RECENZIJA: Prijelomni čas (Darkest Hour, 2017)

PRIJELOMNI ČAS
 (DARKEST HOUR)
 uloge: Gary Oldman, Kristin Scott Thomas, Lily James, Stephen Dillane, 
 Ronald Pickup, Ben Mendelsohn
 scenarij: Anthony McCarten
 režija: Joe Wright
 proizvodnja: Working Title/Focus Features, UK, 2017.
 trajanje: 134 min.

Joe Wright svoju reputaciju jednog od najvećih britanskih filmaša današnjice velikim dijelom duguje svojem filmu Okajanje, koji se danas manje pamti po ulozi njegove muze Keire Knightly, a više po izuzeno upečatljivoj sceni koja prikazuje kaos na plažama Dunkerquea za vrijeme znamenite savezničke evakucije na početku Drugog svjetskog rata. Wrightov film, međutim, danas nije najpoznatiji prikaz tih događaja, i to najviše zahvaljujući spektaklu pod naslovom Dunkirk kojeg je deset godina kasnije snimio njegov mnogo uspješniji i popularniji kolega Christopher Nolan. Taj je film u mnogo čemu predstavljao jedan od ambicioznijih Nolanovih pokušaja da sebi pribavi dugo željene zlatne kipiće. Wright, čija se filmografija velikim dijelom temelji upravo na takvim “dajte mi Oscar” filmovima, je stjecajem okolnosti jedan novi takav pokušaj režirao u obliku filma koji će se baviti istom temom, iako s malo manje budžeta i iz sasvim drukčije perspektive.

Dok je Dunkirk te događaje prikazivao kroz oči običnih, anonimnih, britanskih vojnika, Prijelomni čas to čini iz perspektive ličnosti koji je u prošlom desetljeću u BBC-jevoj anketi proglašen najvećim Britancem svih vremena. Radnja započinje 9. svibnja 1940. godine kada je Winston Churchill (Oldman), konzervativni političar poznat po izuzetno dugoj, burnoj, živopisnoj ali obično ne naročito uspješnoj, karijeri na pragu toga da ostvari svoj životni san te kao premijer stane na čelo Ujedinjenog Kraljevstva i Britanskog Imperija. Dosadašnji premijer i vođa konzervativaca Neville Chamberlain (Pickup), poznat po politici popuštanja Hitleru i nacističkoj Njemačkoj, se smatra odgovornim što je Britaniju istovremeno uveo u rat, kao i to da ona za njega nije bila adekvatno spremna, a što se vidjelo u velikom neuspjehu saveznika prilikom pokušaja da zaustave njemačku Invaziju Norveške, te je izgubio podršku u Parlamentu. Iako bi kao svojeg nasljednika više volio vidjeti ministra vanjskih poslova lorda Halifaxa (Dillane), koji je dijelio svoje stavove, Chamberlain je pod pritiskom oporbenih laburista kao kompromisno rješenje prisiljen za čelnika velike koalicijske vlade predložiti Churchilla. Povijest se, međutim, pobrinula da Churchill svoj životni cilj postigne u najgorem mogućem trenutku, jer sljedećeg dana, kada preuzima dužnost, Nijemci, koji su od početka gledali kako Britanci i Francuzi, usprkos nadmoći u ljudstvu i broju tenkova ne rade ništa osim što sjede na Maginotovoj liniji, pokreću ofenzivu koja će ostati upamćena kao najbriljantnije izvedena vojna operacija Drugog svjetskog rata. Samo tri dana nakon što su napadom na neutralnu Belgiju i Nizozemsku tamo privukli glavninu britanskih i francuskih snaga, munjevitim tenkovskim prodorom kroz navodno neprohodne ardenske šume probijaju slabo branjene francuske položaje na rijeci Meuse i izbijaju u pozadinu savezničkih snaga. Zbog sveopćeg kaosa i rasula je izgledno da će Francuska uskoro kapitulirati, a britanskim ekspedicijskim snagama, koje se povlače prema obali La Manchea, prijeti potpuno uništenje. U takvim okolnostima, kada se čini izglednim da će Britanija ostati bez vojske, saveznika i izložena invaziji dotada nepobjedive nacističke ratne mašinerije, lord Halifax nudi “elegantno” rješenje problema kroz prihvaćanje ponude Hitlerove saveznice i tada još neutralne Italije da posreduje pri sklapanju mira koji bi nacistima donio vlast nad Europom. Churchill se suočava s time da mnogi njegovi ministri dijele stav da bi to u postojećoj situaciji bila najbolja od svih loših alternativa, ali i vlastitim sumnjama, te će morati pronaći posljednje atome moralne snage, govorničkog i političkog umijeća kako bi sebe, vladu i narod nagovorio da nastave naizgled beznadni rat.

Posljednji čas se često uspoređivalo s Lincolnom, biografskim filmom kojim je Spielberg prije pet godina pokušao još jednom nagrabiti “Oscare”. Određene sličnosti itekako postoje, prije svega u tome što se radnja događa za vrijeme epskog sukoba čiji se karakter i ishod smatra dobrim, odnosno da je glavni protagonist gotovo neupitna nacionalna ikona, te da se bavi filmašima uglavnom nezanimljivim, ali svejedno fascinantnim političkim spletkama u pozadini. Čini se izglednim da će i Posljednji čas po tom pitanju završiti kao i Lincoln, odnosno da će Wright najvjerojatnije izgubiti rat i ostati bez “Oscara” za najbolji film, ali da će se utješiti barem jednom dobivenom bitkom, odnosno “Oscarom” za najboljeg glumca. To će bez svake sumnje biti zasluga Garyja Oldmana, glumca koji je izgradio reputaciju jednog od najvećih imena među od Hollywooda tako rado korištenog britanskog glumišta. Ovdje se on suočio s zahtjevnim, ali nezahvalnim zadatkom da tumači jedan od najčešće glumljenih likova u britanskim i ne samo britanskim dokudramama i povijesnim likovima, odnosno da pokuša nadmašiti starije i često hvaljene kolege, pri čemu istovremeno mora biti autentičan Churchill a publici istovremeno pružiti nešto novo. Oldman pri tome ulaže izuzetan trud, pri čemu mu je od velike pomoći izuzetno kvalitetna maska od lateksa, te uvjerljivo rekonstruira kako Churchilla iz filmskih žurnala, tako i Churchilla kakvog su opisali njemu najbliži – čovjeka kome su politička dalekovidnost, književni i govornički talent išli ruku pod ruku s vojnim neuspjesima, ekscentričnim životnim stilom, “morskim” idejama, napadima depresije te nezdravim životnim navikama vezanim uz duhan i enormne količine alkohola. Oldmanov je nastup uistinu dojmljiv i “Oscar” bi se u njegovom slučaju mogao doimati sasvim opravdanim.

Međutim, Odlman sam po sebi ne može nositi film. Još uvijek je potreban scenarij koji bi pružio dramu dostojnu jedne takve uloge. Srećom, svibanj 1940. je bio najdramatičniji trenutak u britanskoj, a može se reći i svjetskoj, povijesti, te usporedbi s teretom na Churchillovim ramenima ono što je mučilo protagonista tematski i vremensko-prostorno bliskog “oskarovskog” pobjednika Kraljev govor izgleda kao perce. Scenarij Anthonyja McCartena, poznatog po ne baš najimpresivnijem biografskom filmu Teorija svega, u najvećem dijelu uspješno balansira između inzistiranja na povijesnoj autentičnosti, nastojanja da se kabinetske rasprave učine dramatičnim kao i potrebe da se u povijest neupućenoj publici kontekst zbivanja pruži na efikasan i ekonomičan način. Prijelomni čas se također može pohvaliti i zbog toga što svemu tome dodaje i određenu notu tipično britanskog humora, koji nekako funkcionira čak i u kontekstu zbivanja koja se na prvi pogled čine za to najmanje primjerenim.

U svemu tome je, dakako, od velike pomoći i Wright, koji ovdje pokazuje sklonost “razmetanju” u kadriranju, ali i izuzetan talent da sve to ukomponira kroz relativno nizak budžet. Prijelomni čas se uglavnom odvija u interijerima; rat, koji se odvija na dalekom, a opet tako bliskom Kontinentu, je rekonsturiran tek kroz nekoliko kratkih ali upečatljivih scena. Prijelomni čas bi se zbog toga mogao nazvati jednim od najboljih ostvarenja Wrightove karijere. Pod pretpostavkom da se ignorira za ovakvu vrstu filmova ponekad kobno spielbergovsko grcanje u patetici koje se dogodi pred sam kraj, kada Churchillov lik traži unutarnju snagu za donošenje prave odluke i pronalazi je među običnim narodom, odnosno putnicima u vagonu londonske podzemne željeznice. Ta scena se čini isforsiranom i previše “hollywoodskom”, a posebno nakon što se među putnicima nađe osoba crne boje kože. Taj detalj, međutim, valja razumjeti u kontekstu “oskarovske” politike, odnosno Wrightovog nastojanja da izbjegne optužbe za navodni rasizam koje je njegov suparnik Nolan doživio zbog toga što su svi važniji likovi u Dunkirku bijeli muškarci. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, Prijelomni čas predstavlja jedan od kvalitetnijih, a s obzirom na neke ne baš ohrabrujuće trendove u današnjem svijetu, i aktualnijih prikaza razdoblja povijesti koje je, kao i sam film, imalo mračne i svijetle trenutke.

OCJENA: 8/10

Oglasi

RECENZIJA: Tunel (The Tunnel, sezona 1, 2013)

Tokom posljednjih nekoliko godina publika, bilo književna, bilo ona televizijska, imala je brojne prilike upoznati talent danskih, norveških i švedskih pisaca kriminalističkog žanra, a što je rezultiralo time da su brojni autori iz tih zemalja stekli slavu o kojoj se donedavno moglo samo sanjati. Isti su trend prepoznale i tamošnje televizijske kuće, stvorivši niz izuzetno popularnih TV-serija koje su mogle ravnopravno na megdan s najrazvikanijim kriminalističkim serijama BBC-ja i američkih mreža. Jedan od najuspjelijih primjera tog fenomena, danas poznatog kao nordic noir, je Most, švedsko-danaska serija iz 2011. godine. Priča o tandemu policijskih detektiva prisiljenih rješavati bizarni i morbidni slučaj ubojstva na Øresundskom mostu koji preko mora spaja Dansku i Švedsku je stekla izuzetnu popularnost, a ekscentrična švedska detektivka Saga Norén jedan od najupečatljivijih televizijskih likova u posljednje vrijeme. Zbog svega toga je bilo neizbježno da će Most dobiti inkarnaciju u obliku nekoliko remakeova – američkog, ruskog i britansko-francuskog.

Britansko-francuska verzija se od svog uzora razlikuje prije svega po tome što radnja umjesto na mostu započinje u tunelu, i to onome koji je u mnogo čemu isto tako impresivan spomenik moderne građevine i ispunjenje višestoljetnih snova ispunjenih tek kada se razvoj tehnologije poklopio s određenim političkim okolnostima. Eurotunel koji spaja Britaniju s Francuskom i ostatkom evropskog kontinenta, međutim, postaje poprište stravičnog zločina nakon što se točno na polovici otkrije truplo francuske antiimigrantske političarke koje je prerezano napola. Istragu zajednički započinju Elise Wasserman (Clémence Poésy), kapetanica francuske kriminalističke policije i britanski inspektor Karl Roebuck (Stephen Dillane). Iako je pitanje nadležnosti solomonski riješeno, na istragu će utjecati razlike u karakterima – Roebuck je mnogo stariji, iskusniji i politički “potkovaniji” muškarac, dok je Wasserman, iako mlađa i fizički atraktivna žena, pogođena ozbiljnim poremećajem ličnosti koji se ogleda u nesnalaženju u društvenim situacijama i od koje ga spašava tek izuzetna inteligencija i od pretpostavljenih prepoznat detektivski talent. Wasserman i Roebuck se s vremenom stječu međusobno poštovanje i povjerenje, a to se pokaže važnim s obzirom da je slučaj daleko ozbiljniji nego što se činilo na prvi pogled. Za drugu polovicu prerezanog trupla se ispostavi da pripada britanskoj prostitutki, a taj spektakularni zločin je samo prvi u nizu sve brutalnijih i bezobzirnijih. Tajanstveni počinitelj, koji raspolaže s izuzetnim tehničkim znanjem, počinje preko ljigavog britanskog novinara Dannyja Hillera (Tom Hiller) i Interneta komunicirati s javnošću i tvrditi da njegova ubojstva nastoje upozoriti na licemjeran odnos društva prema starcima, djeci i imigrantima. Istraga, koja iščeprka neke neugodne pikanterije vezane uz mutne poslove europskih bogataša, političara i tajnih službi, međutim, počinje ukazivati na jedan mnogo osobniji motiv.

Prva sezona, koja se sastoji od 10 epizoda, je zaplet uglavnom preuzela od švedsko-danskog originala, ali je anglo-francuski scenaristički tim svemu dodao određenu dozu političke angažiranosti, i to, kao što se moglo očekivati, s lijeve hemisfere. Tako se Roebuck i Wasserman moraju nositi ne samo s izopačenim, ali izuzetno inteligentnim i opasnim ubojicom, nego i s posljedicama globalne ekonomske krize koje su s obje strane La Manchea stvorile opasnu kombinaciju siromaštva, kriminala i ogorčenja s jedne, dok je s druge strane veliki projekt evropskog ujedinjenja dobio svoje naličje u obličju korumpiranih eurokrata, bahatih tajkuna i stvaranja mračnih paravojnih formacija koje trebaju čuvati uzdrmani poredak. U svjetlu kasnijih događaja, odnosno donedavno nezamislivih političkih zbivanja koje se tumače kao posljedica tih trendova, prva sezona Tunela dobiva izuzetno mračan ton. Serija, kao i mnogi drugi primjeri nordic noira, će i bez toga uznemiriti mnoge gledatelje spremnošću scenarista da brutalno likvidiraju brojne likove za koje bi se moglo pretpostaviti da će preživjeti posljednju epizodu, ali i scenama koji prikazuju mučenje i nasilje među čijim žrtvama se nalaze i djeca.

Iako je raznovrsna glumačka postava izuzetno raspoložena, te tako egzotična Poésy briljira u prilično složenoj ulozi žene koja s jedne strane mora biti briljantni detektiv, a istovremeno ima manire slona u staklarskoj radnji. Dillane, poznat kao Stannis Baratheon iz Igre prijestolja, je također vrlo dobar kao naizgled macho, ali emocionalno ranjivi policajac koji se, za razliku od svoje partnerice, snalazio sa suprotnim spolom, ali iza sebe ostavio seriju propalih brakova i ne baš najfunkcionalniji obiteljski život. Izvrsna gluma će, s druge strane, tek djelomično kompenzirati određene scenarističke propuste, a koji se tiču nedovoljno razrađenih likova i podzapleta, kao i klišeja koji će čak i oni u različite Mostove neupućeni gledatelji prepoznati s kilometra udaljenosti. Tako će identitet ubojice biti lako telegrafiran čim se u jednoj sceni naizgled slučajno pojavi karakterni glumac specijaliziran za uloge negativaca, a i naoko emotivna završnica previše podsjeća na završnicu Fincherovog Sedam. Taj kraj ipak stvara jednu zaokruženu cjelinu, te je za pretpostaviti da će sljedeće dvije sezone, u kojima bi autori mogli malo više otići od nordijskog predloška, biti nešto originalnije i donijeti novo svjetlo na kraju Tunela.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Novine (The Post, 2017)

NOVINE
 (THE POST)
 uloge: Meryl Streep, Tom Hanks, Sarah Paulson, Bob Odenkirk, Tracy Letts, Bradley Whitford, Bruce Greenwood, Matthew Rhys
 scenarij: Liz Hannah & Josh Singer
 režija: Steven Spielberg
 proizvodnja: Dreamworks/Amblin/20th Century Fox, SAD, 2017.
 trajanje: 116 min.

Hollywood u pravilu nikad nije bio na “ti” s poviješću, koju je prije svega vidio kao izvor zanimljivih priča i inspiraciju za lijepe sličice, a pri čemu bi povijesna autentičnost hollywoodskih filmova obično završila kao zadnja rupa na svirali. Utoliko se tragičnom ironijom može shvatiti da je Hollywood u velikoj mjeri stvarao povijest, odnosno da se opća predodžba o brojnim, često i izuzetno značajnim povijesnim događajima, temelji na hollywoodskim filmovima koji su mit stavili iznad povijesne istine. S druge strane se, s obzirom na tako produktivnu povijesnu mitogenezu u Hollywoodu, moglo pretpostaviti da će doći vrijeme kada i sam Hollywood počinje vjerovati u vlastite mitove. Kao jedan takav primjer bi mogle poslužiti Novine, najnoviji film Stevena Spielberga koji se nominalno temelji na stvarnim događajima od prije nepunih pola stoljeća, a, zapravo podgrijava mit koji je današnjim hollywoodskim hipsterima postao dragocjen ne toliko iz propagandnih koliko iz terapeutskih razloga.

Radnja započinje 1965. godine kada mladi vojni analitičar Daniel Ellsberg (Rhys) prati američke vojnike na patroli u džunglama Južnog Vijetnama. Osim što je svjedočio jednoj od brojnih prigoda gdje će mladi američki ročnici završiti u plastičnim vrećama, Ellsberg postane uvjeren da su SAD zaglavile u vijetnamskom ratu i da ga ne mogu dobiti. Na njegovo veliko iznenađenje isto mišljenje dijeli i njegov šef, ministar obrane Robert McNamara (Greenwood), ali se, dakako, to ne usudi priznati javnosti i umjesto toga nastavlja trubiti službenu liniju o skoroj pobjedi. Šest godina kasnije, kada u Bijeloj kući rat nastavlja predsjednik Nixon, Ellsberg odlučuje raskrinkati službenu politiku objavljivanjem serije eksplozivnih dokumenata o vijetnamskom ratu poznate kao Pentagonske studije. Sve to, pak, predstavlja daleku brigu za Katharine Graham (Streep), udovicu tragično preminulog izdavača novina “Washington Post”, koja razmišlja o tome da list stavi na burzu. Njen urednik Ben Bradlee (Hanks), je, pak, nanjušio da bi suparnički i mnogo ugledniji “New York Times” mogao upravo objaviti nekakve senzacionalne vijesti o ratu. Njegova istraga ga vodi do Ellsberga, ali stvara dilemu kod Graham, s obzirom da bi objavljivanje Pentagonskih studija moglo tada još ne tako uglednim i moćnim novinama na vrat donijeti bijes osvetljubivog Nixona, sudske tužbe, zabrane i druge komplikacije koje bi “Washington Post” mogle dovesti do prosjačkog štapa.

Nije teško pronaći argumente da Novine svoje postojanje duguju prije svega izboru Donalda Trumpa za novog američkog predsjednika. Iako je scenarij napisan prije izbora, cijeli je projekt pokrenut početkom prošle godine, s time da je Spielberg u njega uskočio bez neke naročite pripreme, a što je poslije i sam tumačio tvrdnjom da je tema, koja se tiče slobode medija i ograničenja vlasti u suvremenim demokracijama, postala “aktualna”. Zapravo, aktualnost se krije ne toliko u dubokoj međusobnoj antipatiji Trumpa i američkih mainstream medija, koja je imala svoje povijesne paralele u Nixonovo doba, koliko o priči o impeachmentu, s kojom su se hollywoodski salonski ljevičari – kojima, dakako, pripada i Spielberg – pokušali naći nekakvu utjehu ili barem nadu da će ubrzo prestati nepodnošljivi život u svijetu u kojemu Hillary Clinton nije predsjednica. Za očekivati je bilo da će se priča o impeachmentu, institutu predsjedničkog opoziva koji je nekakve praktične efekte jedini put imao u slučaju Nixona, pronaći svoj filmski odraz kroz ostvarenje o aferi Watergate. Takav je film, međutim, već bio snimljen 1976. godine u obliku klasika zvanog Svi predsjednikovi ljudi, kojem se čak ni Spielberg nije usudio napraviti remake. Umjesto herojske priče o Woodwardu i Bernsteinu se napravila hagiografska priča o instituticiji za koji su radili, odnosno “Washington Postu” koji danas, slučajno iii namjerno, uživa status neslužbenog glasila antitrumpovskog pokreta otpora u Washingtonu.

Priča o Pentagonskim studijama se danas smatra svojevrsnom predigrom, odnosno uvodom u aferu Watergate, iako je, kad se malo razmisli, imala daleko važnije posljedice i sama po sebi bila daleko važnija od sudbine jedne predjedničke administracije. Odluka da se Pentagonske studije objave, a još više presuda Vrhovnog suda kojom je američkoj federalnoj vladi zapriječeno da pokuša to objavljivanje zaustavi, imala je izuzetan značaj za uspostavljanje novih standarda slobode govora i medija u zemlji koja sebe voli prikazivati kao uzor za sve demokracije današnjeg svijeta. Spielbergove Novine prikazuju te događaje, ali to čine iz perspektive koja kao protagoniste navode vlasnicu i glavnog urednika “Posta”, institucije koja je u priči o Pentagonskim studijama bila tek sporedni igrač. Scenarij na na baš najuvjerljiviji način pokušava podići važnost washingtonskih novina, odnosno u, najmanju ruku, zanemariti daleko teži posao i važniju ulogu koju je odigrao “New York Times”. Spielbergu i drugim hollywoodskim ljevičarima je tu na ruku išlo to što je Grahame bila žena, odnosno što kao jedan od motiva mogu koristiti njeno nastojanje da se nametne svojim muškim kolegama, bankarima i suradnicima koji su prema njoj još uvijek imali seksističke predrasude. S druge strane, scenarij to nije uspio najbolje ukomponirati. Zbog toga se doimaju kao tri filma nespretno spojena u jedan – priča o Ellsbergovom razotkrivanju mračne strane vijetnamskog rata, borba Katharine Grahame protiv seksista i nastojanje novinara da izbore nove standarde slobode medija. Spielberg je sve to uspio režirati solidno, te na raspolaganju ima izuzetno raznovrsnu i raspoloženu glumačku postavu. Međutim, Novine se svejedno čine zbraznima i previše prigodničarskima. Ali, najviše od svega u oči upada njihovo ziheraštvo, odnosno obračun sa desetljećima starim utvarama Nixona i Vijetnama. Hollywood i Spielberg se, pak, ne bi usudili snimati film o današnjim ekvivalentima “Posta” i Pentagonskih studija. To pogotovo kada se uzme u obzir da ljudi kao Chelsea Manning, Julian Assange i Edward Snowden na stranicama “Posta” umjesto pohvala o razotkrivanju mračnih strana američkih imperijalnih ratova dobijaju uvodnike čiji ih autori optužuju za ugrožavanje nacionalne sigurnosti i traže da im netko spraši dron u potiljak. Za Novine se može pretpostaviti da će, nastale u jednom kratkom povijesnom trenutku, brzo pasti u zaborav, ali i da njihovim autorima to neće biti naročitio žao.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Velika igra (Molly’s Game, 2017)

VELIKA IGRA
 (MOLLY'S GAME)
 uloge: Jessica Chastain, Idris Elba, Kevin Costner, Michael Cera, 
 Jeremy Strong, Chris O'Dowd, Bill Camp
 scenarij: Aaron Sorkin
 režija: Aaron Sorkin
 proizvodnja: Huay Brothers, SAD, 2017.
 trajanje: 140 min.

Kraj prošle i početak godine je, onima koji prate ideološke sukobe na hrvatskom dijelu Interneta, obilježio neuobičajeno žestok okršaj između vlasnika dvaju portala koji se vole deklarirati kao liberali. Nominalni povod za obračun navodnih istomišljenika je bilo dijametralno suprotno shvaćanje osobnih sloboda, prije svega onih vezanih za raspolaganje vlastitim tijelom i novcima, i to u situacijama na koje se konzervativni dio javnosti mršti, a onaj liberalniji ih smatra “zločinom bez žrtve”. Igrom slučaja, u hrvatskim kino-dvoranama se nekako u isto vrijeme pojavio film koji se bavi sličnim temama. Molly’s Game, naslov koji su domaći distributeri s uobičajenom maštovitošću preveli kao Velika igra, će, s druge strane, pažnju manje privući po svojoj priči nego po onome tko i kako je priča.

Priča o kojoj govori Velika igra se temelji na skandalu nalik na one koji su nekoliko desetljeća ranije znali poticati snimanje nekoliko suparničkih TV-filmova na američkim mrežama. Godine 2013. je američki FBI u jednoj od najspekatkularnijih akcija razbio zločinačku organizaciju koja se bavila vođenjem ilegalnih partija pokera. To samo po sebi ne bi izazvalo veliku pažnju da među igračima nisu bile hollywoodske superzvijezde poput Tobeya Maguirea i Bena Afflecka, odnosno vrhunski sportaši te oligarsi sa Wall Streeta i Silikonske doline. Još veće zanimanje je izazvalo to što je osoba koju su američke federalne vlasti navele kao glavni mozak te prljave rabote bila Molly Bloom, relativno mlada i privlačna žena koju su mediji odmah nadjenuli nadimak “Poker princeza”. Ona je, dijelom u namjeri da sebi nekako namakne novac za suđenje, odlučila svoja iskustva predočiti javnosti u autobiografiji koja je postala bestseler i privukla pažnju Aarona Sorkina, jednog od najuglednijih hollywoodskih scenarista, čiji su prethodni scenariji također bile biografije poslovnih ljudi kao što su Mark Zuckerberg i Steve Jobs.

Naslovnu heroinu tumači posljednjih godina prilično aktivna Jessica Chastain. Kao narativni okvir je prikazano njeno hapšenje, odnosno dolazak kod odvjetnika Charlieja Jaffeya (Idris Elba) kojeg pokušava nagovoriti da je zastupa i kome u tu svrhu prepričava svoju životnu priču. Odrasla je kao kći uglednog psihologa (Costner) u Coloradu koji je svoju djecu poticao da ulažu svu svoju energiju u uspjeh; jedan brat je postao ugledni liječnik, a drugi olimpijski pobjednik u skijanju. Molly je također pokušala postati olimpijskom pobjednicom u slobodnom skijanju, ali je za vrijeme kvalifikacija za Olimpijadu u Salt Lake Cityju ozlijeđena te prisiljena sport zamijeniti nekom drugom karijerom. Put ju je odveo u Los Angeles gdje je kao konobarica u elitnom noćnom klubu Viper Room privukla pažnju jednog od gostiju, koji ju je prvo angažirao kao tajnicu, a potom kao ispomoć pri organiziranju poker igara. Molly ispočetka nema pojma o igri, ali zahvaljujući Googleu se pretvori u vrhunsku profesionalku te vlastitim šarmom uspije osigurati najelitnije klijente spremne za dijeljenje najizdašnijih napojnica. To joj osigura ne samo lagodan život, nego i kapital da, nakon što je šef otpusti, započne operaciju u vlastitom aranžmanu. Nakon Los Angelesa se preseli u New York gdje organizira sličnu, još rafiniraniju i unosniju operaciju, ali, stjecajem okolnosti, se među klijentima i potencijalnim poslovnim partnerima nađu “ugledni poslovni ljudi” koji, zapravo, pripadaju ruskoj mafiji.

Sorkinu, koji je u svojoj karijeri surađivao s nekim od najrazvikanijih režiserskih imena, upravo je Velika igra predstavljala režijski debi. U mnogo čemu ovaj film predstavlja “sorkinovsko” ostvarenje, odnosno čak i oni koji previše ne obraćaju pažnju na imena na špici mogu prepoznati kako je riječ o autoru iza kojeg stoje naslovi kao što su Malo dobrih ljudi ili Zapadno krilo. Dakako, riječ je o dijalozima koji su najintrigantniji, najinventivniji i najatraktivniji dio scenarija, te koji će publici pružiti zadovoljstvo čak i ako nakon nekog vremena postane jasno da je verbalna gimnastika kojom barataju likovi onakva kakvu ne koristi gotovo nitko u stvarnom životu. No, to je zadovoljstvo jedan od rijetkih aduta filma čiji je scenarij na samom početku kompromitiran ozbiljnim nedostatkom. Zaplet, naime, nije naročito intrigantan. Prvo, prikazuje se kroz flashback, odnosno od trenutka kada je Molly glavna preokupacija kako se spasiti od višegodišnje robije, a glavna dilema koliko je u svemu tome spremna “drukati” svoje nekadašnje partnere i prijatelje Ujka Samu te im tako uništiti živote. To znači da sve što se događa prije toga, a što uključuje susrete i druge oblike interakcije s pijandurama, kockarskim ovisnicima i raznim vrstama kriminalnog šljama, po našu heroinu neće imati tako drastične posljedice zbog kojih nekoliko godina kasnije ne bi u glamuroznom izdanju pozirala na naslovnicama. Drugi, mnogo ozbiljniji, problem jest taj da je Mollyna dilema – da li “pjevati” federalcima ili ne – po njenim vlastitim riječima motivirana tvrdnjama da želi spasiti tuđe karijere i brakove, a ne, kao što bi neki pronicljiviji gledatelji mogli zaključiti, opravdanim strahom da na sebe navuče bijes “uglednih poslovnih ljudi”. Sorkin u potpunosti preuzima Mollynu verziju i u tome nije previše uvjerljiv. Stvar postaje još gora kada Molly pad svog poslovnog carstva nastoji objasniti time da ju je njegovo održavanje nagnalo da se okrene raznim dostignućima moderne kemije. Motiv ovisnosti i uz njega vezane loše poslovne i životne odluke je, međutim, tek prepričan i gotovo ignoriran, vjerojatno zato jer je Sorkin sumnjao da bi dobro pasao njegovoj priči o feminističkoj heroini koja je uspjela, barem neko vrijeme, ostvariti karijeru u nečemu što je eksluzivna domena muških šovinističkih svinja.

Strukturni i sadržajni problemi Velike igre su postali još gori s obzirom na to da je Sorkin kao režiser možda naučio nešto od ljudi kojima je bio bio pisao scenarije, ali da pri tome nije naučio zauzdati svoj ego. Ili, da budemo precizniji, bio je previše zaljubljen u svoje djelo, prije svega svoje replike, da bi dozvolio nekome da ih se riješi na montažnom stolu. Zbog svega toga je Velika igra jednostavno preduga, te oni gledatelji koji ne spadaju u najzagriženije Sorkinove fanove imaju razloga da čekaju distribuciju ovog filma na medijima gdje bi imali opciju ubrzanog premotavanja. To sve, dakako, ne znači da u nepunih dva i pol sata nema nekih zbilja zanimljivih scena. Pri tome su najbolje one u kojima Molly kao naratorica pokušava neupućenima na atraktivan i zanimljiv način predočiti neke fascinantne detalje široj javnosti relativno opksurnih djelatnosti kao što su skijanje ili poker. Gluma je, dakako, na visini, mada će hiperproduktivna Chastain gledateljima daleko više ostati u sjećanju po tome što najveći dio filma paradira u dubokom dekolteu. Costner je daleko više napravio u prilično nezahvalnoj ulozi Mollynog oca, uključujući čak i emocionalnu scenu pred završetak koja se doima napisanom za pecanje “Oscara”. Ostatak ekipe je solidan, pri čemu posebno valja istaći irskog komičara Chrisa O’Dowda kao jednog od Mollyinih najživopisnijih klijenata.

No, možda je najžalosnije kod Velike igre to što Sorkin svoj talent nije uspio iskoristiti da kroz ovu fascinatnu priču ukaže na ono što predstavlja stvarni problem u Americi i svijetu. A to definitivno nije nedostatak bontona ili kavalirskih manira kod financijski potkoženih “kitova” koji sebi mogu priuštiti da u jednoj noći na kartama izgube ono što obični smrtnici zarađuju desetljećima. Pravi je problem, a to u jednoj sceni čak i priznaje protagonistica, što američke federalne vlasti raspolaganje vlastitim novcem na način koji uključuje igre na sreću smatra zločinom. I to takvim da zbog njega administracija jednog tako “cool” i progresivnog predsjednika Obame (za čijeg predsjednikovanja se odvija radnja) na jednu usamljenu nenaoružanu ženu šalje odred specijalaca koji bu se mogao obračunati s ISIS-ovom ćelijom. Isto kao što su federalnim vlastima pod parolom borbe protiv organiziranog kriminala dane ovlasti da se konfiscira nečija imovina, odnosno da ljudi doslovno preko noći mogu ostati bez ičega, a pri čemu svrha nije zaustavljanje nekakvog stvarnog kriminala, nego tjeranje tako stvorene sirotinje da “otkucava” prave i krive, na način nimalo različit od onog kojim se nekoć slalo na Goli otok i gulage. I pri čemu su, kao u Životinjskoj farmi, neki “drugovi” po pitanju rizika takve sudbine “manje jednaki od drugih”, a o čemu govori replika Molly da je ono što je navodno bila dužna Ujka Samu ništa u usporedbi što svake sekunde pljačkaju igrači na Wall Streetu. Zbog toga što publiku, barem na trenutak, podsjeća na taj problem, Velika igra, iako u mnogo čemu predstavlja razočaranje, zaslužuje preporuke.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: American Gods (sezona 1, 2017)

Kada se budu tražili razlozi zbog kojih je Zlatno doba televizije kvalitetom zasjenilo sve što Hollywood dostavlja na velike ekrane kao putokaz bi moglo poslužiti to da je televizijska serija kao medij daleko bolje od cjelovečernjeg filma može zadovoljiti publiku koju kvalitetan sadržaj zanima daleko više od lijepih sličica i zvukova. Kada se malo promisli, najpopularnije TV-serije našeg doba u pravilu nisu izgledale niti izgledaju bitno atraktivnije od niskobudžetnih egzistencijalnih drama koje osvajaju nagrade na festivalima nezavisnog filma. Međutim, s obzirom na hiperprodukciju igranih televizijskih sadržaja, bilo je pitanje dana kada će netko odlučiti prkositi tom zaključku, odnosno nastojati stvoriti televizijsku seriju koja bi trebala biti isto tako spektakularna kao i najambiciozniji ljetni blockbuster. Pri tome je, dakako, razumljivo da će takav trud biti ili barem izgledati opravdan ukoliko je riječ o djelima SF ili fantasy žanra, gdje i najčudesniji svjetovi moraju izgledati koliko-toliko uvjerljivo. Tom idealu se, ironičnim stjecajem oklonosti, najbliže približila TV-serija Američki bogovi čiji je osnovni koncept, zapravo, utemeljen na naizgled prozaičnoj stvarnosti koju gledatelji, barem oni koji žive u Americi, imaju prilike iskusiti čim se malo odmaknu od televizora.

Serija se temelji na Američkim bogovima, romanu Neila Gaimana, britanskog književnika i jednog od najuglednijih ličnosti fantasy žanra, čiji je dječji roman Zvjezdana prašina prije deset godina poslužio kao predložak za uspješan film. Američki bogovi, koji predstavljaju njegovo najpoznatije i najpopularnije djelo, imaju zaplet temeljen na prilično zanimljivoj ideji o tome što bi se dogodilo sa božanstvima Starog svijeta, odnosno ličnostima nordijske, slavenske, grčko-rimske, slavenske, egipatske, arapske i afričke mitologije da se kojim slučajem nađu u Novom svijetu, odnosno kako bi mu se prilagodili i kako bi se suočili s novim božanstvima koje je stvorio moderni svijet. Seriju je producirao Starz, kanal poznat po inzistiranju na “paprenim” sadržajima, a kao izvršni producenti su poslužili Bryan Fuller, poznat kao tvorac Star Trek: Discovery, i Michael Green, scenarist nekoliko zapaženih filmova ove godine.

Protagonist, čiji lik tumači engleski glumac Ricky Whittle, je Shadow Moon, sitni kriminalac koji nakon višegodišnje robije iz zatvora izađe nekoliko dana ranije nego što je bilo planirano. Razlozi za to su tragične prirode, odnosno smrt voljene supruge Laure (Emily Browning) u prometnoj nesreći. Shrvanom i zbunjenom Shadowu se obrati tajanstveni Mr. Wednesday (Ian McShane) i ponudi mu posao tjelohranitelja. Njih dvojica putuju Srednjim zapadom i posjećuju neobične lokacije s neobičnim ličnostima, te svjedoči mnogim bizarnim, morbidnim i fantastičnim događajima koje Shadow ne zna protumačiti, a Wednesday mu se pretjerano ne trudi objasniti. U međuvremenu se u pozadini događaju još fantastičnije i neobičnije stvari, a iza svega stoji predstojeći veliki obračun starih bogova sa novim bogovima, stvorene na vjeri u svemoć američke tehnologije.

Američki bogovi nas već od samog početka nastoje uvjeriti kako nije riječ o tipičnoj TV-seriji nego o nečemu posebnom. A ta posebnost se prije svega odražava u ogromnoj količini novaca potrošenoj u svaku epizodu, od čega najviše odlazi na vinjete, obično na početku svake epizode, koje opisuju pojedino božanstvo i način na koje je ono došlo u Ameriku. Pri tome se ne štedi na specijalnim efektima i drugim metodama kojima se rekonstruiraju različiti kontinenti ili različita vremenska razdoblja, te se serija ističe nizom dojmljivih scena. A neke sugeriraju “filmski”, odnosno karakter “veći od života” i korištenjem formata slike 2:35. Gledateljima će, međutim, daleko više u oči pasti Starzovo korištenje formule isprobane još početkom desetljeća u Spartacusu, odnosno ogromne količine izuzetno eksplicitnog nasilja, krvoprolića, golotinje i, dakako, seksa. Iako je publika već pomalo oguglala na TV-serije koje u ovom potonjem nastoje “pomaknuti granice”, u Američkim bogovima su to pokušali učiniti sa scenom u kojoj djinn. arapski demon koga glumi Mousa Kraish, usprkos tvrdnji da ne ispunjava želje, arapskom trgovačkom putniku (Omid Abtahi) čovjeku pruži prilično prilično eksplicitno iskustvo sodomije. Tvorci serije su svjesni da po tom pitanju ne smiju zapostaviti predstavnike konvencionalnijih seksualnih orijentacija, pa tako serija ima i nekoliko scena u kojima lik božice ljubavi Bilquis (koju tumači nigerijska glumica Yetide Badaki) sudjeluje u masovnim orgijama. A i svi oni koje je zanimalo kako Emily Browning izgleda u rođendanskom kostimu će također doći na svoje.

Svi ti detalji, pa i izuzetno dopadljivi soundtrack Briana Reitzella (među kojima se ističu pjesme “Media Bowie” i “Tehran 1979”), ne mogu sakriti ozbiljan i možda čak i koban nedostatak ove serije. Iako je prva sezona relativno kratka s osam jednosatnih epizoda, gledateljima će se učiniti mnogo duža i to zbog jednostavnog razloga da se u njoj, zapravo, ništa ne događa. Veliki obračun starih i novih bogova je tek naznačen u cliffhanger završnici koja sugerira drugu sezonu, a zbivanja se uglavnom prate iz perspektive protagonista koji nikako ne uspijeva niti želi shvatiti što se to u stvari događa. Fuller i Green su toliko razigrani da sebi dozvoljavaju gotovo cijele epizode u kojima se prilično eksplicitno komentiraju aktualna politička zbivanja, i to, dakako, s hollywoodskih salonskoljevičarskih pozucija, a što je najeksplicitnije u sceni u kojoj su pobornici prava na držanje oružja gotovo doslovno prikazani kao nacisti. Iako je glumačka postava na visini, uloge koje tumače manje izgledaju kao punokrvni likovi, a više kao stilske vježbe. U tome je možda najkarakterističniji primjer Gillian Anderson koja bez nekih naročitih razloga pruža imitacije nekoliko pop ikona 20. stoljeća. Svega toga su, možda bili svjesni i glavešine u Starzu čije je inzistiranje da se zavrne budžetska pipa i produkcija dovede pod kontrolu natjerali Fullera i Greena da napuste projekt. Druga sezona će morati napraviti nešto drukčije, inače Bogove čeka sumrak.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Ratovi zvijezda: Posljednji Jedi (Star Wars: The Last Jedi, 2017)

RATOVI ZVIJEZDA: POSLJEDNJI JEDI
 (STAR WARS: THE LAST JEDI)
 uloge: Mark Hamill, Carrie Fisher, Adam Driver, Daisy Ridley, John Boyega, Oscar Isaac, Andy Serkis, Lupita Nyong'o, Domnhall Gleeson, Anthony Daniels, Gwendoline Christie, Kelly Marie Tran, Laura Dern, Benicio del Toro
 scenarij: Rian Johnson
 režija: Rian Johnson
 proizvodnja: Lucas Film/Walt Disney , SAD, 2017.
 trajanje: 152 min.

Vremena se mijenjaju, pa je danas teško zamisliti da bi zbog novog naslova iz ciklusa Ratovi zvijezda itko založio bubreg da otkupi mjesto za šator ispred kino-dvorane kako bi mogao biti prvi na premijeri. Danas se na taj film gleda otprilike isto onako kako se gleda na svaki drugi veliki hollywoodski blockbuster i nekako se čini vjerojatnije da će eksploziju oduševljenja u geekovskim krugovima izazvati novi naslov iz Marvelovog ili čak DC univerzuma. Tome je velikim dijelom doprinijelo to što je franšizu od Georgea Lucasa otkupio Disney te se nove Ratove zvijezda jednostavno mora gledati u kontekstu industrijski proizvedenih filmskih serija čiji naslovi knjigovodstvene imperative i ziheraško povlađivanje najširoj publici pretpostavljaju bilo kakvoj autorskoj viziji i originalnosti. To samo po sebi ne mora biti loše, o čemu svjedoči Sila se budi, prvi dio nove post-lucasovske trilogije, gdje je producent i režiser J.J. Abrams igrajući na sigurno i ponavljajući formulu originalne trilogije 1970-ih uglavnom izbjegao zamke koje su upropastile Lucasove prednastavke. No, Disney je iz nekih razloga za drugi nastavak nove trilogije odabrao sasvim drugi pristup. Za Posljednji Jedi je kao režiser odabran Rian Johnson, ime koje poklonici SF-žanra izuzetno cijene zbog filma Looper; Disney mu je povjerio ne samo režiju, nego i scenarij, odnosno neuobičajenu količinu kreativne slobode za projekt koji bi trebao biti komercijalna uzdanica bezličnoj srednjostrujaškoj korporaciji. To, kao i neumitne usporedbe s Imperij uzvraća udarac, drugom dijelu originalne serije koji se često navodi kao najbolji film ciklusa, su sa sobom povukli izuzetno visoka očekivanja za koje iskustvo i zdrav razum govore da najvjerojatnije neće biti ispunjena.

Radnja započinje gotovo u istom trenutku gdje je završio prvi dio, odnosno u trenutku kada Prvi red, organizacija koja predstavlja nasljednike zloglasnog Imperija, nastavlja uspostavljati vlast po galaksiji pri čemu im jedinu prepreku pruža Otpor, pobunjenička vojska koja nastoji obnoviti Republiku. Rey (Ridley), mlada djevojka koja se bila priključila Otporu, došla je na planet Ach-To kako bi Lukea Skywalkera (Hamill), legendarnog Jedi viteza koji je prije trideset godina bio porazio Imperij, nagovorila da se priključi Otporu. Na njeno veliko i neugodno iznenađenje Skywalker, koji se tamo bio skrivao šest godina, ne pokazuje nikakav entuzijazam da ponovi svoje životno niti da Rey, koja posjeduje Silu, nauči jedijevskim vještinama. U međuvremenu Reyini suborci na čelu s Lukeovom sestrom, princezom Leiom Organom (Fisher) imaju daleko veće probleme, s obzirom da ih je sustigla flota Prvog reda u kojoj se Kylo Ren (Driver), Leiin sin i nekadašnji Lukeov učenik koji se predao tamnoj strani Sile. Minijaturna pobunjenička flota se, uz velike žrtve, uspije povući iz svoje baze, ali ih snage Prvog reda prate u stopu s obzirom da su, po svemu sudeći, ovladale tehnologijom praćenja kroz hipersvemir. Slijedi stalna potjera koja zbog nedostatka goriva u pobunjeničkim brodovima može imati jedan jedini ishod. Grupa pobunjeničkih boraca u kojoj su Finn (Boyega), Poe Dameron (Isaac) i mehaničarka Rose Tico (Tran) se odlučuje na očajnički plan u kome bi se inflitrirali na zapovjedni brod Prvog reda i sabotirali uređaj za praćenje. No, za to im je potreban stručnjak za dešifriranje koji se može pronaći na kockarskom planetu Canto Bight.

Johnsonu je, po svemu sudeći, prilikom stvaranja ovog filma najčvršći orijentir bio Imperij uzvraća udarac, i to zato što je bio najbolji i najhrabriji od svih filmova sage; u njemu je infantilna herojska fantazija zamijenjena nečim bližim stvarnom životu, odnosno mračnom i mnogo ozbiljnijom pričom u kojoj dobri momci dobivaju po tamburi i gdje je rutinerski hepi end zamijenjen s za tako nešto sasvim primjerenim cliffhangerom. Johnson je, pak, odlučio ići čak i dalje, odnosno u nastojanju da Posljednjem Jediju da još mračniji karakter odlučio žrtvovati čak i mitologiju cijele sage. Tako je njen nekadašnji protagonist od vrhunskog autoriteta i besprijekornog pozitivca, koji je čak i zlikovca poput Dartha Vadera uspio na kraju dovesti na pravu stranu, pretvoren u čangrizavog, umornog i deprimiranog starca, a za koga se na kraju ispostavi da je možda čak i odgovoran za katastrofu koja je obnovila zlo u galaksiji i uništila njegovo životno djelo. Gledatelji će zbog toga biti neugodno iznenađeni isto kao i Rey, nominalna protagonistica i Skywalkerova pretpostavljena nasljednica, koja je prisiljena najveći dio filma provoditi na komadu stijene usred oceana i gledati ostarjelog Jedi viteza koji muze orijaške morske krave i pri tome se, sudeći po osmijehu, prilično dobro zabavlja. U tim scenama nije teško prepoznati odraz scena iz Imperija gdje Yoda obučava mladog Lukea na močvarnom planetu Dagobah, ali isto tako, s obzirom na tragični nedostatak humora i karizme kod ostarjelog Lukea, nije teško zaključiti koliko je Posljednji Jedi ispod svog uzora.

No, izgleda da je Johnson bio u neku ruku svjestan da ga ne može nadmašiti, pa je jedan od glavnih motiva zapleta nastojanje da se okrene nova stranica, čak i po cijenu da se ne samo odbaci, nego i na revizionistički način potkopa prošlost. Tako su Jediji, odnosno sve što su radili i u što su vjerovali proglašeni neuspjehom, i to, da ne bude nikakve zabune, od lika koji bi u univerzumu Ratova zvijezda trebao biti vrhunski moralni arbitar. Čak i pobunjenički Otpor je prikazan kao hrpa nesposobnjakovića, gubitnika i idiota; princeza Leia se nije u stanju nametnuti kao autoritet čak ni šačici svojih sljedbenika koji u najgorem mogućem trenutku odlučuju pokrenuti pobunu; Poe Dameron se, pak, iskazuje kao netko tko misli da je popio svu pamet svemira te je spreman u svakom trenutku odbiti izričite zapovijedi ili poslušati zdrav razum, te koji zbog toga umalo pobunjenicima ne učini isto ono što je Zoran Milanović učinio SDP-u. Njegovi drugovi Finn i Rose prolaze nešto bolje u njihovoj pustolovini na Canto Bightu, ali će u samom finalnom jedno od njih napraviti posve besmislenu gestu koja će umalo dokrajčiti sve ono što je Poe Dameron počeo uništavati.

U Posljednjem Jediju, s druge strane, ima nekoliko pozitivnih pomaka. Prije svega se to odnosi na lik Kyloa Rena koji je mnogo složeniji, uvjerljiviji i koji Driveru, za razliku od Sile se budi, daje mnogo više prilike da pokaže svoj glumački talent. Scenarij također pokušava prikazati Prvi red zanimljvijim nego u prvom filmu, prije svega kroz odnos Kyloa i vrhovnog vođe Snokea, kojeg pod grotesknom maskom i CGI-jem tumači uvijek raspoloženi Andy Serkis. Glavni negativac će također poslužiti i za jedan prilično neočekivani obrat, kao i uspostaviti zanimljivu dinamiku s likom Rey kao njegovom suprotnošću prema kojoj, međutim, osjeća duboku parapsihološku i emocionalnu vezu. Potencijali koje je Johnson pronašao, na žalost, nisu iskorišteni, i upravo je tu glavni razlog zbog koga Posljednji Jedi nije uspio postati novi Imperij.

Novi film iz ciklusa Ratova zvijezda umjesto zapleta i likova kao najveću atrakciju ima vrhunske specijalne efekte, ali i izuzetan trud uložen u stvaranje nekoliko upečatljivih vanzemaljskih svjetova kao i niza zanimljivih vanzemaljskih vrsta. Scene na Canto Bightu (koji u nekoliko scena “glumi” Dubrovnik) tako predstavljaju zanimljivi homage Gradu oblaka iz Imperija, slično kao što i planeta ledena Crait budi mnoge uspomene na Hoth gdje se odvijala znamenita bitka u istom filmu. Trud uložen u scenografiju, kostimografiju i specijalne efekte je, međutim, u nekim slučajevima ozbiljno kompromitiran nebrigom za zakone fizike – poput bitke u kojoj se neprijateljske letjelice u svemiru napada bombama nalik na one koje su se u Drugom svjetskom ratu uz pomoć gravitacije bacale na gradove. Mnogo je više pažnje, kao i žuči među okorjelim fanovima na Internetu, izazvala scena u kojoj lik princeze Leie leti svemirom poput Mary Poppins, te zbog kojih se Posljednjeg Jedija ne može shvatiti ozbiljno. I dok ovaj film zaslužuje pohvale zbog toga što je pokušao biti drukčiji, te pohvale ne mogu sakriti to da je taj pokušaj bio uglavnom neuspio. Taj zaključak, kojem se, uz horde bijesnih fanova javno priklonio i Mark Hamill, sugerira da će Disney, želi li spriječiti bilo kakve komplikacije, u sljedećem nastavku igrati na sigurno i da takvo ziheraštvo ne mora uvijek biti potpuno loše.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Tajna broja sedam (What Happened to Monday, 2017)

TAJNA BROJA SEDAM
 (WHAT HAPPENED TO MONDAY)
 uloge: Noomi Rapace, Willem Dafoe, Glenn Close, Marwan Kanzan
 scenarij: Max Botkin & Kevin Williamson
 režija: Tommy Wirkola
 proizvodnja: SND Films/Vendome Pictures, UK/SAD/Francuska/Belgija, 2017.
 trajanje: 123 min.

Originalnost ideje sama po sebi nije ni jamac, a ni nužni preduvjet kvalitete nekog filma. Ako se priča zna kvalitetno ispričati, nije toliko važno da ju je publika imala prilike čuti već prije. Ako se, međutim, ideja ne zna kvalitetno iskoristiti, ne samo što ni njena originalnost neće biti od velike pomoći, nego će nedostatak originalnosti biti mnogo iritantniji. Još je žalosniji slučaj kada se u cjelovečernjem filmu pokušava iskoristiti ideja koju je netko već ranije bio daleko bolje i uspješnije razradio u televizijskoj seriji. Kao jedan takav primjer bi mogla poslužiti Tajna broja sedam, SF-film čiji će zaplet izazvati dosta “deja vu” efekata kod poklonika TV-serije Orphan Black.

Radnja je smještena u drugu polovicu 21. stoljeća u federalnoj Europi čiji su se vlastodršci, kao i ostatak svijeta, suočeni s naizgled nerješivim ekološkim i demografskim problemima, odlučili na neka drastična rješenja. Tako je donesen zakon kojim je najstrože zabranjeno rađanje više od jednog djeteta, pri čemu se roditelji kažnjavaju, a tako rođen “višak” djece smješta u krio-komore gdje bi zamrznuta trebala čekati neka sretnija vremena. Terrence Settman (Dafoe) za tako nešto nema strpljenja ni razumijevanja nakon što mu je kći preminula prilikom rađanja sedmorki. Umjesto toga se odluči zadržati svih sedmoro unuka, pri čemu je sretna okolnost što su sve sedmoro identične blizanke; one će sve vrijeme boraviti u jednom stanu, pri čemu će samo jednoj od njih biti dozvoljeno da na određeni dan u tjednu izlazi vani, te će sve vrijeme glumiti jednu te istu osobu. Sustav funkcionira trideset godina, ali različite verzije Karen Settman – međusobno prozvane po danima u tjednu – usprkos identičnog izgleda imaju različite karaktere i sklonosti. To sa sobom izazove cijeli niz problema, koji konačno eskaliraju kada se Ponedjeljak jednog dana ne vrati svojim sestrama. Ostalih šest je prisiljeno vanredno preuzeti njen identitet i pokušati otkriti što im se dogodilo, dok istovremeno postaje jasno da su im vlasti za petama.

Režija filma je bila povjerena Tommyju Wirkoli, Norvežaninu koji je prije nekoliko godina izazvao zanimanje izuzetno zabavnim filmovima o borbi protiv nacista-zombija. Iako se na prvi pogled čini da bi priča o preuzimanju identiteta mogla savršeno poslužiti za komediju zabune, scenarij Maxa Botkina i Kevina Williamsona ne koristi te potencijale. Tako je distopijski svijet neugodno bliske budućnosti prikazan mrtvački ozbiljno. Tu nema čak ni prilike da Rapace, jedna od najtalentiranijih evropskih glumica današnjice, nešto pokuša napraviti sa zahtjevnom višestrukom ulogom. A još poraznije izgledaju neumitne usporedbe s Tatjanom Maslany čije su uloge klonova u Orphan Black daleko bolje scenaristički obrađene. Misterij iz originalnog naslova filma će pronicljiviji gledatelji razriješiti davno prije nego što učine likovi, isto kao što ni dramatični obrati u melodramatskoj završnici neće predstavljati neko posebno razočaranje.

To, dakeko, ne znači da je Tajna broja sedam loš film. Wirkola se izuzetno zabavlja režirajući akcijske scene koje na trenutke izgledaju isto tako impresivno kao i u Atomskoj plavuši. Dio gledatelja će, pak, zabavljati detalji koji odaju posvete na neke od klasika filmske distopije, kao što je, na primjer Zeleni sojlent, a tu se mogu pronaći i neki uznemirujuće alegorije na trenutna zbivanja. Tako su opaki i krvoločni negativci u filmu službenici, odnosno uposlenici nečega što u bi se trebala transformirati današnja EU, a u liku glavne zlikovke koju tumači Glenn Close nije teško prepoznati Hillary Clinton. Bez obzira na niz propuštenih prilika, dva sata prolazi prilično brzo i glatko, a što je dostignuće kojim se ne mogu pohvaliti žanrovski i tematski slična, ali mnogo razvikanija ostvarenja iz Hollywooda.

OCJENA: 5/10