlašću. Ostaje, dakle, pitanje kako će se sve to dogoditi i koji će od likova – barem onih koji nisu opisani u povijesnim knjigama i Stevensonovoj prozi – na kraju balade ostati s glavom na ramenima. A njihov je broj, u odnosu na prethodne sezone, ograničen, što dodatno vezuje ruke scenaristima, odnosno tjera ih da njihov odlazak sa scene konstruiraju kroz ne baš uvjerljive slučajnosti i melodramu primjereniju sapunicama. Sapunski elementi su, možda, najvidljiviji u likovima Long Johna Silvera i Eleanor Guthrie, čiji je makijavelizam, koji ih je uspješno vodio u borbi za preživljavanje u prethodnim sezona, uništen u napadu sentimentalnosti koji ih čini slabićima. No, čak i stalni pokušaji da se drama stvori kroz izdaje i zabijanje noževa u leđa s vremenom postaju zamorni i predvidljivi, te tek tu i tamo osvježenje pruža nekoliko scena spektakularnih i krvavih bitaka. Njih je, pak, premalo da kompenziraju štetu koju nanose scene u kojima svaki od likova nastoji temeljito obrazložiti svoje postupke. Pri tome se koristi rječnik kojim dominiraju fraze koje bi prije pronašli u suvremenoj doktorskoj dizertaciji iz sociologije nego riječi koje je koristio neki prosječni pirat na Karibima početkom 18. stoljeća. Čak ni neosporni talent prilično raspoložene glumačke ekipe u sudaru sa nenadahnutim scenarijem ne može spriječiti neugodni dojam nalik na onaj koji stvaraju tiskovne konferencije Andreja Plenkovića. Gledateljima će isto tako neugodan dojam stvoriti i nastojanje da se sve to zaokruži nekakvim hepi endom, čak i po cijenu sapunskih deus ex machina intervencija. Kada Crna jedra konačno završe, opći dojam o seriji će ostati pozitivan, ali i uz olakšanje pri spoznaje da pete sezone neće biti.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Snjegović (The Snowman, 2017)

SNJEGOVIĆ
 (THE SNOWMAN)
 uloge: Michael Fassbender, Rebecca Ferguson, Charlotte Gainsbourg, Val Kilmer, J. K. Simmons, Toby Jones, David Dencik, Ronan Vibert, Chloe Sevigny, James D'Arcy
 scenarij: Hossein Amini, Peter Straughan & Søren Sveirup
 režija: Thomas Alfredson
 proizvodnja: Working Title/Universal, UK, 2017.
 trajanje: 119 min.

Hollywoodu u posljednje vrijeme zbilja ne ide dobro. Institucija koja se toliko voli predstavljati kao savjest Amerike i promotor svega pozitivnog u svijetu se u slučaju Harveya Weinsteina iskazala kao suučesnik zločina ili, u najboljem slučaju, hrpa oportunističkih licemjera. A velikim studijima ni na poslovnom planu ne cvjetaju ruže, pa je sve više spektakularnih flopova na kino-blagajnama, koji će dati i zastrašujuće banalno objašnjenje zašto su svi ti skandali eskalirali upravo sada. Među velikim neuspjesima su se našli i oni filmovi koji bi inače, samo zahvaljujući tome što imaju određena imena na plakatu, bili pretplaćeni na hagiografske kritike. Malo koji od njih je, međutim, predstavljao tako veliko razočaranje kao Snjegović, kriminalistički film temeljen na istoimenom bestseleru norveškog pisca Joa Nesbøa. Pri tome je komercijalni podbačaj, koji se zna događati i daleko razvikanijim filmovima poput Blade Runnera 2049, predstavljao neopisivo manje iznenađenje od izuzetno lošeg dočeka među kritičarima.

Originalni roman je sedmi u seriji o Harryju Holeu, detektivu kriminalističke policije u Oslu čiji talent za rješavanje najzamršenijih zločina dolazi zajedno s problematičnim privatnim životom kojim dominira ljubav prema votki. Hole, čiji lik tumači Michael Fassbender, je suočen s dosada najtežim profesionalnim iskušenjem kada u Oslu i drugdje u Norveškoj počnu nestajati žene, koje će potom pronalaziti raskomadane a kraj i njih i snjegovića koji ubojica ostavlja kao svoju “posjetnicu”. Holeu se u istrazi pridružuje kolegica Katrine Bratt (Ferguson), ali se ispostavlja da njeni motivi za hvatanje ubojice nisu isključivo profesionalne naravi. U međuvremenu se kao jedan od mogućih sumnjivaca, ili barem osoba povezanih sa zločinima, nameće Arve Støp, bogati i utjecajni poslovni čovjek koji upravo lobira da Oslo bude domaćin prestižnih zimskih sportskih igara.

Ako je išta jamčilo da bi Snjegović trebao biti dobar film, onda je to bilo ime režisera Thomasa Alfredsona. Njegov film Neka uđe onaj pravi je predstavljao ne samo jedan od najboljih horor-filmova u prethodnom desetljeću, nego i pokazao izuzetan talent za korištenje skandinavskih lokacija u svrhu stvaranja dojmljive atmosfere. Još su dojmljivija bila druga imena vezana uz taj projekt, kao, na primjer, Martin Scorsese koji je ispočetka trebao režirati, ali se na kraju zadovoljio tek poslom producenta, a Alfredsonu povjerio svoju vjernu montažerku Thelmu Schoonmaker. A tu je, dakako, i izuzetno impresivna glumačka postava gdje Fassbenderu društvo prave poslovično dobri britanski glumci. Svemu bi poseban čar trebale dati autentične lokacije u Norveškoj koju, usprkos toga što se smatraju atraktivnima i egzotičnima, rijetko koriste hollywoodski i drugi filmaši.

Filmu je na kraju presudila grupa uglednih imena koja se našla potpisana na mjestu scenarista. Radnja filma se značajno razlikovala od predloška, te Nesbøu naknadno dala dodatni razlog da se javno odrekne od Snjegovića i zatraži brisanje svog imena sa špice. To gledateljima (od kojih je samo dio bio upoznat s Nesbøovim opusom) možda i nije bilo toliko važno, ali je ono što bi na papiru izgledao kao složen i uzbudljiv triler na ekranu pretvorilo u papazjaniju gdje nikome, a možda najmanje njihovim autorima, nije bilo jasno što zapravo žele. Alfredson u par scena pokazuje određeni talent, te na trenutke napravi nekoliko dojmljivih prizora, ali su oni uglavnom potrošeni u traileru. Umjesto toga dolazi ultraklišejizirani zaplet iz onih najgorih hollywoodskih filmova o serijskim ubojicama, gdje je motiv zločinca telegrafiran prologom koji prikazuje traume iz djetinjstva, a njegov identitet razotkriven tek pred kraj u “iznenandnom” obratu koga je svaki iskusniji gledatelj mogao pogoditi bez ikakvog problema. Gledateljima se pažnja bez nekog velikog uspjeha pokušava skrenuti davanjem lažnih naznaka o identitetu ubojice, a scenarij previše vremena daje privatnom životu protagonista, za koga je jasno da je riječ o pijanduri, ali iz filma nije jasno gdje su te briljantne detektivske vještine koje su mu trebale osigurati ostanak na poslu. Fassbender nekako, uza sav svoj šarm, ne uspije gledateljima dočarati kako je uspio imati vezu sa ženom koju Charlotte Gainsbourg glumi s entuzijazmom krepane mačke. Još je tragičniji slučaj gotovo neprepoznatljivog Vala Kilmera koji tumači lik protagonistovog zlosretnog kolege u nespretno postavljenom flashbacku. Za neke likove je, pak, posve nejasno čemu služe, te je za vjerovati da je originalni scenario bio namijenjen za nešto bliže mini-seriji umjesto cjelovečernjeg filma. To je na kraju priznao i sam Alfredson, izjavivši da jednostavno nije mogao snimiti 10-15 % predviđenih scena. Uz takvo priznanje, dojam o Snjegoviću je isti onaj kakav bi stvorio elitni hotel koji gostima naplati noćenje u sobi s nedovršenim stropom i zidovima.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Blade Runner 2049 (2017)

BLADE RUNNER 2049
 uloge: Ryan Gosling, Harrison Ford, Anna de Armas, Sylvia Hoeks, 
 Robin Wright, Robert Bautista, Mackenzie Davis, Carla Juri, David Bautista, 
 Jared Leto
 scenarij: Hampton Fancher & Michael Green
 režija: Denis Villeneuve
 proizvodnja: Alcon/Columbia, SAD, 2017.
 trajanje: 163 min.

Nijedna godina ne pokazuje kako je nezahvalno prognozirati nečiji status kao 1982. Iako se i danas, kao i tada, misli da je bila riječ o vrlo dobroj, ako ne i izvrsnoj godini za žanr znanstvene fantastike na filmu, poklonici žanra su tada za najbolji film tada bili skloniji proglasiti Spielbergov E.T., Carpenterov Stvor ili čak Meyerove Zvjezdane staze 2 nego što bi se usudili u istu kategoriju staviti Scottov Blade Runner. Ekranizacija romana Da li androidi sanjaju električne ovce? Philipa K. Dicka, u kinima bivše Jugoslavije prikazana pod naslovom Istrebljivač, je ne samo predstavljala jedan od većih promašaja na kino-blagajanama te godine, nego nije dobro prošla ni kodkritike. Blade Runneru je relativno mala, ali izuzetno vatrena skupina fanova za samo nekoliko godina uspjela ne samo popraviti reputaciju, nego i učiniti jednim od najpopularnijih ostvarenja svog vremena, te tako od onoga što je nekoć bio debakl stvorila ne samo remek-djelo, nego i vjerojatno najuspješniji kult u povijesti filma. Taj isti kult je, s druge strane, vjerojatno zaslužan zašto se na pokušaj eksploatacije u obliku nastavka moralo čekati više od tri desetljeća, te je tako izbjegnuta zla sudbina žanrovskih klasika poput 2001: Odiseje u svemiru ili još gora sudbina naslova poput RoboCopa i Totalnog opoziva sa suvremenim remakeovima. Kada se Blade Runner 2049 konačno pojavio, teško je reći da je dočekan s velikim očekivanjima, a da njegovim najvećim poklonicima to ne zvuči kao eufemizam. Sama priča iz 1982. godine se jest i nije ponovila; kao i prethodnik, i novi film je stradao na kino-blagajnama, ali se njegovi autori mogu tješiti da su od kritike gotovo isključivo hvalospjeve te da je njegov status novog remek-djela osiguran, barem na neko vrijeme.

Radnja novog filma počinje trideset godina od radnje originala, u svijetu koji se uglavnom promijenio nagore. Tko god može, preselio se na svemirske kolonije, a zagađena Zemlja je ostavljena gubitnicima koji uglavnom žive u prenaseljenim, sumornim megalopolisima. U novim okolnostima najteže poslove, vezane uz fizičku snagu ili seks, i dalje obavljaju humanoidni replikanti koje je Wallace Corporation, nasljednica korporacije Tyrell koju vodi beskrupulozni Niander Wallace (Leto), dovoljno usavršila da im se dozvoli nekoć zabranjen rad na Zemlji. Replikantima iz nove serije Nexus 9 je tako na kraju dozvoljeno obavljanje i policijskih poslova, te je tako agent KD6-3.7 (Gosling) zadužen za hvatanje i likvidaciju ranijih modela koji su bili skloni pobunama i bijegu. Agent K prilikom jedne takve likvidacije otkriva mogući trag koji bi objasnio sudbinu Ricka Deckarda (Ford), policajca koji je 2019. godine bio pobjegao s replikanticom koju je trebao “umiroviti”. Njegovim otkrićem je duboko uznemirena njegova ljudska šefica, poručnica Joshi (Wright) te mu zapovijeda da uništi sve dokaze, dok ga istovremeno po Wallaceovoj zapovijedi počinje pratiti replikantica Luv (Hoeks), koja ima zadatak otkriti tajnu koja bi mogla dovesti do revolucije u proizvodnji i primjeni replikanata.

Pauza od tri i pol desetljeća je prilično koristila novom Blade Runneru, i to zato što je omogućila više nego dovoljno vremena da se original temeljito izanalizira, odnosno pronađe savršena formula koja bi poklonicima starog filma omogućila da uživaju u svom omiljenom filmu, a istovremeno i njima, kao i novim gledateljima, bio originalan i samostalan film. Ona je omogućila da se i neki od glavnih ličnosti vezanih uz original, pritisnuti godinama, zadovolje sporednim ulogama u nastavku, pa je Scott završio kao producent, a Ford se pojavljuje tek u manjem dijelu filma. Ključnim se, međutim, pokazao Hampton Fancher, jedan od scenarista originala, koji je novu verziju shvatio kao priliku da ispravi ono što čak i neki od poklonika znaju zamjerati filmu iz 1982. godine. To se prije svega odnosi na nešto složeniji zaplet koji je, s druge strane, mnogo čvršće usidren u detektivskom žanru, pa tako gledatelji imaju prilike, poput protagonista, trenirati svoje “sive vijuge” i iskusiti nekoliko neobičnih obrata. I pri tome sve funkcionira “organski”, likovi i njihovi motivi su čvrsto vezani uz univerzum Blade Runnera, a opet ne izgledaju kao jeftine kopije, čak i kada su im fizički ili okolinom slični, a što je možda najvidljivije u slučajevima Luv i njenog šefa Wallacea koji bi na prvi pogled trebale biti nove varijante Rachel i drTyrella. Taj princip – gradnje na temeljima, a ne nadopunavanje ili zamjena originala – je Fancher iskoristio i da daleko temeljitije sagradi stari/novi svijet 2049. godine, odnosno više vremena i energije posveti prikazu evolucije shvaćanja ljudskosti. Jedna od prilično zanimljivih ideja je i to da neprijateljstvo ljudi prema replikantima kao savršenijim verzijama samih sebe pronalazi svoj odraz i među samim replikantima koji osjećaju isto takvo neprijateljstvo prema hologramskim umjetnim inteligencijama. Taj je motiv dobro iskorišten kroz lik JOI, protagonistove ljubavne partnerice, koju izvrsno tumači relativno kubanska glumica Anna de Armas.

Izbor režisera je zbog toga bio od manje važnosti, ali se Denis Villeneuve, koji je tvrdokorne poklonike žanra nedavno bio osvojio Dolaskom, iskazao kao pun pogodak. I on je svoj stil temeljio na načelu “isto, ali drukčije”, pa tako ljubiteljima originala servira prepoznatljive kadrove noćnog i kišom okupanog Los Angelesa, ali uz njih se kamera po prvi put miče izvan grada i prikazuje opustošenu zemlju do koje kroz sive, turobne oblake ne može prodrijeti sunčevo svjetlo. Villeneuve svemu tome, poput uvijek pouzdanog Hansa Zimmera čija se glazba uspješno oslanja na legendarni Vangelisov soundtrack, daje vlastiti pečat, ali i spremnost za posuđivanje iz drugih žanrovskih klasika, što će, između ostalog, zapaziti i fanovi video-igre Fallout: New Vegas. Villeneuve je efektan u scenama akcije, koje mu bolje leže nego Scottu; u njima nema macho iživljavanja ili orgijanja specijalnih efekata, a završni obračun je efektan iako se odvija na naizgled najbanalnijoj i najmanje atraktivnoj lokaciji koja se može zamisliti u budućem megalopolisu. Isto to načelo je odgovorno i za to što novi Blade Runner traje primjetno duže, a što je, također, kumovalo i tome da 155 milijuna dolara vrijedni film u kino-dvoranama doživi neuspjeh. No, za njegove autore, a još više za poklonike originala, to je bila izuzetno niska cijena s obzirom da mogu uživati u jednom od najboljih filmskih nastavaka ikada napravljenih. Barem zasad.

OCJENA: 9/10