Trijumf i tragedija Ratova zvijezda

Povijest filmske umjetnosti nije samo povijest velikih filmova. nego i povijest velikih filmova koji iz svakojakih razloga nisu nikada bili snimljeni. Svega toga su prilično svjesni najstariji fanovi Ratova zvijezda, odnosno, da budemo precizniji, originalne trilogije snimljene 1970-ih i 1980-ih. Prvi film, snimljen 1977. i danas poznat kao Nova nada, predstavljao je jedan od najvećih fenomena popularne kulture 20. stoljeća. Drugi film, Imperija uzvraća udarac, čija se 30. obljetnica upravo slavi, se smatra jednim od najboljih nastavaka u povijesti Hollywooda, ako ne i jednim od najboljih ostvarenja SF-žanra u povijesti.

Treći film, Povratak Jedija, je 1983. godine je trebao biti nešto slično, ali je danas gotovo zaboravljen i među starim warserima, usprkos komercijalnog uspjeha koji je postigao, predstavlja razočaranje, ako ne i izdaju. Jedino je nova trilogija, koja je izazvala sveopće zgražanje i neprijateljstvo, pomogla tom filmu da malo popravi reputaciju, ali tek u usporedbi. U svoje je vrijeme izazivao mrštenje pri pomisli na “dražesne” Ewokse i ultra-sladunjavi hepi end, tako različit od dostojanstvene Nove nade i realistične Imperije.

Gary Kurtz, producent prva dva filma i nekad najbliži suradnik Georgea Lucasa, u izjavi za Los Angeles Times je potvrdio sve ono što su fanovi originalne trilogije pretpostavljali, ali nikada nisu mogli dokazati – da je Povratak Jedija remek-djelo koje je, poput prequela, uništila Lucasova orijentacija na sirovu “komercijalu” i vlastita bahatost. Prema Kurtzu, Jedi je trebao biti isto onako mračna, odnosno “realna” priča u kojoj “dobri momci” dobijaju batine, odnosno u kojoj su Han Solo ili Lando Carlisian trebali “kupiti farmu”, tj. poginuti prije odjavne špice. Međutim, Lucas je tada gledao u financijske brojke i zaključio da više zarađuje prodajući igračke nego filmska prava; Jedi je, dakle, trebalo podrediti igračkama, odnosno dječici koja će vrištati roditeljima da ih kupe. Zato su se usred filma pojavili omraženi Ewoksi, a kraj završio poput najsladunjavije bajke. Kurtz se, kako tvrdi, s time nije htio složiti, pa je nakon Imperije odlučio s Lucasom prekinuti suradnju.

Fanovi originalne serije mogu samo zamišljati što bi se dogodilo da je bilo suprotno, tj. da je nakon drugog filma Lucas, a ne Kurtz, otišao, odnosno da je trilogija bila onako zaokružena i onako savršena kakvom je trebala biti. To su pitanja na koja, s druge strane, fanovi Sumraka najvjerojatnije neće razbijati glavu.

Oglasi

Otkrivene neobjavljene SF-priče Stiega Larssona

“Živi brzo, umri mlad i budi lijep leš”, su riječi kojima je svojevremeno James Dean opisao ono što predstavlja jedan od najefektnijih metoda stjecanja trajne slave. Švedskom novinaru i književniku Stiegu Larssonu je to uspjelo iako se u potpunosti nije pridržavao te formule, čekavši na svoje preseljenje u Veliku nebesku redakciju u dobi od 50 godina. Nedugo nakon smrti je objavljen prvi roman iz Millennium trilogije koji je postao međunarodni bestseler, dobio filmsku ekranizaciju i koga upravo čeka američki remake.

Larsson je originalno planirao napisati čak deset romana iz Millennium trilogije, ali ga je smrt zatekla dok je napisao polovicu četvrtog, oko čijih autorskih prava se sada glođu njegova obitelj i dugogodišnja životna partnerica. No, kako stvari stoje, priča o Larssonu nije završena, jer je danas objavljeno kako su otkrivene dvije priče koji je Larsson kao 17-godišnjak godine 1970. poslao časopisu Jules Verne.

Nema sumnje da će otkriće ranih Larssonovih radova izazvati senzaciju, odnosno snažan pritisak da se oni objave (a možda i nekom holivudskom producentu opet na pamet padnu kojekakve bolesne zamisli). Magdalena Gram, zamjenica direktora švedske Nacionalne banke, gdje se Larssonovi rukopisi čuvaju, upozorila je, pak, javnost da njihovo objavljivanje možda i nije tako dobra ideja, odnosno da bi “reputacija pokojnog pisca mogla biti umanjena”.

S obzirom da je riječ o ranim radovima iz vremena kada Larsson nije imao nikakvog iskustva, a i s obzirom na vlastita spisateljska iskustva, rekao bih da se slažem s Gramovom. Za neke tajne je najbolje da ostanu neotkrivene.

Svi smo mi Logan 5

Kada god pročitam tekst nalik na ovaj, uvijek se sjetim filma Loganov bijeg. Prije nego što Hollywood još jednim bezveznim remakeom (nalik na ovaj) uništi uspomenu na dobar SF, bit će zanimljivo vidjeti koliko je dobar tri desetljeća nakon premijera.

Nekako mi se čini da se u njemu neće uživati kao što je autor ovih redova uživao kada ga je vidio prvi put. Ali, razlog za to neće biti u tragično zastarjelim specijalnim efektima ili mnogo boljim prigodama da se gledaju oskudno odjevene dame. Demografija, globalna recesija i ljudska glupost će neke od detalja prikazanih u tom filmu premjestiti iz isključivog domena znanstvene fantastike.

“V” preživjela prvu sezonu

Godinu dana nakon što je trijumfalno najavljena, američka SF-serija “V” je uspjela – usprkos mnogim zlogukim prorocima i brojnim problemima –  preživjeti prvu sezonu. ABC je najavila kako će se sljedeće godine emitirati druga sezona. Ta vijest fanovima serije dolazi nakon niza špekulacija da su joj dani odbrojani – što zbog malenog broja emitiranih epizoda, što zbog problematičnog rejtinga, a što zbog optužbi da  kroz tu seriju “reakcionarni elementi” u Hollywoodu podrivaju Obamu.

S obzirom da je ova serija uspjela preživjeti prvu sezonu, malo je vjerojatno da ćemo je vidjeti na programu RTL Televizije.

“Riverworld” – Možda treća bude sreća…

Prekidam svoje praćenje dramatičnog prijenosa vlasti u Ujedinjenom Kraljevstvu radi par zapažanja na temu “Riverworlda”, američko-kanadske mini-serije koja je sinoć prikazana na SciFi Channelu. Za kanal poznat po remakeovima klasike ovo predstavlja ekstreman slučaj, s obzirom da je u pitanju njegov drugi po redu pokušaj da se ekranizira “Riječni svijet”, popularni ciklus SF-romana slavnog Philpa Jose Farmera. Nakon dvosatnog TV-filma iz 2003. godine koji je ispao kao neuspjeli pilot (i, naravno, kao mnogi TV-promašaji završio na programu RTL Televizije) ovo je novi pokušaj da se stvori TV-serija na temelju tog popularnog iniči intrigantnog predloška.

Mini-serija koja je nešto duža – četiri sata – ne izgleda da će ponoviti uspjeh “Galactice”, odnosno da će na temelju nje biti snimljena prava TV-serija. Glavni je razlog prije svega u ljigavom scenariju koji je predložak izmijenio do neprepoznatljivosti (protagonist romana je pretvoren u negativca) ali i slabom budžetu koji je fascinatni Riječni svijet učinio tako prozaičnim, odnosno veliku rijeku sveo na više nego prepoznatljivu okolicu Vancouvera kojoj tek tu i tamo pokoji CGI-efekat daje ne baš previše uvjerljivu iluziju da je riječ o nekom dalekom planetu.

Za vjerovati je da će nakon ovog fijaska prije ili kasnije netko ponovno pokušati ponovno predočiti “Riječni svijet” na velikim ekranima. Ako to ponovno bude SciFi Channel, za nadati se je da će “treća biti sreća”.

“Fantom” – Prvi dojmovi

Ako Hollywood u posljednje vrijeme ima problema s pronalaženjem originalnih priča, SciFi Channel – odnedavno preimenovan u SyFy – ima ih još više. Barem se takav dojam može steći na osnovu toga da su mnogi od njegovih najpoznatijih produkcija u pravilu obrade, adaptacije ili remakeovi ranije snimljenih filmova, stripova ili TV-serija. Dojam će bez svake sumnje pojačati i “Fantom”, mini-serija za koju se mnogi nadaju da bi mogla postati “prava” serija, odnosno predstavljati još jednu ekranizaciju legendarnog i globalno popularnog stripa.

Po onome što su gledatelji Sci Fi Channela na ovim prostorima mogli vidjeti (a što će Amerikanci vidjeti tek za mjesec-dva), “Fantom” predstavlja pokušaj da se originalni materijal osuvremeni do neprepoznatljivosti. Fantomova maska više ne izgleda kao klasična Fantomova maska; Keith Walker više nema Diane Palmer za družicu, a umjesto šakama i pištoljima se protiv kriminala bori sa raznoraznim high tech gadgetima. Radnja je umjesto u egzotičnu tropsku Bengalu smještena na sumorne ulice New Yorka.

Da li će tako radikalne promjene zapečatiti sudbinu novog “Fantoma”? Ne bi me iznenadilo da producenti dignu ruku od cijele ideje, odnosno da projekt suvremenog “Fantoma” propadne, isto onako kao što je propao film iz 1996. godine. S druge strane, “Galactica” pokazuje da radikalne izmjene u odnosu na original same po sebi ne moraju izgledati kao loša stvar. Ako bi se serija snimala na Havajima, i radnja bila smještena u Bengalu, možda bi se za nekih 20+ epizoda i moglo nešto napraviti.

Ono što bi, pak, moglo predstavljati ozbiljan problem jest Ryan Carns u naslovnoj ulozi. Nekako mu nedostaje karizme za pravog Fantoma. Jean Marchand – koji dosta podsjeća na Alana Arkina – je, pak, daleko bolji kao prilično kompleksan lik Fantomovog pomoćnika. Ako bi se serija nastavila, na njoj bi se trebalo dosta poraditi. Pitanje je hoće li SyFy za to imati novaca i razumijevanja. “Djeca Dine” – nastavak ne baš najsretnije “Dine” – pokazuje da SyFy zna nekada izvlačiti svoje serije iz mediokritetskog gliba. Možda na kraju balade od svega ovoga i ispadne nešto nalik na “Galacticu”, ali u to se nije pametno kladiti.

Izgubljeno filmsko evanđelje

1990-e će biti prilično zanimljive godine za buduće povjesničare filma, i to prije svega zbog onog što se nazivalo fin du siecle, odnosno milenijski zeitgeist. Ili, po naški, snimala se hrpa filmova ne temu godine 2000. i što se to opako valja iza brda. Jedan od zanimljivijih naslova tog žanra bi bez svake sumnje trebao biti britanski SF-triler Split Second iz 1992. godine.

Iako je u pitanju ne baš najsretnija kombinacija SF-a i nadnaravnog horora koju jedino spašava gotovo parodijsko inzistiranje na testosteronskim “buddy buddy” klišejima, najzanimljiviji detalj iz današnje perspektive jest prikaz Londona 2008. godine. Autori su, naime, zamislili apokaliptičnu viziju grada poplavljenog globalnim zatopljenjem. S obzirom da takve apokalipse ipak nije bilo, razumljivo je da ovaj film – čije promašeno proročanstvo više nije “politički korektno” – u medijskom establishmentu kojim dominiraju Gajini sljedbenici ima isti tretman kakvo je svojevremeno u kršćanstvu imalo Evanđelje po Tomi, Evanđelje po Petru i druga  “izgubljena evanđelja”.

Na jesen izlazi Battlestar Galactica Online

Bigpoint, tvrtka koja se specijalizirala za MMO igre za web-preglednike, najavila je kako će tokom ovog mjeseca na Konferenciji razvijača igara predstaviti svoj novi projekt – Battlestar Galactica Online, taktičko-pustolovnu MMO igru temeljenu na popularnoj TV-seriji. Samu igru izrađuje norveški studio Artplant, a Universal će pomoći pri televizijskoj produkciji koja bi trebala malo ukrasiti grafiku. Najavljuje se kako će igra – u kojoj igrači mogu birati hoće li biti ljudi ili Cylonci – predstavljati “novi standard” za MMO igre zahvaljujući 3D grafici, kao i da igračima neće trebati klijent. Najavljen je njen izlazak na jesen, kada će ispočetka biti eksluzivno dostupna na stranici TV-kanala SyFy (bivši SciFi Channel).

Moram priznati da sam malo skeptičan, ali je, s druge strane, Star Trek Online pokazao da se takve igre uz malo truda i strpljenja mogu pokazati dostojnim svog hypea.

BBC preko “Doctor Whoa” htio srušiti Margaret Thatcher?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Margaret+Thatcher&iid=2976259″ src=”2/8/b/7/Margaret_Thatcher_470e.jpg?adImageId=10290041&imageId=2976259″ width=”234″ height=”156″ /]

Margaret Thatcher se može pohvaliti titulom jednog najvećih državanika 20. stoljeća, ali će je povijest pamtiti i kao gotovo nepresušan izvor inspiracije brojnih glazbenika, filmaša i drugih umjetnika, koji su neka od najboljih i najutjecajnijih djela stvorili nastojeći izraziti nezadovoljstvo njenom politikom. U svemu tome je najzanimljivije da su neki to činili i s novcem koje je dotična prikupljala od poreznih obveznika. Ili se barem takav dojam može steći nakon priznanja nekih od autora kultne BBC-jeve SF-serije Doctor Who.

Sebastian McCoy, tumač Doktorove uloge, te Alex Cartmel, glavni scenarist, su izjavili kako su epizode te serije emitirane 1988/89. bile napisane s namjerom da kritiziraju Margaret Thatcher, odnosno da s nizom “implicitnih” poruka potaknu britanski narod na “Tardis revoluciju” kojom će premijerka biti izbačena iz Downing Streeta. U tu je svrhu napravljen zaplet na koloniji Terra Alpha kojom tiranski vlada vanzemaljka po imenu Helen A (koju je tumačila Sheila Hancock) i eksploatira robove u rudnicima. Njen kraj su predstavljala pobuna robova, za koju su autori kasnije rekli da je inspirirana velikim rudarskim štrajkom sredinom 1980-ih. U jednoj od epizoda je, pak, Doktorov lik izgovorio propovijed protiv nuklearnog oružja temeljenu na propagandnim materijalima CND, pacifističke organizacije koja je bila među najžešćim protivnicima Margaret Thatcher. Još je eksplicitniji bio pod BBC-ovom licencom izdan dječji roman o Doctor Whou pod nazivom Turlough and Earthlink Dilemma, u kojemu je glavni negativac bio diktator po imenu Rehctat – što je bilo lako prepoznati kao ime “Thatcher” napisano obrnuto.

Ova priznanja – uključujući i Cartmelovo da se “nadao kako će srušiti vlast” – daju za pravo Thatcheričinom doglavniku i vodećem konzervativnom političaru Normanu Tebbitu koji je BBC još 1980-ih optužio da predstavlja leglo “marksističke mafije”. Cartmelov scenaristički tim su, pak, činili “bijesni mladi ljudi” koji su bili rodbinski ili poslovno povezani s vodećim ličnostima britanske radikalne ljevice, uključujući marksističke filozofe ili socijalno orijentirane filmaše kao što je Ken Loach.

Njihovi napori, međutim, nisu urodili plodom. Do “Tardis revolucije” nije došlo, te je “Doctor Who” skinut s programa 1989. godine zbog slabe gledanosti.

S druge strane, sumnjam da je slaba gledanost glavni razlog zbog koga na HRT-u nikada nećemo vidjeti TV-serije gdje je glavni demonski negativac žena po imenu Rosok. Isto kao što je donedavno bilo iluzorno očekivati HRT-ove serije gdje bi oličenje zla bio bahati kradljivac vremenskih linija po imenu Redanas.

A gdje je perje?

Malo sam bacio na pogled na SciFi Channel gdje je jedan od filmova koji se vrti na programu i Planet Raptor. Kao što i samo ime sugerira, glavne  “zvijezde” tog filma su dinosauri koje je proslavio Steven Spielberg u Jurskom parku. Naravno, ovaj film nije ni do koljena Spielbergovom, a to se odmah vidi zahvaljujući lošoj kvaliteti CGI-ja zaslužnog za raptore.

Međutim, sam CGI i nije toliki problem, koliko činjenica da raptori ljeta Gospodnjeg 2010. nisu i ne mogu biti isti oni raptori koji su plašili malu djecu ljeta Gospodnjeg 1993. A razlog za to je da raptori modernog doba imaju perje, odnosno da je svatko tko je gledao Discovery Channel zna da su raptori, kao preci današnjih ptica imali perje, a o čemu postoji kakav-takav konsenzus među paleontolozima još od sredine 1990-ih.

Dakle, glavni problem Planeta raptor je u tome što raptori u tom filmu nemaju perje. Nedostatak perja kod raptora je stvorio isti problem inače sjajnoj BBC-jevoj seriji Šetnja s dinosaurima iz 1999. godine. Njeni tvorci su, za razliku od Spielberga, znali za perje, ali krajem 1990-ih CGI-tehnologija odnosno budžet za istu jednostavno nije bila na takvoj visini da omogući prikaz pernatih raptora. Zato su raptori u toj seriji završili bez perja.

Uzimajući u obzir da je Šetnja s dinosaurima stara samo jedno desetljeće, a već sada izgleda beznadno zastarjelo, postavlja se pitanje što će biti s mnogim sličnim filmovima gdje je jedina atrakcija CGI. Odgovor na to pitanje daje Titanic, koji je svojevremeno ljude ostavljao otvorenih usta, a danas izgleda kao banalna i nimalo produhovljena melodrama. Nešto slično bi se moglo dogoditi i Avataru, iako ne tako brzo da spriječi žetvu “Oscara”.