RECENZIJA: Bitka za Midway (Midway, 2019)

Nakon što je Goran Vojković objavio članak posvećen 150. obljetnici Viške bitke na Facebooku se povodom toga razvila prilično živa i zanimljiva rasprava. U njoj se postavilo pitanje zašto se događaj koji je tako uzbudljiv, dinamičan, spekakularan i važan za povijest ovih prostora ne bi mogao dodatno evocirati u obliku igranog filma. Autor ovih redova je iznio svoje mišljenje da je nešto tako malo vjerojatno, i pri tome su financijski resursi potrebni za taj pothvat – a koji se trenutno nalaze van dosega hrvatskih filmaša – najmanji problem. Snimanje filmova čija se radnja događa na moru predstavlja u tehničkom, logističkom i svakom drugom smislu prilično težak zadatak, a kada su tema pomorske bitke one, s obzirom na svoju složenost, postavljaju još veće izazove. Koliki oni mogu biti možda najbolje svjedoči slučaj bitke za Midway, vjerojatno najvažnijeg pomorskog okršaja u Drugom svjetskom ratu, a koji je 1976. godine ekraniziran u obliku filma Midway. Iako je iza projekta stajao jedan od tada najmoćnijih i tehnički “najpotkovanijih” hollywoodskih studija, i iako je on uživao podršku američke ratne mornarice, rezultat je film koji se već nakon nekoliko godina doimao neuvjerljivim i zastarjelim. Problem je bio u slaboj razini specijalnih efekata, ali i budžetu za kojeg se ispostavilo da je prenizak za ovakvu vrstu filma, a zbog kojeg su neke od najspektakularnijih scena pomorskih i zračnih borbi morale biti reciklirane iz ranijih (i mnogo jeftinijih) filmova. Nepuna pola stoljeća kasnije, njemački filmaš Roland Emmerich se, oboružan daleko naprednijom tehnologijom, dohvatio iste teme u ratnom spektaklu koji se našoj publici predstavio pod naslovom Bitka za Midway,

Film započinje s prologom smještenim u 1937. godinu, koji ukazuje na geopolitičko suparništvo Japana i SAD oko dominacije nad Azijom i Pacifikom, a koji će četiri godine kasnije dovesti do neumitnog oružanog obračuna. Japanske mornaričke snage po planu darovitog admirala Yamamota (Toyokawa) na samom početku izvode smjeli, ali izuzetno uspješni napad na Pearl Harbor, glavnu bazu američke Pacifičke flote nakon koje su američki bojni brodovi izbačeni iz stroja, a Japanci preko noći stekli apsolutnu premoć na Pacifiku. Napad, međutim, nije uspio eliminirati američke nosače aviona te Yamamoto inzistira da se pokrene još jedan napad upravo u tu svrhu, svjestan da zbog američke industrijske nadmoći u odnosu na Japan ima malo vremena prije nego što protivnik nadoknadi svoje gubitke i krene u protuofenzivu. Njega će se poslušati tek nakon što Pacifička flota pod vodstvom novog zapovjednika, admirala Nimitza (Harrelson), izvede niz akcija čiji je glavni cilj manje zadavanje ozbiljnih udaraca neprijatelju, a više povratak poljuljanog morala. Među njima se najvažnijom pokaže znameniti napad na Tokio, koji su sa Nimitzovih nosača izveli bombarderi pod vodstvom pukovnika Doolitlea (Eckhart), a nakon kojeg Yamamoto konačno dobije zeleno svjetlo da pokrene izuzetno veliku i složenu operaciju čiji je cilj osvajanje Midwaya, otok koji predstavlja jednu od rijetkih preostalih američkih baza zapadno od Havaja. Zahvaljujući neumornom radu svojih kriptografa koji su razbili japanske šifre Amerikanci su upoznati s japanskim namjerama, te Nimitz planira Yamamotu namjestiti zasjedu. Njegov je plan, pak, izuzetno riskantan, s obzirom da su Amerikanci još uvijek inferiorni u broju brodova i aviona, te će mornarima i pilotima poput Dicka Besta (Skrein) trebati ne samo dosta hrabrosti i vještine, nego i sreće.

Većina današnjih kritičara će, tražeći uzore koji su poslužili Emmerichu za njegov film, najčešće spominjati Michael Bayov Pearl Harbor, nesreću koja je 2001. godine nezasluženo nalupala hrpu novaca na kino-blagajnama, a potom zasluženo bila ovjekovječena u satiričnoj pjesmi Treya Parkera i Matta Stonea u filmu Team America: World Police. Emmerich se ne treba brinuti da će ovaj film doživjeti istu sudbinu, i to prije svega zato što je svoje uzore tražio mnogo dalje u prošlosti. Njemački filmaš, koji je u Patriotu bio pokazao izuzetnu sposobnost da pokupi srž jugoslavenskih partizanskih filmova, očito ima dobar “nos” za temu Drugog svjetskog rata, pri čemu se prije svega naslanja na klasične spektakle kakvi su se pravili 1960-ih kao što je, na primjer, Najduži dan. Koristeći njihov model u kojem, za razliku od Pearl Harbora, nema klasičnih protagonista nego se u nizu naoko malenih uloga pojavljuje veliki broj zvijezda, Emmerich vješto koristi prilično raznorodne talente, koji uključuju kako japanske, tako i danas u Hollywoodu izuzetno popularne britanske glumce, ali i veterane poput Quaida i Harrelsona. Potonji je prilično dobro “skinuo” Nimitza (koga je u verziji iz 1976. godine mnogo bezličnije glumio Henry Fonda), ali je zato njegov britanski kolega Skrein ponekad prilično iritantan u pokušajima da dočara opakog momka iz New Jerseya, te ponekad skreće u vode parodije.

Emmerich je od Michaela Baya daleko bolje obavio posao po pitanju povijesne autentičnosti – gotovo svi likovi koji se pojavljuju su stvarne povijesne ličnosti. Film se, u skladu s hollywoodskom tradicijom 1960-ih, može pohvaliti i mnogo suptilnijom podjelom na dobre i loše momke, odnosno s daleko manje šovinističkog mahanja američkim zastavama. Ako primjesa toga i ima, one su kompenzirane prikazom Japanaca kao više nego dostojnog protivnika u čijim se redovima nalaze ljudi koji su isto tako domoljubni, požrtvovni, hrabri i sposobni kao i protagonisti. Takav dojam kvari tek nekoliko uistinu suvišnih scena, uključujući jednu u kojoj lik američkog zrakoplovca kojeg tumači pop-pjevač Nick Jonas strada na spektakularan, ali prilično neuvjerljiv način. Prosječne gledatelje će, međutim, daleko više zanimati rekonstrukcija zračnih borbi, a koja je, uz korištenje suvremenog CGI-ja, izvedena na način koji se prije nekoliko desetljeća mogao samo sanjati. Iako su neki od zanimljivih detalja, pa čak i onih nužnih za pravilan prikaz bitke izbačeni, najvjerojatnije zbog potrebe da se film sreže na standardnu duljinu, riječ je o za današnji Hollywood neuobičajeno zanimljivom, poučnom i kvalitetnom ratnom filmu od kojeg bi budući tvorci filma o Viškoj bitci mogli dosta naučiti.

BITKA ZA MIDWAY

(MIDWAY)

uloge: Ed Skrein, Patrick Wilson, Luke Evans, Nick Jonas, Etsushi Toyokawa, Tadanobu Asano, Luke Kleintak, Jun Kunimura, Darren Criss, Keean Johnson, Mandy Moore, Dennis Quaid, Woody Harrelson, Aaron Eckhart

scenarij: Roland Emmerich & Harald Kloser

režija: Roland Emmerich

proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2019.

trajanje: 138 min.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Dobri momci (The Nice Guys, 2016)

Ni hollywoodska nostalgija više nije ono što je nekad bila. U dobra stara vremena se moglo očekivati da hollywoodski filmovi koji nastoje eksploatirati nostalgiju svoje publike imaju radnju smještenu nekih 15-20 godina u prošlost. Danas se ta brojka čini sve daljom i daljom, pa se tako nostalgični filmovi nisu makli od 1980-ih. Razlog za to se možda može pronaći u tome da nostalgija više nije namijenjena publici koliko gerontokratskim glavešinama u sjedištima hollywoodskih studija, a za koje “dobra stara vremena” obično znače 1980-e ili, što je vjerojatnije, 1970-e. Takav bi se dojam dodatno mogao steći na temelju Dobrih momaka, akcijske crne komedije iza koje stoji Shane Black, jedan od najcijenjenijih scenarista hollywoodskih akcijada 1980-ih kao što su Smrtonosno oružje i Prljavi igraju prljavo.

Film, koji je Black također režirao, a producirao isto tako legendarni producent akcijada Joel Silver, je radnjom smješten u Los Angeles 1977. godine. Dva naslovna protagonista su dva muškarca koji, svaki na svoj način, pokušavaju zaraditi za život kao privatni detektivi. Jedan od njih, Jackson Healy (Crowe), to zapravo nije i njegova specijalnost nije istraživanje koliko korištenje fizičke sile kako bi se račun svojih klijenata različiti sumnjivi tipovi “prijateljski uvjerili” da odustanu od nekih sumnjivih aktivnosti vezanih uz naivnu omladinu. Jedan takav posao Healyja dovodi do Hollanda Marcha (Gosling), tipa koji je pravi privatni detektiv, ali na čiju je karijeru značajno utjecala tragična smrt supruge zbog koje se malo prečesto okreće boci i upada u nevolje iz kojih ih često mora vaditi njegova kći tinejdžerica (Rice). Healy je dobio zadatak da Marcha uvjeri da odustane od potrage za mladom djevojkom Ameliom Kutner (Qualley), ali je problem u tome što Amelia za Marcha predstavlja ključ u istrazi smrti porno-zvijezde koju je pokrenula njena tetka. Međusobnu konfrontaciju dvojice muškaraca privremeno zaustavlja Amelijin nestanak, a zbog čega se njih dvojica udruže u potrazi prilikom koje će doživjeti brojne bizarne pustolovine, ali im životi biti u opasnosti jer su stjecajem okolnosti dirnuli u osinjak koji čini ne samo losanđelesko podzemlje i porno-polusvijet nego i zavjera koja se tiče američke vlade i stupova tadašnje američke ekonomije.

Kod Dobrih momaka je na trenutke zabavno vidjeti kako se nekadašnje vodeće muške zvijezde Hollywooda, zbog kojih je ženski dio publike znao rezati žile, ležerno i bez kompleksa nose s protkom desetljeća. Crowe, koji je osvajao publiku kao polugoli protagonist Gladijatora, je tako bez ikakvih problema na sebe nabacio nekoliko desetaka kilograma, a Gosling, koji je ne tako davno izazivao ženske uzdahe u Bilježnici, glumi alkoholiziranu olupinu prema kojoj Liam Neeson, usprkos šest “banki” izgleda kao Apolon. No kao tandem njih dvojica prilično dobro funkcioniraju, iako je za to najzaslužniji Shane Black, koji scenarije za “buddy buddy” filmove može napisati zavezanih očiju. Osim dinamike dvojice glavnih likova Black se dobro snalazi i u nekoliko zanimljivih akcijskih scena, pogotovo u dramatičnoj i spektakularnoj završnici. Black, s druge strane, mnogo slabije stoji kao režiser, a dijelom je tu odgovoran i konceptualna zbrka oko toga želi li se napraviti macho akcijada nalik na 1980-e ili odati počast “dobrim starim” 1970-ih nalik na komplicirane, mračne, cinične i često pesimistične post-votergejtske trilere o usamljenim borcima za pravdu koji obično ostanu kratkih rukava u obračunu s moćnim zlikovcima. U slučaju Dobrih momaka Black nateže na stranu 1970-ih po pitanju stila, odnosno fotografije koja je često doslovno mračna i ponekad publika ima problema što se to, zapravo, događa na ekranu. Dobri momci su, kad se sve zbroji i oduzme, sa svojim nostalgičarskim i samim time “politički nekorektnim” pristupom ipak prilično osvježenje u odnosu na današnji Hollywood, pa se samo zbog toga može reći da su uistinu dobri.

DOBRI MOMCI

(THE NICE GUYS)

uloge: Russell Crowe, Ryan Gosling, Angourie Rice, Matt Boomer, Margaret Qualley, Keith David, Kim Basinger

scenarij: Shane Black & Anthony Bagarozzi

režija: Shane Black

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.

trajanje: 116 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Joker (2019)

Mnogi su se znali opeći kada su filmom godine proglašavali neko ostvarenje prije božićne sezone, kada hollywoodski studiji izbacuju svoja najprestižnija ostvarenja kojima love snobovske art-nagrade istovremeno s infantilnim blockbusterima kojima nastoje izmusti što više novaca od roditelja djece na praznicima. Godine 2019. se, međutim, čini da to neće biti slučaj. Najuspješnijim filmom godine, i kada se u obzir uzmu kritičari koji mu pišu panegirike kao “snažnom umjetničkom djelu”, kao i oni mnogo egzaktniji financijski kriteriji na kino-blagajnama se već sada može proglasiti Joker, film u režiji Todda Phillipsa. Iako se o tome moglo razmišljati još prije godinu dana, kada je sam trailer izazvao histeriju među poklonicima stripa o Batmanu – jednom od najutjecajnijih fandoma u današnjoj industriji zabave – stvari su se zahuktale tek kada je prije nepuna dva mjeseca Joker trijumfirao na venecijanskoj Mostri osvojivši prestižni Zlatni lav i tako pokrenuvši automatske špekulacije o bogatoj berbi “Oscara”. Studio Warner Bros. ovaj put ništa nije htio ostavljati slučaju te je pokrenuo vještu propagandnu kampanju, kojoj su svoj obol dali i dežurni dušobrižnici iz “bienpensantskih” društvenih komentatora koji su, prije nego što su uopće pogledali Joker, zahtijevali njegovu zabranu jer sam film o nastanku najpoznatijeg strip-negativca svih vremena nekako predstavlja svojevrsni manifest “incela”, odnosno bjelačke heteroseksualne “toksično muške” supkulture čiji bi se pripadnici identificirali s fiktivnim zlikovcem i nastojali njegove krvave zločine ponoviti u stvarnom životu. Ovakve tvrdnje je najozbiljnije shvatila i američka vojska, te izdala službeni naputak svojim pripadnicima – istim onima od kojih se očekuje da nas uspješno brane od Rusa, Kineza i vanzemaljske invazije – kako da se najbolje kriju u kino-dvorani za slučaj da neki od “incela” neodoljivi poticaj za krvoproliće dobije u samoj dvorani. Joker je zahvaljujući svemu tome postao još jedan primjer kako negativni publicitet isto tako koristan kao i pozitivni, pa je publika pohrlila u kina, učinivši Jokera razbijačem rekorda u cijelom nizu komercijalnih kategorija.

Joker je velikim dijelom nastao kao svojevrsna reakcija na pokušaj Warner Brosa i DC Comics da se natječu s Marvelovim filmskim rezultatom, a koji je na kraju balade imao iste rezultate kao Milanovićev SDP u srazu s HDZ-om. Za razliku od mnogih gubitnika koji pokušavaju dobiti različiti rezultat ponavljajući jedno te isto “warnerovci” su pokušali napraviti nešto novo, i upravo tome imamo zahvaliti postojanje Jokera kao vjerojatno najatipičniji superherojski film u posljednje vrijeme. Phillipsov film, koji služi kao “priča o nastanku” glavnog Batmanovog neprijatelja, je od samog početka bio zamišljen kao svojevrsni eksperiment. Ne samo što su filmovi koji istražuju prošlost zlikovaca-ikona prilična rijetkost, nego je još rjeđe da su zamišljeni kao posebni filmovi koji nisu neposredno vezani uz franšizu niti trebaju iznjedriti nastavke i “spin offove”. Phillips je projekt uspio progurati u “Warnerovim” kancelarijama prije svega zahvaljujući relativno niskom budžetu koji je dozvolio nešto veće kreativne slobode, uključujući i za današnje superherojske filmove rijetko strog cenzorski R-rejting. Ipak, najvažnije od svega je bila mogućnost da se nastanak Jokera tumači na prilično originalan način.

Radnja se, kao što sugerira “Warnerov” tadašnji logo, zbiva 1981. godine u Gotham Cityju. Iako su nas raniji filmovi o Batmanu naučili da fiktivna metropola nikada nije bilo naročito sretno mjesto, razdoblje korespondira s vremenom koje je ostalo crnim slovima upamćeno u povijesti New Yorka, grada koji služi kao njegov model iz stvarnog života. Grad se našao pod udarom ekonomske krize, stagflacije, rastuće nezaposlenosti, pandemije kriminala i kolapsa javnih službi, uključujući smetlare čiji je štrajk i neprikupljeno smeće usmrdio ulice. Jedan od žitelja te distopije je Arthur Fleck (Phoenix), muškarac koji živi sa starom i bolesnom majkom (Conroy) i pokušava oboje uzdržavati kao ulični klaun. Fleck,uz neurološki poremećaj zbog kojeg se nekontrolirano smije muče i psihijatrijski problemi zbog kojih je neko vrijeme proveo u duševnoj bolnici i posjećuje psihijatra, a zbog čega trpi vrijeđanje i ponižavanje svojih kolega s posla. Flecku jedinu utjehu predstavlja televizija, prije svega popularna talk show emisija čijeg voditelja Murray Franklina (De Niro) vidi kao svoga uzora i poticaj za dosad neuspješnu karijeru stand up komičara. Iako se na trenutak čini da će stvari možda krenuti nabolje kada upozna simpatičnu susjedu Sophie Dumond (Beetz) s kojom počne izlaziti, sudbina se okrutno igra s Fleckom. Nakon što izgubi posao zato što mu je na “gažu” u dječjoj bolnici slučajno ispao pištolj poklonjen od strane kolege za osobnu zaštitu Flecka će u podzemnoj željeznici napasti tri mlada, pijana, bahata burzovna mešetara s Wall Streeta te pokrenuti lanac krvavi lanac događaja koji će ne samo Flecka odvesti prema ubilačkom ludilu, nego i grad prema apokaliptičnim socijalnim neredima.

Kao glavni razlog zbog kojeg je Joker prihvaćen od strane snobovske kritike se navodi maestralna izvedba Joaquina Phoenixa, glumca čije su umijeće i intenzitet kojim se unosi u uloge već sada legenda. Phoenix, kojemu je scenarij povjerio da na svojim plećima nosi cijeli film, briljantno obavlja zadatak, stvarajući lik koji gledatelje uspješno vozi kroz emocionalni tobogan, tjerajući ih da suosjećaju s Fleckom kao žrtvom zlostavljanja, duševne bolesti i društvene nebrige, a isto tako i da se uplaše njegovih potencijala za ubilačko ludilo kada se na kraju pretvori u Jokera. Phoenix se može pohvaliti da je svojim nastupom nadmašio ili barem došao na istu razinu sa svim ranijim Jokerima – od Heatha Ledgera u Vitezu tame do sada već karikaturalnog Jacka Nicholsona u tri desetljeća starom Batmanu, a o Jaredu Letou u nesreći zvanoj Odred otpisanih da i ne govorimo.

Ipak, od Phoenixa je za ovaj film daleko važnija Phillipsova prilično smjela i dijelom uspješno sprovedena zamisao da se klasični strip iskoristi kao predložak za svojevrsni remake Scorseseovog Taksista. Između dva filma postoje brojne sličnosti, prije svega u prikazu američkog megalopolisa kao legla siromaštva, kriminala, nasilja i beznađa od kojih su ruke digli nesposobni birokrati, bešćutni ekonomski establishment i lažljivi političari. Phillips svemu tome dodaje i eksplicitno političku dimenziju, naslanjajući se na Nolana, koji je u Vitezu tame: Povratak uveo motiv superzlikovaca koji koriste opravdani socijalni bunt protiv “1%”. No, u ovom filmu se ide još dalje, odnosno ponavljaju teze koje salonski ljevičari ponavljaju već desetljećima, a prema kojima je svijet počeo odlaziti u Honduras onog trenutka kada su Thatcher i Reagan početkom 1980-ih počeli demontirati socijalnu državu. Jokerovo potonuće u ludilo je tako pospješeno neoliberalnom “politikom rezova” kojom su ukinuta sredstva kojim su bili financirani posjeti psihijatrici i lijekovi kojima je koliko-toliko kontrolirao svoje stanje. A, naravno, glavni negativci više nisu kriminalni geniji nego stupovi društva, pa tako čak i Thomas Wayne, zlosretni Batmanov otac (kojeg tumači Brett Cullen) nije više dobroćudni filantrop nego bahato trumpuidno čudovište koje istovremeno baca populističke parole i vrijeđa gradsku sirotinju. Phillips u svom filmu sugerira da Wayneove i svima nalik njima treba, ako ne na giljotinu, ono barem temeljito iscijediti visokim porezima od kojih bi se financirali smetlari, liječnici, socijalni radnici i programi s kojim bi se likovi poput Flecka u stvarnom životu mogli liječiti i spriječiti da postanu čudovišta.

Phillips je imao dobru ideju, ali je scenaristički nije najbolje razradio. Prije svega se to odnosi na ambivalentnu i nedovoljno objašnjenu prirodu duševnog stanja u kome se nalazi Fleckov lik. Scenarij tako stvorene rupe nastoji pokrpati nekim nekoć zanimljivim i intrigantnim rješenjima, ali koja su postala “bradata” nakon što ih se intenzivno koristi dva desetljeća. Ne pomaže ni to što Joker skreće u vode još izlizanijih hollywoodskih klišeja o traumama iz djetinjstva kao izvoru svih duševnih tegoba. Phillipsov Joker također muči problem s ritmom, te se film velikim dijelom čini razvučen, a neke od najboljih scena, poput one u televizijskom studiju (koju je Phillips, inače, “posudio” iz znamenitog Millerovog stripa Dark Knight) dolazi uz daleko sporije i manje atraktivne scene koje joj prethode i koje joj slijede. Među potonje spada i prilično razvučeno apokaliptičko finale kojim Phillips kao da želi podsjetiti gledatelje da gledaju dio megapopularne medijske franšize a ne mrtvački ozbiljnu socijalnu dramu. Joker je tako u neku ruku razočarenje, ali i svojom originalnošću, kao i zahvaljujući prilično nadahnutom Phoenixu, može proći i kao za današnje hollywoodske standarde pomalo ugodno iznenađenje.

JOKER

uloge: Joaquin Phoenix, Robert De Niro, Zazie Beetz, Frances Conroy

scenarij: Todd Phillips & Scott Silver

režija: Todd Phillips

proizvodnja: Warner Bros,, SAD, 2015.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Ad Astra (2019)

Pola stoljeća je prošlo i, iako nas je Hollywood naučio da nikad u potpunosti ne isključimo neugodna iznenađenja, čini se malo vjerojatnim da će ikom od tamošnjih glavešina pasti na pamet da radi remake 2001: Odiseje u svemiru. Glavni je razlog za to u naslovu, odnosno godini koja je za Clarkea i Kubricka bila svijetla budućnost svemirskih istraživanja, a za nas sve dalja i daleko prizemnija prošlost. To, svakako, ne znači da se svako malo ne pojavi neki nadobudni filmaš koji će pokušati napraviti najbolji science fiction film kojeg bi još nadobudniji kritičari trebali nazvati “Odisejom našeg doba”. To se posljednji put dogodilo prije pet godina kada je Christopher Nolan pokušao Clarkeovu i Kubrickovu magiju s Interstellarom, ostvarenjem koje, iako vrlo dobro, nije nikako moglo dosegnuti tako visoku ljestvicu. Ove godine je, pak, sličan pothvat preuzeo James Gray sa svojim science fiction epom Ad Astra, koji je dobio niz pohvala od strane kritike te uživa status jednog od narazvikanijih hollywoodskih ostvarenja godine i jednog od rijetkih primjera SF-žanra koji se čini izglednim kandidatom za zlatne kipiće.

Gray, koji je karijeru počeo prije točno četvrt stoljeća s mračnim i u usporedbi s ovim filmom prilično komornim gangsterskim filmićem Mala Odesa, nije htio ponoviti Clarkeovu i Kubrickovu pogrešku i radnju filma eksplicitno vezati za određenu godinu. Umjesto toga se spominje tek neodređena “bliska budućnost” koja bi, kako stvari stoje, i pogotovo ako se budu slušale sugestije jedne danas popularne tinejdžerke, mogla biti u stvari prilično daleka. Na samom početku vidimo koliko je budući svijet tehnološki napredniji od našeg kada je protagonistu Royu McBrideu (Pitt), bojniku američke Svemirske komade, sasvim normalna stvar da u orbiti obavlja poslove na održavanju istraživačke postaje do koje se umjesto raketama odlazi svemirskim liftom. Međutim, iz nepoznatih razloga dolazi do katastrofe te je McBride prisiljen spustiti se na Zemlju padobranom. McBride nije previše potresen svojim iskustvom jer je vrhunski profesionalac koji ne samo što u najgoroj situaciji čuva hladnu glavu, nego svoje psihološko stanje uredno kontrolira uz pomoć posebnih psiho-testova. Zbog toga ga pretpostavljeni izaberu za izuzetno povjeljivu, delikatnu i opasnu misiju koja bi ga trebala odvesti na sam rub Sunčevog sustava. Naime, incident koji je doveo do katastrofe je izazvan pražnjenjem energije čiji se izvor nalazi u orbiti Neptuna, i to slučajno na mjestu gdje je prije šesnaest godina nestao McBrideov otac H. Clifford McBride (Jones), vrhunski astronaut i zapovjednik projekta Lima čiji je cilj bilo otkrivanje vanzemaljskog života. Vrhuška Svemirske komande ima razloga vjerovati da je stari McBride živ i da možda ima veze s pražnjenima koja bi, ako se ne zaustave, mogla uništiti sav život u Sunčevom sustavu. Njegov sin ima zadatak da ode na bazu na Marsu odakle će ocu poslati osobnu poruku s ciljem da ga odgovori od onoga što radi.

Svatko tko je gledao Odiseju neće imati nikakvih problema pronaći sličnosti s Ad Astra, i to uglavnom zato što se osnovni zaplet ovog filma u osnovi svodi na ono što je bilo prepoznato kao glavni zaplet Odiseje – povjerljiva, delikatna i prilično opasna misija na rub svemira u svrhu pronalaženja pošiljatelja tajanstvena signala. Sličnosti se mogu pronaći i u pojedinim scenama koje su manje-više posuđene iz Kubrickovog klasika, a tiču se naizgled rutinskog putovanja od Zemlje do Mjeseca. Međutim, Grayu je bilo očito da je potrebno nešto što bi njegov film moralo razlikovati od pola stoljeća starog klasika, i on je rješenje pronašao u tome da koristi motive iz četiri desetljeća starog klasika, odnosno filma Apokalipsa danas. Slično kao što je Coppola klasični Conradov roman Srce tame iz Konga u 19. stoljeću prebacio u Indokinu za vrijeme vijetnamskog rata, tako Gray Coppolin film prebacuje u svemir. I pri tome se ne koristi samo isti zaplet, nego i isti stil, a što uključuje voiceover naraciju glavnog lika nalik na onu koju je koristio satnik Willard u Apokalipsi.

Ideja da se kombiniraju ta dva velika filma sama po sebi nije bila loša, ali je njena izvedba ispala kao katastrofalno razočaranje. Problem je u tome što se Gray i njegov koscenarist Ethan Gross ne samo što nisu bili načistu na koji se od dva glavna sastojka nasloniti, nego su Ad Astri dodali još jedan, i to u obliku rutinerske hollywoodske komercijale koja s pravim klasicima SF-žanra nema neke posebne veze. To se najbolje ogleda u nekoliko akcijskih scena koje se doimaju nasilno priljepljene u film koji bi po svojoj suštini trebao biti ozbiljna, kontemplativna “hard SF” drama, a ne lepršava space opera. Najveće razočarenje, međutim, dolazi na kraju, kada lik McBrideove supruge Eve samim time što je tumači Liv Tyler budi neugodne asocijacije na Armageddon Michaela Baya, film koji možda pripada istom žanru, ali koji predstavlja antitezu svega što bi jedan “poslovično dobar science fiction film”, kako je Clarke bio opisivao Odiseju, trebao biti.

To ne znači da je Ad Astra sam po sebi loš film. Brad Pitt vrhunski odrađuje svoju ulogu, iako bi se, slično kao i kod Ryana Goslinga u Prvom čovjeku, moglo reći da glumljenje astronauta “hladnog kao špricer” i nije bio tako težak zadatak. Tommy Lee Jones je poslovično pouzdan u emocionalnoj završnici, a i ostatak ekipe se dobro nosi s ponekad prilično nezahvalnm ulogama. U film je uložen izuzetan trud i budžet, a posebno valja istaći fotografiju Hoytea van Hoyteme koja je film vizualno privlačnim, pogotovo u scenama koje se odvijaju na Marsu i u Neptnovoj orbiti. Glazba Maxa Richtera je, s druge strane, razočarenje i jedan od glavnih razloga zašto ovaj film odmah gubi utrku sa svojim velikim uzorima. Iako se ne može reći da je negledljiv, Ad Astra predstavlja još jedan ambiciozni hollywodski projekt koji je po svojoj kvaliteti bliži trnju nego zvijezdama.

AD ASTRA

uloge: Brad Pitt, Tommy Lee Jones, Ruth Negga, Liv Tyler, Donald Sutherland

scenarij: James Gray

režija: James Gray & Ethan Gross

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Bilo jednom u Hollywoodu (Once Upon a Time in Hollywood, 2019)

Teško da išta može bolje ilustrirati bijedu današnjeg Hollywooda od statusa koji u njemu danas uživa Quentin Tarantino. Nije da se Tarantino na njega treba posebno požaliti. Naprotiv, on predstavlja jednog od rijetkih suvremenih američkih filmaša koji se može pohvaliti slavom izvan krugova kritičara i zagriženih filmofila, kao i time da njegova ostvarenja izazivaju pažnju čak i one obične “raje” koja za zbivanja na polju sedme umjetnosti iskazuje isto onoliko brige koliko i hrvatski medijski urednici za mogućnost nuklearnog rata na indijskom podkontinentu. Uz to, dakako, ide i u pravilu više nego solidan rezultat na kino-blagajnama, a što izgleda još impresivnije ako se u obzir uzme da Tarantinovi filmovi nisu ni remakeovi, ni nastavci, ni ekranizacije Marvelovih stripova. Problem, dakle, nije u tome što je Tarantino loš niti posebno neuspješan filmaš. Problem je u tome što je osim njega takvih filmaša u Hollywoodu više nema. A što je posebno tužno ako se u obzir uzme da je prije četvrt stoljeća slavljen kao ikona novog “nezavisnog” hollywoodskog filma, odnosno predvodnik generacije mladih, talentiranih i svježih talenata koja je Hollywoodu i svjetskom filmu trebala donijeti isto ono što su Coppola, Lucas, Spielberg i družina donijeli 1970-ih. Danas, pak, Tarantino, sa svim svojim trijumfima izgleda kao posljednji Mohikanac autorskog filma i svojevrsno strano tijelo u svijetu kojim dominira bezlična formula, maskirani superjunaci i oskarovski “art” snoberaj. I sam Tarantino je, čini se, toga svjestan pa se u toj spoznaji može pronaći svojevrsna inspiracija za njegov posljednji film Bilo jednom u Hollywoodu.

Radnja filma se odvija prije pola stoljeća u Hollywoodu, u vrijeme kada su se, zahvaljujući burnim društvenim, ekonomskim i kulturnim promjenama u tadašnjem svijetu, brojni Tarantinovi kolege također osjećali kao posljednji Mohikanci. To se prije svega odnosi na glumce i filmaše koji su karijeru bili započeli u klasičnom Hollywoodu, a na kraju su se morali prilagođavati novom mediju televizije i vrijednostima koje je promovirala dugokosa i LSD-om utripana mlađarija. Jedan od Mohikanaca je i relativno mladi Rick Dalton (Leonardo di Caprio), glumac koji je 1950-ih i početkom 1960-ih uživao slavu kao zvijezda crno-bijele vestern televizijske serije. Mnoge stvari su se do početka 1969. godine promijenila, televizija je počela emitirati samo u boji, vesterni nisu više tako popularni, a ista se stvar dogodila i s Daltonom, koji je reduciran na gostujuće uloge i pilot epizode nikad snimljenih serija. Dalton to izuzetno slabo podnosi i utjehu pronalazi u piću, upadajući često u nevolje iz kojih ih izvlači njegov najbolji prijatelj i bivši dubler Cliff Booth (Brad Pitt), koji zbog toga često mora dolaziti i u Daltonov dom u čije se susjedstvo nedavno doselio poljski filmaš Roman Polanski (Zawierucha) i njegova supruga, mlada i lijepa glumica Sharon Tate (Robbie). Booth, koji je ratni veteran, također ima problema u karijeri, a glavni razlog za to je smrt njegove supruge koju mnogi u Hollywoodu tumače kao ubojstvo za kojeg nije odgovarao. I dok Dalton pokušava iskoprcati novi početak karijere, Booth slučajno na ulici sretne lijepu hipijevku (Qualley) za koji se ispostavi da živi na ranču gdje je Booth bio snimao filmove. Booth odluči posjetiti njegovog starog vlasnika Charlieja Spahna (Dern), ali se ubrzo ispostavi da na ranču živi grupa hipija koja se naziva “obitelji” i koja možda nema najbolje namjere.

Za Bilo jednom u Hollywoodu bi se moglo reći da je jedan od najatipičnijih filmova u Tarantinovoj karijeri, i to zato što u njemu najmanje dolazi do izražaja ono što se smatralo njegovim najvećim adutom – scenaristička vještina. U ovom filmu nema nekakve čvrste priče niti zapleta, pa čak ni “cool” dijaloga ili replika koje bi se, kao u slučaju Pasa iz rezevoara ili Paklenog šunda, mogle citirati desetljećima. Film karakterizira izuzetno spor tempo, kao i to da se svodi na nekoliko epizoda koje tek nekoliko ne baš originalnih ili produhovljenih narativnih trikova spaja u jednu cjelinu. No, nedostatak forme Tarantino više nego uspješno nadoknađuje kvalitetom sadržaja, jasno stavljajući do znanja da mu je cilj modernom gledatelju na što detaljniji i iscrpniji način prikazati Hollywood kakav je nekad bio, i za kojeg se iz današnje perspektive ponekad teško može vjerovati da je ikad postojao.

To se prije svega odnosi na američku filmsku industriju u vrijeme kada su muškarci bili muškarci u onom tradicionalnom i najpozitivnijem smislu riječi. Na velike i male ekrane su dolazili glumci od kojih se očekivalo da znaju jahati, voziti, ali i rukovati oružjem, pogotovo zato što su prošli obvezni vojni rok ili, čak možda omirisali barut u pravom ratu. To ne znači da su bili savršeni, a za što najbolji primjer daje Daltonov alkoholizam, ali se od njih isto tako očekivalo da uspjeh krvavo zarade počinjavši karijeru sa samog dna, i da pri tome eventualne neuspjehe trpe kao pravi muškarci. Pri tome je Cliff Booth najbolji primjer, s obzirom da stoički podnosi svoj boravak na neslužbenoj crnoj listi i to da je, za razliku od svojeg bogatog prijatelja, prisiljen živjeti u prikolici umjesto u luksuznoj vili. I Dalton i Booth su svjesni pravila igre, kao i toga da nisu ni prvi ni posljednji koji u Hollywoodu neće doživjeti uspjeh iako su na njihovoj strani bili fizički izgled, talent i mukotrpni rad.

Nasuprot dvojici protagonista koji su ostali bez slave Tarantino postavlja lik Sharon Tate, glumicu za koju je i njen muž priznao da nije bila neki naročiti glumački talent, ali za koja je, zahvaljujući tragičnom spletu okolnosti, i nakon pola stoljeća dio popularne kulture. Ona je prikazana kao ne baš talentirana niti bistra djevojka, za koju je jasno da je Polanskog osvojila manje svojom ljepotom a više nezauzdaznim i zaraznim hedonizmom zbog kojeg ne samo njoj nego i svima oko nje život bio jedan veliki party. Motiv nezaslužene slave koju donosi sudbina sa smislom za crni humor je Tarantino dodatno iskoristio u možda najkontroverznijem dijelu svog filma, gdje kao primjer istog fenomena dovodi Brucea Leeja, legendarnog majstora istočnjačkih borilačkih vještina, a koji je u srazu s Boothom prikazan kao prepotentni pozer. Tarantino je u svemu tome namjerno išao u ikonoklastičko razbijanje svega što današnji politički korektni Hollywood smatra svetim, ali se svejedno od razjarenih SJW dušobrižnika i njihovih optužbi za seksizam i rasizam morao unaprijed zaštititi tako što je Daltonu kao inspiraciju postavio 8-godišnju djevojčicu-glumicu (koju izvrsno tumači Julia Butters) koja mu prilikom razgovora iznosi u ono vrijeme neobične, a danas neupitne stavove o besmislenosti podjele na spolove i rodove.

Tarantino u Bilo jednom u Hollywoodu, međutim, i Tate i Leeja prikazuje tek kao simptom, a ne uzrok bolesti koja je uništila stari Hollywood. Za njega je glavni krivac kontrakultura, odnosno babyboomerska generacija za čije su ideale o jednom novom, boljem, ljepšem svijetu mira, brastva, slobodne ljubavi i cvijeća u kosi ispostavilo da predstavljaju tek izgovor raznoraznim karizmatskim slatkorječivim zlikovcima da pokrenu nova krvoprolića. Pokret je svoj krajnji izraz u zloglasnoj Mansonovoj obitelji, koja je u ovom filmu prikazana kao hrpa mladih, na trenutke lijepih, ali u suštini krvoločnih zlikovaca. Tarantino iskazuje isto onakvo mišljenje kakvo je iskazao prema nacistima u Nemilosrdnim gadovima, odnosno prema bijelim robovlasnicima u Odbjeglom Djangu. A na kraju to čini isti onakav način, u izuzetno krvavom finalu gdje ga, slično kao u slučaju Gadova, neće previše sputati povijesne činjenice.

U gotovo svemu ostalom Bilo jednom u Hollywoodu, pak, predstavlja izuzetno autentičan prikaz Hollywooda s kraja 1960-ih. Tarantino je sporost ritma stavio u službu brojnih scena gdje se protagoniste voze kroz Los Angeles, koji je rekonstruiran u detalje, skoro bez ikakvog CGI-ja. Dobri poznavatelji filmske povijesti će cijeniti brojne plakate i reference na popularne filmove i TV-serije tog doba (a našlo se mjesta i za jugoslavenski film Partizani s Tarantinu dragim glumcem Rodom Tayloru u glavnoj ulozi koji je ovdje anakronistički zalutao iz 1974. godine) , kao i autentične kostime i rekvizite. Autentičnost se odnosi i na protagoniste koji su, iako fiktivni, velikim dijelom inspirirani stvarnim osobama. Tako se Dalton temelji na Steveu McQueenu koji je prije filmske slave uživao status zvijezde crno-bijelih televizijskih vesterna (a sam McQueen se nakratko pojavljuje kao jedan od likova u filmu, gdje ga izvrsno “skida” škotski glumac Damian Lewis). Lik Cliffa Bootha je, pak, temeljen na Halu Needhamu, kaskaderu, dubleru i najboljem prijatelju Burta Reynoldsa koji je zvjezdani status svog prijatelja 1970-ih iskoristio kako bi započeo uspješnu karijeru režisera.

Čak i oni koje kod Tarantina smeta konzervativnost sadržaja, sporost ritma ili ne baš najbolja ispeglanost scenarija će morati priznati da je Bilo jednom u Hollywoodu izvrsno režiran film. Tarantino, danas jedan od rijetkih filmaša koji se koristi klasičnom filmskom vrpcom, ali i pokazuje da je naučio sve najbolje od starih majstora sedme umjetnosti. Scene, od početka koji nas uvlači u Daltonov i Boothov svijet, pa sve do furiozne završnice, iskazuju izuzetnu vještinu i pomažu Tarantinu da vješto balansira između nostalgične drame i crne komedije. No, u tome Tarantino ne bi imao uspjeha da iza sebe nije imao izvrsnu i prilično raznovrsnu glumačku ekipu, koja uključuje kako zaboravljene veterane, tako i nekadašnje zvijezde, ali i mlade snage. Najbolji i najimpresivniji posao su napravili Pitt i DiCaprio, kao možda najbolji zvjezdani tandem od vremena Roberta Redforda i Paula Newmana u legendarnom vesternu Butch Cassidy i Sundance Kid, koji se, slučajno i namjerno, snimao upravo u vrijeme kada se događa radnja ovog filma. U međuvremenu se mnogo toga dogodilo, pa su takvi tandemi, kao i talenti poput Tarantinovog, postali sve dragocjenija rijetkost.

BILO JEDNOM U HOLLYWOODU(ONCE UPON A TIME IN HOLLYWOOD)

uloge: Brad Pitt, Leonardo di Caprio, Margot Robbie, Emile Hirsch, Margaret Qualley, Dakota Fanning, Bruce Dern, Austin Butler, Rafal Zawierucha, Mike Muh, Al Pacino, Julia Butters

scenarij: Quentin Tarantino

režija: Quentin Tarantino

proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Cardinal (sezona 1, 2017)

Skandinavske, odnosno nordijske zemlje, se posljednjih desetljeća smatraju najuljuđenijim, najmiroljubivijim, najnaprednijim i socijalno najosjetljivijim dijelovima svijeta, odnosno često navode kao ideal kojem treba težiti zapadna civilizacija. Utoliko je čudnije što su nekako u isto vrijeme postali enormno popularni kriminalistički romani tamošnjih autora koji pokazuju mračne strane života u nordijskoj utopiji. Trend, koji je posljednjih godina dobio naziv nordic noir je posto zanimljivim i ne-skandinavskim autorima, prije svega Britancima i Amerikancima koji su ga nastojali eksploatirati na svoj način, kroz više ili manje vjerne adaptacije, odnosno nordic noirom inspirirane filmove i TV-serije. U tome su neki imali više uspjeha od drugih, a među njih spada i kanadska TV-serija Cardinal, koja je, iako temeljena na originalnim romanima kanadskog autora Gillesa Blunta. Među njima se našao i Forty Words for Sorrow, koji je poslužio kao predložak za prvu sezonu emitiranu početkom 2017. godine.

Radnja je smještena u Algonquin Bay, relativno zabačenom gradu na sjeveru provincije Toronto gdje živi i radi naslovni protagonist, policijski John Cardinal (čiji lik tumači Billy Campbell). On je nedavno bio premješten iz odjela za ubojstva zbog neuspjeha da pronađe nestalu indijansku djevojčicu. Stvari se promjene kada se igrom slučaja pronađe njeno truplo s očiglednim tragovima sadističkog mučenja. Cardinal je ponovno pozvan da vodi istragu, ali mu je dodijeljena nova partnerica, frankofonska detektivka Lisa Delorme (čiji lik tumači Karine Vanasse) čija su specijalnost dotada bili financijski prekršaji. Njih dvoje ubrzo shvaćaju kako imaju posla s izopačenim serijskim ubojicom, koji se pri svemu tome itekako prilagođava situaciji, pa mu umjesto djevojčica kao žrtve služe mladići koje mami izdajući se za privlačne žene na Internetu. Jedan od njih bi mogao biti nestali mladić, ali dok se Cardinal bori da otkriju njegovu lokaciju i identitet zlostavljača, nije svjestan da Delorme nije postala njegov partner slučajno. Cardinal je, naime, kao detektiv u Torontu sudjelovao u tragičnoj neuspjeloj akciji hvatanja narko-dilera i pretpostavljeni sumnjaju da je s njima bio u dosluhu; Delorme ima zadatak tajno istraživati Cardinala i potvrditi te sumnje.

Autori Cardinala ne nastoje otkriti toplu vodu, odnosno gledateljima ponuditi nešto što već nisu bili vidjeli u sijaset sličnih krimi-serija, bilo da je riječ onima u Skandinaviji, Britaniji ili SAD. Jedina stvar koja bi mogla povezati ovu seriju s nordic noirom je zimski ugođaj, odnosno niske temperature koje, ne bez razloga, imaju određenu ulogu u zapletu, ali i raspletu. Misterij nije nešto naročito posebno, a scenaristički tim na čelu s Aubrey Nealon vrlo inteligentno odlučuje odmah otvoriti karte, odnosno prikazati ubojicu koji je prikazan dosta realistično. U seriji ima dosta potencijalno uznemirujućeg sadržaja, prije svega vezanog uz scene nasilja i mučenja, ali takve scene nisu previše eksplicitne. Mnogo je zanimljivije, i za standarde ovih serija prilično uspješno izvedeno, prožimanje istrage s privatnim životima detektiva, pri čemu Cardinal i Delorme izgledaju kao prilično uvjerljivi likovi – dovoljno “problematični” da ih shvati ozbiljno, ali opet ne toliko psihološki oštećeni da ne bi mogli adekvatno obavljati svoj policijski posao. Tome itekako doprinosi glumačka ekipa, prije svega Billy Campbell, glumac koji se početkom 1990-ih nije uspio afirmirati kao filmska zvijezda preko Raketaša, pa je otada uglavnom tavorio na televiziji. Ovdje, s poprilično godina iza sebe, a koje nimalo ne nastoji skrivati, na efektan način tumači ne baš tako jednostavni lik za koji će gledatelji vezati usprkos stalnih sumnji u njegovo moralno određenje. Dojam neće pokvariti ni završnica koja bi nekima mogla biti trunčicu previše melodramatska. Kod prve sezone Cardinala je dobra stvar ta što traje samo šest epizoda, pa radnja nije razvučena, a na kraju predstavlja i zaokruženu cjelinu. Snimljene su još dvije sezone, a što bi ljubiteljima kanadskog nordic noira moralo predstavljati razlog za optimizam.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Mađioničari (The Magicians, sezona 1, 2015)

Među masama književnika, scenarista i producenata koji su, svaki na svoj način, pokušavali eksploatirati planetarnu popularnost Harryja Pottera, našao se i novinar Lev Grossman, kome je na pamet došla jedna vrlo jednostavna ideja. Zaključio je da se ne treba otkrivati topla voda i previše skretati od harrypotterovske formule – priča o magiji smještena u milje obrazovne institucije – ali da kao prilično efektna varijacija na temu može poslužiti u to da su umjesto djece i adolescenata protagonisti mladići i djevojke koji pohađaju fakultet. To je također značilo da su protagonisti, barem nominalno, odrasli pa se tako njegov roman The Magicians iz 2007. godine mogao baviti odraslim temama i pristupom koji pretpostavlja odraslu publiku, a što je, dakako, značilo prije svega eksplicitno korištenje “nepristojnog” rječnika, detaljne opise nasilja, seksa, kao i uništavanja alkoholom, drogom i sličnim aktivnostima karakterističnim za hrpu mlađarije koja je odjednom našla van roditeljskog nadzora. Roman je postigao dovoljno uspjeha da sa sobom povuče obaveznu trilogiju, ali i priče o adaptaciji, koje su godine 2015. postale stvarnost zahvaljujući TV-kanalu SyFy koji je emitirao prvu sezonu od 13 epizoda.

Protagonist, čiji lik tumači Jason Ralph, je Quentin Coldwater mladi Njujorčanin koji je najveći života proveo kao fanatični poklonik popularnih fantasy romana o magičnoj zemlji Fillory, a što je strast koju dijeli sa svojom najboljom prijateljicom Julijom Wicker (koju tumači Stella Maeve). Quentin je kroz godine razvio izuzetnu vještinu izvođenja mađioničarskih trikova, te je utoliko više iznenađen kada se ispostavi da kao dodatni talent posjeduje sposobnost stvaranja istinske magije, a još je više iznenađen kada se ispostavi da je Fillory stvarna. Sa svime time se mora suočiti nakon što zajedno sa Julijom dobije pozivnicu za prijemni ispit na elitnoj magijskoj školi Brakebills. Tamo će on biti primljen, a Julia odbijena i prisiljena da magijske vještine uči u njujorškom podzemlju. Quentin se, pak, na Brakebillsu upoznaje s nekoliko zanimljivih kolega – biseksualnim hedonistom Elliotom Waughom (koga tumači Hale Appleman) i njegovom prijateljicom Margo (koju tumači Summer Bishil) koji ga simpatiziraju, te William Pennyjem Adiodyjem (čiji lik tumači Arjun Gupta) koji ga smatra suparnikom. Njega, pak, zaintrigira štreberica Alice Quinn (čiji lik tumači Olivia Dudley Taylor) koja se na Brakebills upisala iz prilično osobnih razloga. Njihove živote će zakomplicirati dolazak tajanstvenog čudovišta koje napada studente.

Prve epizode Mađioničara će pokazati kako su autori možda pronašli inspiraciju u Harryju Potteru, ali se s djelom J. K. Rawlings nisu imali namjere natjecati. A može se reći da im je to bilo izvan mogućnosti. Teško je zamisliti da bi Mađioničari uspjeli dogurati do četvrte sezone (a u ovom trenutku se snima peta) da se išlo trošiti na CGI i stvaranje vizualno atraktivnih scena. Iako se u njoj koriste specijalni efekti, većina radnje se odvija u interijerima, bilo da je riječ o prozaičnim učionicama i hodnicima Brakebilla te još prozaičnijim sobičcima i mračnim ulicama New Yorka, koje bi komotno mogle poslužiti kao mjesto radnje mnogo jeftinije i čistom dramskom žanru primjerenije serije. Mađioničari sve to nastoje nadoknaditi stvaranjem prilično zanimljive priče i likova, i u tome uspijevaju, iako ih tumače glumci koji u nekim slučajevima izgledaju kao da su ispali iz spellingovskih tinejdžerslih sapunica, a što se posebno može reći za Arjuna Guptu i za njujorški magijski polusvijet na trenutke previše glamuroznu Maeve. Dojam pomalo spašava nimalo karizmatski Ralph, koji tumači geekovski, frustrirani lik s kojim se prosječni gledatelj daleko lakše može identificirati, isto kao što je nekako razumljivije da bi mu kao idealna partnerica mogla poslužiti lik koji tumači Dudley, čiji su izgled u seriji producenti namjerno učinili neuglednim. Najveći adut serije je, međutim, crni humor, odnosno prilično zabavno uspoređivanje “nevinog” i “čistog” Pottera s protagonistima u čijim životima dominiraju seks i neke prilično nezdrave navike. S druge strane se u seriji također može primijetiti izuzetne oscilacije u kvaliteti između epizoda, a što posebno dolazi do izražaja kada se usporedi prva epizoda kojom čijim soundtrackom dominira “epska” glazba, i završne, koje malo previše zvuče kao niskobudžetni televizijski mainstream. Scene koje se odvijaju u Filloryju također predstavljaju svojevrsno razočarenje, pogotovo kad se usporedbe s Lewisovom Narnijom koja je Grossmanu bila očigledan uzor. Usprkos svega, Mađioničari u svojih 13 epizoda zadržavaju dovoljno kvalitete i svježine da se preporuče Potterovim fanovima, barem onima koji su odrasli.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: The Great Hack (2019)

Isto kao što kršćani vjeruju da je Isus ustao iz groba, tako i golema većina pripadnika medijske, kulturne i inetelektualne elite u zapadnom svijetu vjeruje da su Brexit i pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima posljedica zavjere mračnih demonskih sila umjesto slobodno izražene volje birača. I isto kao što kršćane nikakvo pozivanje na znanstvene činjenice, povijesnu utemeljenost ili slične argumente neće nagnati da se odreknu svoje vjere, tako i vodeći svjetski novinari, televizijski komentatori, intelektualci, stručnjaci i “stručnjaci” ni po koju cijenu neće dozvoliti mogućnost da je ono što se dogodilo 2016. godine možda ipak posljedica nekih na vrijeme neprepoznatih ekonomskih, političkih i kulturnih trendova umjesto podrivačke djelatnosti kremaljskih hakera i njihovih domaćih pomagača. Da li je u pitanju još uvijek neprobavljeni šok nakon poraza u onome što se bilo činilo sigurnom pobjedom, povrijeđeni ponos, nastavak boravka u elitističkim “mjehurima” na socijalnim mrežama nauštrb boravka u stvarnom svijetu ili mišljenje da se i dalje treba gurati ista ona partijska linija kao i prije 2016. godine možda i nije tako važno. Posljedice su tu, a one su se, dakako, počele odražavati i na filmsku industriju, i to prije svega na polju hollywoodskih dokumentaraca. Žanr u kojoj se svjetonazor salonskih liberala i ljevičara gurao mnogo duže, upornije i mnogo eksplicitnije nego što se to danas čini čak i u onim maksimalno “woke” igranim filmovima i TV-serijama se čini idealnom propovjedaonicom za novu sekularnu religiju. Jedan od projekata koji to pokušava iskoristi je The Great Hack, cjelovečernji dokumentarni film u režiji Karima Amera i Jehane Noujaim.

Radnja filma je posvećena skandalu koji onima koji vjeruju u mračnu podlogu Brexita i Trumpa predstavlja ključnu vezu između ta dva događaja, odnosno prvi korak do pronalaska neoborivih i neporecivih dokaza koji nakon teorije zavjere više neće biti teorije. Riječ je o Cambridge Analytica, britanskoj tvrtki za konzalting koja je svojim klijentima, između ostalog, nudila usluge vođenja izbornih kampanja putem oglasa na društvenim mrežama, a koji su posebno baždareni za svakog pojedinačnog korisnika na temelju podataka prikupljenih na Facebooku bez njihovog znanja. U cijeloj je priči ključno to što je Cambridge Analytica za svoje klijente 2016. godine imala i kampanju za Brexit i Trumpa. U proljeće 2018. godine je cijeli slučaj eksplodirao kada su britanski mediji šefa tvrtke Alexandera Nixa skrivenom kamerom uhvatili kako se potencijalnim klijentima hvali da je upravo njihovo “muljanje” zaslužno za Trumpovu pobjedu. Nix je zbog svega završio s nekoliko kriminalističkih istraga a njegova tvrtka otišla u stečaj, a zbog svega se pred kamerama i kongresnim odborima Mark Zuckerberg morao znojiti, posipati pepelom i pokajnički tvrditi kako Facebook više nikada neće dovoditi privatnost svojih korisnika u pitanje niti dozvoliti kremaljskim zlotvorima da podrivaju temelje zapadne demokracije.

Film te događaje prati iz perspektive nekoliko ličnosti koji su, svaki na svoj način, te u većoj ili manjoj mjeri, bili upetljani u razotkrivanje skandala. Prvi je David Carroll, njujorški profesor koji je, kao i brojni intelektualci, bio šokiran Trumpovim izborom, ali ga potom pred kamerama i svojim studentima pokušao objasniti upravo kroz manipulacije oglasima; Carroll je uvjeren da je Cambridge Analytica preko Facebooka stvorila njegov digitalni profil te ih tužbom pokušava natjerati da ga objave. Carol Cadwalladr je istraživačka novinarka britanskog pro-remainerskog Guardiana koja godinama vodi križarski rat protiv “leaverske” kampanje optužujući ih za financijske malverzacije, psihološke manipulacije potencijalnih birača preko Cambridge Analytice, i, dakako, veze sa Rusima. Najzanimljiva ličnost od svih je Britanny Kaiser, bivša direktorica te tvrtke koja je bila idealistična volonterka u Obaminoj kampanji da bi osam godina kasnije pomogla Obaminoj antitezi da je zamijeni u Bijeloj kući; Kaiser nakon izbijanja skandala muči kako grižnja savjesti tako i očigledan strah da bi mogla visjeti kao Pedro, te tvrdi kako će kao “zviždač” i svjedok-pokajnik razotkriti sve prljave rabote svojeg nekadašnjeg prijatelja i mentora Nixa.

The Great Hack je zanimljiv prvih tridesetak minuta, kada se kroz usta Carrolla, vjerojatno jedinog sugovornika koji zbivanja pokušava pratiti iz nekakve šire perspektive, publici nastoji objasniti kako je upućenost na Internet i društvene mreže, odnosno spremnost da se radi komotnog online komuniciranja potpunim strancima daje skoro potpuni uvid u vlastiti život stvorila mogućnost za donedavno neopisive psihološke manipulacije. I dok bi na takvim zapažanjima temeljena teza o ulozi Cambridge Analytice u Trumpovoj revoluciji još mogla držati vodu, ona se autorima filma ne čini dovoljno dobra za cjelovečernji film. Zbog toga kamere prate Carrolla kako dolazi u Britaniju kako bi na sudu istjerao pravdu, a dok Cadwallar istovremeno trijumfalno prati kako se Nix i njegov imperij raspadaju nakon istrage parlamentarnog odbora. A, zapravo se ne događa ništa, pa se čak i za “senzacionalna” otkrića koja najavljuje Kaiser ispostavljaju da nisu ništa što se ranije nije znalo. To, dakako, ne spriječava Kaiser da iskazuje strah kako će zbog toga što je Trumpa dovela u Bijelu kuću ostati najomraženija ličnost na svijetu. U stvarnosti se, pak, iskazuje kako prilično zbunjena i nedosljedna mlada žena koja serbe smatra žrtvom iako sebi može priuštiti najluksuznije hotelske sobe, ljetovanje na Tajlandu i partijanje na najkulerskijim festivalima, uredno zabilježeno od strane filmaša.

Možda bi Carroll i Kaiser mogli dati dobar materijal za dva zasebna filma, ali autori njihove priče nikako ne uspijevaju spojiti u neku suvislu cjelinu. U stvarnosti se većina scena svodi na to kako se dvoje protagonista voze Uberom i jednim te istim frazama komentiraju događaje koje su pratili na Uberu. Dijelom je za to odgovorno i nastojanje da se cijeloj priči ono što bi ciljanjoj antitrumpovskoj publici trebalo dati hepi end, ili barem trijumfalnu potvrdu kroz propovijed, nalik na Cadwallarin govor na TED konferenciji kojim završava film. Hepi end je u ovom slučaju trebao donijeti Robet Muller, bivši direktor FBI zadužen za istragu o nepravilnostima Trumpove kampanje i ruskom uplitanju u izbore, a čiji je izvještaj trebao dati materijal Kongresu da pokrene opoziv trenutnog stanara Bijele kuće. Muller, kao i teze o kremaljskoj akciji podrivanja se intenzivno spominju u završnim scenama, a snimljeni su u vrijeme kada je antitrumpovska Amerika u njemu vidjela viteza koji će ubiti narančasto čudovište. Iako je u međuvremenu izvještaj objavljen, a njegov sadržaj u duboko podijeljenoj naciji pitanje Trumpove krivnje u najboljem ili najgorem slučaju ostavio otvorenim, Netflix je premijeru filma namjerno tempirao za 24. spranj 2019. godine, isti onaj datum kada je Muller o izvještaju trebao govoriti pred, sada već većinski demokratskim, kongresnim odborom te konačno reći “popu pop a bobu bob”. Cijeli je spektakl zbog Mullerove očigledne nepripremljenosti na kraju završio kao fijasko za demokrate, dok se za autore The Great Hack, barem sudeći po kritikama koji ga dižu u nebesa, to ne može reći.

The Great Hack, međutim, nije dobar, pa čak ni previše gledljiv film. Barem onima koji o složenim i “vrućim” političkim pitanjima vole čuti dvije strane. Tu i tamo su se prošvercali pokušaji da se filmu da nekakva objektivnost – pa se na trenutak spomene kako je Obamina kampanja 2012. godine također “vješto koristila” podatke s društvenih mreža, a jedan od Cambridge Analyticinih direktora tvrdi da njegova tvrtka nije radila ništa drukčije od svih drugih. Oni, međutim, nisu dovoljni da se izbjegne neugodan dojam da je riječ o priličnoj sirovoj propagandi, odnosno filmu koji su vjernici napravili za vjernike. Dojam koji će, dakako, potvrditi imena na odjavnoj špici, među kojima ponosno stoji i John Podesta, jedan od voditelja izborne kampanje Hillary Clinton, a koji priču o ruskom hakiranju 2016. godine gura vjerojatno iz istih razloga zbog kojih je načelnik njemačkog generalštaba Ludendorff nakon 1918. godine gurao priču o Židovima, liberalima i nožu u leđa.

THE GREAT HACK

scenarij: Karim Amer, Erin Barnett & Pedro Kos

režija: Karim Amer & Jehane Noujaim

proizvodnja: Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Babylon Berlin (sezona 1, 2017)

Vremena koja se u kineskim kletvama zovu “zanimljiva” su zanimljiva i brojnim autorima filmova i TV-serija. Razlog je u tome što često pružaju svakojake ekstremne scenarije i situacije koje publici, pogotovo onoj smještenoj u mirnijim i udobnijim vremensko-prostornim koordinatama, izgledaju mnogo zabavnije nego likovima koji su ih prisiljeni podržavati. Time su se, između ostalih, vodili i autori Babylon Berlin, TV-serije koja je s budžetom od nekih 40 milijuna eura postala najskuplji takav projekt u povijesti njemačke televizije. Radnja, temeljen na romanima Volkera Kutschera, je smješten u razdoblje njemačke povijesti koje bi se moglo nazvati zanimljivim i u značenju kineske kletve, ali i doslovno. Ono je zbog niza živopisnih i egzotičnih detalja relativno često bilo obrađivano od filmaša, među kojima su možda najpoznatiji legendarni Rainer Werner Fassbinder sa svojom epskom TV-serijom Berlin Alexanderplatz, ali i Bob Fosse sa svojim popularnim mjuziklom Cabaret.

Zaplet započinje otprilike točno na polovici razdoblja koje je započelo s krajem Prvog, a završilo s početkom Drugom svjetskog rata, odnosno u Berlinu u proljeće 1929. godine. Jedna od vodećih europskih metropola je sada glavni grad liberalne demokratske republike čiji se Weimarski ustav čini najprogresivnijim na svijetu, a vlada kojom dominiraju socijaldemokrati, liberali i demokršćani je, usprkos drakonskih odredbi Versajskog mira, uspjela konsolidirati državne financije, a zajedno s njima i opću ekonomsku situaciju što se odražava kroz relativno blagostanje i slabljenje ekstremista koji su dominirali politikom u prvim poratnim godinama. Berlin je zahvaljujući tome postao “cool” mjesto gdje se mogu naći tehničke inovacije poput radija, modernih aerodroma i zvučnog filma, i gdje cvate kultura koja se može usporediti jedino sa ultrahedonističkim i raspojasanim noćnim životom kojem doprinose “opušteni” stavovi prema seksualnosti, uključujući i alternativne oblike. No, kao i svaki veliki grad, i Berlin ima svoje mračne strane, od kojih je najviše primijeti strahovito siromaštvo u radničkim četvrtima, među čijim žiteljima su postale prijemčive ideje koje promoviraja Komunistička partija Njemačke, a koju weimarski režim smatra najvećom opasnošću po svoj opstanak.

U takav Berlin je nedavno stigao protagonist Gereon Rath (Volker Busch), policijski inspektor iz Kölna, koji je našao namještenje u odjelu za poroke berlinske policije. Taj je premještaj samo krinka za njegovu pravu misiju, odnosno nastojanje da se otkrije tajanstveni kriminalac ili banda koji potajno napravljenim pornografskim filmom ucjenjuje Rathovu obitelj. Ta će istraga Ratha uvesti u berlinsko pornografsko podzemlje, sa kojim je povezan Edgar “Armenac” (Mišel Matičević), vlasnik popularnog noćnog kluba “Moka Efti” koji predstavlja neslužbenog bosa organiziranog kriminala u Berlinu. Isti je klub omiljeno mjesto za provod mlade i ambiciozne Charlotte Ritter (Liv Lisa Fries), djevojke koja sanja o tome da započne karijeru u policiji usprkos toga što je prisiljena povremeno se baviti prostitucijom kako bi prehranila svoju siromašnu obitelj. Na početku joj uspije jedino postati tajnica, ali i tamo pokazuje veliki talent i predanost poslu, zbog čega će početi istraživati ubojstva ruskih emigranata povezanih sa trockističkom ćelijom koja nastoji svrgnuti Staljinov režim, kao i specijalnim vlakom koji je iz Sovjetskog Saveza došao u Njemačku kao dio tajnog plana da Njemačka ponovno izgradi vojsku i dobije moderno oružje kojoj joj je Versajskim ugovorom zabranjeno. Ritter i njena istraga se počne ispreplitati sa Rathovom, a policijski inspektor se osim brojnih opasnosti i političkih spletki mora suočavati s privatnim problemima vezanim uz ratne traume, nestanak brata, ljubav prema njegovoj supruzi Helgi (Hannah Herzsprung) kao i ovisnost o morfiju.

Jedan od tvoraca Babylon Berlina je Tom Tykwer, filmaš koji je prije dva desetljeća postao slavan svojim kratkim ali efektnim akcijskim filmom Trči, Lola, trči, ali također pokazao izuzetnu sklonost da svaki svoj film napravi u drukčijem stilu. Taj se pristup može u neku ruku vidjeti i u ovom epskom djelu, čijih prvih šesnaest epizoda (na Netflixu ponekad prikazivanih kao dvije zasebne sezone) pokazuje izuzetnu raznovrsnost pristupa, koja je itekako adekvatna za projekte s ovakvim ambicijama i epskom količinom sadržaja. Tykwer i njegovi kolege pri svemu tome su uživali ne samo visoki budžet, nego i moderne specijalne efekte kojim je detaljno i prilično uvjerljivo rekonstruiran nekadašnji i u posljednjem ratu uništeni Berlin. Ipak, najviše će imponirati spremnost da se žanrovski skreće u raznovrsne vode – od klasične povijesne drame koja današnjim gledateljima nastoji (i najčešće uspijeva) na prijemčiv način objasniti komplicirane političke okolnosti Weimarske Republike, preko klasičnog kriminalističkog filma (pri čemu se odaje homage nijemim filmovima Fritza Langa koji predstavljaju klasike žanra), preko akcijade koja se u nekim detaljima može natjecati s Brzima i žestokima, crne komedije i, na kraju, filmskih mjuzikala. To se možda najviše može vidjeti u jednoj kratkoj ali šarmantnoj sceni sna u kojoj plešu Bulcher i Herzsprung. Kada je glazba u pitanju, pak, Babylon Berlin se najviše ističe vještim kombiniranjem autentičnih hitova s kraja weimarske ere kao i kasnijih pjesama, napravljenih ili aranžiranih u stilu 1920-ih, a čemu je značajan doprinos dao Bryan Ferry, frontman grupe Roxy Music, koji se također nakratko pojavljuje u ulozi pjevača. Najsnažniji dojam je, međutim, ostavila litavska pjevačica Severija Janušauskaite koja se u seriji također pojavljuje u ulozi ruske emigrantice i femme fatale Svetlane Sorokine, ali također izvodi glavnu pjesmu Zu Asche, Zu Staub koja je u Njemačkoj postala veliki hit.

Uspjehu serije prilično doprinosi i raznovrsna glumačka ekipa, koja je uglavnom nepoznata publici izvan njemačkog govornog područja. Volker Bruch, kome je teško ne primijetiti fizičku sličnost s hollywoodskim glumcem Ramijem Malekom, vrlo uspješno nosi seriju, isto kao i Liv Lisa Fries koja tumači neobično snažan ženski lik, ali opet uvjerljiv u kontekstu vremena radnje kada su ženama brojna vrata bila zatvorena. Peter Kurth je isto tako izuzetno efektan u ulozi inspektora Woltera, lika koji istovremeno služi kao partner i mentor Rathu i Ritterovoj i za čiju se moralnu orijentaciju, bez obzira na niz upitnih postupaka, do samog kraja ne zna hoće li biti pozitivac ili negativac.

Upravo se u neodređenosti može prepoznati najveća kvaliteta Babylon Berlina. Publika koja će gledati ovu seriju uglavnom ima neku predodžbu kako je svijet koji se prikazuje završio – weimarsku demokraciju je zamijenio nacistički režim koji će ga, bilo posredno, bilo neposredno u ratu, pretvoriti u prah i pepeo. Međutim, iako se Babylon Berlin odlikuje izuzetnom brigom za povijesne detalje i uglavnom izbjegava u hollywoodskim filmovima tako česte anakronizme, pokazuje kako taj ishod nije bio predodređen, ili barem nije bio izgledan onima koji su o svemu odlučivali. Nacisti se gotovo uopće ne pojavljuju ili spominju sve do samog kraja prve sezone; umjesto toga glavnu opasnost predstavljaju komunisti, a tek nešto manje generali koji se još ne mogu pomiriti s ratnim porazom, a još manje s republikanskim režimom koji ga je doveo i umjesto toga sanjaju o povratku predratne monarhije. Serija prilično uspješno pokazuje kako je ispod weimarske glazure, podržane s par godina dobre ekonomije (od koje najšire mase ionako nisu imale neposredne koristi), tinjao duboki osjećaj nacionalnog poniženja i nepravde. Taj će osjećaj dobiti na snazi kada nekoliko mjeseci nakon završetka radnje prve sezone na njujorškom Wall Streetu pukne burzovno-mešetarski balon, te isto onako kao i sedam desetljeća kasnije, donese sveopće siromaštvo, očaj i postati pogodno tlo za ideologije, pokrete i ličnosti spremne nagristi liberalni demokratski poredak. Iako završnica prve sezone, kao i kod mnogih serija, melodramatični cliffhanger pretpostavlja uvjerljivosti, Bablyon Berlin je jedna od rijetkih povijesnih serija koja na posredan, ali prilično uznemirujući način, govori o današnjem “zanimljivom” vremenu.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Teen Spirit (2018)

Nepotizam je duboko raširen u Hollywoodu, te mnoge velike zvijezde i zvjezdice svoje karijere duguju isključivo tome da su osvojile dobitnu kombinaciju na genetskoj lutriji i imali bogate, utjecajne i slavne roditelje i rodbinu. S druge strane, nepotizam sam po sebi ne mora biti loš ukoliko dobitna kombinacija na genetskoj lutriji uključuje i talent, pa tako slavna imena publici osim slavnih prezimena ponude kvalitetni sadržaj. Kao jedan takav primjer bi mogao poslužiti Teen Spirit, glazbena drama koja predstavlja režijski debi Maxa Minghelle, mladog britanskog glumca široj publici poznatog po ulozi Nicka Blaina u Sluškinjinoj priči, a koji je sin Anthonyja Minghelle, “Oscarom” nagrađenog režisera Engleskog pacijenta. U glavnoj ulozi filma se, pak, pojavljuje Elle Fanning, mlađa sestra daleko poznatije i uspješnije Dakote Fanning.

U filmu Fanning tumači lik Violet Valenske, 17-godišnje kćeri poljskih imigranata u Ujedinjenom Kraljevstvu. Na samom početku ona živi zajedno sa samohranom majkom (Grochowska) na farmi na engleskom otoku Isle of Wight, te joj uz pohađanje škole pomaže u radu, istovremeno pokušavajući spojiti kraj s krajem kao konobarica. Jedinu utjehu u njenom monotonom i besperspektivnom životu predstavlja pjevanje, te kada se na Isle u Wight dođe ekipa popularnog pjevačkog reality showa “Teen Spirit”, Violet odluči iskušati sreću i prijaviti se. U svom putu do uspjeha i slave joj pomoć pruža neobični lik Vladimira Brajkovića (Burić), nekoć slavnog hrvatskog opernog pjevača koji sada živi kao alkoholičarska propalica ali koji je, prepoznavši njen talent, odluči podučiti svojim vještinama i služiti kao njen menadžer. Usprkos protivljenja majke i niza prepreka koje joj stoje na putu, Violet se uspije plasirati u spektakularno finale showa u Londonu, ali se tamo suočava s prvim naznakama da slava i pjevačka karijera sa sobom donose financijske i druge manipulacije, kao i svakojaka iskušenja koja su u stanju uništiti i mnogo zrelije likove od jednostavne 17-godišnje djevojke.

Scenarij za Teen Spirit, koji je također napisao Minghella, se ne može pohvaliti zbog neke naročite originalnosti. Naprotiv, riječ je o priči o tome kako se zahvaljujući show businessu može doći od trnja do zvijezda, a koja je obrađena mali milijun puta, i to od daleko talentiranijih autora nego što je Minghella. Srećom, mladi britanski autor se daleko manje brinuo o pitanju “što” nego “kako”, te je u svoj prvi film unio izuzetnu brigu za stil, kao i trud da se bude dostojan svojeg oca. Teen Spirit predstavlja više nego dobro izrežirani film, koji na prilično jednostavan način i uz dosta discipline i ekonomičnosti nastoji svoju priču ispričati kroz za današnje hollywoodske filmove rijetkih sat i pol vremena. U tome mu dosta pomaže kako vješto korištenje pažljivo odabranog soundtracka, tako i vrlo dobra montaža, scenografija i kostimografija.

Najveći je adut filma, dakako, Fanning, koja je u projekt ušla odlučna da, slično ako i njena daleko poznatija sestra u rock biografskom filmu The Runaways, pokaže da zna pjevati. Njena je uloga još bolja kad se u obzir uzme da je za potrebe uloge morala naučiti replike na poljskom, kao i govoriti engleski sa uvjerljivim britanskim naglaskom. Ostatak glumačke ekipe je njome sasvim opravdano zasjenjen, a to uključuje Burića, glumca koji je zahvaljujući nastupima u danskoj gangsterskoj trilogiji Diler postao jednom od ikona europske kinematografije, a čiji je lik ovdje prilično nedorađen. Slično se može reći i za Rebeccu Hall, koja u liku prefrigane agentice diskografske kuće tumači nešto najbliže negativcu, ali se zapravo vrlo malo pojavljuje u filmu. Te uloge, kao i lik Violetine majke, samo ukazuju na najveći problem ovog filma – nedorađenost scenarija, koji je dotakao neke od motiva, kao što su nevjera Violetine majke ili Vladimirov problematični odnos s kćeri, ali sam film nije našao za shodno da ih adekvatno obradi u odgovarajućim podzapletima. Možda Minghella još uvijek nije bio dovoljno iskusan ili hrabar da riješi taj problem, pa se Teen Spirit u određenim trenucima čini nedovršenim. No, čak i uz takve nedostatke publici željnoj suvremenim bajkama iz svijeta show businessa nudi više nego solidan sadržaj te se može preporučiti kao osvježenje u ove vruće ljetne dane.

TEEN SPIRIT

uloge: Elle Fanning, Rebecca Hall, Zlatko Burić, Agnisezka Grochowska

scenarij: Max Minghella

režija: Max Minghella

proizvodnja: Automatik/Intescope Films/Lionsgate, SAD/UK, 2018.

trajanje: 93 min.

OCJENA: 6/10