RECENZIJA: Sophie: A Murder in West Cork (2021)

Netflix je svoju hegemoniju u svijetu Internet streaminga uspostavio ne samo zahvaljujući brojnim i razvikanim igranim, nego i dokumentarnim serijama. Među potonjima su, očekivano, najpopularnije bile one iz “true crime” podržanra, pri čemu su one, kao Making a Murderer, gledatelje uspjele privlačiti ne samo raznim šokatnim detaljima svojih zapleta, nego i time da njihov rasplet nije imao konvencionalni happy end, odnosno, barem prema stavu autora, predstavljao veliku nepravdu. Jednu od takvih serija predstavlja Sophie: A Murder in West Cork, koji se u ponudi Netflixa našao prije nekoliko mjeseci.

Radnja serije započinje nedugo pred Božić 1996. godine kada je Golleen, mjestašce na zapadnoj obali Irske postalo poprištem nezapamćenog zločina. Sophie Tuscan du Plantier, francuska televizijska producentica koja je imala običaj odmor provoditi na tamošnjem imanju, pronađena je brutalno pretučena na smrt. S obzirom da su se ubojstva izuzetno rijetko događala u tom mirnom i tihom dijelu Irske, ali i zbog toga što je žrtva bila povezana s vodećim ličnostima francuskog kulturnog i političkog establishmenta, slučaj je izazvao medijsku senzaciju. Među predstavnicima medija koji su pokrivali slučaj našao se i jedan mještanin – Ian Bailey, ekscentrični freelance novinar i samozvani pjesnik rodom iz Engleske. Njegovi članci u kojima je na prilično neobičan način opisivao pokojnicu, ali još više to da je s brojnim informacijama o slučaju raspolagao prije kolega, ali i policije, te dosije osuđivanog nasilnika i sklonost alkoholu, Baileya je učinilo glavnim sumnjivcem. Međutim, lokalna policija nije uspjela naći nikakve čvrste forenzičke dokaze koji bi ga povezali sa zločinom, te je sve ostalo na prilično nepouzdanim izjavama svjedoka koji su se mijenjali godinama. Bailey je tako ostao na slobodi, a pokušaj obitelji ubijene žene da pravdu ishode na francuskom sudu je na kraju doveo do međunarodnog spora.

Slučaj ubojstva Sophie Tuscan du Plantier je tokom četvrt stoljeća bio predmetom nekoliko knjiga, ali i dokumentarnih filmova i TV-serija, uključujući jednu koju je režirao proslavljeni irski režiser Jim Sheridan. Sophie će, vjerojatno zato što je bila producirana i distribuirana od Netflixa, biti najpoznatija i možda najutjecajnija od svih njih. A to sigurno nije nešto što će se svidjeti Ianu Baileyu, s obzirom da su Dowager i njegov produkcijski tim zauzeli čvrst stav da je ekscentrični (i sada već bivši) novinar odgovoran za zločin. Serija, doduše, gledatelje nastoji potaknuti da tog zaključka dođu postupno, i tome u prilog ide trodijelna struktura. U prvoj epizodi se prikazuje Golleen kao mirno mjesto gdje mještani žive u harmoniji sa strancima, te kako je ta harmonija uništena zločinom. Druga epizoda prikazuje kako se Bailey iskristalizirao kao jedini osumnjičenik te kako je lokalna policija nizom propusta dozvolila da ostane na slobodi. Treća epizoda prikazuje dugotrajne i frustrirajuće pokušaje da se kakva-takva pravda pronađe na raznim sudovima. Iako je tema fascinantna te iako je Bailey jednako fascinantna ličnost, Sophie ne uspijeva zadržati pažnju publike, pri čemu je najveći krivac Dowager koji se, u nedostatku čvrstih dokaza na kojima bi mogao temeljiti svoju tezu, previše oslanja na nagađanja, naklapanja i glasine i pri tome se prečesto ponavlja. Nakon tri sata bindžanja, u kojima se stalno spominje policijska nesposobnost uz ignoriranje kompliciranih međunarodnopravnih aspekata. se kao prilično depresivni i frustrirajući zaključak da pravda u ovom slučaju neće biti nikad zadovoljena. Taj zaključak bi mogao biti još depresivniji za gledatelje iz zemalja gdje su zbog korumpiranog i nesposobnog pravosuđa ovakve tragične farse prije pravilo nego izuzetak.

SOPHIE: A MURDER IN WEST CORK

režija: John Dower

proizvodnja: Lightbox/Netflix, SAD, 2021.

trajanje: 3 epizode po 43 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Age of Samurai: Battle for Japan (2021)

Drevna kineska kletva “Dabogda živio u zanimljivim vremenima” je vjerojatno bila na umu barem nekim Japancima koji su prolazili kroz desetljeća razdoblja Sengoku. Izraz “Sengoku” se prevodi kao “Zaraćene države” iako je Japan sve vrijeme formalno bio jedna država pod vlašću cara. U stvarnosti, carevi su bili ceremonijalne figure, a vlast je u carevo ime vršio vrhovni vojni zapovjednik, odnosno šogun. Problem je bio taj što je od 1467. i vlast šoguna oslabila u odnosu na niz lokalnih velmoža (daimyoa) koji su nedostatak centralne vlasti koristili da prigrabe što više ovlasti, ali i zemlje koja je postala predmetom međusobnih sukoba u kojima su se koristile vlastite vojske samuraja. Takvo je stanje stvari potrajalo, uz povremene predahe, nepunih stoljeće i pol, te kasnije, u neka mirnija vremena, postalo predmetom zanimanja japanskih umjetnika i književnika, uključujući filmaše kao što je Kurosawa čija su najpoznatija ostvarenja poput Sedam samuraja ili Kagemushe radnjom smještena upravo u to razdoblje. Početkom godine je Netflix, pak, emitirao šestodijelnu igrano-dokumentarnu seriju koja je ta “zanimljiva vremena” nastojala ne-japanskim gledateljima predočiti na pristupačan i atraktivan način.

Serija se sastoji od šest epizoda u kojima se uz kombinaciju igrane rekonstrukcije kao i razgovora sa povjesničarima (uglavnom zapadnim, uz jednog Japanca) prikazuje posljednja faza Sengoku razdoblja koja je počela 1551. godine i u kome su trojica gospodara rata, svaki na svoj način, iz različitih motiva i uz različite doze uspjeha, nastojali rascjepkani i zakrvljeni Japan ujediniti pod svojom vlašću. Prvi od njih je Oda Nobunaga (Masayoshi Haneda), opskurni sitni feudalac koji je inovativnim korištenjem vatrenog oružja uspio poraziti brojčano superiorne protivnike, a potom nevjerojatnom okrutnošću počeo uspostavljati vlastitu hegemoniju nad ostatkom zemlje te uspio formalno ukinuti dotadašnji šogunat. Upravo u trenutku kada se činilo da će ostvariti svoj cilj, pao je kao žrtva izdaje jednog od svojih generala. To je pokrenulo novi val krvoprolića iz koga je kao pobjednik izašao Odin vjerni suradnik Toyotomi Ideyoshi (Masami Kosaka), pučanin koji je bio napredovao do generala u vojsci svoga gospodara, a nakon toga uspio i od ostalih velmoža biti formalno priznat kao hegemon. Njegov je uspjeh, međutim, kompromitirala suluda ideja da krene u osvajanje Kine, a što je dovelo do godina krvavog, skupog i neuspjelog ratovanja u Koreji. Iako je nedugo pred smrt povukao vojsku, prestiž njegovog klana je bio načet, a što je iskoristio mnogo strpljiviji i diplomatskim vještinama obdareniji Tokugawa Ieyasu (Hayate Masao) koji će na kraju uspjeti uspostaviti centralnu vlast, odnosno dva i pol stoljeća režima poznatog kao Tokugawin šogunat.

Serija će bez svake sumnje biti zanimljiva gledateljima koji ne znaju mnogo o japanskoj kulturi ili povijesti, ali će s druge strane, izgleda previše “ušminkana” i “holivudizirana” onima koji o Sengoku razdoblju znaju malo više. S tehničke strane je napravljen relativno dobar posao oko rekonstrukcije najznamenitijih (i najkrvavijih) događaja, uz vještu kombinaciju igranih sekvenci i CGI-ja. Gledateljima se likovi, događaji i kontekst pokušavaju predočiti uz pomoć naratora i natpisa na ekranu. *Age of Samurai* inzistira na realizmu, ponekad na pomalo neugodan način, tako da gledatelji imaju priliku vidjeti brojne scene ubijanja, uključujući one čije su žrtve nedužne žene i djeca. S vremenom to sve postaje zamorno i ponavljajuće, i to je možda glavna zamjerka koja se može pronaći ovoj seriji. S druge strane, gledatelji koji sebi mogu priuštiti četiri sata “bindžanja” neće imati previše razloga za nezadovoljstvo s ovom serijom.

AGE OF SAMURAI: BATTLE FOR JAPAN

uloge: Masami Kosaka, Hayate Masao, Masayoshi Haneda

režija: Stephen Scott

proizvodnja: Blue Ant Media/Netflix, Kanada/SAD, 2021.

trajanje: 6 epizoda po 43 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Dark (sezona 1, 2017)

Jedan od možda najboljih aspekata današnjeg Zlatnog doba televizije jest u tome što taj fenomen više nije prostorno ograničen na Hollywood, odnosno što se kvaliteta igranih televizijskih sadržaja povećala širom svijeta. Danas su tako neke od najpopularnijih, najhvaljenijih i najuspješnijih TV-serija ne-američke produkcije. Tome je kumovalo i to što kulturna razmjena više nije jednosmjerna, pa više nije slučaj da američki studiji prave često besmislene i inferiorne remakeove evropskih proizvoda, nego se i evropski televizijski autori sve više prave vlastite, i često superiorne, verzije originalnih američkih serija. Takav bi se primjer mogao pronaći kod njemačkog scenarističko-režiserskog para koje čine Baran bo Odar i Jantje Friese. Godine 2014. su izazvali izuzetnu pažnju trilerom Who Am I, ali on nije postao međunarodno poznat zato što su nedugo nakon premijere otkupljena autorska prava za nikada snimljeni remake u produkciji Warner Brosa. Tri godine kasnije su Odar i Friese imali mnogo više sreće kada se za njihov ambiciozni projekt – TV-seriju Dark – zainteresirala streamerska kuća Netflix, tada najpoznatija po izuzetno popularnoj TV-seriji Stranger Things. Kada se počela emitirati, Dark je shvaćen kao svojevrsni njemački remake Netflixovog hita, ali se relativno brzo shvatilo da je riječ o nečemu sasvim originalnom.

Radnja prve sezone je smještena u Winden, sumorni njemački gradić okružen mračnom, gustom šumom i čijom ekonomijom dominira kontroverzna nuklearna elektrana. Sve počinje u lipnju 2019. godine kada 43-godišnji Michael Kahnwald (Sebastian Ruch), naoko bez ikakvog razloga, počini samoubojstvo vješanjem i ostavi poruku koja se mora otvoriti 4. studenog. Na taj dan se njegov adolescentski sin Jonas (Louis Hoffman) mora nositi s problemima koje je izazvao taj traumatični događaj, a zbog kojeg je neko vrijeme proveo u psihijatrijskoj ustanovi. Njegova majka Hannah (Maja Schöne), pak, održava ljubavnu vezu s oženjenim policajcem Ulrichom Nielsenom (Oliver Masucci) koji istražuje slučaj nestalog tinejdžera. Ulrichu taj slučaj budi uspomene na nikad razjašnjene i duboko traumatične događaje iz 1986. godine kada je nestao njegov brat Mads. Kada nekoliko dana kasnije Jonas i njegovi prijatelji odu u šumu tražiti tajno skrovište droge, u blizini tajanstvene špilje misteriozno nestaje Ulrichov 10-godišnji sin Mikkel (Daan Lenard Librez). Izluđeni Ulrich počinje povezivati neke od detalja sa istragom od prije 33 godine te postane uvjeren da je riječ o istom počinitelju. Mikkelov nestanak, pak, koincidira s nekim zastrašujućim i neobjašnjivim fenomenima prilično nalik na one koji su se zbili 1986. godine, a kao ključ misterije se prikazuje špilja za koju se ispostavi da omogućava putovanje kroz vrijeme.

Dark su, osim sa Stranger Things, mnogi kritičari često uspoređivali s Twin Peaksom, vjerojatno potaknuti određenim sličnostima osnovnog zapleta, odnosno detaljima kao što su kriminalistička istraga u gradiću okruženom šumom, punom neobičnih i često disfunkcionalnih likova, ali i misterioznom prisutnošću fenomena koji se ne da racionalno objasniti. Iako te sličnosti uistinu postoje, usporedbe Darka s Twin Peaks u najmanju ruku nisu primjerene, dijelom svega zbog toga što posljednja tri desetljeća nisu bile blagonaklone Lynchovoj kultnoj seriji koja više ne izgleda onako efektno kao što je nekada izgledala, ali najviše zato što će sve neumitne usporedbe ići na štetu američkog televizijskog klasika. Dark, naime, u usporedbi s Twin Peaks izgleda poput najnovijeg modela BMW-a u usporedbi sa zarđalim Trabantom iz sredine prošlog stoljeća.

Mnogima je kod Dark najviše u oko upala atmosfera, odnosno veliki trud autora da opravdaju engleski naziv serije, odnosno “mrak”. Likovi se moraju suočavati sa zastrašujućim i neobjašnjivim događajima, i to okruženi mračnom šumom i nuklearkom za koju, svjesno ili nesvjesno, drže da im prijeti apokalipsa. Ali čak i njihov “normalni” život je obilježen izuzetno sumornom atmosferom kojoj doprinosi to što gotovo stalno pada kiša i kao u Windenu ne može biti sunčanog dana. Njegovi građani su, pak, pogođeni različitim oblicima društvene patologije koji uključuju bračne nevjere, obiteljsko zlostavljanje, alkoholizam, drogu, duševne bolesti, odnosno nedostatak bilo kakve ozbiljne nade u bolje sutra. A i nasilje je u seriji prikazano na izuzetno uznemirujući način, uključujući scene nasilja nad djecom koje bi u nekoj konvencionalnoj angloameričkoj seriji bile nezamislive. Svemu tome važan doprinos daje vrhunska Odarova režija u kojoj je svaki kadar osmišljen i konstruiran do najsitnijeg detalja te izuzetno pažljivo gradi atmosferu, ali i omogućava tečno praćenje izuzetno složene priče koju bi svaki drugi režiser vjerojatno učinio potpuno nerazumljivom.

Međutim, najveći adut Dark je scenarij Jantje Friese koji se ispočetka poigrava sa stereotipovima i ovu seriju čini neobično nalik danas popularnim ostvarenjima nordic noir žanra. Međutim, vrlo brzo se serija žanrovski okreće prema science fictionu, odnosno uvodi motiv vremenskog putovanja. Taj koncept, na kojem je velika većina filmaša lomila zube, je Friese iskoristila na izuzetno dojmljiv i uspješan način. Tako gledatelji imaju priliku vidjeti Winden u ne jednom, nego u tri vremenska razdoblja, odnosno jedne te iste likove u različitim razdobljima tumači nekoliko glumaca. Istovremeno se moralo izuzetno paziti na probleme koje stvara vremensko putovanje, uključujući zloglasni djedov paradoks. Friese i Odar su tu iskoristili ne samo demonstriraju svoju izuzetnu brigu o detaljima, nego i talent da od naizgled nepovezanih podzapleta i likova stvore jednu čvrstu i uvjerljivu cjelinu. Motiv vremenskog putovanja je tako dao priliku da se kroz dijaloge, ali i različite podzaplete, nastoji gledateljima dati poticaj za razmišljanje o nekim dubokim filozofskim pitanjima, uključujući postojanje Boga ili dilemu između predodređenosti i slobodne volje. Zbog svega toga bi se moglo reći da Dark u konceptualnom smislu predstavlja jednu od najbolje osmišljenih, ali i napravljenih serija svih vremena.

Tome je značajan doprinos dala i izuzetno raznovrsna, ali i raspoložena glumačka ekipa, koja je pri svemu tome imala i težak zadatak, s obzirom da su u mnogo slučajeva različiti glumci i glumice morali konzistentno tumačiti jedan te isti lik u nekoliko vremenskih razdoblja. Međutim, sve je to na kraju dobro funkcioniralo. Oni koji vole tražiti dlaku u jajetu će, pak, Darku zamjeriti ne uvijek najefektniji soundtrack, a što uključuje i ne baš naročito kvalitetnu glavnu pjesmu. Ali riječ je o nedostatku koji se na kraju može zanemariti. Ova sezona ostavlja izvrstan dojam čak i tamo gdje mnoge druge serije znaju zakazati – završnici. Ono što bi drugdje izgledalo kao prozirni cliffhanger se ovdje doima posve prirodno. Ako je suditi po prvoj sezoni, Dark usprkos mračnog naslova čeka prilično svijetla budućnost.

OCJENA: 9/10

RECENZIJA: Rivijera (Riviera, sezona 1, 2017)

Julia Stiles se početkom ovog stoljeća nametnula kao jedna od najzanimljivijih hollywoodskih glumica svoje generacije, ali kasnije nikako nije uspjela ponoviti magiju. Na velikom ekranu je bila svedena na rutinerske uloge, poput komada namještaja u ciklusu o Jasonu Bourneu, pa je, slično kao i mnoge njene kolegice, bila prisiljena karijeru graditi na malom ekranu. Ta je odluka koincidirala sa početkom Zlatnog doba televizije, pa je, nakon uloge Lumen u petoj sezoni Dextera slijedio televizijski projekt u kome je tumačila glavnu ulogu. Iza njega je, pak, stajao Neil Jordan, irski filmaš koji je prije četrdesetak godina uživao veliki ugled i imao niz uspjeha, ali se, pak, na malom ekranu kasnije nije baš najbolje snašao, a o čemu svjedoči megalomanska i prerano otkazana TV-serija o Borgiama. Jordan se nastojao vratiti u velikom stilu, i za to mu je poslužila izuzetno skupa TV-serija Rivijera, gdje je bio izvršni producent, a Stiles tumačila glavnu ulogu.

Prva sezona serije je radnjom smještena na francusku Azurnu obalu ili, preciznije, one njene dijelove u kojima žive pripadnici svjetske bogataške elite. Protagonistica, čiji lik tumači Stiles, je Georgina Marjorie Clios, američka povjesničarka umjetnosti koja se tom svijetu priključila zahvaljujući braku sa Constantinom Cliosom (Anthony LaPaglia), milijarderu s kojim je dijelila strast prema umjetnosti i s kojim je ostvarila ono za što misli da je skladna veza. Georginina idila, međutim brutalno završi nakon vijesti o tome da je Constantin nestao u eksploziji jahte, a potom njegov spaljen leš bude identificiran. Georgina se odjednom mora suočiti s borbom za nasljedstvo u kojoj protiv sebe ima Constantinovu bivšu suprugu Irinu (Lena Olin), ali i s muževom djecom iz prvog braka – sina Christosa (Dimitri Leonidas) koji pokušava naslijediti očev poslovni imperij iako je “zelen” i ima problema s “bijelim”; kći Adrianu (Roxane Duran) koja je mentalno neuravnotežena; te najstarijeg sina Adama (Iwan Rheon), koji se čini najuravnoteženijim osim što ponekad iskazuje previše naklonosti prema svojoj privlačnoj pomajci. Georgina također otkriva da joj je muž bio upetljan u neke ne baš najčistije poslove te da njegova smrt možda nije bila nesretan slučaj, a možda je čak i fingirao vlastitu smrt, a za što bi motiv bilo sve veće zanimanje Interpola i lokalnog podzemlja za obiteljske i poslovne tajne Cliosovih.

Autori Rivijere nisu pokazali nimalo suptilnosti u nastojanju da gledateljima pokažu kako je u seriju uložen veliki novac. Osim izuzetno privlačnih eksterijera Azurne obale, znatna su sredstva uložena u raskošne interijere tamošnje elite, kao i kostime i rekvizite. Serija se ističe i izuzetno raznovrsnom glumačkom ekipom gdje se čak i među sporednim likovima mogu naći vrlo dobre glumačke izvedbe. Pri tome je možda najzanimljiviji francuski karakterni glumac Amr Waked koji izuzetno dobro tumači lik lokalnog policajca koji je možda najnormalniji i moralno najčistiji od svih likova serije.

Sav taj trud, međutim, ne može nadoknaditi to da su autori Rivijere “promašili fudbal” u onome što je za ovakve projekte najvažnije – scenariju. Dok su prvih nekoliko epizoda relativno zanimljive, jer se u njima upoznajemo sa atraktivnim mjestom radnje i na trenutke zabavno disfunkcionalnim likovima, negdje na polovici se serija pretvara u kolekciju svih najgorih sapunskih klišeja posuđenih iz posljednjih sezona Dinastije, ali i akcijskih scena koje bi trebale biti atraktivne i spektakularne, ali na kraju balade izgledaju kao umjetno ubačene u radnju i Rivijeru čine mnogo jeftinijom nego što ona stvarno jest. No, najgore od svega je rezervirano za kraj, koji se melodramatski sadržaj doveo na gotovo parodijsku razinu, a obavezni i iritantni cliffhanger od gledatelja zatražio veliku dozu povjerenja da bi sljedeća sezona trebala biti bolja. To je bilo nešto što sam Jordan nije iskazao te se, navodeći misteriozno petljanje po scenariju, javno odrekao svoga djela. Na kraju se prva sezona Rivijere može preporučiti samo onim malo fanatičnijim poklonicima Julije Stiles, koji su radi svoje omiljene glumice spremni žrtvovati ne uvijek najugodnijih desetak sati svojih života.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Signs (Znaki, sezona 1-2, 2018-2020)

Nordic noir je fenomen za kojeg je bilo jasno da će ga se pokušati eksploatirati i u neskandinavskim zemljama. Neke od njih su pri tome imale prednost, prije svega Poljska, koja zahvaljujući tome što je relativno i mnogoljudna sebi može priuštiti veliko tržište za proizvode kriminalističkog žanra. U posljednjih nekoliko godina se u toj zemlji, fanovima fantasyja otprije poznato kao rodno mjesto Witchera, bilježi bum kriminalističkih romana, a nakon njih su, kao što se moglo očekivati, na red došli i filmovi te, konačno i ono što je danas najpopularniji medij za taj žanr – TV-serije. Jedan od takvih primjera je Znaki (“Znaci”), TV-serija koja se od 2018. godine emitirala na međunarodnoj mreži AXN, da bi danas njene dvije sezone bile dostupne na Netflixu.

Radnja je smještena u Sowie Doly, fiktivni gradić u gorju Sowie, šumovitoj i zabačenoj oblasti na jugozapadu Poljske, u neposrednoj blizini češke granice. Grad je toliko malen da je protagonist, novopostavljeni zapovjednik policijske postaje Michał Trela (Andrzej Konopka), prisiljen smještaj pronaći kao podstanar na imanju u vlasništvu Adriane Nieradke (Helena Sujecka), njemu neposredno potčinjene policajke. Trela, koji je u Sowie Doly došao iz Krakowa praćen glasinama o alkoholičarskoj prošlosti, ubrzo shvaća da naizgled simpatični uspavani gradić krije brojne mračne tajne, uključujući prije nekoliko godina počinjeno, ali nikada riješeno ubojstvo mlade djevojke. Trela se mora suočiti s novim slučajem ubojstva, u kojem je jedan od prvoosumnjičenih nitko drugi do Błażej Nieradki (Michał Czernecki), Adrianin suprug koja je Trela prije toga bio uhvatio in flagranti u preljubu s ubijenom. Međutim, kada se dogodi još jedno ubojstvo, Trela shvaća da je možda riječ o serijskom ubojici. Posao mu, pak, komplicira Nina (Magdalena Żak), kći adolescentica koja se u lokalnoj gimnaziji sprijatelji s Agatom (Helena Englert), “problematičnom” kćeri Antonija Paszkea (Mirosław Kropielnicki), gradonačelnika koji je, pak, do grla upetljan u ne baš najčištije poslove oko izgradnje rudnika koji financiraju “mutni” poslovni ljudi sa strane.

Znaki u svojoj prvoj sezoni odaju dojam da je autorima bila važnija forma od sadržaja, kao i da se nisu pretjerano brinuli o originalnosti. Osnovna premisa odaje utjecaj mnogo poznatijih angloameričkih serija kao što su Twin Peaks ili Broadchurch, ali se to nastoji sakriti s velikim brojem podzapleta, koji prilično teško, i ne uvijek uspješno, funkcioniraju kao nekakva cjelina. Gledatelje će od priče mnogo više privući vješto korištenje atraktivnih planinskih lokacija, koji stvaraju specifičnu atmosferu. Određenu dozu različitosti u odnosu na standardne policijske priče daje korištenje motiva katoličanstva, odnosno vjerske zatucanosti, a koje je dalo priliku da se oko njih sagradi nekoliko zanimljivih likova – vođa lokalnog kulta i navodni iscjelitelj Jonasz (Andrzej Mastalerz), mladi fanatični policajac Sobczyk (Piotr Trojan) i mladi novopostavljeni župnik Śmigielski (Rafał Cieszyński) za koga je odmah jasno da krije mračnu tajnu iz vlastite prošlosti. Iako je zbog velikog broja podzapleta serija prilično komplicirana i lako može zbuniti publiku, sve to funkcionira, a najveće zasluge pripadaju glumačkoj postavi. Andrzej Konopka je vrlo dobar kao policajac koji, usprkos brojnih mana, na kraju balade pokušava uraditi pravu stva. Još je dojmljivija Helena Sujecka kao možda jedini normalni lik u disfunkcionalnoj sredini, a kojeg tumači uz dosta realizma, vješto balansirajući između ženske ranjivosti i zdravoseljačke snage. Prva sezona bi tako mogla dobiti prolaznu, usprkos predvidljivo iritirajućeg cliffhangera.

Druga sezona, pak, odaje da su njeni autori odlučili pokušati nešto novo i “originalno”. I pri tome su, kao što je to često slučaj, pretjerali. Znaki se tako odjendom odljepljuju od “čisto” kriminalističkog žanra i odlaze u vode fantastike, a scenaristi, smatrajući da su u prethodnih osam epizoda dovoljno eksploatirali ruralnu Poljsku kasnih 2010-ih, počinju odlaziti daleko u prošlost, pa su se tako u ovoj seriji našli i Sovjeti, nacisti, leteći tanjuri i naznake o putovanju kroz vrijeme. Sve to, s druge strane, odaje dojam da je nova inspiracija pronađena u njemačkom Darku, ali je rezultat još veći kaos. Problem više nije samo u sadržaju, nego i u formi, pa je tako kao novi motiv ubačena potraga za izgubljenim blagom koji provodi mlada povjesničarka Eliza Konieczna (Ewa Jakubowicz). Njen podzaplet je, pak, prikazan kroz flashbackove i nelinearnu naraciju koja s vremenom postaju sve iritantnija, a na kraju i potpuno konfuzna. Očekivani višestruki cliffhanger na kraju predstavlja oličenje svih melodramatskih klišeja, ali i autorske nesposobnosti da gledateljima ponude išta suvislo. Druga sezona je tako gotovo u potpunosti pokvarila dojam o seriji, te će Znaki, ako taj dojam žele spasiti, morati ponuditi nešto nevjerojatno kvalitetno u trećoj sezoni, ako ona uopće ikada bude snimljena.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Room 2806: The Accusation (2020)

2020. godina je bila tako “zanimljiva”, da su mnogi događaji koji bi u prošlim vremenima bili predmetom velikih skandala i vrištanja s naslovnica danas zaboravljeni, a podsjećanje na njih češće umjesto zgražanja izaziva sjetu i pitanja zašto je netko s njima razbijao glavu, pogotovo kada su se “kuhale” daleko ozbiljnije i po većinu čovječanstva opasnije stvari. Tom se dojmu teško oduprijeti čak i kada su u pitanju bili skandali čiji je sadržaj izgledao kao proizvod mašte hollywoodskih scenarista, odnosno školski primjer eksploatacijskog sadržaja. Jedan takav slučaj, koji je uspio u medijsku epruvetu umiješati sve najvažnije sastojke kao što su međunarodna politika, korupcija, seks, spolne, rasne i klasne razlike, prošle je godine postao predmetom francuske dokumentarne mini-serije Room 2806: The Accusation, koja se prikazuje na Netflixu.

Radnja se bavi događajem koji se 14. svibnja 2011. zbio u Sofitelu, elitnom njujorškom hotelu nedugo prije nego što ga je napustio jedan od njegovih redovnih gostiju. Nafisattou Diallo, 32-godišnja gvinejska spremačica je svojim kolegama i hotelskom osiguranju prijavila da ju je gost seksualno napastvovao. Kontaktirana je policija i gost je na njujorškom aerodromu, nedugo prije leta za rodnu Francusku, uhapšen i smješten u pritvor. Kada se otkrilo o kome je riječ, izbio je dotada nezamislivi skandal i medijski cirkus. Optuženik je bio nitko drugi do Dominique Strauss-Kahn, ugledni francuski ekonomist i predsjednik Međunarodnog monetarnog fonda. Strauss-Kahn, koji je na tu dužnost bio došao uz blagoslov Obamine administracije, uživao je reputaciju spasitelja svjetske ekonomije nakon burzovnog kolapsa 2008. godine, a koju je nastojao iskoristiti da na predstojećim predsjedničkim izborima kao kandidat Socijalističke stranke smijeni nepopularnog Sarkozyja. Ti su planovi, međutim, odmah nakon izbijanja skandala pali u vodu te je Strauss-Kahn morao uložiti izutetan trud i potrošiti značajne svote novaca svoje bogate ambiciozne supruge Judith Sinclair da izbjegne zatvor. Na kraju Strauss-Kahnovi odvjetnici uspjeli iskopati dovoljno problematičnih detalja iz Diallne biografije da njeno svjedočenje dovedu u pitanje, te njujorške javne tužitelje natjeraju da nakon mjesec i pol dana odustanu od progona. Strauss-Kahn je, iako osramoćen, nastavio živjeti kao slobodan, uspješan a bogat čovjek, a Diallo je kakvu-takvu pravdu uspjela ishoditi jedino kroz financijsku nagodbu u građanskoj parnici.

Room 2806 je režirao Jalil Laspert, glumac i režiser čije je najpoznatije ostvarenje Yves Saint Laurent, biografski film u kome je, ne baš najuspješnije, prikazao život istoimenog modnog kreatora. U slučaju Dominique Strauss-Kahna je obavio daleko bolji posao, a što se ima najviše zahvaliti formatu višedijelne mini-serije koji omogućava mnogo detaljniji prikaz, kako događaja, tako i njihove pozadine, odnosno biografija njegovih sudionika. Room 2806 se sastoji od četiri epizode, i kroz njih se prikazuju događaji neposredno nakon incidenta, Strauss-Kahnovo pritvaranje, otkriće sličnih “nepodopština” u prošlosti, kao i medijske i pravne manipulacije zahvaljujući kojima je sudski proces kolabirao prije svoga početka. Upravo zbog bogatstva sadržaja Room 2806 je daleko bolje ostvarenje od Dobrodošli u New York, igranog filma na istu temu, a u kojem je Strauss-Kahnov alter ego tumačio Gerard Depardieu. Tome se mora dodati ne samo dublja pozadina, nego i mnogo širi dijapazon perspektiva. Autori događaje rekonstruiraju kroz intervjue s Diallo, zaštitarima, novinarima, policajcima, odvjetnicima i svima upetljanima u slučaj, ali i Strauss-Kahnovim prijateljima, poznancima i suradnicima, pa se tako gledateljima ostavlja da presude da li je možda cijeli slučaj bio pokušaj ucjene ili spretna podmetačina s kojom se Sarkozy riješio svojeg glavnog suparnika. Ono što svemu daje prilično gorak okus su izjave sindikalnih, feminističkih i drugih aktivista koji su slučaj iskoristili za skupljanje jeftinih bodova i koji, ne baš uvjerljivo, tvrde da je poslužio kao začetak MeToo pokreta. U to je, s obzirom da je trebalo čekati godine i promjenu određenih političkih okolnosti na pad Strauss-Kahnu sličnih likova kao Harvey Weinstein i Jeffrey Epstein trebalo čekati godine, malo teško vjerovati. Gorak okus daje i svojevrsni epilog u obliku još jednog procesa, u kome je Strauss-Kahn, očigledno nimalo potaknut da promijeni životni stil, u rodnoj Francuskoj bio optužen za svodništvo, ali se optužbi oslobodio još brže i efikasnije. Room 2806 je vrlo dobar dokumentarac, ali bi bio još bolji da se malo pozabavio i time da je Strauss-Kahn, usprkos svemu, nastavio svoju karijeru kao financijski savjetnik niza vlada u svijetu, pa su, između ostalog, njegov lagodni životni stil financirali porezni obveznici Vučićeve Srbije. No, čak i bez tih detalja Lesperova serija je prilično ozbiljno i za ova vremena više nego korisno podsjećanje na to kakve nam se ličnosti, uz dovoljno medijske manipulacije i medijskog podmazivanja mogu servirati kao spasitelji svijeta, bilo da je riječ o financijskim krizama, političkim potresima ili uz njih vezanim globalnim pandemijama.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Tell Me Who I Am (2019)

Jedna od često korištenih, ali najmanje opravdanih izreka je da “život piše romane”. Ideja da bi se, u pravilu banalna, stvarnost mogla natjecati s proizvodima nečije mašte je vrlo često izgovor za nedostatak kreativnih potencijala kod hollywoodskih scenarista. Kada se takvi “zanimljivi” događaji pokušaju predočiti na velikim i malim ekranima, pogotovo u igranoj formi, rezultati su često razočaravajući. Međutim, postoji određeni, iako relativno malen, broj priča koji uistinu izgledaju da su nastali u nečijoj, najčešće bolesnoj, mašti, ali zapravo su stvorene u stvarnom svijetu. Jedna od njih je slučaj Marcusa i Alexa Lewisa, dva engleska blizanca s kojima se britanska javnost upoznala zahvaljujući članku u Timesu 2013. godine, a potom i knjizi Tell Me Who I Am (“Reci mi tko sam”), koja je šest godina kasnije postala temelj za istoimeni dokumentarni film u produkciji Netflixa.

Film na početku prikazuje zbivanja iz perspektive Alexa, koji je godine 1982. vozeći motocikl doživio nesreću čija je posljedica bila gotovo potpuni gubitak. Jedina stvar koje se mogao sjetiti, odnosno jedina ličnost koju je mogao prepoznati, bio je njegov brat Marcus, koji je postao temelj njegovog oporavka. Marcus mu nije samo pomogao da od djeteta koje ne zna ništa ponovno postane odrasli muškarac, nego mu je omogućio da ponovno dobije obitelj, odnosno kroz priče o sretnom djetinjstvu i odrastanju izgradi vlastiti identitet. Alexa nisu previše mučile određene nedosljednosti i slični detalji u Marcusovim kazivanjima, ali je na njih počeo obraćati pažnju tek kada mu je godine 1995. preminula majka. Za razliku od Alexa, koji je bio razumljivo shrvan, kod Marcusa se nije mogla vidjeti nikakva emocija. Alexu je odgovor na pitanje zašto došao kada su braća raščišćavala obiteljsku kuću te pronašli fotografije i druge predmete koji pokazuju kakvo im je, zapravo, bilo djetinjstvo. Marcus je na kraju priznao da su njegove priče bile izmišljene, i to ne samo zato da bi brata poštedjela jezive istine, nego i njemu samom poslužile kao mehanizam da prevlada traume. Alex je potpunu istinu doznao tek nakon dva desetljeća, a nakon što su obojica i sami postali roditelji, odlučili su o njoj upoznati javnost.

Tell Me Who I Am se u potpunosti temelji na kazivanjima braće, koji služe kao naratori, a režiser Ed Perkins se osim njih oslanja na fotografije, dokumente i par scena igranih rekonstrukcija, uključujući jednu u kojoj je dom Lewisovih prikazan doslovno kao ukleta kuća iz gotičkih horora. Film se odlikuje prilično čvrstom strukturom, odnosno disciplinirano je podijeljen na tri narativna dijela. U prvom dijelu se opisuje Alexov život nakon nesreće i njegovo nastojanje da uz bratovu pomoć doslovno iz ničega, kao “tabula rasa”, obnovi vlastiti identitet. U drugom dijelu se opisuje kako se Marcusova iluzija raspala, odnosno s čime su se braća, zapravo morala nositi u svojem djetinjstvu. U trećem dijelu se prikazuje kako i Alex i Marcus suočavaju s posljedicama Marcusove odluke, odnosno nastoje ponovno izgraditi vlastiti odnos. Taj je dio, možda, najefektiniji od svih, s obzirom da je prilično malo ostvarenja u kojima dva sredovječna muškarca tako eksplicitno pokazuju koliko su još duboki emocionalni ožiljci nečega što se zbilo prije pet desetljeća, odnosno koliko se još uvijek moraju boriti da bi ih prevladali.

Tell Me Who I Am je film koji će onima koji ga pogledaju, bez obzira na prilično neugodnu temu, ostati duboko u sjećanju. Zbog toga se ističe čak i u Netflixovoj današnjoj hiperprodukciji dokumentaraca, bez obzira na što se bavi nečime što se, na prvi pogled, može činiti manje zanimljivim ili mnogo prozaičnijih od problema s kojima nas drugi Netflixovi dokumentarci upoznavaju u ova “zanimljiva” vremena. Iako je Perkins i ostatak produkcijske ekipe obavio vrlo dobar posao, najviše zasluga ipak pripada braći Lewis bez čije hrabrosti i spremnosti da sa svijetom podijele svoje traume ne bi bilo ovako kvalitetnog dokumentarca.

TELL ME WHO I AM

režija: Ed Perkins

proizvodnja: Netflix, UK, 2019.

trajanje: 95 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Djevojka u vlaku (Girl on the Train, 2016)

Nedostatak originalnost u suvremenom Hollywoodu se odražava na mnoge načine. Jedan od njih je praksa direktora velikih studija da potaknuti uspjehom jednog filma koga je napravio suparnički studio odluče napraviti vlastitu verziju. Motiv iza svega toga je, obično pogrešna, procjena da je prethodni film bio predvodnik nekakvog trenda u popularnoj kulturi koga valja na brzinu financijski iskoristiti. Nekada takva praksa nije bila problem, ali u doba Twittera od davanja zelenog svjetla za neki projekt do dolaska u kino-dvorane zna proći dovoljno vremena da hirovita publika u potpunosti promijeni svoje shvaćanje onoga što je “cool” i “hip”. Još je gore kada se nečija uspješna formula pokušava koristiti s drugim, ali manje kvalitetnim sastojcima. Jedan od najnovijih primjera za takav fenomen jest triler Djevojka u vlaku, hollywoodska ekranizacija kriminalističkog romana britanske spisateljice Paule Hawkins.

Naslovni lik filma je Rebecca Watson (Blunt), žena koja prilikom rutinskih putovanja vlakom u grad i natrag ima običaj promatrati kuću u predgrađu gdje živi mladi bračni par – Scott (Evans) i Megan Hipwell (Bennet) – čiji život smatra savršenim. Ta se idilična slika rasprsne u paramparčad kada otkrije Megan kako se ljubi s drugim muškarcem, a još više kada dozna da je Megan nestala i tako postala predmetom policijske istrage. Rebeccin pokušaj da o svemu, kao dobar građanin, obavijesti policiju izaziva probleme, i to zbog nekih detalja koje u pitanje dovode njenu vjerodostojnost i motive. Hipwellovi, naime, žive u neposrednom susjedstvu Rebeccinog bivšeg muža Toma (Theroux) i njegove nove supruge Anne Boyd (Ferguson), a sama Rebecca ima ozbiljan problem s alkoholom koji se odražava kroz nepredvidljivo i ponekad nasilno ponašanje, ali i sumračna stanja nakon kojih se ničega ne sjeća. Rebecca odlučuje istragu započeti sama, nastojeći otkriti što se to zapravo dogodilo s Megan i nije li možda upravo ona za to odgovorna.

Djevojka u vlaku je hollywoodskim glavešinama izgledala kao sjajna stvar ne samo zahvaljujući tome što je riječ o književnom bestseleru, nego i o književnom bestseleru po mnogim elementima sličnom Nestaloj, kriminalističkom romanu autorice Gillian Flynn zaslužnoj za prilično uspješan film Davida Finchera. Sličnosti se prije svega odnose na to da zaplet govori o istrazi žene koja je nestala, kao i da se prilikom rasvjetljavanja tog misterija mogu očekivati različite perspektive i razni dramatični obrati. Prilikom ekranizacije se, međutim, zaboravilo na ono što je u svemu ključno – scenarij Gillian Flynn je Nestalu čvrsto ukotvila uz radnju i mjesto predloška, te osnovni kriminalistički zaplet temeljito začinila inteligentnim opservacijama o današnjoj ekonomiji i kulturi. Nasuprot tome, scenarij Erin Cresside Wilson radnju bez neke naročite potrebe premješta iz Londona u New York i svodi na prilično jednostavnu i razočaravajuće predvidljivu detektivsku priču koju bi neki manje pretenciozni autor mogao komotno utrpati u 30-minutnu epizodu K.T. 2. A i sam misterij će gledatelji moći davno prije završetka riješiti čak i bez nekih naročith detektivskih sposobnosti; dovoljno je podsjetiti “politički korektnih” normi suvremenog Hollywooda, odnosno nepisanih pravila prema kojima negativci smiju pripadati točno određenim etničkim, rasnim i rodnim skupinama. Taj će nedostatak teško ukloniti čak i pokušaji da će publici pažnja skrene nekim nepotrebnim detaljima, poput psihijatra koga tumači Edgar Ramirez, venezuelanski glumac čija bi slika mogla stajati pored izraza “latinski ljubavnik” u suvremenom hollywoodskom rječniku.

Ono što bi Djevojku u vlaku moglo učiniti zanimljivom jest prije svega pomalo nekonvencionalna struktura, odnosno to što se zbivanja prikazuju u flashbackovima, ali i iz perspektive tri glavna ženska lika. To je prilika da tri prilično različite, ali u posljednje vrijeme prilično eksponirane glumice pokažu svoj talent, i ona je uglavnom iskorištena. Rebecca Ferguson je zanimljiva kao nekadašnja preljubnica koja se transfomirala u požrtvovnu suprugu i majku, a mlada Haley Bennett je impresivna kao promiskuitetna žena koja krije mračnu tajnu iz prošlosti. Najimpresivnija je, međutim, Emily Blunt kojoj je uloga alkoholom natopljene ruševine Rebecce vjerojatno najneugodniji lik koga je ikada tumačila u karijeri, ali koja svoj posao radi tako dobro da s nje ne možemo skinuti pogled. Na žalost, čak ni to nije dovoljno da nadoknadi ozbiljne probleme u melodramatskom i neuvjerljivom scenariju, uključujući završnu scenu koja će, usprkos eksplicitnog krvoprolića, kod velikog dijela publike izazvati smijeh. Djevojka u vlaku je za razliku od svog uzora neslavno propala kod kritičara, te može poslužiti kao još jedan argument da ono što u Hollywoodu izgleda kao sigurna staza prečesto zna završiti kao stranputica.

DJEVOJKA U VLAKU

(THE GIRL ON THE TRAIN)

uloge: Emily Blunt, Rebecca Ferguson, Haley Bennet, Justin Theroux, Luke Evans, Allison Janney, Edgar Ramirez, Lisa Kudrow

scenarij: Erin Cressida Wilson

režija: Tate Taylor

proizvodnja: Universal, SAD, 2016.

trajanje: 112 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Sedmorica veličanstvenih (The Magnificent Seven, 2016)

Kada su u pitanju suvremeni hollywoodski remakeovi, vestern se kao žanr pokazao nešto otpornijim na bolesti koje se obično vezuju uz taj trend. To se može objasniti time da zbog svoje prirode daje nešto manje povoda za iživljavanje CGI-efektima, odnosno tjera filmaše da se malo više usredotoče na zaplet i likove.  Vestern također nije previše dobra podloga ni za “političko korektna” ostvarenja koja bi nastojala ispraviti krive Drine američke povijesti, a taj je zadatak, uostalom, još 1970-ih ispunio revizionistički vestern. Suvremeni vesterni su, dakle, onakva vrst hollywoodskih filmova gdje se najmanje otkriva topla voda, odnosno publika ima razloga vjerovati da će joj se na ekranu dostaviti ono što uistinu očekuje. To važi čak i za remake filma koji se često naziva najpoznatijim remakeom svih vremena – klasičnog vesterna Sedmorica veličanstvenih 1960. godine, koji je, pak, svoj temelj pronašao u Kurosawinom remek-djelu Sedam samuraja iz daleke 1954. godine. Film Johna Sturgesa, koji se ističe glazbenom temom Elmera Bernsteina, jednom od naprepoznatljivijih u povijesti vestern-žanra (i svojedobno “posuđenom” za špicu TV-serije Smogovci), bio je u međuvremenu predmetom još nekoliko nastavaka, te službenih i neslužbenih remakeova (uključujući TV-seriju 1990-ih). Sedmorica veličanstvenih koju je 2016. godine režirao Antoine Fuqua predstavlja njegov “pravi” remake u obliku cjelovečernjeg filma.

Radnja počinje 1879. godine u Rose Creeku, mirnom i pitomom kalifornijskom gradiću čiji su žitelji imali nesreću da se u neposrednoj blizini pronađu naslage zlata oko kojih će beskrupulozni poduzetnik Bartholomew Bogue (Saarsgard) sagraditi rudnik. Nakon što je zaključio da mu gradić predstavlja smetnju, odlučuje ga ukloniti tako što zapali crkvu i ubije nekoliko njegovih žitelja, a potom njihovim preživjelim sugrađanima ponudi da se za “pristojnu” svotu isele. S obzirom da su, po vlastitim riječima, “farmeri, a ne vojnici”,  a Bogue slabašne vlasti drže u svom džepu, čini se da nemaju izbora, sve dok mlada udovica Emma Cullen (Bennett) ne ponudi alternativu u obliku angažmana nekoliko profesionalnih revolveraša koji bi ih trebali zaštititi ili im barem pružiti kakve-takve šanse u oružanom obračunu. Ona pronalazi lovca na ucjene Sama Chisolma (Washington) koji je pristaje pomoći te okuplja tim koji čine prilično različite, ali živopisne ličnosti kojima je zajedničko to da su vrhunski znalci u korištenju raznih vrsta smrtonosnog oružja.

Mnogima koji su postavljali pitanje da li je još jedan remake Sedam veličanstvenih/samuraja uistinu potreban će utjehu pružiti to da je takav remake barem napravljen solidno. Režija je povjerena Antoineu Fuqui, režiseru čiji raniji opus – prije svega Suze boga sunca i Kralj Arthur – sugeriraju sklonost zapletima o usamljenim borcima koji raznorazni zlosretni živalj spašavaju  od brojčano nadmoćnog ološa. Fuqua je, a što je još važnije, režiser koji se smatra tipičnim hollywoodskim zanatlijom, odnosno iza kamere vjerno prati scenarij i ne otkriva autorsku toplu vodu. Za ovakav remake to nije bilo potrebno, a srećom, ni scenarij, iza koga stoji i Nic Pizzolato, autor zlosretnog Pravog detektiva, također ne uvodi previše intervencija. Jedini ustupak suvremenim političkim sentimentima jest taj da se radnja premjestila iz Meksika u Kaliforniju, pa tako glavni negativac umjesto meksičkog bandita postaje domaći bijeli kapitalist, koji u filmu čak i eksplicitno slavi  kapitalizam. Fuqua i ekipa, međutim, nisu previše zagazili u te vode, pa, iako je moćna sedmorka po pitanju rase i etničkog podrijetla raznovrsnija – vodi ih crnac, a tu su se našli i Meksikanac, Indijanac i Azijat – zaplet i replike gotovo u potpunosti ignoriraju tu činjenicu, a što se može opravdati i time da je živalj na Divljem zapadu po pitanju rasne tolerancije bio mnogo pragmatičniji nego njegovi civilizirani potomci, odnosno institucionalno segregirana publika u 20. stoljeću. U filmu se mnogo eksplicitnije koriste kršćanski motivi, a to možda i ne bi iznenadilo, s obzirom da je glavna zvijezda Denzel Washington jedan od rijetkih gorljivih kršćana u današnjem Hollywoodu te da je na setu imao običaj svako snimanje počinjati molitvom.

Ciljanoj publici, prije svega onima koji žele solidnu hollywoodsku zabavu, takvi detalji vjerojatno previše neće upasti u oči. Što je prije svega Fuquina zasluga, jer on priču i zaplet vodi izuzetno vješto, prije svega se brinući da gledateljima ni u jednom trenutku ne bude dosadno. Glavni likovi su opisani ekonomično – dovoljno da se istaknu i budu koliko-toliko prepoznatljivi te da se publika počne brinuti za njih, ali ne toliko da film čine dužim nego što jest. U tome nije bilo ujednačenosti – lik meksičkog odmetnika koji tumači Manuel Garcia-Rulfo je, recimo, manje upečatljiv od živopisnog trapera koji tumači za takve uloge uvijek raspoloženi Vincent D’onofrio. Scene borbi su, pak, prilično dobro napravljene, uključujući spektakularni završni obračun koji, međutim, još uvijek blijedi u usporedbi sa završnom bitkom u Kurosawinom originalu. Da je na kraju balade ipak riječ o hollywoodskom filmu možda najviše svjedoči ženski lik, koji tumači Haley Bennett, dosada relativno nepoznata glumica koju krasi prilična sličnost s Jennifer Lawrence, a koji se cijeli film pojavljuje s napadno dubokim dekolteom. Nova Sedmorica veličanstvenih nije film koji će ući u filmske antologije, a to je, s obzirom na letvicu koju su postavili njegovi prethodnici teško bilo i očekivati. S druge strane, znajući što Hollywood zna raditi sa svojim remakeovima, u velikoj mjeri predstavlja i ugodno iznenađenje.

SEDMORICA VELIČANSTVENIH
(THE MAGNIFICENT SEVEN)
uloge: Denzel Washington, Chris Pratt, Ethan Hawke, Vincent D’onofrio, Byung-hun Lee, Manuel Garcia-Rulfo, Martin Sensemeier, Haley Bennet, Peter Saarsgard
scenarij: Nic Pizzolato & Richard Wenk
režija: Antoine Fuqua
proizvodnja:  Warner Bros, SAD, 2016.
trajanje: 133 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Batman protiv Supermana: Zora pravednika (Batman v Superman: Dawn of Justice, 2016)

DC Comics danas dosta podsjeća na carsku Njemačku početkom 20. stoljeća. Isto ionako kao što su tada njemačka brodogradilišta štancala sve veće, sve bolje naoružane i sve oklopljenije bojne brodove kako bi projicirala moć najveće kontinentalne sile na svjetskim oceanima, tako sada DC Comics nastoji preko sve spektakularnijih filmova o herojima projicirati svoj status stripovske velesile na Hollywood. I isto onako kao što je Njemačku u tim naporima frustrirala činjenica da je Britanija, zahvaljujući prednosti stečenoj nekoliko stoljeća prije, ipak zadržavala status neupitnog mornaričkog hegemona, tako danas DC-jevce frustrira činjenica da je njihov glavni konkurent Marvel Comics takve filmove počeo raditi daleko prije i daleko uspješnije, odnosno kroz sustav crossoverima povezanih fiktivnih univerzuma i franšiza sebi napravio vlastitu tiskaru novca. DC Comics je nešto slično pokušao raditi tek u posljednje vrijeme na temelju novopokrenute franšize o Batmanu, ali rezultati se tek trebaju vidjeti, a što se kritičara tiče, još dugo će biti u inferiornom položaju u odnosu na Marvel. Barem se takav dojam stječe nakon “toplog zeca” kroz koji je propušten Batman protiv Supermana, prvi veći filmski crossover, zamišljen kao svojevrsna podloga za vlastiti filmski univerzum.

Film iza koga stoji Zack Snyder predstavlja istovremeno i drugi nastavak sage o Supermanu, koju je Snyder bio započeo sa Čovjekom od čelika, ali i novi reboot inače uspješne i hvaljene sage o Batmanu. Vigilantističkog čovjeka-šišmiša ovaj put tumači Ben Affleck, a radnja pokušava na samom početku objasniti zašto se on, iako formalno predstavlja pozitivca, mora zakačiti s kriptonskim borcem za istinu, pravdu i američki način života (koga ponovno tumači Cavill). Film započinje scenom spektakularnog sukoba sa kojim je Čovjek od čelika završio i u kome je Superman na ulicama Metropolisa porazio zlog generala Zoda; perspektiva je ovaj put drukčija, odnosno prikazuje se masovno razaranje koje je izazvalo gomilu žrtava, uključujući i zaposlenike kompanije Brucea Waynea. Tajkun zbog toga postaje uvjeren da je kriptonski dobročinitelj sa svojim nadljudskim sposobnostima predstavlja preveliku prijetnju za sigurnost čovječanstva. Istovremeno novinar Clark Kent alias Superman istražujući vigilantističke aktivnosti u Gotham Cityju postaje uvjeren da je riječ o bezobzirnom sociopatu koji krši ljudska prava. Neumitni sukob, pak, potpiruje i ekscentrični tajkun Lex Luthor (Eisenberg) koji se dočepao kriptonita, jedine stvari koja može likvidirati inače neuništivog Supermana, te koji je, pak, nastoji koristiti u vlastite destruktivne svrhe.

Neprijateljstvo kritičara prema Zori pravednika (koje će postati još veće nakon što je publika opet na spektakularna ignorirala njihovo mišljenje te, barem u prvom tjednu, producentima omogućila rasturanje kino-blagajni) se može manje objasniti kvalitetom samog filma, a više time da se već na samom početku znalo da će novi film predstavljati ne baš previše originalnu verziju nečega što je netko ranije napravio, nego će i u konceptualnom smislu predstavljati lošu ideju. Tako se Christopher Nolan kao tvorac donedavne trilogije u Batmanu može naći među imenima na odjavnoj špici, ali je svima jasno kako je on jednostavno bolji za taj posao od Snydera, koji je svoja ograničenja već bio iskazao nekoliko godina prije. Isto tako je svima jasno da Ben Affleck, kome scenariji i režija idu bolje od glume, jednostavno mora biti lošiji Batman od Christiana Balea. I, konačno, tu je sam naslov filma koji sugerira borbu između božanskim moćima obdarenog stvorenja i sredovječnog tipa s par cool gadgeta, a koju ravnopravnom može učiniti samo jedna stvar čije će ime pogoditi čak i oni koji su pročitali malo stripova u životu. A, naravno, ishod te iste borbe, ma kako spektakularna i cool bila, je unaprijed predodređen potrebom za novim nastavcima, odnosno svima je jasno da će prije nego što dokrajče jedan drugog, Batman i Superman doći do zaključka da im je obostranom interesu zakopati ratne sjekire.

Dakle, unaprijed je bilo jasno što će se u filmu dogoditi, a to uključuje i “šokantan” obrat u završnici filma koji, naravno neće predstavljati iznenađenje za poznavatelje stripovske sage o Supermanu, i koji će, naravno, biti kompromitiran cliffhangerom i nužnošću nastavka. Ostaje pitanje kako će to sve Snyder napraviti. Za razliku od Čovjeka od čelika, koji je ionako bio mračan, Snyder koristi Batmana kao izgovor da novi film učini još mračnijim i neugodnijim, trpajući tu niz potpuno konfuznih scena (poput Batmanove vizije budućeg apokaliptičkog sukoba sa Supermanovim sljedbenicima). Tu i tamo se nađe mjesta za pokoje ozbiljno pitanje i poneku pametnu riječ o tome treba li čovječanstvo vjerovati ljudima s apsolutnom moći, čak i kada su im namjere najplemenitije, odnosno kako bi javnost reagirala na superheroje u stvarnom životu. Snyder je, međutim, sve to već bio apsorbirao prije dosta godina u Čuvarima koji, iako inferiorni u odnosu na kultni predložak Alana Moorea, u usporedbi s ovim filmom izgledaju kao remek-djelo. Ono što je preostalo u ovom filmu je uobičajena orgija CGI-destrukcije i nasilja sa cenzorskim rejtingom PG-13, uključujući predvidljivi obračun sa digitalnim superčudovištem koji se, dakako, odigrava usred noći na izoliranom mjestu. Izraelska manekenka Gil Gadot kao Wonder Woman i njena deus ex machina pojava na samom kraju filma su tu manje kao fan service za muške gledatelje, a više izraz nedostatka bilo kakve kreativne energije kod Snydera. Možda sljedeći filmovi budu bolji i možda DC Comics malo više počne brinuti o kvaliteti nasuprot kvantitete. Ali, dok se to ne dogodi, može se reći da je onima koji traže nešto malo više od superherojskog filma u Zori pravednika smrklo.

BATMAN V. SUPERMAN: ZORA PRAVEDNIKA

(BATMAN V. SUPERMAN: DAWN OF JUSTICE)

glasovi: Ben Affleck, Henry Cavill, Amy Adams, Jesse Eisenberg, Diane Lane, Laurence Fishburne, Jeremy Irons, Holly Hunter, Gal Gadot

scenarij: Chris Terio & David S. Goyer

režija: Zack Snyder

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.

trajanje: 151 min.

OCJENA: 4/10