RECENZIJA: Babylon Berlin (sezona 1, 2017)

Vremena koja se u kineskim kletvama zovu “zanimljiva” su zanimljiva i brojnim autorima filmova i TV-serija. Razlog je u tome što često pružaju svakojake ekstremne scenarije i situacije koje publici, pogotovo onoj smještenoj u mirnijim i udobnijim vremensko-prostornim koordinatama, izgledaju mnogo zabavnije nego likovima koji su ih prisiljeni podržavati. Time su se, između ostalih, vodili i autori Babylon Berlin, TV-serije koja je s budžetom od nekih 40 milijuna eura postala najskuplji takav projekt u povijesti njemačke televizije. Radnja, temeljen na romanima Volkera Kutschera, je smješten u razdoblje njemačke povijesti koje bi se moglo nazvati zanimljivim i u značenju kineske kletve, ali i doslovno. Ono je zbog niza živopisnih i egzotičnih detalja relativno često bilo obrađivano od filmaša, među kojima su možda najpoznatiji legendarni Rainer Werner Fassbinder sa svojom epskom TV-serijom Berlin Alexanderplatz, ali i Bob Fosse sa svojim popularnim mjuziklom Cabaret.

Zaplet započinje otprilike točno na polovici razdoblja koje je započelo s krajem Prvog, a završilo s početkom Drugom svjetskog rata, odnosno u Berlinu u proljeće 1929. godine. Jedna od vodećih europskih metropola je sada glavni grad liberalne demokratske republike čiji se Weimarski ustav čini najprogresivnijim na svijetu, a vlada kojom dominiraju socijaldemokrati, liberali i demokršćani je, usprkos drakonskih odredbi Versajskog mira, uspjela konsolidirati državne financije, a zajedno s njima i opću ekonomsku situaciju što se odražava kroz relativno blagostanje i slabljenje ekstremista koji su dominirali politikom u prvim poratnim godinama. Berlin je zahvaljujući tome postao “cool” mjesto gdje se mogu naći tehničke inovacije poput radija, modernih aerodroma i zvučnog filma, i gdje cvate kultura koja se može usporediti jedino sa ultrahedonističkim i raspojasanim noćnim životom kojem doprinose “opušteni” stavovi prema seksualnosti, uključujući i alternativne oblike. No, kao i svaki veliki grad, i Berlin ima svoje mračne strane, od kojih je najviše primijeti strahovito siromaštvo u radničkim četvrtima, među čijim žiteljima su postale prijemčive ideje koje promoviraja Komunistička partija Njemačke, a koju weimarski režim smatra najvećom opasnošću po svoj opstanak.

U takav Berlin je nedavno stigao protagonist Gereon Rath (Volker Busch), policijski inspektor iz Kölna, koji je našao namještenje u odjelu za poroke berlinske policije. Taj je premještaj samo krinka za njegovu pravu misiju, odnosno nastojanje da se otkrije tajanstveni kriminalac ili banda koji potajno napravljenim pornografskim filmom ucjenjuje Rathovu obitelj. Ta će istraga Ratha uvesti u berlinsko pornografsko podzemlje, sa kojim je povezan Edgar “Armenac” (Mišel Matičević), vlasnik popularnog noćnog kluba “Moka Efti” koji predstavlja neslužbenog bosa organiziranog kriminala u Berlinu. Isti je klub omiljeno mjesto za provod mlade i ambiciozne Charlotte Ritter (Liv Lisa Fries), djevojke koja sanja o tome da započne karijeru u policiji usprkos toga što je prisiljena povremeno se baviti prostitucijom kako bi prehranila svoju siromašnu obitelj. Na početku joj uspije jedino postati tajnica, ali i tamo pokazuje veliki talent i predanost poslu, zbog čega će početi istraživati ubojstva ruskih emigranata povezanih sa trockističkom ćelijom koja nastoji svrgnuti Staljinov režim, kao i specijalnim vlakom koji je iz Sovjetskog Saveza došao u Njemačku kao dio tajnog plana da Njemačka ponovno izgradi vojsku i dobije moderno oružje kojoj joj je Versajskim ugovorom zabranjeno. Ritter i njena istraga se počne ispreplitati sa Rathovom, a policijski inspektor se osim brojnih opasnosti i političkih spletki mora suočavati s privatnim problemima vezanim uz ratne traume, nestanak brata, ljubav prema njegovoj supruzi Helgi (Hannah Herzsprung) kao i ovisnost o morfiju.

Jedan od tvoraca Babylon Berlina je Tom Tykwer, filmaš koji je prije dva desetljeća postao slavan svojim kratkim ali efektnim akcijskim filmom Trči, Lola, trči, ali također pokazao izuzetnu sklonost da svaki svoj film napravi u drukčijem stilu. Taj se pristup može u neku ruku vidjeti i u ovom epskom djelu, čijih prvih šesnaest epizoda (na Netflixu ponekad prikazivanih kao dvije zasebne sezone) pokazuje izuzetnu raznovrsnost pristupa, koja je itekako adekvatna za projekte s ovakvim ambicijama i epskom količinom sadržaja. Tykwer i njegovi kolege pri svemu tome su uživali ne samo visoki budžet, nego i moderne specijalne efekte kojim je detaljno i prilično uvjerljivo rekonstruiran nekadašnji i u posljednjem ratu uništeni Berlin. Ipak, najviše će imponirati spremnost da se žanrovski skreće u raznovrsne vode – od klasične povijesne drame koja današnjim gledateljima nastoji (i najčešće uspijeva) na prijemčiv način objasniti komplicirane političke okolnosti Weimarske Republike, preko klasičnog kriminalističkog filma (pri čemu se odaje homage nijemim filmovima Fritza Langa koji predstavljaju klasike žanra), preko akcijade koja se u nekim detaljima može natjecati s Brzima i žestokima, crne komedije i, na kraju, filmskih mjuzikala. To se možda najviše može vidjeti u jednoj kratkoj ali šarmantnoj sceni sna u kojoj plešu Bulcher i Herzsprung. Kada je glazba u pitanju, pak, Babylon Berlin se najviše ističe vještim kombiniranjem autentičnih hitova s kraja weimarske ere kao i kasnijih pjesama, napravljenih ili aranžiranih u stilu 1920-ih, a čemu je značajan doprinos dao Bryan Ferry, frontman grupe Roxy Music, koji se također nakratko pojavljuje u ulozi pjevača. Najsnažniji dojam je, međutim, ostavila litavska pjevačica Severija Janušauskaite koja se u seriji također pojavljuje u ulozi ruske emigrantice i femme fatale Svetlane Sorokine, ali također izvodi glavnu pjesmu Zu Asche, Zu Staub koja je u Njemačkoj postala veliki hit.

Uspjehu serije prilično doprinosi i raznovrsna glumačka ekipa, koja je uglavnom nepoznata publici izvan njemačkog govornog područja. Volker Bruch, kome je teško ne primijetiti fizičku sličnost s hollywoodskim glumcem Ramijem Malekom, vrlo uspješno nosi seriju, isto kao i Liv Lisa Fries koja tumači neobično snažan ženski lik, ali opet uvjerljiv u kontekstu vremena radnje kada su ženama brojna vrata bila zatvorena. Peter Kurth je isto tako izuzetno efektan u ulozi inspektora Woltera, lika koji istovremeno služi kao partner i mentor Rathu i Ritterovoj i za čiju se moralnu orijentaciju, bez obzira na niz upitnih postupaka, do samog kraja ne zna hoće li biti pozitivac ili negativac.

Upravo se u neodređenosti može prepoznati najveća kvaliteta Babylon Berlina. Publika koja će gledati ovu seriju uglavnom ima neku predodžbu kako je svijet koji se prikazuje završio – weimarsku demokraciju je zamijenio nacistički režim koji će ga, bilo posredno, bilo neposredno u ratu, pretvoriti u prah i pepeo. Međutim, iako se Babylon Berlin odlikuje izuzetnom brigom za povijesne detalje i uglavnom izbjegava u hollywoodskim filmovima tako česte anakronizme, pokazuje kako taj ishod nije bio predodređen, ili barem nije bio izgledan onima koji su o svemu odlučivali. Nacisti se gotovo uopće ne pojavljuju ili spominju sve do samog kraja prve sezone; umjesto toga glavnu opasnost predstavljaju komunisti, a tek nešto manje generali koji se još ne mogu pomiriti s ratnim porazom, a još manje s republikanskim režimom koji ga je doveo i umjesto toga sanjaju o povratku predratne monarhije. Serija prilično uspješno pokazuje kako je ispod weimarske glazure, podržane s par godina dobre ekonomije (od koje najšire mase ionako nisu imale neposredne koristi), tinjao duboki osjećaj nacionalnog poniženja i nepravde. Taj će osjećaj dobiti na snazi kada nekoliko mjeseci nakon završetka radnje prve sezone na njujorškom Wall Streetu pukne burzovno-mešetarski balon, te isto onako kao i sedam desetljeća kasnije, donese sveopće siromaštvo, očaj i postati pogodno tlo za ideologije, pokrete i ličnosti spremne nagristi liberalni demokratski poredak. Iako završnica prve sezone, kao i kod mnogih serija, melodramatični cliffhanger pretpostavlja uvjerljivosti, Bablyon Berlin je jedna od rijetkih povijesnih serija koja na posredan, ali prilično uznemirujući način, govori o današnjem “zanimljivom” vremenu.

OCJENA: 8/10

Oglasi

RECENZIJA: Teen Spirit (2018)

Nepotizam je duboko raširen u Hollywoodu, te mnoge velike zvijezde i zvjezdice svoje karijere duguju isključivo tome da su osvojile dobitnu kombinaciju na genetskoj lutriji i imali bogate, utjecajne i slavne roditelje i rodbinu. S druge strane, nepotizam sam po sebi ne mora biti loš ukoliko dobitna kombinacija na genetskoj lutriji uključuje i talent, pa tako slavna imena publici osim slavnih prezimena ponude kvalitetni sadržaj. Kao jedan takav primjer bi mogao poslužiti Teen Spirit, glazbena drama koja predstavlja režijski debi Maxa Minghelle, mladog britanskog glumca široj publici poznatog po ulozi Nicka Blaina u Sluškinjinoj priči, a koji je sin Anthonyja Minghelle, “Oscarom” nagrađenog režisera Engleskog pacijenta. U glavnoj ulozi filma se, pak, pojavljuje Elle Fanning, mlađa sestra daleko poznatije i uspješnije Dakote Fanning.

U filmu Fanning tumači lik Violet Valenske, 17-godišnje kćeri poljskih imigranata u Ujedinjenom Kraljevstvu. Na samom početku ona živi zajedno sa samohranom majkom (Grochowska) na farmi na engleskom otoku Isle of Wight, te joj uz pohađanje škole pomaže u radu, istovremeno pokušavajući spojiti kraj s krajem kao konobarica. Jedinu utjehu u njenom monotonom i besperspektivnom životu predstavlja pjevanje, te kada se na Isle u Wight dođe ekipa popularnog pjevačkog reality showa “Teen Spirit”, Violet odluči iskušati sreću i prijaviti se. U svom putu do uspjeha i slave joj pomoć pruža neobični lik Vladimira Brajkovića (Burić), nekoć slavnog hrvatskog opernog pjevača koji sada živi kao alkoholičarska propalica ali koji je, prepoznavši njen talent, odluči podučiti svojim vještinama i služiti kao njen menadžer. Usprkos protivljenja majke i niza prepreka koje joj stoje na putu, Violet se uspije plasirati u spektakularno finale showa u Londonu, ali se tamo suočava s prvim naznakama da slava i pjevačka karijera sa sobom donose financijske i druge manipulacije, kao i svakojaka iskušenja koja su u stanju uništiti i mnogo zrelije likove od jednostavne 17-godišnje djevojke.

Scenarij za Teen Spirit, koji je također napisao Minghella, se ne može pohvaliti zbog neke naročite originalnosti. Naprotiv, riječ je o priči o tome kako se zahvaljujući show businessu može doći od trnja do zvijezda, a koja je obrađena mali milijun puta, i to od daleko talentiranijih autora nego što je Minghella. Srećom, mladi britanski autor se daleko manje brinuo o pitanju “što” nego “kako”, te je u svoj prvi film unio izuzetnu brigu za stil, kao i trud da se bude dostojan svojeg oca. Teen Spirit predstavlja više nego dobro izrežirani film, koji na prilično jednostavan način i uz dosta discipline i ekonomičnosti nastoji svoju priču ispričati kroz za današnje hollywoodske filmove rijetkih sat i pol vremena. U tome mu dosta pomaže kako vješto korištenje pažljivo odabranog soundtracka, tako i vrlo dobra montaža, scenografija i kostimografija.

Najveći je adut filma, dakako, Fanning, koja je u projekt ušla odlučna da, slično ako i njena daleko poznatija sestra u rock biografskom filmu The Runaways, pokaže da zna pjevati. Njena je uloga još bolja kad se u obzir uzme da je za potrebe uloge morala naučiti replike na poljskom, kao i govoriti engleski sa uvjerljivim britanskim naglaskom. Ostatak glumačke ekipe je njome sasvim opravdano zasjenjen, a to uključuje Burića, glumca koji je zahvaljujući nastupima u danskoj gangsterskoj trilogiji Diler postao jednom od ikona europske kinematografije, a čiji je lik ovdje prilično nedorađen. Slično se može reći i za Rebeccu Hall, koja u liku prefrigane agentice diskografske kuće tumači nešto najbliže negativcu, ali se zapravo vrlo malo pojavljuje u filmu. Te uloge, kao i lik Violetine majke, samo ukazuju na najveći problem ovog filma – nedorađenost scenarija, koji je dotakao neke od motiva, kao što su nevjera Violetine majke ili Vladimirov problematični odnos s kćeri, ali sam film nije našao za shodno da ih adekvatno obradi u odgovarajućim podzapletima. Možda Minghella još uvijek nije bio dovoljno iskusan ili hrabar da riješi taj problem, pa se Teen Spirit u određenim trenucima čini nedovršenim. No, čak i uz takve nedostatke publici željnoj suvremenim bajkama iz svijeta show businessa nudi više nego solidan sadržaj te se može preporučiti kao osvježenje u ove vruće ljetne dane.

TEEN SPIRIT

uloge: Elle Fanning, Rebecca Hall, Zlatko Burić, Agnisezka Grochowska

scenarij: Max Minghella

režija: Max Minghella

proizvodnja: Automatik/Intescope Films/Lionsgate, SAD/UK, 2018.

trajanje: 93 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: John Wick 3: Parabellum (John Wick: Chapter 3 – Parabellum, 2019)

Zašto otkrivati toplu vodu kada već postoji formula koja savršeno funkcionira? Tom su se mišlju vodili producenti, scenaristi i režiser Johna Wicka 3, trećeg po redu nastavka u jednoj od danas rijetkih, ali isto tako rijetko uspješnih akcijskih filmskih franšiza. Nakon što je u prvom filmu Keanu Reeves zablistao u ulozi uglavnom šutljivog, ali gotovo natprirodno efikasnog profesionalnog ubojice koji se nemilosrdno obračunava s hordama kriminalaca, u drugom filmu je ustanovljen osnovni zaplet koji se uglavnom svodi na to da se od progonitelja pretvorio u progonjenog, odnosno da barem pola filma mora bježati od svojih kolega motiviranih kako basnoslovnom nagradom za njegovu glavu, tako i time da bi Wickovom likvidacijom zauzeli mjesto na vrhu svjetske hijerarhije profesionalnih ubojica. U trećem filmu je preostalo jedino smisliti nekakav način da se takav zaplet rastegne na rutinska dva sata nužnih za današnji blockbuster, odnosno da se u njega utrpa koliko-toliko originalni sadržaj što se tiče samih oružanih okršaja ili egzotičnog okružja u kojem se odigravaju.

Trojka scenarista koja se za potrebe Parabelluma priključila tvorcu originalnog filma Dereku Kolstadu je pronašla jednostavno rješenje za cliffhanger kojim je završio prethodni film. Radnja započinje nekih sat vremena nakon događaja koji su se odigrali u prethodnom filmu, odnosno u trenutku kad se John Wick našao u nebranom grožđu. Zahvaljujući svojoj impulzivnoj likvidaciji glavnog negativca, ne samo što je sebi na vrat navukao armije vrhunskih ubojica, nego je isto tako postao “excommunicado”, ili u žargonu kriminalnog polusvijeta, ličnost koja više ne može računati na ničiju pomoć, bilo da je riječ o skrivanju, nabavci oružja i druge opreme ili liječenju rana koje su neizbježne čak i za tako iskusnog i efikasnog borca kao što je on. Bjesomučna utrka za goli život na njujorškim ulicama Wicka dovede do neobične škole čija mu direktorica (Huston) pristane pomoći otići u Casablancu. Tamo se, pak, za pomoć obraća davnoj poznanici Sofiji (Berry), direktorici tamošnjeg hotela Continental, koja ga uputi prema tajanstvenom Starješini koji upravlja kriminalnim svijetom. Tamo će dobiti ponudu za pomilovanje, ali u uz uvjet da svoje ubilačke vještine još jednom kriminalcima stavi na raspolaganju, ovaj put protiv ljudi koji su mu prijatelji i do kojih mu je stalo.

Kao i u prethodnim filmovima, režiser Stahelski je izuzetno svjestan toga da glumačke sposobnosti Keanua Reevesa, najblaže rečeno, nisu na oskarovskoj razini, pa bi inzistiranje na nekakvim dugotrajnim dramskim scenama samo izazvalo zijevanje odnosno neugodu prilikom usporedbi s njegovim daleko talentiranijim kolegama, a što uključuje prave “oskarovku” kao što što su Hale Berry i Anjelica Huston. Stahelski je kao bivši kaskader daleko više pažnje posvetio osmišljavanju što spektakularnijih i pamtljivijih scena borbe, koje moraju biti dugotrajne ali ne i monotone, te koje moraju gledatelje prikovati uz ekran bez obzira na to što je ishod svakog okršaja, s obzirom na prirodu franšize i glavnog lika, unaprijed poznat. Stahelski i njegovi suradnici su taj zadatak obavili na izuzetno dojmljiv način, stvorivši niz prizora u kojima se borbe odvijaju na raznim egzotičnim lokacijama ili još egzotičnijim interijerima, odnosno u kojima se koriste različita oružja, od improviziranih do najsofisticiranijih. Pri svemu tome se pazilo i na adekvatan casting, pa tako se među Wickovim ljutim i prilično opasnim protivnicima našao lik kojeg u svom glumačkom debiju tumači srpski košarkaš Boban Marjanović. Najdomljivijim se pokazao Mark Dacascos, nekoć velika akcijska zvijezda koji tumači Zeroa, glavnog i naizgled nepobjedivog egzekutora koji će biti ne samo dostojan Wickov protivnik, nego i svojim replikama donijeti nešto humora koji ovom filmu ponekad nedostaje. Zero se također okružio i dojmljivom svitom učenika, a jednog od njih glumi Yayan Ruhian, indonezijski majstor borilačkih vještina poznat po nastupu u danas kultnom filmu The Raid.

John Wick 3 je, dakako, daleko od savršenstva. To se može vidjeti u nekoliko scena i kadrova koji su nepotrebni, pogotovo na samom početku kada se na previše umjetan način, neposredno pred stupanje na snagu edikta o likvidaciji, nastoji prikazati u kakvoj se nevolji našao John Wick. Pojedine replike koje koriste inače sjajni Lance Reddick i Ian McShane nisu najsretnije riješene, a i scena obračuna u hotelu Continentalu na samom početku izgleda previše “deja vu”. Scene u kojima se Asia Kate Dillon pojavljuje u ulozi svojevrsnog mafijaškog birokrata također oduzimaju previše vremena. Još gori dojam stvara neumitni cliffhanger kojim je, u nastojanju da se osigura nastavak, potrošen naoko “šokantni” obrat na kraju. Ipak, bez obzira da li je riječ o formuli ili ne, John Wick 3 pruža kvalitetnu zabavu i postoje razlozi za nadu da će četvrti film biti bolji ili barem jednako dobar.

JOHN WICK 3: PARABELLUM

(JOHN WICK 3: CHAPTER 3 – PARABELLUM)

uloge: Keanu Reeves, Halle Berry, Laurence Fishburne, Marc Dacascos, Asia Kate Dillon, Lance Reddick, Anjelica Huston, Ian McShane

scenarij: Derek Kolstad, Shay Hatten, Chris Collins & Marc Abrams

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2019.

trajanje: 131 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: John Wick 2 (John Wick: Chapter 2, 2017)

Za neke neočekivani uspjeh akcijskog filma John Wick je prije pet godina ne samo preporodio karijeru Keanu Reevesa i potvrdio njegov status velike akcijske zvijezde, nego je mogućim učinio stvaranje nove i uspješne filmske franšize, koja će se, sudeći po najavama televizijske serije, naći i na malim ekranima. Neizbježni nastavak, napravljen nepune tri godine nakon prvog, osim glavnog glumca je zadržao najveći dio starog tima. John Wick 2 je tako nastao po scenariju Dereka Kolstada, tvorca originalnog lika, a režiju je potpisao Chad Stahelski, bivši kaskader i Reevesov suradnik iz doba Matrixa. Jedini koji nedostaje je David Leitch, koji je umjesto Johna Wicka režirao žanrovski srodni film Atomska plavuša.

U novom filmu Reevesov naslovni lik i dalje uživa reputaciju vrhunskog profesionalnog ubojice koji izaziva strah i trepet čak i kod najmoćnijih predstavnika kriminalnog polusvijeta, iako se manje-više povukao iz svog krvavog posla. Jedini koji time nije naročito impresioniran je Santino D’Antonio (Scamarcio), jedan od bosova napuljske “camorre” koji je jednom davno Johnu Wicku spasio život i omogućio da izgradi svoju karijeru. On Wicku predaje poseban žeton koji u svijetu vrhunskih kriminalaca označava naplaćivanje duga, odnosno od Wicka traži da ponovno u pogon stavi svoje ubilačke vještine. Wick prilično nevoljko pristaje i odlazi u Rim gdje njegovom metom postaje D’Antoniova sestra Gianna (Gerini), koja je upravo došla na mjesto šefice “camorre” i čija bi smrt omogućila Santinu da je naslijedi. Nakon što temeljito pripremi i na kraju obavi likvidaciju, sam Wick postaje metom Giannog tjelohranitelja Cassiana (Common) koji želi osvetiti njenu smrt, ali i Santinovih ljudi koji žele njegovim uklanjanjem na najjednostavniji način zaključiti cijeli slučaj. Wick se vraća u New York i otkriva da je za njim ponovno raspisana ucjena, i da zbog toga na njega, motivirani basnoslovnom nagradom, počnu vrebati svi profesionalni ubojice. U nastojanju da preživi je prisiljen koristiti ne samo svoje vještine, nego i pomoć prijatelja, pa i nekadašnjih neprijatelja za koje misli da su mu dužni.

Nastavci popularnih filmova su u pravilu lošiji od prethodnika, te ni John Wick 2 nije izuzetak, mada se, istini za volju, ovdje može govoriti o nijansama. Kolstad i Stahelski se i dalje drže formule prema kojoj se scenarij mora biti što jednostavniji, odnosno služiti prije svega kao izgovor za što duže i spektakularnije scene obračuna u kojima se koriste različiti oblici hladnog i vatrenog oružja, odnosno gole ruke i motorna vozila. Reeves i dalje funkcionira kao savršeni stroj za ubijanje, mada ovaj put dobija svojevrsni ekvivalent u obliku jednako talentiranih protivnika koji će poslužiti za ekvivalent “boss obračuna” iz akcijskih video-igara, ali i namjerno biti pošteđeni kako bi ih se moglo koristiti u eventualnom nastavku. Uz repera Commona je taj zadatak, tumačeći lik gluhonijeme atentatorice, prilično dojmljivo obavila australska manekenka Ruby Rose.

Tvorci filma su, usprkos toga, bili svjesni da gledateljima prijeti monotonija, pa su kao svojevrsno osvježenje ponudili novo mjesto radnje u obliku Rima, gdje se uz dojmljive lokacije (od kojih će neke vrlo dobro poslužiti u akcijskim scenama) koriste talijanski glumci, iako ne s nekim naročitim uspjehom. Legendarni Franco Nero je sveden na jeftini cameo, Claudia Gerini (poznata po nastupu u TV-seriji Suburra) je potrošena u sceni likvidacije prilikom kupanja koja, bez obzira na prilično čedan tretman seksualnosti, izgleda eksploatacijski. Scamarcio, inače vrlo dobar glumac (koji je tumačio lik milanskog gangstera u filmu The Ruthless) se daleko više trudi, ali je svejedno ispod razine Nyqvista koji je bio tumačio glavnog negativca u prethodnom filmu.

John Wick 2 odaje kako je daleko više kreativnog truda uloženo u lokacije i scenografiju, nego u scenarij. To se prije svega odnosi na fiktivni Hotel Continental, koji je uz njujoršku, dobio i rimsku verziju, kao i na Santinovo njujorško sjedište, koja, nimalo slučajno, predstavlja umjetnički muzej koji uz klasične skulpture uključuje i suvremenu instalaciju dizajniranu da izaziva optičke varke te tako svima koji u muzeju nekoga misle ubiti znatno oteža posao. Zanimljiv detalj je i nastojanje da se da svojevrsni uvid u kriminalni svijet Johna Wicka, koji uključuje anakronističke urede gdje globalna zločinačka organizacija posao ostvaruje uz pomoć armije tajnica i pisaćih strojeva koji su bili zastarjeli još u 20. stoljeću.

Sve to, međutim, samo djelomično kompenzira osnovni problem Johna Wicka 2 – pretjeranu dužinu. To se odnosi kako na sam film, tako i na pojedine scene, koje su prilično razvučene, a na kraju i prilično predvidljive. Možda najviše oči bode početak, gdje je scena u kojoj Wick nastoji dovršiti ono što je započeo u prvom filmu, ma koliko bila vizualno impresivna, jednostavno nepotrebna. A tu je i problem uvođenja cijelog niza novih likova koje tumače glumci koji, iako se pojave u samo par trenutaka, ne mogu odoljeti iskušenju da pokažu raspolažu boljim rasponom od drvenog Reevesa. Međutim, sve to, kao i nekim gledateljima možda iritirajući cliffhanger, ne bi trebalo previše utjecati na opći dojam Johna Wicka 2. Ovaj film se može preporučiti svima kojima se svidio prethodni nastavak.

JOHN WICK 2

(JOHN WICK: CHAPTER TWO)

uloge: Keanu Reeves, Common, Laurence Fishburne, Riccardo Scamarcio, Ruby Rose, John Leguizamo, Ian McShane, Claudia Gerini

scenarij: Derek Kolstad

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD/Hong Kong, 2017.

trajanje: 122 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: John Wick (2014)

U protekla tri desetljeća smo imali mnogo prilika uvjeriti se kako Keanu Reeves raspolaže s glumačkim sposobnostima slavonskog hrasta, ali i kako to ne mora mnogo značiti ako mu se “potrefe” pravi režiser i adekvatni scenarij. Kada se to dogodi, rezultati mogu biti više nego impresivni, te je tako Reeves sebi osigurao status prave hollywoodske zvijezde, koja u kino-dvorane može dovlačiti publiku i pružati joj daleko više zabave nego njegove mnogo talentiranije, uglednije i razvikanije kolege. Posebno se to zna dogoditi ako su u pitanju uloge tipova koji malo pričaju, a mnogo rade, i koje bi voljeli imati uz sebe ako provod u narodnjačkom klubu pođe po zlu. Jedna od takvih uloga, na kojima su u svoje vrijeme zvjezdane karijere izgradili Clint Eastwood i Charles Bronson, a za koje se današnje vrijeme specijalizirao Liam Neeson, je naslovni protagonist akcijskog filma John Wick, enormno uspješnog hita iz 2014. godine koji je dosad dobio dva nastavka, i za koji se može reći da je, barem kada su 2010-godine u pitanju, velikim dijelom definirao karijeru Keeanu Reevesa.

Protagonist je bivši njujorški profesionalni ubojica, čiji su vještina i uspjeh u obavljanju najsloženijih i najopasnijih zadataka bili takvi da je sebi mogao priuštiti rijetku povlasticu da se umirovi i uživa u lagodnom životu. Na samom početku radnje John Wick, međutim, nije sretan, jer ga je teško pogodila tragična smrt supruge, na koju ga podsjeća njen psić. Jedne večeri, međutim, se zakači sa grupom baraba koje vodi Iosef Tarasov (Allen) i koji mu, u nastojanju da se po svaku cijenu dočepaju njegovog Ford Mustanga, provale u kuću, pretuku ga, ukradu vozilo i ubiju psića. Ovo posljednje je kap koja Wicku prelije čašu te za njima pokreće osvetničku potragu, koristeći svoje stare prijatelje i veze iz kriminalnog polusvijeta. Njegov pohod neće zaustaviti ni otkriće da je Iosefov otac nitko drugi do Viggo Tarasov (Nyqvist), svemoćni šef ruske mafije koji je u svoje vrijeme bio Wickov glavni poslodavac i čijem blagoslovu može zahvaliti svoj umirovljenički status. Nakon što pokušaji mirnog rješenja spora propadnu, između Tarasova i Wicka započinje krvavi i spektakularni sukob; dok Wick poput nezaustavljivog stroja za ubijanje napada Tarasovljeve ljude tražeći Iosefa, dotle Viggo, u nastojanju da Wicka zaustavi, raspisuje basnoslovno bogatu nagradu za njegovu glavu, a zbog čega se na njega okome najefikasniji i najbeskrupulozniji plaćeni ubojice u New Yorku.

Prilikom produkcije filma se najsretnijom kombinacijom pokazala ne samo odluka da glavnu ulogu tumači Reeves, kojemu izgleda kao “sašivena”, nego i to da su režisere odabrani bivši kaskaderi Chad Stahelski i David Leitch (čije je ime iz proceduralnih razloga ostalo van špice). Njih dvojica su s Reevesom bili blisko surađivali na Matrixu, dotada najuspješnijim od svih Reevesovih filmova, i to, slično kao i njihovo bogato iskustvo, se može ogledati u cijelom nizu izuzetno efektnih i dojmljivih akcijskih scena. One, pogotovo u prvom dijelu filma, izgledaju nimalo dosadno i monotono usprkos toga što je zbog svojih ubilačkih vještina Reevesov lik pretplaćen da iz svakog okršaja izađe kao pobjednik.

Johnu Wicku dosta pridonosi i scenarij Dereka Kolstada, koji je originalno bio zamišljen za mnogo starijeg glumca, ali koji svejedno savršeno funkcionira, velikim dijelom zahvaljujući oslanjanju na baštinu 1960-ih, prije svega špageti vesterna i klasičnih gangsterskih filmova Jean-Pierrea Melvillea. Kolstad ne samo što je stvorio upečatljiv lik, koji je usprkos svoje fizičke superiornosti dovoljno emocionalno ranjiv da ga se prihvati kao pozitivca, nego ga je u smjestio u fiktivan, ali na trenutke fascinantni svijet. Njegov najzanimljiviji detalj je Hotel Continental, koji je poslužio kao jedan od motiva za mnogo lošiji film slične premise, ali i predložak za buduću TV-seriju.

Filmu dosta doprinosi i raznovrsna, ali vrlo dobro raspoložena glumačka postava. To uključuje Alfieja Allena koji se prilično zabavlja odmarajući se od tumačenja zlosretnog Theona Greyjoya u Igri prijestolja, ali još više danas pokojnog švedskog glumca Michael Nyqvista, koji tumači lik ruskog gangsterskog bosa tumači lišen bilo kakvih stereotipova, i zahvaljujući kome možemo lako zaboraviti na slična ostvarenja gdje je takve likove tumačio Rade Šerbedžija. Iako John Wick pred kraj počinje popuštati pred neizbježnim klišejima i predvidljivosti krvavog finala, riječ je o možda ne najboljem, ali svakako jednom od opravdano uspješnijih akcijskih filmova našeg doba.

JOHN WICK

uloge: Keanu Reeves, Michael Nycvist, Alfie Allen, Adrianne Palicki, Bridget Moynahan, Dean Winters, Ian McShane, John Leguizamo, Willem Dafoe

scenarij: Derek Kolstad

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2014.

trajanje: 101 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Titans (sezona 1, 2018)

Marvel Comics se itekako može ponositi svojim filmskim univerzumom, koji je, usprkos daleko manje poznatih stripovskih junaka, bez ikakvih problema uspostavio potpunu nadmoć nad filmskim univerzumom suparničke kuće DC Comics. Na malim ekranima je, međutim, sasvim drukčija priča, s obzirom da DC Comics u pravilu bolje stoji od Marvela, čiji je nedavni pokušaj stvaranja televizijskog univerzuma na Netflixu neslavno propao. DC-jevski superherojski junaci su, pak, daleko bolje integrirani u vlastiti univerzum, koji je 2012. godine započeo s TV-serijom Arrow, a gradi se i novi, čija je prva uzdanica TV-serija Titans, koja je premijeru imala u jesen prošle godine, a koja se odnedavno može pogledati na Netflixu.

Tvorci nove serije su prilično poznati – “Oscarom” nagrađeni filmski scenarist Akiva Goldsman, strip-autor Geoff Johns i televizijski producent Greg Berlanti, poznat po nizu uspješnih serija u posljednjih nekoliko godina. Kao osnovnu premisu serije su odlučili iskoristiti tzv. Teen Titans (Tinejdžerske Titane), superherojski tim DC Comicsa koji bi se najlakše mogao opisati kao svojevrsna juniorska liga u odnosu na Batmana, Supermana, Wonder Woman i ostatak družine. Među njima će široj publici najpoznatiji biti Dick Grayson (Brenton Thwaites) alias Robin, bivši cirkuski zabavljač kojeg je Bruce Wayne alias Batman nakon smrti roditelja usvojio i obučio da mu kao maskirani vigilante pomaže u borbi protiv zločina u Gotham Cityju. Grayson, na početku serije, međutim, taj posao radi na mnogo konvencionalniji način, odnosno kao redovni detektiv u detroitskoj policiji, te je odlučan u tome da svoju karijeru maskiranog osvetnika ostavi iza sebe, uvjeren kako ga je, slično kao i njegovog mentora, učinila previše nasilnim. Stjecajem okolnosti će, međutim, postati upetljan u slučaj Rachel Roth (Teagan Croft), adolescentice koja obdarene natprirodnim i potencijalno destruktivnim moćima, a koju pokušavaju pronaći organizacija s mračnim ciljevima. Ona će, pak, kao pomagača dobiti Garfielda “Gara” Logana (Ryan Potter), tinejdžera koji je u stanju transformirati se u tigra, dok se potrazi za njome priključuje Kory (Anna Diop), tamnoputa žena koja boluje od amnezije i često ulazi u neugodne situacije u kojima mora koristiti svoje destruktivne pirokinetičke sposobnosti.

Kao i Netflixove serije posvećene superherojima, Titans koristi format sezona koji je bliži tzv. ograničenoj seriji, pa tako prva sezona završava nakon 11 epizoda. To, s jedne strane, omogućava nešto manji budžet, malo više fleksibilnosti po pitanju sadržaja i načina vođenja priče, ali također i bolje krije nedostatke koji bi u nekadašnjoj redovnoj sezoni od 20+ epizoda gledateljima daleko prije počeli ići na živce. A nije da ih ovdje nema, što je svatko upoznat s opusom Akive Goldsmana, jednog od vjerojatno najprecijenjenijih hollywoodskih scenarista, mogao i ranije pretpostaviti. Osnovni problem Titansa je, prije svega, konceptualne prirode. Superherojski tim Titana je u originalnom stripovskom izdanju bio zamišljen kao svojevrsna ublažena, adolescentska verzija superheroja čije su životne priče, karakteri i opći ton trebali biti barem nekoliko nijansi vedriji u odnosu na njihove odrasle ekvivalente. Televizijska verzija, međutim, ide u potpuno suprotnom smjeru – opći ton je daleko mračniji u odnosu na Nolanovog Batmana ili Snyderovog Supermana, a što se odražava ne samo kroz doslovno mračnu fotografiju (zbog koje će gledatelji na trenutke imati problema shvatiti što se događa), nego i mračniji i depresivniji sadržaj. To se također odnosi i na “odraslost” Titansa u odnosu na tradicionalne superheroje, a za što je možda najjasniji primjer odluka da se koristi kočijaški rječnik, a koji je čak bio korišten i u promoviranje serije. Mnogo će više u oči, pak, upasti, eksplicitnost nasilja, odnosno različiti i zorno prikazani načini na koji se ljudi u ovom filmu bivaju pretučeni na smrt, zaklani, živi spaljeni ili postaju žrtvama divljih zvijeri. Zbog toga je Titans nakon ove sezone teško shvatiti kao nekakvu “opuštenu” seriju za mlađe poklonike DC Comicsa ili stripova o superherojima.

Sam ton serije možda i ne bi toliko upadao u oči, odnosno predstavljao smetnju da su likovi i njihovi podzapleti dobro zamišljeni. U svemu tome se može prepoznati prilična neujednačenost kvalitete kad su u pitanju pojedinačne epizode. Najbolje su epizode u kojima se kao sporedni likovi pojavljuju superherojski i ljubavni par koji čine Hak Hall alias Hawk (Alan Ritchson) i Dawn Granger alias Dove (Minka Kelly), odnosno epizoda u kojoj maleni dašak svježine donosi gostovanje budućih protagonista spin-off serije Doom Patrol. Ali, takvih je trenutaka premalo, a nominalni protagonisti su bljedunavi poput Robina ili iritantni poput Gara, a priča se, usprkos relativne kratkoće, raspliće presporo. Kreatori serije kao da su toga bili svjesni, pa su posljednju epizodu odlučili začiniti koketiranjem s alternativnim univerzumima, ali je i ovdje serija učinjena nevjerojatno mračnom, da bi sve kulminiralo s “neočekivanim” obratom iza kojeg dolazi još iritantniji cliffhanger. Titans bi možda prije desetak godina mogao biti zanimljiv, ali ljubiteljima superherojskih sadržaja na velikom i malom ekranu danas na raspolaganju stoje daleko brojnije i kvalitetnije alternative.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: The Ruthless (Lo spietato, 2019)

Talijanski filmaši stjecajem specifičnih geografskih, ekonomskih i političkih okolnosti mogu uživati u tome da im bliža i dalja povijest daje bogat izvor materijala za ostvarenja gangsterskog života. To posebno uključuje razdoblje tzv. Prve republike, kada se pod višedesetljetnom vlašću Demokršćanske stranke često znala izgubiti granica između politike, ekonomije i organiziranog kriminala, a život s onu stranu zakona stvarao niz dramatičnih događaja i živopisnih biografija. Jedan od takvih primjera pruža milanski gangster Saverio Morabito, čija su svjedočenja postala temeljem za knjigu koja će poslužiti kao predložak za The Ruthless (“Beskrupulozni”), biografski film u režiji Renata di Marije, koji je odnedavno dostupan na Netflixu.

Morabitov alter ego, koji služi kao protagonist i narator filma, je milanski gangster Santo Russo (Scamarcio). Radnja započinje kada 15-godišnji Santo odrasta u Milanu gdje je njegova obitelj došla iz siromašne Kalabrije tražiti novi život. Santov otac je, pak, imao dodatnih razloga za dolazak, s obzirom da je neko vrijeme bio član ‘Ndranghete, kalabreške verzije mafije iz koje je bio izbačen. Mladi Santo se ispočetka nema namjeru baviti kriminalom, ali na Novu godinu 1968. bude uhapšen i optužen za krađu koju nije počinio, a njegov otac mu, nastojeći ga naučiti lekciju, odbije pružiti pomoć. Santo završava u popravnom domu gdje će biti izložen zlostavljanju, ali i steći vjernog prijatelja Marija Bambierija (Tedeschi), te nakon nekoliko godina steći dovoljno vještina da po izlasku započne karijeru kao okorjeli kriminalac. Santo i Mario se bave pljačkama, otmicama, iznudama i drugim zločinima, i u tome imaju uspjeha, skrenuvši pažnju vodećih ličnosti milanske ‘Ndranghete koja ih angažira za svoje prljave rabote. Santo se oženi za nekoć neuglednu Kalabrežanku Mariangelu (Serraiacco) s kojom će osnovati tradicionalnu obitelj, ali će nastaviti sa svojim poslom koji mu, pogotovo kada se u priču uključi trgovina heroinom, donosi sve više i više novaca. Potreba da ga troši ga spoji s francuskom umjetnicom Annabelle (Caste) s kojom će, usprkos razlika u obrazovanju, karakteru i svjetonazoru, razviti ljubavnu vezu. Njegov prijatelj Mario se, međutim, ne može nositi s uspjehom, te se odaje heroinu i počini pogrešku koja će 1990. godine po Santa, a na kraju i njegove pokrovitelje, imati kastastrofalne posljedice.

Renato di Maria je autor koji je prilično dobro poznaje materiju, a što uključuje kako talijanski kriminalni milje kojeg je 2015. godine obradio u dokumentarcu Italian Gangsters, tako i klasike gangsterskog žanra. To se najviše odnosi na Scorsesejeve Dobre momke od kojih je velikim dijelom “posudio” narativnu strukturu, opći ugođaj i mješavinu eksplicitnog nasilja, ironičnih komentara, nostalgije za svijetom nestalim prije nekoliko desetljeća, te crnog humora. The Ruthless ne otkriva toplu vodu, te je, slično kao u Scorsejevom ostvarenju, glavni lik prikazan kao nimalo simpatična osoba koja ne prikazuje previše kajanja za sve ono što je počinio. Pokušaj da se sve to začini s nekakvim elementima katoličke krivnje na kraju završi ne baš najspretnije, te se uglavnom svodi na eksploatacijski sadržaj, poput Santovih erotskih maštarija o redovnicama ili Mariangelino duševno rastrojstvo koje se trasnformria u vjerski fanatizam. Pojedine scene, pogotovo pred kraj, su razvučene i predvidljive, a neke od njih, pogotovo one u kojima di Maira inzistira na humoru su toliko nadrealne da se doimaju kao da su ovaj gangstersko-biografski film zalutale iz Monty Pythonovih skečeva.

Jedan od nedostataka filma je neujednačenost kvalitete kod glumačke postave. Scamarcio, hollywoodskoj publici poznat po ulozi mafijaškog bosa u Johnu Wicku 2, kao i po tome što je prvi zapaženi nastup imao u tematski i stiolski srodnom gangsterskom filmu Krimi roman iz 2005. godine, je vrlo dobar te kombinacijom karizme i “mangupskog” humora uvjerljivo portretira tipa koji bi u većini drugih filmova bio negativac. Serraioco je daleko manje uspješna kao njegova supruga, a još je žalosnija stvar s Caste, koju muči nedostatak “kemije” s Scamarciom. S druge strane, The Ruthless, iako većini fanova gangstersko-biografskog žanra neće donijeti ništa naročito novo, predstavlja uglavnom zadovoljavajući način da se nepuna dva sata slobodnog vremena provedu pred ekranom.

THE RUTHLESS

(LO SPIETATO)

uloge: Riccardo Scamarcio, Sara Seraiocco, Marie-Ange Casta, Alessandro Tedeschi

scenarij: Renato di Maria, Valentina Strada, Federico Gnesini

režija: Renato di Maria

proizvodnja: Bibi Film/Rai Cinema/Indi Prod, Italija/Francuska, 2019.

trajanje: 111 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Građanski rat (Captain America: Civil War, 2016)

2016. godina je za Marvel Comics, barem kada je u pitanju filmska djelatnost, bila jedna od najboljih godina u povijesti. Glavni je razlog u tome što su svoje glavne suparnike, DC Comics i njihov filmski projekt DC Extended Universe, na kino-blagajnama sa svojim Marvelovim filmskim univerzumom razbucali kao beba zvečku. Nigdje se to nije vidjelo kao u tome što je DC-ova glavna uzdanica Batman v Superman: Zora pravednika zaradio manje novaca od Marvelovog filma Kapetan Amerika: Građanski rat. To je dostignuće za Marvel utoliko veće, što uopće nije riječ o Marvelovom prvoligaškom filmu, odnosno ultimativnoj uzdanici nalik na Osvetnike, nego tek “običnom” nastavku sage o pojedinačnom superheroju koji su fanovi ostalih Marvelovih superheroja teoretski mogli ignorirati.

Film braće Anthonyja i Joea Russoa, međutim, je ipak mnogo ambiciozniji i spektakularniji nego što se moglo zaključiti na prvi pogled, pa nije malen broj promatrača koji ga je nazvao svojevrsnim mini-izdanjem Osvetnika. Razlozi za to su, dakako, u Marvelovom nastojanju da se na što efikasniji način suprotstavi DC-jevom sparivanju od Marvelovaca još uvijek poznatijih Batmana i Supermana, pa je Kapetan Amerika umjesto solo-akcije u svojem filmu morao biti društvu moćne gomilice svojih superherojskih kolega. To je, s druge strane, stvorilo određeni problem, s obzirom da negativac s kojim se Osvetnici moraju obračunati mora biti nešto u ligi Chitaura u prvom, odnosno Ultrona u drugom filmu, ali opet ispod razine supernegativca Thanosa koji je bio određen za “prave” nastavke sage o Osvetnicima. Kao elegantno rješenje se nametnula jedna od relativno novijih Marvelovih serija pod naslovom Građanski rat, a koje je, kao što ime sugerira, Osvetnike suočilo s neugodnom situacijom da se moraju boriti jedni protiv drugih.

Zaplet filma se oslanja na Vladavinu Ultrona, odnosno prikazuje političke posljedice spektakularnog okršaja u Sokoviji, koje je zbog masovnog razaranja i ljudskih žrtava protiv superheroja okrenulo javno mnijenje. Na to su svjetske vlade, vođene američkom, donijele plan da se preko UN međunarodnim sporazumima regulira, odnosno kontrolira i ograničava njihova djelatnost. Dok Tony Stark alias Iron Man (Downey Jr.) smatra da je u pitanju vrlo dobra ideja, dotle Steve Rogers alias Kapetan Amerika (Evans) ima sasvim drukčije mišljenje, odnosno uvjeren je da će sve to dovesti do birokratskih zastoja i brojnih zloupotreba. Njihova razilaženja će dodatno eskalirati nakon diplomatske konferencije u Beču prilikom koje je u bombaškom napadu ubijen kralj afričke države Wakande, a njegov sin i nasljednik T’Challa (Boseman), za kojeg se ispostavi da je obdaren superherojskim moćima, odluči pronaći i ubiti počinitelja. Za Rogersa je problem u tome što je počinitelj nitko drugi do njegov stari ratni drug “Bucky” Barnes (Stan), a za kojeg se ispostavilo da mu je netko oprao mozak. Rogers je odlučan zaštititi “Buckyja” kako od T’Challe, tako i od Starka koji ga misli predati vlastima, a što na kraju dovede do spektakularnog i brutalnog obračuna među dotadašnjim kolegama i najboljim prijateljima.

Građanski rat ima isti problem kao i Zora pravednika. Gledateljima je, naime, jasno da se superherojski likovi moraju čuvati za buduće nastavke i vlastite franšize, pa će na kraju, bez obzira na žestinu međusobne borbe, na kraju balade morati zakopati ratne sjekire, kao i to da obračun na njih neće ostaviti dalekosežne posljedice, barem one fizičke prirode. Kao i DC-jev film, i Marvelov je “lukavo” iskoristio masovno okupljanje superheroja ne samo da privuče najširu moguću fanovsku bazu, nego i da posluži kao podloga, odnosno svojevrsna predigra za pojedinačne filmove posvećene likovima iz fiktivnog univerzuma, u ovom slučaju Crnog pantera, odnosno rebootiranog Čovjeka-pauka (koga tumači prilično raspoloženi Tom Holland). Braća Russo su, za razliku od Zacka Snydera, obavili solidan posao, prije svega zato što nisu inzistirali na mračnoj atmosferi i tmurnoj fotografiji, nego su, sve do posljednjeg dijela filma, nastojali održati kakav-takav balans između lepršave superherojske pustolovine i mučne drame. U tome im je pomogao i niz prilično dobrih akcijskih scena.

Glavni nedostatak Građanskog rata je, kao i kod mnogih Marvelovih filmova, u lošem scenariju. Dijelom je to zbog hrpe likova od kojih veliki dio služi tek kao ukras, a dijelom zbog ne baš najsretnije karakterizacije. Najveća je pogreška ta da lik Stevena Rogersa, pripadnika generacije koja je državu stavljala iznad pojedinca, inzistira na nekakvim pravima da superheroji dijele pravdu po načelu “uradi sam”, dok je individualistički industrijalac Tony Stark odjednom postao fan birokratske regulacije. To, kao i previše melodramatično finale, oduzimaju dosta toga ovom filmu, iako fanovi Marvelovog univerzuma, pa čak i većina običnih gledatelja, neće imati prevelikih zamjerki.

KAPETAN AMERIKA: GRAĐANSKI RAT

(CAPTAIN AMERICA: CIVIL WAR)

uloge: Chris Evans, Robert Downey Jr., Scarlett Johansson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Jeremy Renner, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Paul Rudd, Tom Holland, Daniel Brühl

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2016.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Bez ljubavi ( Нелюбовь, 2017)

Mnogi u svijetu, a pogotovo u Americi u posljednjih par godina, dolazak Vladimira Putina na vlast u Rusiji smatraju najvećim zlom koje je zadesilo svijet u ovom stoljeću. S druge strane, što god mislili o trenutnom ruskom predsjedniku, lako je zamisliti da je njegov uspon nekoga znao i usrećiti, a među njih se mogu svrstati čak i neke ličnosti koje organski ne mogu smisliti njegov režim. Jedan od takvih primjera je Andrej Zvjagincev, filmaš koji pripada tzv. Drugoj Rusiji, odnosno krugovima prozapadne liberalne opozicije, ali koji usprkos toga svoju karijeru duguje upravo Putinu. Slavnim je postao daleke 2003. godine s nagrađenim filmom Povratak, mračnom dramom koja je na Zapadu shvaćena kao alegorijsko upozorenje da je Rusija počela skretati s ispravnog Jeljcinovog puta i da će umjesto demokratske utopije možda završiti u starim autokratskim vremenima. Zvjagincev je nakon tog filma režirao niz ostvarenja sličnog sadržaja i atmosfere, odnosno turobne i depresivne drame u kojima prikazuje naličje života u Putinovog Rusiji na način sličan kojima su prije pola stoljeća autori Crnog vala prikazivali život u Titovoj Jugoslaviji. Posljednje Zvjagincevljev film je drama Bez ljubavi iz 2017. godine, koje je osvojilo niz prestižnih festivalskih i drugih priznanja, uključujući nagradu žirija na festivalu u Cannesu.

Protagonisti, koje tumače Marijana Spivak i Aleksej Rozin, su Ženja i Boris, relativno situirani bračni par koji se odlučio razvesti. To je sasvim razumljiva odluka, jer se više ne vole, te se čini da su pronašli životnu sreću sa novim partnerima – Ženja s Antonom (Kešis), bogatašem čija odrasla kći živi u Portugalu, a Boris sa Mašom (Vasiljeva), mladom ljubavnicom koja treba roditi njegovo dijete. Razvod bi išao glatko da je u pitanju samo podjela zajedničke imovine, ali postoji problem u obliku njihovog 12-godišnjeg sina Aljoše (Novikov). Nijedan od supružnika ne želi dječaka, te ga očajnički pokušava utrapiti drugome, a u slučaju da sporazuma ne bude, kao alternativu spominju internat. Aljoša postaje svjestan situacije, pa možda i nije neko veliko iznenađenje kada jednog dana nestane. Ženja i Boris su odjednom prisiljeni sjetiti se svojih roditeljskih obaveza te ga počinju tražiti. Dugotrajna i mukotrpna potraga, međutim, ne dovodi do nikakvih rezultata, osim što dvoje supružnika, prisiljenih da provode zajedničko vrijeme, pronalaze dodatne razloga da jedno prema drugom iskazuju mržnju.

Bez ljubavi je Zvjagincev originalno zamislio kao ruski remake znamenitog Bergmanovog filma Prizori iz bračnog života, ali je od tog plana morao odustati zbog problema s autorskim pravima. Scenarij, međutim, predstavlja trijumf jednostavnosti i prikazuje sasvim običnu priču te relativno jednostavne, ali uvjerljive likove koje sjajno tumače Spivak i Rozin. Zvjagincev, međutim, daleko više truda ulaže u nastojanje da stvori specifičnu i prilično turobnu atmosferu, pri čemu se služi dugim kadrovima po uzorima na Tarkovskog. U filmu osim glumačke ekipe važnu ulogu igra i scenografija, odnosno vješto korištenje lokacija, bilo da je riječ o interijerima koji, bez obzira na to što bi se mogli nazvati luksuznima, izgledaju mračno i sputavajuće, bilo da je riječ o eksterijerima ispod u pravilu oblačnog neba, a koji se obično svode na napuštene i propadajuće zgrade iz sovjetskog razdoblja, obično okružene mračnim i prijeteći gustim šumama. Zvjagincev je prilično vješt i takvi su prizori toliko fascinantni da će gledatelj zaboraviti da su kadrovi izuzetno dugi, a ritam radnje relativno spor.

Zvjagincev, s druge strane, toj priličano običnoj i svakodnevnoj priči, koja bi se mogla događati u San Franciscu isto kao i u Sankt Peterburgu, morao dati određeni, iako implicitni, politički kontekst. Njegov prethodni film Levijatan iz 2014. godine, naime, nije previše dobro “sjeo” kremaljskim vlastima, te je Zvjagincevu rusko Ministarstvo kulture odbilo pružiti financijsku podršku. Srećom, Zvjagincev je imao par poklonika među tajkunskim krugovima, ali još više među birokratima u par zapadnih zemalja koji su uskočili s novcima vlastitih poreznih obveznika. Bez ljubavi je, tako, morao dobiti određeni antiputinovski sadržaj, a on se, između ostalog, ogleda u par scena koje pokazuju kako se s režimom slizana Ruska pravoslavna crkva proširila u sve pore društva i građanima nastoji nametnuti svoje turbokonzervativne stavove o braku i seksu, ili kroz prikaz ruske policije kao hrpe lijenčina i nesposobnjakovića na čije se elementarne usluge običan građanin nikako ne može osloniti. U završnim scenama se prikazuje kako likovi gledaju televizijske vijesti državnih ili prorežimskih medija posvećenih sukobu u istočnoj Ukrajini, u kojima su, dakako, kao krivac za krvoproliće i razaranja prikazana ukrajinska prozapadna vlast. Iz tih bi se scena moglo tumačiti da je priča o Aljošinim roditeljima zapravo još alegorija na žalosno stanje stvari u Rusiji, odnosno da su oni zbog sebičnosti i konformizma svoje dijete napustili isto onako kao što je njihova generacija odbacila plemenite demokratske ideale Jeljcinove ere. Jedini koji se u filmu mogu smatrati pozitivcima su volonteri iz nevladine organizacije posvećene pomoći u traženju nestalih osoba, a čija požrtvovnost i profesionalnost daje snažan kontrast u odnosu na korumpiranu i nesposobnu državu. Iako takvi eksplicitno politički sadržaji u neku ruku predstavljaju nepotreban začin onome što bi inače predstavljalo gotovo savršenu intimnu obiteljsku dramu, Bez ljubavi svejedno predstavlja izuzetno kvalitetno ostvarenje koje se može najtoplije preporučiti svim pravim filmskim sladokuscima.

BEZ LJUBAVI

(НЕЛЮБОВЬ)

uloge: Marijana Spivak, Aleksej Rozin, Matvej Novikov, Marina Vasiljeva, Andris Kešis

scenarij: Oleg Negin & Andrej Zvjagincev

režija: Andrej Zvjagincev

proizvodnja: Art France Cinema/Why Not Productions, Rusija/Francuska/Belgija/Njemačka, 2017.

trajanje: 127 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Opsadno stanje (Captive State, 2019)

Posljednjih par godina je prilično zanimljivo gledati kako se riječ “neokon” počinje izbjegavati u istim onim “pristojnim društvima” gdje je za vrijeme rata u Iraku bila oličenje sveg zla na svijetu, odnosno svega onoga što je “cool”, “hip” i “progresivna” ekipa morala mrziti. Danas to isto društvance mjesecima na društvenim mrežama plače za preminulim američkim senatorom kojeg je razapinjala kao ratnog huškača, a predsjednik kojeg se prozivalo kao najvećeg krvoloka se sada slavi kao simpatični djedica, mudri državnik i neshvaćeni vizionar. Sve, to, dakako, znači da više nije “politički korektno” kritizirati radikalnu američku politiku “širenja demokracije”, odnosno dovoditi u sumnju to da brutalne invazije suverenih država, masovna razaranja i ubijanja stotina tisuća ljudi, te instaliranje marionetskih režima koji za račun američkih korporacija pljačkaju prirodne resurse ne predstavljaju civilizacijsko dostignuće koje jedino ne mogu shvatiti nacionalistički trogloditi, ocvali staljinisti ili ruski trolovi. Zbog svega toga je zanimljivo vidjeti film u kome se Amerikancima i amerikanofilima pokazuje kako je to kada Sjedinjene Države budu izložene istom takvom tretmanu. Priliku za to pruža SF-film Captive State u režiji Ruperta Wyatta, čiji bi naslov bilo najadekvatnije prevesti izrazom Pod jarmom, a kojeg su domaći distributeri po dobrom starom običaju preveli kao Opsadno stanje.

Radnja započne nakon što Zemlja postane metom invazije tehnološki superiornih vanzemaljaca koji svim svjetskim vladama postave ultimatum o predaji, koji će brzo biti prihvaćen. Vanzemaljci se iskrcavaju, uspostavljaju baze u vodećim svjetskim gradovima, te se potom proglašavaju za Zakonodavce, odnosno vrhovnu vlast na planetu. Ispod njih su ostaci nekadašnjih vlada reorganizirani u marionetske režime koji šačici ljudi na vrhu omogućavaju lagodan život, dok se ostatak mora suočiti sa oduzimanjem svih ljudskih i građanskih prava, te bespomoćno gledati kako vanzemaljci nemilice iskorištavaju Zemljine prirodne resurse. Takvo stanje stvari je, dakako, dovelo do stvaranja pokreta otpora koji se osvajačima pokušava suprotstaviti uglavnom simboličkim terorističkim akcijama. Devet godina nakon invazije Gabriel Drummond (Sanders) živi u Chicagu, mučen sjećanjem na roditelje koji su smrtno stradali u invaziji, ali i obilježen time da mu je stariji brat Rafe (Majors) bio jedan od vođa lokalne ćelije pokreta otpora nestale u vanzemaljskoj kaznenoj ekspediciji koja je zbrisala cijelu gradsku četvrt. Kolaboracionistički policijski zapovjednik Mulligan (Goodman), pak, vjeruje da je Rafe živ, a njegova mreža aktivna, te nastoji Gabriela iskoristiti kako bi je razotkrio i uništio. Gabriel, pak, dolazi u kontakt s Rafeovim suborcima te im pomaže u izvođenju izuzetno složene i riskantne akcije u kojoj se namjerava izvršiti atentat na vodeće ličnosti režima i s njima povezane vanzemaljske predstavnike.

Opsadno stanje je loše prošlo na američkim kino-blagajnama, ali i kod kritičara, a što se može protumačiti time da je Amerikancima ova distopijska, ali mnogim zemljama svijeta dobro poznata priča, previše gorka. To, dakako, ne znači da neke od kritika filma nisu opravdane, a što se prije svega može odnositi na spor početak, pomalo konfuznu sredinu i prilično predvidljiv “šokatni” obrat na samom kraju. S druge strane, Rupert Wyatt, britanski režiser poznat po filmu Planet majmuna: Postanak, kojim je bila stvorena uspješna franšiza, se iskazao neobično vješt u stvaranju distopijskog svijeta koji je izuzetno mračan i depresivan, ali još više zato što predstavlja odraz onoga u čemu manje-više živimo. Wyatt se koristi lokacijama Chicaga, američke metropole koja i u našem svijetu, u kojem nije bilo nikakvih vanzemaljskih invazija, izgleda prilično loše, te mu nije neki naročiti problem s malo budžetskih sredstava rekonstruirati siromaštvo, besperspektivnost i očaj. Isto tako nije bio naročiti problem prikazati turbo-orvelijansku noćnu moru u kojoj se nastoji ostvariti potpuna kontrola nad stanovništvom, svi mediji prolaze kroz cenzuru, dronovi patroliraju iznad ulica a svi građani su kontrolirani kirurški ugrađenim čipovima. I, naravno, tu je i korumpirana političarska bagra koja je vlastiti narod spremna prodati tuđincima, kao i njihovi medijski trabanti koji šire propagandu o tome da su vanzemaljci donijeli mir, sreću i blagostanje.

Wyattov film relativno dobro funkcionira kao triler, mada nije najbolje izveden prijelaz od prilično sporog prikaza distopijskog svijeta do akcije koja se na trenutke odvija prebrzo i konfuzno. Jedan od razloga bi mogao biti i taj da je Wyatt, suočen s nedostatkom budžeta za specijalne efekte, bio prisiljen borbe s vanzemaljcima, odnosno same vanzemaljce, prikazivati u mraku. Ma koliko ih se Wyatt trudio učiniti zastrašujućima, oni izgledaju manje opasni od policajaca u fantomkama koji svoje sugrađane hapse, sadistički muče i cinično predaju sudbini vjerojatno nalik onoj koju su doživljavali Židovi kada ih se “deportiralo na Istok”. Neki od likova nisu najbolje razrađeni, ali to ipak kompenzira prilično raznovrsna i raspoložena ekipa, među kojom se najviše ističe John Goodman u prilično složenoj i dojmljivoj ulozi moralnim dvojbama rastrzanog policajca. Zahvaljujući njemu je Opsadno stanje prilično gledljiv i na trenutke upečatljivo ostvarenje, a za koje se na kraju može reći da je pravi film napravljen u pogrešno vrijeme.

OPSADNO STANJE

(CAPTIVE STATE)

uloge: John Goodman, Ashton Sanders, Jonathan Majors, Machine Gun Kelly, Vera Farmiga, Alan Ruck, Kevin Dunn, Madeline Brewer

scenarij: Erica Beeney & Rupert Wyatt

režija: Rupert Wyatt

proizvodnja: Participant Media/Focus Features, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 7/10