RECENZIJA: Crime Scene: The Vanishing at the Cecil Hotel (2021)

Facade of the Cecil Hotel with pedestrians crossing street and vehicles on road

Netflix je veliki dio svoje današnje reputacije izgradio na true crime dokumentarcima. Jedan od svježijih primjera je Crime Scene: The Vanishing at the Cecil Hotel („Mjesto zločina: Nestanak u hotelu Cecil”) iz 2021. godine. Ono što ovaj dokumentarac čini drukčijim jest gotički ugođaj koji pruža jedna od najozloglašenijih lokacija u Los Angelesu. Hotel Cecil – tužna art-deco zgrada u centru grada – koja je većim dijelom 20. stoljeća bila poprište serijskih ubojstava, samoubojstava i sličnih tragičnih događaja. Ipak, četverodijelna serija redatelja Joea Berlingera (koji figurira kao izvršni producent, kao i u druge dvije serije, uključujući Crime Scene: The Texas Killing Fields), posvećena nestanku kanadske turistice Elise Lam 2013. godine na kraju se pokazuje kao frustrirajuće narativno razvlačenje i eskploatacijski narativ, usprkos neupitno fascinantnoj prirodi misterije.

Serija se oslanja na reputaciju hotela, pretvarajući tužnu povijest zgrade u pozadinu za ono što je u biti vrlo tužan, ali prilično banalan slučaj mlade žene koju je pogodio psihotični ispad. Kada se u predposljednjoj epizodi razotkrije brutalna istina – da se Lam, koja je patila od bipolarnog poremećaja, slučajno utopila u hotelskom spremniku za vodu nakon manične epizode – publika je već bila izložena gotovo tri sata besmislenih teorija zavjere, amaterskih internetskih istraga i nagađanja o natprirodnim događajima.

Berlinger, autor koji je radio daleko bolje true crime dokumentarce, ovdje se odlučio za kvantitetu nauštrb kvalitete. Serija je neupitno predugačka; ono što bi mogao biti napet cjelovečernji dokumentarac je razvučeno na četiri epizode ispunjene ponavljajućim ustaljenim kadrovima hotela izvana i dosadnim dramatizacijama koje ne dodaju ništa. Stječe se dojam da je takva duljina manje kreativni izbor, a više posljedica pritiska streaming platforme za što više minutaže u svrhu bolje rejtinga.

Posebno je neugodan tretman “internetskih detektiva” koji su bili, a neki još jesu, opsjednuti Laminim slučajem. Serija ih u početku prikazuje kao naivne digitalne istražitelje koji otkrivaju skrivene istine, prije nego što postepeno otkriva koliko se njihova opsjednutost spiralno pretvorila u uznemiravanje nedužnih svjedoka i stvaranje neutemeljenih optužbi. No, umjesto da ponudi smislenu refleksiju o toksičnosti žanra true crime kao zabave, dokumentarac koristi isti onaj senzacionalistički pristup koji navodno osuđuje.

Seriju koliko-toliko spašava tehnička kvaliteta. Fotografija pažljivo koristi propadajuće, ali vizualno impresivne lokacije hotela Cecil. Intervjui s bivšim zaposlenicima i stanarima pružaju autentičan uvid u ekosustav hotela. Zbilja je šteta što se Berlinger nije više oslonio na taj materijal, umjesto da pribjegava tabloidnoj eksploataciji.

Crime Scene: The Vanishing at the Cecil Hotel na kraju ilustrira neke od najgorih aspekata današnjeg true crime buma: autentična intimna tragedija je razvučena izvan svake mjere, upakirana u komemoraciju dostojnu javne katastrofe, a prikazana kao cirkuska atrakcija. Usprkos autorskim pretenzijama na ozbiljnost, teško je pobjeći od neugodnog dojma da su autori profitirali od iste morbidne znatiželje koja je amaterske detektive dovela da seciraju nečiju intimnu psihijatrsku krizu. Kao i mnoge slične serije, vjerovatno bi sve moglo stati u duplo manje vremena. Ovo je propuštena prilika, a na četiri punog sata, i prilično dugačka.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Grešnici (The Sinner, sezona, 1, 2017)

U eri koju se često opisuje kao Zlatno doba televizije, publika je preplavljena kriminalističkim dramama različite kvalitete. Usred te zasićenosti, 1. sezona serije Grešnici ističe se kao jedan od intrigantnijih naslova u žanru, odvajajući se nekonvencionalnim pristupom formuli “tko je to učinio”. Umjesto da postavlja pitanje *tko* je počinio zločin, serija postavlja daleko zanimljivije pitanje: *zašto*? Ova preokrenuta očekivanja, u kombinaciji s izvrsnim glumama i jezivom atmosferom, omogućuju *Grešnicima* da se istaknu u prepunom polju.

Serija je adaptacija romana Die Sünderin (Grešnica) njemačke autorice Petre Hammesfahr iz 1999. godine. Producirao ju je USA Network, a međunarodno je distribuirao Netflix. Adaptacija premješta radnju iz Njemačke u sjeverni dio države New York, što se pokazuje iznimno učinkovitim u prikazivanju potrebne osjećaja izolacije i skrivene tame. Prvotno zamišljena kao samostalna mini-serija, neočekivani kritički i komercijalni uspjeh serije potaknuo je mrežu da proširi koncept u kontinuiranu seriju.

Radnja se usredotočuje na Coru Tannetti (Jessica Biel). Cora se čini kao neupadljiva mlada majka koja vodi miran, bezbrižan život sa svojim suprugom Masonom (Christopher Abbott) i njihovim malim sinom. Tijekom običnog izleta na jezero, Cora neobjašnjivo napada i više puta ubode mladića po imenu Frankie Belmont (Eric Todd), ubijajući ga pred brojnim svjedocima. Čin je besmislen, brutalan i potpuno nekarakterističan za nju – ili se tako čini. Slučaj je dodijeljen detektivu Harryju Ambroseu (Bill Pullman). Za razliku od kolega koji vide očiti slučaj ubojstva, Ambrose postaje opsjednut razumijevanjem Corinih motiva. Njegova istraga postupno otkriva zamršenu mrežu potisnutih sjećanja, vjerskog fundamentalizma i obiteljske traume koja seže u Corino djetinjstvo. Narativna struktura koristi nelinearno pripovijedanje, a fragmentirani flashbackovi polako otkrivaju strašnu istinu o tome što se dogodilo Cori prije mnogo godina u seoskoj kući, uključujući tajanstvenog muškarca i njezinu kronično bolesnu sestru Phoebe (Nadia Alexander). Sporednu glumačku postavu čine Carrie Coon kao Vera, žena povezana s Corinom prošlošću, i Dohn Norwood kao detektiv Dan Leroy, Ambroseov pragmatični kolega koji služi kao kontrast detektivovim nekonvencionalnim metodama.

Uspjeh prve sezone potaknuo je produkciju još tri sezone, emitirane između 2018. i 2021. Svaka sljedeća sezona usvojila je antologijski format, s Ambroseom kao jedinim stalnim likom koji istražuje novi slučaj. Ovaj strukturalni pristup ima značajne sličnosti s originalnom danskom verzijom serije Ubojstvo (Forbrydelsen), koja je također bila usredotočena na jednog detektiva dok se rotira kroz različite misterije. Antologijski model omogućuje kreativnu obnovu uz zadržavanje interesa publike kroz poznatu prisutnost omiljenog protagonista. Pullmanov Ambrose – ekscentričan, proganjan i obuzet gotovo patološkom potrebom da razbije ljude koje susreće – pruža čvrstu sidrenu točku za različite iteracije serije.

Ono što Grešnike čini posebno osebujnima je njihova atomsfera. Unatoč američkom okruženju, serija posjeduje neosporno europsku senzibilnost, evocirajući tradiciju nordijskog noira. Kinematografija preferira prigušene palete i prirodno osvjetljenje, stvarajući vizualnu sumornost koja odražava psihološku tamu narativa. Tempiranje je namjerno umjereno, dajući prednost unutarnjem svijetu likova u odnosu na proceduralni zamah. Prisutan je prožimajući osjećaj egzistencijalne tjeskobe, tajni koje trule ispod naizgled mirnih površina. Okruženje malog grada, s njegovom klaustrofobičnom društvenom dinamikom i institucionalnom samozadovoljnošću, podsjeća na rad skandinavskih autora poput Henninga Mankella i Stiega Larssona. Ova transatlantska estetska fuzija rezultira nečim uistinu jedinstvenim: američkom kriminalističkom dramom koja izgleda kao da je nastala iz fjordova Norveške ili ulica Kopenhagena.

Ako serija ima slabost, ona se povremeno ogleda u oslanjanju na određene melodramatične izmišljotine. Razrješenje Corine misterije, iako emocionalno zadovoljavajuće, zahtijeva donekle velikodušno suspendiranje nevjerice u pogledu mehanike potiskivanja sjećanja i slučajnosti. Međutim, takve kritike djeluju pomalo malodušno kada se usporede s značajnim postignućima serije. Bielina izvedba – sirova, ranjiva i fizički posvećena – donijela joj je zaslužene nominacije za Emmy i Zlatni globus. Pullman, s druge strane, stvara detektiva kakvog nema na televiziji: nespretnog, seksualno nekonvencionalnog i obdarenog čudnim, klimavim integritetom koji postupno otkriva neočekivane dubine.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Crime Scene: The Texas Killing Fields (2022)

Netflix je produkcijska kuća i streaming servis koji je veliki dio svoje reputacije izgradio na true crime dokumentarcima. Jedan od posljednjih projekata koji je izazvao pažnju je Crime Scene, ciklus dokumentarnih miniserija iza kojih, između ostalih, kao izvršni producent stoji i nagrađivani autor Joe Berlinger.

Godine 2022. je premijerno prikazan Crime Scene: The Texas Killing Fields, trodijelna miniserija koja predstavlja treću u nizu, i koju je režirala Jessica Dimmock. Radnja se bavi s „Teksaškim poljima smrti”, dijelu autoceste između Houstona i Galvestona koje je došlo na zao glas zbog velikog broja neriješenih ubojstava u posljednjih pedesetak i nešto godina. Serija nastoji razotkriti misterij iza niza zločina koji su desetljećima zaokupljali maštu američke javnosti, fokusirajući se na slučaj četiri mlade žene koje su bile ubijene ili nestale 1980-ih i ranih 1990-ih.

Prve dvije epizode postavljaju priču, upoznajući gledatelje sa žrtvama, svjedocima i osobama koje su na ovaj ili onaj način umiješane ili osobno pogođene sa strašnim događajima. Osobito dojmljiv je Tim Miller, otac jedne od ubijenih djevojaka, koji je desetljeća svog života posvetio traženju pravde nakon što ga je pravosudni i policijski sustav iznevjerio. Izljevi emocija, ali i odlučnost da se posveti svojoj misiji, bilo tražeći pravdu za svoju kći Lauru, bilo kao osnivač organizacije koja pruža pomoć osobama, koje su našle u sličnoj situaciji kao i on, čine neke najpamtljivijih trenutaka u seriji.

Međutim, treća epizoda potpuno kvari dojam. Posljednji dio pokušava dati gledateljima pružiti nekavu finalnu zadovoljštinu fokusirajući se na ubojicu koji je priznao neke od nepovezanih zločina, ali ovaj segment čini se brzim i nezadovoljavajućim. Narativ je prilično konfuzan, a gledatelji na kraju ostaju s više pitanja nego odgovora.

Jedna od prednosti Crime Scene: Texas Killing Fields leži u njenoj sposobnosti da izazove znatiželju putem intervjua i rekonstrukcija dramatiziranih događaja. Dimmockova upotreba arhivske građe, intervjua i povremene dramske rekonstrukcije relativno dobro gledatelje upoznaje s neriješenim ubojstvima.

Međutim, Crime Scene: Texas Killing Fields također pati i od problema s tempom. Dok neke epizode izgledaju predugo, posljednja se čini prebrza, i ostaje dojam da je Dimmock sve mogla napraviti s dvije umjesto tri epizode.

Usprkos prilike da se mračna tema, koja je, između ostalog, 2011. inspirirala igrani film Teksaška polja smrti, obradi na način koji dolikuje, Dimmock u tome nije u potpunosti uspjela. Serija je zanimljiva, ali frustrirajuća i definitivno ne izgleda dobro kada se usporedi s drugim dokumentarcima iz ciklusa Crime Scene.

OCJENA: 4/10

RETRO-RECENZIJA: Moulin Rouge! (2001)

Od svih filmskih žanrova koji se nisu mogli prilagoditi novim vremenima vjerojatno je najtežu sudbinu imao mjuzikl. Ta je filmska vrsta prilično teško prosla u prethodna dva desetljeća, obilježena dominacijom glazbenog videa – forme koja je daleko kraća, jednostavnija i jeftinija od nečega za sto nije vjerojatno da ce uspjeti gledatelje odrzati budnima u sat i pol vremena. To, svakako, ne znači da nije bilo filmaša koji su na ovaj ili onaj način taj gotovo odumrli žanr pokusali vratiti u zivot. No, njihovi rezultati (Allenov Svi kažu volim te i Brannaghov Nenagrađeni ljubavni trud) su bili uglavnom razočaravajuči. Jedini koji se mogao pohvaliti s

kakvim-takvim uspjehom bio je Alan Parker sa svojom Evitom, ali taj je film vise dugovao popularnosti Madonne nego željom publike da uziva u žanru koji joj je bio stran. No, gotovo pola desetljeća kasnije jedan mjuzikl je ponovno postao jednim od najrazvikanijih filmova godine, pa i pravi pravcati film-događaj od kojeg se mnogo očekivalo. Zasluge za to pripadaju australskom filmašu Bazu Luhrmannu, čija je bizarna adaptacija Romea i Julije vjerojatno uvjerila “Foxove” glavešine kako je on u stanju modernoj publici prodati i najstaromodniji sadržaj. Luhrmannove ambicije su bile sasvim u skladu s “Foxovim” očekivanjima

– on je smatrao kako bi boemska prica o Parizu s kraja prošlog stoljeća dobro sjela u “fin-de- siecle” atmosferi pred novi milenij. Na žalost, niz nesretnih okolnosti (smrt Luhrmannovog oca, razvod glavne glumice Nicole Kidman) i stalno prekoračenje budžeta su uzrokovali da Moulin Rouge! bude dovršen gotovo godinu i pol dana nakon što je bilo planirano. Na kraju je kritika bila oduševljena, ali ne i publika koja je Luhrmannovom spektakularnom mjuziklu uglavnom okrenula leđa.

Radnja filma se događa u Parizu 1899. godine, točnije u boemskoj četvrti Montmartre gdje mladi i siromašpni Englez Christian (McGregor) pokušava ostvariti svoju veliku ambiciju da napiše veliko djelo o “istini, ljepoti, slobodi i ljubavi”. Stjecajem okolnosti Christian će se upoznati sa skupinom boemskih umjetnika na čelu s Toulouse-Lautrecom (Leguizamo), kojima bi Christianov spisateljski talent dobro došao za veliki projekt – predstavu “Spectacular

Spectacular” koju namjeravaju “utrapiti” Harryju Zidleru (Broadbent), kazališnom impresariju i vlasniku “Moulin Rougea”, kabarea koji predstavlja najpopularnije mjesto za noćni izlazak u Parizu. Ono što boemi ne znaju jest da je “Moulin Rouge” u financijskim problemima, te da bi Zidleru dobro došla injekcija od strane moćnog vojvode od Monrotha (Roxburgh). Da bi odobrovoljio vojvodu, Zidler mu misli “namjestiti” svoju glavnu zvijezdu – kurtizanu Satine (Kidman). No, stjecajem okolnosti doći će do zabune i Satine će mladog Christiana zamijeniti za vojvodu. Taj nesporazum će rezultirati time da se Christian i Satine smrtno zaljube jedno u drugo, ali njihova profesionalna i romantična veza će biti pod sjenom vojvode kao i strašne tajne koja prijeti zauvijek upropastiti njihovu srecu.

Moulin Rouge! već na samom početku uspijeva u onome što je bilo nezamislivo za bilo koji holivudski film u posljednjih par desetljeća – da publiku ostavi otvorenih usta. Odmah nakon prilično nekonvencionalne špice Luhrmann jasno daje do znanja da će njegov prikaz Pariza s kraja 19. stoljeća (u potpunosti rekonstruiranog u australskim studijima) biti prožet stilom koji je obiljezio *Romea i Juliju* – videospotovskom tehnikom dovedenom do savršenstva, kao i vještim korištenjem vrhunske scenografije, kostimografije i specijalnih efekata koji se pretvaraju u vatromet zvukova i boja koji će impresionirati i najindiferentnijeg gledatelja. To prije svega dolazi do izražaja u glazbenim brojevima koji su vjerojatno jedni od najbolje postavljenih u cijeloj povijesti scenske umjetnosti. Osim što Luhrmann koristi “otkacene” montažne i vizualne tehnike, gledatelja će najviše iznenaditi to sto se ti brojevi oslanjaju na glazbu 20. stoljeća, pri čemu se vjesto kombiniraju razliciti izvori – od Nat King Colea do “Nirvane”. Taj zabavni anakronizam samo pomaze uspostavljanju nadrealne atmosfere koja ce prožimati cijeli film. No, ono sto će isto tako iznenaditi jest i činjenica da se u glazbenim brojevima Luhrmann koristi vokalnim mogućnostima svojih glumaca, pa tako imamo priliku ne samo vidjeti Nicole Kidman u jednom od njenih najglamuroznijih izdanja, nego i čuti kako su njene pjevačke mogućnosti sasvim dostojne njenog božanskog izgleda.

Gledatelji koji su uzlozeni ovoj, na trenutke bezobzirnoj, demonstraciji manipulativne moći slike i zvuka možda neće obratiti pažnju da cijelu tu konstrukciju skupa drži prilično slabašan zaplet koji se svodi na niz vec stotinu i vise godina prežvakanih klišeja (siromašni umjetnik, kurtizana sa zlatnim srcem itd.), kao i da su likovi svedeni na arhetipove. To samo po sebi i nije tako važno, s obzirom da Luhrmann ne krije da mu je ovdje bitnija forma od sadržaja, ali Moulin Rouge! ipak pred kraj postaje pomalo razvučen i ti nedostaci dolaze do izražaja, završnica možda i neće imati katartički učinak na modernu i ciničnu publiku. No, s druge strane, iako Moulin Rouge! nije onakvo remek-djelo kakvim je trebao biti, izvrsna glumačka

ekipa (među kojima se ističe Jim Broadbent čija će izvedba redefinirati Madonnin “Like A Virgin” isto onako kao sto je to svojevremeno učinio Tarantino u Psima iz rezervoara) i izvrsna glazba garantiraju da je riječ o nadasve ugodnom doživljaju koji će današnjim

gledateljima ostati u dugom i prijatnom sjecanju.

OCJENA: 7/10

uloge: Nicole Kidman, Ewan McGregor, John Leguizamo, Jim Broadbent,
Richard Roxburgh, Gary McDonald, Jacek Koman, Matthew Whittet, Kerry
Walker, Caroline O’Connor, David Wenham, Christine Anu, Kylie Minogue
scenografija: Catherine Martin
kostimografija: Catherine Martin & Angus Strathie
fotografija: Donald McAlpine
montaza: Jill Billcock
glazba: Craig Armstrong, Marius De Vries & Steve Hitchcock
scenarij: Baz Luhrmann & Craig Pearce
rezija: Baz Luhrmann
proizvodnja: 20th Century Fox/Bazmark Films, SAD/Australija, 2001.
distribucija: Continental
trajanje: 127′

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Ubojstvo (Forbrydelsen, sezona 1, 2007)

Kako vrijeme odmiče, tako se, bez pretjerane nostalgije, može reći da smo donedavno živjeli u razdoblju koje će biti upamćeno kao Zlatno doba igrane televizije. Kao njegov početak bi se mogla uzeti 2007. godina kada se na programu kanala AMC počela prikazivati TV-serija Mad Men (Momci s Madisona), a koju je nedugo potom slijedila Breaking Bad (Na putu prema dolje). Te su serije velikim dijelom zaslužne za razbijanje monopola koji su dotada BBC i HBO imali na kvalitetan televizijski program. Fenomen je imao daleko širi aspekt, jer je iste godine premijerno prikazana i danska kriminalistička TV-serija Forbrydelsen (kod nas prikazana pod naslovom Ubojstvo), koja je velikim dijelom pomogla razbijanju monopola na globalne popularne dramske TV-serije koje su dotada imale zemlje engleskog govornog područja. Veliki međunarodni uspjeh koji je serija potvrdila prilikom prikazivanja na BBC-u 2011. godine je u mnogo čemu potakao stvaranje sličnih serija u drugim skandinavskim, odnosno europskim, državama, pogotovo onima koje su preuzele sadržaj i stilske značajke koje će postati poznate kao „Nordic Noir”.

Protagonistica serije je Sarah Lund (Sofie Gråbøl), policijska inspektorica iz Kopenhagena koja se upravo sprema okončati karijeru kako bi se preselila u Švedsku i započela novi život sa svojim dečkom. Prije nego što se to dogodi, prisiljena je istražiti nestanak djevojke po imenu Nanna Birk Larsen. Nakon što je pronađeno njeno truplo, istraga se intenzivira i dotiče ambicioznog lokalnog političara po imenu Troels Hartmann (Lars Mikkelsen). Kako vrijeme prolazi, tako Sarah otkriva nove dokaze, ali još uvijek nije blizu otkrivanju počinitelja i opsjednutost poslom počinje utjecati na njen odnos s obitelji. U međuvremenu, nezadovoljan napretkom istrage, Theis Birk Larsen (Bjarne Henriksen), otac ubijene djevojke, odlučuje potražiti ubojicu sam i uzeti pravdu u svoje ruke.

Kao i kod većine „Nordic Noir” serija, Ubojstvo se odlikuje mračnom i depresivnom atmosferom na koju prilično utječu hladni i sivi eksterijeri Kopenhagena. Isto se može reći i za mračni sadržaj. Serija započinje s ubojstvom mlade djevojke koje nije prikazano na eksplicitan način, ali zato neugodu izaziva detaljan prikaz psiholoških posljedica na njenu obitelj i prijatelje. Ni protagonistica ne prolazi bolje, iako je Sarah Lund prikazana kao emocionalno hladna radoholičarka koja, pod krinkom profesionalizma, drži distancu prema svojim kolegama, a na kraju i prema svojoj obitelji. S obzirom da je kriminalistički slučaj prilično složen i da Lund mora istraživati cijeli veliki broj tragova i ispitivati brojne sumnjivce, to je prilika da se komentira opće stanje u danskom društvu, prije svega korupcija u lokalnoj politici, seksualno iskorištavanje mladih i odnos prema imigrantima.

Sadržaj serije, međutim, nije toliko originalan koliko narativni format koji je stvorio njen autor Søren Sveistrup. Prva sezona se sastoji od dvadeset epizoda, od kojih svaka ima radnju koja se događa tokom 24 sata i koja svaki put (osim, dakako, na kraju) završava s cliffhangerom. Taj postupak, s jedne strane, garantira da će gledatelji biti prikovani za ekran, ali s druge strane, tjera autora da često namjerno skreće njihovu pažnju na pogrešne indicije o mogućem počinitelju, ponekad i na štetu uvjerljivosti radnje. No, zahvaljujući sjajnom stilu i izuzetnoj kvaliteti produkcije, Ubojstvo nikada ne počinje sličiti na sapunjaču. Veliki doprinos tome je dala i sjajna glazba Fransa Baka, ali još više izvrsna glumačka postava, sastavljena od brojnih glumaca koji su se već bili nametnuli u mnogim zanimljivim djelima danske kinematografije 1990-ih i 2000-ih. Sofie Gråbøl, koja je zahvaljujući nošenju džempera, postala svojevrsna modna ikona, je vrhunski odglumila lik Sarah Lund, učinivši ga simpatičnim publici iako to ne bi sugerirao njen hladni i profesionalni pristup istrazi.

Ubojstvo je postiglo izuzetan uspjeh, te su prvu sezonu slijedili nastavci – druga sezona, emitirana 2010. godine, te treća sezona, emitirana 2012. godine. U međuvremenu su snimljeni remakeovi u Turskoj i Egiptu, te u SAD gdje su pod naslovom The Killing s Mireille Enos producirane četiri sezone od 2011. do 2014. godine.

UBOJSTVO

(FORBRYDELSEN)

uloge: Sofie Gråbøl, Søren Malling, Lars Mikkelsen, Troels II Munk, Morten Suurballe, Bent Mejding, Farshad Kholgi, Marie Askehave, Bjarne Henriksen

kreator:Søren Sveistrup

proizvodnja: DR, Danska, 2007.

trajanje: 20 epizoda po cca. 60 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: The Witcher: Blood Origin (2022)

„Vidjela žaba kako se konj potkiva pa i ona digla nogu.” Ovom bi se poslovicom najbolje mogla opisati odluka streaming servisa Netflix da, prije nego što je njegov fantasy serijal The Witcher došao kraju, isti dobije prednastavak. Za to su poticaj očigledno dali suparnički servisi HBO i Amazon Prime, koji su također lansirali ambiciozne i izuzetno skupe prednastavke temeljene na popularnim fantasy serijalima – u slučaju HBO to je bila Zmajeva kuća, koja predstavlja prednastavak Igre prijestolja, dok je Amazon Prime planira, prema nekim procjenama, utući milijardu dolara na Rings of Power, seriju čija se radnja događa u svijetu Tolkienovog Gospodara prstenova tisućljećima prije događaja prikazanih u romanima i Jacksonovim filmovima. U usporedbi s tim projektima, Netflixov projekt The Witcher: Blood Origin izgleda prilično skroman, jer je riječ o relativno kratkoj četverodijelnoj mini-seriji.

Serija započinje prologom smještenim u doba kada se odvija radnja „pravog” Witchera. Putujući bard Jaskier (Joey Batey) se našao usred oružanog sukoba iz koga ga spašava čarobnica Seanchai (Minnie Driver) koja mu potom kazuje priču o tome kako je došlo do „konjukcije sfera” i kako je stvoren svijet u kojem obitavaju on, Vještac i svi redovni likovi serije. Radnja se potom premješta 1200 godina u prošlost kada na području kasnije poznatom kao Kontinent nije bilo ljudi, te su tamo živjeli patuljci i vilenjaci. Potonji su podijeljeni u tri kraljevstva – Xin’trea, Pryshia i Darwen – koja tisuću godina vode iscrpljujući rat. Kralj Alvithir od Xin’tree (Mark Rowley) je, međutim, konačno uspio postići mirovni sporazum koji će se potvrditi kad se njegova sestra Merwyn (Mirren Mack) uda za kralja Mydira od Prishije. Ona, međutim, nije sretna zbog toga što će u povijest ući kao fusnota te zajedno s xin’treanskim glavnim čarobnjakom Balorom (Lenny Henry) izvede spektakularni puč u kome su uz pomoć čudovišta dovedenih iz drugih svjetova likvidirani ne samo njen brat, nego i dva druga monarha. Merwyn se proglašava caricom, ali je u stvarnosti tek Balorova marioneta. Nešto kasnije se u Eile (Sophia Brown), žena-bard i bivša ratnica u jednoj udaljenoj krčmi sretne s Fjallom (Laurence O’Fuarain) ratnikom iz suparničkog klana. S njime sklapa savez kada se ispostavi da su oboje meta ubojica koje je poslao Balor u nastojanju da likvidira sve veterane koji bi mogli ugroziti bivši režim. Njih dvoje se udruže i kreću u pohod protiv novostvorenog Zlatnog Carstva kojem će se pridružiti učiteljica mačevanja Scian (Michelle Yeoh), orijaški Callan (Huw Novelli), čarobnica Zacare (Lizzie Annis), čarobnjak Syndril (Zach Wyatt) i žena-patuljak Medlof (Francesa Mills).

S radnjom smještenom u daleku prošlost, koja je tek natuknuta u pričama i romanima Andrzeja Sapkowskog i popularnim igrama, *Blood Origin* je dao producentima Declanu De Barri i Lauren Schmidt Hissrich daleko više kreativne slobode. Lauren Schmidt Hissrich je vjerojatno bila sretna što se više ne mora svađati s glavnim glumcem Henryjem Cavillom, koji je kao veliki fan Witchera stalno zanovijetao što se scenarij odmiče od originala. *Blood Origin* je tako stvorio vlastiti svijet, što je bila velika prilika, ali i rizik da se Witcher upropasti isto onako kao što je Lucas prednastavcima torpedirao vlastito djelo u Ratovima zvijezda. Strahovi su se, na žalost, pokazali više nego opravdanima. Kreativni tim je bio orijentiran na „woke” sadržaje i imperativ da likovi budu što raznovrsniji po pitanju rase, spola i seksualne orijentacije. U tome se išlo gotovo do samoparodijske razine, ali je daleko veći problem potpuni nedostatak mašte i inspiracije kada se trebalo izgraditi drevni vilenjački svijet i objasniti kakve veze s ima s Kontinentom u doba Vješca. Iako su gotovo svi likovi u seriji vilenjaci, gotovo ih je nemoguće razlikovati od ljudi, odnosno vilenjaci, koji bi trebali biti drevna, mudra i prosvijećena rasa superiorna ljudima, izgledaju isto onako disfunkcionalno ako ne i više nego krvoločni likovi u Igri prijestolja. I, što je još gore, većina likova se ponašaju kao idioti, ili su loše napisani i postavljeni. Veliki ratnik Fjall tako prije izgleda kao nasilni Viking ili možda čak ork, nego kao vilenjak. Lik Merwyn je još problematičniji, i tu nema pomoći čak ni od škotske glumice Mirren Mack s njenim egzotičnim izgledom. Lik Eile, koji tumači Sophia Brown, je antipatičan čemu pridonosi jako loš izbor pjesama za koje je malo vjerojatno da bi ikome, čak i u tako drevna vremena, omogućili izvor prihoda. Usporedbe s Gospodarom prstenova čine Blood Origin bijednom i jeftinom kopijom, a još gore kada se ova miniserija usporedi s Igrom prijestolja. Umjesto složenih intriga i kompleksnih likova gledatelji će biti prisiljeni gledati hodajuće klišeje, uz pokušaj da se drevno vilenjačko društvo opiše kao oličenje klasnih razlika i represije, ali s daleko manje uvjerljivosti nego ljudski svijet Igre prijestolja. Stječe se dojam da je Blood Origin napravljen na brzinu, s relativno niskim budžetom i ono što bi trebao biti fascinatni set vilenjačke Xin’tree izgleda kao nešto što se može vidjeti u epizodama Zvjezdanih staza: Nove generacije. Iako u seriji ima nekoliko relativno dobrih akcijskih scena, to nije dovoljno da se ikome, pa čak ni najzagriženijim fanovima Witchera, preporuči ovo četverosatno gubljenje vremena.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: The Witcher (sezona 2, 2021)

Kod većine televizijskih serija koje uspiju preživjeti prvu sezonu je pravi trenutak kada se vidi hoće li ona doživjeti uspjeh ili ne u drugoj sezoni. Čak i one serije koje se dokažu svojom kvalitetom obično izgledaju lošije u prvoj sezoni, najčešće zbog toga što njihovi autori pokušavaju pohvatati konce i uspostaviti pravu formulu koja bi se trebala koristiti do kraja. U tome se, čini se, nije izuzetak ni The Witcher, jedna od najambicioznijih Netflixovih serija koja je prije nešto više od tri godine trebala za tu mrežu postići ono što je za HBO bila postigla Igra prijestolja.

Zaplet se i dalje temelji na pričama i romanima poljskog pisca Andrzeja Sapkowskog smještenim u fantastični svijet Kontinenta gdje ljudi koegzistiraju sa vilenjacima, patuljcima i sličnim stvorenjima, ali i čudovištima za čije se uklanjanje brine protagonist Geralt od Rivije (Henry Cavill), „vještac” koji je zahvaljujući mutaciji stekao moći nužne za taj zadatak. Druga sezona se uglavnom temelji na romanu Vilenjačka krv, za razliku od prethodne koja je temeljila na zbirkama priča Posljednja želja i Mač sudbine. Radnja započinje neposredno nakon događaja opisanih u prvoj sezoni, odnosno trenutka kada je Geralt sreo Cirillu od Cintre (Freya Allen), mladu princezu čiji je rodni grad osvojio imperator Nilfgaarda i koja je nakon toga morala bježati. Geralt je za nju sudbinski vezan te ju odlučuje zaštititi i kao najbolja opcija za to se čini dolazak u Kaer Morhen, drevnu utvrdu koja služi kao sjedište „vještaca” koje vodi Geraltov mentor Vesemir (Kim Bodnia). Tamo će „Ciri” odlučiti da i sama postane „vještac” te se podvrći intenzivnoj, napornoj i po život opasnoj obuci. U međuvremenu se za princezu, u čijim venama teče drevna vilenjačka krv, počne zanimati čarobnica Yennefer od Vengeberga (Anya Chalotra), drugi čarobnjaci, suparničke države i njihovi vladari, vilenjaci, ali i neka od natprirodnih stvorenja koje ne pripadaju Kontinentu.

Prva stvar koja upada u oči kod druge sezone jest to da je ona manje spektakularna od prve. To je djelomično posljedica problema koje je za vrijeme produkcije izazvala pandemija COVID-19, ali se razlog daleko više može pronaći u tome što je zaplet mnogo čvršći i konkretniji. Kontinent i ostatak univerzuma iz knjiga Sapkowskog je već bio prikazan i objašnjen, pa se ovdje scenaristi mogu više usredotočiti na likove i njihovu interakciju. To, s druge strane, znači da se glumačka postava mora daleko više truditi. To uključuje Henryja Cavilla, glumca poznatog po tome što je prije angažmana bio strastveni poklonik video-igara temeljenih na djelu Sapkowksog. Uloga Geralta mu, naravno, stoji kao sašivena ali je u drugoj sezoni, za razliku od prve gdje je bio cinični plaćenik, njegov lik nešto kompleksniji pa čak i malo ranjiviji. Freya Allen, koja svojim stasom savršeno odgovara naizgled ranjivom liku Ciri, je ovdje pak dobila priliku da se iskaže u scenama koje zahtijevaju fizički napor. The Witcher, kao i u prvoj sezoni, sadrži scene prilično eksplicitnog nasilja, lošeg rječnika i golotinje, ali, romantičnih scena u usporedbi s prvom sezonom nema, i to navodno zbog toga što je na tome inzistirao Cavill (koji je, navodno zbog svađe s producenticom, morao odustati od nastupa u četvrtoj sezoni). Još jedna bitna razlika u odnosu na prvu sezonu je što više nema potrebe za ne-linarnom naracijom koja je u prethodnoj sezoni znala zbunjivati gledatelje. Ovdje su stvari mnogo jasnije i iako se The Witcher čini malo konvencionalnijim, zadržao je razinu kvalitete u novoj sezoni te se budućnost serije, bez obzira na riskantne kadrovske poteze, čini svijetlom.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Rogue Heroes (2022)

Drugi svjetski rat je bio epohalni događaj koji je sadržavao bezbroj epizoda koje su i još uvijek izgledaju kao da su proizvod nečije razigrane mašte. Među njih spadaju i neke koje su prilično dobro poznate zaljubljenicima u vojnu povijest, ali su, iz ovih ili onih razloga, ostale nepokrivene od strane Hollywooda i drugih kinematografija. Jedna od tih epizoda je predmet SAS: Rogue Heroes („SAS: Odmetnuti junaci”), BBC-jeve šestodijelne miniserije koja je odnedavno dostupna na HBO Max.

Radnja započinje u proljeće 1941. godine u Sjevernoj Africi. Nakon što je prethodne godine nacistička Njemačka zgazila Francusku i ostvarila kontrolu nad Europom, pridružila joj se fašistička Italija u pokušaju da osvoji britanske posjede na Bliskom istoku. Nakon početnih neuspjeha, Talijanima je Hitler u pomoć poslao ekspedicijski korpus čiji zapovjednik Erwin Rommel bez problema tuče britanske i savezničke snage i brzo napreduje prema Aleksandriji i Sueskom kanalu. Poručnik David Stirling (Connor Swindells) je mladi i ambiciozni oficir, sin uglednog britanskog generala, koji smatra da je Rommel brzim napredovanjem načinio fatalnu grešku, zanemarivši svoju logistiku koja ovisi o sve duljim kopnenim komunikacijama preko tisuća kilometara nepregledne pustinje. Stirlingova ideja je da se Rommelova skladišta oružja, municije, goriva te aerodromi napadnu malim pokretnim postrojbama koje bi se ubacile u neprijateljsku pozadinu. Pretpostavljeni imaju vrlo razumijevanja za njegov plan, ali on svejedno uspije za njega pridobiti dvojicu kolega s reputacijom odmetnika koji ne poštuju vojnu hijerarhiju – poručnika Paddyja Maynea (Jack O’Connell) koji često čami u vojnom zatvoru zbog tučnjava i poručnika Jocka Lewesa (Alfie Allen), izumitelja bombe za uništavanje vojnih zrakoplova na zemlji. Stirlingov plan se počne ostvarivati tek kada se za njega zainteresira pukovnik Dudley Clarke (Dominic West), obavještajac specijaliziran za obmanu neprijatelja preko fiktivnih postrojbi, uključujući „Prvu pukovniju Specijalnih zračnih snaga” (SAS).

Rogue Heroes u mnogo čemu predstavlja tipičnu BBC-jevu produkciju u današnje tzv. Zlatno doba televizije, kada se nekoć najuglednija svjetska televizija mora natjecati s mali milijun streaming servisa od kojih mnogi nude atraktivan sadržaj. I dok se Steve Knight, scenarist najpoznatiji kao tvorac hit-serije Peaky Blinders, se prilično vjerno drži povijesnih činjenica vezanih uz stvaranje najpoznatije specijalne postrojbe na svijetu, dotle režiser Tom Shankland nastoji seriju učiniti što je moguće više „cool” i „hip”. To, prije svega, znači da će sadržaj uključivati ogromne količine eksplozija, pucnjava, eksplicitnog nasilja, ali i golotinje i seksa. Ovo potonje je vjerojatno razlog što je Knight u seriju uveo fiktivni lik francuske obavještajke Eve Mansour čiji lik tumači francuska plesačica Sofia Boutella. No, možda će najviše pažnje izazvati to što likovi koriste rječnik svjetlosnim godinama udaljen od „stiff upper lip” etosa britanske vojske kakvom je bila prikazivana 1940-ih te umjesto toga koriste svaku moguću priliku za eksplicitne psovke, a isto koriste čak i titlovi koji bi gledateljima trebali objasniti tu radnju. Ideja o SAS-u kao kreaciji antiestablishmentskih odmetnika koji ne mare za konvencije i pravila se dodatno odražava kroz korištenje klasičnih rock pjesama za soundtrack. Efekt ispočetka izgleda simpatičan, pogotovo kad tekstovi pjesma služe kao ironičan komentar zbivanja na ekranu, ali postaje anakron kada se uz rock počnu koristiti (obično na pogrešnim mjestima) tradicionalni pop šlageri iz ratnog vremena.

U seriju, snimanu na marokanskim lokacijama, je s druge strane uloženo dosta sredstava te je, uz malu pomoć CGI-ja, sjevernoafrička kampanja prilično uspješno rekonstruirana, uključujući neke od najspektakularnijih SAS-ovih prepada. Glumačka ekipa je prilično raspoložena, a posebno se ističe Connor Swindells u pokušaju da tumači lik što je moguće drukčiji od Adama Groffa u Sex Education. Jack O’Connell, koji je tumačio protagonista u tematski srodnom filmu Nesalomljivi, je gotovo neprepoznatljiv, a Alfie Allen je vrlo dobar kao najrazumniji i najstaloženiji od trojke SAS-ovih osnivača. Kao i mnoge današnje TV-produkcije, Rogue Heroes je prisiljen plaćati danak „woke” standardima, pa se u uniformama oficira britanske vojske mogu naći crnkinje, a i Dudley Clarke je prikazan kao osoba sklona „trans” oblačenju. No, to nije fatalni problem serije. Ratna zbivanja, koliko spektakularna bila, nemaju običaj pratiti hollywoodske konvencije, i to nije bio slučaj sa SAS-om, čiji je osnivač stjecajem okolnostima bio prisiljen posljednje godine rata provesti u zarobljeničkom logoru. To je autorima onemogućilo da na saharske pustolovine stave točku na uredan način, te su se umjesto toga odlučili na iritantni cliffhanger koji sugerira novu sezonu koje možda nikada neće biti.

ROGUE HEROES

(SAS: ROGUE HEROES)

uloge: Connor Swindells, Jack O’Connell, Alfie Allen, Sofia Boutella, Dominic West

scenarij: Steve Knight

režija: Tom Shankland

proizvodnja: BBC, UK, 2022.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Blonde (2022)

Sumrak civilizacije se može opisati kao razdoblje u kojem se više energije ulaže u destrukciju nego u stvaranje. Teško se oteti dojmu da živimo u jednom takvom razdoblju, s obzirom na to što se događa s međunarodnim pravom, nacionalnim valutama, kontinentalnim ekonomijama, naizgled banalnim detaljima svakodnevnog života koje su generacije uzimale zdravo za gotovo, a onda i kulturnom baštinom. Tome svoj doprinos u posljednje vrijeme daje i Hollywood, gdje se pod krinkom “progresivizma”, “političke korektnosti” i suočavanja s grijesima prošlosti napadaju temelji američke, zapadne i globalne kulture. Meta tog procesa, koji je stekao odlike nihilističke stihije, je na kraju postao i sam Hollywood. To se može vidjeti u načinu na koji je tretirao jednu od svojih najvećih ikona u Blonde, biografskom filmu Andrewa Dominika koji je nedavno postao jedno od najkontroverznijih filmskih naslova u posljednje vrijeme, ali isto tako jedan od najneugodnijih za gledanje.

Andrew Dominik je osim režije i napisao scenarij na temelju istoimenog romana feminističke spisateljice Joyce Carol Oates, poznatog po tome što je nastojao dati fiktivan prikaz života znamenite glumice i seks simbola Marilyn Monroe. Njegov film predstavlja drugu po redu adaptaciju, s obzirom da je 2001. godine bila snimljena televizijska miniserija s Poppy Montgomery u glavnoj ulozi. Dominikov film predstavlja prikaz nekih od najvažnijih događaja u biografiji Marilyn Monroe, od 1933. godine kada mala Norma Jean Baker (Lily Fisher) odrasta u domu svoje alkoholu sklone i mentalno neuravnotežene majke Gladys (Julianne Nicholson). Majka, frustrirana zbog toga što ih je otac ostavio, se iskaljuje na djevojčici i nakon jednog zastrašujućeg incidenta završi u duševnoj bolnici, a Norma Jean ide u sirotište. Desetljeće kasnije sad već odrasla Norma Jean (Anna De Armas) se pokušava probiti u Hollywood kao manekenka i glumica, ali njen savršeni fizički izgled je često izgovor za seksualno iskorištavanje. Jedna takva seansa kod producenta Daryla F. Zanucka (David Warshofsky) joj, međutim, omogući ugovor sa studijom 20th Century Fox na čijim će filmovima izgraditi karijeru pod pseudonimom Marilyn Monroe. Jedini muškarci s kojima ima koliko-toliko zdrav odnos su neobičan par koji čine djeca poznatih glumaca – Charlie “Cass” Chaplin Jr. (Xavier Samuel) i Eddy Robinson (Evan Williams) – s kojima prakticira seks utroje. Kada s jednim od njih zatrudni usred skupe produkcije, studio je prisiljava na pobačaj. Marilyn Monroe pokušava naći sreću s bejzbol superzvijezdom Joe Di Maggiom (Bobby Canavale), ali taj propada zbog toga što tradiciji skloni sportaš ne može smisliti korištenje seksualnih aluzija u njenim filmovima, što dovodi do nasilja i razvoda. Sljedeći muškarac u njenom životu je dramski pisac Arthur Miller (Adrien Brody) koji se, čini, jedini u njoj prepoznaje ozbiljnu glumicu umjesto starlete. Njihov brak propada zbog spontanog pobačaja, nakon čega se Marilyn okreće alkoholu i pilulama. Njenom tragičnom kraju će dodatno kumovati ljubavna veza s predsjednikom Johnom F. Kennedyjem (Caspar Phillipson).

Andrew Dominiku biografski žanr nije stran, s obzirom da je slavu stekao filmovima kao što su Chopper i (prilično precijenjeni) vestern Ubojstvo Jessea Jamesa od kukavice Boba Forda. U slučaju biografije Marilyn Monroe, vjerojatno najprepoznatljivije glumice u povijesti Hollywooda koja je šest desetljeća nakon smrti isto tako slavna kao na vrhuncu karijere, morao se suočiti s time da je njen život služio kao nadahnuće cijelom nizu umjetnika kao što su Andy Warhol i Elton John, odnosno da su detalji njenog života dobro poznati. Stoga je bilo teško na ekran donijeti nešto originalno, pa se Dominik odlučio da naglasak stavi na “najsočnije” detalje koji će biti prikazani na “šokantan” način i učiniti film predmetom kontroverze. Glavna je odluka bila ta da se život Marilyn Monroe prikaže kao manje-više neprestano stradanje, odnosno promovira vrlo popularna teza kako je njen imidž superzvijezde i seks-simbola za kojim su svi muškarci žudjeli, a sve žene htjele biti u stvarnosti bio krinka. Iza “Marilyn” se krila “Norma Jeane”, lijepa, ali izuzetno krhka žena koja je od najranijih dana bila metom zlostavljanja te čija će simbolična i uzaludna potraga za ocem dovesti do još zlostavljanja – fizičkog, psihološkog i seksualnog – u kome sudjeluju gotovo svi, od majke, preko agenata, direktora studija, režisera, njenih muževa i, na kraju, karizmatskog predsjednika. Dominik, kombinirajući fikciju sa stvarnim ličnostima i događajima, reducira Marilyn na žrtvu te nastoji izbjeći da se život slavne glumice pokaže glamuroznim ili barem zanimljivim.

Rezultat je prilično neugodan film koji još neugodnijim čini Dominikov stil, koji kao da posljednjem skeptiku želi utuviti u glavu da gleda “uzvišeno” djelo umjetničke kinematografije. Većina filma je napravljena u crno-bijeloj tehnici, dok su pojedine scene u boji; Dominik također eksperimentira s formatom slike koji skače s 4:3 na 2,35:1, nastojeći, često bez mnogo uspjeha, praviti razliku između Marilynih fantazija i njene žalosne stvarnosti. Dodatni problem je i glazba Nicka Cavea i Warrena Ellisa koja zvuči anakrono i gledatelje podsjeća da je Blonde film iz 2020-ih, a ne pokušaj rekonstrukcije prošlosti.

Jedina osoba koju se u ovom filmu mora pohvaliti je Anna De Armas, kubanska glumica koja je uložila dosta toga u zahtjevnu i prilično nezahvalnu ulogu. De Armas, iako fizički ne sliči na Marilyn, se pobrinula da je što vjernije utjelovi – u pitanju nisu samo frizura i kostimi, nego i šminka, kontaktne leće i čak posebna zubna proteza. De Armas je pažljivo proučavala Marilyn i njene filmove, te je njen prikaz slavne glumice izuzetno uvjerljiv. Za svoj nastup bi mogla očekivati “Oscara”, ali se to čini malo vjerojatnim s obzirom na kontroverze. Mnogi su film napali kao eksploatacijski, odnosno optužili da Marilyn simbolički radi isto ono što joj je radio Hollywood. Razlog je dijelom i u tome što se De Armas u velikom broju scena pojavljuje razodjevena ili potpuno gola, odnosno što njen lik u pojedinim scenama sudjeluje u seksualnim aktivnostima prikazanim na tako eksplicitan način, da je od cenzorskog odbora MPAA dobio najstroži mogući rejting – NC-17. U prošlosti, kada su se takvi filmovi prikazivali u kin-dvoranama, to je za film bilo smrtna presuda, ali danas, kada se film distribuira na streaming servisima, i nije toliki problem. Cenzorski kriteriji, doduše, izgledaju uobičajeno neopravdani, s obzirom da se daleko “sočniji” sadržaj mogao vidjeti u HBO-vim i drugim televizijskim serijama posljednjih godina. Dominik se, na kraju, pobrinuo da se sav taj sadržaj prikaže na nimalo erotičan način, čineći *Blonde* gubljenjem vremena čak i za onaj dio publike koji je ovaj precijenjeni film htio gledati zbog onoga što je nekoć davno bilo “zabranjeno voće”. I Marilyn Monroe i publika su zaslužili nešto daleko bolje.

BLONDE

uloge: Anna De Armas, Adrien Brody, Bobby Canavale, Xavier Samuel, Julianne Nicholson

scenarij: Andrew Dominik

režija: Andrew Dominik

proizvodnja: Netflix, SAD, 2022.

trajanje: 166 min.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: The Wheel of Time (sezona 1, 2021)

Vjerojatno najrazvikaniji televizijski projekt godine, ako ne i desetljeća, je Amazonova adaptacija Gospodara prstenova, serija koja bi, prema nekim procjenama, mogla imati budžet od preko milijardu dolara i kao takva razbiti sve dosadašnje rekorde. Tako ambiciozni pothvat, za kojeg se očekuje da bi trebao biti nova Igra prijestolja, je prilično velik zalogaj čak i za studio koji iza sebe jednu od financijski najmoćnijih korporacija na svijetu. Stoga ne čudi što je Amazon prije njega pokrenuo seriju koji bi se, zbog slične teme i žanra, mogla nazvati svojevrsnom probom za Gospodara prstenova. Riječ je o Wheel of Time, odnosno Kolu vremena, adaptaciji istoimene popularne serije fantasy romana Roberta Jordana, također poznate po svojoj epskoj širini koja se ogleda u tome da se sastoji od čak 14 romana, te da je Jordan nije uspio završiti za života te je posljednja tri romana napisao Brad Sanderson. Budžet za novu seriju je navodno iznosio oko 80 milijuna US$, što u usporedbi s Gospodarom prstenova izgleda kao sitniš, ali je riječ tek o prvoj sezona koja se sastoji od relativno skromnih osam jednosatnih epizoda.

Radnja prve sezone se okvirno temelji na Oku svijeta („The Eye of the World”), prvom romanu iz serije. Smještena je u fiktivni svijet tri i pol milenija nakon apokaliptičnog rata u kojem su sile Svjetla porazile Mračnog, ali istovremeno izazvale destrukciju kojom je okončano prosperiretno i napredno Doba legendi. Svijet se koliko-toliko oporavio, ali u njemu je tehnologija na razini srednjeg vijeka, a magiju, odnosno Prvu moć, koriste isključivo žene koje pripadaju čarobnjačkom redu Aes Sedai. Jedna od njih je Moraine (Rosamund Pike) koja, zajedno sa svojim vjernim zaštitnikom a’Lanom (Daniel Henney) dolazi u oblast Dvije Rijeke gdje bi se mogao nalaziti Preporođeni Zmaj, za koje proročanstvo tvrdi da bi mogao svijet spasiti od Mračnog ali ga isto tako i uništiti. Toga je, po svemu sudeći, svjestan i Mračni koji je na tamošnje selo poslao armije čudovišnih troloka. Oni otimaju lokalnu „Mudrost” (iscjeliteljicu) Nynaeve (Zoe Robbins), dok Moraine okuplja četvero preživjelih – Randa (Josha Stradowski), Perrina (Marcus Rutherford), Mata (Barney Harris) i Egwene (Madeleine Madden) – kako bi ih odvela na dugo i opasno putovanje do Bijelog tornja, sjedište Aes Sedai.

Serija je, barem što se tradicionalnih parametara tiče, doživjela uspjeh. Imala je rekordnu gledanost na matičnom streaming servisu Amazon Prime, a i kritike su uglavnom bile pozitivne. S druge strane, malen ali prilično glasan dio fanova Jordanovog opusa je protiv serije digao kuku i motiku smatrajući da su producenti, u nastojanju da Jordanovo djelo učine pristupačnijim običnoj publici načinili previše drastične primjene. Ti fanovi će, dakako, činiti manjinu, i to iz prozaičnog razloga da je malo onih koji su prije gledanja pročitali desetak tisuća stranica originalnog teksta zbog kojih, na primjer, Tolkienov Gospodar prstenova u usporedbi izgleda kao džepna knjižica koja se može pročitati za vrijeme vožnje prigradskim autobusom. Obični gledatelji će, s druge strane, seriju daleko prije uspoređivati s Igrom prijestolja. I takva usporedba na kraju ipak nije dobra za The Wheel of Time.

Visoki budžet se u seriji uglavnom vidi. Jordanov fiktivni svijet je prilično dojmljivo rekonstruiran uz pomoć lokacija u nekoliko evropskih zemalja (uključujući Hrvatsku) kao i obilno korištenje CGI-ja. Velika pažnja je pružena kostimografiji, pogotovo kada je riječ o Aes Sedai, odnosno različitim frakcijama koje čine taj red. Gradovi i naselja su napravljeni na način da svaki od njih ima određen karakter. Scena bitke s trolocima na početku je dobro napravljena, dok se to ne može reći za scenu bitke na kraju sezone, u kojoj dosta toga nema taktičkog smisla.

Glumačka ekipa je, s druge strane, poslovično dobra. Rosamund Pike je izvrsna u ulozi Moraine, lika koji predstavlja tradicionalnog mentora, ali uz iskazivanje majčinskih kvaliteta mora biti i sklona spletkama. Njen lik, također, mora držati emocije pod kontrolom, a što je za Pike stvorilo dodatni glumački izazov, koji je dobro savldaan. Daniel Henney je također dobar u ulozi njenog zaštitnika, a isto se može reći i za ostatak uglavnom mlade glumačke ekipe koja čini družiu.

Glumački trud je, s druge strane, u dosta navrata obezvrijeđen s traljavim scenarijem koji je The Wheel of Time nastojao učiniti previše sličnim ne samo Igri prijestolja, nego i drugim „cool” serijama fantasy žanra. I u tome se, također, išlo drugim pravcem od Jordanovog teksta. Tako su, na primjer, potencijalni Zmajevi od adolescenata u književnom predlošku pretvoreni u odrasle muškarce i žene, te su stvoreni prilično iritantni ljubavni trokuti i slični podzapleti koju seriju čine previše „sapunastom”. Također je bilo i intervencija u smjeru današnje „političke korektnosti”, kako po pitanju rasne različitosti, tako i promoviranju alternativnih životnih stilova, pa je tako Moraine prilično neuvjerljivo uvaljena u lezbijsku vezu s Syuan Sanche, predvodnicom Aes Sedai koju tumači Sophie Okonedo. Mnogo ozbiljniji problem serije je loša montaža, zbog koje se mnogi događaji odvijaju prebrzo, konfuzno ili na način koji stvara ozbiljne rupe u zapletu. Neki od problema serije, doduše, nisu isključivo krivica producenata. Snimanje je bilo prekinuto zbog pandemije COVID-19 i lockdowna, a kada je ponovno započelo, set je napustio Barney Harris, zbog čijeg odsustva je i njegov lik nestao iz serije. No, čak i uz takve izgovore, dojam je da je ova serija mogla biti mnogo bolja. Moguće je da u sljedećim sezonama Wheel of Time bude dosta bolja, ali ovo dosad bi moglo biti ozbiljno upozorenje za tvorce Gospodara prstenova.

THE WHEEL OF TIME

uloge: Rosamund Pike, Daniel Henney, Zoe Robbins, Madeleine Madden, Josha Stradowski, Marcus Rutherford, Barney Harris

kreator: Rafe Jenkins

proizvodnja: Sony/Amazon, SAD, 2021.

trajanje: 8 epizoda (po 54-62 min.)

OCJENA: 4/10