RETRO-RECENZIJA: Dungeons & Dragons (2000)

uloge: Justin Whalin, Marlon Wayans, Zoe McLellan, Thora Birch, Jeremy
 Irons, Bruce Payne, Lee Arenberg, Kristen Wilson, Richard O'Brien, Tom Baker
 glazba: Justin Caine Burnett
 scenarij: Topper Lilien & Carroll Cartwright
 režija: Courtney Solomon
 proizvodnja: MDP/New Line/Stillking, SAD/Češka, 2000.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 107'

Bezidejnost današnjeg Hollywooda dolazi do točke u kojoj će veliki studiji nakon negdašnjih velikih hitova, opskurnih TV-serija, kompjuterskih igara i albuma sa samoljepljivima sličicama inspiraciju za buduće velike projekte pronalaziti u jelovnicima losanđeleskih restorana. No, do tog trenutka će poslužiti i RPG-ovi – kulturni fenomen koji je tu već skoro četvrt stoljeća, ali je zbog svojeg prevelikog naglaska na intelektualne sposobnosti ipak ostao van matice svjetske popularne kulture. Od RPG-a je, dakako, najpopularnija Dungeons & Dragons, igra na temelju koje je u posljednjih trideset godina stvoren ne samo cijeli jedan fiktivni univerzum (odnosno više njih), nego i poslovni imperij sa stotinama knjiga, romana, stripova, kompjuterskih igara te milijunima zagriženih fanova. Ta igra (svojevremeno optuživana za promicanje satanizma, odnosno homicidalnih nagona i raznih oblika psihopatologije) je među svojim fanovima imala i mladog Courtneya Solomona koji je 1990. godine, u dobi od 19 godina, za sitnu lovu otkupio filmska prava i slijedeće desetljeće lekao da mu se smiluje neki veliki producent i omogući mu da ostvari svoj veliki san te Dungeons & Dragons prenese na veliko platno. Tvrtci New Line Cinema je film s fantasy tematikom i tako brojnom fanovskom bazom dobro došao kao generalna proba za Gospodara prstenova. Iza projekta je stajao Joel Silver, ali Solomon nije imao sve želje ispunjene . S jedva 36 mil. US$ budžeta Dungeons & Dragons su bili jedni od jeftinijih holivudskih megaprojekata, ali ga ni to nije spasilo od komercijalnog kraha na američkim kino-blagajnama.

Radnja filma se dogadja u fantasy svijetu Ismerskog imperija, na čije prijestolje je upravo stupila mlada carica Savina (Birch), koja nastoji reformirati Imperij i izjednačiti obične građane s povlaštenim Magima. Nepovjerenje potonjih koristi zli Mag Profion (Irons) kako bi zavladao umjesto nje, a najveća prepreka u tome je Savinino žezlo s kojim ona može upravljati zlatnim zmajevima. Da bi spriječila Profionove namjere, Savina se mora dočepati Savrilleinog štapa kojim se dozivaju još moćniji crveni zmajevi. U predvečerje građanskog rata i sveopće destrukcije će potraga za Savrilleinim štapom postati pustolovinom u kojoj će svoje snage i umijeća udruziti lopovi Ridley (Whalin) i Snails (Wayans), čarobnjacka pripravnica Marina (McLellan), borbeni patuljak Elwood (Arenberg) i vilenjakinja Norda (Wilson).

Dungeons & Dragons je projekt u kojeg je režiser Courtney Solomon očigledno uložio dosta ljubavi, ali ne i dovoljno mudrosti da shvati da bi režiju ipak trebalo povjeriti nekome tko možda i nije tako upućen u D&D svijet, ali zato ima više režiserskog iskustva. Najveća Solomonova greska je u tome što nije znao prepoznati dobar scenarij, jer ovo što su mu uvalili Lilien i Cartwright je hrpa klišeja, papirnatih stereotipova i očajnih replika. No, najužasnije od svega jest casting – nezainteresiranost Thore Birch (Vrtlog života) bi se još i mogla oprostiti, ali za sadističko iživljavanje nad gledateljima, koje je priredio Jeremy Irons preglumljujući svoj lik, jednostavno nema opravdanja. S druge strane, simpatična Zoe McLellan i Justin Whalin (angažiran zbog svojeg D&D iskustva u stvarnom životu) su relativno dobro obavili posao, a Marlon Wayans (Mrak film) popravlja dojam kao “comic relief”. U nedostatku budžeta za kompjuterski generirane fantasy pejzaže i interijere Solomon se relativno dobro koristi živopisnim češkim lokacijama, a tamo gdje su korišteni, CGI efekti su relativno dobri. Zbog svega toga Dungeons & Dragons ipak zaslužuju prolaznu ocjenu, ali ništa vise od toga, jer u svojoj suštini ipak predstavljaju promašaj – D&D geekovi će ga ionako smatrati izdajom, a obična raja će imati problema shvatiti zašto bi netko zbog ovakvih likova i priča noći provodio s hrpama papira, figurica i kockama.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Rollerball (2002)

uloge: Chris Klein, Jean Reno, Rebecca Romijn-Stamos, LL Cool J,
 Naveen Andrews, Oleg Taktarov, David Hemblen, Janet Wright,
 Andrew Bryniarski, Kata Dobo
 glazba: Eric Serra
 scenarij: Larry Ferguson & John Pogue (po priči Williama Harrisona)
 režija: John McTiernan
 proizvodnja: Columbia/Mosaic/MGM, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 98'

Usprkos kritičara koji su ga u svoje vrijeme svodile na “dva sata besmislenog nasilja”, originalni Rollerball iz 1975. godine se kod dobrog dijela ljubitelja SF-a smatra jednim od filmskih klasika tog žanra. Ta distopijska vizija bliske budućnosti, u kojoj je ultranasilni sport sredstvo za držanje masa pod kontrolom je, naravno, kao i svaki drugi klasik iz 70-tih godina, današnjim holivudskim glavešinama dao “genijalnu” ideju za remake. Kao i u mnogim sličnim slučajevima, remake je ispao totalno razocčrenje, pa je reputacija mnogih uistinu velikih filmova ozbiljno narušena. No, na prvi pogled, to se i nije trebalo dogoditi. Režija je bila povjerena Johnu McTiernanu, majstoru za akcijade koji je svoj talent posljednji put dokazao prije tri godine s Aferom Thomasa Crowna, jednim od uistinu rijetkih primjera kada je remake ispao bolji od originala. Kada se u obzir uzme da je i u tom slučaju original bio snimio Norman Jewison, mnogo toga je novom Rollerballu trebalo ici u prilog. Ali to se nije dogodilo. Čak su i holivudske glavešine bile prisiljene priznati da u rukama imaju “ćorak” pa je datum premijere stalno mican s ljeta 2001. godine u što bezbolniji termin, pa ne čudi sto ga hrvatska publika ima prilike vidjeti skoro godinu dana nakon što je trebala.

Radnja je smjestena u vrlo blisku buducnost – 2005. godinu, u kojoj je u azijskim drzavama odjednom najpopularnijim sportom postao rollerball – svojevrsna kombinacija košarke, hokeja, moto-krosa i keča u kojoj se dvije momčadi natjeravaju po terenu u obliku osmice s koturaljkama i pokušavaju zabiti gol. Nakon neuspješnog pokusaja da postane igrač NHL-a, mladi Amerikanac Jonathan Cross (Klein) prihvaća savjet svog prijatelja Marcusa Ridleya (LL Cool J) te mu se pridružuje u Kazahstanu, gdje dotični igra u rollerball timu čiji je vlasnik moćni, utjecajni ali beskrupulozni lokalni tajkun Aleksej Petrovic (Reno). Četiri mjeseca kasnije Jonathanu se čini da je donio dobru odluku – uživa u bijesnim automobilima, stotine milijuna ljudi u njemu gledaju sportskog idola, a uživa i u ljubavnoj vezi sa zanosnom suigračicom Aurorom (Stamos). No, s vremenom i on poćinje uočavati neke uznemirujuće detalje – nesreće i prolijevanje krvi na terenu postaje učestalije, a nakon što mu Aurora sugerira da su za mnoge od tih incidenata unaprijed bile spremne TV-kamere Jonathan postaje svjestan kako Petrovic i ostali moćnici namjerno zele uciniti igru sto nasilnijom kako bi podigli gledanost. Jonathan pokušava pobjeći, ali u tome ne uspijeva i jedini izlaz lezi u samoj igri – morat će je preživjeti, usprkos toga što su pravila promijenjena kako bi ga protivnički mogli ušutkati zauvijek.

Odluka da se premijera Rollerballa odgodi za “bezbolni” termin predstavlja najpametniju odluku koju su njegovi producenti donijeli, a zlobnici bi rekli i jedinu ispravnu. Jer gotovo da nema stvari koja u ovoj nakupini celuloidnih fekalija nije učinjena pogrešno. Počevsi, dakako, od zapleta koji je iz budućnosti prebacen u sadasnjost (valjda zato da se u film privuku fanovi pjevačice Pink koja se pojavljuje glumeći samu sebe). Glavni negativci su od bezličnih (i američkih) korporacija iz originala promijenjeni u dežurne zlikovce – bivše ruske komuniste kojima se, naravno, pridružio i Indijac i tako kompletirao nečasnu alijansu koja je u vrijeme snimanja filma ugnjetavala Čečene i Kašmirce, podržavala teroriste iz Sjevernog saveza te ugrožavala najvjernijeg američkog saveznika na području Azije – talib… demokratsku pakistansku vladu. Naravno da je glavni negativac (kojeg Reno tumaci u maniri prema kojemu je Gary Oldman oličenje minimalističke suzdržanosti) motiviran isključivo pohlepom, a glavni junak Amerikanac koji će mu se suprotstaviti jer mu je, kao i svakom drugom američkom profesionalnom sportašu, ljubav prema igri, čast, poštenje i vjernost plemenitim idealima važnija od ispraznog materijalističkog zgrtanja novaca.

I, dakako, pošto se ova oda američkim vrijednostima mora predstaviti što siroj i što mlađoj publici, količina nasilja je umanjena kako bi film dobio cenzorski rejting PG-13. I ne samo to – s obzirom da rollerball mora biti maksimalno “politički korektan”, u njemu zajedno sudjeluju i muškarci i žene pri tome dijeleći svlačionice, što znaci da je McTiernan morao koristiti svu domišljatost da u takvim scenama bude što manje golotinje (što se pogotovo vidi u sceni kada Rebecca Romijn-Stamos bilda u toplesu, a McTiernan namjerno sve snima u sjeni). Pošto je u filmu obvezna ljubavna priča, znači da će u kino dolaziti i žene. Pa, kada već nema di Caprija ili nekog od članova grupe “N’Sync”, kao glavnog junaka, odnosno nepobjedivog razbijača u najnasilnijem mogućem sportu od rimskih vremena, će se angazirati ljepuškasti Chris Klein (Američka pita) koji će u toj ulozi, naravno, biti uvjerljiviji od Jamesa Caana koji je u stvarnom životu bio igrače amerilkog nogometa. Mnogima će ovaj izbor biti čudan, ali riječ je o rollerballu za naše vrijeme – politilki korektnom, koji dozvoljava da u njemu sudjeluju čak i one osobe koje bi i Ani Kurnikovoj donijele titulu da ih kojim slučajem ima za protivnike.

Kada su scenarij i izbor glumaca bili takvi kakvi su bili, za očekivati je bilo da će režiser s reputacijom kao što je McTiernanova od svega toga učiniti barem gledljivi proizvod. Ali McTiernan je ili bio tesko bolestan ili odsutan duhom prilikom snimanja ili su “kreativne nesuglasice” s producentima bile takve naravi da je odlučio namjerno sabotirati njihov proizvod. Od svega onoga sto je McTiernanu donijelo slavu krajem 80- tih ovdje nema ništa. Akcijske scene, koje bi trebale biti temelj filma, su skroz neugledne. Igra rollerball, za koju većina publike nikad nije čula niti ima pojma o pravilima, je skroz nepregledna, dijelom zahvaljujući naporima Johna Wrighta, čovjeka kojemu se smjesi “Zlatna malina” ako se kojim slučajem bude dodjeljivala za montažu. Tu je, naravno, i scena potjere kroz pustinju – snimljena “noćnim” kamerama tako da nitko nema pojma što se dogadja na ekranu. A o iritantnom rock-tamburanju Erica Serre, tako različitom od njegovih partitura za Bessonove filmove, je bolje ne trošiti riječi. Kao ni na glumačku ekipu, gdje Klein sa svojim blago telećim pogledom dokazuje kako u nekim okolnostima i Keanu Reeves može izgledati kao velikan svjetskog glumišta. Jedini koji ima neku normalnu ulogu je LL Cool J, ali je i njegov lik opterećen klisejima, uključujući i onaj o crnoj “braći” i redoslijedu. Stoga, kada se sve zbroji i oduzme, može se komotno reci kako Rollerball predstavlja jedan od najgorih holivudskih proizvoda u ovom mileniju.

OCJENA: 1/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Tko je komu smjestio (The Score, 2001)

uloge: Robert de Niro, Edward Norton, Marlon Brando, Angela Bassett,
 Paul Soles, Gary Farmer
 glazba: Howard Shore
 scenarij: Kario Salem, Lem Dobbs & Scott Marshall Smith (sinopsis:
 Daniel Taylor & Kario Salem)
 režija: Frank Oz
 proizvodnja: Paramount, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 123'

Nick Wells (de Niro) je vrhunski obijač sefova kojemu su godine učinile svoje i koji je umalo bio uhvaćen u svojoj posljednjoj akciji. Nakon toga je odlučio da prestane s tim poslom, smatrajući kako je sebi već osigurao dovoljno novca za mirnu egzistenciju vlasnika jazz kluba u Montrealu, odnosno zajednički zivot sa stjuardesom Diane (Bassett). Ali njegov stari prijatelj i suradnik Max (Brando) mu daje ponudu koja se ne odbija – basnoslovno vrijedno antikno žezlo koje se, stjecajem okolnosti, našlo u zgradi montrealske carinarnice, i koje bi Nicku omogućilo da ostatak života provede bez financijskih problema. No, Nick prilicno nerado pristaje na posao, i to iz dva razloga – osim što se akcija mora obaviti u njegovom mjestu boravka, prisiljen je koristiti se uslugama partnera – Jackieja Tellera (Norton), mladog kriminalca koji je, glumeći osobu s poteškoćama u razvoju, dobio posao domara u carinarnici te tako bio u prilici da izvidi cijelu situaciju i “uspava” alarmne sustave. Jedino što planu nedostaje jest netko tko je u stanju razbiti sef, i Nick je čovjek za to, ali će ovaj pothvat predstavljati veliko iskušenje čak i za stručnjaka s njegovim iskustvom.

Na prvi pogled, Tko je komu smjestio izgleda kao film svjetlosnim godinama iznad prosjeka suvremene holivudske produkcije. Scenarij je materiji (inače prilično često korištenoj u povijesti Hollywooda) pristupio s maksimalnom ozbiljnošću – kriminalci u filmu su pokazani kao vrhunski profesionalci, planiranje pljačke je gotovo jednako fascinatno kao sama izvedba, a uobičajeni klišeji i neuvjerljivosti su svedene na minimum. Zatim je tu glumačka postava koju rijetko kada imamo prilike vidjeti u posljednje vrijeme – umjesto jedne velike zvijezde imamo njih tri, od kojih svatko predstavlja “majstora” svoje generacije – Brandoa, de Nira i mladog Nortona (Klub boraca). No, oni koji zbog svega ovoga budu očekivali remek-djelo će nakon dva sata biti prilično razočarani. Za to je možda najveći razlog loš izbor ržzisera – Frank Oz, bivši “mapetovac” i posuđivač glasa Yodi u Lucasovim Ratovima zvijezda, se specijalizirao za lagane komedijice i u svom pokušaju da se dokaže u žanru trilera je svoj posao shvatio previše ozbiljno, lišivsi film humora i učinivši ga daleko dosadnijim nego što je trebao biti. Drugi ozbiljni problem je Ozov slab smisao za ekonomiju filmske vrpce – što zbog strahopoštovanja prema glumačkim veličinama, što zbog strahopoštovanja prema scenariju, radnja je prerazvučena (čemu doprinosi i skroz nepotrebni podzaplet s Nickovom djevojkom), a tu je, naravno i “neočekivani” obrat na kraju, koji prilično kvari dojam, iako je, doduše, mnogo uvjerljiviji nego u sličnim holivudskim projektima. No, ovom filmu ipak treba dati palac gore, i to najvipe zato što predstavlja za današnje doba prilično rijedak primjer holivudskog proizvoda koji je napravljen “lege artis”.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 7. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Mothmanova proročanstva (The Mothman Prophecies, 2002)

uloge: Richard Gere, Laura Linney, Debra Messing, Will Patton, Alan
 Bates, David Eigenberg
 glazba: Jeff Rona & "Tomandandy"
 scenarij: Richard Hatem (po knjizi Johna A. Keela)
 režija: Mark Pellington
 proizvodnja: Columbia, SAD, 2002.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 119'

John Klein (Gere) je čovjek koji ima sve što mu treba u životu – uspješnu karijeru novinara “Washington Posta” te zanosnu suprugu Mary (Messing) s kojom za Božić namjerava kupiti novu kuću. No, nakon razgledavanja novog doma njih dvoje dožive prometnu nesreću nakon koje se ispostavi da je Mary oboljela od rijetke i neizlječive vrste raka. Prije nego što umre, Mary će sve vrijeme crtati tajanstveno krilato stvorenje koje ju je, navodno, natjeralo da skrene s ceste. Ucviljeni Klein će zaboraviti taj incident, ali dvije godine kasnije će, vozeći se na rutinskom zadatku prema Richmondu, bez ikakvog objašnjenja završiti na skroz drugom kraju države, odnosno u gradiću Point Plesant u Zapadnoj Virginiji. Tamo će ga lokalna policajka Denise Smallwood (Linney) upoznati s cijelim nizom tajanstvenih i zastrašujućih događaja vezanih uz “mothmana” – lokalnu legendu, odnosno stvorenje koje je po svom izgledu identično Maryinim predsmrtnim črčkarijama. Klein, koji će i sam postati svjedokom sličnih incidenata, počinje istraživati cijeli slučaj i postaje uvjeren kako su “mothmani” tajanstvena natprirodna bića u stanju predviđati katastrofalne događaje. Klein na temelju svega zaključi kako će upravo Point Pleasant postati metom slične katastrofe, ali mu, naravno, nitko ne vjeruje.

Inspirirana urbanom legendom (koja je svojevremeno, kao gotovo i svaka druga, poslužćila Chrisu Carteru u Dosjeima X kao predložak za jednu od lošijih epizoda te nekoć kultne serije), Mothmanova proročanstva su film kojemu je dosta toga trebalo ići u prilog. Osim scenarija koji je na prvi pogled atipičan za horor (glavni “negativac” ostaje misterijem od početka do kraja, odnosno nije monstrum u klasičnom smislu riječi), tu je i režija Marka Pellingtona, filmaša koji se proslavio uznemirujućim filmom političke paranoje Arlington Road (Građani opasnih namjera). No, Pellington ovdje nije imao “čistu” priču pa se njegovo stvaranje “uznemirujuće” atmosfere svelo na niz “kulerskih”, tobože uznemirujućih kadrova koji bi kao trebali biti “lynchovski”, a uglavnom maltretiraju gledatelje. No, misterij je ipak takav da će gledatelji sve negdje do polovice biti zaintrigirani prije nego što sve stvari postanu kristalno jasne i film doživi svoju “atipičnu”, a opet tako predvidljivu i neuvjerljivu završnicu (koju su nam scenarist Hathem i Pellington telegrafirali vec negdje na sredini). Uzalud je tu i Richard Gere u jednoj od rijetkih uloga gdje se ne preglumljuje, i sirota Laura Linney (Iskonski strah, Truman Show), inače autoru ovih redova prilično draga glumica, uzalud troši sav svoj talent na ulogu sličnu onoj koja je svojevremeno donijela slavu Frances McDormand u Fargu. Dojam postaje još gori kada se scenarij filma usporedi sa istinitim događajima koji su ga navodno inspirirali – nesreći koja je pogodila Point Pleasant godine 1967. i inspirirala novinara Johna A. Keela da na temelju svojih članaka stvori novog “bigfoota”. Dakle, iz 60-tih radnja je premještena u današnjicu, glavni junak je dobio i životnu druzicu s melodramatske dodatcima, a završnica je, dakako, izmišljena kako bi se svemu dao uobičajeno holivudski hepi end. Da nije toga, Mothmanova proročanstva su još mogla proći kao pokušaj “atipičnog” horora, a sada ih se ne može gledati drukčije nego kao uobičajeni holivudski gnoj.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Munje! (2001)

uloge: Boris Milivojević, Sergej Trifunović, Maja Mandžuka, Milica
 Vujović, Zoran Cvijanović, Nebojša Glogovac, Nikola Đuričko
 glazba: Branislav Kovačević & Darko Obradović
 scenarij: Srđa Anđelić
 režija: Radivoje Andrić
 proizvodnja: Yodi Movie Craftsman, SRJ, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 90'

Nakon odlaska Miloševića su mnogi filmski znalci držali kako je kinematografija naših istočnih susjeda gotovo izgubila svoj smisao postojanja. Srpskim filmašima više nije bilo potrebno preko svojih filmova dokazivati zapadnoj publici kako postoji “druga”, tj. građanska, kulturna i prozapadna Srbija, a ni sam Milošević nije bio tu da dokazuje svoju navodnu demokratičnost toleriranjem filmova u kojima se njega i njegov režim nabija na kolac. No, prošle godine su nas u suprotno uvjerile Munje!, komedija Radivoja “Raše” Andrića (Tri palme za dve bitange i ribicu), ostvarenje koje u povijest neće ući samo kao prvi veliki post-miloševićevski hit, nego i kao prvi srpski film koji je nakon 1991. godine djelomično rađen u Zagrebu.

U Beogradu devedesetih godina Pop (Milivojević) i Mare (Trifunović) su dvojica najboljih prijatelja kojima je životni san pokrenuti prvi srpski “drum and bass” bend. Problem je u tome što ne mogu napraviti demo- snimku, pa su isprodavali stvari iz kuće kako bi Gojku Sisi (Đuričko), svom negdašnjem prijatelju iz skole, a sada moćnom vlasniku noćnog kluba, dali 350 DM da im obavi taj posao. No, Gojko se sjeća kako su ga zezali u školi, pa im se odluči osvetiti tako da jednostavno novac zadrži za sebe. Ostavši bez novaca, Pop i Mare su odlučni da ga vrate, ali to nije tako jednostavno. Iste noći ce njih dvojica upoznati dvije simpatične djevojke – Katu (Mandžuka), za koju se ispostavi da hoda s Gojkom, te Lolu (Vujović), rokericu kojoj treba prateći bend. U njihovoj potrazi za novcem, glazbenim snovima i ljubavnom srećom ce im se stjecajem okolnosti pridružiti i narkoman Deda Mraz (Cvijanović).

Postoje dva razloga zbog kojih Munje! u mnogo čemu predstavljaju prilično osvježenje u odnosu na vec pomalo ustajalu srpsku kinematografiju. Prvi je u pomalo neobičnoj formi – nedostatak budžeta je Andrića natjerao da film snimi u video-tehnici, što mu je, s druge strane, dalo dosta slobode za svakojake eksperimente. Tako film obiluje nizom montažnih trikova, flashbackova, kompjuterskih animacija, ali najupečatljiviji su slučajni prolaznici koji služe kao svojevrsni grčki zbor, odnosno ironični komentator zbivanja u filmu. Drugi razlog zbog kojeg su Munje! osvježenje jest pristup žalosnoj stvarnosti Srbije 90-tih – umjesto da nariče nad ratovima, etničkim čišćenjem, razaranjem, kriminalom, korupcijom, nasiljem i nedostatkom bilo kakve perspektive za sve generacije rođene iza 1970. godine, Andrić nam nastoji dokazati kako se čak i u tim najmračnijim trenucima srpske povijesti znalo živjeti, odnosno da oni koji su tada bili mladi imaju razloga za tim žaliti. Tako je beogradska omladina, usprkos sankcija i premlaćivanja studenata, još uvijek bila opsjednuta snovima o rock-karijeri i “kontanju komada”, pa su zbog toga mnogi Andrićev film nazvali srpskom verzijom legendarnih Lucasovih Američkih grafita. No, Andrić ipak dozvoljava implicitne socio-politicke komentare na račun Srbije 90-tih, temeljeći dosta humora na generacijskom jazu između današnjih 30- godišnjaka (koji imaju za čime žaliti) i 20-godišnjaka (koji ne znaju za ništa bolje).

Munje! predstavljaju i osvježenje po pitanju glumačke postave, jer se veteranima kao što su Cvijanović (kojega se sjećamo još iz Sivog doma 80-tih) i poznatim licima kao što je Glogovac (ovdje u maestralnoj ulozi policajca) pridružuju i mlade snage. Među njima je svakako najupečatljivija šarmantna Maja Mandžuka, koja će svojom pojavom mnoge podsjetiti na Heather Graham, odnosno Katie Holmes. No, Milicu Vujović u ulozi rokerice je već malo teže zamisliti kao objekt nečije žudnje. Ipak, najveći problem Munja! jest pomalo anti-katartička i slabašna zavrsnica. No, svemu tome usprkos, Munje! predstavljaju film koji će našu publiku svakako zabaviti i osvježiti davno nakon što prestanu ove ljetne vrućine.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Kevin sa Sjevera (Kevin of the North/Chilly Dogs, 2001)

uloge: Skeet Ulrich, Natasha Henstridge, Leslie Nielsen, Rik Mayall
 scenarij: William Osborne
 režija: Bob Spiers
 proizvodnja: CLT-UFA, Kanada/Britanija, 2001.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 100'

Kevin Manley (Ulrich) je skromni službenik losanđeleske turističke agencije kojemu se život skroz promijeni kada čuje da mu je na Aljasci umro djed i ostavio ne baš beznačajno nasljedstvo. Doduše, jedini uvjet da ga dobije jest sudjelovanje u “Iditarod” utrći psećih zaprega između Anchoragea i Nomea – gradova na dva suprotna kraja daleke sjeverne zemlje. Kevin nije aklimatiziran na surove uvjete života na Aljasci, nema pojma o psima niti o utrkama, ali je spreman sudjelovati. U tome će mu pomoći simpatična Bonnie Livengood (Henstridge), za koju se poslije ispostavi da je unuka djedovog najljućeg suparnika u potjeri za zlatom. Prava opasnost, pak, Kevinu prijeti od korumpiranog odvjetnika Clivea Thorntona (Nielsen) kojemu je stalo da Kevin ne završi utrku te u tu svrhu unajmljuje britanskog plaćenika Cartera (Mayall).

Kevin sa Sjevera (naslov koji je, ocigledno, inspiriran antologijskim dokumentarcem Nanook sa Sjevera) je opskurna niskobudžetna komedijica u kojoj se najviše ističe prilično ugledna glumačka ekipa. Skeet Ulrich (Vrisak), mladi glumac koji izgleda kao dvojnik Johnnyja Deppa, prilično se dobro snalazi u nezahvalnoj ulozi primjerenijoj Jimu Carreyu, dok zanosna Natasha Henstridge (Vrsta, Ubojica mekog srca, Duhovi Marsa) još jednom pokazuje kako joj bolje idu komedije nego SF-filmovi. No, razočarenje su glumci koji bi trebali biti komičarske veličine – legendarni Leslie Nielsen je prilično loš kao negativac, a Britanac Rik Mayall (Šljam, Državnik novog kova), kojeg ovdje ni rođena majka ne bi prepoznala, sav svoj talent svodi na dosadno parodiranje “stiff-upper-lip” britanskog “gentlemana”. Pravi je problem filma ipak u traljavom scenariju, ne previše produhovljenoj režiji Boba Spiersa i humoru u kojemu iz nekog frojdovskog razloga dominiraju štosevi na temu vršenja velike nužde. Ulrich, Henstridge i dobra country glazba su jedini razlog zbog kojeg Kevin sa Sjevera treba dobiti prolaznu ocjenu.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 5. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Princ Pacifika (Le prince du Pacifique, 2000)

 

uloge: Thierry Lhermitte, Patrick Timsit, Marie Trintignant, François
Berleand, Anituavau Lande, Thierry Marani
glazba: Eric Mosquet & Michel Sanchez
scenarij: Lucia Extebarria, Pierre Geller, Christian Biegalski & Thierry
Lhermitte
režija: Alain Corneau
proizvodnja: TF1 Films, Francuska, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 90′

Za vrijeme prvog svjetskog rata francuska vojska u Polineziju šalje svog kapetana Alfreda de Morsaca (Lhermitte) kako bi regrutirao ljudstvo među lokalnim življem. Put ga dovede do otoka gdje se ispostavi da lokalni mornarički zapovjednik Lefevbre (Berleand) regrutira ljude za nešto drugo – ropski rad u rudnicima Numeje. Sukob nadležnosti između njih dvojice dobiva novu dimenziju kada Re’ia (Lande), sin ubijenog lokalnog poglavice, ustanovi kako je upravo de Morsac inkarnacija legende po kojoj će stranac osloboditi njegov narod od zlih francuskih zavojevača. Niti Morsac, niti njegova majka Moeata (Trintignant) ne vjeruje mnogo u te legende, pogotovo zato što imaju važnija posla, jer poludjeli Lefevre želi ukloniti de Morsaca kao svjedoka svojih prljavih rabota. Snalažljivi Morsac će ostati dovoljno dugo na životu da kao svog partnera uzme Barnabea (Timsit), sitnog kriminalca i bivšeg Lefevreovog uznika, koji, pak, legendu shvaća kao priliku da se na brzinu obogati.

Alain Corneau je francuski filmaš koji je 70-tih snimao visokostilizirane krimiće ultradepresivnog sadržaja. Tri desetljeća kasnije Corneau je skroz promijenio ploču i nakon klasičnih povijesnih spektakla (od kojih je najpoznatiji Fort Saganne iz 1984. godine) se sada okušava u neobaveznim akcijskim komedijama natopljenim “političkom korektnošću”. Princ Pacifika nije naročito skup niti produhovljen, ali Corneau zato na raspolaganju ima vrlo dobru ekipu glumaca koji su se očito dobro zabavljali prilikom snimanja. Od svih njih je prilično loš François Berleand (Romansa) kao prolupali negativac, ali zato dojam dosta spašava Thierry Lhermitt, glumac prilično opsežne filmografije. Lhermitt, koji je sudjelovao i u pisanju scenarija, je jednostavno sjajan kao atipični akcijski junak – okorjela vojničina koja sve nastoji obavljati po “pravilima sluzbe” čak i u najapsurdnijim situacijama. Iako je završnica pomalo prezašećerena, Njegova partnerica Marie Trintingnat (kći uglednog glumca Jean-Louisa Trintignanta) nije baš previše uvjerljiva kao pacifička femme fatale. S druge strane, Patrick Timsit je prilično efektan kao Sancho Pansa za Lhermittov donkihotovski lik. Iako je završnica prezašećerena, dojam dosta popravlja i glazba newagerskog dvojca koji su u svijetu pop-glazbe poznati kao “Deep Forest”. Sve u svemu, Princ Pacifika, usprkos ponekih nedostataka, predstavlja više nego ugodno osvježenje u ove vruće ljetne dane.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 30. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.