RECENZIJA: Moja ljubavna priča (The Big Sick, 2017)

MOJA LJUBAVNA PRIČA
 (THE BIG SICK)
 uloge: Kumail Nanjiani, Zoe Kazan, Holly Hunter, Roy Romano, Adeel Akhtar, Anupal Kher
 scenarij: Emily V. Gordon & Kumail Nanjiani
 režija: Michael Showalter
 proizvodnja: Filmnation/Amazaon/Lionsgate, SAD, 2017.
 trajanje: 117 min.

Iako se to ne bi reklo na prvi pogled, romantična komedija u suvremenom Hollywoodu predstavlja žanr čiji primjerci često imaju sadržaj s manje veze sa stvarnim životom nego ostvarenja science fictiona i fantasyja. Stoga je prilično rijetko pronaći romantične komedije autobiografskog karaktera, te takva ostvarenja često izazivaju veliku pažnju. Neki od najpoznatijih primjera su “Oscarom” ovjenčana Allenova Annie Hall, kao i Moje grčko vjenčanje koje je prije desetljeće i pol haračilo svjetskim kino-blagajnama. Najnoviji primjer, koji je nakon premijere na Sundanceu početkom ove godine dobio cijeli niz kritičarskih pohvala je The Big Sick ili “Velika bolest”, koju je naš distributer ziheraški preveo s Moja ljubavna priča.

Scenarij za film su napisali supružnici Emily V. Gordon i Kumail Nanjiani, od kojih se potonji pojavljuje ne ekranu tumačeći samog sebe. Nanjiani film započinje kao mladi pakistanski doseljenik u Chicagu, koji se izdržava vožnjom Uberom u nastojanju da ostvari životni san i započne karijeru uspješnog komičara. Prilikom jednog poluamaterskog nastupa u stand up komičarskom klubu upozna šarmantnu djevojku po imenu Emily (Kazan) i s njom provede noć, a što ubrzo preraste u ozbiljnu vezu. Problem za Kumaila je u tome što njegova obitelj inzistira na tradiciji te mu, u skladu s običajima iz domovine, životnu sreću nastoji donijeti kroz dogovoreni brak s tradicionalnom pakistanskom djevojkom. Kumail je zaljubljen u Emily, ali se također ne usudi riskirati da ga obitelj odbaci, pa ga Emily, koja se s time ne želi pomiriti, ostavi. Kumail će se, međutim, s njom ponovno zbližiti na bizaran i prilično neugodan način; kada Emily pozli i završi u bolnici, pozvan je, da u nedostatku obitelji, pruži suglasnost za stavljanje u induciranu komu. Kumail sve vrijeme provodi dežurajući kraj djevojke u komi te se konačno upozna s njenim roditeljima – Beth (Hunter) i Terryjem (Romano) – koji prema njemu gaje kontradiktorne osjećaje.

Uspjeh Moje ljubavne priče, koja je osim kritičarskih pohvala imala i prilično dobre komercijalne rezultate, se može objasniti time da predstavlja upravo onakav mali, simpatični nenametljivi filmić za kojim žude posljednji romantici među filmofilima, a kakvih sve manje radi američka filmska industrija. Snimljen je za izuzetno malenu svotu, režirao ga je ne pretjerano poznati Michael Shoelwater, a s izuzetkom poslovično dobre Holly Hunter i još bolje raspoloženog Raya Romana, u glumačkoj postavi nema nikoga tko bi se mogao prozvati velikom zvijezdom. Nanjiani je dosad poznat prije svega nastupa u Silikonskoj dolini, a Zoe Kazan je mnogo poznatija zbog uglednog prezimena (koga je dobila kao unuka legendarnog Elije Kazana). Usprkos toga, ekipa koju je kao producent okupio Judd Apatow funkcionira vrlo dobro. To se prije svega odnosi na Sholwatera koji se vrlo dobro izvršio zadatak koji bi izazvao glavobolje i mnogo uglednijim filmašima – kako neprimjetno i “prirodno”, bez lažne sentimentalnosti, prelaziti iz žanra romantične komedije u mrtvački ozbiljnu dramu i obrnuto. U tome su mu prilično pomogli i scenaristi, koji su se također pobrinuli da Kumailova i Emilyna priča bude zanimljiva čak i onima koji su pročitali imena na špici te mogu pretpostaviti da će imati hepi end.

Nanjiani je, međutim, kao glumac primjetno zasjenjen od svoje izuzetno talentirane partnerice Zoe Kazan, koja zrači s toliko šarma da je posve razumljivo da se film vrti oko nje čak i u situaciji kad se nekih dvije trećine trajanja nalazi u komi. Nanjiani se, doduše, malo bolje snalazi u komičnim scenama, dok je u onima ozbiljnijima isto tako zasjenjen od teškaša kao što su Romano i Hunter. Scenarij, također, u naoko banalnu ljubavnoj priči pronalazi dosta prostora za bavljenje nekim ozbiljnim temama, prije svega vezanih uz pitanje imigracije, sukoba tradicije s modernim svijetom, ali i rasističkim i drugim predrasudama s kojima se susreću američki muslimani. Iako se, pogotovo pred kraj, film pomalo gubi u sentimentalnoj “ljigi” i postaje nepotrebno razvučen, Moja ljubavna priča zaslužuje itekakve preporuke. Makar zbog podsjećanja da hepi end ponekad može postojati i u stvarnom životu, a ne samo u hollywoodskom filmu.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Američki plaćenik (American Assassin, 2017)

AMERIČKI PLAĆENIK
 (AMERICAN ASSASSIN)
 uloge: Dylan O'Brien, Michael Keaton, Saana Lathan, Shiva Negar, Taylor Kitsch
 scenarij: Steven Schiff, Michael Fitch, Edward Zwick & Marshall Herskowitz
 režija: Michael Cuesta
 proizvodnja: Lionsgate/CBS Films, SAD, 2016.
 trajanje: 117 min.

Svijet se u tri godine može promijeniti do neprepoznatljivosti. Takav bi se zaključak ponekad mogao donijeti i na osnovu filmografije jednog režisera, i to u onim slučajevima kada se jednom te istom temom bavi kroz ostvarenja različitih žanrova i, što je još važnije, iznošenje sasvim suprotnih stavova. Michael Cuesta, koji je poznat prije svega po radu na televiziji, bi moago poslužiti kao jedan od primjera. Godine 2014. je režirao Ubijte glasnika, biografsku dramu koja na izuzetno kritičan način prikazuje tzv. crne operacije američkih obavještajnih službi, odnosno sugerira da je njihova sklonost da se u čuvanju nacionalne sigurnosti krše zakoni i međunarodni sporazumi izvor mnogih teških problema u SAD i ostatku svijeta. Tri godine kasnije Cuesta režira film u kojem ne samo što se za takve ilegalne aktivnosti američke Duboke države pronalazi opravdanje, nego čak i sugerira da one, po načelu “na ljutu ranu ljuta trava” predstavljaju najbolji mogući odgovor na fenomen međunarodnog terorizma. I, dakako, kada se prikazuju kao nešto “cool”, crne operacije se čine daleko pogodnije za predložak za potencijalno unosnu seriju akcijskih filmova. Ono što bi trebalo biti prvo ostvarenje iz jedne takve serije je Američki plaćenik, koji se nedavno pojavio u našim kino-dvoranama.

Film se temelji na Consent to Kill, šestom romanu iz popularne serije Vincea Flynna o američkom obavještajcu Mitchu Rappu. Na samom početku naslovni protagonist, koga tumači Dylan O’Brien, je mladi student čiji se život čini idealnim, i koji svoju sreću namjerava okruniti ženidbom za dugogodišnju voljenu djevojku. Međutim, upravo u trenutku kada joj je uručio zaručnički prsten, ona pada kao žrtva spektakularnog napada islamističkih terorista. Mladi Rapp se jednostavno ne može pomiriti s time da se počinitelji tog zločina nekažnjeno izvuku, te, zahvaljujući bogatom nasljedstvu i višku slobodnog vremena odlučuje sljedećih nekoliko mjeseci uložiti u učenje arapskog, osnova islama, ali i raznih borilačkih vještina. Njegova nastojanja da, nakon što se lažno izdavao za džihadističkog simpatizera na Internetu, dođe u kontakt sa zlikovcima, ga umalo ne koštaju života, te ga u posljednji trenutak spašavaju operativci CIA-e koji su ranije namjeravali likvidirati istu ćeliju. Pomoćnica direktora Irene Kennedy (Lathan) je duboko impresionirana mladićevim vještinama te ga odlučuje angažirati za “Orion”, supertajnu jedinicu zaduženu za najcrnje, najprljavije i najdelikatnije poslove. Nako što je prošao obuku kod iskusnog, ali prema njemu skeptičnog hladnoratovskog veterana Stana Hurleya (Keaton), poslan je u akciju lociranja ukradenog ruskog plutonija za koga se sumnja da bi mogao poslužiti teroristima za izradu atomske bombe. Istragu komplicira to što se u sve to upetlja iranska obavještajna služba, ali i to da se među zlikovcima koji drže plutonij našao i bivši CIA-in superagent “Duh” (Kitsch).

Cuesta u svom filmu ne otkriva toplu vodu, te se bez ikakvih kompleksa služi sastojcima onoga što se smatra formulom za uspješne akcijske filmove – relativno kratkom radnjom, dinamično režiranim i montiranim akcijskim scenama, uvjetno “egzotičnim” lokacijama kao što su Libija, Turska i Rim, te isto tako jednostavnom podjelom na “dobre” i “loše” momke. Scenarij, koji je napisao relativno veliki broj autora, je isto tako čvrsto vezan uz formulu i mnoge od “iznenadnih” obrata će uspješno predvidjeti čak i oni gledatelji koji nisu bili vidjeli trailer koji, po sve iritantnijem običaju, detaljno prepričava radnju. Po pitanju sadržaja Američki plaćenik gledateljima ne nudi ništa što već nisu imali prilike vidjeti u filmovima o Jasonu Bourneu ili TV-seriji 24; jedini izuzetak bi bilo to da se za razliku od al-Qaede, danas kao dežurni negativci pojavljuje po suvremenu američku politiku mnogo neugodniji Iran. S druge strane, upravo iranskim likovima u ovom filmu pripada dužnost da gledatelje podsjete na nešto o čemu je Hollywood ne tako davno vrištao, a danas oportunistički šuti – kako je oružano dovođenje blagodati liberalne demokracije u Irak izazvalo besmisleno krvoproliće i umjesto rješenja postalo dio problema. Gledateljima, međutim, ti sitni detalji neće previše privlačiti pažnju; Cuesta i producenti su daleko više truda uložili u nešto atraktivnije sadržaje, uključujući one primjerene ostvarenjima cenzorskog rejtinga “R” – tako se uz mnogo eksplicitnije krvoliptanje prilikom vatrenih i drugih obračuna ljubavnica jednog od negativaca bez neke posebne potrebe pojavljuje u toplesu. Ali, ciljana, prije svega muška, publika vjerojatno to neće zamjeriti, kao ni to da se po protagonisti traumatični početak filma odvija na plaži, a junakovu djevojku tumači u oskudni bikini odjevena engleska manekenka Charlotte Vega.

Zbog svega toga se Američki plaćenik ne može shvatiti previše ozbiljno, a tome neće previše pripomoći ni casting. Dylan O’Brien, koji je dosad bio poznat isključivo kao adolesccentski protagonist serije omladinskih SF-filmova Labirint, je jednostavno ne samo premlad, nego i previše žgoljav da bi ga se moglo prihvatiti kao opakog razbijača u rangu Stallonea i Schwarzeneggera. Iako se prilično trudi (a njegov trud u akcijskim scenama ga je u slučaju Labirinta umalo koštao života) u ovom filmu je bitno zasjenjen Keatonom, koji bi ulogu ciničnog veterana mogao odglumiti i zavezanih očiju. Najzanimljiviji element castinga je Kitsch, koji je O’Brienu zapravo fizički sličan, i može poslužiti ne samo kao svojevrsna dostojna antiteza protagonista, nego i upozorenje u što bi se on mogao s godinama pretvoriti. Upravo zbog Kitscha, mada njegova uloga nije najbolje napisana, Američki plaćenik zaslužuje preporuke kao jedno od zanimljivijih ostvarenja žanra, koje pokazuje potencijal za uspješnu seriju.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Dolazak (Arrival, 2016)

DOLAZAK
 (ARRIVAL)
 uloge: Amy Adams, Jeremy Renner, Forest Whitaker, Michael Stuhlbarg, Tzi Ma
 scenarij: Eric Heisserer
 režija: Denis Villeneuve
 proizvodnja: Filmanaztion, SAD, 2016.
 trajanje: 112 min.

Ljubiteljima znanstvene fantastike Sveti graal predstavlja film koji tom žanru pripada u najčišćem smislu. A takva., žanrovski “čista” ostvarenja su prilično rijetka, jer i najintrigantnije pitanje “što ako” filmašima obično posluže kao izgovor za orgije specijalnih efekata ili plašenje gledatelja buljookim čudovištima, pri čemu odgovori na to pitanje završe kao zadnja rupa na svirali. Zbog toga svaki “čisti” SF-film, koji se ne ustručava aktivirati sive vijuge gledatelja, mora biti nešto posebno. A još rjeđi su “čisti” SF-filmovi koji ne padnu kao žrtve pretencioznosti ili nedostatka talenta svojih tvoraca. Jedan takav usitinu rijedak “čisti” SF-film s kojim se njegovi autori mogu ponositi jest Dolazak.

Radnja se temelji na predlošku koji ima besprijekorni pedigre za one najzahtjevnije ljubitelje žanra. Riječ je o Story of Your Life, pripovjetci SF-pisca Teda Chianga iz 1998. godine koja je osvojila prestižnu nagradu Nebula. Protagonistica, čiji lik tumači Amy Adams, je dr. Louise Banks, briljantna lingvistica i sveučilišna profesorica koja je duboko traumatizirana tragičnom smrću male kćeri. Njeni privatni problemi, međutim, dolaze u drugi plan nakon što se na Zemlji na dvanaest različitih lokacija pojavi dvanaest golemih vanzemaljskih letjelica. Dr. Banks je od strane američke vlade angažirana kao dio tima vrhunskih znanstvenika koji pokušava dešifrirati vanzemaljski jezik, odnosno komunicirati s vanzemaljcima kako bi se doznale njihove namjere ili da li predstavljaju opasnost po čovječanstvo. Susret s neobičnim vanzemaljcima omogući prve korake u tom smjeru, ali cijeli proces ide previše sporo po nestrpljive vlastodršce i histeriziranu javnost, a dodatni problem predstavlja i to što različite zemlje različito gledaju vanzemaljce, odnosno boje se da bi njihovi suparnici od Prvog kontakta mogli profitirati. Dr. Banks je prisiljena koristiti sve svoje umijeće kako bi vanzemaljce, čije metode komunikaciju odaje sasvim drukčije poimanje univerzuma, pokušala shvatiti prije nego što dođe do apokaliptičkog sukoba.

Scenarist Eric Heisserer se u svojoj dosadašnjoj filmografiji žanrovski uglavnom vrtio oko SF-a, ali većina tih naslova je predstavljala ili remakeove daleko boljih klasičnih ostvarenja ili rutinske horore. U slučaju Dolaska je, međutim, upravo Heisserer bio jedan od pokretača cijelog projekta te je godinama pokušavao svoju adaptaciju Chiangove priče prodati velikim studijima. Njegovo nastojanje se, pak, poklopilo s ambicijom danas izuzetno hvaljenog kanadskog režisera Denisa Villeneuvea da svojoj filmografiji doda naslov SF-žanra. Rezultat njihovih napora je ostvarenje napravljeno za takve filmove danas niskim budžetom od nepunih 50 milijuna US$, ali koje usprkos toga izgleda ko “veliki” film, i to daleko veći nego što bi sugerirao ne samo njegov budžet nego i relativna ograničenost radnje i likova.

Heissererov scenarij nije, dakako, prvi koji se bavi temom Prvog kontakta, odnosno problemima koje bi on stavio pred čovječanstvo. Ono u čemu se ističe je, međutim, neobična narativna struktura, kao i da se zbivanja prikazuju gotovo isključivo iz perspektive protagonista, a što uključuje izuzetno realističan i naizgled banalan prikaz njenih iskustava s dolaskom vanzemaljaca. Tome savršeno na ruku i Villeneuvov stil režije, ali i njegov perfekcionizam, kao i nedavna iskustva s filmom Sicario, gdje je glavni lik također žena koju američka vlada angažira za delikatan i opasan projekt. Film u tematskom smislu i pojedinim detaljima odaje homage klasičnim ostvarenjima na istu temu kao što su 2001: Odiseja u svemiru i Bliski susreti treće vrste, ali Villeneuve je dovoljno oprezan da sačuva originalni stil, odnosno da Dolazak gledateljima bude nešto što ranije nisu mogli vidjeti. Tome je dosta doprinijela i atmosfera, odnosno glazba islandskog skladatelja Jóhanna Jóhannssona koji izuzetno efektno balansira između “ljudske” sentimentalnosti i “vanzemaljskih” motiva koji se čine potpuno stranim ljudskom uhu. Posljednji, ali ne i manje važni, sastojak za uspjeh Dolaska je i izuzetno kvalitetna glumačka postava, pri čemu se posebno ističe Amy Adams u jednoj od najzahtjevnijih uloga svoje karijere, gdje u istom liku tumači brižnu majku, ozbiljnu znanstvenicu, zaljubljenu ženu, ali i nekoga koji se suočava s nepojmljivim iskustvima i percepcijama univerzuma. U usporedbi s njom ostatatk ekipe, čak i kada uiključuje tako ugledna imena kao što su Jeremy Renner i Forest Whitaker, je sveden na druge violine, ali to ovome filmu neće nimalo smetati. Čak i ako kojim slučajem Blade Runner 2049 ne bude uspio opravdati hype, Villeneuve je ovim filmom sebi već osigurao reputacija majstora SF-žanra.

OCJENA: 9/10

RECENZIJA: Putnici (Passengers, 2016)

PUTNICI
 (PASSENGERS)
 uloge: Jennifer Lawrence, Chris Pratt, Michael Sheen, Laurence Fishborne
 scenarij: Jon Spaiths
 režija: Morten Tydlum
 proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
 trajanje: 134 min.

Za science fiction se često govori kako je “žanr ideja”. Kada je u pitanju Hollywood, science fiction bi se prije mogao definirati kao žanr ideja koja su promašene, eksploatirane ili tragično neiskorištene. A rijetko koji slučaj to pokazuje kao film Putnici s kraja 2016. godine. Riječ je o filmu koji je, na prvi pogled, jedno od rijetkih “čistih” žanrovskih ili “hard SF” ostvarenja. Još veću anomaliju predstavlja i po tome što je u njega utrošeno preko 100 milijuna US$ budžeta, a da je riječ o originalnom scenariju umjesto adaptacije stripa ili video-igre, odnosno remakeu i nastavku.

Scenarij Jona Spaithsa se odigrava na “Avalonu”, golemom svemirskom brodu koji nekoliko tisuća putnika treba dovesti do planeta gdje će se osnovati nova kolonija. S obzirom na izuzetene međuzvjezdane udaljenosti, putovanje traje oko 120 godina, te su ga kolonisti, kao i posada, prisiljeni provesti u hibernaciji. Među putnicima je Jim Preston (Pratt), inženjer kojega probude iz hibernacije i koji vrlo brzo shvati da se to dogodilo 90 godina prerano. Neugodno iznenađenje postaje još neugodnije kada se ispostavi da se uređaj za hibernaciju više ne može aktivirati, odnosno da će Preston prije dolaska na odredište umrijeti od starosti. Vrijeme koje mu je preostalo Preston pokušava provesti istražujući brod i uživajući u luksuzu, ali s vremenom ga počinje mučiti depresija i usamljenost. Pri svemu tome mu jedinu utjehu pruža pogled na njegove, još uvijek hibernirane, suputnike, a posebno na Auroru Lane (Lawrence), književnicu u koju se smrtno zaljubio. Preston na kraju, kako bi se riješio usasmljenosti i desetljećima života na svemirskom brodu dao nekakav smisao, odluči napraviti drastičan i moralno upitan potez te Auroru budi iz hibernacije.

Spaiths je scenarij napisao još prije deset godina, ali se prilikom ekranizacije susreo sa skepsom hollywoodskih studija, te je projekt ozbiljno pokrenut tek kada je Spaiths s Prometejem stekao reputaciju “stručnjaka za SF-trilere”. Putnici se, međutim, teško mogu nazvati trilerom, ili barem daleko manje nego dramom. Intrigantni koncept o čovjeku koji se odjednom našao nezamislivo usamljen – desetljećima, stvarnim i svjetlosnim, udaljen od najbližeg ljudskog bića s kojim može komunicirati – u mnogo čemu predstavlja zanimljivu varijaciju na temu Robinsona Crusoea, ali gdje se umjesto rajske prirode za njegove egzistencijalne potrebe brine suvremena tehnologija. Još se intrigantnijom čini moralna dilema pred kojom se našao protagonist prilikom rješavanja tog problema, odnosno situacija u kojoj se on mora riješiti tako da se neko drugo ljudsko biće protiv svoje volje dovede u istu situaciju.

Film, koji je originalno trebao imati daleko niži budžet, je, međutim, najvjerojatnije šefovima studija prodan kao svojevrsna kombinacija Marsovca i Titanica, te se umjesto ozbiljne drame pretvorio u jeftinu melodramu. A još jeftinijom se čini to da je po svojim klišejima daleko bliža romantičnim komedijama, odnosno što angažman fizički privlačnih Chrisa Pratta i Jennifer Lawrence čak i najmanje iskusnim gledaetljima sugerira kako će se odnos između dvoje probuđenih putnika razvijati. Pod hrpom romantičnih klišeja su, s druge strane, pokopani i neki aspekti scenarija koji su pojedine kritičare potakli da Putnike optuže za promociju patrijarhalnosti, seksizma i seksualnog zlostavljanja.

Na sve to, s druge strane, previše pažnje nije obraćao Morten Tyldum, norveški režiser poznat po zanimljivom crnohumornom trileru Lovci na glave, i još poznatiji po oskarolovačkom biografskom filmu Igra oponašanja. Ovaj film je, prema vlastitim riječima, shvatio kao priliku da sebi u filmografiji doda “veliki SF-film”, te se uistinu potrudio iz nenadahnutog scenarija izvući maksimum, pri čemu ga previše nije mučila ograničenost radnje na jedan svemirski brod. Putnici su u vizualnom smislu izuzetno atraktivan film, pri čemu banalna, ali jeziva situacija u kojoj se našao protagonist stvara snažan kontrast s besprijekorno čistim, “ispeglanim” okružjem futurističkog luksuza i naizgled savršene tehnologije. U svemu tome se može pronaći i utjecaj Kubrickovog Shininga, a takve asocijacije će posebno pobuditi lik barmena, prilično sličan svom kolegi u tom filmu. Mnoge od tih scena koje grade atmosferu se, s druge strane, ponekad doimaju nepotrebnim i previše razvlače film. Tyldum, pogotovo u završnici, ne može nadići scenarističke nedostatke; Putnici se tada iznenada od melodrame skreću u film katastrofe, koji će izgledati tragično zbrzan i opterećen deus ex machina elementima. Iako daleko od nečeg najgoreg što Hollywood danas može ponuditi, Putnici sa svojim završetkom predstavljaju jedno od većih razočaranja u posljednje vrijeme.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: The Shannara Chronicles (sezona 1, 2016)

Ni MTV više nije ono što je nekad bio. TV-kanal koji je desetljećima bio jedan od temelja globalne popularne kulture, imao neizrecivo veliki (i ne baš najpozitivniji) utjecaj na filmsku i televizijsku djelatnosti, te diktirao sve ono što vole mladi, u posljednje vrijeme je prisiljen na kopiranje tuđih trendova. To se može vidjeti ne samo po tome što umjesto glazbenih videospotova glavnu uzdanicu njegovih programa predstavljaju reality emisije, nego što se i njegove igrane serije ne mogu pohvaliti nekom naročitom originalnošću. Jedan od takvih primjera predstavlja TV-serija The Chronicles of Shannara, čija je prva sezona prošle godine emitirana upravo na MTV-ju.

Serija predstavlja adaptaciju The Elffstones of Shannara, epskog fantasy romana Terryja Brooksa koji predstavlja drugi dio njegove trilogije The Sword of Shannara. Radnja se događa u tzv. Četiri zemlje koje na prvi pogled izgledaju kao tipičan tolkienovski svijet vilenjaka, patuljaka, trolova, gnomova i čarobnjaka, ali u kome se svako malo može naići na ruševine i druge artefakte našeg modernog svijeta koji je nekoliko tisuća godina ranije iščezao u nuklearnoj apokalipsi i gdje su se preživjeli umjesto znanosti okrenuli magiji. U vilenjačkom kraljevstvu se nalazi Ellcrys, orijaško magično stablo koje počinje umirati i time otvara dimenzijsku pukotinu iz koje će u svijet nagrnuti demoni koje vodi zli čarobnjak Dagda Mor (Jed Brophy). Vilenjačka princeza Amberle Essedill (Poppy Drayton), pripadnica reda zaduženog za čuvanje Ellcrysa, doznaje kako se stablo može obnoviti jedino ako se pronađe tajanstveni artefakt smješten u zemlji trolova. Na tom opasnom putovanju joj društvo prave Will Ohmsford (Austin Butler), mladi iscjelitelj miješanog ljudsko-vilenjačkog podrijetla koji raspolaže sa tzv. vilenjačkim kamenovima koji omogućuju borbu protiv demona, te Eretrija (Ivana Baquero), mlada djevojka odrasla u bandi lutajućih ljudskih odmetnika.

Nedostatak originalnosti je nešto što je Shannaru pratilo još od njene prve književne inkarnacije, odnosno romana The Sword of Shannara iz 1977. godine, kojemu su mnogi kritičari zamjerali to da je malo previše inspiriran Tolkienovim Gospodarom prstenova. Ta zanovijetanja, međutim, nisu spriječila Brooksovu knjigu da postane bestseler, te podloga za izuzetno uspješnu seriju koja je do prošle godine stigla do 21 romana. Otada su, dakako, trajali brojni pokušaji da se Brooksov svijet pretoči na veliki ili mali ekran. Tim pokušajima je najviše na putu stajao uspjeh nekih drugih projekata, bilo da je riječ o Jacksonovoj ekranizaciji Tolkiena bilo Igri prijestolja, odnosno mišljenje kako je svijet ipak premalen da bi u njemu postojala tri fantasy univerzuma takvog kalibra. Shannari nije pomoglo ni to da se Legenda o tragaču, tematski i žanrovski srodna serija iz 2008. godine temeljena na epskom ciklusu Terryja Goodkinda, na programu uspjela zadržati tek dvije sezone.

Brooksov svijet je svoju televizijsku inkarnaciju dobio vjerojatno zahvaljujući tome što je MTV zaključio kako se Shannara može “prištekati” i nekim drugim trendovima, prije svega vezanim uz Sumrak Sagu ili omladinskim distopijskim SF-romanima. Serija je, stoga, svojim sadržajem i stilom namijenjena prije svega tinejdžerskoj publici, i to, prije svega onoj američkoj. To se može odmah primijetiti u tome da likovi, što je za fantasy ostvarenja rijetkost, govore engleski modernim američkim umjesto britanskim naglaskom umjesto britanskim , što će, slično kao i neke suvremene fraze iz kalifornijskog Valley Speaka, dijelu gledatelja razbiti iluziju. To je, doduše, daleko manji problem od primjetnog nedostatka budžeta zbog koga scene epskih bitaka izgledaju daleko manje spektakularne od onih u Igri prijestolja, a i razna egzotična stvorenja izgledaju neuvjerljivo poput humanoida u originalnim Zvjezdanim stazama iz 1960-ih. Neumitne usporedbe s Igrom prijestolja će dodatno pogoršati i to da su The Chronicles of Shannara napravljene u skladu s PG-13 rejtingom, pri čemu je, u skladu s njegovim licemjernim standardima, sasvim prihvatljivo tinejdžerima prikazivati eksplicitno krvoproliće i rezanje glava, ali se istovremeno ne smije dozvoliti nijedna gruba riječ ili kakva eksplicitna golotinja.

The Chronicles, s druge strane, onima koji u njih ulože desetak sati (koliko traje prva sezona) ne predstavljaju potpuno gubljenje vremena. Priča je koliko-toliko zaokružena (uz mini-cliffhanger ostavljen za svaki slučaj), glumačka postava se trudi, pri čemu posebno valja pohvaliti Britanku Poppy Drayton i Španjolsku Ivanu Baquero (koja je kao dijete nastupila u Panovom labirintu), a koje se obje savršeno nose s američkim naglaskom, te zajedno s mladim Butlerom kreiiraju prilično zanimljiv ljubavni trokut (u kome se, dakako, našlo mjesta i za nešto diskretnih lezbijskih konotacija). Izvrsno su iskorištene i za fantasy žanr tako zahvalne lokacije Novog Zelanda, a ta zemlja je poslužila kao izvor glumačkih talenata, uključujući glumce poznate po Spartaku, a među kojima se ističe Manu Bennet, koji je u toj seriji tumačio gladijatora Kriksa, a ovdje je prilično impresivan u ulozi druida Allanona. Najbolji dojam, međutim, ostavlja elektronska glazba Felixa Erskinea i Lukasa Bartona, koja stvara upečatljivu atmosferu i ovu seriju čini dovoljno različitom od svojih mnogo poznatijih i kvalitenijih uzora da gledatelje spasi od kobnog “deja vua”.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Tragovi u snijegu (Wind River, 2017)

TRAGOVI U SNIJEGU
 (WIND RIVER)
 uloge: Jeremy Renner, Elizabeth Olsen, Gil Birmingham, Jon Bernthal, Julia 
 Jones, Kelsey Chow, Graham Greene
 scenarij: Taylor Sheridan
 režija: Taylor Sheridan
 proizvodnja: Acacia Entertainment/Film 44, SAD, 2017.
 trajanje: 107 min.

Mjesta koja se ističu izuzetnom prirodnom ljepotom su lijepa najčešće zbog toga što tamo nema ljudi koji bi tu prirodnu ljepotu nagrdili. Riječ je najčešće o nepristupačnim džunglama, pustinjama, močvarama, planinama ili šumama gdje obično ne živi nitko osim onih koji nemaju izbora. Njima je život ne samo izuzetno težak, nego obično kratak i ne baš tako rijetko nasilan. To se stanje stvari, međutim, pokazalo izuzetno zahvalnim po filmaše, a možda najviše po autore vesterna. Na jednom takvom vesternovskom mjestu radnje se odvija radnja Tragova u snijegu, filma Taylora Sheridana koji svojim žanrom, iako ima dosta vesternovskih elemenata, nominalno pripada trileru sa snažnim primjesama socijalne drame.

Film se u originalu zove Wind River, a radnjom je smješten u istoimeni rezervat koji zauzima relativno veliki dio američke federalne države Wyoming i u kojem žive pripadnici indijanskog naroda Arapaho. Protagonist je Corey Lambert (Renner), djelatnik američke federalne Uprave za divljač i ribarstvo, čiji je posao lov na problematične vukove, pume, medvjede i druge grabežljivce. Lambert je jedan od rijetkih bijelaca koji dobro poznaje rezervat, te se zahvaljujući svom poslu ne samo dobro upoznao i sprijateljio s lokalnim življem, nego je i s Arapaho ženom zasnovao obitelj. Zbog toga će ga izuzetno teško pogoditi kada prilikom rutinskog lova u planinskim bespućima pronađe leš mlade indijanske djevojke Natalie Hanson (Chow), za koju je odmah jasno kako je smrtno stradala zahvaljujući nasilnom zločinu. S obzirom da je poznavao djevojku i njenu obitelj, Benu (Greene), šefu malobrojne plemenske policije, nudi pomoć u istrazi. Policajcima, s obzirom da je rezervat u federalnoj nadležnosti, kao ispomoć dolazi usamljena agentica FBI Jane Banner (Olsen) za koju je odmah jasno da joj nedostaju odjeća, oprema i iskustvo potrebno da bi mogla istraživati nasilni zločin u bespućima snijegom prekrivenog rezervata.

Uvodna špica tvrdi da su Tragovi u snijegu inspirirani istinitim događajima, a što je Taylor Sheridan (koji je također napisao scenarij) objasnio time da su ga potakli brojni nikada razjašnjeni slučajevi nestanaka indijanskih žena u rezervatima, kao da federalne i druge službe o njima, za razliku od nekih drugih društvenih grupa, ne vode statistike. Film ne krije svoju angažiranost, odnosno nastojanje da publiku upozori na žalosno stanje stvari u indijanskim rezervatima, gdje je stanovnicima život okruženom netaknutom prirodom slaba utjeha kada ovisi o socijalnoj pomoći, te gdje sklonost da se dosada prekrati alkoholom i drogom stvara začarani krug ovisnosti i nasilja. Sheridanov film, s druge strane, nikada ne prelazi tanku liniju koja bi ga pretvorila u tipičan “politički korektan” agitprop, te najvećim dijelom funkcionira kao konvencionalni kriminalistički triler. Iako su Tragovi u snijegu dobili službeno priznanje festivala u Cannesu. nekakvog posebnog art-snoberaja tipičnog za festivalske filmove u njemu nema, s izuzetkom na trenutak zbunjujećeg flashbacka pred kraj filma, kao i previše pretenciozne glazbene podloge Nicka Cavea i Warena Ellisa. Scenarij također ne nastoji otkriti toplu vodu, te je detektivski misterij relativno jednostavan, te se rješava manje zbog naročite genijalnosti istražitelja, a više zbog igre slučaja i, kao što se to zna dogoditi, gluposti počinitelja.

Sheridana je od nekakvog briljantnog koncepta više zanimala prilika da stvori atmosferu, odnosno da stvori i prikaže upečatljive likove. U tome je imao izuzetnu pomoć Jeremyja Rennera, koji je tumačio jedan od najpozitivnijih likova u svojoj karijeri, odnosno nešto najbliže klasičnom vestern-junaku što može proizvesti današnji Hollywood. Od Rennera, koji u tu svrhu čak skoro sve vrijeme nosi svijetli kaubojski šešir, je mnogo manje impresivna njegova nominalna partnerica Elizabeth Olsen. Inače talentirana glumica u Tragovima u snijegu uglavnom služi kao ukras, a njen lik, usprkos feminističkih imperativa o “snažnim ženama” u suvremenom Hollywoodu, treba čekati tek nasilnu završnicu da bi bio od nekakve koristi. Izuzetno dobar dojam je, pak, ostavio Gill Birmingham, glumac publici najpoznatiji kao Jacobov otac u Sumrak Sagi, a koji jednostavno briljira u ulozi oca stradale djevojke koji očajnički nastoji sačuvati djelić dostojanstva suočen s nezamislivim gubitkom. Zbog tako kvalitetne glume, kao i solidne režije, Tragovi u snijegu zaslužuju preporuke kao jedno od rijetkih hollywoodskih ostvarenja koje naizgled privlačnim slikama gledatelje podsjeća na neke ne baš ugodne istine.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Bijela kraljica (The White Queen, 2013)

Igra prijestolja bi bila vjerojatno gledanija da nije potencijalnih gledatelja kojima savršeno odgovara sadržaj te serije, ali jednostavno nemaju strpljenja čekati desetljeće da im HBO dostavi nekakav suvisli kraj. Srećom, rješenje tog problema je pronađeno još prije nekoliko stoljeća u Engleskoj. Naime, George R. R. Martin je inspiraciju za zaplete i likove svojeg epskog ciklusa pronašao upravo u povijesti Britanskog Otočja, a najviše u jednoj od njenih najživopisnijih i najkrvavijih epizoda – Ratovima ruža u 15. stoljeću. U disfunkcionalnim vladarima, neopisivoj otkrutnosti, izopačenom seksu, spektakularnim bitkama, bizantinski složenim dvorskim spletkama i bespoštednoj borbi feudalnih klanova za vlast, kao i nešto (u tadašnjim izvorima navođene) magije (mada bez zmajeva i zombija) ne može se ne prepoznati kristalno jasan predložak za najpopularniju TV-seriju današnjeg vremena. Potencijali za eksploataciju tih događaja kroz fikciju su, doduše, prepoznati odavno, pa im, između ostalih, i Shakespeare duguje ciklus svojih povijesnih drama s kojima se stekao slavu na londonskim pozornicama. Njegovim tragom je suvremeno doba krenula Philippa Gregory, izuzetno popularna autorica povijesnih romana čija je knjiga Bijela kraljica iz 2009. godine postala bestseler, a potom dobila nekoliko nastavaka koji su 2013. postali predložak za desetodijelnu miniseriju.

Naslovni lik, koga tumači švedska glumica Rebecca Ferguson, je Elizabeth Woodville, plemkinja čija je obitelj tradicionalno podržavala kralja Henryja VI i dinastiju Lancaster. Zaplet počinje 1464. godine, nekoliko godina nakon što je njena strana bila poražena, muž poginuo, a vlast preuzela dinastija York na čelu s mladim kraljem Edwardom IV (Max Irons). Kada je slučajno sretne, kralj je opčinjen njenom ljepotom, te, je usprkos toga što je od njega starija, pripada taboru njegovih neprijatelja i kao kći pučanina ima za tadašnje standarde skandalozno skromno porijeklo, odlučuje potajno odvesti pred oltar. Kada tu odluku objavi na dvoru, tim je potezom oduševljena Elizabethina mnogoljudna obitelj čiji se pripadnici mogu sada nadati novcu, utjecaju i zvučnim titulama. Za većinu dvorjana i pristaša dinastije York je to skandal, ali je najviše pogođen Edwardov najbolji prijatelj i suradnik, Richard Neville (George Frain), vojvoda od Warwicka, kome su u značajnoj mjeri poremećeni dinastijski planovi koje je imao za svoje dvije kćeri – stariju Isabel (Eleanor Tomlinson) i mlađu Anne (Faye Marsay). Sve to iz prikrajka promatra Lady Margaret Beaufort (Amanda Hale), udovica velmože poginulog na strani Lancastera, koja je, za razliku od Elizabeth, ne krije neprijateljstvo prema dinastiji York, a u sebi duboko vjeruje da će njen mladi sin Henry Tudor jednog dana postati kralj.

Serija je napravljena u koprodukciji BBC-ja i Starza, pri čemu potonje sugerira kako će gledatelji dobiti popriličnu dozu eksplicitnog nasilja, seksa i golotinje. Tih sadržaja ima, iako daleko ispod standarda koje je Starz bio uspostavio sa Spartacusom, pa tako, između ostalog na svoje mogu doći svi oni koje je zanimalo kako Jeremyjev sin Max i danas u hollywoodskim A-produkcijama prilično aktivna Ferguson izgledaju bez odjeće. Međutim, sve to, kao što bi i trebalo biti, dolazi u drugi plan, jer je gledateljima mnogo zanimljiviji prikaz jednog od najfascinantnijih poglavlja britanske prošlosti, kao i još fascinantniji način kako se ono prikazuje kroz prizmu povijesnog revizionizma i feminističkih tumačenja koja desetljeća krvoprolića nastoje objasniti kroz suprotstavljene ambicije nekoliko snažnih žena. Problem je, doduše, u tome da sve te žene nisu jednako zanimljive, odnosno da je Woodville nakon udaje za Edwarda svedena na drugu violinu, pa Ferguson, mada joj je ova serija omogućila nastavak uspješne međunarodne karijere, baš i nema prilike razviti svoj lik. Taj je zadatak daleko bolje obavila Marsay kao ispočetka naivna i dobrodušna tinejdžerica koju će spletkama izazvane traume pretvoriti u beskrupuloznu manipulatoricu. Još je impresivnija Amanda Hale u ulozi žene koja je od svih dvorskih dama primjetno ružnija i opterećena fanatizmom, ali je njen nastup toliko upečatljiv da bi se, u stvari, mogla nazvati pravom protagonisticom serije. Kod Bijele kraljice je isto tako zanimljivo što se revizionistički pristup ogleda i u castingu, pa je tako budući kralj Richard III, zahvaljujući Shakespeareu poznat kao jedan od najodvratnijih zlikovaca u povijesti svjetske književnosti, u seriji prikazan kao duboko osjećajan i čovjekoljubiv patriot motiviran iskrenom željom za dobrobit svojih podanika te ga tumači Aneurin Barnard, poznat kao anonimni protagonist Dunkirka.

Serija je bila namijenjena prije svega britanskoj publici, te će zbog ležernosti kojom se dva desetljeća radnje sažimaju u desetak sati, predstavljati određen problem gledateljima u ostatku svijeta, barem onima nedovoljno upućenim u povijest Engleske ili Shakespeareov opus. U nekim scenama se, pak, ne može sakriti prilično skroman budžet, pa se tako neke od najkrvavijih i najspektakularnijih bitaka rekonsturiraju kao sitne obiteljske tučnjave po belgijskim šumama. Usprkos svega toga, Bijela kraljica zaslužuje preporuke, čak i za one koji nisu toliko opsjednutim odgovorom na pitanje kako je Igra prijestolja izgledala u stvarnom životu.

OCJENA: 7/10