Joe Berlinger uživa reputaciju jednog od najpoznatijih dokumentarnih filmaša suvremene Amerike, uglavnom zahvaljujući djelima koja promoviraju socijalnu pravdu i podižu svijest o raznim društvenim nepravdama u Americi i svijetu. Najpoznatije među njima je Paradise Lost, trilogija posvećena zloglasnom slučaju Memphis Three, koja je na kraju rezultirala puštanjem na slobodu triju tinejdžera nakon gotovo dva desetljeća zatvora izdržanog zbog sadističkog dječjeg ubojstva za koje mnogi sumnjaju da ga uopće nisu počinili. Paradise Lost je, između ostalog, potaknuo Netflix da proizvede slično tematizirani Making a Murderer, vrlo cijenjeni dokumentarni serijal koji je na mnogo načina definira suvremeni žanr “true crimea”. Godine 2021. je Netflix angažirao Berlingera za produkciju antologije true crime dokumenatraca naslovljene Crime Scene; prvi je bio The Vanishing at the Cecil Hotel, a odmah nakon njega uslijedio je The Times Square Killer.
Slučaj prikazan u ovoj seriji odnosi se na Richarda Cottinghama, kompjuterskog operatera koji je između 1965. i 1980. godine ubio najmanje dvadeset žena u New Yorku i New Jerseyju. Njegove su žrtve uglavnom bile prostitutje, a njegov modus operandi često je uključivao namjerna sakaćenja radi sprječavanja identifikacije leševa. Najmanje tri njegove žrtve bile su u New Yorku, radile su kao prostitutke na području Times Squarea — kvarta koji je u 1970-im i ranim 1980-ima bio ozloglašen kao gnijezdo seks ndustrije. Ubojstva su izazvala veliku publicitet, a mediji su ubicu prije njegova uhićenja i osude prozvali “Torso Killerom” (“Torzo ubojicom”).
Berlinger pokušava Cottinghamove zločine smjestiti u širi socioekonomski i kulturni kontekst. Ukazuje na zakone protiv prostitucije zbog kojih su Cottinghamove stvarne i potencijalne žrtve bile nepovjerljive prema obraćanju vlastima oko njegova sumnjivog i uznemirujućeg ponašanja. Žena koja se bavi ilegalnim poslom teško bi mogla računati na blagonaklon tretman policije onog doba, a upravo tu ranjivost predator poput Cottinghama je i eksploatirao. Berlinger također navodi da je odsutnost onoga što se danas podrazumijeva – video nadzora, moderne forenzike, kompjuterskih baza podataka i međuagencijske suradnje između policije New Yorka i New Jerseyja — Cottinghamu omogućila da svoju strahovladu nastavi duže od desetljeća. U tom je smislu serija nastavila analitičku ambiciju koju je Berlinger pokazao u The Vanishing at the Cecil Hotel, iako ovoga putem kontekstualni materijal služi naraciji, umjesto da je guši.
Tehnički gledano, Berlinger primjenjuje isti pristup kao u prethodnom dijelu, gradeći priču oko intervjua s policijskim detektivima, novinarima i znanstvenicima koji zajednički stvaraju živopisnu sliku pred-Giulianijevog New Yorka koji je davno nestao — grada u koji je godinama mučila fiskalna kriza, sveprisutna korupcija i ulice na kojima su se pravila obične civilizacije vidljivo raspala. Za gledatelje odrasle uz danas sterilni, turistima namijenjeni Manhattan, ta evokacija izgubljenog urbanog pakla je možda najvrjedniji element serije.
Cijeli serijal, koji se sastoji od samo triju epizoda, znatno je kraći od prethodnika — i ta sažetost pokazala se njegovom najvećom vrlinom. Dok je The Vanishing at the Cecil Hotel banalnu tragediju razvukao preko četiri sata, prepunih ponavljajućih uvodnih kadrova, dosadnih dramatizacija i nezdrave fiksacije na amaterske internetske detektive, The Times Square Killer ne iscrpljuje gledateljevu strpljivost. Vrlo je usredotočen i direktan, i iako ne otkriva ništa osobito novo ni prosvjetljujuće – ni o samom Cottinghamu, ni o epohi u kojoj je djelovao – priča je dobro ispričana i zadovoljavajuća te rado gasi apetit većine ljubitelja true crimea.
The Texas Killing Fields, kasniji treći dio kojeg je režirala Jessica Dimmock, ponovno pokazuje koliko lako format može posrnuti – njegova zbrkana i prebrza završna epizoda upropastila je dva solidna sora postavljanja priče – što disciplinu The Times Square Killera čini još dragocjenijom u usporedbi.
Ipak, serija nije bez mana. Kontekstualne ambicije povremeno djeluju kao niz pripremljenih teza umjesto kao organski uvidi, a neki ispitanici – posebice akademici – govore u općenitostima koji malo dodaju. Same žrtve, unatoč najboljim namjerama filmaša, ostaju pomalo skice, poznatije po onome što im je učinjeno nego po tome tko su bile. To je poznata slabost žanra, ali od filmaša Berlingerova kalibra, s njegovom reputacijom humanizacije društvene marginе, moglo se očekivati da učini više.
Sve u svemu, međutim, Crime Scene: The Times Square Killer sažet je, kompetentan i gledljiv primjerak true crime filma – dokaz da format antologije najbolje funkcionira kada vjeruje svojoj građi i odupire se porivu da se razvuče.
OCJENA: 6/10 (+++)
