Kategorija: Ekonomija

Cannes vs. Netflix

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Jedan od najsvježijih primjera fenomena u kome se ono što marksisti vole nazivati kulturnom nadgradnjom sudarilo sa onim što marksisti vole nazivati ekonomskom bazom dolazi iz Francuske. Filmski festival u Cannesu je donio nova natjecateljska pravila prema kojima na festivalu mogu sudjelovati, odnosno Zlatnu palmu i druge prestižne nagrade dobivati samo oni filmovi koji osiguraju redovno distribuciju u francuskim kino-dvoranama, odnosno na velikom platnu.

U ne tako davnoj prošlosti bilo je teško zamisliti da bi festival u Cannesu, kao i bilo koji drugi filmski festival, uopće imao potrebu za takvim pravilima. No, u vrlom novom internetskom svijetu gdje se gledatelji sa filmskim sadržajima gotovo u pravilu upoznaju preko malih ekrana, sve je vjerojatnije da će budući klasici sedme umjetnosti svoju premijeru imati među milijunima anonimnih pretplatnika streaming servisa nego među par stotina celebrityja u smokinzima i večernjim toaletama okupljenih u kino-dvorani.

Takva vizija je, međutim, predstavljala noćnu moru za jedan od najuglednijih filmskih festivala na svijetu koji je svoju reputaciju sagradio upravo na glamuru i priči kako se tamo dolaze najveće zvijezde i najugledniji umjetnici kako bi predstavljali buduća poglavlja u knjigama filmske povijesti. Stoga previše ne čudi što se nezadovoljstvo takvim stanjem iskazalo upravo na račun Netflixa, tvrtke koja se samo u nekoliko godina isprofilirala kao svojevrsna ikona novog filmskog svijeta.

Pravila su, naime, uvedena nakon što se ispostavilo da vlasnici kino-dvorana u Francuskoj ne vole to što će u festivalskom programu biti Okja i The Meyerowitz Stories, dva filma čiju je distribuciju preuzeo upravo Netflix i koji će uskoro svoju redovnu premijeru imati upravo na njegovom streaming servisu. Sam Netfflix u ovom konkretnom slučaju neće biti neposredno pogođen tom odlukom, s obzirom da pravila počinju važiti tek od sljedeće godine, te oba naslova teoretski mogu osvojiti Zlatne palme.

Međutim, čak i da se to dogodi, Netflix bi za svaku sljedeću prigodu morao praviti ne uvijek ugodan izbor između prestiža i panegirika kritičara koje donose nagrade iz Cannaesa na jednoj, te hladne financijske računice prema kojoj gube globalnu publiku i pretplatnike u nekoliko mjeseci dok se njihov naslov odvrti u francuskim kino-dvoranama. A stvari bi mogle postati još gore ukoliko se za primjerom iz Cannesa povedu drugi festivali, odnosno svaka šuša odbije u izbor za nagrade na festivalu ukoliko film nije distribuiran u njihovom selu, ili, na primjer, Netflix više ne može računati na Emmyje ukoliko njihove serije prethodno nisu prikazane na programima američkih zemaljskih TV-mreža. Ne čudi stoga, da je Reed Hastings svoje nezadovoljstvo izrazio izrazio, i to upravo na Facebooku, društvenoj mreži koja je, poput njega, također jedna od institucija vrlo novog svijeta.

U mnogo čemu je sukob Cannesa i Netflixa samo nastavak, odnosno odraz nekih drugih priča, bilo da je riječ o sadašnjosti, kada se Uber sukobljava s profesionalnim taksistima, bilo o prošlosti samog filma. Prije nego što je postala sedma umjetnost, film se prvih desetljeća svog postojanja suočavao s nerazumijevanjem, ali i prijezirom establishmenta, uključujući najuglednije intelektualce i umjetnike koji su ga smatrali bezvrijednom zabavom za prostačke mase, a priznati odlazak u kino je za svakoga tko se smatrao “in” predstavljao isto ono što bi danas predstavljalo priznanje da se vole jesti hamburgeri ili gledati reality emisije. Trebale su se zbiti svjetski ratovi, revolucije i ekonomske krize prije nego što su se elite spustile iz svojih kula od bjelokosti te konačno shvatile da žive u 20. stoljeću, te da su se neke stvari, ma koliko im bile drage, više nisu iste te da su Ejzenštejn i Chaplin isto tako velika imena kao što su Shakespeare i Mozart bili u prošlim stoljećima.

Na žalost, ako nas povijest išta uči, onda je to da se od nje rijetko nešto nauči. Tako će se snoberaj i povrijeđene taštine elite Cannesa sudarati sa hladnim ekonomskim računicama, stvarajući nove “mjehure” i produbljavajući jaz između elita koje paradiraju na crvenom tepihu i masa koje ih gledaju na svojim tabletima i monitorima. Ishod tog sukoba se može lako predvidjeti, ali se postavlja pitanje njegovog trajanja i cijene. Nadajmo se da ona neće biti viša od mjesečne pretplate za Netflix.

 

Pet razloga zašto je uspio Brexit

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Ako postoji nešto što bi trebalo biti antiteza čuda, odnosno događaj koji je fantastično nevjerojatan, ali umjesto ostvarenja sna izaziva noćnu moru, onda bi to trebao biti ishod referenduma o Brexitu. Barem ako ste pobornik Europske unije i dalje pijete 25 godina servirani “Kool Aid” o tome kako je ona najplemenitje i najgenijalnije dostignuće svjetske povijesti, odnosno rješenje svih hrvatskih, kontinentalnih i globalnih problema. A pod tim pobornicima se podrazumijeva oko 100 % hrvatskih političara, analitičara, opinion makera, umjetnika, glumaca zabavljača i svega onoga što predstavlja domaći establishment. U reakcijama na jučerašnji događaj se od početne nevjerice i poricanja brzo stiglo do stadija bijesa, odnosno iskaljivanja frustracija na britanske birače koji su usudili na tako spektakularan način uništiti nečiji višedesetljetni san.

Taj bijes se možda najbolje odražava kroz naslovnice koje ishod referenduma nastoje objasniti na manihejski crno-bijeli način, odnosno trijumf ruralnog, primitivnog, neobrazovanog, ostarjelog Zla nad urbanim, sofisticiranim, prosvijećenim i mladim Dobrom. Ili, slikovitije rečeno, kao posljedicu toga da su zagovornici izlaska iz EU bili vještiji i beskrupulozniji u eksploataciji neukosti i šovinizma u engleskoj provinciji nego što su zagovornici ostanka u EU bili u stanju apelirati na “cool” europske vrijednosti stanovnika velikih gradova.

Iako će, bez svake sumnje, u sljedećim tjednima, mjesecima, godinama i desetljećima ishod referenduma biti podvrgavan intenzivnim analizama i pokušajima da se pronađe razlog zašto je opcija izlaska odnijela prevagu nad opcijom ostanka, već sada bi se moglo reći da je taj odgovor daleko složeniji. Točnije, Brexit je pobijedio ne zbog jednog, nego zbog kombinacije nekoliko faktora. I to onih koji sami po sebi ne bi bili dostatni da izazovu izlazak.

Ti razlozi, navedeni nasumičnim redoslijedom su:

1) Otočki mentalitet. Za Veliku Britaniju u odnosu na kontinentalnu Europu važi isto ono što važi i za Irsku u odnosu na Veliku Britaniju ili bodule u odnosu na kontinentalnu Hrvatsku. Britanci ili, preciznije, Englezi i Velšani (Škoti su se na ovom referendumu izjašnjavali iz motiva koji s EU nemaju neposredne veze) sebe tradicionalno smatraju kao corpus separatum u odnosu na ostatak Europe. U pitanju je tradicija ništa drukčija od one kada su se Briti smatrali drugačijima u odnosu na svoje keltske suplemenike s druge strane La Manchea, normanski vitezovi par generacija nakon Hastingsa drugačijim u odnosu na francuske, a anglosaski pravnici stvorili pravni sustav Common Law suštinski drugačiji od na rimskom pravu temeljenog kontinetalnog pravnog sustava. Birači su Brexitom jednostavno poručili ostatku Europe da se smatraju drugačijim, da to vole i žele ostati i da je s takvom tisućljetnom tradicijom bilo nespojiva europska jednoobraznost na kojoj su inzistirali briselski eurokrati.

2) Višedesetljetna akumulacija nezadovoljstva s EU. Farage i družina zasigurno jesu koristili jeftini populizam i šovinizam kako bi na svoju stranu doveli većinu birača, ali se, zapravo, i nisu trebali pretjerano truditi. U Britaniji je oduvijek dio stanovništva bio nezadovoljan britanskim položajem u EU, ali je sve do početka 1990-ih taj dio predstavljao manjinu. Tek kada su sjećanja na pred-europsko doba ranih 1970-ih počela blijediti, a dostignuća poput slobodnog protoka roba, ljudi i kapitala postala dio banalne i samorazumljive svakodnevnice, stvorila se percepcija kako su neugodnosti i štete vezane uz Britaniju u EU daleko veće od koristi. Taj je proces u mnogo čemu započeo 1992. godine, kada je izglasavanje Maastrichtskog ugovora, s kojim je EU transformirana u državnu zajednicu polufederalnog tipa koincidiralo s burzovnim špekulacijama i katastrofalnim padom funte. Ne iznenađuje da je sljedeće godine osnovao UKIP koji će se, usprkos niza neuspjeha i promašaja, uspjeti odlijepiti s redikulske margine i na kraju postići donedavno nezamislivo dostignuće kojim je ispunio svoju svrhu postojanja. A to ne bi uspio da se nezadovoljstvo koje mu je davalo prvo simpatije, a potom glasove, nije akumuliralo, kao i da tome svoj doprinos nije dala i globalna recesija s kraja 2000-ih, od koje se možda odavno oporavio yuppiejvski londonski City, ali ne i engleska provincija. To nezadovoljstvo se, pak, zbog specifičnosti britanskog izbornog sustava koji preferira konzervativno-laburističko dvostranačje, nije moglo izraziti na izborima (pa su tako prošle godine mnogi ukipovci “taktički” glasali za Cameronove konzervativce kao manje zlo da im ne propadne glas). S referendumom je bio sasvim drugi slučaj – tu se nezadovoljstvo izrazilo na najiskreniji, najneposredniji i sa pro-europskog stajališta devastirajuće efikasan način.

3) Samozavaravajući život proeuropske elite u londonskom “mjehuru”. Dok je referendum britansko stanovništvo oštro podijelio, u redovima establishmenta – ekonomskog, kulturnog, političkog – vladao je gotovo potpuni konsenzus o nužnosti ostanka Britanije u EU. Taj se konsenzus, međutim, ne samo održavao nego i hranio time da su svi njegovi pripadnici imali i osobnih razloga podržati status quo koji im je omogućavao lagodan život, ali ih također štitio od negativnih posljedica ostanka Britanije u EU. To je, pak, stvorilo svojevrsno stakleno zvono ili “mjehur” u kome su argumenti za ostanak bili samorazumljivi, ali oni izlazak potpuno neshvatljivi i nepojmljivi. Ne iznenađuje, stoga, što je opcija “ostanka” sve do posljednjeg trenutka smatrala da je opcija “izlaska” u najboljem slučaju malo prenapuhani prosvjedni glas, odnosno da će britansko stanovništvo doći pameti. Kada se to nije dogodilo šok je bio nalik onome zaslužnom za sindrom Pauline Kael, odnosno nevjericu njujorških liberalnih intelektualaca da bi 1972. godine itko mogao glasati za republikanskog predsjednika Nixona (koji je na tadašnjim izborima imao spektakularan uspjeh) s obzirom da “nitko u njihovim krugovima ne glasa za Nixona”. Kako protivnik nije bio shvaćen ozbiljno, tako je i kampanja za “ostanak” bila neozbiljna te se svodila na izrugivanje i sprdnju, izazivajući suprotnu reakciju s kobnim posljedicama.

4) Škotsko taktiziranje ili nezainteresiranost. Jedna od najčešćih tvrdnji kojima se protivnici Brexita izvan Britanije tješe jest taj da će najvjerojatnije dovesti do raspada Ujedinjenog Kraljevstva, s obzirom da je Škotska uvjerljivo glasala za ostanak u EU i ostala u manjini, a što aktualnim čini novi referendum o nezavisnosti. A rezultat u Škotskoj je onima koje zanima takav razvoj događaj bio idealan – s jedne strane izrazito određenje za “ostanak”, a s druge strane niska izlaznost (daleko niža nego na referendumu o izlaznosti) koja više nije mogla nadoknaditi zaostatak u Engleskoj i Velsu. Netko ciničan ili sklon teorijama zavjere bi rekao da je vladajuća Škotska nacionalna stranka na ovaj ili onaj način izmanipulirala takav rezltat.

5) Vremenske neprilike. Povijest nas uči da je na ishod nekih od najvažnijih vojnih ili drugih okršaja ključno utjecalo vrijeme. U slučaju jučerašnjeg referenduma to je bila kiša koja je nemilice padala po Londonu i južnim dijelovima Engleske, i to upravo onima u koje su se najviše ufali zagovornici “ostanka” te gdje je za uspjeh njjihove opcije trebala što veća izlaznost. London je, kao što se očekivalo, listom bio za “ostanak”, ali je očito preveliki broj londonskih pristaša “ostanka” smatrao da se izlazak na birališta pod kišom ne isplati, pogotovo ako su sve vodeće ankete sugerirale da je gotova stvar. Na sjeveru Engleske, gdje je bila najveća podrška za “izlazak” vrijeme je bilo lijepo.

Vjerojatno postoji još nekoliko važnih faktora koji su doveli do Brexita, ali ovih pet će danas biti dovoljno za razmišljanje.

Švedski, a ne model

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
Unutrašnjost studentskog doma u Švedskoj (izvor: Wikimedia Commons)

Ukoliko dovoljno dugo pratite rasprave na hrvatskim internetskim forumima i komentarima članaka na portalima, velika je vjerojatnost da će prije ili kasnije, uz tradicionalni ustaško-partizanski sukob, iskrsnuti i vječna debata između zagovornika kapitalizma i socijalizma. U tom slučaju je isto tako izvjesno da će jedan od sugovornika kao jedan od argumenata potegnuti Švedsku i njen “model”.

To će se dogoditi u najmanje dva oblika. Prvi će biti onaj u kome će lijevo orijentirani sugovornik reagirati na tvrdnje dežurnih desničara kako socijalizam ne funkcionira, odnosno kako njegova u primjeni u praksi redovno dovodi do praznih polica u trgovinama, zategnutih remena, hladnih stanova i, u krajnjem slučaju, gladi i genocida. Kao dokaz da socijalizam ne mora uvijek dovesti do tih fenomena će se navesti Švedska, kao država koja je po svojem ustrojstvu socijalistička, a svojim građanima je svejedno pružila mir i blagostanje o kojem čak i građani nekih razvijenih kapitalističkih država mogu samo sanjati. Druga, nešto rjeđa prigoda u kojoj se poteže švedski argument je ona u kojoj sugovornici postanu iziritirani ekstremnim stavovima zagovornika kapitalizma i socijalizma te upravo Švedsku navode kao nekakav srednji put, odnosno zdravorazumski kompromis koji je preuzeo sve najbolje od oba društveno-ekonomska sistema.

Teško bi se reklo da švedski argument nema osnove. Nije u pitanju samo desetljećima građena reputacija Švedske kao u društvenim pitanjima najnaprednije, najprosvjećenije i “najevropskije”, odnosno najprosperitetnije evropske zemlje. O snazi švedskog modela možda najbolje svjedoče aktualni događaji, kada je rijekama afričkih i azijskih useljenika koji opsjedaju Evropu upravo ta sjeverna zemlja uz Njemačku najidealnija moguća destinacija, i gdje se, u pravilu s opravdanjem, mogu nadati da će uživati civilizacijske i druge blagodati na način i u opsegu koji nije zamisliv nigdje drugdje.

Kada se sve to uzme u obzir, može se postaviti jedno zanimljivo pitanje. Zašto je švedski model samo švedski, odnosno, ako Švedska predstavlja utopijski uzor moderne države i društva, zašto taj uzor nitko nije pokušao slijediti? Zašto nitko nije pokušao prepisati švedski ustav, zakone i propise, odnosno uvoditi švedsku teritorijalnu organizacije, obrazovni sistem, institucije socijalne države i slično?

Slikoviti odgovor na to pitanje bi mogli dati škole, bolnice i druge javne zgrade koje su se u Hrvatskoj, ostatku Jugoslavije i susjednim zemljama gradile u drugoj polovici prošlog stoljeća, odnosno u vrijeme kada je nagli i dotle nezapamćeni rast ekonomske aktivnosti poslije Drugog svjetskog rata doveo do intenzivne graditeljske aktivnosti. Njihovi arhitekti su bili pod snažnim pritiskom da stil takvih zgrada bude odraz ne samo novog prosperiteta, nego i svojevrsne modernosti. Skandinavski dizajn i skandinavska, a prije svega švedska arhitektura, su tu bili popularan uzor; u slučaju SRH i SFRJ je to imalo i ideološku dimenziju, jer su se moderne zgrade po švedskom uzoru smatrale i svojevrsnim odrazom nekakvom švedskog socijalizma, odnosno nečega što je tadašnjem režimu trebalo biti barem malo bliže od “čistih” zapadnih kapitalističkih uzora.

Većina takvih “švedskih” zgrada je izgledala i još uvijek izgleda prilično impresivno. Međutim, dojmovi bi prestali biti pozitivni kada bi netko u tim zgradama pokušao živjeti, raditi, učiti i liječiti se. Barem u onim proljetnim ili ljetnim mjesecima kada bi zapekao “zvizdan”, a onima koji bi se našli u takvim zgradama bilo u pravilu daleko neugodnije nego onima koji bi negdje vani uživali u hladu. Razlog je, dakako, bio u velikim, prostranim prozorima koji su bili dizajnirani tako da u prostorije donesu ne samo što je moguće više svjetlosti nego i topline. A što se, dakako, u situacijama kada bi topline bilo više nego što je uobičajeno, izazivalo efekt staklenika.

U samoj Švedskoj, pak, takav dizajn nije predstavljao problem. Naprotiv, bio je itekako smislen i koristan, s obzirom da je riječ o zemlji čije sjeverne geografske širine klimu čine hladnom, dane tokom zime kratkim, te gdje su prostrani prozori koji upijaju maksimalnu količinu sunčevih zraka dobar način da se maksimalno akumulira svjetlo i toplina, odnosno smanje troškovi grijanja.

Na južnim geografskim širinama, pak, takvo rješenje nema smisla, odnosno predstavlja tek skup ukras ili simbol čije je negativne posljedice tek djelomično otklonilo uvođenje klima-uređaja.

Priča o školama u švedskom stilu daje jasnu poantu da neke stvari koje vrlo dobro funkcioniraju u Švedskoj jednostavno neće funkcionirati u drugim zemljama, i to iz banalne činjenice što su bile ispočetka prilagođene klimatskim i drugim okolnostima. Ista se stvar može reći i za zakone i društvenu organizaciju. Švedski model funkcionira u Švedskoj zato što je prilagođen švedskim prilikama; u pitanju nije samo klima, odnosno kultura, etnička homogenost, ali i protestantska etika koja pogoduje kako duhu kapitalizmu, tako i umjerenijim oblicima socijalizma, nego i specifične povijesne okolnosti. Šveđanima je tako bilo daleko lakše stvarati utopiju s obzirom na to da su u 20. stoljeću izbjegli oba svjetska rata, a čak su i u Hladnom ratu sačuvali nominalno neutralnu poziciju koju su itekako znali iskoristiti na diplomatskom i vanjskotrgovinskom planu.

Pokušaj preslikavanja švedskog modela na zemlje kod kojih takvih faktora nema bi, u najboljem slučaju, doveo do razočaravajućih rezultata, a u onima najgorima donio više štete nego koristi. Zato kada netko koristi Švedsku kao argument, ne bi je trebao spominjati kao nekakav model, odnosno čudesni lijek za sve političke i ekonomske bolesti današnjeg svijeta. Ukoliko netko priču o švedskom modelu shvati previše ozbiljno i pokuša je na silu sprovesti u praksi, doći će do istih rezultata kao svi oni koji su od plemenitih ideja o slobodi i socijalnoj pravdi došli do giljotina i gulaga.

Zadovoljština za hrvatskih 33,33 %

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

O onome što se jučer dogodilo u Grčkoj će se vjerojatno dugo raspravljati, a izgledno je da će još duže vrijeme proći prije nego što se potpuno iskristaliziraju dugoročne posljedice. No, gotovo potpuno je sigurno kako je u pitanju jedan od onih događaja nakon kojih se voli govoriti da “stvari više nikada neće biti iste”.

To bi se moglo govoriti u Hrvatskoj, prije svega zato što je ishod grčkog referenduma, isto kao i događaji koji su mu neposredno prethodili, srušili temelje hrvatske političke paradgime. A ona je uključivala stav, koji se smatrao neupitnom istinom, da je ulazak Hrvatske u Europsku uniju predstavlja rješenje svih hrvatskih problema, odnosno da se svatko tko to dovodi u pitanje u najboljem slučaju predstavlja marginalni relikt prošlosti koga će brzo pregaziti parni valjak povijesnog napretka. Čak i ako, kao što je to bio slučaj s nekim drugim referendumom, predstavljaju oko 33,33 % stanovništva Republike Hrvatske. Glas svih tih ljudi ne vrijedi niti je vrijedio ništa, čak ni kod slatkorječivih intelektualaca koji u svakoj drugoj prilici vole tvrditi da poštovanje manjina predstavlja ključni element demokracije. Svi oni ne samo kao da nisu glasali, nego kao i da nisu postojali; nitko ih ne predstavlja u Saboru, nitko ih ne poziva u TV-emisije niti će itko, barem javno, pokušati hvatati njihove glasove kada se uskoro za fotelje budu ponovno natjecale dvije vodeće stranke. A referendum temeljem koga je Hrvatska postala članica EU će se, ako ga se već ne može izbrisati iz kolektivnog sjećanja, nastojati strpati na najopskurnije stranice povijesnih udžbenika.

Među tih ignoriranih i zaboravljenih 33,33 % je vjerojatno određen, a možda i ne tako mali broj, koji je  proteklu večer, kada su počeli stizati rezultati iz Atene, imao veliki osmjeh na licu.

A to je i u većini slučajeva imalo malo ili uopće nije imalo neke veze s ideologijom Syrize, Ciprasa i Varufakisa, odnosno argumentima s kojima su grčki birači uvjerljivo odabrali opciju “oxi”. Teško je zamisliti da bi prosječni hrvatski pristaša opcije “protiv” imao nešto zajedničko s neomarksističkim ljevičarim i zagovornicima imigrantskih i LGBT prava, čija se ekonomska i financijska politika, pogotovo u svjetlu Varufakisove ostavke, čini ne baš najbolje promišljenom ili dosljednom. A još je to teže zamisliti kada se u obzir uzme da Cipras i družina se još uvijek nisu usudili govoriti ne samo o izlasku Grčke iz Europske unije, nego i prijeći čak i tako plitak Rubikon kao što je grčki izlazak iz eurozone.

Razlog zbog koje se “oxi” dočekuje s oduševljenjem je u tome što su događaji u Grčkoj jasno u paramparčad razbila dogmu o svemoći i nepogrešivosti Europske unije, odnosno i posljednjeg koliko-toliko razumnog i objektivnog promatrača trebala uvjeriti da je ona propali ili barem teško bolesni projekt.

EU je javnosti bila prodana kao nešto što bi njenim građanima trebao donijeti novu razinu blagostanja, pravne države i ljudskih sloboda, odnosno mir i bratstvo među njenim stoljećima zakrvljenim nacijama. Teško je, pogotovo s obzirom na traumatična iskustva u prošlom stoljeću, a pogotovo ona na onim prostorima u 1990-im, osporiti da je EU u tom smislu, barem neko vrijeme, koliko-toliko postigla svoj cilj. Međutim, svaka, pa i najplemenitija, ideja, ima u sebi potencijal da se, pogotovo kada netko na njoj sagradi ideološku dogmu, pretvori u svoju suprotnost, odnosno da stvori više i ozbiljnije probleme od onih koje je njena primjena trebala riješiti. U ekstremnim slučajevima takve ideje dovode do giljotine ili gulaga, a u nekim, kao što je slučaj s EU, do globalne ekonomske krize i potkopavanja svega onoga što se donedavno smatralo zapadnom civilizacijom.

Prije samo desetak godina se Europska unija veličala kao najuspješnije i najveličanstvenije političko dostignuće u ljudskoj povijesti, a njeno političko-ekonomsko uređenje pod parolom tzv. “europskog sna”, pogotovo kada je u Bijeloj kući sjedio Bush, kao alternativa “američkom snu”. Danas parole o “europskom snu” zamjenjuju tvrdnje o europskoj noćnoj mori. EU je umjesto blagostanja cijelim generacijama, pogotovo onim najmlađim, donijela ništa drugo do siromaštvo, nezaposlenost i potpunu besperspektivnost. Umjesto ravnopravne zajednice koja je nadišla prošlost, EU je postala mjesto razdora gdje se, slično kao u jednoj balkanskoj krčmi prije nego što se ugasilo svjetlo, u političkim raspravama sve češće spominju leševima napunjene jame i nerašćišćeni ratni računi, a donedavno progresivni zagovornici “cool” kozmopolitanskog multikulturalizma na sjevernim koordinatama odjednom grme protiv “lijenih, lažljivih i nezahvalnih južnjaka” koji su, slučajno ili ne, nešto tamnije boje kože.

U slučaju Grčke su sjevernjaci koji govore o korupciji, desecima milijardi eura nenaplaćenih poreza i na sjevernjačkom novcu temeljenom “slatkom životu” možda u pravu. Ali ono što se u posljednjih pet godina tako često spominje, nije bilo ništa bitno drukčije ni ranije. Ako je EU uistinu tako genijalna politička tvorevina, i ukoliko u Bruxellesu uistinu sjede najumniji i najsposobniji ljudi koje su rodile majke na ovom kontinentu, ne bi li sve to nekako uspjeli otkriti barem pet ili deset godina ranije? EU, za koju se voli govoriti da je jedina stvar koja “problematične” zemlje na istoku i jugu može “dovesti u red”, je u slučaju Grčke imala gotovo tri i pol desetljeća da to učini. A nije.

Znači, ako stvar s Grčkom nije u redu, s EU je stvar daleko gora. Bez obzira kakve krajnje posljedice referenduma u Grčkoj bile, ona najvažnija je ta da se više nitko ne može ignorirati činjenicu da je, slično kao kod stvaranja jednog drugog državnopravnog projekta, “lajbek bio pogrešno zakopčan”.

Hoće li isteći vrijeme prime timeu?

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Svemu dođe kraj, pa čak i instituciji s kojom je odraslo nekoliko generacija. A upravo se to treba dogoditi prime timeu, ili udarnom terminu, dijelu televizijskog programa od 19/20 do 22/23 sata koji tradicionalno predstavlja arenu u kojoj komercijalne (a u nekim slučajevima i javne) televizije vode bespoštednu borbu za vrh gledanosti. Barem tako nešto sugerira članak u Varietyju, prema kome bi 2015. godina vrlo lako mogla biti posljednja u kojoj će vodeće američke TV-mreže svoj programski sadržaj i poslovni model temeljiti na konceptu prema kome se svake sedme večeri prazne ulice kako bi se staro i mlado okupilo ispred malih ekrana i pogledalo najnoviju epizodu svoje omiljene TV-serije.

U praksi to znači da će NBC, CBS, ABC, Fox i ostatak društva s vremenom morati napustiti proizvodnju prime time emisija, jer oglašavanja u udarnom terminu – koje je za veliku većinu njih bila glavna i često jedina svrha postojanja – više neće biti. Tome svemu će se morati prilagoditi i oglašivači, pa će i koncept televizijskih reklama morati biti posve promijenjen. Ono što se čini izvjesnim da više iščeznuti ili postati izuzetno rijetke televizijske emisije napravljene za “opću” ili najširu moguću publiku.

Kada se to konačno dogodi, neće biti veliki problem otkriti odgovor na pitanje zašto. Tradicionalna televizija pada kao žrtva istog onog tehnološkog napretka koji joj je bio i omogućio postojanje. Isto onako kao što su kutije s ekranom prije nešto više od pola stoljeća došle glave kazališnim i filmskim predstavama, odnosno slušanju radio-emisija, tako danas televizija ubrzano gubi svoju relevantnost zahvaljujući razvoju Interneta. Čak i prije nego što je Internet postao globalni i sveprisutni fenomen, moglo se pretpostaviti kako će zemaljska televizija, odnosno model prema kome bi gledateljima na raspolaganju stajala samo dva-tri kanala velikih nacionalnih mreža (javnih ili privatnih), s vremenom dobiti konkurenciju u obliku malog mnoštva specijaliziranih kablovskih i satelitskih kanala. Internet, koji zahvaljujući streamingu gledateljima pruža još veće bogatstvo sadržaja i fleksibilnost, samo je ubrzao te trendove.

A možda se to najbolje može vidjeti upravo u domeni igranih televizijskih sadržaja, odnosno dramskih i humorističkih serija čija je publika sve manje i manje vezana fiksnim terminima gledanja i konzumiranja. Zašto bi se, na primjer, netko kroz 6-9 mjeseci morao maltretirati nastojanjem da se svake nedjeljne večeri nacrta pred ekranom koji emitira najnoviju epizodu Igre prijestolja kada je daleko jednostavnije cijelu seriju odgledati u dan-dva bingea? A kako bi, na primjer, Igra prijestolja izgledala da je netko pokuša emitirati kao “redovnu” i “normalnu” TV-seriju na “normalnoj” nacionalnoj TV-mreži u udarnom terminu? Odgovor na to je vrlo jasan – bila bi isječena i cenzurirana do neprepoznatljivosti ili se jednostavno ne bi mogla emitirati bez da o njoj vrište dežurni dušobrižnici. Pretplatnici kablovske televizije i streaminga se s takvim komplikacijama, s druge strane, barem u teoriji, ne bi trebali susretati. I pri tome im više ne smetaju desetljećima ustaljene norme da jedna epizoda mora trajati maksimalno 45 minuta kako bi se u preostalih 15 minuta nakrcalo što je moguće više reklama.

To, dakako, ne znači da će tradicionalne TV-mreže sa svojim tradicionalnim programom i tradicionalnim poslovnim modelom. One će, u ovom i onom obliku, preživjeti, odnosno prilagoditi se novim okolnostima, kao i oglašivači. Čak bi i prime time mogao opstati, ali više nikada u obliku koji od igranih TV-sadržaja pravi nekakve evente. Udarni termini bi, a to sugerira i Variety, i dalje mogli služiti za oglašavanje i dovlačenje publike pred ekrane, ali samo u onim prigodama kada gledanje istog sadržaja nekoliko sati ili godina kasnije nema nekog prevelikog smisla – dakle, u sadržajima uživo kao što su sportski događaji, kviz-emisije ili slična natjecanja gdje je neizvjesnost ishoda najveća draž sadržaja. No, s druge strane, radne pauze u kojima kolege na poslu sljedećeg jutra komentiraju i raspravljaju sadržaj popularne TV-serije će, kao i mnoge druge stvari, postati dio prošlosti.

Povratak prirodi? Ne, hvala

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Jedan od razloga zašto autor ovih redova ne voli da ga se etiketira kao ljevičara, desničara, konzervativca ili liberala jest u tome što sve te etikete sa sobom povlače povezanost s nekakvim svjetonazorom i ideologijom, obično daleko jednostavnijom, očiglednijom i “čistijom” od tako kompliciranog i teško dokučivog fenomena kao što je stvarni svijet. Svemu tome treba dodati i povijesna iskustva koja sugeriraju da nema tako plemenite i očigledno korisne ideje koja ne može u svojoj primjeni dovesti do stražarskih tornjeva, bodljikave žice i noćnih vožnji kamionom do najbliže jame ili jarka. Neke od tih plemenitih i dobrih ideja imaju potencijal čak dovesti do uništenja ljudske vrste ukoliko ih dovoljno ljudi shvati previše ozbiljno ili budu primjenjivana u praksi sa dosljednošću kakvu propovijedaju njihovi najgrlatiji pobornici.

Među takve ideje svakako spada anarhoprimitivizam – jedna od najekstremnijih, ali i dosljednijih varijanti među današnjom šminkerskom bien pensant elitom danas tako popularnog i neupitnog pokreta za zaštitu okoline. Ako se prihvati stav da moderni čovjek, odnosno njegove aktivnosti, predstavljaju glavni, odnosno jedini uzrok zagađenja, nestanka šuma, širenja pustinje, upropaštavanja netaknute prirode, topljenja ledenjaka, izumiranja polarnih medvjeda i drugih katastrofa koje prijete budućnosti života na ovom planetu, onda se kao jednostavno rješenje tog problema nameće uklanjanje čovjeka. Iako, doduše, postoje pojedinci i organizacije koje se zalažu za to ekstremnu opciju, neki borci za zaštitu prirode imaju nešto umjereniji stav, pa kao glavnim uzrok sveg zla na svijetu ne smatraju ljudsku vrstu kao takvu, nego tek aktivnosti koje su ih u posljednjih 10.000 godina skrenuli s pravog puta – tj. civilizaciju i sva ona dostignuća koja su dovela do toga da se ugljični monoksid ubacuje u atmosferu.

Dakle, čovjek ne treba nestati, nego se tek treba vratiti u svoje “prirodno” stanje, odnosno živjeti u “harmoniji s prirodom”. A što, dakako, prema zagovornicima te ideje, ne mora samo po sebi biti loše. Naime, sve zlo koje postoji u današnjem svijetu – zagađenje, otuđenje, depresija, represija i nasilje – je isključivo posljedica “neprirodnih” i “kancerogenih” institucija države, ali i tehnologije. Dakle, rješenje je u povratku prirodi, odnosno povratku utopijskim ruralnim zajednicama gdje će ljudi živjeti neopterećeni zakonima i nametnutim pravilima, duhovno obogaljeni bezvrijednim televizijskim programom, crnčili da bi se zaradilo za nekakve beskorisne gadgete ili trovani GMO-hranom i cjepivima koja izazivaju autizam. Umjesto toga će se živjeti sretno i slobodno, uz prirodnu hranu, okruženi netaknutom florom, faunom i “čistim” prirodnim resursima koji će pružati jednostavnu, ali ugodnu egzistenciju.

Naravno, kao i kod mnogih drugih utopija, većina bien pensanta koji se za njih zalaže pokazuje relativno malo entuzijazma da ih pokuša primijeniti u praksi. Taj se problem najčešće, kao i kod mnogih ideologija i pokreta u prethodnim stoljećima, rješava selektivnim tumačenjem daleke prošlosti na način da postane nekakvo utopijsko zlatno doba. U slučaju anarho-primitivista to bi trebala biti neolitička Europa, odnosno vrijeme kada njeni stanovnici nisu bili opterećeni problemima koji nastaju sa postojanjem države, civilizacije i urbane tehnologije. Naravno, relikti te prošlosti, kao mumija zlosretnog Ötzija, sugeriraju da to doba, barem u jednom slučaju, nije bilo u skladu s nekakvim eko-pacifističkim idealima; zapravo oni su daleko bliži Hobbesovoj viziji predcivilizacijskog čovjeka čiji je život u pravilu bio “ružan, nasilan i kratak”.

To, dakako, ne spriječava dio najdosljednijih i najhrabrijih da anarhoprimitivističku utopiju pokušaju ostvariti u praksi. U jednom takvom slučaju su rezultati, barem ako je vjerovati recenziji knjige u kojoj se iz prve ruke opisuje takav pokušaj, bili, najblaže rečeno, razočaravajući. Kao i mnogo puta dosad, ispostavilo se da utopijske ideje teško preživljavaju susret sa stvarnošću. Pogotovo kada se za Majku Prirodu ispostavi da nije onako brižan i blagonaklon roditelj kao u crtićima u Bambiju, kao i da na kraju balade život bez stvari kao što su toaletni papir, sapuni, deterdženti i topla voda za tuširanje ipak izgleda bitno lošiji nego onaj u kome su ta dostignuća civilizacije dostupna.

Na kraju balade se najfanatičniji zagovornici ideje o nekakvom Povratku prirodi moraju suočiti s dvije alternative – ili biti dosljedni do točke u kojoj će za njenu primjenu snositi darwinovske posljedice ili prihvatiti stav da prapovijesni lovci-sakupljači možda i nisu bili kreteni kada su počeli orati zemlju, podizati stalne nastambe, dijeliti rad i organizirati se u plemena i države.

Treba li (B)DP-irati hrvatske birače?

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

O tome koliko je duboka kriza u današnjoj Hrvatskoj je gotovo izlišno govoriti. Jedan od najboljih indikatora za to jesu prijedlozi za promjene hrvatskog društvenog, ekonomskog i političkog sustava koja su donedavno bila nezamislivi bilo zbog svoje učestalosti, bilo zbog radikalizma, bilo zbog toga što više ne dolaze samo s krajnjih rubova hrvatske društvene scene. Kao što je to u Hrvatskoj običaj, Murphyjev i Sturgeonov zakon će se pobrinuti da samo zanemarivi postotak takvih prijedloga budu ozbiljno shvaćeni i(li) dobiju šansu za realizaciju, a od njih će, dakako, uvjerljiva većina biti oni koji čine više štete nego koristi. Jedan od njih je ideja koju je na naslovnici T-portala iznijela kolumnistica Helena Puljiz.

U tekstu pod naslovom Birali ste lošu vlast? Treba vas opaliti po džepu! se postavlja teza o kojoj postoji manje-više čvrsti konsenzus u Hrvatskoj – ekonomska kriza koja godinama nagriza hrvatsko društvo svoj korijen ima u disfunkcionalnosti hrvatskog političkog sistema. Točnije, ona je dobila tako virulentni oblik prije svega zahvaljujući tome da se u četvrt stoljeća postojanja višestranačke demokracije izbor hrvatskih birača sveo na dvije stranke koje, ako netko malo zagrebe ispod površine i ignorira ustaško-partizanski i slični politički folklor, u ključnim pitanjima vanjske i ekonomske politike, te, a što je to najvažnije, metodama upravljanja i sposobnosti, izgledaju isto onako kao Peđa Grbin kada se slika zajedno s Vladimirom Šeksom. Puljiz je, pak, među onim, relativno rijetkim hrvatskim kolumnistima koje razlog za to žalosno stanje stvari ne vidi u protuhrvatskoj i antidemokratskoj zavjeri pripadnika hrvatskog dvopartijskog establishmenta, nego u tome da je takav establishment, svidjelo se to nekome ili ne, odraz volje hrvatskih birača. Barem onih koji se svakih par godina nekako dovuku do birališta i pobrinu da više od polovice ukupnih glasova pripadnu jednoj od te dvije stranke, te tako garantiraju da će jedna od njih po prirodi stvari biti vladajuća, a druga glavna opozicijska stranka.

I kako riješiti taj problem, kada birači već godinama i desetljećima prkose vlastitom iskustvu i zdravom razumu te uporno zaokružuju kandidate HDZ-a i SDP-a? Puljiz je, dakako, inspiraciju pronašla u susjednoj zemlji, gdje se sličan fenomen odrazio kroz znameniti grafit Glasali ste – gladujte! Njegov anonimni autor, očigledno frustriran time da birači dan-danas glasove daju strankama i političarima zaslužnima za krvoproliće 1990-ih i kasnije siromaštvo i besperspektivnost, došao je do istog zaključka kao i Puljiz – ako su tako bedasti, za to trebaju snositi posljedice. Odnosno, kao što to govori još jedna starija politička poslovica – “Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje”.

T-portalova kolumnistica, pak, vjeruje da u Hrvatskoj to nije slučaj, ili barem ne u takvoj mjeri da bi birače njihova iskustva s vlašću koju biraju, poput kriminalnog recividista, izvela na “pravi put”. Zbog toga treba primijeniti načela slična onima iz “tvrdokuhane” škole kaznenog prava ili narodne poslovice “Batina je iz raja izašla”. Točnije, birače koje se lijepim i pametnim riječima ne može spriječiti da rade protiv svoje štete valja kazniti, i to drastično, sa mnogo surovijim lupanjem po džepu nego što su to u stanju uraditi ili se usude današnji hrvatski “usrećitelji”. Puljiz iznosi i konkretne prijedloge, temeljene na nekakvim okvirnim procjenama da godišnji porast hrvatskog BDP-a tokom sljedećih nekoliko godina i desetljeća ne smije biti manji od 5 % ukoliko netko uistinu želi da Hrvatska postane onako “uredna”, “normalna” i “zdrava” srednjoeuropska država kakvom su je zamišljali zagovornici njene EU-budućnosti. Ako to neka vlast nije voljna ili sposobna učiniti, za to ne treba kazniti samo nju rušenjem na izborima, nego i tako da se iste one kretenske birače koji su je doveli na vlast opali s dodatnim porezom od 5 ili više posto, i da se ista stvar ponavlja svaki put prije nego što konačno uspiju izabrati nekoga tko je u stanju ekonomiju i financije dovesti u red. Autor teksta, doduše, priznaje da batina najčešće slabo funkcionira bez nekakve mrkve, te također predlaže i suprotno načelo – da se birači, ukoliko uspiju izabrati vlast koja će nadmašiti pet posto, nagrade s poreznim olakšicama ili odgovarajućim snižavanjem porezne stope. Vlast bi, s druge strane, bila dodatno motivirana za poticanje rasta BDP-a tako što bi se odredilo da vlada pada svaki put kada godišnji rast bude ispod 3 posto, te se ide na prijevremene izbore.

Na prvi pogled, prijedlog izgleda razuman, odnosno da se primijeni, Hrvatska bi bila upravo onakva odgovorna višestranačka demokracija kakvom treba biti. Birači bi imali razloga dva puta razmisliti prije nego što zaokruže neki broj na listiću, a vlastodršci, suočeni s opcijom da ih se nakon jedva godinu dana šutira iz tople fotelje, imali daleko snažniji poticaj da bolje rade svoj posao.

Međutim, kao i mnoge druge ideje u povijesti koje su na papiru izgledale previše dobro da bi bile praktične u stvarnom životu, i ona o hrvatskoj vlasti i biračima temeljenoj na godišnjoj stopi BDP-a u sebi krije brojne nedostatke. I to u onakvoj mjeri da daje osnovanu sumnju kako bi pokušaj njene primjene izazvao daleko više štete nego koristi.

Možemo, na primjer, početi sa onime što se odnedavno u američkoj akademskoj praksi naziva trigger warning, ili, slikovito rečeno, riječima koje bi kod dosljednih zagovornika liberalne demokracije trebali izazvati isti onaj efekt koju je kod Göringa izazivalo spominjanje riječi “kultura”. Prijedlog na naslovnici T-portala, naime, nastoji cjelokupnu hrvatsku politiku, ekonomiju i društvo svesti na matematičke, financijske i ekonomske pokazatelje na isti onakav način na koji su takve brojke zagovornici tzv. znanstvenog socijalizma u praksi koristili kao temelje izgradnje jednog novog društva. Pri čemu su sloboda poduzetništva, sloboda izražavanja i sve druge slobode, mic po mic, postale daleka uspomena.

Pretpostavimo, doduše, da to ovdje neće biti slučaj, ili barem ne na početku. Isto tako zamislimo neku hrvatsku vlast koja je ovaj prijedlog shvatila ozbiljno, kao i da njenu ozbiljnost dijele njeni birači. Nekako su na izborima uspjeli izabrati stranku ili koaliciju na čijem čelu je netko tko zna svoj posao, ili barem zna svoju u vladu dovesti i zadržati ekipu vrhunskih stručnjaka. Ta vlast čini sve što bi trebala, ali… Onda se dogodi neka neočekivana stvar koja s Hrvatskom ili sa njenim radom nema ama baš nikave veze. Ne mora u pitanju biti udar asteroida o Zemlju ili zombi apokalipsa; dovoljno je, na primjer, da neka od značajnijih ekonomija u Regionu ili, što je vjerojatnije, nekoj od bratskih zemalja EU, pod vodstvom ekipe koja nije dovoljno ozbiljno shvatila ovaj prijedlog. U svakom slučaju, dovoljno je da netko tamo žestoko zabrlja i izazove jedan malo žešći kolaps burzi, valutnih tečaja, banaka i izazove lančanu reakciju zbog koje će, s obzirom da je hrvatska ekonomija pupčanom vrpcom vezana sa svima ostalima, hrvatska vlast ni kriva ni dužna gledati kako sljedećih par godina njen BDP ponovno odlazi na jug. I onda bi njeni birači ni krvi ni dužni zbog toga morali plaćati nekakve ekstra poreze? I tako još nekoliko puta? Sve dok im ne postane apsolutno svejedno da li biraju “prave” ili “krive”?

Na gore navedene primjedbe bi se moglo odgovoriti tvrdnjom da će, tko god pokušao ovakav prijedlog sročiti u Ustav ili zakone, uz njega uvesti i odredbe o izvanrednim prilikama. Dakle, pretpostavimo da će sljedećih nekoliko godina i desetljeća svijet biti mirno i dosadno mjesto gdje se ne događa ništa nepredviđeno ili spektakularno loše. Hrvatski BDP, kao i BDP svih relevantnih država, raste kao što bi trebao rasti. Ili, da li je doista tako? Eh, tu dolazimo do još jednog, mnogo ozbiljnijeg i, na žalost, mnogo aktualnijeg problema vezanog uz BDP, a koji se najbolje može ilustrirati Churchillovom izrekom da postoji “laž, prokleta laž i vladine statistike”. To jest, vlast čiji opstanak doslovno ovisi o godišnjim stopama BDP-a će učiniti sve ta stopa ostane što viša, te će, ukoliko to nije u stanju učiniti u stvarnosti, kao nadomjestak iskoristiti različite metode kreativne aritmetike, računovodstva i tumačenja objektivnih podataka. Riječ je o praksi bogate povijesti i tradicije, posebno u ovom dijelu svijeta, a koja je karakteristična čak i za neke naoko moderne, prosvijećene i odgovorne članice EU, kao što svjedoči nedavni slučaj Grčke. Koliko statistike vezane uz BDP znaju biti pouzdane, ili barem općeprihvaćene, može se vidjeti i iz skepse koju je upravo sada izazvala tvrdnja da je po veličini BDP-a Kina prešišala SAD, odnosno postala najveća svjetska ekonomija.

Ako nekako uspijemo zamisliti i to da će statistike voditi, objavljivati i kontrolirati netko sa strane, netko koga se ne može korumpirati ili tko zbog nekakvih geostrateških ili drugih interesa nije spreman “lošim momcima” progledati kroz prste, to svejedno ne jamči da će primjena sistema koji se predlaže u T-portalovoj kolumni dovesti do željenog efekta. On se, između ostalog, može zloupotrebljavati čak i na način da se dosljedno provodi. I to iz nečijeg kratkoročnog i sebičnog interesa. Zamislimo situaciju da neka vlada namjerno uvede carine, zabrane i slične mjere, odnosno donese nekakve restriktivne zakone s isključivim ciljem da BDP sruši ispod 5 posto godišnje. Zašto bi to učinila? Pa, na primjer, zato da bi biračima koji su je izabrali uvali ekstra i nepopularne poreze, a da se pri tome uz “spin” i propagandu navede neke dovoljno “dobre” razloge (bivša vlast, UDBA, Orjuna, bitka na Kosovu i sl.) te tako prikupljena sredstva iskoristi za zbrinjavanje dodatnih par desetaka tisuća uhljeba, bojanje tunela, rukometne dvorane ili jednostavno dodatno punjenje računa na Kajmanskim Otocima. Ili, na primjer, da vodeći birokrati u državnoj upravi, organiziranih preko sindikata ili na neke druge načine, namjerno sabotiraju hrvatsku ekonomiju kako bi BDP srušila ispod 3 posto te tako ishodila prijevremene izbore, i spriječila nekakvog reformatorski nastrojenog Eliotta Nessa u Banskim dvorima da ih počisti kroz nekakvu racionalizaciju ili kriminalističke istrage.

Konačno, u svemu ovome se ne smije iz računa izostaviti ni tvrdoglavost i konzervativnost hrvatskih birača, koja će, s obzirom na demografske i druge trendove, s godinama i desetljećima postati sve izraženija. I odraziti se, naravno, kroz sve učestalije i upornije biranje upravo onih političara i stranaka koji će se truditi pronaći što domišljatije načine da se omrse i naslade na račun svojih mazohističkih i autodestruktivnih birača. Ideja koju je Helena Puljiz iznijela u svom članku će im pri tome samo olakšati posao.

Lisica u svjetskom medijskom kokošinjcu

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
Rupert Murdoch - World Economic Forum Annual M...
Rupert Murdoch (izvor: Wikimedia Commons)

Ljeto je, i počinje sezona kiselih krastavaca kada hrvatski mediji recikliraju trivijalne gluposti poput nečijih instagrama ili satirične “patke” koje su se u globalnoj igri “gluhih telefona” pretvorile u “ozbiljne vijesti”. Naravno, to ne znači da se u svijetu ništa ne događa, a još manje da se ne događa ništa važno. Međutim, onaj tko zbivanja u današnjem svijetu želi pratiti kroz hrvatske medije bi sebi uštedio napor da se na sljedećih nekoliko mjeseci zatvori u neku špilju.

Tako je, na primjer, posve nezapaženo prošla vijest da je Europski parlament za novog predsjednika Europske komisije izabrao bivšeg luksemburškog premijera i istaknutog eurofederalista Jean-Claudea Junckera, Izabralo ga je isto ono tijelo koje čine zastupnici čiji je nedavni izbor trebao biti hrvatski politički događaj godine, a isto tako su svih 11 hrvatskih zastupnika za dotičnog gospodina disciplinirano, kao vojnici Partije u najboljim danima, digli ruke bez obzira na svoje navodno velike svjetonazorske i stranačke razlike. Još je, pak, bilo manje vjerojatno da se objavi s tim događajem vezana rekonstrukcija britanske vlade, prilikom koje je premijer David Cameron, koji je nedavno javno ponižen prilikom neuspjelog pokušaja da spriječi Junckerovu inauguraciju, svog pro-europski nastrojenog šefa diplomacije Williama Haguea zamijenio sa deklariranim euroskeptikom Phillipom Hammodnom. Naravno, bilo bi nezgodno podsjećati da sve ovo podsjeća na neke ranije priče o “problematičnim” sjeverozapadnim dijelovima višenacionalnih državnopravnih zajednica, odnosno kako su one završile.

A, kako stvari stoje, medijska kretenizacija koja je uzela maha u Hrvatskoj je, kao i kod mnogih drugih patoloških pojava, samo odraz globalnih trendova. Kao što mediji kod nas postaju sve lošiji, tako je i u “civiliziranom” zapadnom svijetu koji bi Hrvatskoj trebao biti uzor. I tamo se mediji koncentriraju kod sve manjeg broja ruku, što pogoduje šačici tajkuna, ali za posljedicu ima sve manje kvalitete i zdrave konkurencije. Na tako nešto bi ukazala priča, koju, ne treba ni podsjećati, hrvatski mediji uopće nisu spomenuli – inicijativa Ruperta Murdocha, australskog medijskog megatajkuna da svojem poslovnom imperiju, kojeg, između ostalog čini hollywoodski studio 20th Century Fox, kao i istoimene TV-mreže, priključi ni manje ni više nego suparnički medijski konglomerat Time Warner.

Mnogi će na ovu vijest reagirati s uobičajenim “a što se to nas tiče”. Dakako, riječ je o kompliciranom i laicima ne baš tako lako objašnjivom procesu, ali, recimo, bilo bi dovoljno podsjetiti da je sve donedavno Murdoch, barem kada se pitalo lijevo-liberalne “hipstere” iz anglosaksonskih zemalja, bio jedan od izvora sveg zla u današnjem svijetu, odnosno upravo su se utjecaju njegovih medija pripisivale izborne pobjede Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, odnosno, u nešto novije vrijeme, Georgea W. Busha. E, sada, ako ova inicijativa prođe (a trebala bi proći, barem ako je suditi po oduševljenim reakcijama na njujorškoj burzi koji ignoriraju demantije vodstva Time Warnera), pod Murdochovu “kapu” bi trebali doći ne samo filmski Warner Bros., kao i popularni kablovski kanal HBO, nego i CNN. Postoje neke procjene da bi Murdoch, ako stvar dođe, mogao posredno ili neposredno kontrolirati 30 % svih medijskih sadržaja u svijetu. To znači da bi 30 % svega što hrvatski medijski konzumenti slušaju preko svojih mobitela, gledaju u kino-dvoranama ili na TV-ekranima, ili na što skakuću u plesnim klubovima, trebalo donositi profit Murdochu i činiti ga još jačim i još utjecajnijim na sva zbivanja u svijetu. Kakve bi dalekosežne posljedice svega toga mogle biti, prilično je nezahvalno predviđati, ali se tog posla, između ostalih, dohvatila Nikki Finke i zaključila da budućnost baš i neće biti dobra po konzumente ali i tvorce medijskih sadržaja.

 

 

“Okupatori” su bili u krivu

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Sjeća li se netko Occupy pokreta? Prije dvije i pol godine je bilo nemoguće švrljati društvenim mrežama, a da se ne nabasa na priče o nečemu novome i revolucionarnom, ideji i organizaciji koja će promijeniti svijet. A što su  idealistički aktivisti koji su htjeli srušiti kapitalizam i uvesti socijalnu pravdu postigli? Malo toga, osim što su u SAD mobilizirali dovoljno aktivističkog topovskog mesa i potpirili dovoljno priče o klasnoj borbi da Obama godinu dana kasnije iščupa svoj drugi (i nezasluženi) mandat. I pri svemu tome u američki i druge svjetske političke rječnike uveli frazu o 1 %.

Sada, pak, izgleda da je i priča o 1 % – odnosno, 1 % stanovništva SAD i(li) svijeta koji drže svu vlast, bogatstvo i moć nasuprot 99 % siromašnih i obespravljenih masa – bila pogrešna. Barem kada je riječ o SAD, čijih se 1% najbogatijih građana dohvatio Derek Thompson u svojoj analizi za časopis Atlantic. I tu se suočio s možda najdrastičnijim primjerom ilustracije stiha “Ni med cvjetjem ni pravice”, odnosno kako je nejednakost, koju su “okupatori” prenosili na cjelokupno društvo, isto tako, a možda i još drastičnije, izražena unutar te “elitne” društvene grupe. Thompson, naime, tvrdi da su od 1970-ih, kada je, po tumačenju suvremen ljevice, sve “krenulo krivo”, odnosno vodeće zapadne države počele demontirati prijašnji socijalni i uvoditi “divlji” neoliberalni model, 99 % od najbogatijih 1 % stagnirali ili nisu dobili ništa od porasta ukupnog društvenog bogatstva. Jedini koji su dobro prošli, odnosno koji su se bezočno obogatili su 1 % od tih 1 %, odnosno 0,01 % cjelokupnog stanovništva.

Pitanje je kakve će te učinke ta spoznaja imati na  vječnu debatu između socijalističke ljevice i liberalne kapitalističke desnice. Nenad Bakić, koji predstavlja potonje, na svom (inače, prilično zanimljivom) blogu tome svemu daje pozitivan spin, sugerirajući da je hiperelita unutar elite posljedica blagotvornih učinaka kapitalizma, odnosno da je čak i među najbogatijima nagradio one koji se znaju prilagoditi “živoj, inovativnoj i kapitaliziranoj ekonomiji”.

Sam Thompson je, pak, u svemu tome nešto pesimističniji, i smatra da 0,01 % ne čine inovatori, riziku skloni  poduzetnici i drugi  heroji kapitalističkog poduzetništva, nego bankari i generalni direktori globalnih korporacija, odnosno da je sve bogatstvo u kome uživaju stvoreno gotovo isključivo manipuliranjem dionicama, odnosno bez ikakve veze sa nekakvom konkretnom “novom vrijednošću” od koje bi koristi mogli imati 99,99 %. Njegov raniji članak, u kome se prvi put pozabavio ovom temom, sugerira da je riječ o ozbiljnom problemu koji bi se mogao pokušati riješiti porezima ili nekakvim sličnim, socijalističkim ili “socijalističkim” modelima preraspodjele društvenog bogatstva.

U svakom slučaju, ako se nove brojke prenesu na Hrvatsku, više nije riječ o 42.848 tajkuna, kvazitajkuna i drugih “kriminalaca” koji ugnjetavaju i pljačkaju ostatak države. Pravih vladara Hrvatske je tek oko 428. A što je blizu ili čak manje od onih famoznih “200 obitelji” koje se navode kao glavni grijeh Tuđmanove ere. Na kraju ispada da je prvi hrvatski predsjednik predviđajući budućnost svoje države bio prilično blizu onoga što joj zapadni, kapitalistički i globalizirani svijet nameće kao svoj standard.

Čekajući europsko proljeće

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

“Prezimiti u Europi”, parola koja već godinama opisuje nedosanjani san poklonika nekih hrvatskih sportskih klubova, sada je, u daleko važnijem kontekstu, postala stvarnost  za većinu hrvatskih građana. Hrvatska je danas dio Europske unije, vratila se tamo “gdje je oduvijek pripadala” i postala dio zajednice s kojom dijeli vrijednosti, te  bi s njom trebala dijeliti i kulturne, ekonomske i razne druge blagodati. Ipak, ispunjenje tog višedesetljetnog sna i dovršetak projekta radi kojeg su položene tolike žrtve teško da danas ikoga ispunjava nekim velikim zadovoljstvom i ponosom. Barem se tako nešto može  zaključiti na temelju kratkog teksta u Jutarnjem listu gdje Jurica Pavičić koristi prigodni blagdanski kontekst kako bi s brutalnom iskrenošću iskazao duboko razočaranje s prvih šest mjeseci članstva Hrvatske u EU, koji su umjesto europskog sna donijeli noćnu moru.

Hrvatska tako ulazi u svoju prvu europsku zimu suočena sa sve poraznijim ekonomskim pokazateljima, bilo da je riječ o tome da se u 23 godine postojanja hrvatskog kapitalizma i demokracije BDP povećao za bijednih 7,9 posto (uvjerljivo najgori rezultat među svim zemljama EU), bilo o stalnom, i čini se, nezaustavljivom opadanju tog istog BDP-a u prethodnih nekoliko godina, kao i isto tako nezaustavljivom porastu broja nezaposlenih. A sve te bešćutne brojke, s kojima se još uvijek može uspješno manipulirati na naslovnicama i prodavati tlapnje o “oporavku” i “skoro pa normalnoj državi u tri godine”, imaju sasvim drugo značenje kada se iz toplih zagrebačkih ureda i bjelokosnih kula spuste   na prljave, hladne ulice s kontejnerima čiji sadržaj sve većem broju novih europskih građana znači razliku između života i smrti, ili u još hladnije i prljavije stanove natovarene neplaćenim računima za struju, vodu i poreze kojima se hrani sve halapljivija armija stranačkih uhljeba po županijama, gradićima i općinicama.

Te mračne kontejnerske stvarnosti je hrvatski kulturni i politički establishment postao svjestan tek kada je referendum, započet zahvaljujući nesposobnoj vladi koja je namjerno bila potpirivala nepotrebni kulturni rat, više nego išta drugo, pokazao koliko je car u Hrvatskoj gol. Sve priče o nekakvoj “naprednoj europskoj Hrvatskoj” i “civilizacijskim vrijednostima”, kao i one zlosretne karte na kojima se Hrvatska nastojala smjestiti na plavo obojani Zapad nasuprot crveno obojanom i “primitivnom” Istoku, pokazale su se kao veliki “ćorak”. Isto, kao što nakon spamanja društvenih mreža s tisućama “PROTIV” twibbona i online anketa u kojima “hipsterski” progresivci na proste faktore rastavljaju “katotalibane”, više nitko  “europsku” inteligenciju, umjetnike i celebove, kad god budu o nečemu iznosili mišljenje, čak i kada su evidentno u pravu, neće shvaćati previše ozbiljno.

A isto tako će se shvaćati “Europa”, koja je izgledala tako atraktivna dok je bila izvan hrvatskih granica i dok se narodu mogla prodavati priča da će biti bolje “jednom kada dođe i kada kod nas zavede red”. Europa je došla, ali, kako to primjećuje Pavičić, samo kao batina, ali bez mrkve, koju su pojele godine ekonomske krize. Oni, koji su, za razliku od hrvatskih medija, malo pozornije pratili ono što se u toj istoj “Europi” događa prethodnih nekoliko godina, zapravo ne bi trebali biti iznenađeni. Hrvatska je danas uistinu dio Europe, i s njom dijeli mnoge stvari, ali uglavnom one negativne – siromaštvo, beznađe, besperspektivnost i spas od sumorne sadašnjosti u “svijetloj” nacionalističkoj, ksenofobnoj i ekstremističkoj prošlosti. Problemi s kojima se suočavaju gubitnici na zagrebačkim ulicama, kao i rješenja koja im se čine prihvatljiva, nisu nimalo različita od problema s kojima se susreću gubitnici na ulicama Sofije, Budimpešte, Varšave, Madrida, a možda uskoro i gubitnici u na to naizgled imunim ulicama Londona, Pariza i Berlina.

Ono što još više deprimira jest spoznaja da je za to veliku odgovornost snosi trenutna vlast, koju bi mnogi proglasili najgorom u povijesti suvremene Hrvatske, a još više njih s velikim zadovoljstvom ovog trenutka najurili iz Banskih dvora i Sabora. Problem je, naravno, u tome što alternativa toj istoj vlasti, barem kada je u pitanju njena sestrinska stranka, koja nastavlja praksu prema kojoj se na vlast dolazi tako da se ne radi ništa i čeka da ona padne poput kruške. I toga su, barem zasad svjesni, birači koji su sačuvali dovoljno strpljenja i živaca da trenutne štetočine u anketama još uvijek vide  kao manje zlo.

U međuvremenu će se gnjilež nastaviti, možda čak do trenutka kada ulice hrvatskih gradova počnu sličiti na ulice varšavskog geta. Zima će biti teška, ali se neće ništa ozbiljno dogoditi. Barem u to vjeruje Deana Knežević, sudeći po njenom članku u Autografu, gdje se neke važnije promjene predviđaju tek na proljeće. Možda je u pravu, ali su nas prethodne godine u Hrvatskoj naučile da budimo pesimisti. Na proljeće možda bude uistinu nekakvih promjena, ali ne onakvih koje želimo. Povijest nas uči da na proljeće tradicionalno započinju aktivnosti koje se vezuju za “junačku” prošlost i kulturu nekih dijelova svijeta. Poput onog od koga je Hrvatska odlaskom u “Europu” tako očajnički željela pobjeći, ali kojem ipak na kraju pripada.