RECENZIJA: Bijela kraljica (The White Queen, 2013)

Igra prijestolja bi bila vjerojatno gledanija da nije potencijalnih gledatelja kojima savršeno odgovara sadržaj te serije, ali jednostavno nemaju strpljenja čekati desetljeće da im HBO dostavi nekakav suvisli kraj. Srećom, rješenje tog problema je pronađeno još prije nekoliko stoljeća u Engleskoj. Naime, George R. R. Martin je inspiraciju za zaplete i likove svojeg epskog ciklusa pronašao upravo u povijesti Britanskog Otočja, a najviše u jednoj od njenih najživopisnijih i najkrvavijih epizoda – Ratovima ruža u 15. stoljeću. U disfunkcionalnim vladarima, neopisivoj otkrutnosti, izopačenom seksu, spektakularnim bitkama, bizantinski složenim dvorskim spletkama i bespoštednoj borbi feudalnih klanova za vlast, kao i nešto (u tadašnjim izvorima navođene) magije (mada bez zmajeva i zombija) ne može se ne prepoznati kristalno jasan predložak za najpopularniju TV-seriju današnjeg vremena. Potencijali za eksploataciju tih događaja kroz fikciju su, doduše, prepoznati odavno, pa im, između ostalih, i Shakespeare duguje ciklus svojih povijesnih drama s kojima se stekao slavu na londonskim pozornicama. Njegovim tragom je suvremeno doba krenula Philippa Gregory, izuzetno popularna autorica povijesnih romana čija je knjiga Bijela kraljica iz 2009. godine postala bestseler, a potom dobila nekoliko nastavaka koji su 2013. postali predložak za desetodijelnu miniseriju.

Naslovni lik, koga tumači švedska glumica Rebecca Ferguson, je Elizabeth Woodville, plemkinja čija je obitelj tradicionalno podržavala kralja Henryja VI i dinastiju Lancaster. Zaplet počinje 1464. godine, nekoliko godina nakon što je njena strana bila poražena, muž poginuo, a vlast preuzela dinastija York na čelu s mladim kraljem Edwardom IV (Max Irons). Kada je slučajno sretne, kralj je opčinjen njenom ljepotom, te, je usprkos toga što je od njega starija, pripada taboru njegovih neprijatelja i kao kći pučanina ima za tadašnje standarde skandalozno skromno porijeklo, odlučuje potajno odvesti pred oltar. Kada tu odluku objavi na dvoru, tim je potezom oduševljena Elizabethina mnogoljudna obitelj čiji se pripadnici mogu sada nadati novcu, utjecaju i zvučnim titulama. Za većinu dvorjana i pristaša dinastije York je to skandal, ali je najviše pogođen Edwardov najbolji prijatelj i suradnik, Richard Neville (George Frain), vojvoda od Warwicka, kome su u značajnoj mjeri poremećeni dinastijski planovi koje je imao za svoje dvije kćeri – stariju Isabel (Eleanor Tomlinson) i mlađu Anne (Faye Marsay). Sve to iz prikrajka promatra Lady Margaret Beaufort (Amanda Hale), udovica velmože poginulog na strani Lancastera, koja je, za razliku od Elizabeth, ne krije neprijateljstvo prema dinastiji York, a u sebi duboko vjeruje da će njen mladi sin Henry Tudor jednog dana postati kralj.

Serija je napravljena u koprodukciji BBC-ja i Starza, pri čemu potonje sugerira kako će gledatelji dobiti popriličnu dozu eksplicitnog nasilja, seksa i golotinje. Tih sadržaja ima, iako daleko ispod standarda koje je Starz bio uspostavio sa Spartacusom, pa tako, između ostalog na svoje mogu doći svi oni koje je zanimalo kako Jeremyjev sin Max i danas u hollywoodskim A-produkcijama prilično aktivna Ferguson izgledaju bez odjeće. Međutim, sve to, kao što bi i trebalo biti, dolazi u drugi plan, jer je gledateljima mnogo zanimljiviji prikaz jednog od najfascinantnijih poglavlja britanske prošlosti, kao i još fascinantniji način kako se ono prikazuje kroz prizmu povijesnog revizionizma i feminističkih tumačenja koja desetljeća krvoprolića nastoje objasniti kroz suprotstavljene ambicije nekoliko snažnih žena. Problem je, doduše, u tome da sve te žene nisu jednako zanimljive, odnosno da je Woodville nakon udaje za Edwarda svedena na drugu violinu, pa Ferguson, mada joj je ova serija omogućila nastavak uspješne međunarodne karijere, baš i nema prilike razviti svoj lik. Taj je zadatak daleko bolje obavila Marsay kao ispočetka naivna i dobrodušna tinejdžerica koju će spletkama izazvane traume pretvoriti u beskrupuloznu manipulatoricu. Još je impresivnija Amanda Hale u ulozi žene koja je od svih dvorskih dama primjetno ružnija i opterećena fanatizmom, ali je njen nastup toliko upečatljiv da bi se, u stvari, mogla nazvati pravom protagonisticom serije. Kod Bijele kraljice je isto tako zanimljivo što se revizionistički pristup ogleda i u castingu, pa je tako budući kralj Richard III, zahvaljujući Shakespeareu poznat kao jedan od najodvratnijih zlikovaca u povijesti svjetske književnosti, u seriji prikazan kao duboko osjećajan i čovjekoljubiv patriot motiviran iskrenom željom za dobrobit svojih podanika te ga tumači Aneurin Barnard, poznat kao anonimni protagonist Dunkirka.

Serija je bila namijenjena prije svega britanskoj publici, te će zbog ležernosti kojom se dva desetljeća radnje sažimaju u desetak sati, predstavljati određen problem gledateljima u ostatku svijeta, barem onima nedovoljno upućenim u povijest Engleske ili Shakespeareov opus. U nekim scenama se, pak, ne može sakriti prilično skroman budžet, pa se tako neke od najkrvavijih i najspektakularnijih bitaka rekonsturiraju kao sitne obiteljske tučnjave po belgijskim šumama. Usprkos svega toga, Bijela kraljica zaslužuje preporuke, čak i za one koji nisu toliko opsjednutim odgovorom na pitanje kako je Igra prijestolja izgledala u stvarnom životu.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: American Made (2017)

AMERICAN MADE
 uloge: Tom Cruise, Sarah Wright, Domhnall Gleeson, Jayma Mays, Jesse Plemmons
 scenarij: Gary Spinelli
 režija: Doug Liman
 proizvodnja: Universal, SAD, 2017.
 trajanje: 134 min.

Iako je to danas sve teže zamisliti, ne tako davno hollywoodski pseudoljevičarski bien pensanti na CIA-u nisu gledali kao na plemenite branitelje zapadne civilizacije čija se svaka u medije “procurena” glasina mora slušati kao Sveto pismo, i čije se širenje demokracije po svijetu mora podržati čak i ako uključuje šurovanje s mračnim tipovima sklonim isporuci terorizma i droge na ulice zapadnih gradova. Jedan od filmaša koji očigledno nije stigao pročitati partijsku direktivu u hollywoodskim kancelarijama je Doug Liman, koji se, doduše, CIA-nim “nestašlucima” bavio i ranije u karijeri, a od čega je najpoznatiji Bourneov identitet. Njegov najnoviji film American Made, pak, obrađuje jednu od najkontroverznijih epizoda u povijesti te obavještajne organizacije, odnosno to da je njena kampanja protiv prosovjetskih ljevičara u Centralnoj Americi 1980-ih koincidirala s epidemijom jeftinog kokaina i s njom vezanom eksplozijom krvoprolića po američkim gradovima, postavši podlogom za brojne popularne teorije zavjere.

Scenarij Garyja Spinellija se temelji na stvarnim događajima, a protagonist, koga tumači Tom Cruise, je Barry Seal, pilot koji se stjecajem okolnosti našao do grla upetljan u cijelu aferu. Film počinje 1978. godine kada se Amerika nalazi u dubokoj ekonomskoj krizi, koja nije zaobišla ni avio-industriju, te Seal kao pilot avio-prijevoznika TWA mora pronaći dodatni izvor prihoda za svoju suprugu Lucy (Wright) i buduću obitelj. Kao rješenje se pronalazi relativno bezazleno švercanje cigara s embargom pogođene komunističke Kube, ali ono privuče pažnju tajanstvenog CIA-inog agenta Schafera (Gleeson) koji Sealu nudi unosan angažman za diskretno špijuniranje ljevičarske gerile po Centralnoj Americi. Seal prihvaća, a kada ga put stjecajem okolnosti dovede u Kolumbiju, tamo se spoji s grupom poslovnih ljudi poznatih kao Medellinski kartel te pristane prevoziti njihovu robu na američko tržište. Njegova aktivnost postaje još unosnija, kada CIA, potaknuta dolaskom prosovjetskih sandinista na vlast u Nikaragvi, odluči koristiti Sealov talent za program “diskretne” vojne pomoći antisandinističkim “kontrašima” koji ih nastoje svrgnuti. Sealu posao tako postaje još unosniji, jer CIA ne samo što zatvara oči na njegove narkokrijumčarske aktivnosti nego financira izgradnju aerodroma u zabiti Arkansasa, kao i nabavku male avio-flote kojom će tone i tone bijelog praha neometano stizati u srce Amerike. Za Seala problema nema sve dok količina tako zarađenog novca postane tolika da ju je nemoguće skrivati od lokalnih i dijela federalnih vlasti koje konačno pokreću istragu zbog koje će mu život, s obzirom na sklonost “igrača” s obje strane granice da zataškaju cijeli slučaj, postati prilično jeftin.

Limanu se mora odati priznanje što je jednu prilično mračnu temu, od koje bi neki njegove kolege poput Olivera Stonea iskoristili za bijesnu propovijed, imao hrabrosti prikazati kroz žanr crne komedije. Protagonist je istovremeno narator koji gledateljima, pogotovo onima koji su se rodili davno poslije 1980-ih, pruža ekonomski i politički kontekst zbivanja, ali i brojne ironične komentare. Taj će stil neke podsjetiti na Scorsesejeve Dobre momke, ali svemu tome Liman pokušava dati nešto malo više originalnosti tako da Sealove flashbackove organizira oko svjedočanstva koje Seal pruža snimajući sebe video-kamerom. Ta tehnika će u mnogo čemu podsjećati na iritantno kulerske lažne dokumentarce i predstavljati strano tijelo u ostvarenju kojemu daleko bolje stoje klasične narativne tehnike. Cruise je poslovično dobar u ulozi, čak i kada tumači ljigavog antiheroja koji, zapravo, osim sjajnog pilotskog talenta i nedostatka par skrupula nije bitno drukčiji od prosječnog tipa koji nastoji ostvariti američki san. Za to je najviše kriv scenarij Garyja Spinellija, koji, doduše, povremeno iskazuje kreativnost, poput scena u kojima se aktivnosti “kontraša” povezuju s danas aktualnim pitanjem ilegalne imigracije, ali pokazuje malo suptilnosti u izlaganju osnovne teze filma. To se možda najbolje vidi u tome što se u film uspjelo utrpati povijesne ličnosti kao što su Pablo Escobar i George W. Bush. Oni se tu pojavljuju manje kao likovi, a više kao jeftine ikone, isto kao što manekenka Sarah Wright kao Sealova supruga uglavnom služi kao ukras. Daleko bolji dojam ostavlja Gleeson kao nadobudna “špija” koja kroz isijava sve što je najgore u američkoj Dubokoj državi – to što raspolaže sa zastrašujućom moći, ali je isto tako čine zastrašujuće beskrupulozni, ali i zastrašujuće nesposobni ljudi. Iako se na prvi pogled čini da je American Made podgrijavanje tri desetljeća stare hladnoratovske juhe, njegova tema je, na žalost, daleko aktualnija za današnji svijet.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Preacher (sezona 1, 2016)

Mii koji živimo u Zlatnom dobu televizije smo odavno oguglali na mnoge stvari koje bi prije samo desetak godina izazvale izazvale bijesne proteste, a u prošlom stoljeću njihovim tvorcima donosile bolnicu, zatvor ili groblje. Kada se svake sezone za pažnju gledatelja umjesto par nacionalnih TV-mreža bore producenti nekoliko stotina igranih serija, u tako žestokoj borbi s vremenom popadaju i oni donedavno nedodirljivi tabui. A među njima se, s obzirom na pobjedu hipsterskih pseudoljevičara u američkom kulturnom ratu, odavno našla i religija, pogotovo u Hollywoodu odavno omrznutom obličju ruralnog protestantskog fundamentalizma. To je možda najviše došlo do izražaja u Preacheru, TV-seriji koja predstavlja adaptaciju kultnog i, s kršćanskog stajališta, bogohulnog i heretičkog istoimenog stripa Gartha Ennisa i Stevea Dillona. Iza prve sezone, emitirane prošle godine, stajao je kanal AMC, poznat po ugledu koju su stekle serije Mad Men i Breaking Bad, kao i izuzetno popularna adaptacija postapokaliptičkog stripa Živi mrtvaci. Sve to je ovoj seriji donijelo prilično visoka očekivanja.

Naslovni protagonist, koga tumači Dominic Cooper, je Jesse Custer, propovijednik koji vodi crkvu u gradiću Anville u zapadnom Teksasu. Iza njega je mračna i traumatična prošlost kriminalca kojega su traumatična iskustva bila potakla da promijeni životni put, ali očigledna nesposobnost da bitno pomogne svojim sumještanima ga tjera da izgubi vjeru i razmisli o tome da će napustiti crkvu. Stvari se, međutim, bitno promijene kada shvati da je dobio neobičan dar, odnosno natprirodnu sposobnost da svakoga natjera da njegovu riječ izvrši kao zapovijed. To koincidira s dolaskom njegove bivše djevojke Tulip O’Hare (Ruth Negga) s kojom dijeli kriminalnu prošlost i koja ga uporno nastoji natjerati na prilično ne-krščansku djelatnost osvete nad bivšim poslovnim partnerom koji ih je bio izdao. No, još je živopisniji dolazak Cassidyja (Joseph Gilgun), irskog vampira koji se u Annvilleu nastoji skloniti od fundamentalističkih lovaca na vampire koji ga progone desetljećima. Kada se u Annvilleu pojave dvojica još čudinijih došljaka koji postavljaju neobična pitanja, za njih se ispostavi da ih ne zanima Cassidy nego moć koju posjeduje, a koja je, zapravo biće nastalo sparivanjem anđela i demona i koje je izazvalo svakakve probleme Bogu na nebu.

S obzirom da se danas zbilja teško natjecati s drugim serijama po pitanju eksplicitnosti seksa i nasilja, tvorci serije, među kojima su našli Seth Rogen i Evan Goldberg, su mogli svoju seriju učiniti kontroverznom i šokantnom jedino kroz blasfemični tretman krščanstva, odnosno, najblaže rečeno, “alternativni” prikaz univerzuma u kojemu Bog postoji, ali je iz nekih razloga nestao, a što sa sobom povlači apokaliptičke posljedice uz mnogo eksplicitnog nasilja, krvoprolića, te isto tako eksplicitnog i bizarnog seksa, sve dakako uz groteskno crni humor. Takav bi pristup duhovnim temama mnoge podsjetio na Rogenovu i Goldbergovu apokaliptičku crnu komediju Ovo je kraj, ali će gledatelji daleko više pažnje obratiti na živopisne likove koje tumači prilično raspoložena grupa glumaca, uključujući Coopera koji uživa u prilici da bude nešto različito od negativca ili druge violine. Scenarij se nije trebao truditi, jer je najveći dio likova preuzet iz stripa. To, međutim, nije slučaj s radnjom, koja je u originalnom stripu protagonistovu potragu za nestalim Bogom iskoristila za epizodično lutanje Amerikom. U seriji je, međutim, cijela sezona iskorištena za ono što se danas naziva “priča o postanku”, odnosno ona se u potpunosti odigrava u jednom teksaškom gradiću koji manje funkcionira kao svojevrsni mikrokozmos konzervativne ruralne “flyover” Amerike, a više kao bizarna, groteskna, ali ne previše uvjerljiva kolekcija fellinijevsko-lynchovskih čudaka grotesknog izgleda, fetiša ili svjetonazora. Preacher je kvalitetno odglumljen i izrežiran, ali s vremenom sva ta grotesknost postaje zamorna i ponavljajuća. Apokaliptička završnica, s druge strane, sugerira da bi druga sezona trebala biti vjernija popularnom stripu, odnosno predstavlja priliku da se na jedan dramatičan način okrene novi list, i danas sve razmaženijoj publici ponudi nešto uistinu novo.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Tulipanska groznica (Tulip Fever, 2017)

TULIPANSKA GROZNICA

(TULIP FEVER)

uloge: Dane DeHaan, Alicia Vikander, Christoph Waltz, Jack O’Connell, Holiday Grainger, Judi Dench, Zach Galifiakanis, Matthew Morrison, Cara Delevingne, Tom Hollander

scenarij: Tom Stoppard

režija: Justin Chadwick

proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2017.

trajanje: 107 min.

Upravo ovih dana kriptovalute doživljavaju dosad najspektakularniji pad vrijednosti, a što je, bez svake sumnje, prilika da skeptični mainstream ekonomisti još jednom taj fenomen proglase “mjehurom”. Onima, koji, pak, još uvijek ne znaju značenje riječi “mjehur” u ekonomskom kontekstu će mainstream mediji ponuditi detaljna objašnjenja, odnosno opisivati kako je riječ o nekoj banalnoj i bizarnoj robi koja zbog burzovnih špekulacija i masovne pohlepe dobije astronomsku cijenu i ima stalni rast vrijednosti prije nego što se zdrav razum i ekonomski zakoni gravitacije pobrinu za još strmoglaviji i spektakularniji pad, koji će bez ičega ostaviti mase koje su u njega bile ulagale nadajući se kruhu bez motike. Jedan od najstarijih i najpoznatijih fenomena te vrste je tzv. tulipanska groznica u Nizozemskoj u prvoj polovici 17. stoljeća, koja je poslužila kao podloga zapletu filma Tulipanska groznica koji se, stjecajem okolnosti, upravo ovih dana prikazuje u našim kino-dvoranama.

Film se temelji na romanu engleske književnice Deborah Moggach, koji je u scenario adaptirao ugledni Tom Stoppard. Radnja se događa u doba kada Nizozemska Republika, nakon što je ostvarila nezavisnost u dugogodišnjem ratu protiv Španjolske, uživa status najprosvijećenije i najliberalnije europske države, a kojoj je razvoj trgovine i kapitalizma donio i dotle nezapamćeno bogatstvo, koje se, između ostalog, odražava i kroz dotada rijetke i egzotične tulipane kao novi statusni simbol. Bogatog trgovca Cornelisa Sandvoorta (Waltz), međutim, muče neke druge brige, jer je stekao izuzetno bogatstvo koje zbog smrti supruge i djeteta, međutim, nema kome ostaviti. U tu je svrhu sebi iz sirotišta dobavio mladu i lijepu Sophiju (Vikander) i od nje učinio novu suprugu. Ona mu, usprkos izuzetnih napora koje Cornelis u nju ulaže, nikako ne može roditi nasljednika, a dodatne probleme će izazvati i to što se do ušiju zaljubila u Jana van Loosa (DeHaan), mladog, ali siromašnog slikara koga je Cornelis bio unajmio da im naslika obiteljski portret. U međuvremenu, njena sluškinja Maria (Grainger) ima daleko ozbiljnije probleme, jer joj je momak Willem (Jack O’Connell) nestao ostavivši je trudnom. I dok se Jan, uvjeren da od slikarstva nema kruha, pokušava naglo obogatiti kroz trgovinu tulipanima, dotle dvije žene u domu Sandvoortovih dolaze na domišljatu ideju da pomognu jedna drugoj.

Iako naslov sugerira povijesni ep koji bi publici trebao prikazati fascinantni događaj od iz relativno daleke prošlosti, koji je, s druge strane, prilično aktualan za moderni svijet, Tulipanska groznica je film koji se gotovo uopće ne bavi ekonomijom i kome se cijela priča o tulipanima svodi na nadmetanje hrpe naivnih gubitnika u krčmama koje glume burze. Scenarij daleko više pažnje obraća na melodramu, odnosno ljubavni trokut koje tvore supružnici Sandvoort i mladi umjetnik, a koji je, pogotovo u drugom dijelu, začinjen na trenutke simpatičnom, ali u suštini ne baš originalnom ili posebno efektnom farsom. Cijela priča o tulipanima, brzom bogaćenju i burzovnim kataklizmama je tu tek nekakav izgovor za jednu rutinsku kostimiranu melodramu nalik na Dvije sestre za kralja koje je režiser Justin Chadwick ištancao 2008. godine. Još bolji primjer što je “pjesnik” stvarno htio reći daje i zloglasni Zaljubljeni Shakespeare, slična kombinacija melodrame i farse kojom se Harvey Weinstein prije nepuna dva desetljeća nametnuo kao profesionalni hvatač nezasluženih “Oscara” i u kojoj je priču o Shakespeareu više nadahnuo izvrsni glumački rad nego banalni scenarij.

U ovom potonjem, međutim, Tulipanska groznica debelo zaostaje za weinsteinovskim standardima. Uvijek pouzdani Christoph Waltz se prilično dobro zabavlja i od lika koji bi po nepisanim hollywoodskim kanonima bio negativac čini simpatičnog džentlmena. Alicia Vikander se, pak, ovdje također trudi, ali zbog banalnog scenarija prečesto tone u preglumljivanje te će gledateljima, barem onima koji na to vole obraćati pažnju, prije ostati u sjećanju zbog par scena u kojima se pojavljuje gola. Ali, svakako je najveće razočarenje Dane DeHaan, koji sve više sliči Leonardu diCapriju u mladim danima i koji kao da pokušava ponoviti njegovu najpoznatiju ulogu iz Titanica. Što i ne bio toliki problem da kojim slučajem u filmu postoje spektakularni specijalni efekti ili, što je još važnije, nekakva “kemija” nalik na onu koju je diCaprio imao s Kate Winslet. Toga ovdje, međutim, nema, i ostalo je tek rutinersko otaljavanje priče do predvidljivog hepi enda, u kojoj se čak i najveća burzovna kataklizma u dotadašnjoj povijesti svodi na šačicu utučenih likova u krčmi, a naracija tvrdi da je vlada, kao u nekim sličnim prigodama četiri stoljeća kasnije, previše razigrane kapitaliste dovela u red. Oni koji danas gledaju naslovnice o pucanju “mjehura” će reći da se iz tog događaja malo naučilo. Oni koji pogledaju ovaj film bi rekli da su njegovi autori naučili još manje.

 

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Vozač (Baby Driver, 2017)

BABY DRIVER

uloge: Ansel Elgort, Kevin Spacey, Lily James, Eliza Gonzalez, Jon Hamm, Jamie Foxx, Jon Bernthal, CJ Jones

scenarij: Edgar Wright

režija: Edgar Wright

proizvodnja: TriStar Pictures/Sony, SAD, 2017.

trajanje: 113 min.

Kreativnosti u Hollywoodu danas ima prilično malo, a to se možda najbolje vidjeti po tome što gotovo sve njegove blockbustere čine nastavci, remakeovi, spin-offovi ili, u najboljem slučaju, ekranizacije nekog opskurnog Marvelovog stripa. Oni filmaši koji tamo pokušaju primijeniti nešto kreativnosti se provedu kao bosi na trnju, a za što je jedan od primjera Edgar Wright, engleski režiser koji se bio proslavio nizom hvaljenih komedija sa Simonom Peggom u glavnoj ulozi. Njegov pokušaj da svoj kreativni talent iskoristiti za hollywoodski superherojski blockbuster je u slučaju Ant-Mana završio fijaskom, odnosno protjerivanjem s mjesta režisera uslijed onoga što se danas eufemistički naziva “kreativnim razlikama”. A kreativnosti čak ne treba biti mnogo da bi se stvorio kvalitetan film, o čemu možda najbolje svjedoči sljedeći naslov u Wrightovoj filmografiji, akcijski film Baby Driver. Zbog protagonista, osnovnog koncepta, zapleta i žanrovskog određenja bi se vrlo lako mogao nazvati svojevrsnim remakeom hvaljenog filma Vožnja danskog režisera Nicholasa Windinga Refna. Međutim, Wright ga je napravio tako da nitko ne može poreći da je riječ o bitno različitom filmu.

Protagonist je Baby (Elgort), mladić obdaren izninmnim vozačkim talentom kojeg je prisiljen koristiti za aktivnosti s onu stranu zakona. Lokalni gangsterski bos Doc (Spacey) ga je angažirao kao stalnog člana svog tima pljačkaša banaka, zaduženog da pljačkaše neopaženo, brzo i diskretno odveze u sigurnost pred policijom. Baby svojim kolegama, koje se stalno izmjenjuju u timu, u oči upada skromnošću, šutljivošću ali i vrhunskom profesionalnošću. To i ne iznenađuje, s obzirom da se kriminalom bavi protiv svoje volje, motiviran isključivo željom da Docu kroz pljačke Docu otplati dug. Snove o jednom drukčijem, boljem i ljepšem životu će potaknuti susret s Debora (James), mladom konobaricom u koju se do ušiju zaljubi. Ona za njega predstavlja sve čemu težiti, ali i za Doca sredstvo da svog mladog uposlenika zadrži za sebe za još nekoliko spektakularnih “poslova”, koje će dodatno zakomplicirati Babyjevi drogi i nasilju skloni kolege.

Usprkos izuzetnih sličnosti sa Refnovom Vožnjom, film je kao ideja nastao još daleke 1994. godine, a Wright ju je djelomično iskoristio za glazbeni videospot za pjesmu “Blue Song” grupe Mint Royale (koji je, pak, inspiraciju pronašao u uvodnoj sceni pljačke u filmu). Iako scenarij sugerira “emtvijevsku” videospotovsku orgiju, i iako je radi mlađe i cinizmu manje sklonije publike protagonist pretvoren u gotovo anđeoskog dobričinu koji se samo stjecajem okolnosti našao na krivom putu (a što možda najbolje sugerira lik njegovog ostarjelog crnog gluhonijemog štićenika kojeg tumači CJ Jones), Baby Driver je izuzetno originalan i za današnje hollywoodske standarde neuobičajeno autorski film. To se ne odnosi samo na izuzetan trud u stvaranju dojmljivih akcijskih scena, nego i nastojanje da se od sličnih proizvoda ističe ne samo neuobičajenim mjestom radnje (Atlanta), nego i time da se impresivna glumačka postava koristi na neuobičajen i originalan način.

Ansel Elgort, koji se s 23 godina uspio nametnuti kao jedna od najmlađih zvijezda današnjeg Hollywooda, se snalazi kao riba u vodi u ulozi koja se čini primjerenija ikonama kao što je Steve McQueen i koji bi u svakom drugom hollywoodskom filmu tumačili njegovi barem desetljeće stariji kolege. Lily James, mlada Britanka dosad poznata po Downton Abbeyu, također ostvaruje izvrstan dojam u gotovo saharinskoj ulozi simpatične “djevojke iz susjedstva”. Kevin Spacey se u ulozi slatkorječivog, ali zastrašujućeg gangsterskog bosa snalazi kao riba u vodi, ali ipak obavlja manje impresivan posao od glumaca koji tumače njegove potčinjene. To uključujue kako danas prilično aktivnog Jona Bernthala u ulozi veteranskog pljačkaša, ali i Jamieja Foxxa koji se očigledno dobro zabavlja tumačeći lik negativca koji je istovremeno neugodan ali i zastrašujuće inteligentan. Konačno je tu i Jon Hamm, koji će se ulogom kokainom i seksom opsjednutog kriminalca konačno odmaknuti od uloge Dona Drapera u Momcima s Madisona.

Wrightov je film vrlo dobar i zbog scenarija koji ne robuje konvencijama. Tako se pojedini likovi pojavljuju da bi potom nestali kao da ih ne bi bilo, isto kao što nestanak nekih drugih dolazi u eksplozijama iznenadnog i prilično eksplicitnog nasilja, zahvaljujući Baby Driver dobiva mračnu, naturalističku notu toliko različitu od bajkovitosti s kojom je prikazan njegov protagonist. Međutim, najbolji primjer Wrightove kreativnosti je izuzetno domišljata i efektna ideja s kojom se omogućilo da u filmu “cool” soundtrack, kojeg čine brojni pop hitovi iz posljednjih pola stoljeća, služi ne samo kao glazbena podloga, nego čini i integralni i potpuno uvjerljivi dio radnje. Doduše, na kraju dolazi do robovanja akcijskim klišejima, prije svega u sceni apokaliptičkog završnog obračuna koja podsjeća na horore 1980-ih. Završnica, u kojoj se nastoji isforsirati najbolji mogući hepi end, će nekim gledateljima izgledati previše zašećereno. Drugima će, s druge strane, predstavljati puni pogodak, odnosno podsjetiti ih da nekad to mogu očekivati i u stvarnom životu. Ili barem u kontekstu hollywoodskih filmaša koji nastoje iskazati svoju kreativnost.

 

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Atomska plavuša (Atomic Blonde, 2017)

ATOMSKA PLAVUŠA

(ATOMIC BLONDE)

uloge: Charlize Theron, James McAvoy, John Goodman, Til Schweiger, Eddie Marsan, Sofia Boutella

scenarij: Kurt Johnstad

režija: David Leitch

proizvodnja: Focus Features, SAD/UK, 2017.

trajanje: 115 min.

 

Hladni rat, za kojim tuguje američki vojno-industrijski kompleks i koga žele ponovno pokrenuti ucviljene pristaše Hillary Clinton, iz današnje perspektive sve više potpada pod “stara dobra vremena”. Ne samo što su tada nuklearnim oružjem raspolagale ličnosti koje se doimaju manje duševno rastrojene nego danas, pa je rizik od globalne apokalipse bio manji, nego je i taj svjetski sukob pružao daleko zahvalniju podlogu autorima špijunskih akcijada i trilera. S jedne strane je postojala relativno jasna podjela na pozitivce i negativce, a s druge strane i široki dijapazon egzotičnih lokacija na kojima su se mogli odigravati razni bizarni zapleti uz često neobične protagoniste. Tome nisu mogli odoljeti ni neki od art-snobova uzdizani filmaši, poput Luca Bessona čiji je veliki hit La Femme Nikita iz 1990. godine bio jedan od posljednjih koji je uhvatio i dobro iskoristio hladnoratovski vlak na samom kraju njegovog putovanja. Iako je taj film u prethodnih par desetljeća bio predmetom nekoliko filmskih i televizijskih remakeova, danas bi toj svrsi najbolje poslužila Atomska plavuša, akcijski film Davida Leitcha s Charlize Theron u glavnoj ulozi.

Film se, doduše temelji na Coldest City (Najhladniji grad), stripu Anthonyja Johnstona iz 2012. godine koji je bio oduševio Theron, koja je godinama pokušala progurati njegovu ekranizaciju te je u filmu također sudjelovala kao producentica. Zaplet je smješten u Berlin u studenom 1989. godine, nedugo prije dramatičnih događaja koji će dovesti do rušenja zloglasnog Berlinskog zida i kolapsa komunističkog Istočnog bloka. Naslovna protagonistica je Lorraine Broughton, tajna operativka MI6 koja dolazi u Zapadni Berlin kako bi istražila i osvetila smrt svog kolege koga su ubili KGB-ovi agenti iz Istočnog Berlina, a također pokušala dobaviti tajni popis dvostrukih agenata kojeg posjeduje Spyglass (Marsan), agent istočnonjemačke tajne službe koji namjerava prebjeći na Zapad. Njenu misiju će zakomplicirati to što je David Percival (McAvoy), ekscentrični šef postaje MI6 u Zapadnom Berlinu, sve nego pouzdan, ali i to što je postala predmetom praćenja Delphine Lasalle (Boutella), mlade francuske tajne agentice čiji motivi nisu isključivo obavještajne prirode.

Atomska plavuša svoju publiku nastoji pronaći prije svega među ljubiteljima akcijskih filmova 1980-ih, i to onih koji su bili označeni danas u Hollywoodu rijetkim cenzorskim rejtingom “R”. To se prije svega odnosi na sadržaje kao što su spektakularne jurnjave, tučnjave, pucnjave uz mnogo prolivene krvi, kao i scene golotinje i seksa koji, dakako, mora biti lezbijski. Autori, doduše, nastoje pokazati i da imaju nešto nalik na glazbeni ukus, pa filmom dominiraju neki od najvećih pop-hitova 1980-ih, koji uz nekoliko zanimljivih pop-referenci kao što je Tetris, dosta pomažu pri povratku starijih gledatelja “dobrim starim vremenima”. Sav taj sadržaj je, s druge strane, publici dostavljen na izuzetno atraktivan način, a što se odnosi prije svega na prilično dojmljive scene borbi u kojima se količina i razmjeri nasilja uspješno miješa s realizmom. Tome dosta pomaže i neobična narativna struktura, odnosno da se cijeli film prikazuje u flashbacku, u čemu je najefektnija scena na početku u kojoj se protagonistica kupa u kadi napunjenoj ledom, pokazujući brojne modrice na svom golom tijelu.

Film je dojmljiv i zaslužuje palac gore kod svih ljubitelja žanrovske zabave, ali će zato predstavljati izuzetno razočaranje svima onima koji očekuju zaplet koji barem podsjeća na Le Carrea. Tako su desetljeća globalne ideološke borbe svedena na jeftine parole koje izgovara CIA-in glavešina (kojeg tumači uvijek pouzdani John Goodman), a i sam zaplet je malo previše jednostavan, te se svodi na MacGuffin koji bi možda bio primjereniji nekakvoj parodiji. A ni obrati u njemu, kao ni razotkrivanje negativca, neće biti previše iznenađujući za gledatelje. Ako nešto smeta ovom filmu, onda bi to mogle biti usporedbe s Nemilosrdnim gadovima (s kojim dijeli dio soundtracka), a nakon kojih je jasnija predožba kako bi Tarantinov film izgledao da je smješten u 1980-e i da je lišen humora. Jedino “dublje” značenje bi scenariju mogle dati alegorije na suvremenu geopolitičku situaciju, odnosno sugestije da američko-njemački savez (kojeg sugerira to da se jedan od pozitivaca zove “Merkel”), za razliku od bezveznih “brexitaških” Britanaca (koje predstavljaju protagonističini nesposobni šefovi) predstavlja jedinu efikasnu branu protiv zlih Rusa, Njih, pak, simbolizira KGB-ovac (koga tumači danski glumac Roland Møller) koji uživa u zlostavljanju premlaćivanju zapadnoj kulturi sklonih Istočnih Nijemaca i koji, slučajno ili ne, izgleda prilično sličan svome kolegi iz stvarnog života Vladimiru Putinu. No, sve je to ipak od male važnosti za film temeljen na nostalgiji prema vremenima koja su, svidjelo se to nekome ili ne, daleka prošlost.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Valerian i grad tisuću planeta (Valerian and the City of a Thousand Planets, 2017)

VALERIAN I GRAD TISUĆU PLANETA

(VALERIAN AND THE CITY OF THOUSAND PLANETS)

uloge: Dana DeHaan, Cara Delevingne, Clive Owen, Rihanna, Ethan Hawke, Herbie Hancock, Kris Wu, Rutger Hauer

režija: Luc Besson

proizvodnja: EuropaCorp, Francuska, 2017.

trajanje: 134 min.

Živimo u svijetu nejednakosti i nepravde, gdje je često za nečiji uspjeh, slavu i bogatstvo uistinu važnije podrijetlo nego uloženi trud i talent. Jedan od najeklatantnijih primjera takve nepravde jest filmska industrija gdje, barem ako je suditi po slučaju filma Valerian i grad tisuću planeta, svi SF-spektakli temeljeni na popularnim stripovima ne uživaju jednake prilike. Da nije jednog sitnog, ali bitnog detalja, sudbina ovog filma bi se mogla predvidjeti poput izbora za predsjednike nekih hrvatskih stranaka. S obzirom da je riječ o stripu, budući blockbuster bi unaprijed mogao računati na sitnu, ali utjecajnu družinu fanova koja pi padala u ekstazu na sam spomen o premijera, a na promocije na stripovskim i sličnim konvencijama hodočastila poput vjernika; već i prije same premijere bi bilo jasno da, ma što god kritičari pisali o njemu, film može računati na rusvaj na kino-blagajnama i astronomske svote u džepovima producenata. A sve to, naravno, ne bi spriječilo nekoliko patoloških slučajeva da pojedinim kritičarima prijete smrću obitelji i kućnim ljubimcima ako se javno usude posumnjati da je riječ o neupitnom remek-djelu. Ili, da budemo preciznije, sve bi se to moglo očekivati da se Valerian temelji na DC-jevom, Marvelovom ili, barem, američkom stripu. Na veliku žalost scenarista, režisera i producenta Luca Bessona, predložak, zvan Valerian i Laureline je francuski strip. A ideja da se strip može napraviti izvam SAD je za američke strip-fanove jednostavno nezamisliva i oni su na takvu “kulturnu aproprijaciju” reagirali sa izrazitim neprijateljstvom koje se odrazilo i na publiku i na kritiku, a zbog čega je Valerian postao jedan od najskupljih komercijalnih promašaja godine.

Radnja filma se događa u 28. stoljeću, davno nakon što se Međunarodna svemirska postaja transformirala u “Alphu”, svemirski megalopolis gdje tisuće različitih vrsta razmjenjuju znanje i kulturu. Za mir i red u njoj, kao i ostatku univerzuma, se brine parapolicijska služba čiji su pripadnici major Valerian (DeHaan) i njegova narednica Laureline (Delevingne), koju bez uspjeha pokušava zavesti. Valeriana, s vremenom, muče i neki drugi problemi, poput snova u kojima je prikazana apokalipsa koju su doživjeli simpatični humanoidi na udaljenom planetu . Ta će vizija, pak, postati povezana sa stvarnošću kada od svojih pretpostavljenih dobije zadatak da potajno dobije tzv. Mül konverter – uređaj/stvorenje koje može replicirati sve što pojede, a za koji se ispostavi da su njegovi vlasnici upravo humanoidi iz Valerianovih snova. Njegovu misiju dodatno komplicira kriza koja je izbila na “Alphi”, odnosno nepoznata sila koja je zarazila njeno središte i učinila je nepogodnom za život. Nastojeći riješiti te probleme, Valerian i Laureline se suočavaju sa spoznajom da neki od njihovih pretpostavljenih kriju mračne tajne.

Kada je Luc Besson u pitanju, jednostavno je nemoguće izbjeći usporedbe s Petim elementom, žanrovski i stilski izuzetno sličnim filmom kojeg je bio snimio prije točno dvadeset godina. Taj šašavi, ali izuzetno zabavni film je Besson velikim dijelom stvorio u nastojanju da stvori vlastitu verziju Ratova zvijezda, a za Valeriana bi se vrlo lako moglo reći da je bio pokušaj da se nadmaši Peti element. Besson ne samo da u film nije uložio ogromne novce, nego se trudio pokazati da je taj novac uložen – bilo kroz scene koje pokazuju da je tehnologija specijalnih efekata napredovala u dva desetljeća, bilo kroz raspon radnje od osam stoljeća (omogućen prologom koji začetke “Alphe” prikazuje kroz dokumentarne snimke misije “Apolo”-“Sojuz” iz 1975. godine), bilo kroz veliki broj najbizarnijih i najčudnovatijih vanzemaljskih vrsta svih boja, oblika i veličina. Sve to, međutim, teško može kompenzirati da lijepe i impresivne sličice drži scenarij koji je, najblaže rečeno, šupalj. “Iznenadni” obrat i identitet negativca će u filmu lako prepoznati i malo dijete, a i glavni likovi su prilično blijedi. A tome nimalo ne pomaže ni to što dvoje glavnih likova tumače profesionalni manekeni, očigledno angažirani prije zbog izgleda nego zbog glumačkog talenta (mada je DeHaan njega pokazao u Kronikama). Dojam daleko više spašava Rihanna u kratkoj, dojmljivoj epizodi vanzemaljske zabavljačice, iako je njen nastup tragično prekratak. Iako nije bio dovoljan da Valeriana spasi od komercijalnog kraha i brzog odlaska u zaborav, on će možda publici, barem onoj manje zahtjevnoj i željnoj neobavezne zabave pružiti sve ono što je zbog čega je ionako spremna konzumirati hollywoodske projekte istog tipa.

OCJENA: 5/10