O tome koliko je duboka kriza u današnjoj Hrvatskoj je gotovo izlišno govoriti. Jedan od najboljih indikatora za to jesu prijedlozi za promjene hrvatskog društvenog, ekonomskog i političkog sustava koja su donedavno bila nezamislivi bilo zbog svoje učestalosti, bilo zbog radikalizma, bilo zbog toga što više ne dolaze samo s krajnjih rubova hrvatske društvene scene. Kao što je to u Hrvatskoj običaj, Murphyjev i Sturgeonov zakon će se pobrinuti da samo zanemarivi postotak takvih prijedloga budu ozbiljno shvaćeni i(li) dobiju šansu za realizaciju, a od njih će, dakako, uvjerljiva većina biti oni koji čine više štete nego koristi. Jedan od njih je ideja koju je na naslovnici T-portala iznijela kolumnistica Helena Puljiz.
U tekstu pod naslovom Birali ste lošu vlast? Treba vas opaliti po džepu! se postavlja teza o kojoj postoji manje-više čvrsti konsenzus u Hrvatskoj – ekonomska kriza koja godinama nagriza hrvatsko društvo svoj korijen ima u disfunkcionalnosti hrvatskog političkog sistema. Točnije, ona je dobila tako virulentni oblik prije svega zahvaljujući tome da se u četvrt stoljeća postojanja višestranačke demokracije izbor hrvatskih birača sveo na dvije stranke koje, ako netko malo zagrebe ispod površine i ignorira ustaško-partizanski i slični politički folklor, u ključnim pitanjima vanjske i ekonomske politike, te, a što je to najvažnije, metodama upravljanja i sposobnosti, izgledaju isto onako kao Peđa Grbin kada se slika zajedno s Vladimirom Šeksom. Puljiz je, pak, među onim, relativno rijetkim hrvatskim kolumnistima koje razlog za to žalosno stanje stvari ne vidi u protuhrvatskoj i antidemokratskoj zavjeri pripadnika hrvatskog dvopartijskog establishmenta, nego u tome da je takav establishment, svidjelo se to nekome ili ne, odraz volje hrvatskih birača. Barem onih koji se svakih par godina nekako dovuku do birališta i pobrinu da više od polovice ukupnih glasova pripadnu jednoj od te dvije stranke, te tako garantiraju da će jedna od njih po prirodi stvari biti vladajuća, a druga glavna opozicijska stranka.
I kako riješiti taj problem, kada birači već godinama i desetljećima prkose vlastitom iskustvu i zdravom razumu te uporno zaokružuju kandidate HDZ-a i SDP-a? Puljiz je, dakako, inspiraciju pronašla u susjednoj zemlji, gdje se sličan fenomen odrazio kroz znameniti grafit Glasali ste – gladujte! Njegov anonimni autor, očigledno frustriran time da birači dan-danas glasove daju strankama i političarima zaslužnima za krvoproliće 1990-ih i kasnije siromaštvo i besperspektivnost, došao je do istog zaključka kao i Puljiz – ako su tako bedasti, za to trebaju snositi posljedice. Odnosno, kao što to govori još jedna starija politička poslovica – “Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje”.
T-portalova kolumnistica, pak, vjeruje da u Hrvatskoj to nije slučaj, ili barem ne u takvoj mjeri da bi birače njihova iskustva s vlašću koju biraju, poput kriminalnog recividista, izvela na “pravi put”. Zbog toga treba primijeniti načela slična onima iz “tvrdokuhane” škole kaznenog prava ili narodne poslovice “Batina je iz raja izašla”. Točnije, birače koje se lijepim i pametnim riječima ne može spriječiti da rade protiv svoje štete valja kazniti, i to drastično, sa mnogo surovijim lupanjem po džepu nego što su to u stanju uraditi ili se usude današnji hrvatski “usrećitelji”. Puljiz iznosi i konkretne prijedloge, temeljene na nekakvim okvirnim procjenama da godišnji porast hrvatskog BDP-a tokom sljedećih nekoliko godina i desetljeća ne smije biti manji od 5 % ukoliko netko uistinu želi da Hrvatska postane onako “uredna”, “normalna” i “zdrava” srednjoeuropska država kakvom su je zamišljali zagovornici njene EU-budućnosti. Ako to neka vlast nije voljna ili sposobna učiniti, za to ne treba kazniti samo nju rušenjem na izborima, nego i tako da se iste one kretenske birače koji su je doveli na vlast opali s dodatnim porezom od 5 ili više posto, i da se ista stvar ponavlja svaki put prije nego što konačno uspiju izabrati nekoga tko je u stanju ekonomiju i financije dovesti u red. Autor teksta, doduše, priznaje da batina najčešće slabo funkcionira bez nekakve mrkve, te također predlaže i suprotno načelo – da se birači, ukoliko uspiju izabrati vlast koja će nadmašiti pet posto, nagrade s poreznim olakšicama ili odgovarajućim snižavanjem porezne stope. Vlast bi, s druge strane, bila dodatno motivirana za poticanje rasta BDP-a tako što bi se odredilo da vlada pada svaki put kada godišnji rast bude ispod 3 posto, te se ide na prijevremene izbore.
Na prvi pogled, prijedlog izgleda razuman, odnosno da se primijeni, Hrvatska bi bila upravo onakva odgovorna višestranačka demokracija kakvom treba biti. Birači bi imali razloga dva puta razmisliti prije nego što zaokruže neki broj na listiću, a vlastodršci, suočeni s opcijom da ih se nakon jedva godinu dana šutira iz tople fotelje, imali daleko snažniji poticaj da bolje rade svoj posao.
Međutim, kao i mnoge druge ideje u povijesti koje su na papiru izgledale previše dobro da bi bile praktične u stvarnom životu, i ona o hrvatskoj vlasti i biračima temeljenoj na godišnjoj stopi BDP-a u sebi krije brojne nedostatke. I to u onakvoj mjeri da daje osnovanu sumnju kako bi pokušaj njene primjene izazvao daleko više štete nego koristi.
Možemo, na primjer, početi sa onime što se odnedavno u američkoj akademskoj praksi naziva trigger warning, ili, slikovito rečeno, riječima koje bi kod dosljednih zagovornika liberalne demokracije trebali izazvati isti onaj efekt koju je kod Göringa izazivalo spominjanje riječi “kultura”. Prijedlog na naslovnici T-portala, naime, nastoji cjelokupnu hrvatsku politiku, ekonomiju i društvo svesti na matematičke, financijske i ekonomske pokazatelje na isti onakav način na koji su takve brojke zagovornici tzv. znanstvenog socijalizma u praksi koristili kao temelje izgradnje jednog novog društva. Pri čemu su sloboda poduzetništva, sloboda izražavanja i sve druge slobode, mic po mic, postale daleka uspomena.
Pretpostavimo, doduše, da to ovdje neće biti slučaj, ili barem ne na početku. Isto tako zamislimo neku hrvatsku vlast koja je ovaj prijedlog shvatila ozbiljno, kao i da njenu ozbiljnost dijele njeni birači. Nekako su na izborima uspjeli izabrati stranku ili koaliciju na čijem čelu je netko tko zna svoj posao, ili barem zna svoju u vladu dovesti i zadržati ekipu vrhunskih stručnjaka. Ta vlast čini sve što bi trebala, ali… Onda se dogodi neka neočekivana stvar koja s Hrvatskom ili sa njenim radom nema ama baš nikave veze. Ne mora u pitanju biti udar asteroida o Zemlju ili zombi apokalipsa; dovoljno je, na primjer, da neka od značajnijih ekonomija u Regionu ili, što je vjerojatnije, nekoj od bratskih zemalja EU, pod vodstvom ekipe koja nije dovoljno ozbiljno shvatila ovaj prijedlog. U svakom slučaju, dovoljno je da netko tamo žestoko zabrlja i izazove jedan malo žešći kolaps burzi, valutnih tečaja, banaka i izazove lančanu reakciju zbog koje će, s obzirom da je hrvatska ekonomija pupčanom vrpcom vezana sa svima ostalima, hrvatska vlast ni kriva ni dužna gledati kako sljedećih par godina njen BDP ponovno odlazi na jug. I onda bi njeni birači ni krvi ni dužni zbog toga morali plaćati nekakve ekstra poreze? I tako još nekoliko puta? Sve dok im ne postane apsolutno svejedno da li biraju “prave” ili “krive”?
Na gore navedene primjedbe bi se moglo odgovoriti tvrdnjom da će, tko god pokušao ovakav prijedlog sročiti u Ustav ili zakone, uz njega uvesti i odredbe o izvanrednim prilikama. Dakle, pretpostavimo da će sljedećih nekoliko godina i desetljeća svijet biti mirno i dosadno mjesto gdje se ne događa ništa nepredviđeno ili spektakularno loše. Hrvatski BDP, kao i BDP svih relevantnih država, raste kao što bi trebao rasti. Ili, da li je doista tako? Eh, tu dolazimo do još jednog, mnogo ozbiljnijeg i, na žalost, mnogo aktualnijeg problema vezanog uz BDP, a koji se najbolje može ilustrirati Churchillovom izrekom da postoji “laž, prokleta laž i vladine statistike”. To jest, vlast čiji opstanak doslovno ovisi o godišnjim stopama BDP-a će učiniti sve ta stopa ostane što viša, te će, ukoliko to nije u stanju učiniti u stvarnosti, kao nadomjestak iskoristiti različite metode kreativne aritmetike, računovodstva i tumačenja objektivnih podataka. Riječ je o praksi bogate povijesti i tradicije, posebno u ovom dijelu svijeta, a koja je karakteristična čak i za neke naoko moderne, prosvijećene i odgovorne članice EU, kao što svjedoči nedavni slučaj Grčke. Koliko statistike vezane uz BDP znaju biti pouzdane, ili barem općeprihvaćene, može se vidjeti i iz skepse koju je upravo sada izazvala tvrdnja da je po veličini BDP-a Kina prešišala SAD, odnosno postala najveća svjetska ekonomija.
Ako nekako uspijemo zamisliti i to da će statistike voditi, objavljivati i kontrolirati netko sa strane, netko koga se ne može korumpirati ili tko zbog nekakvih geostrateških ili drugih interesa nije spreman “lošim momcima” progledati kroz prste, to svejedno ne jamči da će primjena sistema koji se predlaže u T-portalovoj kolumni dovesti do željenog efekta. On se, između ostalog, može zloupotrebljavati čak i na način da se dosljedno provodi. I to iz nečijeg kratkoročnog i sebičnog interesa. Zamislimo situaciju da neka vlada namjerno uvede carine, zabrane i slične mjere, odnosno donese nekakve restriktivne zakone s isključivim ciljem da BDP sruši ispod 5 posto godišnje. Zašto bi to učinila? Pa, na primjer, zato da bi biračima koji su je izabrali uvali ekstra i nepopularne poreze, a da se pri tome uz “spin” i propagandu navede neke dovoljno “dobre” razloge (bivša vlast, UDBA, Orjuna, bitka na Kosovu i sl.) te tako prikupljena sredstva iskoristi za zbrinjavanje dodatnih par desetaka tisuća uhljeba, bojanje tunela, rukometne dvorane ili jednostavno dodatno punjenje računa na Kajmanskim Otocima. Ili, na primjer, da vodeći birokrati u državnoj upravi, organiziranih preko sindikata ili na neke druge načine, namjerno sabotiraju hrvatsku ekonomiju kako bi BDP srušila ispod 3 posto te tako ishodila prijevremene izbore, i spriječila nekakvog reformatorski nastrojenog Eliotta Nessa u Banskim dvorima da ih počisti kroz nekakvu racionalizaciju ili kriminalističke istrage.
Konačno, u svemu ovome se ne smije iz računa izostaviti ni tvrdoglavost i konzervativnost hrvatskih birača, koja će, s obzirom na demografske i druge trendove, s godinama i desetljećima postati sve izraženija. I odraziti se, naravno, kroz sve učestalije i upornije biranje upravo onih političara i stranaka koji će se truditi pronaći što domišljatije načine da se omrse i naslade na račun svojih mazohističkih i autodestruktivnih birača. Ideja koju je Helena Puljiz iznijela u svom članku će im pri tome samo olakšati posao.