RECENZIJA: Kin (2018)

KIN
uloge: Miles Truitt, Jack Reynor, Zoe Kravitz, James Franco,
Carrie Coon, Dennis Quaid, Michael B. Jordan
scenarij: Daniel Casey
režija: Jonathan Baker & Josh Baker
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2018.
trajanje: 100 min.

Jedna od stvari koje se najčešće zamjera današnjem Hollywoodu jest nesklonost eksperimentiranju, odnosno uporno i često po publiku naporno nastojanje da se kroz nastavke, prequele, remakeove i rebootove svira u jedne te iste diple. Filmaša koji bi pokušali publici dostaviti nešto originalno ili barem različito od danas dominantne formule je danas sve manje, a još je manje producenata i šefova studija koji bi takve eksperimente bili spremni financirati. Da takav oprez ne mora biti uvijek biti bez osnove, svjedoči slućaj filma Kin koji po pitanju forme i sadržaja predstavlja svojevrsno osvježenje na američkom kino-repertoaru, ali je svejedno neslavno propao na kino-blagajnama, ali i kod prema eksperimentiranju inače sklonim kritičarima.

Kin su režirala braća Jonathan i Josh Baker, i to na temelju vlastitog kratkog filma Bagman iz 2014. godine. Radnja započinje u Detroitu, gradu koji je već nekoliko godina postao oličenje propadanja suvremene zapadne civilizacije, i u čijoj sumornoj svakodnevnici odrasta protagonist, 14-godišnji afroamerički dječak Elijah “Eli” Solinski (Truitt). Njega je prije nekoliko godina posvojila bijela obitelj na čelu s Halom (Quaid), građevinskim radnikom koji usprkos siromaštva svoju djecu nastoji izvesti na pravi put. U tome nije imao potpunog uspjeha, s obzirom da Eli pokušava sebi ostvariti prihod prikupljajući otpad po bezbrojnim napuštenim industrijskim pogonima. Prilikom jedne takve ekspedicije je naletio na neobičan predmet, za koji se čini da predstavlja lasersku pušku. Prije nego što će Eli imati prilike razmisliti da li je on vanzemaljskog podrijetla ili iz budućnosti, život obitelji zakomplicira dolazak Halovog biološkog sina Jimmyja (Reynor), koji je upravo odslužio višegodišnju zatvorsku kaznu zbog sitne krađe. Jimmy tvrdi da okrenuti novi list, ali se još ne može riješiti svoje kriminalne prošlosti, s obzirom da je u zatvoru kupovao zaštitu od bande opasnih krininalaca na čelu s lokalnim gangsterskim bosom Taylorom (Franco). Oni svoj dug od njega nastoje naplatiti tako da ga angažiraju u pljački Halovog poduzeća, ali se stvari zakompliciraju te su na kraju Eli i Jimmy prisiljeni pred gangsterima bježati na zapad, a pri čemu ne znaju da je puška koji Eli nosi sa sobom postala predmetom zanimanja dvoje tajanstvenih tragača koji nisu s ovog svijeta.

Neuspjeh Kina se, kao u mnogo sličnih slučajeva, može najlakše objasniti lošim marketingom. Posteri i traileri, naime, sugeriraju da je riječ o punokrvnom SF-filmu, a možda čak i pokušaju da se, zahvaljujući maloljetnom protagonistu, napravi nekakava omladinska F&SF franšiza nalik na Igre gladi ili Različitu. Ono što će, gledatelji, s druge strane dobiti, u žanrovskom smislu pripada mnogo banalnijim žanrovima “običnog” trilera, drame i filma ceste, pa se na trenutke Kin doima poput “art filma” koji nastoji svojom formulom pucati na “Oscare”. Osim scena na početku, kao i završnice koja ga čvrsto smješta u žanrovske vode SF-a, Kin bi u stvari mogao sasvim fino funkcionirati kao “običan” film. U tome najveću zaslugu ima izvrsna glumačka ekipa, koja uključuje kako mladog i još nepoznatog Truitta, tako i Reynora, koji se trudi biti najbolji surogat za Chrisa Pratta kojem fizički nalikuje. Franco je efektan, iako je njegov lik opakog narko-bosa tek varijacija na nekoliko sličnih nastupa, a isto se može reći i Zoe Kravitz koji tumači pomalo nezahvalnu ulogu striptizete, odnosno lik ubačen tek da se ispuna obvezna kvota ženskih likova. Uz dobru glumu, Kin se odlikuje i kvalitetnom režijom koja dolazi do izražaja u nekoliko efektnih akcijskih scena, više nego solidnim specijalnim efektima, ali i fotografijom Larkina Serpieja i glazbom Mogwaija koji filmu daju svojevrsni “retro” ugođaj nalik na 1980-e i filmove poput Terminatora. Mnogo toga dobrog u ovom filmu je kompromitirano završnim scenama ne baš previše uvjerljivog obračuna u policijskoj postaji, odnosno epilogom u kojoj se publici daje malo previše “elegantno” objašnjenje što su sve to vidjeli, pa i sugerira nastavak, kojeg vjerojatno neće biti. A to je šteta, jer je Kin dobar film koji zaslužuje publiku, iako je jasno da je mogao biti mnogo bolji.

OCJENA: 6/10

 

Oglasi

RECENZIJA: Slatka mala tajna (A Simple Favor, 2018)

SLATKA MALA TAJNA
(A SIMPLE FAVOR)
uloge: Anna Kendrick, Blake Lively, Henry Golding,
Andrew Rannells, Linda Cardelini, Rupert Friend, Jean Smart
scenarij: Jessica Scharzer
režija: Paul Feig
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2018.
trajanje: 117 min.

Suvremeni Hollywood je doveo u pitanje tradicionalni koncept filmske zvijezde. Glavni razlog je u tome što najuspješniji blockbusteri takvim postaju iz razloga koji sve manje imaju veze s imenima na špici. Ili, preciznije, danas je vjerojatnije da će netko postati zvijezda zato što nastupa u uspješnom filmu nego da će netko slavno ime uspjeti u tome da neki film učini uspješnim. Jedan od prilično rijetkih primjera filma koji je spasila njegova glumačka postava, odnosno imena na špici, jest Slatka mala tajna, novi film Paula Feiga, specijalista za komedije sa ženskim protagonistima.

Slatka mala tajna, doduše, po svojem žanrovskom određenju više pripada međuprostoru između komedije i “noarovskog” trilera, a najviše zasluge za to ima predložak, odnosno istoimeni roman Darcey Bell, kojeg su kritičari proglasili trilerom u stilu Nestale, a producenti iz 20th Century Foxa otkupili za ekranizaciju i prije nego što je knjiga uopće stigla na police knjižara. Nominalna protagonistica je Stephanie Smothers (Kendrick), samohrana majka iz njujorškog predgrađa koja se svojski trudi svoj i život malodobnog života voditi prema tradicionalnim idealima, a što uključuje kako školske aktivnosti, tako i vođenje vloga posvećenog kulinarskim receptima i savjetima za domaćinstvo. Stjecajem okolnosti njen sin pohađa isti razred sa sinom Emily Nelson (Lively), žene koja predstavlja njenu potpunu suprotnost, s obzirom da psuje, pije i puši, ali također ima glamurozan posao, privlaćnog muža (Golding) i živi u luksuznoj kući o kojoj Stephanie može samo sanjati. Stephanie se s njom brzo sprijatelji i povjeri joj svoje najintimnije tajne, ali se za Emily ispostavi da ona svoje krije. Stephanie će se u to uvjeriti kada joj Emily povjeri sina na čuvanje, a potom nestane, te je Stephanie prisiljena krenuti u potragu koja će dovesti do niza nevjerojatnih otkrića.

Film počinje kao “čista” komedija, i izgleda tipično za Feigov opus, s time da je naglasak dan na prikaz živopisnih ženskih likova, ali i uz određenu dozu društvenog komentara. To se najbolje vidi u liku Stephanie koja predstavlja arhetip “savršene” domaćice iz suvremene američke srednje klase, i čija se predanost obitelji i održavanju doma može mjeriti samo s njenom društvenom angažiranošću. Slatka mala tajna, međutim, s vremenom počinje dobivati mnogo ozbiljniji sadržaj i skretati u vode mračnog “noirovskog” trilera, a da bi na kraju sadržavala i obrate dostojne nekoliko meksičkih sapunica. Sve to eskalira u pomalo razočaravajućoj i antikatartičkoj, iako prilično predvidljivoj završnici. Film koji je u svom tonu tako nekonzistentan i neodređen bi obično bio osuđen na neuspjeh, i tu bi Feig, čiji su filmovi i ranije imali problema s razvučenošću i lošim završetcima, zaglavio da mu se nije poklopio vjerojatno najbolji mogući casting. Anna Kendrick i Blake Lively, naime, u ovom filmu daju jedne od najboljih uloga svoje karijere i svojim fascinantnim nastupima uspijevaju film ne samo održati iznad vode, nego ga učiniti izuzetno zabavnim. Tome će doprinijeti i prilično zanimljiv soundtrack temeljen na klasicima francuske pop glazbe iz prethodnog stoljeća, a koji stvara neobičnu atmosferu. Slatka mala tajna je dobro prošla i kod kritike, obično neprijateljski nastrojene prema ovakvoj vrsti filmova, a što bi za za publiku u ovom rijetkom slučaju mogla poslužiti i kao svojevrsna preporuka.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Predator: Evolucija (The Predator, 2018)

PREDATOR: EVOLUCIJA
(THE PREDATOR)
uloge: Boyd Holbrook, Trevante Rhodes, Jacob Tremblay, Olivia Munn, 
Sterling K. Brown, Keegan Michael-Kay, Thomas Jane, Alfonso Aguilera, 
Alfie Allen, Yvonne Strachovski
scenarij: Fred Dekker & Shane Black
režija: Shane Black
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2018.
trajanje: 107 min.

Što se dogodi kada se autor scenarija za niz legendarnih akcijskih filmova 1980-h angažira za scenarij i režiju filma koji predstavlja nastavak jednog od najboljih akcijskih filmova tog doba? Kada su u pitanju Shane Black i Predator, odgovor bi većini upućenih na prvi pogled trebao biti pozitivan, pogotovo s obzirom da je Black za znameniti akcijski SF klasik iz 1987. godine vezan i svojim iskustvom ispred kamere, kada je tumačio lik lajavog specijalca Hawkinsa. Međutim, The Predator, službeno četvrti film iz ciklusa o Predatoru (ne računajući dva filma iz franšize Alien vs Predator) i kojeg su naši distributeri mudro prekrstili u Predator: Evolucija, se baš i nije najbolje proveo ne samo među prema takvim filmovima unaprijed neprijateljski nastrojenim kritičarima, nego i među publikom. Razlozi za to su dijelom bili i loš publicitet izazvan Blackovom odlukom da za jednu od uloga u filmu angažira prijatelja Steve Wildera, bivšeg zatvorenika i registriranog seksualnog prijestupnika, ali i inzistiranjem glumice Olivie Munn da se scene s likom koji tako problematičan lik izbace iz filma. Međutim, neuspjeh filma se može objasniti i nizom Blackovih pogreški u scenariju i ne baš najsretnijom režijom.

Film predstavlja jednostavni, odnosno “čisti” nastavak originala iz 1987. godine, odnosno njegovog nastavka Predator 2 iz 1990. godine (kome je homage odan tako što Jake Busey u filmu tumači lik znanstvenika dr. Seana Keyesa, sina dr. Petera Keyesa kojem je u starijem filmu tumačio njegov otac Gary Busey). Naslovni lik pripada Predatorima, odnosno rasi vanzemaljaca čiji pripadnici putuju svemirom da bi na svakom pojedinom planetu krenuli u lov na njegove najopasnije ratnike, a zbog čega im je u posljednjih nekoliko desetljeća omiljena lokacija bila Zemlja. U ovom slučaju jedan od Predatora se sa svojom letjelicom sruši na Zemlju bježeći pred drugim Predatorom. To se dogodi u Meksiku, gdje je grupa američkih elitnih vojnih specijalaca na čelu s Quinnom McKennom (Holbrook) na tajnoj misiji protiv tamošnjih narko-kartela. U nastaloj gužvi tim strada, ali McKenna ne samo što preživi nego i uspije dobaviti komade Predatorove opreme te je, ispravno zaključivši da njegova vlada nastoji zataškati cijelu stvar, poštom šalje bivšoj supruzi (Strachovski), ali paket preuzima njegov 10-godišnji, blago autistični sin Rory (Tremblay) čije prčkanje po opremi privuče pažnju drugog Predatora. Srušeni Predator je u međuvremenu zarobljen i odveden u tajni vladin laboratorij, na ispitivanje gdje bi se znanstvenicima trebala priključiti dr. Casey Brackett (Munn), stručnjak za evolucijsku biologiju. Tamo bi trebao kao biti poslan i McKenna, koji je u međuvremenu završio na promatranju u vojnoj psihijatrijskoj bolnici, ali prilikom transporta se Predator budi i bježi iz laboratorija. Gužvu iskoristi i Mckenna kako bi pobjegao, ali i od grupe pacijenata stvorio improviziranu postrojbu s kojom će pokušati uloviti Predatora i zaštiti svog sina.

Black se prilikom stvaranja svog filma suočio s problemima koji muče svakog onog koji nastoji stvoriti nastavak popularnog ili klasičnog filma, a pri čemu je najteža dilema između vjernosti originalu i nastojanju da se, uz rizik skretanja u neprepoznatljivost, stvori nešto sasvim novo. Za razliku od Predatora iz 2010. godine, koji se uglavnom čvrsto držao formule originala iz 1987. godine, novi film sadrži neke sasvim nove elemente, od kojih svi nisu najsretnije odabrani. Najviše se u oči upasti različita struktura – film se odvija u nekoliko zemalja i nekoliko lokacija, ali i opći ton, pa na kraju i sama žanrovska odrednica. Predator: Evolucija, naime, sadrži tolike količine humora da se komotno može nazvati komedijom ili barem parodijom starog dobrog Predatora. Humor se najviše ogleda kroz niz viceva i one-linera koji izgovaraju luđaci iz McKennine postrojbe i koji se mogu shvatiti kao svojevrsni “izvrnuti” odraz tima kojeg je 1987. godine vodio lik Arnolda Schwarzeneggera. Film u trenutku kada se ta postrojba stvori velikim dijelom gubi na uvjerljivosti, jer je teško zamisliti bilo koga, čak i psihički poremećene osobe, da u tako dobrom raspoloženju bježe iz ludnice samo zato da bi se išli obračunati s orijaškim, dobro naoružanim i superiornom tehnologijom opremljenim vanzemaljcem koji ih je u stanju likvidirati na spektakularno neugodne načine. Black je uz humor inzistirao i na nasilju, a što se prije svega ogleda kroz kvantitet, a manje na kvalitet, pa se tako Predator: Evolucija odlikuje izuzetno visokim bodycountom, te nizom scena u kojoj po ekranu lipti krv, lete glave, ruke, noge i crijeva, ali čija eksplicitnost slučajno ili namjerno izaziva granginjolski crnohumorni efekt. Sve to, pa i pokušaj da se kroz lik dječaka parodiraju Spielbergovi SF-klasici o Prvom kontaku, nekako funkcionira i Evolucija je zabavna kako onima koji od Predatoru nemaju pojma, tako i fanovima koji će u cijelom filmu pronači niz posveta originalu, od identičnih replika pa do lika znanstvenice koja tumači Olivia Munn, glumica fizički slična Elpidiji Carillo, odnosno jedinom ženskom liku u originalnom Predatoru. Međutim, u završnici postaje očigledno da Black, usprkos nesumnjivog scenarističkog talenta, ne raspolaže režijskim vještinama, čak i onima daleko ispod onih koje je tako sjajno koristio John McTiernan prije 31 godinu. Posljednji dijelovi filma sadrže scene obračuna napravljene u iritantnom mraku, kaotično izmontirane i snimljene na način da publici ponekad nije jasno što se zapravo događa. “Šlag” na kraju dolazi u obliku scene koja služi kao svojevrsni cliffhanger, odnosno “udica” koja bi trebala opravdati sljedeće nastavke. Hoće li njih biti, teško je reći, ali ovakav Predator, ma koliko bio zabavan, ih za razliku od onog iz 1987. godine, nije zaslužio.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Sibirski dijamant (Siberia, 2018)

SIBIRSKI DIJAMANT
(SIBERIA)
uloge: Keanu Reeves, Ana Ularu, Pasha D. Lychnikoff, Molly Ringwald
scenarij: Scott B. Smith
režija: Matthew Ross
proizvodnja: Saban Films, SAD/Kanada/Njemačka, 2018.
trajanje: 113 min.

Keanu Reeves je jedna od najvećih hollywoodskih zvijezda u posljednjih nekoliko desetljeća, a pri čemu se posebno ističe akcijski žanr. Serija njegovih uspjeha na tom polju je prilično duga, i lako je zamisliti kako će u sedmom desetljeću života, a možda i kasnije, uživati isti onaj status neupitnog filmskog razbijača kakav danas uživa Liam Neeson, a kakav su svojevremeno uživali Charles Bronson i Clint Eastwood. Međutim, ma koliko god mu priznavali status zvijezde, on neće sakriti činjenicu da Reeves raspolaže glumačkim vještinama slavonskog hrasta te da će svaki njegov, uvjetno rečeno, “ozbiljniji” i na akciju manje “nabrijan” film u više nego ozbiljnoj opasnosti da završi kao ostvarenje nalik na prosječni hrvatski film financiran od strane Hribarovog HAVC-a. Ništa to bolje ne pokazuje kao Siberia, njegov najnoviji film koji su domaći distributeri preveli kao Sibirski dijamant.

Film u žanrovskom smislu nominalno pripada sferi romantičnog trilera, a počinje kada Lucas Hill (Reeves), američki trgovac dijamantima dođe u Sankt Peterburg kako bi obavio unosan posao prodaje basnoslovno vrijednih plavih dijamanata. U tome se Hillu ispriječio jedan veliki problem; njegov ruski partner je iznenada nestao zajedno s dijamantima, te je svom kupcu prisiljen izmišljati svakojake izgovore i isprike za nedovršeni posao. Dodatni problem je u tome što je kupac lokalni oligarh Boris Volkov (Lychnikoff) čija reputacija sugerira osobu koju nije preporučljivo razočarati. Hill je zbog toga prisiljen otići u potragu za dijamantima, a trag ga vodi na drugi kraj Rusije – u grad Mirni na istoku Sibira, poznat po orijaškom rudniku dijamanata. Njegov dolazak donosi još problema, vezanih uz odjeću neadekvatnu za lokalnu klimu, loš kvalitet prometnih usluga, kao i nedostatak noćnog života. Ovo posljednje Hill pokušava kompenzirati odlaskom u lokalnu kavanu koju vodi mlada i lijepa žena po imenu Katja (Ularu). Hill se u nju beznadežno zaljubi, isto kao što Katja osjeti očiglednu privlačnost prema zbunjenom neznancu koji je tako različit od robine, prijatelja i lokalnih krkana koji je okružuju cijeli život. Hill istovremeno pokušava odlučiti što će biti od njihove strastvene veze ali i riješiti problem s nestalim dijamantima koji bi ne samo njega, nego i Katju, mogao stajati života.

Scenarij za film je napisao Scott B. Smith, književnik i scenarist poznat po za “Oscar” nominiranoj adaptaciji svog romana A Simple Plan, dok je režiju potpisao Matthew Ross, prije četiri godine proslavljen na Sundanceu svojim noir trilerom Frank & Lola. Iako ta imena sugeriraju nešto dobro, ili barem pristojno, Sibirski dijamant se vjerojatno počeo raspadati onog trenutka kada je Reeves angažiran za ulogu što je mogao daleko bolje odigrati svaki karakterni ili barem sredovječni glumac čiji izgled bolje odgovara njegovim godinama. Iako glavni zapet sadrži priču o nekakvim međunarodnim intrigama, krijumčarenju i mutnim poslovima, ovaj film je zapravo mrtvački ozbiljna drama o muškarcu koji se suočava s krizom srednjih godina na najgorem mogućem mjestu te je pokušava riješiti na najgori mogući način. Umjesto nekakve akcije film nam nudi izuzetno spore scene u kojima se pokušava, obično sa velikim skretanjem u klišeje, sugerirati kulturološke i druge razlike između Rusa i Amerikanaca, ali koje najčešće pokazuju koliko je Reeves slab glumac u usporedbi sa svojim kolegama. To uključuje kako rumunjsku glumicu Annu Ulari koja se trudi, pa na trenutke i uspijeva stvoriti nekakvu “kemiju” sa svojim kolegom, ali još više rusko-američkog glumca Pashu D. Lychnikoffa koji jednostavno rastura u ulozi živopisnog negativca. No, s vremenom film koji se uglavnom odvija u interijerima kafića i hotelskih soba počinje imati problema s autentičnošću; usprkos naslova, film, s izuzetkom par scena u Sankt Peterburgu, uopće nije snimljen u Rusiji, a još manje u Sibiru; znameniti rudnik u Mirniju je rekonstruiran uz pomoć očiglednih specijalnih efekata, a tamošnje lokacije “glumi” kanadska Manitoba uz pomoć prigodno posađenih breza koje bi joj trebale dati nekakav “ruski” ugođaj. Autori se dodatno trude i tako što gotovo svi likovi, bez obzira tumačili ih američki, kanadski, njemački ili ruski glumci, govore ruski, a što uključuje i samog Reevesa.

Sav taj trud je, međutim, još više kompromitiran sa potpunim scenarističkim promašajem koji postaje posebno vidljiv u drugoj polovici filma. Neki od podzapleta su potpuno promašeni, a to uključuje i lik Hillove supruge, koji tumači nekadašnja američka tinejdžerska zvijezda Molly Ringwald u jednoj jedinoj sceni. Ali sve to najviše kulminira u zbunjujućem, ali izuzetno mračnom završetku koji je trebao sugerirati nekakvu tragediju, ali umjesto toga bolje sugerira gdje je ovaj scenarij trebao završiti prije samog snimanja.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Nemilosrdni plišanci (The Happytime Murders, 2018)

NEMILOSRDNI PLIŠANCI
(THE HAPPYTIME MURDERS)
uloge: Melissa McCarthy, Maya Rudolph, Bill Barretta,
Joel McHale, Dorien Davis, Elizabeth Banks
scenarij: Todd Berger
režija: Brian Henson
proizvodnja: STX Entertainment, SAD, 2018.
trajanje: 91 min.

Hollywoodu nikad nije nedostajalo ideja, ali u posljednje vrijeme one postaju sve manje originalne ili uspješne. Takav bi se dojam mogao steći temeljem trenda koji izgleda kao svojevrsna repriza onoga što se dogodilo prije tridesetak godina, kada su policijski filmovi s radnjom smještenom u Los Angeles dobili svojevrstan “začin” kroz korištenje likova iz mašte, bilo da je riječ o protagonistima crtića u Tko je smjestio Zeki Rogeru, ili stvorenjima s drugog planeta u Naciji vanzemaljaca. Prošle godine je sličnu formulu iskoristio Goyerov Bright, u kojem je Will Smith kao losanđeleski policajac za partnera imao orka i morao čuvati red i zakon u gradu u kojem zajedno s ljudima žive orkovi, vilenjaci i slična bratija iz tolkienovskih fantasy romana. Ove godine je, pak, u kino-dvorane došla kriminalistička komedija The Happytime Murders u režiji Briana Hensona, sina legendarnog Jima Hensona, tvorca vjerojatno najpopularnije lutkarske TV-serije Muppet Show. Taj film, u kojem Grad Anđela zajedno s ljudima nastanjuju lutke, je od strane domaćih distributera preveden kao Nemilosrdni plišanci.

Film započinje naracijom u kojoj se govori kako je taj grad oličenje svih plemenitih ideala međurasne, međuvjerske i svake druge tolerancije, ali samo kad su u pitanju ljudi. Lutke se, s druge strane, univerzalno prezire i smatra ih se građanima drugog reda, a što je na svojoj koži najbolje osjetio protagonist, lutak Phil Phillips (kojem glas posuđuje Bill Barretta) kojega su zbog jedne pogreške izbacili iz policije i prisilili da za život zarađuje kao privatni detektiv. Njegova nova klijentica, lutkinja Sandra White (kojoj glas posuđuje Dorien Davis) ga angažira da pokuša pronaći ucjenjivača, a što Phila dovodi u pornografsku jazbinu u problematičnom dijelu grada. Tamo, upravo za vrijeme njegove istrage bude ubijen njegov poznanik, lutak-zec Mr. Bumblypants (kojem glas posuđuje Kevin Clash), koji je nekoć bio zvijezda popularne lutkarske TV-serije The Happytime Gang. Policija je uvjerena da je riječ o pljački, ali Phil misli da je njegov poznanik bio prava meta, a što se potvrdi kad žrtvom novog ubojstva postane Philov brat, bivši lutak-glumac Larry (kojem glas posuđuje Victor Yerrid) koji je također bio zvijezda serije. Phil odlučuje pronaći ubojicu, ali je pri tome prisiljen raditi s ljudskom policijskom detektivkom Connie Edwards (McCarthy), bivšom partnericom koja ga ne podnosi. Oboje, međutim, moraju prevladati svoje razlike te pokušati otkriti i zaustaviti ubojicom, prije nego što novom žrtvom postane Jenny (Banks), ljudska zvijezda serije u koju je Phil nekoć bio zaljubljen.

Nemilosrdni plišanci su s Brightom slični i zbog toga što ih je kritika rastrgla na komade s jednoglasnošću koja se ne pamti od vremena sovjetskih partijskih kongresa u Staljinovo doba. Prema takvim konsenzusima se u pravilu treba biti skeptičan, i za pretpostaviti da Nemilosrdni plišanci omrazu na sebe nisu navukli zbog loše kvalitete, nego zbog sadržaja, koji je na površini izgledao kao svojevrsna parodija “političke korektnosti” i svega onoga što dežurni SJW dušebrižnici smatraju svetim. Henson se, međutim, s nekom političkom angažirnošću ili “dubljim” sadržajima nije previše petljao, nego je koristio relativno jednostavan zaplet da gledateljima servira tipičnu hollywoodsku komedijicu temeljenu na high concept ideji. A ona se temelji na tome da lutke iz popularnih TV-serija za obiteljsku publiku, nalik na one iz djela starog Hensona, kad se kamere ugase žive isto onako disfunkcionalno kao ljudska bića, odnosno se prepuštaju drogi, kriminalu i najizopačenijim oblicima seksa. Henson je u ovom filmu ispravno računao da takvi sadržaji, koji uz eksplicitni seks uključuju i eksplicitno nasilje, mogu kroz cenzorske škare daleko lakše proći kada su njihovi sudionici lutke nego ljudska bića. Rezultat svega toga je prilično sličan Meet the Feebles, relativno opskurnom kult-ostvarenju Petera Jacksona iz 1989. godine, te gledateljima pruža ne samo kombinaciju eksplicitnih sadržaja s crnim humorom, nego i ponekad testira granice dobrog ukusa.

Kritičari su zato u neku ruku u pravu, te je vrlo vjerojatno da će i ovaj, kao i nekadašnji Jacksonov film, biti brzo zaboravljen. Razlog je u tome što kvaliteta humora prilično varira, pa se neki štosevi i replike ponekad ponavljaju, a neke scene, poput “romantičnog” susreta u Philipsovom uredu, izgledaju sasvim nepotrebne, odnosno ubačene samo zato da bi film dobio minimalnih sat i pol trajanja. S druge strane, Nemilosrdni plišanci su dovoljno kratki da neki od tih nedostataka previše ne počnu bosti oči, a scenarij, bez obzira na nedostatak originalnosti i robovanje klišejima, cijeli film drži iznad vode, odnosno pruža suvisli zaplet, zanimljive likove i čak par kvalitetno napravljenih i režiranih scena. Ono što Nemilosrdne plišance čini gledljivim jest prije svega izvrstan casting, a što se prije svega odnosi na uvijek dobru Melissu McCarthy koja se sjajno nosi s nezahvalnom ulogom namrgođenog partnera u policijskom buddy buddy filmu, kao i njenu staru suradnicu Mayu Rudloph u isto tako nezahvalnoj ulozi Philove ljudske tajnice. Nemilosrdni plišanci su film koji je bolji od onog što o njemu govore kritičari, iako će uživanje publike o njemu najviše ovisiti o tome da li je u kino došla u dobrom ili lošem raspoloženju

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Goldstone (2016)

GOLDSTONE
uloge: Aaron Pedersen, Alex Russell, Cheng Pei-pei,
David Wenham, David Gulpill, Michelle Lim Davidson,
Tom E. Lewis, Jackie Weaver
scenarij: Ivan Sen
režija: Ivan Sen
proizvodnja: Bunya Productions/Transmission Films,
Australija, 2016.
trajanje: 110 min.

Tri godine nakon što je postigao izuzetan uspjeh svojim trilerom Mystery Road, Ivan Sen je napisao scenarij, potpisao režiju, fotografiju i montažu te skladao glazbu za njegov nastavak pod naslovom Goldstone. U njemu Aaron Pedersen ponavlja ulogu aboridžinskog policijskog detektiva Jaya Swana. Radnja, smještena nekoliko godina nakon što je razotkrio korupciju u vlastitom rodnom mjestu, se ovaj put događa u Goldstoneu, zabačenom rudarskom gradiću u australskom “outbacku”. Swan tamo dolazi kako bi istražio sumnjivi nestanak azijske turistice, ali njegovu istragu već na samom početku ozbiljno ugrozi ponovno otkrivena sklonost piću, zbog koje će neko vrijeme provesti u zatvoru kod Josha (Russell), lokalnog policajca koji ispočetka ne može shvatiti da mu je to kolega. Nakon što se Jay otrijezni, Josh mu prilično nevoljko odlučuje pomoći u istrazi, a uskoro obojica postanu predmetom očitog neprijateljstva dvoje najmoćnijih ličnosti u okolici – gradonačelnice Maureen (Weaver) i Johnnyja (Wenham), direktora lokalnog rudnika Furnace Creek koji upravo namjerava sklopiti unosni ugovor s lokalnim aboridžinskim plemenom o proširenju rudarskih operacija na njihovu plemensku zemlju. Protivljenje Jimmyja (Gulpilil), jednog od lokalnih Aboridžina, cijelom tom procesu pokreće lanac nasilja u kojem sudjeluju i lokalni bajkeri, za koje je prilično izgledno da Maureen i Johnnyju pomažu u nekakvim prljavim rabotama. Josha, pak, trag dovodi u lokalni bar gdje se sprijatelji s May (Davidson), lokalnom zabavljačicom iz Kine za koju sumnja da je prostitutka dovedena kao dio “traffickinga” i kojoj odluči pomoći.

Ivan Sen je u mnogo čemu odlučio zadržati stil koji se smatra zaslužnim za uspjeh njegovog prethodnog filma, a to se prije svega odnosi na izuzetan trud oko fotografije, kao i korištenja australske pustare i njenih pejzaža kao ključnog elementa u stvaranju filma. Neumitne usporedbe s Mystery Road, međutim, ukazuju da je njegov drugi film mnogo “ispeglaniji” i konvencionalniji, iako se to, na prvi pogled, ne bi moglo reći za glavnog junaka, koji na samom početku s dugom raspuštenom kosom i potpuno pijan izgleda kao antiteza tipa kojem bi ste povjerili istjerivanje pravde u australskoj zabiti. Pedersen se, pak, vrlo dobro nosi sa ulogom, kao i nekim melodramatskim detaljima koji je Sen u međuvremenu opteretio njegov lik – od obiteljske tragedije koje iz razumljivih razloga nastoji utopiti u piću ili u društvu prostitutke s čijim će se uslugama koristiti nedugo nakon što ju je službeno ispitao. Film, međutim, s vremenom Jaya stavlja u drugi plan i kao pravi protagonist se nameće Josh, koji izgleda kao mnogo “čišći” i ispeglaniji lik iako će se i on sam koristiti uslugama prostitutkama. Konvencionalnost je dodatno naglašena mnogo češćim korištenjem često melodramatske glazbe, ali i ponekih “buddy buddy” klišeja. Problemi, međutim, postaju mnogo izraženiji kako se film bliži kraju, odnosno postaje jasnije da je Sen u film pokušao utrpati previše materijala s kojim je pokušao progresivno orijentirane kritičare – rasističku eksploataciju australskih Aboridžina (koja je bila glavna tema prethodnog filma), kapitalističku pohlepu koja izaziva ekološku katastrofu i potiče korupciju, te, konačno, seksualno zlostavljanje kroz “trafficking”. Sve te teme nisu dobro spojene u koherentnu cjelinu, a dodatni problem predstavlja i završnica, koja usprkos toga što sadrži još jedan impresivni okršaj vatrenim oružjem, sadrži neke previše zbunjujuće elemente. Još veće razočarenje su inače dojmljivi Weaver i Wenham čiji su likovi napravljeni previše karikaturalnim. Usprkos toga i usprkos toga što će u usporedbama s Mystery Road predstavljati razočaranje, Goldstone zaslužuje preporuke kao neobičan ali solidan film.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Brimstone (2016)

 

BRIMSTONE
uloge: Dakota Fanning, Guy Pearce, Kit Harington,
Carice Van Houten, Emilia Jones
scenarij: Martin Koolhoven
režija: Martin Koolhoven
proizvodnja: N 279/X-Filme, Nizozemska/Francuska/Njemačka/Švedska/UK, 2016.
trajanje: 134 min.

Nostalgičari žale za mnogim stvarima kojih danas više nema u kino-dvoranama, ali je malo onih koji će priznati kako se među njima nalaze eksploatacijski filmovi. Jeftina niskobudžetna ostvarenja koji su nekoć kraljevala svjetskim kino-repertoarom, uključujući i ove krajeve, su često nedostatak budžeta, inspiracije ili entuzijazma svojih tvoraca nadoknađivali spremnošću da na zadovolje najniže strasti publike, i to u pravilu eksplicitnim prikazima seksa i nasilja, uključujući i sadržaje nesumnjivo sadističke naravi. Danas se takvi filmovi u kino-dvorane mogu prošvercati jedino ako se nekako kamufliraju u antitezu eksploatacijskih filmova, najčešće kao nekakve politički psuedoangažirane art-drame. Kao jedan od primjera za jednu takvu uspješnu kamuflažu bi mogao poslužiti Brimstone, vestern film nizozemskog sineasta Martina Koolhovena premijerno prikazan na Venecijanskom festivalu 2016. godine.

Riječ iz naslova na engleskom doslovno znači “sumpor”, ali se mnogo češće koristi kao dio fraze “fire and brimstone”, kojim se opisuje pakleni oganj ili se koristi kao metafora za Pakao. Za protagonisticu filma, mladu ženu po imenu Liz (Fanning), cijela radnja filma u velikoj mjeri predstavlja nešto nimalo različito od boravka u paklu. Na samom početku stvari izgledaju relativno dobro, s obzirom da je upoznajemo kao suprugu bitno starijeg, ali dobronamjernog i relativno situiranog farmera u planinskom mjestu na Divljem zapadu. Liz, usprkos toga što je praktički nijema, je stekla naklonost sumještana kao uspješna babica. Međutim, stvari se promijene nakon što jednog dana s obitelji ode u crkvu i tamo sretne novog propovjednika (Pearce) kojeg očito pozna i koji je ispunjava užasom. Da neće biti dobro, postaje jasno nakon što propovjednik pogladi jednu trudnicu, a nakon čega dođe do preuranjenog poroda s neopisivo jezivim posljedicama ne samo po trudnicu, nego i po Lizino mentalno zdravlje i njen položaj u zajednici. No to je samo početak neopisivo teških iskušenja po Liz, koja, zajedno s obitelji, postaje predmetom zanimanja propovjednika za kojeg je jasno da raspolaže ne samo izuzetno lošim namjerama, nego i sposobnošću da ih ostvari, a što je Liz postala svjesna u prošlosti koju je godinama pokušala zaboraviti.

Brimstone se ponekad navodi kao jedan od najuspješnijih ostvarenja nizozemske kinematografije u posljednjih nekoliko godina, ali je to dostignuće prilično sumnjivo s obzirom da je već sama festivalska premijera pokazala kako je duboko podijelio kritiku na dva ekstremna bloka – one koji ga smatraju neupitnim remek-djelom i one koji ga smatraju jednim od najgorih komada celuloidnog gnojiva. Kao i u mnogo sličnih slučajeva, i jedni i drugi imaju argumenata za svoje stavove. Pobornici će se tako moći pozivati na Koolhavenovu režijsku vještinu, kao i izvrsnu glumu, prije svega u slučaju Pearcea koji očigledno uživa tumačeći vjerojatno najuznemirujući lik u cijeloj svojoj karijeri, a poslovično dobra Dakota Fanning je sjajna u prilično složenoj ulozi koja skoro sve vrijeme zahtijeva da ne izgovori nijednu jedinu riječ. Filmofilima će imponirati brojne reference na klasike špageti-vesterna kao što su Leonov Bilo jednom na Divljem zapadu ili Corbuccijeva Velika tišina. Snobovski orijentirane kritičare je Koolhaven, međutim, pridobio najviše nelinearnom strukturom, odnosno time da se film sastoji od četiri poglavlja, od kojih se prva tri odigravaju unatrag – nalik na Nolanov Memento, pa tako gledatelji imaju prilike vidjeti sve stravičnije i neugodnije detalje Lizine prošlosti. No, ono što je možda najvažnije po Koolhavena jest to da se film prodaje kao feministički, odnosno da su žrtve neopisivih ponižavanja, mučenja, ubijanja te seksualnog i svakog drugog ponižavanja gotovo u pravilu žene, a muškarci prikazani ili kao zlostavljačko smeće ili kao beskorisni nespretnjakovići zbog kojih će Liz biti prisiljena sama rješavati svoje probleme.

Oni kojima se film nije dopao su često kao motiv uzimali njegov izuzetno uznemirujući sadržaj, koji uključuje kako prizore zbog kojih bi se osjetljivim gledateljima okretao želudac, tako i neobičnu inventivnost u načinima na koji se ljudi mogu ubijati, mučiti i sakatiti. Brimstone zbog svega od toga od samog početka do kraja, s izuzetak par scena u bordelu, zadržava izuzetno mračan i ozbiljan ton. Međutim, glavni problem Brimstonea nije to što je Koolhaven izgubio mjeru, nego što je izgubio ritam i inspiraciju, pa su pojedini segmenti predugi. Kao jedan od primjera bi mogle poslužiti i scene s mladim odmetnikom koji tumači Kit Harington, a koje se odlikuju crnim humorom koji na trenutke razbija opću atmosferu, a sam glumac se, usprkos istaknutosti lica na službenom posteru, u cijelom filmu pojavljuje daleko kraće nego što bi to mogli pomisliti obožavateljice i obožavatelji Jona Snowa iz Igre prijestolja. Najveće razočarenje, pak, predstavlja završni dio, koji se od mračne, ali ipak koliko-toliko realistične priče, pretvara u skoro samoparodijski “slasher film”, a Liz u karikaturalni kliše Posljednje djevojke., karakterističan za taj kraj. Sam epilog, koji je naznačen u prologu, predstavlja još jedno razočarenje, uključujući i završni enigmatski kadar koji bi sugerirao nastavak u stilu Petka 13. Njega, po svemu sudeći, neće biti, a na čemu će većina onih koji budu odgledali ovaj film ipak biti zahvalni.

OCJENA: 4/10