RECENZIJA: Krivnja (Den skyldige, 2018)

KRIVNJA
(DEN SKYLDIGE)
uloge: Jakob Cedergen, Jessica Dinnage
scenarij: Gustaf Möller & Emil Nygaard Abeldsen
režija: Gustaf Möller
proizvodnja: Nordisk Film/New Danish Screen, Danska, 2018.
trajanje: 85 min.

Jedna od načela klasične književnosti je nalagalo autorima dramskih djela da njihovo mjesto i vrijeme radnje budu jedinstveni, odnosno da se radnja ne “skače” na neke druge lokacije ili u budućnost. U svijetu sedme umjetnosti je to načelo napušteno relativno brzo, čim su prvi filmaši otkrili “čaroliju” montaže. To, doduše, ne znači da nema filmova koji radnju drže čvrsto ukotvljenu na jedan ograničeni prostor u ograničenom vremena, a još manje da neka od tih ostvarenja, ma koliko na prvi pogled izgledali nimalo različitim od kazališne predstave, nisu u stanju prikovati publiku za ekran. Iako je među njima bilo i klasika, od kojih je vjerojatno najpoznatija znamenita pravosudna drama 12 gnjevnjih ljudi, danas se takvi filmovi, koji po prirodi stvari obično nemaju neke naročito atraktivne ili “egzotične” sadržaje, uglavnom smještaju u domenu eksperimenta ili art-snobovštine. S vremena na vrijeme se, međutim, pojavi film koji pokazuje da se takav minimalizam može pomiriti s onim što očekuje publika na žanrovske sadržaje, a jedan od takvih primjera je danski triler Krivnja.

Radnja počinje, i dakako, završava na jednom mjestu, a ono je u ovom slučaju ured u kojem policajac Asger Holm (Cedergen) obavlja posao dispečera za hitne intervencije. Holmu je, kao i mnogim policajcima, daleko draži terenski posao na ulici, i to ponekad zna staviti do znanja primajući pozive od svakakvih budala koje traže pomoć u nevolji koje su u pravilu same skrivile zbog alkohola, droge ili nekih drugih poroka. Jedan od takvih poziva je uputila i mlada (Dinnage) koja nesuvislo govori, odnosno tos e Asgeru na početku čini sve dok ne shvati da je, zapravo, oteta te da se pravi da razgovara s nekim drugim a ne policijom. Asger brzo shvaća da je u pitanju izuzetno ozbiljna situacija, te da joj mora nekako pomoći, pri čemu jedino što ima na raspolaganju jest telefon s kojim kontaktira sa svojim kolegama, pokušavajući utvrditi gdje se oteta žena nalazi. Kako vrijeme prolazi, njegova improvizirana istraga razotkriva da je slučaj u koji se upleo mnogo ozbiljniji, te će policajac morati svoje vještine, ali i mentalno zdravlje, pa čak i karijeru, staviti na krajnju kušnju.

Gustaf Möller, kojem je to dugometražni prvijenac, je Krivnju temeljio na zamisli koja je prilično jednostavna, ali na kojoj su mnogi daleko iskusniji filmaši znali lomiti zube. Kamera se sve vrijeme nalazi u nekoliko ureda, a osim nekoliko Asgerovih kolega na koje ni on ni publika ne obraća pretjeranu pažnju, Asger je jedini lik. Radnja se, međutim, zapravo odvija izvan tog ureda, samo je prikazana posredno, odnosno na način koji je bio standard radio, a do prije nekih pola stoljeća, i televizijske drame. Sve informacije o onome što se događa publika, isto kao i protagonist, prima od glasova s druge strane telefona. Möller pri tome može računati na talent Jakoba Cedergena, na čijim plećima stoji cijeli film, ali i niza glumaca čija lica publika može tek zamisliti. Ključni faktor za uspjeh Krivnje jest gledateljska mašta, odnosno što gledatelji, kao i protagonist, moraju zamišljati strahote koje se odigravaju s druge strane. Krivnja tako usprkos ograničenju forme dostavlja izuzetno kvalitetan sadržaj, pružajući sve ono što se očekuje od kvalitetnog trilera, uključujući obrat u zapletu koji, za razliku od mnogih drugih u sličnim hollywoodskim filmovima, izgleda uvjerljiv. Möller je također ispravno zaključio da će gledatelji Krivnju lakše prihvatiti ako bude izgledala realistično, pa ju je zbog toga, pogotovo u prvom dijelu, začinio s malo humora. Iako završnica u kojoj protagonistovo stanje uma prati doslovno zamračenje prizora na trenutke izgleda previše “umjetnički”, i iako je razlog zbog kojih je protagonist završio kao dispečer tipičan holivudski kliše, Krivnja sa svojih nepunih sat i pol predstavlja jedno od prijatnijih iznenađenja na našem kino-repertoaru.

OCJENA: 8/10

Oglasi

RECENZIJA: Zvijezda je rođena (A Star Is Born, 2018)

ZVIJEZDA JE ROĐENA
(A STAR IS BORN)
uloge: Bradley Cooper, Lady Gaga, Andrew Dice Clay,
Dave Chappelle, Sam Elliott
scenarij: Eric Roth, Bradley Cooper & Will Fetters
režija: Bradley Cooper
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2018.
trajanje: 134 min.

Uvijek je nezahvalno predviđati budućnost, a pogotovo kada je u pitanju Hollywood. Usprkos tome mnogi su danas došli do zaključka da se na pitanje koje u ovo doba godine obično počinju postavljati kritičari i pratitelji zbivanja u američkoj filmskoj industrije – tko će osvojiti “Oscara” – već može dati prilično jasan odgovor. Riječ je Zvijezda je rođena, glazbenoj drami Bradleya Coopera koji predstavlja ne samo jedan od rijetkih oskarohvatačkih filmova kojima se uz kritiku priklonila publika i, koji, a što je tu najvažnije, predstavlja upravo onakav tip filma koji glasači losanđeleske Akademije najviše vole. I tu je najmanji problem to što se dotični ne može pohvaliti nekom posebnom originalnošću, odnosno da predstavlja čak treći remake filma koji se u svojoj prvoj inkarnaciji pojavio danas nepojmljivo daleke 1937. godine, a u kojoj su glavne uloge tumačili Janet Gaynor i Fredric March.

Za razliku od te verzije, koja je radnjom bila smještena u Hollywood i za naslovni lik imala glumicu, sljedeća dva filma – verzija iz 1954. godine s Judy Garland i Jamesom Masonom te verzija iz 1976. godine s Barbrom Streisand i Krisom Kristoferssonom – su bili smješteni u glazbeni milje, odnosno protagonistica je bila pjevačica. Istim stopama kreće i Cooperov film, a u kojem Cooper, koji je također sudjelovao u pisanju scenarija i producirao ga, tumači lik Jacksona Mainea, country rock glazbenika koji je postigao uspješnu karijeru te sa svojim koncertima može napuniti stadione širom zemlje. Jedini njegov problem se čini poprilična sklonost alkoholu, a zbog koje jednog dana u potrazi za ugostiteljskim objektom u kome bi mogao nešto popiti završi u transvestitskom baru. Upravo u tom trenutku naizgled neugledna konobarica Ally (Lady Gaga) na pozornici izvodi “La Vie en Rose” Edith Piaf na način koji će Jacksona ostaviti bez riječi. Jackson je s njome toliko fasciniran da je pozove na svoj sljedeći koncert, a postaje još više oduševljen kada otkrije da se ona bavi i pisanjem pjesama. Njih dvoje idu na turneju gdje započnu ljubavnu vezu koja će na kraju završiti brakom. Njihov odnos, međutim, s vremenom dolazi u pitanje kako zbog Jacksonovog sve težeg odupiranja alkoholu i drogi koji se počinje odražavati na njegovu karijeru, ali i zbog toga što je Ally, nasuprot tome, postala zvijezda u usponu i od koje beskrupulozni menadžeri poput Reza Gavrona (Rafi Gavron) koji u Jacksonu vide smetnju planovima da se od mlade pjevačice stvori nova i po diskografsku industriju lukrativna superzvijezda.

Zvijezda je rođena se prilično vjerno drži osnovnog zapleta originalne, odnosno dvije ranije verzije, ali je Cooper u njega unio određene izmjene. Prije svega se to odnosi na to da za razliku od ranijih filmova, gdje su partneri talentirane protagonistice na samom početku bili propale bivše zvijezde, Jackson na samom početku još uvijek uživa u uspjehu i može računati na luksuzne hotelske sobe, privatne mlažnjake i sve ono o čemu obični smrtnici poput Ally mogu samo sanjati. Još je važnije i to da je Jackson, za razliku od prethodna tri filma, glavni lik – ne samo da je daleko bolje napisan, odglumljen i razrađen, nego se i njegova tragična priča doima daleko zanimljivijom od Allyne, koja u mnogo čemu predstavlja tek varijaciju bajke o Pepeljugi. Dio kritičara, pogotovo feminističkih nastrojenih, će to nastojati objasniti time da je Cooper iskoristio svoj povlašteni muški položaj, odnosno nesvjesno potvrdio još uvijek živuće patrijarhalne običaje Hollywooda čak i na račun jedne globalne glazbene ikone kao što je Lady Gaga. Još militantniji dio će vjerojatno bacati drvlje i kamenje na film jer je u odnosu Jacksona i Ally, odnosno “horizontalnoj” metodi kojom stariji i uspješni glazbenik omogućava karijeru svojoj mlađoj i neafirmiranoj kolegici pronađena prilično uznemirujuća sličnost sa onime zbog čega su prošle godine stradali Harvey Weinstein i Kevin Spacey.

To, dakako, ne znači da ovo nije film u kojem ne bi mogli uživati poklonici Lady Gage, niti da se ona na zbilja trijumfalan način priključila ne baš tako brojnim primjerima pop-zvijezda koji su napravili uspješan korak u glumačke vode. Lady Gaga osim što izvrsno pjeva i izvrsno glumi, te je potpuno uvjerljiva kao lik svjetlosnim godinama daleko od scenske persone koju je marljivo i temeljito gradila godinama. Njen glumački i glazbeni napor je svejedno u sjeni Cooperovog dostignuća, koji je od naizgled rutinerskog remakea uspio napraviti punokrvan autorski film. Cooper ne samo da se sjajno snašao iza kamere, nego uloga Jacksona Mainea predstavlja najbolji nastup njegove karijere, a za kojeg je uložio vjerojatno više krvi, znoja i suza nego što ijedan njegov kolega može zamisliti. To se odnosi ne samo na to što je za potrebe filma morao naučiti svirati i pjevati, nego je čak i vježbao mijenjanje glasa kako bi bio sličniji glasu Sama Elliotta, glumca koji tumači lik njegovog brata i koji je također napravio izvrstan posao i može računati na nagrade u kategoriji sporedne uloge. Vrlo dobar dojam je ostavio i kontroverzni komičar Andrew Dice Clay koji je gotovo neprepoznatljiv u relativno malenoj, ali upečatljivoj ulozi Allyna oca. Jedini nedostatak filma bi se mogao pronaći u možda pretjeranoj duljini, par suvišnih scena te nedovoljno razrađenom odnosu Jacksona i Ally.

Zvijezda je rođena je film koji može očekivati zlatne kipiće velikim dijelom i zbog toga što govori o nekim istinama koje su glasačima Akademije bolno bliske sada i kao prije osam desetljeća, a prvenstveno se odnose na prolaznost slave, kao i to da ta slava često zna biti previsokom cijenom u obliku ovisnosti o drogi i alkoholu, odnosno otuđenja od svojih najbližih. Zvijezda je rođena progovara o tim temama manje kroz priču o Allynom trijumfu, koliko o Jacksonovoj tragediji, za koji je dana prilično uvjerljiva podloga kroz priču o traumatičnom djetinjstvu koje mu je dalo inspiraciju za karijeru, ali i posadilo klicu njegove propasti. Zvijezda je rođena, međutim, pažnju privlači i time što za današnji prepotentni i umišljeni Hollywood prikazuje neobično kritičan odnos prema industriji zabave, iako , doduše kroz njen glazbeni segment, koji je kroz lik Reza, gotovo sociopatskog negativca, prikazana kao leglo manipulacije i bezdušne eksploatacije ljudskih sudbina. Iako će na većinu gledatelja daleko više dojma ostaviti za današnje standarde neobično kvalitetna melodrama, odnosno soundtrack koji se čini predoređenim za vrhove top-lista, Zvijezda je rođena i zbog toga zaslužuje preporuke kao jedan od rijetkih “oskarovskih” kandidata koji bi prestižnu nagradu mogao čak i zaslužiti.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Klub milijardera (Billionaire Boys Club, 2018)

KLUB MILIJARDERA
(BILLIONAIRE BOYS CLUB)
uloge: Ansel Elgort, Taron Egerton, Kevin Spacey, Emma Roberts,
Jeremy Irvine, Thomas Cocquerel, Rosanna Arquette, Cary Elwes, 
Judd Nelson
scenarij: James Cox & Captain Mauzner
režija: James Cox
proizvodnja: Armory Films/Vertical Entertainment, SAD, 2018.
trajanje: 108 min.

Malo tko se može “pohvaliti” da se nitako brzo spustio s vrha na dno kao što je to slučaj s Kevinom Spaceyem, koji je prije nešto više od godinu dana bio hollywoodski ekvivalent božanstva da bi ga danas svi oni koji su se zaklinjali u njega danas tretirali kao radioaktivni otpad. To se može reći i za publiku, barem ako je suditi prema onome kako je na kino-blagajnama prošao njegov posljednji film Klub milijardera, koji se može “pohvaliti” sa samo 618 US$ u prodanim ulaznicama, a što izgleda bijedno čak ako se uzme u obzir da je dotični film bio prikazivan tek u deset kino-dvorana. I, naravno, Kevin Spacey je jedini krivac za to, s obzirom na to da mnogi kritičari, koji bi ga prije cijele priče o seksualnom zlostavljanju inače dizali u nebesa, sada smatraju svojom moralnom dužnošću da pokopaju njegov film i tako upute jasnu poruku svim budućim hollywoodskim “igračima” koji se zažele igrati Harveya Weinsteina. Sve je to, dakako, prilično nepošteno prema režiseru Jamesu Coxu i ostatku glumačke ekipe koji, ni krivi ni dužni, moraju gledati kako film u koji su uložili novac, trud i talent završava u septičkoj jami. No, čak i ako se ta nepravda uzme u obzir i cijela priča o Spaceyu ignorira, to ne znači da je Klub milijardera dobar film.

Film, u kojem je Cox također služio i kao koscenarist, se temelji na istinitim događajima koji su zbili 1980-ih u Los Angelesu i postali od velikih skandala, odnosno medijskih cirkusa tadašnjeg doba. Njih je pokrenuo Joe Hunt (Ansel Elgort), mladi ali ambiciozni financijski stručnjak koji je, usprkos skromnog porijekla, bio pohađao elitnu školu za djecu bogatih i utjecajnih roditelja s Beverly Hillsa. Godine 1983. Joe nakon slučajnog susreta sa starim školskim drugom i naratorom filma Danom Karneyem (Egerton) dolazi na ideju da svoje burzovne vještine kombinira s novcem koji bi mu dali njegovi stari školski kolege, koji u svemu tome vide priliku da konačno uživaju u luksuzu koji su zaradili sami, a ne ishodili od svojih roditelja. Rezultat svega je investicijski fond zvan Klub mladih milijardera, a čiji članovi vrlo brzo počinju stjecati ogromno bogatstvo, ali ga i još brže trošiti nesmiljeno se razmećući novcem u jednom od najsnobovskijih gradova na svijetu. Međutim, sjajni rezultati koje je Hunt postigao nisu posljedica njegove genijalnosti nego ležernog odnosa na prema poslovnoj etici, kreativnog računovodstva i tehnika nimalo različitih od financijskih piramida. Hunt je, u nastojanju da isplati svoje prijatelje i investitore, prisiljen posuđivati novac te tako naleti na Rona Levina (Spacey), dobro potkoženog i još bolje povezanog financijera koji bi trebao postati njegov partner. Iako su obojica duboko impresionirana jedni drugim, njihov odnos neće dobro završiti i dovest će do jednog od najspektakularnijih kriminalističkih slučajeva u povijesti Kalifornije.

Slučaj Joea Hunta i njegovih prijatelja je godine 1987. postao predmetom mini-serije u kojoj je Huntov lik tumačio Judd Nelson koji se, pak, u ovom filmu pojavljuje u malenoj ulozi Huntovog oca. Nova verzija, iako na prvi pogled ne izgleda kao film s posebno velikim budžetom, se može pohvaliti prilično zanimljivim castingom, gdje se uz mlade snage kao Elgorta i Egertona našlo mjesta i za veterane poput sada neprepoznatljivog Caryja Elwesa u ulozi Andyja Warhola. Coxa se također može pohvaliti i zbog toga što je, usprkos ograničenih resursa, uspio na prilično efektan način rekonstruirati 1980-e, i to ne samo kroz glazbu i modu, nego i kroz zeitgeist, barem kada je riječ o bahatim i pohlepnim tatinim sinovima u tzv. Desetljeću pohlepe. Kada se, međutim, od svega pokušava napraviti nekakva suvisla priča, Cox ima daleko manje uspjeha i brojni scenaristički nedostaci dolaze do izražaja. To se najviše može vidjeti kroz to da Cox uopće nije ni pokušao objasniti kako je Huntova “piramida” funkcionirala te kako i zašto je, zapravo, propala. Neumitne usporedbe s Vukom s Wall Streeta će, dakako, biti na štetu Kluba milijadera, iako, istine radi, valja napomenuti da je financijski, odnosno kriminal bijelog ovratnika ne samo komplicirana, nego i nefilmična aktivnost, čak i za mahera poput Scorseseja kojem Vuk nije među boljim filmovima. Cox je, međutim, film učinio lošim zbog potpuno nepotrebnog podzapleta s Huntovom djevojkom koju tumači Emma Roberts, ali i toga što je neke možda najfascinantnijih elemenata priče, prije svega onih koji su odnose na suđenja, ili zbrzao ili ostavio za natpise na odjavnoj špici. Klub milijardera je mogao biti vrlo dobar film, ali to nije, i jedna od najvećih ironija je ta da proskribirani Spacey, koji je ovdje pružio još jedan sjajan glumački nastup, s time ima najmanje veze.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Prvi čovjek (First Man, 2018)

PRVI ČOVJEK
(FIRST MAN)
uloge: Ryan Gosling, Claire Foy, Corey Stoll,
Pablo Schreiber, Kyle Chandler,
scenarij: Josh Singer
režija: Damien Chazelle
proizvodnja: Universal, SAD, 2018.
trajanje: 141 min.

Isto kao što postoje filmovi koji su zbog svojeg isticanja kvalitetom zaslužili ulazak u filmske antologije postoje i filmovi koji bi trebali postati predmetom zanimanja zato što su predstavljali neuspjehe ili razočaranja. Prvi čovjek, biografski film Damiena Chazellea posvećen životu i djelu američkog astronauta Neila Armstronga, a koji se od ove jeseni smatra jednim od ozbiljnijih kandidata za “Oscare” i druge prestižne nagrade, bi s vremenom mogao postati jedno od zanimljivijih razočaranja. Pri tome njegov problem ne bi trebao biti toliko u izvedbi, koliko u promašenosti osnovnog koncepta.

Film se temelji na knjizi povjesničara Jamesa R. Hansena iz 2005. godine koju je sam Armstrong proglasio svojom službenom biografijom. Radnja započinje 1961. godine, na samim počecima znamenite hladnoratoske Svemirske utrke između SAD i SSSR-a, a u kojoj su Sovjeti zahvaljujući “Sputnjiku” i Juriju Gagarinu prvih godina uživali primjetnu prednost. Armstrong (Gosling) je probni pilot zadužen za testiranje eksperimentalnih zrakoplova na samim rubovima Zemljine atmosfere. Nakon jednog takvog leta, kada je, zahvaljujući svojoj izuzetnoj snalažljivosti i hladnokrvnosti uspio spasiti sebe i letjelicu, Armstrong je primljen u NASA-in elitni program svemirskih letova zvan “Gemini”. Svrha tog programa je prestići Sovjete i pobijediti u Svemirskoj utrci došavši na najvažniji cilj – slijetanje ljudi na Mjesec, i to prije kraja 1960-ih. Armstrong, koji uživa status jednog od najboljijh astronauta, stoički prolazi kroz bezbrojne i često vrlo neugodne testove, te svjedoći nizu neuspjeha i nesreća koje će ne samo odgoditi slijetanje na Mjesec, nego uzimati živote njegovih kolega i prijatelja. Armstrongov put do Mjeseca će naplatiti cijenu i od njegove obitelji, koja usprkos lagodnog života u predgrađu i blagodati srednje klase, pati zbog tragične smrti jedne od Armstrongove kćeri, ali i toga da se emocionalno suzdržani astronaut teško povezuje sa djecom, pa je taj zadatak pao na njegovu suprugu Janet (Foy).

Prvi čovjek na prvi pogled izgleda kao idealan projekt za onu vrstu filmova koji rade ono u čemu je Hollywood dugo vremena najbolji – propagandu SAD kao najnaprednije, najmoćnije i najuspješnije države u povijesti čovječanstva. Spuštanje američkih astronauta na Mjesec – tehnološko dostignuće koje je dan-danas toliko impresivno da u njega brojni teoretičari zavjere jednostavno ne žele vjerovati – jest upravo onakva priča od koje bi i najmanje talentirani hollywoodski filmaši trebali zavezanih očiju napraviti upečatljivi ep. Film Damiena Chazellea to, na žalost, nije, i to iz jednostavnog razloga što to nije njegova osnovna svrha. O tome svjedoči da premijera nije bila planirana za srpanj 2019. godine, kada bi se tako mogla proslaviti 50. obljetnica misije “Apollo 11”, nego za jesen; cilj je bio mnogo prizemniji, odnosno svrha nije bila prigodničarska proslava, koliko Chazelleovo nastojanje da sebi prigrabi što više “Oscara”, a znajući današnju Akademiju, to se moglo jedino kroz inzistiranje na biografskom filmu koncentriranom na jednog jedinog čovjeka.

Sve to, možda, ne bi bio problem da taj čovjek nije Neil Armstrong, koji, najblaže rečeno, nije najzahvalniji materijal za neke maestralne glumačke nastupe. Armstrong je bio izvrstan pilot, inženjer i zapovjednik, odnosno čovjek koji možda najpreciznije odgovara definiciji heroja, ali je, s druge strane, bio upravo onakav kakvim ga tumači Gosling – uvijek hladan “kao špricer” i nikad nije pokazivao emocije. To je, s jedne strane, bilo izvrsno kada bi ste mu povjerili ishod 25 milijardi negdašnjih dolara vrijednog projekta, u kojem je milijun stvari moglo krenuti tragično krivo, ali, s druge strane, od njegovog života i robotske karijere se teško mogla napraviti nekakva upečatljiva drama. U slučaju Goslinga imamo glumački talent koji je potrošen na nešto što je komotno mogao odglumiti slavonski hrast poput Keanu Reevesa, ili, u najboljem slučaju, karizmatični minimalist poput Garyja Coopera. U usporedbi s Goslingom, svi drugi glumci izgledaju poput histeričnih “šmiranata”, a što uključuje kako Foy u ulozi supruge, tako i Coryja Stollera u liku Armstrongovog mnogo zanimljivijeg i živopisnijeg kolege Edwina “Buzza” Aldrina, koji na kraju, bez obzira htjeli to autori Prvog čovjeka ili ne, izgleda kao nešto najbliže negativcu u cijelom filmu.

Prvi čovjek pati i zbog toga što je, kao i svi “oskarovski” filmovi u posljednje vrijeme, postao žrtvom dnevne politike, a što se odnosi i kako na unutarnjopolitičke parametre “političke” korektnosti, tako i vanjskopolitički kontekst danas sve upitnije američke hegemonije nad ostatkom svijeta. Autori Prvog čovjeka su rastrzani između želje daslave možda ne najvažnije, ali svakako najspektakularnije dostignuće u povijesti svoje domovine, i spoznaje da to dostignuće nakon pola stoljeća danas malo kome išta znači, odnosno da osim simboličkog hladnoratovskog trofeja nije imalo nekog dalekosežnijeg efekta na američku i svjetsku povijest. To se u filmu može vidjeti kroz par detalja – podsjećanje da je trijumf na Mjesecu paralelno išao s krvavim fijaskom u Vijetnamu, ali i scenama u kojima se propituje jesu li milijarde dolara mogle biti potrošene za rješavanje nekih aktualnih problema na Zemlji. U tome je možda najeksplicitnija znamenita pjesma Whitey on the Moon afroameričkog pjesnika Gila Scota-Herona (koga tumači Leon Bridges), koja sugerira kako njegovi sunarodnjaci tavore u siromaštvu crnačkih geta zato što je netko odlučio poslati par bijelaca na Mjesec. Pjesma, koja se u filmu anakronistički pojavljuje godinu dana prije ojavljivanja, je stavljena vjerojatno da bi se Chazelle i njegov rad “cijepio” od svih SJW kritika o tome da su u filmu jedini likovi cis hetero muškarci; iako se o njenim tezama treba raspravljati, njeno je uvođenje napravljeno nespretno i doima se kao strano tijelo. Isto tako bi Prvom čovjeku neki detalji čije je izostavljanje razbjesnilo desničare i Trumpa – izostavljanje stavljanje američke zastave na Mjesec – izgledali suvišni. Iako na trenutke impresivan i dobro odglumljen, Prvi čovjek je rutinerski “hvatač Oscara” i nešto daleko lošije od onog što su Armstrong i “Apollo 11” zbilja zaslužili.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Kin (2018)

KIN
uloge: Miles Truitt, Jack Reynor, Zoe Kravitz, James Franco,
Carrie Coon, Dennis Quaid, Michael B. Jordan
scenarij: Daniel Casey
režija: Jonathan Baker & Josh Baker
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2018.
trajanje: 100 min.

Jedna od stvari koje se najčešće zamjera današnjem Hollywoodu jest nesklonost eksperimentiranju, odnosno uporno i često po publiku naporno nastojanje da se kroz nastavke, prequele, remakeove i rebootove svira u jedne te iste diple. Filmaša koji bi pokušali publici dostaviti nešto originalno ili barem različito od danas dominantne formule je danas sve manje, a još je manje producenata i šefova studija koji bi takve eksperimente bili spremni financirati. Da takav oprez ne mora biti uvijek biti bez osnove, svjedoči slućaj filma Kin koji po pitanju forme i sadržaja predstavlja svojevrsno osvježenje na američkom kino-repertoaru, ali je svejedno neslavno propao na kino-blagajnama, ali i kod prema eksperimentiranju inače sklonim kritičarima.

Kin su režirala braća Jonathan i Josh Baker, i to na temelju vlastitog kratkog filma Bagman iz 2014. godine. Radnja započinje u Detroitu, gradu koji je već nekoliko godina postao oličenje propadanja suvremene zapadne civilizacije, i u čijoj sumornoj svakodnevnici odrasta protagonist, 14-godišnji afroamerički dječak Elijah “Eli” Solinski (Truitt). Njega je prije nekoliko godina posvojila bijela obitelj na čelu s Halom (Quaid), građevinskim radnikom koji usprkos siromaštva svoju djecu nastoji izvesti na pravi put. U tome nije imao potpunog uspjeha, s obzirom da Eli pokušava sebi ostvariti prihod prikupljajući otpad po bezbrojnim napuštenim industrijskim pogonima. Prilikom jedne takve ekspedicije je naletio na neobičan predmet, za koji se čini da predstavlja lasersku pušku. Prije nego što će Eli imati prilike razmisliti da li je on vanzemaljskog podrijetla ili iz budućnosti, život obitelji zakomplicira dolazak Halovog biološkog sina Jimmyja (Reynor), koji je upravo odslužio višegodišnju zatvorsku kaznu zbog sitne krađe. Jimmy tvrdi da okrenuti novi list, ali se još ne može riješiti svoje kriminalne prošlosti, s obzirom da je u zatvoru kupovao zaštitu od bande opasnih krininalaca na čelu s lokalnim gangsterskim bosom Taylorom (Franco). Oni svoj dug od njega nastoje naplatiti tako da ga angažiraju u pljački Halovog poduzeća, ali se stvari zakompliciraju te su na kraju Eli i Jimmy prisiljeni pred gangsterima bježati na zapad, a pri čemu ne znaju da je puška koji Eli nosi sa sobom postala predmetom zanimanja dvoje tajanstvenih tragača koji nisu s ovog svijeta.

Neuspjeh Kina se, kao u mnogo sličnih slučajeva, može najlakše objasniti lošim marketingom. Posteri i traileri, naime, sugeriraju da je riječ o punokrvnom SF-filmu, a možda čak i pokušaju da se, zahvaljujući maloljetnom protagonistu, napravi nekakava omladinska F&SF franšiza nalik na Igre gladi ili Različitu. Ono što će, gledatelji, s druge strane dobiti, u žanrovskom smislu pripada mnogo banalnijim žanrovima “običnog” trilera, drame i filma ceste, pa se na trenutke Kin doima poput “art filma” koji nastoji svojom formulom pucati na “Oscare”. Osim scena na početku, kao i završnice koja ga čvrsto smješta u žanrovske vode SF-a, Kin bi u stvari mogao sasvim fino funkcionirati kao “običan” film. U tome najveću zaslugu ima izvrsna glumačka ekipa, koja uključuje kako mladog i još nepoznatog Truitta, tako i Reynora, koji se trudi biti najbolji surogat za Chrisa Pratta kojem fizički nalikuje. Franco je efektan, iako je njegov lik opakog narko-bosa tek varijacija na nekoliko sličnih nastupa, a isto se može reći i Zoe Kravitz koji tumači pomalo nezahvalnu ulogu striptizete, odnosno lik ubačen tek da se ispuna obvezna kvota ženskih likova. Uz dobru glumu, Kin se odlikuje i kvalitetnom režijom koja dolazi do izražaja u nekoliko efektnih akcijskih scena, više nego solidnim specijalnim efektima, ali i fotografijom Larkina Serpieja i glazbom Mogwaija koji filmu daju svojevrsni “retro” ugođaj nalik na 1980-e i filmove poput Terminatora. Mnogo toga dobrog u ovom filmu je kompromitirano završnim scenama ne baš previše uvjerljivog obračuna u policijskoj postaji, odnosno epilogom u kojoj se publici daje malo previše “elegantno” objašnjenje što su sve to vidjeli, pa i sugerira nastavak, kojeg vjerojatno neće biti. A to je šteta, jer je Kin dobar film koji zaslužuje publiku, iako je jasno da je mogao biti mnogo bolji.

OCJENA: 6/10

 

RECENZIJA: Slatka mala tajna (A Simple Favor, 2018)

SLATKA MALA TAJNA
(A SIMPLE FAVOR)
uloge: Anna Kendrick, Blake Lively, Henry Golding,
Andrew Rannells, Linda Cardelini, Rupert Friend, Jean Smart
scenarij: Jessica Scharzer
režija: Paul Feig
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2018.
trajanje: 117 min.

Suvremeni Hollywood je doveo u pitanje tradicionalni koncept filmske zvijezde. Glavni razlog je u tome što najuspješniji blockbusteri takvim postaju iz razloga koji sve manje imaju veze s imenima na špici. Ili, preciznije, danas je vjerojatnije da će netko postati zvijezda zato što nastupa u uspješnom filmu nego da će netko slavno ime uspjeti u tome da neki film učini uspješnim. Jedan od prilično rijetkih primjera filma koji je spasila njegova glumačka postava, odnosno imena na špici, jest Slatka mala tajna, novi film Paula Feiga, specijalista za komedije sa ženskim protagonistima.

Slatka mala tajna, doduše, po svojem žanrovskom određenju više pripada međuprostoru između komedije i “noarovskog” trilera, a najviše zasluge za to ima predložak, odnosno istoimeni roman Darcey Bell, kojeg su kritičari proglasili trilerom u stilu Nestale, a producenti iz 20th Century Foxa otkupili za ekranizaciju i prije nego što je knjiga uopće stigla na police knjižara. Nominalna protagonistica je Stephanie Smothers (Kendrick), samohrana majka iz njujorškog predgrađa koja se svojski trudi svoj i život malodobnog života voditi prema tradicionalnim idealima, a što uključuje kako školske aktivnosti, tako i vođenje vloga posvećenog kulinarskim receptima i savjetima za domaćinstvo. Stjecajem okolnosti njen sin pohađa isti razred sa sinom Emily Nelson (Lively), žene koja predstavlja njenu potpunu suprotnost, s obzirom da psuje, pije i puši, ali također ima glamurozan posao, privlaćnog muža (Golding) i živi u luksuznoj kući o kojoj Stephanie može samo sanjati. Stephanie se s njom brzo sprijatelji i povjeri joj svoje najintimnije tajne, ali se za Emily ispostavi da ona svoje krije. Stephanie će se u to uvjeriti kada joj Emily povjeri sina na čuvanje, a potom nestane, te je Stephanie prisiljena krenuti u potragu koja će dovesti do niza nevjerojatnih otkrića.

Film počinje kao “čista” komedija, i izgleda tipično za Feigov opus, s time da je naglasak dan na prikaz živopisnih ženskih likova, ali i uz određenu dozu društvenog komentara. To se najbolje vidi u liku Stephanie koja predstavlja arhetip “savršene” domaćice iz suvremene američke srednje klase, i čija se predanost obitelji i održavanju doma može mjeriti samo s njenom društvenom angažiranošću. Slatka mala tajna, međutim, s vremenom počinje dobivati mnogo ozbiljniji sadržaj i skretati u vode mračnog “noirovskog” trilera, a da bi na kraju sadržavala i obrate dostojne nekoliko meksičkih sapunica. Sve to eskalira u pomalo razočaravajućoj i antikatartičkoj, iako prilično predvidljivoj završnici. Film koji je u svom tonu tako nekonzistentan i neodređen bi obično bio osuđen na neuspjeh, i tu bi Feig, čiji su filmovi i ranije imali problema s razvučenošću i lošim završetcima, zaglavio da mu se nije poklopio vjerojatno najbolji mogući casting. Anna Kendrick i Blake Lively, naime, u ovom filmu daju jedne od najboljih uloga svoje karijere i svojim fascinantnim nastupima uspijevaju film ne samo održati iznad vode, nego ga učiniti izuzetno zabavnim. Tome će doprinijeti i prilično zanimljiv soundtrack temeljen na klasicima francuske pop glazbe iz prethodnog stoljeća, a koji stvara neobičnu atmosferu. Slatka mala tajna je dobro prošla i kod kritike, obično neprijateljski nastrojene prema ovakvoj vrsti filmova, a što bi za za publiku u ovom rijetkom slučaju mogla poslužiti i kao svojevrsna preporuka.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Predator: Evolucija (The Predator, 2018)

PREDATOR: EVOLUCIJA
(THE PREDATOR)
uloge: Boyd Holbrook, Trevante Rhodes, Jacob Tremblay, Olivia Munn, 
Sterling K. Brown, Keegan Michael-Kay, Thomas Jane, Alfonso Aguilera, 
Alfie Allen, Yvonne Strachovski
scenarij: Fred Dekker & Shane Black
režija: Shane Black
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2018.
trajanje: 107 min.

Što se dogodi kada se autor scenarija za niz legendarnih akcijskih filmova 1980-h angažira za scenarij i režiju filma koji predstavlja nastavak jednog od najboljih akcijskih filmova tog doba? Kada su u pitanju Shane Black i Predator, odgovor bi većini upućenih na prvi pogled trebao biti pozitivan, pogotovo s obzirom da je Black za znameniti akcijski SF klasik iz 1987. godine vezan i svojim iskustvom ispred kamere, kada je tumačio lik lajavog specijalca Hawkinsa. Međutim, The Predator, službeno četvrti film iz ciklusa o Predatoru (ne računajući dva filma iz franšize Alien vs Predator) i kojeg su naši distributeri mudro prekrstili u Predator: Evolucija, se baš i nije najbolje proveo ne samo među prema takvim filmovima unaprijed neprijateljski nastrojenim kritičarima, nego i među publikom. Razlozi za to su dijelom bili i loš publicitet izazvan Blackovom odlukom da za jednu od uloga u filmu angažira prijatelja Steve Wildera, bivšeg zatvorenika i registriranog seksualnog prijestupnika, ali i inzistiranjem glumice Olivie Munn da se scene s likom koji tako problematičan lik izbace iz filma. Međutim, neuspjeh filma se može objasniti i nizom Blackovih pogreški u scenariju i ne baš najsretnijom režijom.

Film predstavlja jednostavni, odnosno “čisti” nastavak originala iz 1987. godine, odnosno njegovog nastavka Predator 2 iz 1990. godine (kome je homage odan tako što Jake Busey u filmu tumači lik znanstvenika dr. Seana Keyesa, sina dr. Petera Keyesa kojem je u starijem filmu tumačio njegov otac Gary Busey). Naslovni lik pripada Predatorima, odnosno rasi vanzemaljaca čiji pripadnici putuju svemirom da bi na svakom pojedinom planetu krenuli u lov na njegove najopasnije ratnike, a zbog čega im je u posljednjih nekoliko desetljeća omiljena lokacija bila Zemlja. U ovom slučaju jedan od Predatora se sa svojom letjelicom sruši na Zemlju bježeći pred drugim Predatorom. To se dogodi u Meksiku, gdje je grupa američkih elitnih vojnih specijalaca na čelu s Quinnom McKennom (Holbrook) na tajnoj misiji protiv tamošnjih narko-kartela. U nastaloj gužvi tim strada, ali McKenna ne samo što preživi nego i uspije dobaviti komade Predatorove opreme te je, ispravno zaključivši da njegova vlada nastoji zataškati cijelu stvar, poštom šalje bivšoj supruzi (Strachovski), ali paket preuzima njegov 10-godišnji, blago autistični sin Rory (Tremblay) čije prčkanje po opremi privuče pažnju drugog Predatora. Srušeni Predator je u međuvremenu zarobljen i odveden u tajni vladin laboratorij, na ispitivanje gdje bi se znanstvenicima trebala priključiti dr. Casey Brackett (Munn), stručnjak za evolucijsku biologiju. Tamo bi trebao kao biti poslan i McKenna, koji je u međuvremenu završio na promatranju u vojnoj psihijatrijskoj bolnici, ali prilikom transporta se Predator budi i bježi iz laboratorija. Gužvu iskoristi i Mckenna kako bi pobjegao, ali i od grupe pacijenata stvorio improviziranu postrojbu s kojom će pokušati uloviti Predatora i zaštiti svog sina.

Black se prilikom stvaranja svog filma suočio s problemima koji muče svakog onog koji nastoji stvoriti nastavak popularnog ili klasičnog filma, a pri čemu je najteža dilema između vjernosti originalu i nastojanju da se, uz rizik skretanja u neprepoznatljivost, stvori nešto sasvim novo. Za razliku od Predatora iz 2010. godine, koji se uglavnom čvrsto držao formule originala iz 1987. godine, novi film sadrži neke sasvim nove elemente, od kojih svi nisu najsretnije odabrani. Najviše se u oči upasti različita struktura – film se odvija u nekoliko zemalja i nekoliko lokacija, ali i opći ton, pa na kraju i sama žanrovska odrednica. Predator: Evolucija, naime, sadrži tolike količine humora da se komotno može nazvati komedijom ili barem parodijom starog dobrog Predatora. Humor se najviše ogleda kroz niz viceva i one-linera koji izgovaraju luđaci iz McKennine postrojbe i koji se mogu shvatiti kao svojevrsni “izvrnuti” odraz tima kojeg je 1987. godine vodio lik Arnolda Schwarzeneggera. Film u trenutku kada se ta postrojba stvori velikim dijelom gubi na uvjerljivosti, jer je teško zamisliti bilo koga, čak i psihički poremećene osobe, da u tako dobrom raspoloženju bježe iz ludnice samo zato da bi se išli obračunati s orijaškim, dobro naoružanim i superiornom tehnologijom opremljenim vanzemaljcem koji ih je u stanju likvidirati na spektakularno neugodne načine. Black je uz humor inzistirao i na nasilju, a što se prije svega ogleda kroz kvantitet, a manje na kvalitet, pa se tako Predator: Evolucija odlikuje izuzetno visokim bodycountom, te nizom scena u kojoj po ekranu lipti krv, lete glave, ruke, noge i crijeva, ali čija eksplicitnost slučajno ili namjerno izaziva granginjolski crnohumorni efekt. Sve to, pa i pokušaj da se kroz lik dječaka parodiraju Spielbergovi SF-klasici o Prvom kontaku, nekako funkcionira i Evolucija je zabavna kako onima koji od Predatoru nemaju pojma, tako i fanovima koji će u cijelom filmu pronači niz posveta originalu, od identičnih replika pa do lika znanstvenice koja tumači Olivia Munn, glumica fizički slična Elpidiji Carillo, odnosno jedinom ženskom liku u originalnom Predatoru. Međutim, u završnici postaje očigledno da Black, usprkos nesumnjivog scenarističkog talenta, ne raspolaže režijskim vještinama, čak i onima daleko ispod onih koje je tako sjajno koristio John McTiernan prije 31 godinu. Posljednji dijelovi filma sadrže scene obračuna napravljene u iritantnom mraku, kaotično izmontirane i snimljene na način da publici ponekad nije jasno što se zapravo događa. “Šlag” na kraju dolazi u obliku scene koja služi kao svojevrsni cliffhanger, odnosno “udica” koja bi trebala opravdati sljedeće nastavke. Hoće li njih biti, teško je reći, ali ovakav Predator, ma koliko bio zabavan, ih za razliku od onog iz 1987. godine, nije zaslužio.

OCJENA: 5/10