RECENZIJA: Jessica Jones (sezona 2, 2018)

Ono što je u Zlatno doba televizije jednako iritantno kao i u ranijim televizijskim razdobljima jest to da mnogi veliki televizijski projekti na samom početku izgledaju sjajno da bi se vrlo brzo utopili u “sapun” i mediokritetsku žabokrečinu. Vrlo je moguće da će se slična stvar dogoditi s Netflixovim televizijskim ogrankom Marvelovog filmskog univerzuma, čije su serije na početku – Daredevil i Jessica Jones – izgledale kao pravo osvježenje u usporedbi sa sada već izlizanim konfekcijskim kino-proizvodima. Nekoliko godina i spin off serija kasnije, može se reći da su razočaranja bila neumitna, s obzirom da je prilično teško održati toliku razinu kvalitete. To se može reći i za drugu sezonu Jessice Jones, vjerojatno najbolju od svih Netflixovih serija o Marvelovim superjunacima, koja sama po sebi zapravo nije loša, ali koja predstavlja primjetan nazadak u odnosu na prvu sezonu.

Na početku druge sezone je naslovna protagonistica (Krysten Ritter), iako je uspjela pobijediti svog glavnog neprijatelja i mučitelja Kilgravea, u isto onako bijednoj situaciji kao na početku prve sezone. Vječno neraspoložena, prisiljena živjeti u zgradi s alkoholičarima, narkomanima i sirotinjom, te za život zarađivati kao privatni detektiv čiji klijenti predstavljaju dno njujorškog društva, Jessica Jones se još nije riješila teških psiholoških trauma niti prestala bijeg od njih tražiti na dnu boce. Da stvar bude gora, svemu tome je pridodana grižnja savjesti zbog toga što je oduzela nečiji život, i prilično joj slabo zvuče riječi utjehe od strane prijateljice Trish Walker (Rachael Taylor), koja je tvrdi da je njena žrtva dobila što je zaslužila. Na kraju je ipak prisiljena vratiti se radnoj svakodnevnici te je jedan od klijenata navede na trag IGH, tajanstvene organizacije zaslužne za tajne i ilegalne eksperimente zahvaljujući kojima je kao dijete bila dobila superherojske moći. Ona i Trish započnu istragu zbog koje će se Jessica sukobiti sa Alisom (Janet McTeer), tajanstvenom ženom obdarenom nadljudskom snagom, ali i sklonošću ispadima razornog bijesa zbog kojih ubija ljude oko sebe. Taj sukob, pak otkriva, da ona i Jessica dijele ne samo nadljudske moći ili način na koje su stekle, nego i iznenađujuću vezu koja će sve zakomplicirati. U međuvremenu se Trish, dijelom zbog još jedne nesretne ljubavi, ponovno odaje drogi, ali ovaj put na način koji će je dovesti do bolesne ideje da mora steći status superheroja poput Jessice, čija je odvjetnica Jennie Hogarth (Carrie-Ann Moss) suočena s teškom bolešću, ali i mahinacijama partnera iz svoje tvrtke.

Da će drugoj sezoni Jessice Jones biti izuzetno teško nadmašiti prvu bilo je jasno već i zbog toga što se u njoj više nema Kilgravea, koji ne samo što je bio jedan od najmonstruoznijih i najupečatljivijih negativaca u povijesti televiziji, nego je bio lik koji je radnji davao čvrst temelj i fokus. Iako se Kilgrave u jednoj od epizoda nakratko pojavljuje kao vizija/unutarnji glas glavne junakinje – što je u suštini fan service kojeg ljubitelji serije i Davida Tenanta neće zamjeriti – ta praznina nije adekvatno ispunjena, i to ne zbog lika Alise kojeg maestralno glumi Janet McTeer, nego zbog nedostatka scenarističkog fokusa i vještine. Drugoj sezoni fali pravi, prvoklasni negativac, ali je također opterećena nizom podzapleta koje autori serije nisu uspjeli spojiti u jednu čvrstu cjelinu, a također je bilo i problema s tempom, velikim dijelom izazvanim nastojanjem da se sezona razvuče na 13 epizoda u situaciji kada bi njih 10 ili možda čak 8 bilo sasvim dovoljno. Tako prvih nekoliko epizoda izgleda prilično dosadno, da bi se tek negdje na sredini počele događati prave stvari a Jessica Jones sličiti na seriju koja nas je osvojila u prvoj sezoni. Sama završnica je, pak, opterećena melodramatskim obratima od kojih su, neki, pak prilično predvidljivi. Dodatni je problem i u tome što neki od likova nisu dobro razrađeni, odnosno što se prečesto radi potrebe za nastavkom ili kompliciranjem radnje moraju ponašati kao idioti. Upravo zbog toga je najveće razočarenje lik Prycea Chenga (Terry Chen), privatnog detektiva koji predstavlja Jessicinog glavnog profesionalnog suparnika, a za kojeg nije jasno na temelju čega je stvorio takvu elitnu reputaciju.

S druge strane, neki od podzapleta funkcioniraju vrlo dobro, uključivši onaj s Jennie Hogarth, koji se čini pomalo zalutalim u Jessicu Jones, i koji bi mogao funkcionirati kao epizoda samostalne TV-serije ili Marvelovom spin offa, a kojeg spašava izvrsna izvedba Carrie-Ann Moss i prilično inteligentan način na koji se razrješava. Posebne pohvale zaslužuje sedma epizoda u kojoj se po prvi put kroz flashback prikazuje život mlade Jessice i Trish, te jedanaesta epizoda u kojoj se Jessica istovremeno mora boriti s duhovima prošlosti i rješavati neke prilično aktualne probleme u sadašnjosti. Gluma je u pravilu izvrsna, što uključuje Ritter koja sjajno barata s ne baš produhovljenim replikama i elementima radnje, te ih čini svježim. Najimpresivnijom se, međutim, čini Taylor, koja se pobrinula da ono što je u prvoj sezoni bio sporedan u ovoj izgleda kao lik koji bi mogao nadmašiti Jessicu Jones ili, kao što sugerira završna epizoda, možda čak zaradila novu seriju. Uspjeh je utoliko veći što je Trish jedini lik koji je u odnosu na prvu sezonu imao značajnu promjenu, i to promjenu nagore – od simpatičnog side kicka se pretvorio u iritantni narkomanski otpad, ali i nekoga spremnog za monstruozna i neoprostiva djela, ali kojeg će gledatelji svejedno voljeti vidjeti u trećoj sezoni. A možda upravo u tome leži nada za ovu seriju za koju se zna da može itekako bolje.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Marseille (sezona 1, 2016)

Netflix ostavlja dojam da se od svih velikih “igrača” najbolje prilagodio poslovnim parametrima Zlatnog doba televizije, odnosno shvatio da se TV-serije, kao i drugi proizvodi, moraju lokalizirati. Zbog toga je započeo donedavno nezamislivu pustolovinu stvaranja serija koje nisu na engleskom jeziku, odnosno napravljene u drugim zemljama osim Britanije i Amerike, sve češće ne samo s glumačkom postavom, nego i temama i zapletima koji se tiču tih ne-anglofonih zemalja. Možda je jedan od najzanimljivijih primjera Marseille, francuska TV-serija započeta 2016. i završena ove godine.

Kao što samo ime sugerira, radnja je smještena u drugi po veličini francuski grad, koji se od ostatka zemlje ističe svojim mediteranskim duhom, ali i nekim neugodnim i vrlo aktualnim problemima kao što su korupcija, kriminal i međurasne tenzije. Stvari su, međutim, išle međutim dovoljno dobro da protagonist, političar po imenu Robert Taro (Gerard Depardieu) zadrži mjesto gradonačelnika dvadeset godina. S obzirom da su ga pritisle godine, kao i zdravstveni problemi koji uključuju povremeno šmrkanje kokaina, spreman je napustiti kormilo grada i prepustiti ga svom dugogodišnjem pomoćniku i štićeniku Lucasu Barrèsu (Benoît Magimel) koji bi trebao rutinski dobiti sljedeće izbore. Neposredno prije tog transfera Taro planira svoju karijeru okruniti velebnim projektom obnove grada, koji uključuje izgradnju luksuznih kockarnica u gradskoj luci. Međutim, na ključnom sastanku koji bi trebao odobriti projekt, Barrès se iznenada okrene protiv svog mentora i glasom protiv torpedira cijeli pothvat. Taro se nakon toga, razbješnjen, odluči kandidirati protiv štićenika i započinje kampanju prilikom koje mora otkriti ne samo koji politički, poslovni, pa i gangsterski krugovi stoje iza Barrèsa, nego i motive za njegov izdajnički postupak. U međuvremenu njegova kći Rachel (Géraldine Pailhas), koja pod lažnim imenom radi kao novinarka u lokalnom listu, nastoji istraživati žalosno stanje stvari u lokalnim imigrantskim banlieuma te se upozna s dvojicom lokalnih kriminalaca, ne znajući da će preko njih postati povezana sa zavjerom protiv oca.

Marseille na prvi pogled izgleda francuski remake američke TV-serije, iako je riječ o originalnom proizvodu. Gledatelji će u njegovom sadržaju pronaći dosta, a možda i previše sličnosti s političkim dramama kao što su Kuća od karata, Boss ili Žica. Iako je tvorac serije, ugledni književnik Dan Franck, možda i imao namjeru nadmašiti te uzore, te od svega napraviti mrtvački ozbiljnu dramu o “dubokim” temama kao što su korupcija, negativne posljedice globalizacije i ekonomske krize, odnosno porast desnice u Francuskoj i Evropi, stječe se dojam da je sve završilo kao serija koja je daleko “ušminkanija” i manje autentična od svojih prekooceanskih uzora. Prije svega se to odnosi na dojam da je u seriju utrošena velika količina novca i da zbog nje Marseille izgleda daleko ljepši i glamurozniji nego što bi trebao biti u serije ove tematike. A taj se glamur može vidjeti u castingu, odnosno tome da pojedine uloge tumače glumci koji izgledaju kao da su sišli s modne piste. Još je veći problem scenarij koji glavni misterij rješava koristeći sapunska rješenja iz latinoameričkih telenovela, uz naravno, iritantni cliffhanger kojim završava prva sezona. Ono što spašava dojam, odnosno daje razloga da se pogleda još jedna sezona je vrhunska profesionalnost i “ispeglanost” produkcije, ali i prilično raspoložena glumačka ekipa. To se odnosi na Depardieua koji bi uloge poput marsejskog Bandića savladao i zavezanih očiju, ali još više na Megimela čiji je lik beskrupuloznog političara i seksualnog manipulatora enigmatskih motiva jedna od najboljih uloga negativaca od vremena Joan Collins u Dinastiji. Ovaj pokušaj Netflixa da komad Zlatnog doba televizije podijeli s Evropom i Francuskoj možda nije najbolje uspio, ali je zato moglo biti daleko gore.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Westworld (sezona 2, 2018)

Ostale sezone: 1

Ove godine će mnoga pitanja ostati neodgovorena, ali ne i ono koje je bilo izuzetno važno američkoj kablovskoj TV-mreži HBO. Ukoliko su se njeni direktori nadali da će nasljednicom planetarno popularne i rejtingom neprikosnovene Igre prijestolja postati Westworld, druga sezona te izuzetno skupe i razvikane serije im je na to pitanje dala nesumnjivo negativan odgovor. Iako će kritičari, po inerciji, pisati hvalospjeve svemu iza čega stoje slova HBO i praviti se kao u da u Zlatnom dobu televizije ne postoje drugi “igrači”, gledatelji su iskazali daleko manje oduševljenja, a na osnovu posljednjih deset epizoda se čini malo vjerojatnim da će itko citirati dijaloge Westworlda na internetskim memama ili da će ijedan od likova Westworlda doživjeti globalnu popularnost Daenerys, Tyriona ili Jona Snowa.

Prva sezona je uživala daleko veću gledanost, jer se daleko više temeljila na originalnom filmu iz 1973. godine, odnosno njegovim prvim dijelom, koji je opisivao neobični futuristički svijet u kojem korporacija Delos zahvaljujući izgledom i drugim detaljima savršenim čovjekolikim robotima bogatim gostima pruža svakojake užitke, uključujući i one najmračnije. Slično kao i u filmu, stvari krenu loše kada roboti, odnosno “domaćini”, razviju svijest i, izmučeni višedesetljetnim zlostavljanjem, započnu ustanak i počnu masovno ubijati goste i osoblje parka. Radnja započinje upravo u tom trenutku i prati nekoliko grupa likova koji za vrijeme tih apokaliptičnih događaja pokušavaju pronaći odgovore na egzistencijalna pitanja ili barem spasiti goli život. Dolores (Evan Rachel Wood), koja je prije ustanka kao “domaćin” predstavljala oličenje dobrote i čovjekoljublja, pretvorila se u strastvenog revolucionara uvjerenog da mora istrijebiti ljude ne samo u granicama parka nego i u ostatku svijeta. Maeve (Thandie Newton), koja je kao “domaćin” služila kao madam bordela, nastoji pronaći svoju kći, pri čemu je ne obeshrabruje mogućnost da je ta kći proizvod usađenih sjećanja, a prilikom opasne i krvave potrage otkriva moći za koje nije znala da ih posjeduje. William (Ed Harris), dugogodišnji gost koji je prilikom boravka u parku razvio sadističke sklonosti, preživljava ustanak, ali novu opasnu situaciju shvaća kao novu igru, odnosno izazov koji je bio razvio za vrijeme ustanka ubijen kreator parka Robert Ford (Anthony Hopkins). Istovremeno Charlotte Hale (Tessa Thompson), beskrupulozna direktorica Delosa, usprkos napornih, krvavih i uglavnom bezuspješnih pokušaja da preuzme kontrolu nad parkom, pokušava doprijeti do domaćina koji krije tajnu za njenu korporaciju daleko važniju od života gostiju i osoblja. U tome joj pomaže Bernard (Jeremy Wright), “domaćin” koji je u parku služio kao dio osoblja uvjeren da je ljudsko biće, i koji duboko u sebi kriju tajnu čije bi razotkrivanje moglo imati apokaliptične posljedice.

U drugu sezonu je utrošen veliki budžet, ali se nakon deset epizoda svejedno stječe dojam kako je ona jeftinija od prve. Gotovo sve lokacije – od rekonstrukcije Divljeg Zapada do futurističkih ureda i pogona koji održavaju park – su iste one koje smo mogli vidjeti 2016. godine. Jedini izuzetak predstavlja tzv. Šogunski svijet u kojem gledatelji imaju priliku vidjeti rekonstrukciju drevnog Japana, ali je on potrošen tek u jednoj epizodi. Ista se stvar može reći i za glumačku ekipu, koja je također reciklirana, i kojoj nedostaju zvučnija nova imena. No, ista ekipa radi izuzetno dobar posao. To se može reći za Evan Rachel Wood koja se od oličenja svega što je dobro i nedužno u svijetu transformirala u homicidalnog manijaka koji nastoji svim ljudskim bićima činiti ono što je Amon Goeth radio Židovima u Schindlerovoj listi. Thandie Newton također radi vrlo dobar posao, isto kao i Ed Harris čiji je lik, ispočetka prikazan kao monstruozni negativac, dobio humaniju dimenziju. Seriji bitno doprinosi i Anthony Hopkins, iako se njegov lik, iz razumljivih razloga, uglavnom pojavljuje u flashbackovima i kao vizijama. Ugodno iznenađenje predstavlja britanski glumac Simon Quatermain u ulozi “Delosovog” scenarista prisiljenog da u društvu ubilačkih robota u stvarnosti proživljava vlastite krvave i melodramatske priče. Dobar posao nastavlja i Jeremy Wright u ulozi trajno zbunjenog i traumatiziranog “domaćina” stalno rastrgnutog između vjernosti drugim “domaćinima” i ljudima na čiju je sliku i priliku bio stvoren.

Dobra gluma, međutim, prečesto u Westworldu služi kao paravan, i to uglavnom neuspješan, za scenarističku traljavost. Lisa Joy i Jonathan Nolan, proudcentski, scenaristički i bračni par koji stoji iza serije, je u prvoj sezoni imao i uglavnom koristio prilike da na osnovu prilično tanašnog i četiri desetljeća starog predloška stvori fascinantan svijet i likove. Međutim, kao i kod mnogih drugih modernih televizijskih stvaralaca, njihove ambicije su se u drugoj sezoni sudarile s nedostatkom talenta ili inspiracije. Osnovni zaplet je tako u prvoj sezoni “začinjen” misterijem koji se treba razriješiti u drugoj sezoni. Međutim, to rješenje, koje istovremeno predstavlja “iznenadni obrat” – koji neće predstavljati iznenađenje onima koji su gledali Svijet budućnosti iz 1976. godine, nastavak originalnog filma – dolazi tek nakon višesatnog mučenja u kojem većina gledatelja jednostavno neće moći ignorirati scenarističke i logičke rupe kroz koje bi se mogao provući nosač aviona. Još jedan prilog tezi da Nolan i Joy nemaju talent Michaela Crichtona, tvorca originalnog filma, je gubitak smisla za tempo. Radnja se odvija izuzetno sporo, i previše često služi kao izgovor za akcijske scene koje se svode na eksplicitno, ali ponavljajuće i dosadno nasilje koje bi mnogi bili skloni proglasiti pornografskim. Jedini dašak originalnosti predstavlja osma epizoda, u kojoj Zach McClarnon briljantno tumači lik poglavice indijanskih “domaćina”, odnosno pruža prilično zanimljiv podzaplet koji opisuje kako se njegovo pleme nastoji suočiti sa svijetom za koji su spoznali da više nije njihov. Joy i Nolan na kraju isto tako pokazuju iritantnu sklonost nelinearnoj naraciji, odnosno korištenju flashbackova koji će zbuniti gledatelje. To se zbiva i na samom početku, kada zbunjeni i amnezijom pogođeni Bernard svojim ljudskim “spasiteljima” pokušava pomoći otkriti što se dogodilo. Posljednja epizoda, koja je po sve iritantnijem HBO-vom običaju razvučena na sat i pol, također pokazuje sklonost tvoraca serije za nekoliko završnica koje svojom duljinom podsjećaju na Povratak kralja, a nakon njih slijedi isto tako iritantni “marvelovski” teaser poslije kojeg će mnogima splasnuti posljednji tračak oduševljenja za treću sezonu. Ukoliko HBO želi novu Igru prijestolja, morat će pružiti nešto sasvim novo.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Solo: Priča iz Ratova zvijezda (Solo: A Star Wars Story, 2018)

SOLO: PRIČA IZ RATOVA ZVIJEZDA
 (SOLO: A STAR WARS STORY)
 uloge: Alden Ehrenreich, Woody Harrelson, Emilia Clarke,
 Donald Glover, Thandie Newton, Phoebe Waller-Bridge,
 Joonas Suotamo, Paul Bettany
 scenarij: Jonathan Kasdan & Lawrence Kasdan
 režija: Ron Howard
 proizvodnja: Lucasfilm/Disney, SAD, 2018.
 trajanje: 134 min.

Konačno se i to dogodilo. Film iz ciklusa Ratova zvijezda ne samo da je podbacio, nego je po svojim komercijalnim rezultatima predstavljao nesumnjivi i neporecivi flop. I to ne samo običan, nego prilično velik flop, s obzirom da je u njega Disney, danas najmoćniji svjetski studio, ubacio nekoliko stotina milijuna dolara koje nije uspjela nadoknaditi kino-publika. Taj je događaj samo prije nekoliko godina bio nezamisliv, i to zahvaljujući tome što Ratovi zvijezda predstavljaju možda ne najdugovječniju, ali bez svake sumnje najveću medijsku franšizu, te što su se u nepunih pola stoljeća pretvorili u jednu od institucija svjetske popularne kulture te stvorili možda najmasovniju i najfanatičniju bazu poklonika zahvaljujući kojima je, između ostalog, čak i inače razočaravajuća trilogija prednastavaka predstavljala veliki trijumf. Propast Sola, međutim, danas i ne predstavlja neko posebno iznenađenje. Za to najveće zasluge ima Posljednji Jedi, posljednji film iz službene trilogije koji je za poklonike serije predstavljao dosad najveće razočarenje i mnoge od njih potakao da se pretvore u kritičare koji će nove Ratove zvijezda razapinjati sa žarom svježeg vjerskog preobraćenika. Svemu tome su, dakako, trebalo dodati i, danas prilično opravdane, bojazni da je George Lucas, tvorac originalne serije prodajom autorskih prava Disneyu svoje veliko djelo stavio u ruke pohlepne, ali i bezdušne korporacije koja ga ne razumije i/li prezire, odnosno da je u beskrupuloznoj trci za novcem spremna transformirati do neprepoznatljivosti. Jedan od simptoma “novih” Ratova zvijezda su bili i planovi za prednastavke ili spin-offe koji bi bili posvećeni pojedinačnim likovima ili sporednim događajima originalne trilogije. Nakon hvaljenog Rogue One je došao red na Hana Sola, vjerojatno najpopularnijeg lika u cijeloj franšizi, čije mladenačke dane prikazuje film s jednostavnim naslovom Solo.

Harrrison Ford je sa svojih sedam i pol banki definitivno prestar za tumačenje te uloge, a CGI tehnologija još uvijek nije toliko dobro razvijena da bi ga mogla “pomladiti”. Zato je za nju angažiran Fordov 47 godina mlađi kolega Alden Ehrenreich. Radnja započinje na Corelliji, industrijskom planetu poznatom po izgradnji brodova, ali i čijim mračnim ulicama vlada kriminalno podzemlje za koga su često prisiljena raditi i mala djeca. Među njima je bio i danas već odrasli Solo, koji odlučuje opljačkati svoje poslodavce i zajedno sa djevojkom Qi’rom (Clarke) pobjeći i započeti nov život. U tome, međutim, ne uspije te Qi’ra zaglavi na Corelliji, a Solo je prisiljen priključiti se Imperijalnoj floti gdje će se obučiti za pilota. Tri godine kasnije je zbog neposluha izbačen s Akademije i premješten u pješadiju, te će prilikom jedne bitke slučajno nabasati na grupu kriminalaca na čelu s Tobiasom Beckettom (Harrelson) koji su preuzeli identitete imperijalnih jurišnika te ih namjeravaju iskoristiti za pljačku koaksija, basnoslovno vrijednog goriva za svemirske brodove. Solo im se priključi te upozna Wookieja po imenu Chewbacca (Suotamo). Prvi pokušaj pljačke ne uspijeva te se banda nađe u problemima, jer je cijeli pothvat bio za račun Drydena Vosa (Bettany), šefa moćne zločinačke organizacije Grimizna zora. Vos, u čijem društvu Solo na svoje veliko iznenađenje vidi Qi’ru, je, međutim, spreman odobriti alternativni plan prema kome se koaksij u nerafiniranom i opasnom obliku treba opljačkati na planetu Kessel i onda opasnom rutom kroz asteroide brzo dovesti do rafinerije na planetu Savareen. Za taj je plan nužan svemirski brod nalik na “Millennium Falcon” čiji je vlasnik Lando Carlissian (Glover).

Solo je, slično kao i Rogue One, mjesecima prije premijere bio predmetom vijesti o strahovitim problemima prilikom produkcije. To je uključivalo kao i po Disneyeve producente neugodno angažiranje posebnog glumačkog instruktora za Ehrenreicha, kojemu je navodno bilo izuzetno teško “skidati” Fordove manire. Još je, međutim, bilo gora odluka da se sa seta otpuste režiseri Phil Lord i Christopher Miller nakon žestokih sukoba sa scenarističkim tandemom koji su čini Lawrence Kasdan (poznat po Imperija uzvraća udarac, najboljem filmu franšize) i njegov sin Jake. Kao zamjena je doveden Ron Howard, pouzdani hollywoodski veteran koji je na kraju morao gomilu scena nadosnimiti. Sve to nije ukazivalo na nešto posebno dobro, i strahovi su se uglavnom pokazali opravdanim, iako Solo, zapravo, i nije tako loš film kao što bi sugerirao njegov komercijalni fijasko ili žuč koju fanatični warseri prosipaju na Internetu.

Glavni problem Sola je, dakako, sam njegov koncept, odnosno očekivanje da će publika koja desetljećima voli lik u inkarnaciji Harrisona Forda prihvatiti isti u inkarnaciji mladog Ehrenreicha, kome, ma koliko to netko ne htio priznati, nedostaje Fordov šarm i karizma. Zvjezdane staze su bez nekih problema preživjele prijelaz na pomlađenu glumačku ekipu, ali je u tom filmu temelj bio u ideji, a ne liku koji predstavlja ikonu popularne kulture. Solo tu prepreku od početka nije mogao prebroditi, i unaprijed je bio osuđen postati tek kuriozitet ili svojevrsni fan film iza kojeg, doduše, stoje stotine milijuna dolara. Scenaristički tandem Kasdanovih se koliko-toliko dobro nosi s nezahvalnim zadatkom da iz apokrifnih i usput izrečenih detalja o Solovoj mladosti napravi uzbudljivu priču, ali u tome nema uvijek nekih uspjeha. Posebno je razočaravajuće objašnjenje kako je Han Solo stekao svoje ime, a također njegov lik nije prošao neku uvjerljivu transformaciju od naivnog mladića u simpatičnog antiheroja. S druge strane, Solo posjeduje nekoliko zanimljivih akcijskih scena, a i završnica, koja na osvježavajući i relativno uvjerljiv način izbjegava grcanje u nepotrebnom spektaklu i orgiji CGI -ja, publici nudi nekoliko zanimljivih obrata u priči. Za razliku od blijedog Ehrenreicha, ostatak glumačke ekipe je prilično raspoložen i uspijeva nositi film, udahnuvši život likovima koji bi inače bili brzo zaboravljeni. To se odnosi kako na Harrelsona tako i na Bettanyja kao jednog od najimpresivnijih negativaca u povijesti franšize. Režija je, međutim, u velikom dijelu filma problem, i to se odnosi na nesnalaženje s fotografijom koja je prečesto prilično mračna.

Spas filmu prečesto dolazi od scena ili likova koji bez namjere autora izazivaju smijeh. Zanimljiv detalj je tako scena ratovanja na Mimbanu, koja će neke hrvatske gledatelje svojom atmosferom podsjetiti na Krležinu Bitku kod Bistrice Lesne. Ipak, uvjerljivo najupečatljivija stvar kod Sola jest lik društveno angažiranog droida L3-37 koji koristi svaku priliku da iskaže neslaganje s ugnjetavanjem potlačenih manjina i čiji revolucionarni čin slučajno potakne slijed spektakularnih i po ostatak likova prilično opasnih događaja. Neki su kritičari smatrali da je L3-37 odraz javno iskazanih nastojanja producentice Kathleen Kennedy da Ratove zvijezda što više uskladi s današnjim moralnim, političkim i drugim standardima hollywoodskih salonskih ljevičara, ali je u stvarnosti taj lik postao parodija svega onoga što se danas stavlja pod skraćenicu SJW. To što će se Solo pamtiti po fanatičnom droidu, a ne glavnom liku, je jedno od mnogih objašnjenja zašto je film propao i zašto se budućnost Ratova zvijezda danas čini daleko mračnijom nego što je to itko mogao zamisliti prije nekoliko godina.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: The Alienist (2018)

Zasićenost sadržajima je jedan od problema s kojim će se, prije ili kasnije, morati suočavati tvorci serija u Zlatnom dobu televizije. A čini se da će se taj fenomen najprije manifestirati u kriminalističkom žanru, koji je, kao jedan od najstarijih akumulirao daleko više specifičnih likova, motiva i zapleta nego ijedan drugi žanr. Njegovim tvorcima je, dakako, sve teže osmisliti nešto originalno, pa možda ni ne iznenađuje što veliki broj današnjih kriminalističkih serija predstavljaju remakeove serija koje su već bile napravljene na nekom relativno ograničenom tržištu. U takvoj situaciji ne iznenađuje da se, nastojeći pronaći nešto originalno, ili barem dovoljno različito da privuče pažnju razmažene publike, scenaristi sve češće odlučuju na odlazak u prošlost, računajući da će neke danas banalne priče i zapleti izgledati bitno drukčije ako ih se prikaže kroz prizmu davno prohujalih desetljeća i stoljeća. Na prvi pogled bi se reklo da bi jedan takav pokušaj predstavljao The Alienist, kriminalistička miniserija u produkciji američke TV-kuće TNT,

Serija se temelji na istoimenom i nagrađivanom romanu Caleba Carra iz 1994. godine. Neobičan naslov predstavlja engleski izraz za psihijatra koji se koristio u 19. stoljeću, pred čiji se kraj odvija radnja. Mjesto zbivanja je New York 1896. godine, koji čak i u to vrijeme, kada se SAD još nisu nametnule kao vodeća svjetska sila, izgleda kao impresivna metropola čije će velebne građevine, uključujući nedavno sagrađeni Kip slobode, iz drugih dijelova svijeta privlačiti milijune useljenika željnih da uhvate djelić američkog sna. No, za većinu njih se taj san pretvorio u noćnu moru životarenja u prenatrpanim sirotinjskim stanovima ili po život sve opasnijim ulicama. Jedan od rijetkih koji iskreno pokušava promijeniti takvo stanje stvari je mladi, energični i idealistični političar Theodore Roosevelt (Brian Geraghty) koji je nedavno imenovan za šefa njujorške policije i čija se privrženost progresivnim idejama ne ogleda samo kroz instaliranje telefona u policijske postaje nego i dotada nezamislivo angažiranje žena kao policijskih uposlenika, a što uključuje i mladu Saru Howard (Dakota Fanning) kao njegovu službenu tajnicu. Kada se, međutim, New York suoči sa nezamislivo izopačenim i okrutnim serijskim ubojicom čija su meta dječaci koji se bave muškom prostitucijom, prisiljen je tražiti pomoć izvan svoje službe. Srećom, među njegovim prijateljima sa studija je John Moore (Luke Evans), ilustrator New York Timesa, te dr. Laszlo Kreizler (Daniel Brühl), ugledni psihijatar koji je uvjeren kako se počinitelja može uhvatiti tako što se na temelju načina na koji su zločini počinjeni shvati njegov pravi motiv. Roosevelt pristaje da njih dvojica, sa Sarah kao posrednicom, započnu vlastitu diskretnu istragu te im kao ispomoć šalje dvojicu mladih židovskih detektiva koji su oduševljeni pobornici novih forenzičkih tehnika kao što je uzimanje otisaka prstiju. Tako stvoreni tim mora pokušati ne samo otkriti nego i zaustaviti ubojicu, nego se i othrvati pritiscima i sabotaža od strane prema Roosveltu neprijateljskih korumpiranih policajaca, utjecajnih bogataša i crkvenih velikodostojnika koji se boje da bi istraga mogla iščeprkati brojne neugodne istine o njujorškoj eliti.

Glavni motiv zapleta ove serije – lov na izopačenog i očigledno isfrustriranog ubojicu – je korišten toliko puta da je toga očigledno bio svjestan i njen izvršni producent Cary Jo Fukunaga, koji se prije nekoliko godina bio proslavio tematski srodnom HBO-ovom serijom Pravi detektiv. Zbog toga je na taj element scenarija stavljen najmanji naglasak, pa se istraga obavlja relativno rutinski i gledatelju, zapravo, i nije toliko bitno tko će na kraju biti zločinac. Kada se na kraju razotkrije njegov identitet i ispostavi da je riječ o patetičnom gubitniku koji ne bi mogao zapaliti svijeću nekome poput Normana Batesa ili Hannibala Lectera, većina gledatelja će teško biti razočarana. Najvrednija stvar koju kriminalistički zaplet nudi publici jest izgovor da posjeti fascinantni svijet s kraja 19. stoljeća koji nam je istovremeno izuzetno stran i u nekim zastrašujućim detaljima izuzetno blizak. Prije svega se to odnosi na prikaz urbane industrijske civilizacije koja je uspjela pronaći postići neka dotada nezamisliva čuda kao što su telefon ili električna struja, ali koja su još uvijek dostupna isključivo nezamislivo sićušnoj eliti, dok se svi ostali moraju suočavati sa neizdržljivim siromaštvom, zagađenjem, bolestima i, naravno, kriminalom čije su žrtve daleko i od očiju i od srca dežurnih dušobrižnika koji prema tim masama teško kriju krajnji prijezir. The Alienist svemu tome dodaje aspekt različitih vjerskih, etničkih, rasnih, spolnih i drugih predrasuda, ali se on, za razliku od mnogih sličnih hollywoodskih proizvoda, ne pretvara u jeftin “politički korektni” agitrop ili trijumfalističko slavljenje napretka u proteklih dvanaest desetljeća. Naprotiv, The Alienist daleko više naglaska stavlja na sličnosti New Yorka s kraja 19. stoljeća s modernim svijetom, prije svega u svjetlu toga što je on tada, kao i danas, bio najprogresivnije i naj “cool” mjesto na svijetu, ali je opet imao svoju neopisivo mračnu stranu. Serija se, slično kao i književni predložak, u svemu tome vješto koristi kombinacijom izmišljenih i stvarnih povijesnih ličnosti, stvarajući živopisnu slikovnicu koja će gledatelje zadržati za ekran čak i kad im pokaže neke odvratne ili uznemirujuće sadržaje.

Ono što je kod The Alienista najbolje funkcionira su protagonisti, od kojih je svaki napisan kao izuzetno složen, ali fascinantan lik, koji se na svoj način bori s osobnim traumama ili društvenim predrasudama. John Moore, koji je od svih najbliži tradicionalnom macho junaku i kojeg izuzetno dobro tumači britanski gej i obično nezahvalnim ulogama opterećen glumac Luke Evans, se tako iza glazure dendijevskog pripadnika elite mora boriti s posljedicama nesretne ljubavi. Kreizler, kojeg tumači posljednjih godina izuzetno aktivan njemački glumac Daniel Brühl, iza krinke progresivnog znanstvenika krije nesigurnost izazvanu nesretnim djetinjstvom i izloženosti predrasudama koje je kao katolik morao trpiti u tada dominantno protestanskoj Americi. Sličan problema ima i Sara Howard, koja se suočava sa stalnim seksističkim omalovažavanjem i čije frustracije, ali i odlučnost da ih nadvlada, Dakota Fanning izvrsno prikazuje u jednoj od najupečatljivijih uloga svoje karijere.

The Alienist je, međutim, daleko od savršenstva. Kao TV-serija koja je velikim dijelom američka (iako snimana u budimpeštanskim studijima) od gledatelja će zahtijevati neuobičajeno dobro poznavanje američke povijesti s prijelaza 19. u 20. stoljeće, a prije svega karijere Roosevelta koji je u stvarnosti bio izuzetno živopisan lik, a kojeg Geraghty tumači tako da ga učini nimalo karizmatičnim i teško zamislivim kao budućeg predsjednika i tvorca modernog američkog imperijalizma. Nadalje je tu pomalo iritantna potreba da se sadržaj rastegne na 10 epizoda, a zbog čega se gubi ritam i vrijeme gubi na nepotrebne podzaplete, poput onih s Kreitzlerom sluškinjom Mary, koju tumači Q’orianka Kilcher, i čiji je nastup u nekim scenama prelazi granicu šmiranja. Usprkos toga, kao i nekim drugim nedostacima, The Alienist se doima kao osvježavajuće kvalitetna varijacija na inače prilično istrošene teme.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Altered Carbon (sezona 1, 2018)

Zlatno doba televizije je publici donijelo sadržaje o kojima je dosada mogla samo sanjati, ali je zato pred njihove tvorce dovelo isto tako nezamislive izazove. Jedan od primjera za to je Igra prijestolja, bez svake sumnje najpopularnija TV-serija našeg vremena čija je, društvenim mrežama poduprta, utkanost u suvremenu popularnu kulturu ideal kome svaki tvorac neke druge TV-serije svjesno ili nesvjesno nastoji težiti. To je posebno slučaj kod ljubitelja znanstvene fantastike, koji serije tog žanra, prije svega zbog budžetskih zahtjeva vezanih uz stvaranje alternativnih stvarnosti, smatraju najdostojnijim izazivačima i nasljednicima HBO-vog superhita. Koliko je taj ideal teško postići, možda najbolje svjedoči to da je The Expanse, serija koja se smatrala najizglednijim suparnikom Igre prijestolja, morala spašavati život nakon samo tri sezone prikazivanja. Drugi ozbiljan izazivač, iako ga takvim zasad malo tko doživljava, jest Altered Carbon, nastao u produkciji Netflixa, i čija je prva sezona prikazana početkom ove godine.

Serija se temelji na istoimenom nagrađivanom romanu Richarda K. Morgana, u Hrvatskoj objavljenog pod naslovom Digitalni ugljik. Radnja je smještena u relativno daleku budućnost, odnosno 2384. godinu. Čovječanstvo je uspjelo kolonizirati druge planete, ali je najvažnije tehnološko dostignuće, temeljeno na artefaktima davno iščezlih vanzemaljaca, uređaj temeljem kojeg je moguće doslovno izbjeći smrt. Svijest svake osobe se može uskladištiti u tzv. “stack”, odnosno posebne kapsulu u kralježnici, koje se u slučaju da tijelo umre može izvaditi i umetnuti u novo tijelo koje se zove “rukav”. Protagonist, čiji lik tumači Joel Kinnaman, je Takeshi Kovacs, profesionalni ubojica i bivši elitni specijalac čiji je “stack” nakon uhićenja bio stavljen u permanentni “led”. Nakon četvrt stoljeća je ponovno probuđen u San Franciscu, odnosno stavljen u novi “rukav”, pri čemu je to svojim vezama isposlovao Laurence Bancroft (James Purefoy), “Meth”, odnosno pripadnik bogataške superelite koja sebi može priuštiti kupovinu novih “rukava” i praktički vječni život. On od Kovacsa kao protuuslugu traži da pomogne riješiti slučaj njegovog ubojstva, čiji su trajni učinci spriječeni tek zahvaljujući skrivenoj rezervnoj kopiji “stacka”. Kovacs se daje na posao, iako su se San Francisco i ostatak svijeta u prethodnim stoljećima promijenili do neprepoznatljivosti. Njegova istraga traje paralelno s naporima policijske detektivke Kristin Ortega (Martha Higareda) da razriješi vlastiti nerazriješeni slučaj ubojstva djevojke za čijeg počinitelja sumnja da je povezan sa od strane zakona nedodirljivih “Methova”, dok se sam Kovacs suočava i s vlastitom traumatičnom prošlošću, vezanom uz pripadnost revolucionarnom pokretu kojeg je vodila karizmatska Quellcrist Falconer (Renee Elise Goldsberry).

Netflix je svojoj seriji pribavio status izazivača Igre prijestolja prije svega time što je u nju uložio prilično visok budžet, a koji se može vidjeti u svakoj od deset epizoda. Glavni razlog za to je u pomalo neobičnoj žanrovskoj kombinaciji svemirske opere i cyberpunka, pa se dio radnje – uglavnom Kovacsevi flashbackovi koji opisuju njegov život – odvijaju na vanzemaljskim svjetovima. Publiku će, međutim, daleko više fascinirati Kovacseva sadašnjost koja se odvija u velikom futurističkom megalopolisu koji, iako se u njemu može vidjeti znameniti Golden Gate, daleko više sliči Los Angelesu iz Blade Runnera. Sličnost s djelom Ridleya Scotta (i glavnom vizualnom inspiracijom za cyberpunk supkulturu) se može vidjeti ne samo u scenografiji, kostimima, pa čak i u nekim kadrovima koji izgledaju kao da su doslovno iskopirani iz filma, nego i u tome što, kao i u Blade Runneru (odnosno njegovoj originalnoj verziji iz 1982. godine) gledateljima radnju objašnjava voiceover naracija glavnog lika. Time Altered Carbon dobija još jednu dimenziju, odnosno elemente klasičnih i manje klasičnih film noira. Onim gledateljima koji manje mare za filmsku i drugu kulturnu baštinu će Altered Carbon daleko više ostati u sjećanju zbog toga što, u skladu s uzusima tradicionalnom cenzurom neopterećenog Zlatnog doba televizije dostavlja više nego adekvatne količine eksploatacijskog sadržaja. To se odnosi kako na brojne scene spektakularnih borbi u kojima se koriste futurističko vatreno i hladno oružje, tako i na prilično eksplicitno prikazivanje posljedice njihovog korištenja na ljudsko tijelo, a što uključuje rezanje glava, sakaćenja, ali i nastojanja da se nečija smrt učini permanentnom gađanjem i uništenjem “stacka”. Tu je, dakako, i drugi dio eksploatacijske formule kroz nekoliko relativno eksplicitnih scena seksa, kao i golotinje, te će gledatelji imati prilike gotovo sve važnije ženske likove vidjeti bez odjeće; čast muškog spola po tom pitanju brani James Purefoy, koji trinaest godina nakon Starog Rima svoje intimne dijelove stavlja na uvid televizijskim gledateljima. I, naravno, Altered Carbon nastoji eksploatacijski sadržaj kombinirati u možda najdojmljivijoj sceni gdje dolazi do krvavog obračuna s nedavno oživljenim i golim “rukavima”.

Tvorci serije, s druge strane, sebi i kritičarima takve sadržaje nastoje opravdati kao svojevrsnu “glazuru” za nešto mnogo “dublje” i ozbiljnije. Altered Carbon se, zapravo, pokušava baviti nekim zanimljivim i intrigantnim pitanjima vezanima uz prirodu ljudskog identiteta, odnosno špekulirati kako bi se buduće supertehnološko društvo moglo razviti i, kao u prethodnim primjerima kroz povijest, rješavajući jedne probleme moglo stvarati druge. Netflixova serija tako predstavlja svijet u kojem je besmrtnost dostupna, ali je, slučajno i namjerno, postala luksuz koji sebi mogu priuštiti jedino pripadnici malobrojne elite. Tako stvorena besmrtnost, s jedne strane, omogućava nezamislivu akumulaciju kapitala i društvene moći, a s druge strane, stvara iskušenja “Methovima” da se u borbi protiv višestoljetne dosade podlegnu nezamislivoj dekadenciji i izopačenosti. Serija također istražuje neke isto tako intrigantne načine kojima bi se takvom stanju stvari mogli prilagoditi oni na nižim dijelovima društvene ljestvice, kao i kakve bi efekte tehnologija besmrtnosti mogla imati na religiju. Altrered Carbon, međutim, u prikazu daleke budućnosti podliježe sadašnjosti, odnosno nepisanim kanonima “političke korektnosti”, te se tako negativci, a i samim time misterij koji treba razriješiti, mogu lako prepoznati prema tome koliko su po etnicitetu, rasi i spolu blizu idealu bijelog heteroseksualnog muškarca.

Jedna od najvećih ironija u svemu tome jest da je upravo jedan takav bijeli heteroseksualni muškarac glavni junak, ali i da on to, zapravo, nije. Kovacsev lik se, zahvaljujući flahsbackovima, u seriji pojavljuje u čak četiri inkarnacije, odnosno tri različita “rukava”, pri čemu ga, uz Kinnamana tumače četiri različita glumca, od kojih je najdojmljiviji Will Yun Lee kao “originalni” Takeshi Kovacs, a za kojeg su neki kritičari rekli da bi, zapravo, morao od Kinnamana preuzeti posao. Taj je efekt u velikom dijelu posljedica scenarističke konfuzije, odnosno ne baš najspretnije izvedenog objašnjavanja tehnologije “stackova” i stvaranja višestrukih identiteta. Nakon nekoliko epizoda Altered Carbon uglavnom rješava te probleme, pa je, tako, na primjer, epizoda koja kroz flashback prikazuje Kovacsev život, u mnogo čemu najbolja od svih. Završnica je, međutim, kao kod brojnih današnjih serija, nepotrebno razvučena kroz barem jednu suvišnu epizodu, a i sam epilog je antiklimaktičan. Ono što na kraju spašava ovaj projekt nije toliko njegova kvaliteta, pa ni pojedini lucidni trenutak – poput lika umjetnom inteligencijom vođenog hotela koji tumači relativno nepoznati ali sjajni Chris Conner – koliko naznake potencijala koji još uvijek nisu u potpunosti iskorišteni.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Loš Samaritanac (Bad Samaritan, 2018)

LOŠ SAMARITANAC
 (BAD SAMARITAN)
 uloge: David Tennant, Robert Sheehan, Carlito Olivero,
 Kerry Condon, Jacquline Byers
 scenarij: Brandon Boyce
 režija: Dean Devlin
 proizvodnja: Electric Entertainment, SAD, 2018.
 trajanje: 107 min.

Prije mnogo godina hrvatsku je javnost zgranula horor-priča iz stvarnog života čija je protagonistica bila djevojka zarobljena u prtljažniku, gdje ju je bio ostavio njen nasilni i posesivni bivši momak. Detalj koji je najviše uznemirio je bio taj da je dotična kod sebe uspjela sakriti mobitel i njime dozvati policiju samo da bi joj dežurni policajac, koristeći izuzetno kreativno tumačenje pravnih propisa, priopćio da nema osnova za intervenciju. Za razliku od brojnih osuda tog, u svakom slučaju, sramotnog postupka na internetskim forumima, bilo je vrlo malo diskusija o tome da li je taj policajac bio motiviran vlastitim ili iskustvima svojih kolega “opečenih” nakon što su u ranijim situacijama tog tipa učinili ili pokušali učiniti ispravnu stvar. Bilo je još manje rasprava na temu što bi u takvoj ili sličnoj situaciji učinio običan čovjek. Kao jedan od pokušaja odgovora na to pitanje bi mogao poslužiti Loš Samaritanac, triler-film u režiji Deana Devlina.

Naslovni lik je Sean Falco (Sheehan), mladi Irac koji je zajedno s majkom došao živjeti u Portlandu u američkoj državi Oregon. Iako se čini da posjeduje nekakav talent za fotografiju i iako je njegov imidž boemskog umjetnika bio dovoljno uvjerljiv da mu kao djevojku pribavi Riley (Byers), seksi studenticu iz više klase, Sean američki san nastoji ostvariti linijom manjeg otpora, odnosno bavljenjem sitnim kriminalom. Zajedno s prijateljem Derekom (Olivero), s kojim radi u restoranu vozeći automobile gostiju na parking, smislio je jednostavnu ali efikasnu shemu za dodatni prihod. Dok, u pravilu dobro “potkoženi”, gosti uživaju na večeri, on ili Derek se, koristeći navigacijske uređaje, odvezu do njihove kuće, provale te se “posluže” s tamo smještenim dragocjenostima. Sve to nekako funkcionira dok jedne večeri u restoran ne dođe bogati poslovni čovjek Cale Erendreich (Tennant). Prilikom pohoda na njegovu luksuznu vilu Sean bude šokiran otkrićem da Erendreich tamo pod okovima kao zarobljenicu drži ženu po imenu Katie (Condon). Odlučivši učiniti ispravnu stvar, prvo je pokuša osloboditi, a kada se to iz tehničkih razloga pokaže nemogućim, Sean bježi a potom policiji šalje anonimnu prijavu. Međutim, Erendreich je itekako spreman za takve situacije te svojom slatkorječivošću i par trikova uspije otkloniti sve policijske sumnje, a nakon što Sean ponovno pokuša osloboditi djevojku, i doznati tko ga je to pokušao prijaviti. Sitni irski kriminalac uskoro spoznaje da zatvor i deportacija nisu najgora stvar koja mu se mogu dogoditi, odnosno da je sebi na vrat navukao bogatog, utjecajnog psihopata koji je itekako sposoban njemu i njegovim bližnjima život pretvoriti u pakao.

Devlinu, koji je kao dugogodišnji partner Rolanda Emmericha zaslužan za niz spektakularnih, iako od kritike ne baš voljenih, SF-filmova, Loš Samaritanac predstavlja neobičan izlet u žanr trilera, sa za njegov opus još manje karakterističnim niskim budžetom. Osnovna premisa scenarija Brandona Boycea se, pak, oslanja na jednostavna hitcockijanska načela “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”. Tu, zapravo, ne odmaže to što je “običan čovjek” u stvari sitan kriminalac – dio publike, pogotovo s ovih geografskih koordinata, se lako može identificirati sa njegovim “snalaženjem”. A u svemu tome dosta pomaže što je Sheehan, irski glumac dosad poznat isključivo po epizodnim ulogama, prilično raspoložen u rijetkoj prilici da tumači glavni lik. Međutim, najbolja uloga pripada Davidu Tennantu, njegovom škotskom kolegi koji je ostvario jednu od najupečatljivijih prikaza zlikovca na velikom ekranu, i kojeg pri tome nije nimalo smetalo što je jedan sličan psihopatski lik tumačio u TV-seriji Jessica Jones. I ostatak glumačke ekipe je uglavnom dobar, prije svega relativno nepoznati portorikanski pjevač Carlito Olivero u ulozi Seanovog prijatelja i kolege.

Devlin, međutim, ovim filmom, bez obzira koliko bio drukčiji od njegovog dosadašnjeg opusa, neće uspjeti osvojiti naklonost kritike. Glavni razlog za to je, kao i kod mnogih sličnih trilera, dobra premisa nije dovoljna ako je scenarij loš. A način na koji se raspliće situacija u kojoj se našao protagonist sugerira upravo nešto takvo. Gledatelji su, da bi dobili nekakav triler, prisiljeni gledati scene i obrate u radnji koji grcaju u klišejima i neuvjerljivostima, odnosno vrijeđaju zdrav razum. To se prije svega odnosi na to da je glavni negativac, poput sličnih likova u lošim trilerima, obdaren gotovo nadljudskim sposobnostima, bilo da je riječ o obmanivanju policije, skrivanju tragova, regrutiranju žena koje će mu služiti kao alibi, ili hakiranju nečijeg života. Isto važi i za podzaplet s junakovom djevojkom koji je, bez obzira koliko je Jacqueline Byers oku ugodna (i usput to demonstrira u par “slobodnijih scena”), suvišan i samo film čini dužim nego što bi trebao biti. Postoje neke naznake da je Devlin možda sve to pokušao začiniti nekakvim socio-ekonomskim komentarom, pa se tako zločinačke “slobodne aktivnosti” glavnog negativca mogu povezivati ili objašnjavati njegovim statusom pripadnika današnje burzovno-mešetarske elite kojom dominiraju bezdušni beskrupulozni psihopati. Međutim, i ti je utopljeno u “političku korektnost” odnosno agitprop koji kao da je zalutao iz Obamine ere, pa se protiv zlikovca na kraju angažira FBI koja vodi crnoputa agentica (čiji lik tumači Tracey Haggins). Na kraju sve završi predvidljivo melodramatskim obračunom u kojoj junak i negativac moraju odmjeriti snage u usamljenoj kolibi usred šume. Završni kadar, iako pomalo neobičan za hollywoodska ostvarenja ovog žanra, neće otkloniti uglavnom loš dojam o ovom filmu koji je mogao biti daleko bolji.

OCJENA: 4/10