RECENZIJA: Ad Astra (2019)

Pola stoljeća je prošlo i, iako nas je Hollywood naučio da nikad u potpunosti ne isključimo neugodna iznenađenja, čini se malo vjerojatnim da će ikom od tamošnjih glavešina pasti na pamet da radi remake 2001: Odiseje u svemiru. Glavni je razlog za to u naslovu, odnosno godini koja je za Clarkea i Kubricka bila svijetla budućnost svemirskih istraživanja, a za nas sve dalja i daleko prizemnija prošlost. To, svakako, ne znači da se svako malo ne pojavi neki nadobudni filmaš koji će pokušati napraviti najbolji science fiction film kojeg bi još nadobudniji kritičari trebali nazvati “Odisejom našeg doba”. To se posljednji put dogodilo prije pet godina kada je Christopher Nolan pokušao Clarkeovu i Kubrickovu magiju s Interstellarom, ostvarenjem koje, iako vrlo dobro, nije nikako moglo dosegnuti tako visoku ljestvicu. Ove godine je, pak, sličan pothvat preuzeo James Gray sa svojim science fiction epom Ad Astra, koji je dobio niz pohvala od strane kritike te uživa status jednog od narazvikanijih hollywoodskih ostvarenja godine i jednog od rijetkih primjera SF-žanra koji se čini izglednim kandidatom za zlatne kipiće.

Gray, koji je karijeru počeo prije točno četvrt stoljeća s mračnim i u usporedbi s ovim filmom prilično komornim gangsterskim filmićem Mala Odesa, nije htio ponoviti Clarkeovu i Kubrickovu pogrešku i radnju filma eksplicitno vezati za određenu godinu. Umjesto toga se spominje tek neodređena “bliska budućnost” koja bi, kako stvari stoje, i pogotovo ako se budu slušale sugestije jedne danas popularne tinejdžerke, mogla biti u stvari prilično daleka. Na samom početku vidimo koliko je budući svijet tehnološki napredniji od našeg kada je protagonistu Royu McBrideu (Pitt), bojniku američke Svemirske komade, sasvim normalna stvar da u orbiti obavlja poslove na održavanju istraživačke postaje do koje se umjesto raketama odlazi svemirskim liftom. Međutim, iz nepoznatih razloga dolazi do katastrofe te je McBride prisiljen spustiti se na Zemlju padobranom. McBride nije previše potresen svojim iskustvom jer je vrhunski profesionalac koji ne samo što u najgoroj situaciji čuva hladnu glavu, nego svoje psihološko stanje uredno kontrolira uz pomoć posebnih psiho-testova. Zbog toga ga pretpostavljeni izaberu za izuzetno povjeljivu, delikatnu i opasnu misiju koja bi ga trebala odvesti na sam rub Sunčevog sustava. Naime, incident koji je doveo do katastrofe je izazvan pražnjenjem energije čiji se izvor nalazi u orbiti Neptuna, i to slučajno na mjestu gdje je prije šesnaest godina nestao McBrideov otac H. Clifford McBride (Jones), vrhunski astronaut i zapovjednik projekta Lima čiji je cilj bilo otkrivanje vanzemaljskog života. Vrhuška Svemirske komande ima razloga vjerovati da je stari McBride živ i da možda ima veze s pražnjenima koja bi, ako se ne zaustave, mogla uništiti sav život u Sunčevom sustavu. Njegov sin ima zadatak da ode na bazu na Marsu odakle će ocu poslati osobnu poruku s ciljem da ga odgovori od onoga što radi.

Svatko tko je gledao Odiseju neće imati nikakvih problema pronaći sličnosti s Ad Astra, i to uglavnom zato što se osnovni zaplet ovog filma u osnovi svodi na ono što je bilo prepoznato kao glavni zaplet Odiseje – povjerljiva, delikatna i prilično opasna misija na rub svemira u svrhu pronalaženja pošiljatelja tajanstvena signala. Sličnosti se mogu pronaći i u pojedinim scenama koje su manje-više posuđene iz Kubrickovog klasika, a tiču se naizgled rutinskog putovanja od Zemlje do Mjeseca. Međutim, Grayu je bilo očito da je potrebno nešto što bi njegov film moralo razlikovati od pola stoljeća starog klasika, i on je rješenje pronašao u tome da koristi motive iz četiri desetljeća starog klasika, odnosno filma Apokalipsa danas. Slično kao što je Coppola klasični Conradov roman Srce tame iz Konga u 19. stoljeću prebacio u Indokinu za vrijeme vijetnamskog rata, tako Gray Coppolin film prebacuje u svemir. I pri tome se ne koristi samo isti zaplet, nego i isti stil, a što uključuje voiceover naraciju glavnog lika nalik na onu koju je koristio satnik Willard u Apokalipsi.

Ideja da se kombiniraju ta dva velika filma sama po sebi nije bila loša, ali je njena izvedba ispala kao katastrofalno razočaranje. Problem je u tome što se Gray i njegov koscenarist Ethan Gross ne samo što nisu bili načistu na koji se od dva glavna sastojka nasloniti, nego su Ad Astri dodali još jedan, i to u obliku rutinerske hollywoodske komercijale koja s pravim klasicima SF-žanra nema neke posebne veze. To se najbolje ogleda u nekoliko akcijskih scena koje se doimaju nasilno priljepljene u film koji bi po svojoj suštini trebao biti ozbiljna, kontemplativna “hard SF” drama, a ne lepršava space opera. Najveće razočarenje, međutim, dolazi na kraju, kada lik McBrideove supruge Eve samim time što je tumači Liv Tyler budi neugodne asocijacije na Armageddon Michaela Baya, film koji možda pripada istom žanru, ali koji predstavlja antitezu svega što bi jedan “poslovično dobar science fiction film”, kako je Clarke bio opisivao Odiseju, trebao biti.

To ne znači da je Ad Astra sam po sebi loš film. Brad Pitt vrhunski odrađuje svoju ulogu, iako bi se, slično kao i kod Ryana Goslinga u Prvom čovjeku, moglo reći da glumljenje astronauta “hladnog kao špricer” i nije bio tako težak zadatak. Tommy Lee Jones je poslovično pouzdan u emocionalnoj završnici, a i ostatak ekipe se dobro nosi s ponekad prilično nezahvalnm ulogama. U film je uložen izuzetan trud i budžet, a posebno valja istaći fotografiju Hoytea van Hoyteme koja je film vizualno privlačnim, pogotovo u scenama koje se odvijaju na Marsu i u Neptnovoj orbiti. Glazba Maxa Richtera je, s druge strane, razočarenje i jedan od glavnih razloga zašto ovaj film odmah gubi utrku sa svojim velikim uzorima. Iako se ne može reći da je negledljiv, Ad Astra predstavlja još jedan ambiciozni hollywodski projekt koji je po svojoj kvaliteti bliži trnju nego zvijezdama.

AD ASTRA

uloge: Brad Pitt, Tommy Lee Jones, Ruth Negga, Liv Tyler, Donald Sutherland

scenarij: James Gray

režija: James Gray & Ethan Gross

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RECENZIJA: Bilo jednom u Hollywoodu (Once Upon a Time in Hollywood, 2019)

Teško da išta može bolje ilustrirati bijedu današnjeg Hollywooda od statusa koji u njemu danas uživa Quentin Tarantino. Nije da se Tarantino na njega treba posebno požaliti. Naprotiv, on predstavlja jednog od rijetkih suvremenih američkih filmaša koji se može pohvaliti slavom izvan krugova kritičara i zagriženih filmofila, kao i time da njegova ostvarenja izazivaju pažnju čak i one obične “raje” koja za zbivanja na polju sedme umjetnosti iskazuje isto onoliko brige koliko i hrvatski medijski urednici za mogućnost nuklearnog rata na indijskom podkontinentu. Uz to, dakako, ide i u pravilu više nego solidan rezultat na kino-blagajnama, a što izgleda još impresivnije ako se u obzir uzme da Tarantinovi filmovi nisu ni remakeovi, ni nastavci, ni ekranizacije Marvelovih stripova. Problem, dakle, nije u tome što je Tarantino loš niti posebno neuspješan filmaš. Problem je u tome što je osim njega takvih filmaša u Hollywoodu više nema. A što je posebno tužno ako se u obzir uzme da je prije četvrt stoljeća slavljen kao ikona novog “nezavisnog” hollywoodskog filma, odnosno predvodnik generacije mladih, talentiranih i svježih talenata koja je Hollywoodu i svjetskom filmu trebala donijeti isto ono što su Coppola, Lucas, Spielberg i družina donijeli 1970-ih. Danas, pak, Tarantino, sa svim svojim trijumfima izgleda kao posljednji Mohikanac autorskog filma i svojevrsno strano tijelo u svijetu kojim dominira bezlična formula, maskirani superjunaci i oskarovski “art” snoberaj. I sam Tarantino je, čini se, toga svjestan pa se u toj spoznaji može pronaći svojevrsna inspiracija za njegov posljednji film Bilo jednom u Hollywoodu.

Radnja filma se odvija prije pola stoljeća u Hollywoodu, u vrijeme kada su se, zahvaljujući burnim društvenim, ekonomskim i kulturnim promjenama u tadašnjem svijetu, brojni Tarantinovi kolege također osjećali kao posljednji Mohikanci. To se prije svega odnosi na glumce i filmaše koji su karijeru bili započeli u klasičnom Hollywoodu, a na kraju su se morali prilagođavati novom mediju televizije i vrijednostima koje je promovirala dugokosa i LSD-om utripana mlađarija. Jedan od Mohikanaca je i relativno mladi Rick Dalton (Leonardo di Caprio), glumac koji je 1950-ih i početkom 1960-ih uživao slavu kao zvijezda crno-bijele vestern televizijske serije. Mnoge stvari su se do početka 1969. godine promijenila, televizija je počela emitirati samo u boji, vesterni nisu više tako popularni, a ista se stvar dogodila i s Daltonom, koji je reduciran na gostujuće uloge i pilot epizode nikad snimljenih serija. Dalton to izuzetno slabo podnosi i utjehu pronalazi u piću, upadajući često u nevolje iz kojih ih izvlači njegov najbolji prijatelj i bivši dubler Cliff Booth (Brad Pitt), koji zbog toga često mora dolaziti i u Daltonov dom u čije se susjedstvo nedavno doselio poljski filmaš Roman Polanski (Zawierucha) i njegova supruga, mlada i lijepa glumica Sharon Tate (Robbie). Booth, koji je ratni veteran, također ima problema u karijeri, a glavni razlog za to je smrt njegove supruge koju mnogi u Hollywoodu tumače kao ubojstvo za kojeg nije odgovarao. I dok Dalton pokušava iskoprcati novi početak karijere, Booth slučajno na ulici sretne lijepu hipijevku (Qualley) za koji se ispostavi da živi na ranču gdje je Booth bio snimao filmove. Booth odluči posjetiti njegovog starog vlasnika Charlieja Spahna (Dern), ali se ubrzo ispostavi da na ranču živi grupa hipija koja se naziva “obitelji” i koja možda nema najbolje namjere.

Za Bilo jednom u Hollywoodu bi se moglo reći da je jedan od najatipičnijih filmova u Tarantinovoj karijeri, i to zato što u njemu najmanje dolazi do izražaja ono što se smatralo njegovim najvećim adutom – scenaristička vještina. U ovom filmu nema nekakve čvrste priče niti zapleta, pa čak ni “cool” dijaloga ili replika koje bi se, kao u slučaju Pasa iz rezevoara ili Paklenog šunda, mogle citirati desetljećima. Film karakterizira izuzetno spor tempo, kao i to da se svodi na nekoliko epizoda koje tek nekoliko ne baš originalnih ili produhovljenih narativnih trikova spaja u jednu cjelinu. No, nedostatak forme Tarantino više nego uspješno nadoknađuje kvalitetom sadržaja, jasno stavljajući do znanja da mu je cilj modernom gledatelju na što detaljniji i iscrpniji način prikazati Hollywood kakav je nekad bio, i za kojeg se iz današnje perspektive ponekad teško može vjerovati da je ikad postojao.

To se prije svega odnosi na američku filmsku industriju u vrijeme kada su muškarci bili muškarci u onom tradicionalnom i najpozitivnijem smislu riječi. Na velike i male ekrane su dolazili glumci od kojih se očekivalo da znaju jahati, voziti, ali i rukovati oružjem, pogotovo zato što su prošli obvezni vojni rok ili, čak možda omirisali barut u pravom ratu. To ne znači da su bili savršeni, a za što najbolji primjer daje Daltonov alkoholizam, ali se od njih isto tako očekivalo da uspjeh krvavo zarade počinjavši karijeru sa samog dna, i da pri tome eventualne neuspjehe trpe kao pravi muškarci. Pri tome je Cliff Booth najbolji primjer, s obzirom da stoički podnosi svoj boravak na neslužbenoj crnoj listi i to da je, za razliku od svojeg bogatog prijatelja, prisiljen živjeti u prikolici umjesto u luksuznoj vili. I Dalton i Booth su svjesni pravila igre, kao i toga da nisu ni prvi ni posljednji koji u Hollywoodu neće doživjeti uspjeh iako su na njihovoj strani bili fizički izgled, talent i mukotrpni rad.

Nasuprot dvojici protagonista koji su ostali bez slave Tarantino postavlja lik Sharon Tate, glumicu za koju je i njen muž priznao da nije bila neki naročiti glumački talent, ali za koja je, zahvaljujući tragičnom spletu okolnosti, i nakon pola stoljeća dio popularne kulture. Ona je prikazana kao ne baš talentirana niti bistra djevojka, za koju je jasno da je Polanskog osvojila manje svojom ljepotom a više nezauzdaznim i zaraznim hedonizmom zbog kojeg ne samo njoj nego i svima oko nje život bio jedan veliki party. Motiv nezaslužene slave koju donosi sudbina sa smislom za crni humor je Tarantino dodatno iskoristio u možda najkontroverznijem dijelu svog filma, gdje kao primjer istog fenomena dovodi Brucea Leeja, legendarnog majstora istočnjačkih borilačkih vještina, a koji je u srazu s Boothom prikazan kao prepotentni pozer. Tarantino je u svemu tome namjerno išao u ikonoklastičko razbijanje svega što današnji politički korektni Hollywood smatra svetim, ali se svejedno od razjarenih SJW dušobrižnika i njihovih optužbi za seksizam i rasizam morao unaprijed zaštititi tako što je Daltonu kao inspiraciju postavio 8-godišnju djevojčicu-glumicu (koju izvrsno tumači Julia Butters) koja mu prilikom razgovora iznosi u ono vrijeme neobične, a danas neupitne stavove o besmislenosti podjele na spolove i rodove.

Tarantino u Bilo jednom u Hollywoodu, međutim, i Tate i Leeja prikazuje tek kao simptom, a ne uzrok bolesti koja je uništila stari Hollywood. Za njega je glavni krivac kontrakultura, odnosno babyboomerska generacija za čije su ideale o jednom novom, boljem, ljepšem svijetu mira, brastva, slobodne ljubavi i cvijeća u kosi ispostavilo da predstavljaju tek izgovor raznoraznim karizmatskim slatkorječivim zlikovcima da pokrenu nova krvoprolića. Pokret je svoj krajnji izraz u zloglasnoj Mansonovoj obitelji, koja je u ovom filmu prikazana kao hrpa mladih, na trenutke lijepih, ali u suštini krvoločnih zlikovaca. Tarantino iskazuje isto onakvo mišljenje kakvo je iskazao prema nacistima u Nemilosrdnim gadovima, odnosno prema bijelim robovlasnicima u Odbjeglom Djangu. A na kraju to čini isti onakav način, u izuzetno krvavom finalu gdje ga, slično kao u slučaju Gadova, neće previše sputati povijesne činjenice.

U gotovo svemu ostalom Bilo jednom u Hollywoodu, pak, predstavlja izuzetno autentičan prikaz Hollywooda s kraja 1960-ih. Tarantino je sporost ritma stavio u službu brojnih scena gdje se protagoniste voze kroz Los Angeles, koji je rekonstruiran u detalje, skoro bez ikakvog CGI-ja. Dobri poznavatelji filmske povijesti će cijeniti brojne plakate i reference na popularne filmove i TV-serije tog doba (a našlo se mjesta i za jugoslavenski film Partizani s Tarantinu dragim glumcem Rodom Tayloru u glavnoj ulozi koji je ovdje anakronistički zalutao iz 1974. godine) , kao i autentične kostime i rekvizite. Autentičnost se odnosi i na protagoniste koji su, iako fiktivni, velikim dijelom inspirirani stvarnim osobama. Tako se Dalton temelji na Steveu McQueenu koji je prije filmske slave uživao status zvijezde crno-bijelih televizijskih vesterna (a sam McQueen se nakratko pojavljuje kao jedan od likova u filmu, gdje ga izvrsno “skida” škotski glumac Damian Lewis). Lik Cliffa Bootha je, pak, temeljen na Halu Needhamu, kaskaderu, dubleru i najboljem prijatelju Burta Reynoldsa koji je zvjezdani status svog prijatelja 1970-ih iskoristio kako bi započeo uspješnu karijeru režisera.

Čak i oni koje kod Tarantina smeta konzervativnost sadržaja, sporost ritma ili ne baš najbolja ispeglanost scenarija će morati priznati da je Bilo jednom u Hollywoodu izvrsno režiran film. Tarantino, danas jedan od rijetkih filmaša koji se koristi klasičnom filmskom vrpcom, ali i pokazuje da je naučio sve najbolje od starih majstora sedme umjetnosti. Scene, od početka koji nas uvlači u Daltonov i Boothov svijet, pa sve do furiozne završnice, iskazuju izuzetnu vještinu i pomažu Tarantinu da vješto balansira između nostalgične drame i crne komedije. No, u tome Tarantino ne bi imao uspjeha da iza sebe nije imao izvrsnu i prilično raznovrsnu glumačku ekipu, koja uključuje kako zaboravljene veterane, tako i nekadašnje zvijezde, ali i mlade snage. Najbolji i najimpresivniji posao su napravili Pitt i DiCaprio, kao možda najbolji zvjezdani tandem od vremena Roberta Redforda i Paula Newmana u legendarnom vesternu Butch Cassidy i Sundance Kid, koji se, slučajno i namjerno, snimao upravo u vrijeme kada se događa radnja ovog filma. U međuvremenu se mnogo toga dogodilo, pa su takvi tandemi, kao i talenti poput Tarantinovog, postali sve dragocjenija rijetkost.

BILO JEDNOM U HOLLYWOODU(ONCE UPON A TIME IN HOLLYWOOD)

uloge: Brad Pitt, Leonardo di Caprio, Margot Robbie, Emile Hirsch, Margaret Qualley, Dakota Fanning, Bruce Dern, Austin Butler, Rafal Zawierucha, Mike Muh, Al Pacino, Julia Butters

scenarij: Quentin Tarantino

režija: Quentin Tarantino

proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Cardinal (sezona 1, 2017)

Skandinavske, odnosno nordijske zemlje, se posljednjih desetljeća smatraju najuljuđenijim, najmiroljubivijim, najnaprednijim i socijalno najosjetljivijim dijelovima svijeta, odnosno često navode kao ideal kojem treba težiti zapadna civilizacija. Utoliko je čudnije što su nekako u isto vrijeme postali enormno popularni kriminalistički romani tamošnjih autora koji pokazuju mračne strane života u nordijskoj utopiji. Trend, koji je posljednjih godina dobio naziv nordic noir je posto zanimljivim i ne-skandinavskim autorima, prije svega Britancima i Amerikancima koji su ga nastojali eksploatirati na svoj način, kroz više ili manje vjerne adaptacije, odnosno nordic noirom inspirirane filmove i TV-serije. U tome su neki imali više uspjeha od drugih, a među njih spada i kanadska TV-serija Cardinal, koja je, iako temeljena na originalnim romanima kanadskog autora Gillesa Blunta. Među njima se našao i Forty Words for Sorrow, koji je poslužio kao predložak za prvu sezonu emitiranu početkom 2017. godine.

Radnja je smještena u Algonquin Bay, relativno zabačenom gradu na sjeveru provincije Toronto gdje živi i radi naslovni protagonist, policijski John Cardinal (čiji lik tumači Billy Campbell). On je nedavno bio premješten iz odjela za ubojstva zbog neuspjeha da pronađe nestalu indijansku djevojčicu. Stvari se promjene kada se igrom slučaja pronađe njeno truplo s očiglednim tragovima sadističkog mučenja. Cardinal je ponovno pozvan da vodi istragu, ali mu je dodijeljena nova partnerica, frankofonska detektivka Lisa Delorme (čiji lik tumači Karine Vanasse) čija su specijalnost dotada bili financijski prekršaji. Njih dvoje ubrzo shvaćaju kako imaju posla s izopačenim serijskim ubojicom, koji se pri svemu tome itekako prilagođava situaciji, pa mu umjesto djevojčica kao žrtve služe mladići koje mami izdajući se za privlačne žene na Internetu. Jedan od njih bi mogao biti nestali mladić, ali dok se Cardinal bori da otkriju njegovu lokaciju i identitet zlostavljača, nije svjestan da Delorme nije postala njegov partner slučajno. Cardinal je, naime, kao detektiv u Torontu sudjelovao u tragičnoj neuspjeloj akciji hvatanja narko-dilera i pretpostavljeni sumnjaju da je s njima bio u dosluhu; Delorme ima zadatak tajno istraživati Cardinala i potvrditi te sumnje.

Autori Cardinala ne nastoje otkriti toplu vodu, odnosno gledateljima ponuditi nešto što već nisu bili vidjeli u sijaset sličnih krimi-serija, bilo da je riječ onima u Skandinaviji, Britaniji ili SAD. Jedina stvar koja bi mogla povezati ovu seriju s nordic noirom je zimski ugođaj, odnosno niske temperature koje, ne bez razloga, imaju određenu ulogu u zapletu, ali i raspletu. Misterij nije nešto naročito posebno, a scenaristički tim na čelu s Aubrey Nealon vrlo inteligentno odlučuje odmah otvoriti karte, odnosno prikazati ubojicu koji je prikazan dosta realistično. U seriji ima dosta potencijalno uznemirujućeg sadržaja, prije svega vezanog uz scene nasilja i mučenja, ali takve scene nisu previše eksplicitne. Mnogo je zanimljivije, i za standarde ovih serija prilično uspješno izvedeno, prožimanje istrage s privatnim životima detektiva, pri čemu Cardinal i Delorme izgledaju kao prilično uvjerljivi likovi – dovoljno “problematični” da ih shvati ozbiljno, ali opet ne toliko psihološki oštećeni da ne bi mogli adekvatno obavljati svoj policijski posao. Tome itekako doprinosi glumačka ekipa, prije svega Billy Campbell, glumac koji se početkom 1990-ih nije uspio afirmirati kao filmska zvijezda preko Raketaša, pa je otada uglavnom tavorio na televiziji. Ovdje, s poprilično godina iza sebe, a koje nimalo ne nastoji skrivati, na efektan način tumači ne baš tako jednostavni lik za koji će gledatelji vezati usprkos stalnih sumnji u njegovo moralno određenje. Dojam neće pokvariti ni završnica koja bi nekima mogla biti trunčicu previše melodramatska. Kod prve sezone Cardinala je dobra stvar ta što traje samo šest epizoda, pa radnja nije razvučena, a na kraju predstavlja i zaokruženu cjelinu. Snimljene su još dvije sezone, a što bi ljubiteljima kanadskog nordic noira moralo predstavljati razlog za optimizam.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Mađioničari (The Magicians, sezona 1, 2015)

Među masama književnika, scenarista i producenata koji su, svaki na svoj način, pokušavali eksploatirati planetarnu popularnost Harryja Pottera, našao se i novinar Lev Grossman, kome je na pamet došla jedna vrlo jednostavna ideja. Zaključio je da se ne treba otkrivati topla voda i previše skretati od harrypotterovske formule – priča o magiji smještena u milje obrazovne institucije – ali da kao prilično efektna varijacija na temu može poslužiti u to da su umjesto djece i adolescenata protagonisti mladići i djevojke koji pohađaju fakultet. To je također značilo da su protagonisti, barem nominalno, odrasli pa se tako njegov roman The Magicians iz 2007. godine mogao baviti odraslim temama i pristupom koji pretpostavlja odraslu publiku, a što je, dakako, značilo prije svega eksplicitno korištenje “nepristojnog” rječnika, detaljne opise nasilja, seksa, kao i uništavanja alkoholom, drogom i sličnim aktivnostima karakterističnim za hrpu mlađarije koja je odjednom našla van roditeljskog nadzora. Roman je postigao dovoljno uspjeha da sa sobom povuče obaveznu trilogiju, ali i priče o adaptaciji, koje su godine 2015. postale stvarnost zahvaljujući TV-kanalu SyFy koji je emitirao prvu sezonu od 13 epizoda.

Protagonist, čiji lik tumači Jason Ralph, je Quentin Coldwater mladi Njujorčanin koji je najveći života proveo kao fanatični poklonik popularnih fantasy romana o magičnoj zemlji Fillory, a što je strast koju dijeli sa svojom najboljom prijateljicom Julijom Wicker (koju tumači Stella Maeve). Quentin je kroz godine razvio izuzetnu vještinu izvođenja mađioničarskih trikova, te je utoliko više iznenađen kada se ispostavi da kao dodatni talent posjeduje sposobnost stvaranja istinske magije, a još je više iznenađen kada se ispostavi da je Fillory stvarna. Sa svime time se mora suočiti nakon što zajedno sa Julijom dobije pozivnicu za prijemni ispit na elitnoj magijskoj školi Brakebills. Tamo će on biti primljen, a Julia odbijena i prisiljena da magijske vještine uči u njujorškom podzemlju. Quentin se, pak, na Brakebillsu upoznaje s nekoliko zanimljivih kolega – biseksualnim hedonistom Elliotom Waughom (koga tumači Hale Appleman) i njegovom prijateljicom Margo (koju tumači Summer Bishil) koji ga simpatiziraju, te William Pennyjem Adiodyjem (čiji lik tumači Arjun Gupta) koji ga smatra suparnikom. Njega, pak, zaintrigira štreberica Alice Quinn (čiji lik tumači Olivia Dudley Taylor) koja se na Brakebills upisala iz prilično osobnih razloga. Njihove živote će zakomplicirati dolazak tajanstvenog čudovišta koje napada studente.

Prve epizode Mađioničara će pokazati kako su autori možda pronašli inspiraciju u Harryju Potteru, ali se s djelom J. K. Rawlings nisu imali namjere natjecati. A može se reći da im je to bilo izvan mogućnosti. Teško je zamisliti da bi Mađioničari uspjeli dogurati do četvrte sezone (a u ovom trenutku se snima peta) da se išlo trošiti na CGI i stvaranje vizualno atraktivnih scena. Iako se u njoj koriste specijalni efekti, većina radnje se odvija u interijerima, bilo da je riječ o prozaičnim učionicama i hodnicima Brakebilla te još prozaičnijim sobičcima i mračnim ulicama New Yorka, koje bi komotno mogle poslužiti kao mjesto radnje mnogo jeftinije i čistom dramskom žanru primjerenije serije. Mađioničari sve to nastoje nadoknaditi stvaranjem prilično zanimljive priče i likova, i u tome uspijevaju, iako ih tumače glumci koji u nekim slučajevima izgledaju kao da su ispali iz spellingovskih tinejdžerslih sapunica, a što se posebno može reći za Arjuna Guptu i za njujorški magijski polusvijet na trenutke previše glamuroznu Maeve. Dojam pomalo spašava nimalo karizmatski Ralph, koji tumači geekovski, frustrirani lik s kojim se prosječni gledatelj daleko lakše može identificirati, isto kao što je nekako razumljivije da bi mu kao idealna partnerica mogla poslužiti lik koji tumači Dudley, čiji su izgled u seriji producenti namjerno učinili neuglednim. Najveći adut serije je, međutim, crni humor, odnosno prilično zabavno uspoređivanje “nevinog” i “čistog” Pottera s protagonistima u čijim životima dominiraju seks i neke prilično nezdrave navike. S druge strane se u seriji također može primijetiti izuzetne oscilacije u kvaliteti između epizoda, a što posebno dolazi do izražaja kada se usporedi prva epizoda kojom čijim soundtrackom dominira “epska” glazba, i završne, koje malo previše zvuče kao niskobudžetni televizijski mainstream. Scene koje se odvijaju u Filloryju također predstavljaju svojevrsno razočarenje, pogotovo kad se usporedbe s Lewisovom Narnijom koja je Grossmanu bila očigledan uzor. Usprkos svega, Mađioničari u svojih 13 epizoda zadržavaju dovoljno kvalitete i svježine da se preporuče Potterovim fanovima, barem onima koji su odrasli.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: The Great Hack (2019)

Isto kao što kršćani vjeruju da je Isus ustao iz groba, tako i golema većina pripadnika medijske, kulturne i inetelektualne elite u zapadnom svijetu vjeruje da su Brexit i pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima posljedica zavjere mračnih demonskih sila umjesto slobodno izražene volje birača. I isto kao što kršćane nikakvo pozivanje na znanstvene činjenice, povijesnu utemeljenost ili slične argumente neće nagnati da se odreknu svoje vjere, tako i vodeći svjetski novinari, televizijski komentatori, intelektualci, stručnjaci i “stručnjaci” ni po koju cijenu neće dozvoliti mogućnost da je ono što se dogodilo 2016. godine možda ipak posljedica nekih na vrijeme neprepoznatih ekonomskih, političkih i kulturnih trendova umjesto podrivačke djelatnosti kremaljskih hakera i njihovih domaćih pomagača. Da li je u pitanju još uvijek neprobavljeni šok nakon poraza u onome što se bilo činilo sigurnom pobjedom, povrijeđeni ponos, nastavak boravka u elitističkim “mjehurima” na socijalnim mrežama nauštrb boravka u stvarnom svijetu ili mišljenje da se i dalje treba gurati ista ona partijska linija kao i prije 2016. godine možda i nije tako važno. Posljedice su tu, a one su se, dakako, počele odražavati i na filmsku industriju, i to prije svega na polju hollywoodskih dokumentaraca. Žanr u kojoj se svjetonazor salonskih liberala i ljevičara gurao mnogo duže, upornije i mnogo eksplicitnije nego što se to danas čini čak i u onim maksimalno “woke” igranim filmovima i TV-serijama se čini idealnom propovjedaonicom za novu sekularnu religiju. Jedan od projekata koji to pokušava iskoristi je The Great Hack, cjelovečernji dokumentarni film u režiji Karima Amera i Jehane Noujaim.

Radnja filma je posvećena skandalu koji onima koji vjeruju u mračnu podlogu Brexita i Trumpa predstavlja ključnu vezu između ta dva događaja, odnosno prvi korak do pronalaska neoborivih i neporecivih dokaza koji nakon teorije zavjere više neće biti teorije. Riječ je o Cambridge Analytica, britanskoj tvrtki za konzalting koja je svojim klijentima, između ostalog, nudila usluge vođenja izbornih kampanja putem oglasa na društvenim mrežama, a koji su posebno baždareni za svakog pojedinačnog korisnika na temelju podataka prikupljenih na Facebooku bez njihovog znanja. U cijeloj je priči ključno to što je Cambridge Analytica za svoje klijente 2016. godine imala i kampanju za Brexit i Trumpa. U proljeće 2018. godine je cijeli slučaj eksplodirao kada su britanski mediji šefa tvrtke Alexandera Nixa skrivenom kamerom uhvatili kako se potencijalnim klijentima hvali da je upravo njihovo “muljanje” zaslužno za Trumpovu pobjedu. Nix je zbog svega završio s nekoliko kriminalističkih istraga a njegova tvrtka otišla u stečaj, a zbog svega se pred kamerama i kongresnim odborima Mark Zuckerberg morao znojiti, posipati pepelom i pokajnički tvrditi kako Facebook više nikada neće dovoditi privatnost svojih korisnika u pitanje niti dozvoliti kremaljskim zlotvorima da podrivaju temelje zapadne demokracije.

Film te događaje prati iz perspektive nekoliko ličnosti koji su, svaki na svoj način, te u većoj ili manjoj mjeri, bili upetljani u razotkrivanje skandala. Prvi je David Carroll, njujorški profesor koji je, kao i brojni intelektualci, bio šokiran Trumpovim izborom, ali ga potom pred kamerama i svojim studentima pokušao objasniti upravo kroz manipulacije oglasima; Carroll je uvjeren da je Cambridge Analytica preko Facebooka stvorila njegov digitalni profil te ih tužbom pokušava natjerati da ga objave. Carol Cadwalladr je istraživačka novinarka britanskog pro-remainerskog Guardiana koja godinama vodi križarski rat protiv “leaverske” kampanje optužujući ih za financijske malverzacije, psihološke manipulacije potencijalnih birača preko Cambridge Analytice, i, dakako, veze sa Rusima. Najzanimljiva ličnost od svih je Britanny Kaiser, bivša direktorica te tvrtke koja je bila idealistična volonterka u Obaminoj kampanji da bi osam godina kasnije pomogla Obaminoj antitezi da je zamijeni u Bijeloj kući; Kaiser nakon izbijanja skandala muči kako grižnja savjesti tako i očigledan strah da bi mogla visjeti kao Pedro, te tvrdi kako će kao “zviždač” i svjedok-pokajnik razotkriti sve prljave rabote svojeg nekadašnjeg prijatelja i mentora Nixa.

The Great Hack je zanimljiv prvih tridesetak minuta, kada se kroz usta Carrolla, vjerojatno jedinog sugovornika koji zbivanja pokušava pratiti iz nekakve šire perspektive, publici nastoji objasniti kako je upućenost na Internet i društvene mreže, odnosno spremnost da se radi komotnog online komuniciranja potpunim strancima daje skoro potpuni uvid u vlastiti život stvorila mogućnost za donedavno neopisive psihološke manipulacije. I dok bi na takvim zapažanjima temeljena teza o ulozi Cambridge Analytice u Trumpovoj revoluciji još mogla držati vodu, ona se autorima filma ne čini dovoljno dobra za cjelovečernji film. Zbog toga kamere prate Carrolla kako dolazi u Britaniju kako bi na sudu istjerao pravdu, a dok Cadwallar istovremeno trijumfalno prati kako se Nix i njegov imperij raspadaju nakon istrage parlamentarnog odbora. A, zapravo se ne događa ništa, pa se čak i za “senzacionalna” otkrića koja najavljuje Kaiser ispostavljaju da nisu ništa što se ranije nije znalo. To, dakako, ne spriječava Kaiser da iskazuje strah kako će zbog toga što je Trumpa dovela u Bijelu kuću ostati najomraženija ličnost na svijetu. U stvarnosti se, pak, iskazuje kako prilično zbunjena i nedosljedna mlada žena koja serbe smatra žrtvom iako sebi može priuštiti najluksuznije hotelske sobe, ljetovanje na Tajlandu i partijanje na najkulerskijim festivalima, uredno zabilježeno od strane filmaša.

Možda bi Carroll i Kaiser mogli dati dobar materijal za dva zasebna filma, ali autori njihove priče nikako ne uspijevaju spojiti u neku suvislu cjelinu. U stvarnosti se većina scena svodi na to kako se dvoje protagonista voze Uberom i jednim te istim frazama komentiraju događaje koje su pratili na Uberu. Dijelom je za to odgovorno i nastojanje da se cijeloj priči ono što bi ciljanjoj antitrumpovskoj publici trebalo dati hepi end, ili barem trijumfalnu potvrdu kroz propovijed, nalik na Cadwallarin govor na TED konferenciji kojim završava film. Hepi end je u ovom slučaju trebao donijeti Robet Muller, bivši direktor FBI zadužen za istragu o nepravilnostima Trumpove kampanje i ruskom uplitanju u izbore, a čiji je izvještaj trebao dati materijal Kongresu da pokrene opoziv trenutnog stanara Bijele kuće. Muller, kao i teze o kremaljskoj akciji podrivanja se intenzivno spominju u završnim scenama, a snimljeni su u vrijeme kada je antitrumpovska Amerika u njemu vidjela viteza koji će ubiti narančasto čudovište. Iako je u međuvremenu izvještaj objavljen, a njegov sadržaj u duboko podijeljenoj naciji pitanje Trumpove krivnje u najboljem ili najgorem slučaju ostavio otvorenim, Netflix je premijeru filma namjerno tempirao za 24. spranj 2019. godine, isti onaj datum kada je Muller o izvještaju trebao govoriti pred, sada već većinski demokratskim, kongresnim odborom te konačno reći “popu pop a bobu bob”. Cijeli je spektakl zbog Mullerove očigledne nepripremljenosti na kraju završio kao fijasko za demokrate, dok se za autore The Great Hack, barem sudeći po kritikama koji ga dižu u nebesa, to ne može reći.

The Great Hack, međutim, nije dobar, pa čak ni previše gledljiv film. Barem onima koji o složenim i “vrućim” političkim pitanjima vole čuti dvije strane. Tu i tamo su se prošvercali pokušaji da se filmu da nekakva objektivnost – pa se na trenutak spomene kako je Obamina kampanja 2012. godine također “vješto koristila” podatke s društvenih mreža, a jedan od Cambridge Analyticinih direktora tvrdi da njegova tvrtka nije radila ništa drukčije od svih drugih. Oni, međutim, nisu dovoljni da se izbjegne neugodan dojam da je riječ o priličnoj sirovoj propagandi, odnosno filmu koji su vjernici napravili za vjernike. Dojam koji će, dakako, potvrditi imena na odjavnoj špici, među kojima ponosno stoji i John Podesta, jedan od voditelja izborne kampanje Hillary Clinton, a koji priču o ruskom hakiranju 2016. godine gura vjerojatno iz istih razloga zbog kojih je načelnik njemačkog generalštaba Ludendorff nakon 1918. godine gurao priču o Židovima, liberalima i nožu u leđa.

THE GREAT HACK

scenarij: Karim Amer, Erin Barnett & Pedro Kos

režija: Karim Amer & Jehane Noujaim

proizvodnja: Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Babylon Berlin (sezona 1, 2017)

Vremena koja se u kineskim kletvama zovu “zanimljiva” su zanimljiva i brojnim autorima filmova i TV-serija. Razlog je u tome što često pružaju svakojake ekstremne scenarije i situacije koje publici, pogotovo onoj smještenoj u mirnijim i udobnijim vremensko-prostornim koordinatama, izgledaju mnogo zabavnije nego likovima koji su ih prisiljeni podržavati. Time su se, između ostalih, vodili i autori Babylon Berlin, TV-serije koja je s budžetom od nekih 40 milijuna eura postala najskuplji takav projekt u povijesti njemačke televizije. Radnja, temeljen na romanima Volkera Kutschera, je smješten u razdoblje njemačke povijesti koje bi se moglo nazvati zanimljivim i u značenju kineske kletve, ali i doslovno. Ono je zbog niza živopisnih i egzotičnih detalja relativno često bilo obrađivano od filmaša, među kojima su možda najpoznatiji legendarni Rainer Werner Fassbinder sa svojom epskom TV-serijom Berlin Alexanderplatz, ali i Bob Fosse sa svojim popularnim mjuziklom Cabaret.

Zaplet započinje otprilike točno na polovici razdoblja koje je započelo s krajem Prvog, a završilo s početkom Drugom svjetskog rata, odnosno u Berlinu u proljeće 1929. godine. Jedna od vodećih europskih metropola je sada glavni grad liberalne demokratske republike čiji se Weimarski ustav čini najprogresivnijim na svijetu, a vlada kojom dominiraju socijaldemokrati, liberali i demokršćani je, usprkos drakonskih odredbi Versajskog mira, uspjela konsolidirati državne financije, a zajedno s njima i opću ekonomsku situaciju što se odražava kroz relativno blagostanje i slabljenje ekstremista koji su dominirali politikom u prvim poratnim godinama. Berlin je zahvaljujući tome postao “cool” mjesto gdje se mogu naći tehničke inovacije poput radija, modernih aerodroma i zvučnog filma, i gdje cvate kultura koja se može usporediti jedino sa ultrahedonističkim i raspojasanim noćnim životom kojem doprinose “opušteni” stavovi prema seksualnosti, uključujući i alternativne oblike. No, kao i svaki veliki grad, i Berlin ima svoje mračne strane, od kojih je najviše primijeti strahovito siromaštvo u radničkim četvrtima, među čijim žiteljima su postale prijemčive ideje koje promoviraja Komunistička partija Njemačke, a koju weimarski režim smatra najvećom opasnošću po svoj opstanak.

U takav Berlin je nedavno stigao protagonist Gereon Rath (Volker Busch), policijski inspektor iz Kölna, koji je našao namještenje u odjelu za poroke berlinske policije. Taj je premještaj samo krinka za njegovu pravu misiju, odnosno nastojanje da se otkrije tajanstveni kriminalac ili banda koji potajno napravljenim pornografskim filmom ucjenjuje Rathovu obitelj. Ta će istraga Ratha uvesti u berlinsko pornografsko podzemlje, sa kojim je povezan Edgar “Armenac” (Mišel Matičević), vlasnik popularnog noćnog kluba “Moka Efti” koji predstavlja neslužbenog bosa organiziranog kriminala u Berlinu. Isti je klub omiljeno mjesto za provod mlade i ambiciozne Charlotte Ritter (Liv Lisa Fries), djevojke koja sanja o tome da započne karijeru u policiji usprkos toga što je prisiljena povremeno se baviti prostitucijom kako bi prehranila svoju siromašnu obitelj. Na početku joj uspije jedino postati tajnica, ali i tamo pokazuje veliki talent i predanost poslu, zbog čega će početi istraživati ubojstva ruskih emigranata povezanih sa trockističkom ćelijom koja nastoji svrgnuti Staljinov režim, kao i specijalnim vlakom koji je iz Sovjetskog Saveza došao u Njemačku kao dio tajnog plana da Njemačka ponovno izgradi vojsku i dobije moderno oružje kojoj joj je Versajskim ugovorom zabranjeno. Ritter i njena istraga se počne ispreplitati sa Rathovom, a policijski inspektor se osim brojnih opasnosti i političkih spletki mora suočavati s privatnim problemima vezanim uz ratne traume, nestanak brata, ljubav prema njegovoj supruzi Helgi (Hannah Herzsprung) kao i ovisnost o morfiju.

Jedan od tvoraca Babylon Berlina je Tom Tykwer, filmaš koji je prije dva desetljeća postao slavan svojim kratkim ali efektnim akcijskim filmom Trči, Lola, trči, ali također pokazao izuzetnu sklonost da svaki svoj film napravi u drukčijem stilu. Taj se pristup može u neku ruku vidjeti i u ovom epskom djelu, čijih prvih šesnaest epizoda (na Netflixu ponekad prikazivanih kao dvije zasebne sezone) pokazuje izuzetnu raznovrsnost pristupa, koja je itekako adekvatna za projekte s ovakvim ambicijama i epskom količinom sadržaja. Tykwer i njegovi kolege pri svemu tome su uživali ne samo visoki budžet, nego i moderne specijalne efekte kojim je detaljno i prilično uvjerljivo rekonstruiran nekadašnji i u posljednjem ratu uništeni Berlin. Ipak, najviše će imponirati spremnost da se žanrovski skreće u raznovrsne vode – od klasične povijesne drame koja današnjim gledateljima nastoji (i najčešće uspijeva) na prijemčiv način objasniti komplicirane političke okolnosti Weimarske Republike, preko klasičnog kriminalističkog filma (pri čemu se odaje homage nijemim filmovima Fritza Langa koji predstavljaju klasike žanra), preko akcijade koja se u nekim detaljima može natjecati s Brzima i žestokima, crne komedije i, na kraju, filmskih mjuzikala. To se možda najviše može vidjeti u jednoj kratkoj ali šarmantnoj sceni sna u kojoj plešu Bulcher i Herzsprung. Kada je glazba u pitanju, pak, Babylon Berlin se najviše ističe vještim kombiniranjem autentičnih hitova s kraja weimarske ere kao i kasnijih pjesama, napravljenih ili aranžiranih u stilu 1920-ih, a čemu je značajan doprinos dao Bryan Ferry, frontman grupe Roxy Music, koji se također nakratko pojavljuje u ulozi pjevača. Najsnažniji dojam je, međutim, ostavila litavska pjevačica Severija Janušauskaite koja se u seriji također pojavljuje u ulozi ruske emigrantice i femme fatale Svetlane Sorokine, ali također izvodi glavnu pjesmu Zu Asche, Zu Staub koja je u Njemačkoj postala veliki hit.

Uspjehu serije prilično doprinosi i raznovrsna glumačka ekipa, koja je uglavnom nepoznata publici izvan njemačkog govornog područja. Volker Bruch, kome je teško ne primijetiti fizičku sličnost s hollywoodskim glumcem Ramijem Malekom, vrlo uspješno nosi seriju, isto kao i Liv Lisa Fries koja tumači neobično snažan ženski lik, ali opet uvjerljiv u kontekstu vremena radnje kada su ženama brojna vrata bila zatvorena. Peter Kurth je isto tako izuzetno efektan u ulozi inspektora Woltera, lika koji istovremeno služi kao partner i mentor Rathu i Ritterovoj i za čiju se moralnu orijentaciju, bez obzira na niz upitnih postupaka, do samog kraja ne zna hoće li biti pozitivac ili negativac.

Upravo se u neodređenosti može prepoznati najveća kvaliteta Babylon Berlina. Publika koja će gledati ovu seriju uglavnom ima neku predodžbu kako je svijet koji se prikazuje završio – weimarsku demokraciju je zamijenio nacistički režim koji će ga, bilo posredno, bilo neposredno u ratu, pretvoriti u prah i pepeo. Međutim, iako se Babylon Berlin odlikuje izuzetnom brigom za povijesne detalje i uglavnom izbjegava u hollywoodskim filmovima tako česte anakronizme, pokazuje kako taj ishod nije bio predodređen, ili barem nije bio izgledan onima koji su o svemu odlučivali. Nacisti se gotovo uopće ne pojavljuju ili spominju sve do samog kraja prve sezone; umjesto toga glavnu opasnost predstavljaju komunisti, a tek nešto manje generali koji se još ne mogu pomiriti s ratnim porazom, a još manje s republikanskim režimom koji ga je doveo i umjesto toga sanjaju o povratku predratne monarhije. Serija prilično uspješno pokazuje kako je ispod weimarske glazure, podržane s par godina dobre ekonomije (od koje najšire mase ionako nisu imale neposredne koristi), tinjao duboki osjećaj nacionalnog poniženja i nepravde. Taj će osjećaj dobiti na snazi kada nekoliko mjeseci nakon završetka radnje prve sezone na njujorškom Wall Streetu pukne burzovno-mešetarski balon, te isto onako kao i sedam desetljeća kasnije, donese sveopće siromaštvo, očaj i postati pogodno tlo za ideologije, pokrete i ličnosti spremne nagristi liberalni demokratski poredak. Iako završnica prve sezone, kao i kod mnogih serija, melodramatični cliffhanger pretpostavlja uvjerljivosti, Bablyon Berlin je jedna od rijetkih povijesnih serija koja na posredan, ali prilično uznemirujući način, govori o današnjem “zanimljivom” vremenu.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Teen Spirit (2018)

Nepotizam je duboko raširen u Hollywoodu, te mnoge velike zvijezde i zvjezdice svoje karijere duguju isključivo tome da su osvojile dobitnu kombinaciju na genetskoj lutriji i imali bogate, utjecajne i slavne roditelje i rodbinu. S druge strane, nepotizam sam po sebi ne mora biti loš ukoliko dobitna kombinacija na genetskoj lutriji uključuje i talent, pa tako slavna imena publici osim slavnih prezimena ponude kvalitetni sadržaj. Kao jedan takav primjer bi mogao poslužiti Teen Spirit, glazbena drama koja predstavlja režijski debi Maxa Minghelle, mladog britanskog glumca široj publici poznatog po ulozi Nicka Blaina u Sluškinjinoj priči, a koji je sin Anthonyja Minghelle, “Oscarom” nagrađenog režisera Engleskog pacijenta. U glavnoj ulozi filma se, pak, pojavljuje Elle Fanning, mlađa sestra daleko poznatije i uspješnije Dakote Fanning.

U filmu Fanning tumači lik Violet Valenske, 17-godišnje kćeri poljskih imigranata u Ujedinjenom Kraljevstvu. Na samom početku ona živi zajedno sa samohranom majkom (Grochowska) na farmi na engleskom otoku Isle of Wight, te joj uz pohađanje škole pomaže u radu, istovremeno pokušavajući spojiti kraj s krajem kao konobarica. Jedinu utjehu u njenom monotonom i besperspektivnom životu predstavlja pjevanje, te kada se na Isle u Wight dođe ekipa popularnog pjevačkog reality showa “Teen Spirit”, Violet odluči iskušati sreću i prijaviti se. U svom putu do uspjeha i slave joj pomoć pruža neobični lik Vladimira Brajkovića (Burić), nekoć slavnog hrvatskog opernog pjevača koji sada živi kao alkoholičarska propalica ali koji je, prepoznavši njen talent, odluči podučiti svojim vještinama i služiti kao njen menadžer. Usprkos protivljenja majke i niza prepreka koje joj stoje na putu, Violet se uspije plasirati u spektakularno finale showa u Londonu, ali se tamo suočava s prvim naznakama da slava i pjevačka karijera sa sobom donose financijske i druge manipulacije, kao i svakojaka iskušenja koja su u stanju uništiti i mnogo zrelije likove od jednostavne 17-godišnje djevojke.

Scenarij za Teen Spirit, koji je također napisao Minghella, se ne može pohvaliti zbog neke naročite originalnosti. Naprotiv, riječ je o priči o tome kako se zahvaljujući show businessu može doći od trnja do zvijezda, a koja je obrađena mali milijun puta, i to od daleko talentiranijih autora nego što je Minghella. Srećom, mladi britanski autor se daleko manje brinuo o pitanju “što” nego “kako”, te je u svoj prvi film unio izuzetnu brigu za stil, kao i trud da se bude dostojan svojeg oca. Teen Spirit predstavlja više nego dobro izrežirani film, koji na prilično jednostavan način i uz dosta discipline i ekonomičnosti nastoji svoju priču ispričati kroz za današnje hollywoodske filmove rijetkih sat i pol vremena. U tome mu dosta pomaže kako vješto korištenje pažljivo odabranog soundtracka, tako i vrlo dobra montaža, scenografija i kostimografija.

Najveći je adut filma, dakako, Fanning, koja je u projekt ušla odlučna da, slično ako i njena daleko poznatija sestra u rock biografskom filmu The Runaways, pokaže da zna pjevati. Njena je uloga još bolja kad se u obzir uzme da je za potrebe uloge morala naučiti replike na poljskom, kao i govoriti engleski sa uvjerljivim britanskim naglaskom. Ostatak glumačke ekipe je njome sasvim opravdano zasjenjen, a to uključuje Burića, glumca koji je zahvaljujući nastupima u danskoj gangsterskoj trilogiji Diler postao jednom od ikona europske kinematografije, a čiji je lik ovdje prilično nedorađen. Slično se može reći i za Rebeccu Hall, koja u liku prefrigane agentice diskografske kuće tumači nešto najbliže negativcu, ali se zapravo vrlo malo pojavljuje u filmu. Te uloge, kao i lik Violetine majke, samo ukazuju na najveći problem ovog filma – nedorađenost scenarija, koji je dotakao neke od motiva, kao što su nevjera Violetine majke ili Vladimirov problematični odnos s kćeri, ali sam film nije našao za shodno da ih adekvatno obradi u odgovarajućim podzapletima. Možda Minghella još uvijek nije bio dovoljno iskusan ili hrabar da riješi taj problem, pa se Teen Spirit u određenim trenucima čini nedovršenim. No, čak i uz takve nedostatke publici željnoj suvremenim bajkama iz svijeta show businessa nudi više nego solidan sadržaj te se može preporučiti kao osvježenje u ove vruće ljetne dane.

TEEN SPIRIT

uloge: Elle Fanning, Rebecca Hall, Zlatko Burić, Agnisezka Grochowska

scenarij: Max Minghella

režija: Max Minghella

proizvodnja: Automatik/Intescope Films/Lionsgate, SAD/UK, 2018.

trajanje: 93 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: John Wick 3: Parabellum (John Wick: Chapter 3 – Parabellum, 2019)

Zašto otkrivati toplu vodu kada već postoji formula koja savršeno funkcionira? Tom su se mišlju vodili producenti, scenaristi i režiser Johna Wicka 3, trećeg po redu nastavka u jednoj od danas rijetkih, ali isto tako rijetko uspješnih akcijskih filmskih franšiza. Nakon što je u prvom filmu Keanu Reeves zablistao u ulozi uglavnom šutljivog, ali gotovo natprirodno efikasnog profesionalnog ubojice koji se nemilosrdno obračunava s hordama kriminalaca, u drugom filmu je ustanovljen osnovni zaplet koji se uglavnom svodi na to da se od progonitelja pretvorio u progonjenog, odnosno da barem pola filma mora bježati od svojih kolega motiviranih kako basnoslovnom nagradom za njegovu glavu, tako i time da bi Wickovom likvidacijom zauzeli mjesto na vrhu svjetske hijerarhije profesionalnih ubojica. U trećem filmu je preostalo jedino smisliti nekakav način da se takav zaplet rastegne na rutinska dva sata nužnih za današnji blockbuster, odnosno da se u njega utrpa koliko-toliko originalni sadržaj što se tiče samih oružanih okršaja ili egzotičnog okružja u kojem se odigravaju.

Trojka scenarista koja se za potrebe Parabelluma priključila tvorcu originalnog filma Dereku Kolstadu je pronašla jednostavno rješenje za cliffhanger kojim je završio prethodni film. Radnja započinje nekih sat vremena nakon događaja koji su se odigrali u prethodnom filmu, odnosno u trenutku kad se John Wick našao u nebranom grožđu. Zahvaljujući svojoj impulzivnoj likvidaciji glavnog negativca, ne samo što je sebi na vrat navukao armije vrhunskih ubojica, nego je isto tako postao “excommunicado”, ili u žargonu kriminalnog polusvijeta, ličnost koja više ne može računati na ničiju pomoć, bilo da je riječ o skrivanju, nabavci oružja i druge opreme ili liječenju rana koje su neizbježne čak i za tako iskusnog i efikasnog borca kao što je on. Bjesomučna utrka za goli život na njujorškim ulicama Wicka dovede do neobične škole čija mu direktorica (Huston) pristane pomoći otići u Casablancu. Tamo se, pak, za pomoć obraća davnoj poznanici Sofiji (Berry), direktorici tamošnjeg hotela Continental, koja ga uputi prema tajanstvenom Starješini koji upravlja kriminalnim svijetom. Tamo će dobiti ponudu za pomilovanje, ali u uz uvjet da svoje ubilačke vještine još jednom kriminalcima stavi na raspolaganju, ovaj put protiv ljudi koji su mu prijatelji i do kojih mu je stalo.

Kao i u prethodnim filmovima, režiser Stahelski je izuzetno svjestan toga da glumačke sposobnosti Keanua Reevesa, najblaže rečeno, nisu na oskarovskoj razini, pa bi inzistiranje na nekakvim dugotrajnim dramskim scenama samo izazvalo zijevanje odnosno neugodu prilikom usporedbi s njegovim daleko talentiranijim kolegama, a što uključuje prave “oskarovku” kao što što su Hale Berry i Anjelica Huston. Stahelski je kao bivši kaskader daleko više pažnje posvetio osmišljavanju što spektakularnijih i pamtljivijih scena borbe, koje moraju biti dugotrajne ali ne i monotone, te koje moraju gledatelje prikovati uz ekran bez obzira na to što je ishod svakog okršaja, s obzirom na prirodu franšize i glavnog lika, unaprijed poznat. Stahelski i njegovi suradnici su taj zadatak obavili na izuzetno dojmljiv način, stvorivši niz prizora u kojima se borbe odvijaju na raznim egzotičnim lokacijama ili još egzotičnijim interijerima, odnosno u kojima se koriste različita oružja, od improviziranih do najsofisticiranijih. Pri svemu tome se pazilo i na adekvatan casting, pa tako se među Wickovim ljutim i prilično opasnim protivnicima našao lik kojeg u svom glumačkom debiju tumači srpski košarkaš Boban Marjanović. Najdomljivijim se pokazao Mark Dacascos, nekoć velika akcijska zvijezda koji tumači Zeroa, glavnog i naizgled nepobjedivog egzekutora koji će biti ne samo dostojan Wickov protivnik, nego i svojim replikama donijeti nešto humora koji ovom filmu ponekad nedostaje. Zero se također okružio i dojmljivom svitom učenika, a jednog od njih glumi Yayan Ruhian, indonezijski majstor borilačkih vještina poznat po nastupu u danas kultnom filmu The Raid.

John Wick 3 je, dakako, daleko od savršenstva. To se može vidjeti u nekoliko scena i kadrova koji su nepotrebni, pogotovo na samom početku kada se na previše umjetan način, neposredno pred stupanje na snagu edikta o likvidaciji, nastoji prikazati u kakvoj se nevolji našao John Wick. Pojedine replike koje koriste inače sjajni Lance Reddick i Ian McShane nisu najsretnije riješene, a i scena obračuna u hotelu Continentalu na samom početku izgleda previše “deja vu”. Scene u kojima se Asia Kate Dillon pojavljuje u ulozi svojevrsnog mafijaškog birokrata također oduzimaju previše vremena. Još gori dojam stvara neumitni cliffhanger kojim je, u nastojanju da se osigura nastavak, potrošen naoko “šokantni” obrat na kraju. Ipak, bez obzira da li je riječ o formuli ili ne, John Wick 3 pruža kvalitetnu zabavu i postoje razlozi za nadu da će četvrti film biti bolji ili barem jednako dobar.

JOHN WICK 3: PARABELLUM

(JOHN WICK 3: CHAPTER 3 – PARABELLUM)

uloge: Keanu Reeves, Halle Berry, Laurence Fishburne, Marc Dacascos, Asia Kate Dillon, Lance Reddick, Anjelica Huston, Ian McShane

scenarij: Derek Kolstad, Shay Hatten, Chris Collins & Marc Abrams

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2019.

trajanje: 131 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: John Wick 2 (John Wick: Chapter 2, 2017)

Za neke neočekivani uspjeh akcijskog filma John Wick je prije pet godina ne samo preporodio karijeru Keanu Reevesa i potvrdio njegov status velike akcijske zvijezde, nego je mogućim učinio stvaranje nove i uspješne filmske franšize, koja će se, sudeći po najavama televizijske serije, naći i na malim ekranima. Neizbježni nastavak, napravljen nepune tri godine nakon prvog, osim glavnog glumca je zadržao najveći dio starog tima. John Wick 2 je tako nastao po scenariju Dereka Kolstada, tvorca originalnog lika, a režiju je potpisao Chad Stahelski, bivši kaskader i Reevesov suradnik iz doba Matrixa. Jedini koji nedostaje je David Leitch, koji je umjesto Johna Wicka režirao žanrovski srodni film Atomska plavuša.

U novom filmu Reevesov naslovni lik i dalje uživa reputaciju vrhunskog profesionalnog ubojice koji izaziva strah i trepet čak i kod najmoćnijih predstavnika kriminalnog polusvijeta, iako se manje-više povukao iz svog krvavog posla. Jedini koji time nije naročito impresioniran je Santino D’Antonio (Scamarcio), jedan od bosova napuljske “camorre” koji je jednom davno Johnu Wicku spasio život i omogućio da izgradi svoju karijeru. On Wicku predaje poseban žeton koji u svijetu vrhunskih kriminalaca označava naplaćivanje duga, odnosno od Wicka traži da ponovno u pogon stavi svoje ubilačke vještine. Wick prilično nevoljko pristaje i odlazi u Rim gdje njegovom metom postaje D’Antoniova sestra Gianna (Gerini), koja je upravo došla na mjesto šefice “camorre” i čija bi smrt omogućila Santinu da je naslijedi. Nakon što temeljito pripremi i na kraju obavi likvidaciju, sam Wick postaje metom Giannog tjelohranitelja Cassiana (Common) koji želi osvetiti njenu smrt, ali i Santinovih ljudi koji žele njegovim uklanjanjem na najjednostavniji način zaključiti cijeli slučaj. Wick se vraća u New York i otkriva da je za njim ponovno raspisana ucjena, i da zbog toga na njega, motivirani basnoslovnom nagradom, počnu vrebati svi profesionalni ubojice. U nastojanju da preživi je prisiljen koristiti ne samo svoje vještine, nego i pomoć prijatelja, pa i nekadašnjih neprijatelja za koje misli da su mu dužni.

Nastavci popularnih filmova su u pravilu lošiji od prethodnika, te ni John Wick 2 nije izuzetak, mada se, istini za volju, ovdje može govoriti o nijansama. Kolstad i Stahelski se i dalje drže formule prema kojoj se scenarij mora biti što jednostavniji, odnosno služiti prije svega kao izgovor za što duže i spektakularnije scene obračuna u kojima se koriste različiti oblici hladnog i vatrenog oružja, odnosno gole ruke i motorna vozila. Reeves i dalje funkcionira kao savršeni stroj za ubijanje, mada ovaj put dobija svojevrsni ekvivalent u obliku jednako talentiranih protivnika koji će poslužiti za ekvivalent “boss obračuna” iz akcijskih video-igara, ali i namjerno biti pošteđeni kako bi ih se moglo koristiti u eventualnom nastavku. Uz repera Commona je taj zadatak, tumačeći lik gluhonijeme atentatorice, prilično dojmljivo obavila australska manekenka Ruby Rose.

Tvorci filma su, usprkos toga, bili svjesni da gledateljima prijeti monotonija, pa su kao svojevrsno osvježenje ponudili novo mjesto radnje u obliku Rima, gdje se uz dojmljive lokacije (od kojih će neke vrlo dobro poslužiti u akcijskim scenama) koriste talijanski glumci, iako ne s nekim naročitim uspjehom. Legendarni Franco Nero je sveden na jeftini cameo, Claudia Gerini (poznata po nastupu u TV-seriji Suburra) je potrošena u sceni likvidacije prilikom kupanja koja, bez obzira na prilično čedan tretman seksualnosti, izgleda eksploatacijski. Scamarcio, inače vrlo dobar glumac (koji je tumačio lik milanskog gangstera u filmu The Ruthless) se daleko više trudi, ali je svejedno ispod razine Nyqvista koji je bio tumačio glavnog negativca u prethodnom filmu.

John Wick 2 odaje kako je daleko više kreativnog truda uloženo u lokacije i scenografiju, nego u scenarij. To se prije svega odnosi na fiktivni Hotel Continental, koji je uz njujoršku, dobio i rimsku verziju, kao i na Santinovo njujorško sjedište, koja, nimalo slučajno, predstavlja umjetnički muzej koji uz klasične skulpture uključuje i suvremenu instalaciju dizajniranu da izaziva optičke varke te tako svima koji u muzeju nekoga misle ubiti znatno oteža posao. Zanimljiv detalj je i nastojanje da se da svojevrsni uvid u kriminalni svijet Johna Wicka, koji uključuje anakronističke urede gdje globalna zločinačka organizacija posao ostvaruje uz pomoć armije tajnica i pisaćih strojeva koji su bili zastarjeli još u 20. stoljeću.

Sve to, međutim, samo djelomično kompenzira osnovni problem Johna Wicka 2 – pretjeranu dužinu. To se odnosi kako na sam film, tako i na pojedine scene, koje su prilično razvučene, a na kraju i prilično predvidljive. Možda najviše oči bode početak, gdje je scena u kojoj Wick nastoji dovršiti ono što je započeo u prvom filmu, ma koliko bila vizualno impresivna, jednostavno nepotrebna. A tu je i problem uvođenja cijelog niza novih likova koje tumače glumci koji, iako se pojave u samo par trenutaka, ne mogu odoljeti iskušenju da pokažu raspolažu boljim rasponom od drvenog Reevesa. Međutim, sve to, kao i nekim gledateljima možda iritirajući cliffhanger, ne bi trebalo previše utjecati na opći dojam Johna Wicka 2. Ovaj film se može preporučiti svima kojima se svidio prethodni nastavak.

JOHN WICK 2

(JOHN WICK: CHAPTER TWO)

uloge: Keanu Reeves, Common, Laurence Fishburne, Riccardo Scamarcio, Ruby Rose, John Leguizamo, Ian McShane, Claudia Gerini

scenarij: Derek Kolstad

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD/Hong Kong, 2017.

trajanje: 122 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: John Wick (2014)

U protekla tri desetljeća smo imali mnogo prilika uvjeriti se kako Keanu Reeves raspolaže s glumačkim sposobnostima slavonskog hrasta, ali i kako to ne mora mnogo značiti ako mu se “potrefe” pravi režiser i adekvatni scenarij. Kada se to dogodi, rezultati mogu biti više nego impresivni, te je tako Reeves sebi osigurao status prave hollywoodske zvijezde, koja u kino-dvorane može dovlačiti publiku i pružati joj daleko više zabave nego njegove mnogo talentiranije, uglednije i razvikanije kolege. Posebno se to zna dogoditi ako su u pitanju uloge tipova koji malo pričaju, a mnogo rade, i koje bi voljeli imati uz sebe ako provod u narodnjačkom klubu pođe po zlu. Jedna od takvih uloga, na kojima su u svoje vrijeme zvjezdane karijere izgradili Clint Eastwood i Charles Bronson, a za koje se današnje vrijeme specijalizirao Liam Neeson, je naslovni protagonist akcijskog filma John Wick, enormno uspješnog hita iz 2014. godine koji je dosad dobio dva nastavka, i za koji se može reći da je, barem kada su 2010-godine u pitanju, velikim dijelom definirao karijeru Keeanu Reevesa.

Protagonist je bivši njujorški profesionalni ubojica, čiji su vještina i uspjeh u obavljanju najsloženijih i najopasnijih zadataka bili takvi da je sebi mogao priuštiti rijetku povlasticu da se umirovi i uživa u lagodnom životu. Na samom početku radnje John Wick, međutim, nije sretan, jer ga je teško pogodila tragična smrt supruge, na koju ga podsjeća njen psić. Jedne večeri, međutim, se zakači sa grupom baraba koje vodi Iosef Tarasov (Allen) i koji mu, u nastojanju da se po svaku cijenu dočepaju njegovog Ford Mustanga, provale u kuću, pretuku ga, ukradu vozilo i ubiju psića. Ovo posljednje je kap koja Wicku prelije čašu te za njima pokreće osvetničku potragu, koristeći svoje stare prijatelje i veze iz kriminalnog polusvijeta. Njegov pohod neće zaustaviti ni otkriće da je Iosefov otac nitko drugi do Viggo Tarasov (Nyqvist), svemoćni šef ruske mafije koji je u svoje vrijeme bio Wickov glavni poslodavac i čijem blagoslovu može zahvaliti svoj umirovljenički status. Nakon što pokušaji mirnog rješenja spora propadnu, između Tarasova i Wicka započinje krvavi i spektakularni sukob; dok Wick poput nezaustavljivog stroja za ubijanje napada Tarasovljeve ljude tražeći Iosefa, dotle Viggo, u nastojanju da Wicka zaustavi, raspisuje basnoslovno bogatu nagradu za njegovu glavu, a zbog čega se na njega okome najefikasniji i najbeskrupulozniji plaćeni ubojice u New Yorku.

Prilikom produkcije filma se najsretnijom kombinacijom pokazala ne samo odluka da glavnu ulogu tumači Reeves, kojemu izgleda kao “sašivena”, nego i to da su režisere odabrani bivši kaskaderi Chad Stahelski i David Leitch (čije je ime iz proceduralnih razloga ostalo van špice). Njih dvojica su s Reevesom bili blisko surađivali na Matrixu, dotada najuspješnijim od svih Reevesovih filmova, i to, slično kao i njihovo bogato iskustvo, se može ogledati u cijelom nizu izuzetno efektnih i dojmljivih akcijskih scena. One, pogotovo u prvom dijelu filma, izgledaju nimalo dosadno i monotono usprkos toga što je zbog svojih ubilačkih vještina Reevesov lik pretplaćen da iz svakog okršaja izađe kao pobjednik.

Johnu Wicku dosta pridonosi i scenarij Dereka Kolstada, koji je originalno bio zamišljen za mnogo starijeg glumca, ali koji svejedno savršeno funkcionira, velikim dijelom zahvaljujući oslanjanju na baštinu 1960-ih, prije svega špageti vesterna i klasičnih gangsterskih filmova Jean-Pierrea Melvillea. Kolstad ne samo što je stvorio upečatljiv lik, koji je usprkos svoje fizičke superiornosti dovoljno emocionalno ranjiv da ga se prihvati kao pozitivca, nego ga je u smjestio u fiktivan, ali na trenutke fascinantni svijet. Njegov najzanimljiviji detalj je Hotel Continental, koji je poslužio kao jedan od motiva za mnogo lošiji film slične premise, ali i predložak za buduću TV-seriju.

Filmu dosta doprinosi i raznovrsna, ali vrlo dobro raspoložena glumačka postava. To uključuje Alfieja Allena koji se prilično zabavlja odmarajući se od tumačenja zlosretnog Theona Greyjoya u Igri prijestolja, ali još više danas pokojnog švedskog glumca Michael Nyqvista, koji tumači lik ruskog gangsterskog bosa tumači lišen bilo kakvih stereotipova, i zahvaljujući kome možemo lako zaboraviti na slična ostvarenja gdje je takve likove tumačio Rade Šerbedžija. Iako John Wick pred kraj počinje popuštati pred neizbježnim klišejima i predvidljivosti krvavog finala, riječ je o možda ne najboljem, ali svakako jednom od opravdano uspješnijih akcijskih filmova našeg doba.

JOHN WICK

uloge: Keanu Reeves, Michael Nycvist, Alfie Allen, Adrianne Palicki, Bridget Moynahan, Dean Winters, Ian McShane, John Leguizamo, Willem Dafoe

scenarij: Derek Kolstad

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2014.

trajanje: 101 min.

OCJENA: 7/10