RECENZIJA: Crni član KKKlana (BlacKkKlansman, 2018)

CRNI ČLAN KKKLANA
(BLACKKKLANSMAN)
uloge: John David Washington, Adam Driver,
Laura Harrier, Topher Grace
scenarij: Charlie Wachtel, David Rabinowitz, Kevin Wilmott & Spike Lee
režija: Spike Lee
proizvodnja: Focus Features, SAD, 2018.
trajanje: 135 min.

Nedavno preminuli američki predsjednik u povijest nije ušao kao ličnost sposobna izazvati izrazite emocije pa je pomalo neobično da je ono što predstavlja de facto početak karijere dvojice politički “najnabrijanijih” američkih filmaša koincidiralo upravo s mandatom Busha Seniora. 1989. godine je filmski svijet tako kroz dokumentarac Roger i ja i igrani film Uradi pravu stvar upoznao Michaela Moorea i Spikea Leeja. Obojica su svoje reputacije izgradili prikazujući naličje suvremenog kapitalizma iz perspektive zajednica iz kojih potječu – u Mooreovom slučaju osiromašenih katoličkih radnika u post-industrijskom Rust Beltu, a u Leejevom slučaju Afroamerikanaca koji se više od stoljeće i pol nakon ukidanja ropstva i pola stoljeća nakon formalnog ukidanja rasne segregacije nalaze u inferiornom položaju u odnosu na bjelačku većinu. Obojica filmaša su, također, tokom sljedeća tri desetljeća imali kvalitetom prilično raznovrsne filmografije, pri čemu je primjetno da im je kritika i kulturni establishment u pravilu bio naklonjeniji u vremenima kada bi u Bijeloj kući sjedio republikanac nego demokrat. To se dijelom može protumačiti time da su likovi poput Busha Juniora ili Trumpa, odnosno s njima povezane politike, Mooreu i Leeju služili kao daleko zahvalniji izvor inspiracije, kao i time da su njihove bijesne propovijedi protiv zala suvremene Amerike bilo daleko teže shvatiti ozbiljno kada je Amerika bila utopijskom zemljom meda i mlijeka pod Clintonom i Obamom. Stoga ne iznenađuje da je Crni član KKKlana, najnoviji i jedan od politički najangažiranijih filmova Spikea Leeja, snimljen upravo sada, a ne prije tri godine, kao što još manje iznenađuje da je među salonskom ljevicom izazvao apsolutno oduševljenje, koje se može vidjeti i kroz prestižnu Zlatnu palmu na Kanskom festivalu.

Radnja filma se temelji na istinitim događajima, odnosno na autobiografskoj knjizi bivšeg policajca Rona Stallwortha u kojoj je opisao istragu koju je vodio u Coloradu Springsu 1970-ih. Na samom početku Stallworth (Washington) postaje prvi afroamerički pripadnik lokalne policijske službe, te se, kao i mnogi njegovi sunarodnjaci, mora suočavati s rasističkim predrasudama koje su tih godina bile široko rasprostranjene među njegovim kolegama. Njegova crna boja kože, međutim, postaje prednost kada lokalna policija odluči nadzirati lokalne crnačke militante te je Stallworth kao prikriveni agent poslan nadzirati njihove aktivnosti. Zadatak je uspješno obavljen, te Stallworth ne samo što upozna privlačnu crnu studentsku aktivisticu Patrice Dumas (Harrier), nego je toliko impresionirao pretpostavljene da ga trajno premještaju u obavještajni odjel. Tamo dolazi na ideju da se na sličan način infiltrira u ekstremnu bjelačku rasističku organizaciju Ku Klux Klan, i to tako što, izdajući se za bijelca, telefonski pozove broj koji je vidio u novinskom oglasu. Klanovci su oduševljeni mogućnošću da dobiju novog regruta, ali Stallworth se iz razumljivih razloga, ne može s njima sresti osobno. Kao zamjena, koja će ga “glumiti”, ulazi njegov bijeli kolega Flip Zimmerman (Driver) koji pokazuje još veći talent za infiltraciju te stekne povjerenje ne samo lokalnih klanovaca, nego i Davida Dukea (Grace), vođe Klana koji tih godina pokušava tu organizaciju transformirati i učiniti ponovno relevantnom kroz nanovo “ispeglani” imidž.

Zaplet Crnog člana KKKlana je fascinatna, gotovo nevjerojatna “hollywoodska” priča koja je dušu dala da se od nje napravi ostvarenje koje bi istovremeno moglo biti uzbudljivi triler, izuzetno zabavna crna komedija i snažan politički komentar. Nema sumnje da su nešto slično mislili barem neki od članova četveročlanog scenarističkog odbora, ali je na kraju prevagnuo Lee kojeg je zanimao isključivo zadnji dio formule. Njegov najnoviji film tako u suštini govori sve ono o čemu je Lee bio govorio kroz cijelu svoju filmografiju – crni Amerikanci su bili, još jesu i bit će žrtve rasističkog zlostavljanja i nepravde koje će postojati dok god bude bilo bijelaca, barem onih protestantske vjere ili barem u onom broju koji sprečava da se kroz politički proces ili na neke revolucionarne načine u potpunosti ne isprave sve krive Drine američke povijesti. Ta poruka sama po sebi nije problem i sam Lee je u svojoj karijeri pokazao da ga ne može spriječiti da stvori neke izuzetne filmove. U ovom filmu, međutim, tu poruku gledateljima upućuje suptilnošću buldožera, a nauštrb osnovnog zapleta koji se doima kao da je zalutao u nečiju političku propovijed. Gledatelji će zbog toga biti zbunjeni, poput prologa u kojem anonimni klanovski propagandist (kojeg tumači Alec Baldwin) pjeni protiv 1960-ih okončane segregacije, a slično se može reći i za segmente kojima se Lee nastoji obračunati sa hollywoodskom baštinom, prije svega filmovima kao što su zloglasno Griffithovo Rađanje nacije – koji je izrijekom (a što, na žalost, povijesno točno) navedeno kao jedan od katalizatora za renesansu Klana u 20. stoljeća, tako i Prohujalo s vihorom koje se nešto implicitnije optužuje za paternalistički odnos prema crnačkoj zajednici. S druge strane je u filmu vidljiv veliki trud da se KKK 1970-ih prikaže kao svojevrsna preteča ili katalizator Trumpa, pa tako klanovci izrijekom ponavljaju Trumpove parole, a jedan od Stallworthovih kolega čak iznosi mišljenje da će jednog dana u budućnosti rasist doći u Bijelu kuću tako da rasističke predrasude “upakira” kroz nešto legitimnije parole o ilegalnoj imigraciji; Stallworth, dakako, izražava nevjericu da će se to jednog dana dogoditi, iako publika, barem ona kojoj se Lee obraća, neće imati problema da zaključi kako se u stvarnosti dogodilo drukčije. Lee, koji je ponekad znao svojim izjavama, poput one o filmovima na temu Holokausta, prekršiti od neka od hollywoodskih nepisanih pravila, ovog puta ništa ne ostavlja slučaju, pa je tako za Ku Klux Klan jasno određeno da nije riječ samo o rasističkoj, nego i o antisemitskoj organizaciji. Zbog svega toga je Stallworthov partner “prekršten” u Židova i film dobio podzaplet vezan uz njegovo nastojanje da ponovno otkrije, odnosno od rasističkog šljama sakrije svoj židovski identitet. No, Leeju to nije dovoljno pa mora dovesti prošlost u vezu s mračnom trumpovskom sadašnjošću i film završiti zloglasnim snimkama prošlogodišnjih uličnih nereda i sukoba rasističkih prosvjednika sa antifašistima u kojima je smrtno stradala mlada djevojka. Time je Lee pokazao koliko je u stanju podcijeniti inteligenciju svoje publike.

To, dakako, ne znači da je Crni član KKKlana nema svojih aduta. Čak i uz nedostatak suptilnosti se u filmu može pronaći nešto humora, pa i trenutaka kada Lee odaje dojam da uistinu uživa u onome što radi. To se, na primjer, može vidjeti u scenama koje rekonstruiraju govor znamenitog crnačkog militanta Stokeya “Kwame Ture” Carmichaela (čiji lik tumači Corey Hawkins) ili šarmantne rekonstrukcije u kojoj Stallworth i njegova partnerica uživaju plešući na soul glazbu. Gluma je, dakako, na visini. To se odnosi na Washingtona, koji je sve do sad bio poznat kao sin mnogo poznatijeg Denzela, kao i uvijek pouzdanog Drivera koji se hrabro nosi s trostrukom ulogom, a sjajan je i Topher Grace kao Duke. Iako je riječ o suštini dobrom i na trenutke zabavnom filmu, teško je izbjeći dojam da će poput Fahrenheita 911, još jednog filma koji je zahvaljujući političkim kriterijima osvojio Zlatnu palmu, pasti u zaborav onog trenutka kad se promijeni stanar Bijele kuće.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Travelers (sezone 1-2, 2016-2017)

Ovih dana je mnogo komentara posvećenih 100. obljetnici završetka Prvog svjetskog rata pri čemu mnogi od njihovih autora izražavaju svoje neslaganje s nekim od tada donesenih odluka, smatrajući ih uzrokom svih zala koja su pogodila i još uvijek pogađaju ovaj dio svijeta. Neki od tih “generala poslije bitke” tvrde da se ne samo moralo nego i moglo drukčije, odnosno da bi promijenili povijest da im se pruži prilika. Taj koncept je izuzetno popularan u žanru znanstvene fantastike, bez obzira na raznorazne probleme koje izaziva vremenski paradoks. O tome svjedoči da je mijenjanje povijesti uz pomoć vremenskog putovanja u ovom desetljeću postalo zapletom nekoliko televizijskih serija – od Continuuma, preko 12 majmuna do Netflixove TV-serije Travelers (Putnici).

Radnja je smještena u današnje doba u neimenovanu američku metropolu (koju, po dobrom starom običaju, “glumi” ljubiteljima brojnih serija izuzetno prepoznatljivi kanadski Vancouver). U njega je iz neodređeno daleke, ali očevidno apokaliptične budućnosti poslan jedan od timova vremenskih putnika sa zadatkom da spriječi neimenovanu kataklizmu koja je skoro u potpunosti zbrisala čovječanstvo. Buduća tehnologija nije omogućila neposredno putovanje, nego tek prijenos svijesti u tijela živućih ljudi u prošlosti; pri tome su iz etičkih i drugih razloga namjerno odabrani oni koji su bili predodređeni da umru. Tako Putnik 3468 preuzima tijelo agenta FBI Granta MacLarena (Eric McCormack) neposredno prije nego što je trebao poginuti prilikom rutinske istrage; putnik 3569 preuzima tijelo mentalno zaostale čistačice Marcy Warton (Mackenzie Porter) neposredno prije nego što su je trebale na smrt pretući ulične barabe; putnik 3465 preuzima tijelo afroameričke domaćice Carly Shannon (Nesta Cooper) prije nego što ju je trebao ubiti nasilni partner; putnik 0115 preuzima tijelo srednjoškolca Trevora Holdena (Jared Abrahamson) prije smrti u MMA meču, a putnik 3326 preuzima tijelo ovisnika o heroinu Phillipa Pearsona (Reilly Dorman) prije fatalnog predoziranja. Svi oni preživljavaju i preuzimaju identitete prethodnih “domaćina”, dok istovremeno služe kao vođa, bolničarka, taktičarka, inženjer i povjesničar. Njihov je zadatak raznoraznim manipulacijama i trikova mijenjati povijest na osnovu izuzetno složenih i nedokučivih instrukcija koje im iz budućnosti šalje Direktor, umjetna inteligencija koja je osmislila tzv. Veliki plan. Međutim, pri tome im probleme ne čini samo izuzetno teško prilagođavanje bitno različitom svijetu 21. stoljeća, nego i to da se počinju zbližavati sa prijateljima, obiteljima i kolegama svojih bivših “domaćina”, ali i sukobljavati s drugim vremenskim putnicima čiji su motivi ili vizije budućnosti bitno različiti od njihovih.

Netflix je seriju emitirao u dvije, nekoć “mini”, a dana standardne sezone od po 12 epizoda, koje daju relativno čvrsti narativni okvir, ali također omogućavaju i nešto malo više fleksibilnosti u pojedinim epizodama koje mogu istražiti sporedne podzaplete ili likove. Scenaristi su ispravno zaključili da je budućnost iz koje putnici dolaze najbolje ostaviti neodređenom, odnosno tek dati pojedine natukniice o tome koliko je, zapravo, neugodna. Travelers je najbolja dok se drži tih načela, odnosno dozvoljava publici da sama donese zaključke; onog trenutka kad se pojedini detalji pojavljuju u vizijama putnika, odnosno kada se izrijekom spominju katastrofe koje putnici trebaju spriječiti, serija izgleda prilično slabo. Isto tako, pojedini podzapleti se čine ne baš previše produhovljenim pokušajima da se sa uobičajeno salonsko-ljevičarskih pozicija propovijeda o nekim aktualnim problemima današnjeg svijeta, kao što su populizam, imigracija ili seksualno zlostavljanje. Dojam spašava to što su misije koje poduzimaju putnici ne samo složene, nego i opasne, pa nekad zahtijevaju i borilačke vještine i baratanje vatrenim oružjem, te će zbog toga Travelers u mnogo čemu zadovoljiti ljubitelje akcijskih scena. To posebno dolazi do izražaja u “17 Minutes”, epizodi druge sezone koja predstavlja prilično varijaciju na temu Beskrajnog dana.

Međutim, glavni adut serije je izuzetno raznovrsna, ali i raspoložena glumačka postava, koja je u pravilu tumači ne samo bitno različite, nego i nekoliko verzija jednog te istog lika, pri čemu je možda najveći posao obavila country glazbenica MacKenzie Porter čiji lik prolazi kroz nekoliko transformacija – od mentalno zaostale čistačice do vrhunski stručne medicinskedjelatnice. Eric McCormack, inače jedan od producenata serije, mnogo je bljedunjaviji u ulozi lika koji mora biti stalno raditi pravu stvar bilo kao agent FBI bilo kao vođa tima vremenskih putnika. Jared Abrahamson je mnogo dojmljiviji kao čangrizavi i cinični starac prisiljen da živi u tijelu tinejdžera, dok je Dolman isto tako dobar kao vremenski putnik koji je od svojeg domaćina naslijedio ovisnost o heroinu. S druge strane, Patrick Gilmore je na trenutke iritantan u ulozi Davida Mailera, socijalnog radnika i Marcynog zaštitnika, koji u mnogo čemu predstavlja gotovo parodijsko oličenje svega onoga što bi trebao biti “ispravni” muškarac u politički korektno SJW doba, a čiji odnos s Marcy prečesto skreće u vode jeftine melodrame. Ipak, kad se sve na kraju zbroji i oduzme, Travelers, koji bi uskoro trebali dobiti i treću sezonu, su putovanje na koje se isplati poći.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Zločeste mame (Bad Moms, 2016)

ZLOČESTE MAME
(BAD MOMS)
uloge: Mila Kunis, Kristen Bell, Kathryn Hahn,
Annie Mumolo, Jay Hernandez, Jada Pinkett Smith,
Christina Applegate, David Walton, Clark Duke
scenarij: Jon Lucas & Scott Moore
režija: Jon Lucas & Scott Moore
proizvodnja: STX Entertainment, SAD, 2016.
trajanje: 123 min.

Kada se riješi jedan problem, često se ispostavi kako to rješenje nije ništa drugo nego sasvim novi problem. Ciničniji povjesničari bi na sličan način mogli prokomentirati dostignuća pokreta za ženska prava u prošlom stoljeću, odnosno spoznaju da su žene tada uspjele (barem u onom što se smatra “civiliziranim” ili modernim zapadnim svijetom) ostvariti pravnu i političku jednakost s muškarcima, ali su se zato suočile s izazovima koje njihove majke i bake nisu mogle zamisliti. To se prije svega odnosi na promjenu dotadašnje paradigme ženskog životnog uspjeha koja se svodila na izbor dobrog muža, a koja je danas ne toliko izmijenjena, koliko nadopunjena imperativom uspješne profesionalne karijere. Od uspješnih žena se danas tako zahtijeva ne samo da svojoj obitelji donose kruh na stol i krov nad glavu, nego da o takvim obiteljima brinu kao vrhunske domaćice, supruge i majke. Pomiriti takve imperative je prilično teško, a pogotovo u vremenima ekonomske krize ili u ultrakompetitivnim društvima kao što je američko. Takvo je stanje stvari donijelo ne samo hrpu novaca farmaceutskoj industriji ili psihoterapeutima, nego i inspiraciju za konformizmu manje sklone filmaše. Među njima su se našli i Jon Lucas i Scott Moore, scenaristički dvojac zaslužan za Mamurluk, čija se nova komedija Zločeste mame bavi upravo životom suvremenih američkih majki iz srednje klase.

Život Amy Mitchell (Kunis), protagonistice filma, na prvi pogled se čini kao ostvarenje svega onoga što je Hollywood generacijama prodavao kao američki san – živi u više nego pristojnoj kući u predgrađu, ima muža, dvoje dražesne djece i posao u “cool” startup poduzeću za distribuciju kave. Međutim, njen život je daleko od idile s obzirom da održavanje obiteljsko-profesionalne utopije zahtijeva sve više fizičkih i mentalnih napora; iako djeca pohađaju osnovnu školu, Amy je prisiljena nadzirati njihove školske i slobodne aktivnosti kako bi bila sigurna da će dobiti ocjene nužne za upis na prestižni fakultet; njeni kolege iz poduzeća, uključujući šefa (Duke) su 20-godišnjaci uvjereni da je za poslovni uspjeh dovoljno izgledati “cool” te je ona prisiljena obavljati cjelokupan posao, a na kraju se ispostavi da muž (Walton) od obitelji pokazuje više interesa za ženu s kojom održava online ljubavnu vezu. Amyne frustracije eksplodiraju kada se suoči s Gwendolyn (Applegate), predsjednicom udruženja roditelja učenika koja ga vodi poput totalitarne države. Amy upravo zbog nje “pukne film” te odluči, barem privremeno, prestati izigravati savršenu majku te pokušati pronaći odušak u noćnim izlascima, alkoholu i drugim muškarcima. U tome joj podršku pruže dvije sasvim različite žene – skromna kućanica, supruga i majka četvero djece Kiki (Bell) i promiskuitena raspuštenica Carla (Hahn). Tako stvorena trojka se sjajno zabavlja, ali potom i odlučuje na izborima srušiti Gwendolyninu strahovladu.

Za Zločeste mame bi se teško moglo reći da je u njih uložen neki izuzetan kreativni napor. Ne samo da se srž zapleta mogla naći u sijaset televizijskih sitkomova širom svijeta, nego su i stil i tip humora preslikani kako od Mamurluka, tako i od danas već uobičajenih hollywoodskih komedija o naizgled “normalnim” ženama koje “puknu” i ponašaju se isto tako nepristojno kao najgori muški prasci. Osim par zanimljivih opservacija na temu generacijskog jaza koji se stvara između danas već sredovječne “generacije X” (čije vrijednosti predstavlja “banku” i pol mlađa Kunis) i “milenijaca”, teško je da će gledatelji čuti i vidjeti nešto što, na ovaj ili onaj način nisu vidjeli prije. Nedostatak scenarističke inspiracije, koji najviše dolazi do izražaja u strahovito banalnoj sceni u kojoj Amy “zabrije” sa privlačnim udovcem (koga Jay Hernandez glumi poput muške barbike), je, s druge strane više nego nadoknađen izuzetno raspoloženom i raznovrsnom glumačkom ekipom. Kunis, koja je svoju filmsku karijeru duguje sitkomovima, se prilično dobro snalazi u ulozi frustrirane kućanice, a isto bi se moglo reći i za ovakve uloge specijaliziranu Bell. Najveće je otkriće Hahn kao nezaustavljiva žderačica muškaraca i antiteza svega onoga što “pristojno društvo” smatra idealom ženstvenosti, bilo u estetskom, bilo u moralnom smislu. Kada se ta trojka nađe zajedno, njihovi komičarski talenti stvaraju jednu novu kvalitetu koja, barem na neko vrijeme, nadilazi prozaičnost osnovnog zapleta. Čak se i Christina Applegate uspješno nosi sa prilično nezahvalnom ulogom karikaturalne negativke. Iako je najkreativniji trenutak filma rezerviran za odjavnu špicu, i iako će najbolje “fore” u filmu moći shvaćati prije svega žene, i to one koje sebi mogu priuštiti djecu u najboljim godinama (a kojih je, s obzirom na ekonomske i kulturne trendove, danas sve manje), Zločeste mame ipak pronalaze put i do šire publike, i kao takve ne predstavljaju potpuno gubljenje vremena. A to je nešto što se za mnogiedaleko razvikanije hollywoodske filmove ovog ljeta ne može reći.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Bright (2017)

BRIGHT
uloge: Will Smith, Joel Edgerton, Noomi Rapace, 
Lucy Fry, Edgar Ramirez, Ike Barinholtz
scenarij: Max Landis
režija: David Ayer
proizvodnja: Netflix, SAD, 2017.
trajanje: 118 min.

Ako u bliskoj budućnosti svjetska industrija zabave bude pod hegemonijom jedne korporacije, onda će to najvjerojatnije biti Netflix. Takav je dojam danas teško izbjeći, a bilo je ga teško izbjeći i u posljednjih par godina kada su nekadašnji dostavljači DVD-ova preko streaminga započeli ekspanziju na sva svjetska tržišta, pri čemu im je jedan od temelja strategije bila proizvodnja vlastitih sadržaja. Pri tome Netflixovi stratezi nisu pokazivali neku naročitu brigu koliko će to koštati i koliko bi takav nonšalantan odnos prema financijama mogao imati potencijalno kobne posljedice po budućnost njihove tvrtke. Jedan od brojnih primjera spremnosti da se basnoslovne svote ulažu u projekte za koje se ne čini previše jasno hoće li imati publiku ili ne jest Bright, cjelovečernji igrani film koji je krajem 2017. godine sa oko 100 milijuna uloženih dolara stekao reputaciju najskupljeg u povijesti Netflixa, ali i jednog od najgore dočekanih od strane kritike. Netflix, međutim, slično kao i drugi hollywoodski studiji u istovjetnim situacijama, nije bio previše impresioniran kritičarskim “toplim zecom” te je najavio snimanje nastavka, a što sugerira možda još drskiji pokušaj da se napravi franšiza koja bi jednog dana mogla biti Netflixova verzija Marvelovog filmskog univerzuma.

Bright bi se, s druge strane, mogao nazvati i svojevrsnim neslužbenim spin-offom ili alternativnom verzijom nekih drugih fiktivnih univerzuma, prije svega Tolkienovih. Radnja se, pak, događa u Los Angelesu koji pripada današnjem dobu, ali jednom paralelnom univerzumu gdje su se moderni svijet, civilizacija i tehnologija koegzistiraju s magijom i fantastičnim stvorenjima kao što su vilenjaci, patuljci, orkovi, zmajevi i kentauri. Los Angeles je, s druge strane, u nekim žalosnim detaljima prilično sličan ovom univerzumu, prije svega u kontekstu dubokih socijalnih razlika i s njima vezanih rasističkih i drugih predrasuda u Gradu Anđela. Tako su vilenjaci na vrhu društvene hijerarhije te kontroliraju medije, banke i vrhove državne uprave, dok su orkovi na dnu, prisiljeni obavljati slabo plaćene poslove i biti osuđeni na siromaštvo i kriminal; ljudi se nalaze negdje u sredini i iskazuju neprijateljstvo prema jednima i drugima. To se odnosi i na nominalnog protagonista, losanđeleskog policajca Daryla Warda (Smith) kojemu su pretpostavljeni za partnera postavili Nicka Jacobyja (Edgerton), prvog policajca-orka, prema kojem njegovi ljudski kolege osjećaju prezir, a orčki sunarodnjaci ga smatraju izdajnikom. Ni Ward ne podnosi Jacobyja, ali je s njim prisiljen surađivati kad se obojica nađu upetljani u potragu za basnoslovno vrijednim čarobnim štapom koji posjedniku daje neopisivu magijsku moć, a kojeg žele kako korumpirani ljudi tako i ekstremna vilenjačka sekta Inferna koje vodi Leilah (Rapace). Pri tome je ključ za potragu vilenjakinja Tikka (Fry), jedna od rijetkih “svijetlih” koje su u stanju kontrolirati štap.

Ayer je u nepuna dva desetljeća izgradio reputaciju na filmovima koji temom i ugođajem velikim dijelom korespondiraju Danu obuke, njegovom najuspješnijem ostvarenju, odnosno bave se mračnim naličjem Los Angelesa iz perspektive njegovih čuvara reda. Bright u tom smislu predstavlja svojevrsnu varijaciju na temu, pri čemu su elementi fantastike manje-više ništa drugo do izgovor za više specijalnih efekata ili ponekad nimalo suptilne alegorije na društvene probleme u stvarnom svijetu. Upravo je ovo potonje stalo na žulj salonskom ljevičarstvu sklonoj kritici, jer dok je još mogla proći priča da orkovi “glume” Afroamerikance i druge potlačene manjine, u prikazu vilenjaka kao elite se mogla pročitati i kao potencijalno antisemitska priča, čak i ako je ljudska vrsta u Brightu prikazana kao gomila bigota nalik na način kako hollywoodska elita zamišlja Trumpovo biračko tijelo. Problemi sa eventualnom političkom nekorektnošću su, međutim, daleko manji od strukturnih problema koje stvara Landisov scenarij, koji ponekad crnohumorno i groteskno preplitanje mitskih stvorenja s modernim svijetom ostavlja neobjašnjenim s izuzetkom par kratkih aluzija na nekakav epski sukob s Mračnim gospodarom prije nekoliko tisuća godina. Uz nedorađenost osnovnog koncepta se može zapaziti i nedorađenost brojnih sporednih likova, odnosno čini se da su scenaristi taj posao ostavili za nastavke. Zbog toga se može postaviti pitanje nije li Bright možda bolje funkcionirao kao mini-serija. No, s druge strane, Ayer je zahvaljujući dobrom iskustvu, ali i izdašnim resursima, uspio stvoriti koliko-toliko uvjerljiv svijet te dostaviti niz spektakularnih akcijskih scena koje funkcioniraju usprkos klišeja. I dok se Will Smith ne snalazi baš najbolje u ulozi opterećenoj klišejima, Edgerton ostavlja mnogo bolji dojam čak i pod grotesknom maskom koja ga čini neprepoznatljivim. I ostatak glumačke ekipe je dobar, čak i u rutinerskim i često nezahvalnim ulogama, pa je to razlog zašto nepuna dva sata prođu prilično brzo, učinivši Bright Netflixovim ulaganjem koje bi se u budućnosti moglo čak i isplatiti.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Krivnja (Den skyldige, 2018)

KRIVNJA
(DEN SKYLDIGE)
uloge: Jakob Cedergen, Jessica Dinnage
scenarij: Gustaf Möller & Emil Nygaard Abeldsen
režija: Gustaf Möller
proizvodnja: Nordisk Film/New Danish Screen, Danska, 2018.
trajanje: 85 min.

Jedna od načela klasične književnosti je nalagalo autorima dramskih djela da njihovo mjesto i vrijeme radnje budu jedinstveni, odnosno da se radnja ne “skače” na neke druge lokacije ili u budućnost. U svijetu sedme umjetnosti je to načelo napušteno relativno brzo, čim su prvi filmaši otkrili “čaroliju” montaže. To, doduše, ne znači da nema filmova koji radnju drže čvrsto ukotvljenu na jedan ograničeni prostor u ograničenom vremena, a još manje da neka od tih ostvarenja, ma koliko na prvi pogled izgledali nimalo različitim od kazališne predstave, nisu u stanju prikovati publiku za ekran. Iako je među njima bilo i klasika, od kojih je vjerojatno najpoznatija znamenita pravosudna drama 12 gnjevnjih ljudi, danas se takvi filmovi, koji po prirodi stvari obično nemaju neke naročito atraktivne ili “egzotične” sadržaje, uglavnom smještaju u domenu eksperimenta ili art-snobovštine. S vremena na vrijeme se, međutim, pojavi film koji pokazuje da se takav minimalizam može pomiriti s onim što očekuje publika na žanrovske sadržaje, a jedan od takvih primjera je danski triler Krivnja.

Radnja počinje, i dakako, završava na jednom mjestu, a ono je u ovom slučaju ured u kojem policajac Asger Holm (Cedergen) obavlja posao dispečera za hitne intervencije. Holmu je, kao i mnogim policajcima, daleko draži terenski posao na ulici, i to ponekad zna staviti do znanja primajući pozive od svakakvih budala koje traže pomoć u nevolji koje su u pravilu same skrivile zbog alkohola, droge ili nekih drugih poroka. Jedan od takvih poziva je uputila i mlada (Dinnage) koja nesuvislo govori, odnosno tos e Asgeru na početku čini sve dok ne shvati da je, zapravo, oteta te da se pravi da razgovara s nekim drugim a ne policijom. Asger brzo shvaća da je u pitanju izuzetno ozbiljna situacija, te da joj mora nekako pomoći, pri čemu jedino što ima na raspolaganju jest telefon s kojim kontaktira sa svojim kolegama, pokušavajući utvrditi gdje se oteta žena nalazi. Kako vrijeme prolazi, njegova improvizirana istraga razotkriva da je slučaj u koji se upleo mnogo ozbiljniji, te će policajac morati svoje vještine, ali i mentalno zdravlje, pa čak i karijeru, staviti na krajnju kušnju.

Gustaf Möller, kojem je to dugometražni prvijenac, je Krivnju temeljio na zamisli koja je prilično jednostavna, ali na kojoj su mnogi daleko iskusniji filmaši znali lomiti zube. Kamera se sve vrijeme nalazi u nekoliko ureda, a osim nekoliko Asgerovih kolega na koje ni on ni publika ne obraća pretjeranu pažnju, Asger je jedini lik. Radnja se, međutim, zapravo odvija izvan tog ureda, samo je prikazana posredno, odnosno na način koji je bio standard radio, a do prije nekih pola stoljeća, i televizijske drame. Sve informacije o onome što se događa publika, isto kao i protagonist, prima od glasova s druge strane telefona. Möller pri tome može računati na talent Jakoba Cedergena, na čijim plećima stoji cijeli film, ali i niza glumaca čija lica publika može tek zamisliti. Ključni faktor za uspjeh Krivnje jest gledateljska mašta, odnosno što gledatelji, kao i protagonist, moraju zamišljati strahote koje se odigravaju s druge strane. Krivnja tako usprkos ograničenju forme dostavlja izuzetno kvalitetan sadržaj, pružajući sve ono što se očekuje od kvalitetnog trilera, uključujući obrat u zapletu koji, za razliku od mnogih drugih u sličnim hollywoodskim filmovima, izgleda uvjerljiv. Möller je također ispravno zaključio da će gledatelji Krivnju lakše prihvatiti ako bude izgledala realistično, pa ju je zbog toga, pogotovo u prvom dijelu, začinio s malo humora. Iako završnica u kojoj protagonistovo stanje uma prati doslovno zamračenje prizora na trenutke izgleda previše “umjetnički”, i iako je razlog zbog kojih je protagonist završio kao dispečer tipičan holivudski kliše, Krivnja sa svojih nepunih sat i pol predstavlja jedno od prijatnijih iznenađenja na našem kino-repertoaru.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Zvijezda je rođena (A Star Is Born, 2018)

ZVIJEZDA JE ROĐENA
(A STAR IS BORN)
uloge: Bradley Cooper, Lady Gaga, Andrew Dice Clay,
Dave Chappelle, Sam Elliott
scenarij: Eric Roth, Bradley Cooper & Will Fetters
režija: Bradley Cooper
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2018.
trajanje: 134 min.

Uvijek je nezahvalno predviđati budućnost, a pogotovo kada je u pitanju Hollywood. Usprkos tome mnogi su danas došli do zaključka da se na pitanje koje u ovo doba godine obično počinju postavljati kritičari i pratitelji zbivanja u američkoj filmskoj industrije – tko će osvojiti “Oscara” – već može dati prilično jasan odgovor. Riječ je Zvijezda je rođena, glazbenoj drami Bradleya Coopera koji predstavlja ne samo jedan od rijetkih oskarohvatačkih filmova kojima se uz kritiku priklonila publika i, koji, a što je tu najvažnije, predstavlja upravo onakav tip filma koji glasači losanđeleske Akademije najviše vole. I tu je najmanji problem to što se dotični ne može pohvaliti nekom posebnom originalnošću, odnosno da predstavlja čak treći remake filma koji se u svojoj prvoj inkarnaciji pojavio danas nepojmljivo daleke 1937. godine, a u kojoj su glavne uloge tumačili Janet Gaynor i Fredric March.

Za razliku od te verzije, koja je radnjom bila smještena u Hollywood i za naslovni lik imala glumicu, sljedeća dva filma – verzija iz 1954. godine s Judy Garland i Jamesom Masonom te verzija iz 1976. godine s Barbrom Streisand i Krisom Kristoferssonom – su bili smješteni u glazbeni milje, odnosno protagonistica je bila pjevačica. Istim stopama kreće i Cooperov film, a u kojem Cooper, koji je također sudjelovao u pisanju scenarija i producirao ga, tumači lik Jacksona Mainea, country rock glazbenika koji je postigao uspješnu karijeru te sa svojim koncertima može napuniti stadione širom zemlje. Jedini njegov problem se čini poprilična sklonost alkoholu, a zbog koje jednog dana u potrazi za ugostiteljskim objektom u kome bi mogao nešto popiti završi u transvestitskom baru. Upravo u tom trenutku naizgled neugledna konobarica Ally (Lady Gaga) na pozornici izvodi “La Vie en Rose” Edith Piaf na način koji će Jacksona ostaviti bez riječi. Jackson je s njome toliko fasciniran da je pozove na svoj sljedeći koncert, a postaje još više oduševljen kada otkrije da se ona bavi i pisanjem pjesama. Njih dvoje idu na turneju gdje započnu ljubavnu vezu koja će na kraju završiti brakom. Njihov odnos, međutim, s vremenom dolazi u pitanje kako zbog Jacksonovog sve težeg odupiranja alkoholu i drogi koji se počinje odražavati na njegovu karijeru, ali i zbog toga što je Ally, nasuprot tome, postala zvijezda u usponu i od koje beskrupulozni menadžeri poput Reza Gavrona (Rafi Gavron) koji u Jacksonu vide smetnju planovima da se od mlade pjevačice stvori nova i po diskografsku industriju lukrativna superzvijezda.

Zvijezda je rođena se prilično vjerno drži osnovnog zapleta originalne, odnosno dvije ranije verzije, ali je Cooper u njega unio određene izmjene. Prije svega se to odnosi na to da za razliku od ranijih filmova, gdje su partneri talentirane protagonistice na samom početku bili propale bivše zvijezde, Jackson na samom početku još uvijek uživa u uspjehu i može računati na luksuzne hotelske sobe, privatne mlažnjake i sve ono o čemu obični smrtnici poput Ally mogu samo sanjati. Još je važnije i to da je Jackson, za razliku od prethodna tri filma, glavni lik – ne samo da je daleko bolje napisan, odglumljen i razrađen, nego se i njegova tragična priča doima daleko zanimljivijom od Allyne, koja u mnogo čemu predstavlja tek varijaciju bajke o Pepeljugi. Dio kritičara, pogotovo feminističkih nastrojenih, će to nastojati objasniti time da je Cooper iskoristio svoj povlašteni muški položaj, odnosno nesvjesno potvrdio još uvijek živuće patrijarhalne običaje Hollywooda čak i na račun jedne globalne glazbene ikone kao što je Lady Gaga. Još militantniji dio će vjerojatno bacati drvlje i kamenje na film jer je u odnosu Jacksona i Ally, odnosno “horizontalnoj” metodi kojom stariji i uspješni glazbenik omogućava karijeru svojoj mlađoj i neafirmiranoj kolegici pronađena prilično uznemirujuća sličnost sa onime zbog čega su prošle godine stradali Harvey Weinstein i Kevin Spacey.

To, dakako, ne znači da ovo nije film u kojem ne bi mogli uživati poklonici Lady Gage, niti da se ona na zbilja trijumfalan način priključila ne baš tako brojnim primjerima pop-zvijezda koji su napravili uspješan korak u glumačke vode. Lady Gaga osim što izvrsno pjeva i izvrsno glumi, te je potpuno uvjerljiva kao lik svjetlosnim godinama daleko od scenske persone koju je marljivo i temeljito gradila godinama. Njen glumački i glazbeni napor je svejedno u sjeni Cooperovog dostignuća, koji je od naizgled rutinerskog remakea uspio napraviti punokrvan autorski film. Cooper ne samo da se sjajno snašao iza kamere, nego uloga Jacksona Mainea predstavlja najbolji nastup njegove karijere, a za kojeg je uložio vjerojatno više krvi, znoja i suza nego što ijedan njegov kolega može zamisliti. To se odnosi ne samo na to što je za potrebe filma morao naučiti svirati i pjevati, nego je čak i vježbao mijenjanje glasa kako bi bio sličniji glasu Sama Elliotta, glumca koji tumači lik njegovog brata i koji je također napravio izvrstan posao i može računati na nagrade u kategoriji sporedne uloge. Vrlo dobar dojam je ostavio i kontroverzni komičar Andrew Dice Clay koji je gotovo neprepoznatljiv u relativno malenoj, ali upečatljivoj ulozi Allyna oca. Jedini nedostatak filma bi se mogao pronaći u možda pretjeranoj duljini, par suvišnih scena te nedovoljno razrađenom odnosu Jacksona i Ally.

Zvijezda je rođena je film koji može očekivati zlatne kipiće velikim dijelom i zbog toga što govori o nekim istinama koje su glasačima Akademije bolno bliske sada i kao prije osam desetljeća, a prvenstveno se odnose na prolaznost slave, kao i to da ta slava često zna biti previsokom cijenom u obliku ovisnosti o drogi i alkoholu, odnosno otuđenja od svojih najbližih. Zvijezda je rođena progovara o tim temama manje kroz priču o Allynom trijumfu, koliko o Jacksonovoj tragediji, za koji je dana prilično uvjerljiva podloga kroz priču o traumatičnom djetinjstvu koje mu je dalo inspiraciju za karijeru, ali i posadilo klicu njegove propasti. Zvijezda je rođena, međutim, pažnju privlači i time što za današnji prepotentni i umišljeni Hollywood prikazuje neobično kritičan odnos prema industriji zabave, iako , doduše kroz njen glazbeni segment, koji je kroz lik Reza, gotovo sociopatskog negativca, prikazana kao leglo manipulacije i bezdušne eksploatacije ljudskih sudbina. Iako će na većinu gledatelja daleko više dojma ostaviti za današnje standarde neobično kvalitetna melodrama, odnosno soundtrack koji se čini predoređenim za vrhove top-lista, Zvijezda je rođena i zbog toga zaslužuje preporuke kao jedan od rijetkih “oskarovskih” kandidata koji bi prestižnu nagradu mogao čak i zaslužiti.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Klub milijardera (Billionaire Boys Club, 2018)

KLUB MILIJARDERA
(BILLIONAIRE BOYS CLUB)
uloge: Ansel Elgort, Taron Egerton, Kevin Spacey, Emma Roberts,
Jeremy Irvine, Thomas Cocquerel, Rosanna Arquette, Cary Elwes, 
Judd Nelson
scenarij: James Cox & Captain Mauzner
režija: James Cox
proizvodnja: Armory Films/Vertical Entertainment, SAD, 2018.
trajanje: 108 min.

Malo tko se može “pohvaliti” da se nitako brzo spustio s vrha na dno kao što je to slučaj s Kevinom Spaceyem, koji je prije nešto više od godinu dana bio hollywoodski ekvivalent božanstva da bi ga danas svi oni koji su se zaklinjali u njega danas tretirali kao radioaktivni otpad. To se može reći i za publiku, barem ako je suditi prema onome kako je na kino-blagajnama prošao njegov posljednji film Klub milijardera, koji se može “pohvaliti” sa samo 618 US$ u prodanim ulaznicama, a što izgleda bijedno čak ako se uzme u obzir da je dotični film bio prikazivan tek u deset kino-dvorana. I, naravno, Kevin Spacey je jedini krivac za to, s obzirom na to da mnogi kritičari, koji bi ga prije cijele priče o seksualnom zlostavljanju inače dizali u nebesa, sada smatraju svojom moralnom dužnošću da pokopaju njegov film i tako upute jasnu poruku svim budućim hollywoodskim “igračima” koji se zažele igrati Harveya Weinsteina. Sve je to, dakako, prilično nepošteno prema režiseru Jamesu Coxu i ostatku glumačke ekipe koji, ni krivi ni dužni, moraju gledati kako film u koji su uložili novac, trud i talent završava u septičkoj jami. No, čak i ako se ta nepravda uzme u obzir i cijela priča o Spaceyu ignorira, to ne znači da je Klub milijardera dobar film.

Film, u kojem je Cox također služio i kao koscenarist, se temelji na istinitim događajima koji su zbili 1980-ih u Los Angelesu i postali od velikih skandala, odnosno medijskih cirkusa tadašnjeg doba. Njih je pokrenuo Joe Hunt (Ansel Elgort), mladi ali ambiciozni financijski stručnjak koji je, usprkos skromnog porijekla, bio pohađao elitnu školu za djecu bogatih i utjecajnih roditelja s Beverly Hillsa. Godine 1983. Joe nakon slučajnog susreta sa starim školskim drugom i naratorom filma Danom Karneyem (Egerton) dolazi na ideju da svoje burzovne vještine kombinira s novcem koji bi mu dali njegovi stari školski kolege, koji u svemu tome vide priliku da konačno uživaju u luksuzu koji su zaradili sami, a ne ishodili od svojih roditelja. Rezultat svega je investicijski fond zvan Klub mladih milijardera, a čiji članovi vrlo brzo počinju stjecati ogromno bogatstvo, ali ga i još brže trošiti nesmiljeno se razmećući novcem u jednom od najsnobovskijih gradova na svijetu. Međutim, sjajni rezultati koje je Hunt postigao nisu posljedica njegove genijalnosti nego ležernog odnosa na prema poslovnoj etici, kreativnog računovodstva i tehnika nimalo različitih od financijskih piramida. Hunt je, u nastojanju da isplati svoje prijatelje i investitore, prisiljen posuđivati novac te tako naleti na Rona Levina (Spacey), dobro potkoženog i još bolje povezanog financijera koji bi trebao postati njegov partner. Iako su obojica duboko impresionirana jedni drugim, njihov odnos neće dobro završiti i dovest će do jednog od najspektakularnijih kriminalističkih slučajeva u povijesti Kalifornije.

Slučaj Joea Hunta i njegovih prijatelja je godine 1987. postao predmetom mini-serije u kojoj je Huntov lik tumačio Judd Nelson koji se, pak, u ovom filmu pojavljuje u malenoj ulozi Huntovog oca. Nova verzija, iako na prvi pogled ne izgleda kao film s posebno velikim budžetom, se može pohvaliti prilično zanimljivim castingom, gdje se uz mlade snage kao Elgorta i Egertona našlo mjesta i za veterane poput sada neprepoznatljivog Caryja Elwesa u ulozi Andyja Warhola. Coxa se također može pohvaliti i zbog toga što je, usprkos ograničenih resursa, uspio na prilično efektan način rekonstruirati 1980-e, i to ne samo kroz glazbu i modu, nego i kroz zeitgeist, barem kada je riječ o bahatim i pohlepnim tatinim sinovima u tzv. Desetljeću pohlepe. Kada se, međutim, od svega pokušava napraviti nekakva suvisla priča, Cox ima daleko manje uspjeha i brojni scenaristički nedostaci dolaze do izražaja. To se najviše može vidjeti kroz to da Cox uopće nije ni pokušao objasniti kako je Huntova “piramida” funkcionirala te kako i zašto je, zapravo, propala. Neumitne usporedbe s Vukom s Wall Streeta će, dakako, biti na štetu Kluba milijadera, iako, istine radi, valja napomenuti da je financijski, odnosno kriminal bijelog ovratnika ne samo komplicirana, nego i nefilmična aktivnost, čak i za mahera poput Scorseseja kojem Vuk nije među boljim filmovima. Cox je, međutim, film učinio lošim zbog potpuno nepotrebnog podzapleta s Huntovom djevojkom koju tumači Emma Roberts, ali i toga što je neke možda najfascinantnijih elemenata priče, prije svega onih koji su odnose na suđenja, ili zbrzao ili ostavio za natpise na odjavnoj špici. Klub milijardera je mogao biti vrlo dobar film, ali to nije, i jedna od najvećih ironija je ta da proskribirani Spacey, koji je ovdje pružio još jedan sjajan glumački nastup, s time ima najmanje veze.

OCJENA: 4/10