Draxblog VI

Arhiva

Twitter postovi

Enter your email address to follow this blog and receive notifications of new posts by email.

RECENZIJA: 13TH (2016)

SAD se u vlastitoj himni opisuje kao “zemlja slobodnih”, a predsjednik vođom nečega što se zove “Slobodni svijet”. Riječ “sloboda” je, međutim, teško pomiriti sa statističkim podacima prema kojima četvrtina svih zatvorenika u svijetu čame upravo iza američkih rešetaka, iako Amerikanci čine tek nekih 5 % svjetskog stanovništva. Činjenica da današnja američka zatvorska populacija svojom brojnošću nadmašuje broj zatvorenika u Staljinovim gulazima ili stanovnika prosječne europske države je predmet dokumentarnog filma 13TH.

Film se pojavio možda u po njega najboljem, ali na duži rok možda i ne tako zahvalnom trenutku predsjedničkih izbora, te je, kao što se može pretpostaviti, imao snažan politički, a da ne kažemo, propagandni naboj. To se, s druge strane, teško moglo izbjeći jer je Ava DuVernay, autorica filma, Afroamerikanka, a njeno dosad najzapaženije djelo je bila Selma, povijesni film posvećen borbi afroameričkih aktivista za građanska prava 1960-ih. Nije, dakako, teško pogoditi da će se ta tema u filmu promatrati kroz prizmu međurasnih odnosa u SAD, pogotovo kada se u obzir uzme u to da, isto kao što Amerikanci čine natprosječno veliki udio svjetske zatvorske populacije, Afroamerikanci sa nekih 40% svih zatvorenika za nekoliko puta nadmašuju svoj udio u općoj populaciji.

Film je, pak, svoj naslov dobio po Trinaestom amandmanu na američki Ustav, istom onom koji je 1865. godine ukinuo ropstvo i čije je donošenje Spielberg prije par godina prikazao u svom hagiografskom filmu Lincoln. Prestanak formalnog ropstva, kao što oni bolje upućeni u američku povijest znaju, nije predstavljao prestanak stradanja Afroamerikanaca, koji su na Jugu i drugdje bili izlagani linčovanjima, institucionalnoj rasnoj segregaciji, ograničenjima ljudskih i građanskih prava. DuVernay kroz film izlaže tezu da je današnje masovno utamničenje njenih sunarodnjaka u velikom dijelu ništa drugo do nastavak ropstva, odnosno rasističkog ugnjetavanja drugim sredstvima. U tu se svrhu citira odredba Trinaestog amandmana prema kojoj će ropstvo biti predviđeno samo za osobe osuđene za zločin, odnosno za “kriminalce”. To je riječ koja se stalno ponavlja kroz film, i to kroz nastojanje da se Afroamerikanci, prije svega afroamerički muškarci proglase “kriminalcima”.

DuVernay svoju priču nastoji iskazati kroz kombinaciju arhivskih snimki i intervjua sa novinarima, povjesničarima, političarima i aktivistima koji su, uz par izuzetaka, gotovo u pravilu lijevo orijentirani, pri čemu se posebno ističe Van Jones, koji je zbog svoje komunističke prošlosti bio prisiljen napustiti položaj u Obaminoj administraciji. Teze koje se iznose nisu previše nove niti su previše iznenađujuće onima malo bolje upućenima u američka politička zbivanja, kulturne ratove ili ono što nam Hollywood i njegovi salonski ljevičari pokušavaju servirati kao objašnjenje svih američkih zala. A ona se, dakako, vezuju uz dežurne republikanske negativce kao Nixon – koga optužuju da je pokrenuo verbalni “rat protiv droge” kako bi demonizirao hipije i pokret za građanska prava – ili Reagan – koji je taj rat pretvorio u stvarnost kroz drakonske kazne za posjedovanje droge i financijsko i drugo poticanje gradnje zatvora koji će se tokom samo nekoliko desetljeća, uz petljanje lobista i privatnih korporacija, pretvoriti u nešto što se danas bez previše ironije zove “zatvorsko-industrijski kompleks”. Packe dobija i Clinton koga optužuju da je popustio pod pritiskom republikanaca i njihove parole o “redu i zakonu”, te donio zakone o još strožim kaznama i projekt militarizacije policije od čijih su metaka Afroamerikanci ginu u nizu skandaloznih incidenata; tek pred kraj mu se priznaje da je priznao svoju pogrešku, te kako je Hillary u predsjedničkoj kampanji obećala da će otvoriti novi list.

Film je premijeru imao na Njujorškom filmskom festivalu mjesec dana prije izbora, te je, u usijanoj političkoj atmosferi upravo zbog nedostatka suptilnosti, poput onih u scenama gdje se Trump montažnim i sličnim trikovima uspoređuje sa rasističkim nasilnicima na Jugu 1960-ih, bio pretplaćen na izvrsne recenzije među kritičarima koji obično nisu ni pokušavali sakriti svoje navijanje za Hilllary Clinton. Nakon što su izbori završili s rezultatom kojim su završili, 13TH se može gledati iz sasvim druge perspektive. I to one u kojoj postaju vidljivi njegovi nedostaci, prilično slični onima kojima koji su na kraju glave došli i Hillaryinoj predsjedničkoj kampanji. Film, naime, u svom inzistiranju na politici identiteta, odnosno nastojanju da se masovno utamničenje gleda isključivo kao problem međurasnih odnosa, gotovo u potpunosti ignorira ekonomski aspekt, odnosno pravi se da u SAD nema siromaštva koje bi mase očajnika tjerale da svoje egzistencijalne probleme rješavaju na protuzakonite načine čak i uz rizik odlaska na višedesetljetnu robiju. Isti takav očaj je prije mjesec dana u strateškim državama Rustbelta Trumpu doveo mase glasača koji su prije četiri godine glasove davali jednom karizmatičnom Afroamerikancu. DuVernay posjeduje talent i 13Th je snažan film koji tjera na razmišljanje, ali i na zaključke koje bi ovaj film učinili mnogo lošijim nego što je bio prije mjesec dana.

13TH
scenarij: Ava DuVernay & Spencer Averick
režija: Ava DuVernay
proizvodnja: Netflix, SAD, 2016.
trajanje: 100 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Jack Reacher 2 (Jack Reacher: Never Go Back, 2016)

Jedna od najgorih stvari u Hollywoodu su, uz remakeove, nastavci. I to ne nastavci dobrih, uspješnih i zabavnih filmova za koje je normalno očekivati da će se stvoriti u pokušaju da se namlate pare na istu foru. Ponekad nastavci stvaraju dojam da su napravljeni samo zato da bi svog prethodnika učinili boljim nego što jest. Takav bi se dojam mogao stvoriti na temelju akcijskog trilera Jack Reacher 2, napravljenog u režiji Edwarda Zwicka.

Istini za volju, teško bi se moglo reći da je prvi Jack Reacher, napravljen prije četiri godine u režiji Christophera McQuarrieja, naročito loš ili uopće loš film. Adaptacija popularne serije romana Leeja Reachera o bivšem vojnom policajcu koju se pretvorio u lutajućeg djelitelja pravde je trebala postati još jedna franšiza zahvaljujući kojoj bi glavni glumac Tom Cruise zadržao svoj sve klimaviji status hollywoodske superzvijezde. Prethodni film se nije previše proslavio kod kritike, ali ni kod publike u SAD, te je tek uobičajeno bolji prijem na stranim tržištima osigurao nastavak.

Novi film se temelji na Ne vraćaj se, osamnaestom romanu iz serije. Na početku je Reacher kao lik već etabliran, odnosno publika ga na samom početku upozna kao tipa “koji je došao tiho i ušao legendu”. Nakon što svoje borilačke i druge vještine iskoristi kako bi mali dijelić svijeta riješio ološa, koristi priliku za još jedan ugodni razgovor sa satnicom Susan Turner (Smulders), sadašnjom zapovjednicom svoje bivše vojnopolicijske postrojbe. Da li je u pitanju nostalgija za starim sjedilačkim životom ili nešto drugo postaje drugorazredno pitanje nakon što sastanak sa njom spriječi satničino uhićenje pod optužbom za špijunažu. Reacher se, dakako, uvjeren da je njegova nasljednica nedužna, uključi u istragu i ubrzo se nađe na meti vrhunski izvježbanih profesionalnih ubojica koje je očito angažirao netko vrlo bogat, utjecajan i odlućan da spriječi rasvjetljavanje nečega što je satnica Turner istraživala. Reacher je oslobodi iz zatvora, ali sada mora s njom bježati i pred ubojicama i pred vlastima, a dodatni problem predstavlja i zaboravljeni detalj iz vlastite prošlosti.

Neumitne usporedbe dva filma bi mogle navesti po fanove Toma Cruisea prilično neugodan zaključak da je njihova omiljena zvijezda konačno podlegla godinama, pa se tako Reacherov lik doima umoran i bezvoljan. To, dakako, ne mora imati neke veze s godinama, s obzirom da su nas karijere Charlesa Bronsona i Clinta Eastwooda nekad, isto kao i karijera Liama Neesona danas, naučile kako se može biti uspješan akcijska zvijezda i s velikim brojem “banki”. Problem Jacka Reachera 2 je daleko više u bezvoljnosti scenarističkog odbora, kao i režiji Edwarda Zwicka kome akcijske scene, za razlike od McQuarrieja, jednostavno ne leže. Još je žalosnija stvar u tome što glavni junak nema niti dostojnog protivnika, niti se sreće s nekim živopisnim likovima poput onih koje je četiri godine ranije tumačio Duvall; usporedbe s genijalnim Wernerom Herzogom u ulozi glavnog negativca stvaraju rupu koju tvorci ovog filma niti ne pokušavaju ispuniti.

Najtragičnija stvar kod Jacka Reachera 2 je u tome što je najbolja stvar u filmu uvedena kao nešto što mu najmanje treba. Mlada i relativno nepoznata Danika Yarosh je sjajna u ulozi 15-godišnje djevojčice koja možda jest, a možda i nije protagonistova kći, odnosno koja s njime dijeli snalažljivost na ulicama, svojeglavost i odbijanje autoriteta. Od njenog lika i odnosa s protagonistom se moglo napraviti mnogo toga, ali scenarij te potencijale ne iskorištava i na kraju balade je svodi na kliše “dame u opasnosti”. Naravno, odgovor na pitanje koje oni i publika postavljaju, s obzirom na nužnost da se osiguraju nastavci i protagonistov lutalački način života, nije teško pretpostaviti. Jack Reacher 2 stoga predstavlja još jedan nastavak koji postavlja pitanje kome je, zapravo, bio potreban. Cruiseu, koji se još uvijek može osloniti na Nemoguću misiju, očigledno nije. Fanovima proze Leeja Childa bi, pak, njenu ekranizaciju daleko bolje mogao pružiti medij televizije, koji je već davno po svojoj kvaliteti daleko iznad svega što nam Hollywood servira u kino-dvoranama.

JACK REACHER 2

(JACK REACHER: NEVER GO BACK)
uloge: Tom Cruise, Cobie Smulders, Aldis Hodge, Danika Yarosh
scenarij: Richard Wenk, Edward Zwick & Marshall Henkowicz
režija: Edward Zwick
proizvodnja: Paramount, SAD, 2016.
trajanje: 118 min.
OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Genijalni umovi (Masterminds, 2016)

Hollywood svoj današnji nedostatak istinskih kreativnih potencijala najzornije pokazuje kada se njegovi proizvodi sudare sa stvarnim likovima i događajima koje bi netko nazvao “hollywoodskim”. Taj se fenomen često sreće kada se pokuša napraviti film po nekoj istinitoj priči iz crne kronike koja se čini dovoljno spektakularnom ili bizarnom da bi garantirala kakav-takav publicitet i dodatni dolar na kino-blagajnama. Jedna takva priča se zbila, sada već daleke 1997. godine, kada je podružnica Loomis Farga , tvrtke za prijevoz novca, u gradu Charlotte u Sjevernoj Karolini postala metom jedne od najdrskijih, ali i po količini opljačkanog novca, najvećih pljački u povijesti američkog kriminala. Istraga FBI je, pak, bila relativno brza pa su se samo za nekoliko mjeseci njeni počinitelji našli iza rešetaka, ali i dali zahvalan materijal za brojne true crime knjige i epizode dokumentarnih TV-serija istog žanra. Kada je, pak, došao red na igranu ekranizaciju, njeni tvorci su u slučaju filma Genijalni umovi zaključili da bi on žanrovski trebao također pripadati komediji.

Nominalni protagonist filma je David Ghantt (Galifianakis), zaposlenik Loomis Farga čiji se život uglavnom vrti oko monotonog rintanja za slabu plaću u lokalnoj poslovnici, ali koji to smatra ugodnijim mjestom za boravak od doma kojom dominira njegova agresivna zaručnica Jandice (McKinnon). Razlog za to je njegova atraktivna kolegica Kelly Campbell (Wiig) u koju se zaljubio do ušiju. Njoj, pak, neće biti problem da pričom o početku novog, zajedničkog života potakne Ghantta da odluči opljačkati novac koji mu je povjeren. U tu svrhu ga povezuje s grupom sitnih kriminalaca na čelu sa poznanikom Steveom Chambersom (Wilson) te mu oni pomognu izvesti milijune dolara iz poslovnice, te mu zauzvrat urede zrakoplovnu kartu za Meksiko. Tamo bi se Ghantt trebao skrasiti na neko vrijeme i sačekati da preuzme svoj dio plijena, odnosno da mu se voljena Kelly pridruži. Chambers, međutim, ima u planu nešto sasvim drugo, te u Meksiko šalje profesionalnog ubojicu Michaela McKinneya (Sudeikis) sa zadatkom da Ghantta trajno “ušutka” prije nego “propjeva” ili ukaže na njegov klan kao moguće pomagače.

Iako snimljen prije dvije godine, Genijalni umovi su se tek sada pojavili u kino-dvoranama, i to u terminu rezerviranom za trećeligaška ostvarenja, a što svjedoči da ni sami producenti nisu u njega imali velikog povjerenja. A nije trebalo biti tako, barem ako je suditi prema imwnim uključenim u projekt. Iza kamere se našao Jare Hess, koji je u prošlom desetljeću stekao brojne simpatije s otkačenom komedijicom Napoleon Dynamite, dok se u glavnim ulogama našla imena koja trenutno čine prvu komičarsku ligu američkog filma. Međutim, scenaristi su se, kao i mnogo puta u sličnim slučajevima, kako da zaplet i likove, i to one o kojima za koje dio, barem one starije, publike ima određenu predodžbu što su i kako će završiti, učinio dovoljno “filmskima” na ekranu. Zato su razni “hollywoodski” i slični bizarni detalji o kojima se moglo čitati u novinama i gledati u TV-reportažama – Kelly kao “femme fatale”, Ghantt kao filmnoarovski naivčina, Chambers kao kriminalni “genije” koji pažnju vlasti privlači drskim razmetanjem opljačkanim novcem – morali biti dodatno pojačani situacijama kojih nije bilo u stvarnom životu. To uključuje nimalo produhovljene przore tučnjave između Kelly i Jandice, cirkusantske scene Ghattovog bijega pred neumoljivim McKinneyevom iza kojih slijedi obrat u zapletu dostojan izraza “američki vic”, a sve kulminira rutinskom scenom spektakularnog obračuna s Chambersom na samom kraju. Iako se glumačka ekipa trudi, sve to jednostavno nije dovoljno smiješno, te će gledateljima, barem onima koji voli paziti na sitne detalje, daleko više zabave pružiti prepoznavanje truda koji su autori uložili kako bi gledateljima prikazali svijet s kraja 1990-ih, u kome, na primjer, nije bilo mobitela, pa su pageri igrali izuzetno važnu ulogu u svakodnevnim životima. Za većinu publike, međutim, nostalgično podsjećanje na to doba ipak nije dovoljno da opravda gubljenje sata i pol gledanja kako inače dobri talenti serviraju mediokritetski proizvod.

GENIJALNI UMOVI
(MASTERMINDS)
uloge: Zach Galifianakis, Owen Wilson, Kristen Wiig, Kate McKinnon, Leslie Jones, Jason Sudeikis
scenarij: Chris Bowman, Huber Palmer, Emil Spivey
režija: Jared Hess
proizvodnja: Relativity Media SAD, 2016.
trajanje: 134 min.
OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Snowden (2016)

“Svatko onaj koji je spreman žrtvovati slobodu radi malo sigurnosti, ne zaslužuje ni jedno ni drugo”, rekao je Benjamin Franklin, jedan od osnivača Sjedinjenih Američkih Država. Dilema između slobode pojedinca i dužnosti države da štiti poredak je danas daleko aktualnija nego u Frankiinovo doba, čemu je prilično doprinijelo upravo Franklinovo čedo, čiji aparat državnog nasilja raspolaže s vojnim, tehnološkim i drugim resursima o kojima su svi raniji vladari mogli samo sanjati. To se odrazilo i kroz američku hegemoniju nad ostatkom svijeta, kojoj je pridonio i Hollywood, koji već desetljećima SAD , uz određene izuzetke prije svega vezane unutarnjom politikom, uporno nastoji prikazati kao najsavršenije dostignuće čovječanstva i izvor sveg dobra u svijetu. Oliver Stone se kao dobrovoljac u vijetnamskim džunglama imao prilike uvjeriti da je ta ružičasta slika daleko od istine, te se njegova karijera velikim dijelom može opisati kao nastojanje da američku i svjetsku publiku uvjeri u nešto sasvim suprotno. Posljednje takvo ostvarenje je Snowden, biografski film posvećen ličnosti u kojoj je Stone najvjerojatnije pronašao svojevrsnu mlađu verziju sebe.

Film na samom početku rekonstruira dramatične događaje iz 2013. godine, kada se Edward Snowden (Gordon-Levitt), mladi informatički stručnjak u službi NSA, u hongkonškom hotelu sreće sa novinarom Glennom Grenwaldom (Quinto) i autoricom dokumentarnih filmova Laurom Poitras (Leo), kako bi im ispričao svoja dugo godina akumulirana saznanja o tajnom programu prisluškivanja i nadzora koje na globalnom planu provode američke vlasti. Radnja se preko flashbacka vraća nekoliko godina ranije kada je Snowden, odrastao u obitelji konzervativnih mornaričkih časnika i obavještajaca, odlučio dati svoj doprinos u globalnom američkom ratu protiv terorizma. Njegov pokušaj da postane pripadnik vojnih specijalaca završava neuspjehom zbog ozljede, te se umjesto toga priključuje CIA-i, a potom, preko sa njima povezanih privatnih korporacija, i tajnoj službi NSA. Pri tome mu nimalo ne smeta to što djevojka Lindsay Mills (Woodley) kao protivnik rata i Bushove politike ima sasvim suprotne stavove od njega. S vremenom, međutim, postaje svjedokom kako je program nadzora podataka, stvoren s opravdanjem kako bi spriječio nove napade 11. rujna, metastazirao u hobotnicu koja služi za nadzor ne samo američkih saveznika, nego i vlastitih građana, stvarajući mogućnost zloporabe apokaliptičkih razmjera.

Snowden je, stjecajem okolnosti, u američka kina išao isti vikend kao i Eastwoodov Sully, još jedan film posvećen protagonistu dramatičnih događaja iz nedavne prošlosti. Od njega je na blagajnama bio glatko poražen, a što i ne iznenađuje, s obzirom da je Eastwoodov film, za razliku od Stoneovog, ima nedvosmisleni hepi end, kao i junaka koga će prihvatiti cijela publika. Za Edwarda Snowdena se, međutim, tek treba vidjeti da li će sve ono što je učinio na neki duži rok imati smisla, a isto tako je za dio američke i svjetske javnosti to što se sklonio u Rusiju dovoljno da ga se, u atmosferi ponovno pokrenutog hladnog i sve izglednijeg novog svjetskog rata, umjesto kao heroja smatra izdajnikom kome treba poslati bespilotnu letjelicu ili barem metak u potiljak. Stoneov Snowden nimalo ne krije da je njegov stav prema naslovnom protagonistu potpuno suprotan, ali se njegov sadržaj ne može tako lako prepoznati kao propaganda. Dijelom je to zbog toga što je Edward Snowden, i u stvarnom životu i u tumačenju Josepha Gordona-Levitta, tihi i bezazleni geek kome se u usta teško mogu staviti bijesne replike poput junaka filmova kao što su JFK i Rođen 4. srpnja. Stone je umjesto toga prisiljen njegovu priču ispričati na jedan miran i daleko discipliniraniji način, pri čemu je eksplicitno izlaganje onoga što je pjesnik htio reći ostavljeno sporednim likovima. Pri tome Stone ima različitog uspjeha – Nicolas Cage je dobar kao razočarani i cinični obavještajac koji glavnom liku govori da je i obavještajna zajednica, poput ostatka američkog establishmenta, opterećena korupcijom i nesposobnošću; Rhys Ifans se u ulozi junakovog iskusnog i s mračnim poslovima dobro upoznatog mentora, pak, doima kao loša zamjena za Tommyja Leeja Jonesa koji je takve uloge igrao zavezanih očiju.

Mnogo ozbiljniji problem za ovaj film, međutim, predstavlja to što je, zbog same prirode medija, priča o Snowdenu daleko prikladnija za dokumentarni nego igrani film. Usprkos uloženog truda, pogotovo od strane Gordon-Levitta koji zaslužuje sve pohvale, Snowden na kraju izgleda kao rutinerski biografski film, velikim dijelom nalik na one koji su se nekoć znali štancati na američkoj televiziji. Jedino što ih od njih razlikuje jest prostački rječnik i eksplicitna scena seksa koja, s obzirom na temu koja se tiče kršenja privatnosti, Snowdenu daje neočekivano autoironičnu dimenziju. Iako se može postaviti pitanje da li je Snowden uopće bio potreban, ipak ga valja pohvaliti jer će barem dio publike natjerati da počne razmišljati o nekim pitanjima koje su postavili ljudi poput Franlina, te se valja nadati za odgovore na njih, s obzirom na ono što se u posljednje vrijem kuha u svijetu, više nije prekasno.

SNOWDEN

uloge: Joseph Gordon-Levitt, Shailene Woodley, Melissa Leo, Zachary Quinto, Tom Wilkinson, Scott Eastwood, Logan Marshall-Green, Timothy Olyphant, Rhys Ifans, Nicolas Cage
scenarij: Kieran Fitzgerald & Oliver Stone
režija: Oliver Stone
proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Ledeni ubojica: Povratak (Mechanic Resurrection, 2016)

Riječ “remake” u kontekstu prakse u suvremenom Hollywoodu rijetko asocira na išta dobro. Međutim, postoje slučajevi kada loša kvaliteta recikliranja nekadašnjih klasika dobije obilježja. Mechanic ili Plaćeni ubojica, triler Michaela Winnera iz 1972. godine koji se, iako daleko od savršenstva, smatra jednim od boljih ostvarenja u karijeri legendarnog Charlesa Bronsona, tako je dobio ne jedan nego dva razočarajuća remakea – 1995. godine neslužbeni Ubojice sa Sylvesterom Stalloneom i 2011. godine službeni Ledeni ubojica s Jasonom Stathamom u glavnoj ulozi. To što je potonji, sasvim očekivano (i potpuno zasluženo) sahranjen od strane publike nije spriječilo da zaradi nešto novaca – malo, ali sasvim dovoljno da se od njega napravi nastavak. A što, možda, i nije toliko loše, jer se time novi film – Ledeni ubojica: Povratak – dodatno udaljio od Winnerovog i Bronsonovog originala, te otežao usporedbe koje bi u pravilu išle na njegovu štetu.

Prethodni film je od originala sačuvao tek osnove početnog zapleta i likova, dok je sve ostalo manje-više promijenjeno do neprepoznatljivosti, a što uključuje i završetak. Upravo je ovo posljednje omogućilo da se snimi nastavak, odnosno da Statham može ponovno glumiti lik Arthura Bishopa, vrhunskog profesionalnog ubojicu čija su specijalnost likvidacije “nedodirljivih” meta i koje u pravilu izvede tako da izgledaju kao nesretan slučaj. Bishop je, međutim, odavno odlučio okončati karijeru te nastoji ostatak života provesti pod lažnim identitetom u Rio de Janeiru. Njegovu krinku su, međutim, prozreli zlikovci iza kojih stoji Riah Crain (Hazeldine), Bishopov prijatelj iz djetinjstva koji je u međuvremenu postao opasni međunarodni kriminalac. On nastoji Bishopa natjerati da ponovno iskoristi svoje ubilačke vještine odnosno likvidira trojicu međunarodnih trgovaca oružjem koji mu predstavljaju glavnu konkurenciju. Bishop uspješno bježi, ali se stvari promijene kada u Tajlandu upozna lijepu američku humanitarku Ginu Thorne (Alba) u koju će se zaljubiti. Ona međutim postane žrtvom otmice, odnosno sredstvo kojim Crain svog starog druga natjera da ipak krene u posao.

Kada je neki film tako loš kao Ledeni ubojica, onda postoji određena vjerojatnost da će njegov nastavak biti bolji. U slučaju Povratka ta očekivanja nisu sasvim neopravdana. Scenarij je, doduše, mnogo gori, te se svodi na hrpu klišeja i neuvjerljivosti koje skreću u vode samoparodije – glavni negativac je nitko drugi do protagonistov najbolji prijatelj iz djetinjstva; glavni ženski lik u sebi utjelovljuje prošlost profesionalnog vojnika, humanitarnog aktivista i sadašnjost turistice; glavni lik za nekoga kome je glavni alat diskrecija pokazuje izuzetnu sklonost da spektakularnim akcijama na sebe skreće pažnju i sl. To, međutim, previše nije smetalo ni njemačkom režiseru Dennisu Ganselu, koji je umjesto toga daleko više pažnje posvetio akcijskim scenama od kojih neke izgledaju prilično atraktivno. U filmu je daleko više pažnje posvećeno izgledu, a što uključuje daleko nekoliko različitih svjetskih lokacija kao što su Rio, Sydney, Tajland i Bugarska. Tim je imperativima podređen i lik Gine Thorne, a što vjerojatno neće smetati fanovima Jessice Albe koje žele vidjeti film u kome bi najveći dio radnje paradirala u bikiniju.

Najbolja stvar u filmu dolazi pred kraj, kada se Tommy Lee Jones pred kraj pojavljuje u relativnoj kratkoj, ali prilično zabavnoj epizodnoj ulozi ciničnog američkog krijumčara oružja koji je stvorio poslovni imperij u postkomunističkoj Bugarskoj. Njegovi zajedljivi komentari na račun političke situacije u svijetu, ali izgled i životni stil primjereniji ostarjeloj rock-zvijezdi djeluju kao svojevrsna parodija raznoraznih “mračnih” igrača iz vojno-obavještajnog miljea koje je tumačio u djelima Olivera Stonea. Njegova pojava također sugerira kako je Povratak mogao biti čak i prilično dobar, ali i kako je ta prilika propuštena čim se u kadru ponovno pojavi Stathamov lik koji desetke negativaca “taraca” na gotovo industrijski način u scenama gdje je kvaliteta akcije žrtvovana kvantiteti. Možda će u slučaju moderne inkarnacije Arthura Bishopa treća biti sreća, ali se ne trebamo previše nadati.

LEDENI UBOJICA: POVRATAK

(MECHANIC RESURRECTION)

uloge: Jason Statham, Jessica Alba, Tommy Lee Jones, Michelle Yeoh, Sam Hazeldine, Rhatha Phongam,

scenarij: Philip Shelby & Tony Mosher

režija: Dennis Gansel

proizvodnja: Summitt Entertainment SAD, 2016.

trajanje: 96 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Odred otpisanih (Suicide Squad, 2016)

Kvantiteta se s vremenom pretvori u kvalitetu. Ili, slikovito rečeno, kada netko u nekoliko godina naštanca hrpu filmova, veća je vjerojatnost da će neki od njih biti uspješan. Barem se time mogu tješiti DC Comics, koji je sa svojim spektakularnim projektom vezanih ekranizacija stripova o superherojima krenuo s velikim zakašnjenjem u odnosu na Marvel Comics. To znači da DC Comics i Warner Bros. sada imaju samo tri filma u odnosu na Marvelovih 13, te da su opcije da se napravi nešto zbilja posebno ili kvalitetno bile ograničene. Što, naravno, ne spriječava Marvelovce da DC-jevcima nabija komplekse, a posebno fanovima DC-jevih stripova koji u očaju plasiraju kojekakve teorije zavjere o tome da su filmski kritičari potkupljeni kako bi pisali loše o filmskim ukazanjima DC-jevog univerzuma. Posljednja eskalacija tog fenomena se zbila s filmom Odred otpisanih, koji je čak potakao pokretanje peticije za gašenje Rotten Tomatoes, jednog od najpopularnijih agregatora mainstream filmskih kritika, gdje u trenutku pisanja ovog teksta najnoviji DC-jevski film ima porazni rejting od samo 26% pozitivnih recenzija. Cijeli slučaj je još zabavniji ako se u obzir uzme da je Rotten Tomatoes u vlasništvu Warner Bros. a što hipotezu o nekakvom financijskom “podmazivanju” kritičara, najblaže rečeno, stavlja na prilično klimave temelje.

Odred otpisanih, s druge strane, kao i svi DC-jevski i, dakako, Marvelovi filmovi, u onom ključnom, poslovnom smislu, još uvijek može računati na vjernu fanovsku i sličnu publiku koja će svojim odlaskom u kino-dvorane sve ono loše što o njemu kritičari napišu učiniti potpuno nevažnim. S druge strane, film predstavlja svojevrsni otklon od prva dva filma iz serije, i to ne samo zbog toga što je režisera Zacka Snydera zamijenio David Ayer; umjesto pojedinačnih superheroja kao što su Superman (u Čovjeku od čelika) i Batman (koji mu se pridružio u Zori pravednika) pojavljuje se tim likova, i to ne superheroja, nego supernegativaca. Ayer, koji je također napisao scenarij, pronašao je, zahvaljujući bogatstvu zapleta iz originalnih stropova, način da od tih supernegativaca, barem formalno, napravi pozitivce, odnosno protagoniste.

Na samom početku se američka vlada, nakon smrti Supermana u prethodnom nastavku, suočava s mogućnošću da sljedeći superheroj ili, kako se to službeno zove, “metačovjek”, možda i neće biti takva dobričina, te da se moraju pronaći ljudi ili metaljudi sličnih sposobnosti kako bi mu se mogli suprotstaviti. Rješenje za taj problem Amanda Waller (Davis), vladina operativka zadužena za “crne” poslove, pronalazi u supertajnom zatvoru gdje su smješteni neki od najopasnijih kriminalaca u SAD – profesionalni ubojica i nepogrešivi strijelac Deadshot (Smith), vrhunski atentator Slipknot (Beach), mutirani kanibal Killer Croc (Akkinouye-Agbaje), bivši gangster-pirokinetičar El Diablo (Hernandez), australski provalnik Captain Boomerang (Courtenai) i bivša psihijatrica, a sada Jokerova djevojka Harley Quinn (Robbie). Sve njih bi trebala kontrolirati arheologinja dr. June Moon (Delevigne) koju je opsjeo duh drevne Čarobnice/Enchantress, odnosno nadzirati zapovjednik specijalaca, pukovnik Rick Flagg (Kinnaman). Tako stvoreni tim, čijim su članovima u zamjenu za sudjelovanje u samoubilačkoj misiji obećani život i druge sitne povlastice, se okuplja kada Midway City postane metom napada nepoznatog natprirodnog i nezaustavljivog bića.

Kritičari su za Odred otpisanih stvorili konsenzus ne samo o tome da je riječ o lošem filmu, nego i o razlozima zbog kojih je postao loš. Najčešće se spominje hipoteza da je Ayer započeo, a možda čak i napravio nešto što bi moglo biti dobro, ili barem gledljivo, ostvarenje, ali da su ga kalkulantski raspoloženi šefovi Warnera, nastojeći ga učiniti što prihvatljivijim najširoj mogućoj publici, izmijenili ne samo do neraspoznatljivosti nego i do nerazumljivosti. Do javnosti su još i prije same premijere dolazile o vijesti o nadosnimavanju pojedinih scena, kao i nastojanju da se u njega ubaci što više scena koje bi sadržajem ili općim tonom odgovarali traileru koji je nekoliko mjeseci ranije izazvao euforiju među fanovima. Argumenti za frankenštajnsku post-produkciju se u samom filmu mogu pronaći prije svega o kaotičnoj montaži koja, prije svega u prvom dijelu filma, zbivanja čini teško razumljivima. A također se teško oteti dojmu da je Odred otpisanih u svom originalnom obliku trebao biti mrtvački ozbiljan akcijski film o hrpi prilično loših ljudi regrutiranih da svijet spašavaju od nečega još goreg, ali i da je netko sve to odlučio “zasladiti” infantilnim humorom, ukloniti potencijalno uznemiravajuće nasilje i, konačno, loše ljude napravio dobrima kako bi dječici u kino-dvoranama ne bi davao neadekvatne životne uzore. Ono što možda najviše upada u oči je pomalo previše očigledan pokušaj da se u film ubaci nakon Batmana i Supermana najveća od svih ikona DC-jevog univerzuma – supernegativac Joker – i to na način koji, zapravo, i nema nekakve velike veze s radnjom. To što ga Jared Leto tumači na način koji je za nekoliko dimenzija ispod Jacka Nicholsona i Heatha Ledgera nimalo ne pomaže. Jedina stvar vezana uz epizodu s Jokerom je pojava Harley Quinn, možda najpoznatije i najživopisnije DC-jeve supernegativke, a koju s prilično entuzijazma tumači Margot Robbie.

Ona predstavlja glavni adut filma i manje-više jedini razlog zbog koga bi se nekome isplatilo odsjediti dva sata u kino-dvorani. Osim nje se među glumačkom postavom mogu istaći jedino Will Smith kao profesionalni ubojica koji pokušava ostati obiteljski čovjek i Jay Hernandez kao zlikovac traumatiziran osobnom tragedijom. Čak i da je ostatak glumačke ekipe bio na zadatku, teško bi pomogao nedovoljno razrađenim likovima, ali i kaotičnom i neuvjerljivom scenariju koji pliva u klišejima. Tako je pukovnik specijalaca zaljubljen u “metaženu” koju bi trebao čuvati, a na kraju upravo ona izaziva kaos koji će njegov tim morati “počistiti”. Za završni obračun, koji se odigrava noću na ulicama opustošenog grada, se na prvi pogled čini da je zamišljen u nekakvom “noirovskom” stilu, ali je na kraju noć bila samo izgovor za uobičajeno orgijanje majstora za specijalne efekte (kojima je dan-danas lakše raditi noćne scene). A oni su danas tako obični, a završna bitka tako antikatarktička i slična onoj u Zori pravednika (i sijaset drugih superherojskih filmova) da će onima koji to baš žele u sjećanju ostati prije zbog relativno oskudnog kostima koji nosi manekenka Delevigne. Onim najzagriženijim filmovima koji su se na Odred otpisanih “navukli” kao nekakvu superherojsku verziju Dvanaest žigosanih će cijelo iskustvo biti još gore; neumitne usporedbe s nepunih pola stoljeća starim ratnim klasikom koji možda nije imao cool costime, soundtrack i spec-efekte, ali je zato imao Leeja Marvina, Charlesa Bronsona i suvislu priču su po novi DC-jev film katastrofalne. Od DC-ja i Warnera ćemo nešto uistinu dobro u njihovoj filmskoj seriji, po svemu sudeći, morati čekati još par godina.

ODRED OTPISANIH
(SUICIDE SQUAD)
uloge: Will Smith, Margot Robbie, Joel Kinnaman, Jai Courtenai, Viola Davis, Jared Leto, Cara Delevigne, Adewale Akinnouye-Agbaje, Adam Beach
scenarij: David Ayer
režija: David Ayer
proizvodnja: Warner Bros./DC Comics, SAD, 2016.
trajanje: 123 min.

OCJENA: 3/10

 

RECENZIJA: Istjerivači duhova (Ghostbusters, 2016)

2016. godinu se na društvenim godinama počelo nazivati svakakvim imenima, i to zbog niza neobičnih i iznenađujućih događaja karakterističnih za vremena koja Kinezi u svojim kletvama znaju nazivati “zanimljivim”. Jedna od zanimljivih detalja je i taj da se prvi put dogodilo da neki veliki hollywoodski studio od publike traži da jedan njihov proizvod voli ukoliko želi ostati “na pravoj strani povijesti”. Ili, da budemo precizniji, svakoga onoga tko o tom proizvodu kaže nešto loše smatra ekvivalentom pedofila, čuvara u logoru smrti i sličnog ološa koji treba odvesti do najbližeg jarka u kome bi se s njime uredovalo po kratkom postupku. Ono što je u svemu tome zanimljivije jest vrsta filma kome se nešto tako dogodilo. Da li je riječ o nečemu nalik na 12 gnjevnih ljudi, Ubiti pticu rugalicu, U vrelini noći, Svim predsjednikovim ljudima ili nekoj sličnoj ozbiljnoj drami koja se bavi aktualnim društvenim problemom i publiku potiče da pomakne svoje lijene guzice kako bi pokušala stvoriti jedan bolji, ljepši, pravedniji svijet? Hollywood, naravno, više ne može, ne zna niti želi praviti takve filmove. Umjesto toga se sveti rat počeo voditi oko remakea tri desetljeća stare komedije o lovcima na duhove.

Riječ je, doduše, bila ne samo o najpoznatijoj komediji o lovcima na duhove, nego i jednom od najuspješnijih filmova 1980-ih, koji je stvorio armiju poklonika usprkos ne baš najuspješnijih pokušaja da se od njega stvori nekakva dugotrajnija franšiza. Istjerivači duhova iz 1984. godine je bio jedan od onih hollywoodskih blockbustera koji je, poput Finske u pjesmi Monty Pithona, “imao sve” – za svoje doba prilično originalni i intrigantni “high concept”, upečatljive likove koje je tumačila mala armija izuzetno nadarenih glumaca i komičara, impozantne specijalne efekte i lako pamtljivu naslovnu pjesmu koja teško izlazi iz uha. Naravno, kao i kod mnogih uspješnih filmova iz tog doba, hollywoodska pohlepa je nekoliko godina kasnije rezultirala nimalo potrebnim nastavkom koji je, usprkos komercijalnog uspjeha, njegove tvorce i ključne glumce potakao da skoro dva desetljeća pronalaze razloge zašto ne bi snimili treći. Smrt Harolda Ramisa, člana originalne postave, je priču o trećem nastavku Istjerivača duhova stavila van dnevnog reda, ali se vodstvo studija Columbia umjesto toga odlučilo za remake ili, kako se to danas voli govoriti “reboot”. I onda u nastojanju da se svemu da nekakva “moderna” i “aktualna” dimenzija došli na jednostavnu, ali s marketinške strane genijalnu ideju da se originalnom timu istjerivača duhova promijeni spol.

Vijest o Istjerivačicama duhovima je među fanovima i geekovima izazvala upravo onakve reakcije kakve je Sony samo mogao sanjati – negativne. Dijelom su one bile motivirane nostalgijom, dijelom sve opravdanijim revoltom protiv hollywoodske prakse besramnog recikliranja vlastite baštine, dijelom zbog još opravdanijih sumnji da će sve rezultirati još jednim upropaštavanjem uspomene na nekoć veliki film. Sonyjevim PR-ovcima je, pak, najviše pažnje izazvalo to što se u drvlju i kamenju koje se bilo survalo na njihov proizvod našla u takvim situacijama neizbježno velika količina komentara koja se ne može drukčije opisati nego kao seksistički troleraj. A što je, dakako, omogućilo da se glavne glumice predstave kao žrtve mizoginije i tako u cijelu dimenziju uvrste kulturni rat nalik na balkanske priče o ustašama, četnicima i partizanima. To je isto tako značilo da će mnogi kritičari, barem oni koji se vole smatrati “cool”, “hip” i “progresivnima”, moraju pronaći načina da o novim Istjerivačima duhovima pišu dobro, inače im prijeti rizik da ih se proglasi zadrtim primitivcima, trogloditima ili, Bože sačuvaj, onima koji misle da bi prst na američkom nuklearnom obaraču trebao držati Donald Trump umjesto Hillary Clinton.

Režija je povjerena Paulu Feigu, koji se posljednjih nekoliko godina specijalizirao za tzv. “ženske” komedije gdje nastupa prilično talentirana komičarka Melissa McCarthy. Scenarij, koji je Feig napisao zajedno s Katie Dippold, ne nastoji otkriti toplu vodu, te osnovni zaplet, ako se zanemari promjena spola među glavnim likovima, gotovo u potpunosti kopira original iz 1984. godine. Troje njujorških znanstvenica (McCarthy, Kristen Wiig i Katie McKinnon) koje se bavi paranormalnim istraživanjima izgubi posao te svoja profesionalna i stručna iskustva umjesto toga odluče komercijalno iskoristiti organizirajući službu za hvatanje i eliminaciju duhova, odnosno drugih onostranih i paranormalnih entiteta. Nedugo nakon što im se priključi afroamerička službenica podzemne željeznice (Leslie Jones), tim otkrije kako New Yorku prijeti opasnost od otvaranja portala u drugu dimenziju koji će na velegrad navući hrpu zlobnih duhova, odnosno kako mu prijeti apokalipsa. Vlasti su prema svemu tome skeptične i kada se zlokobne slutnje ostvare, na kraju ostaje tek usamljenoj četvorki da pokuša sama spasiti svijet od uništenja u spektakularnom uličnom obračunu.

Da počnemo s dobrim vijestima. Relativno nepoznata komičarka Katie McKinnon, kojoj je povjerna uloga najgeekovskije članice tima, je prilično impresivna i doima se kao pravo otkriće. Leslie Jones se, pak, doima daleko impresivnije od Ernieja Hudsona koji je tumačio njen ekvivalent u originalu. U posljednje vrijeme prilično vrijedni australski glumac Chris Hemsworth je također iskoristio rijetku priliku da nastupi u komediji, te se, izgleda prilično zabavljao tumačeći lik praznoglavog ljepotana.

I tu dobre vijesti prestaju. Barem ako ste imali nesreću da prije ovoga pogledate original. Jer, neumitne usporedbe – na koje će dodatno podsjetiti članovi originalne ekipe koji se svako malo pojavljuju u cameo ulogama – će jasno pokazati kako su novi Istjerivači lošiji od starih. I to nema nikakve veze s patrijarhatom ili rodnim stereotipima. McCarthy i Viig su tako vrhunske komičarke, daleko bolje od svojih daleko razvikanijih muških kolega, ali njihove uloge predstavljaju potpuno razočarenje. I to uglavnom zato što je scenaristički dvojac iz nekog neobičnog razloga napustio smisao za humor. A što se, po “dobrom starom” običaju, nastoji nadoknaditi dijaloškim aluzijama na razne banalne biološke procese, kao i orgijama specijalnih efekata koji, bez obzira na tehnološki napredak, danas izgledaju daleko prozaičnije nego što je to bio slučaj prije tridesetak godina. To posebno dolazi do izražaja u sceni završnog obračuna koja će kod gledatelja umjesto smijeha izazvati zijevanje.

O tome da li se Sonyju potpirivanje kulturnog rata u svrhu komercijalne promocije isplatilo se može raspravljati. Sudeći po komercijalnim rezultatima novi Istjerivači, čak i ako u obzir uzmemo neizbježni “spin” i hollywoodsko “kreativno” računovodstvo, možda nisu neki kataklizmički “flop”, ali su daleko od straobalnog hita koji je trebao opravdati kontroverze ili, srećom sada nešto malo manje vjerojatni, nastavak. S druge strane, možemo se tješiti da su se ove godine su se u svijetu dogodile daleko gore stvari od traljavo napravljenog hollywoodskog remakea. Kao što postoji i bojazan da će iz neke dalje perspektive i 2016. godina mnogima izgledati kao “dobra stara vremena”, kada je Hollywood “znao koristiti vlastitu baštinu”.

 

ISTJERIVAČI DUHOVA
(GHOSTBUSTERS)
uloge: Kristen Wiig, Melissa McCarthy, Katie McKinnon, Leslie Jones, Chris Hemsworth
scenarij: Katie Dippold & Paul Feig
režija: Paul Feig
proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
trajanje: 116 min.

OCJENA: 4/10