Ograničenja (jugo)nostalgije

Jedna od novijih, i u posljednje vrijeme sve aktivnijih fronti ustaško-partizanskog sukoba na hrvatskim društvenim mrežama se tiče odnosa prema socijalističkoj Jugoslaviji, odnosno sve brojnijih rasprava oko toga da li je bivša država bila totalitarni ugnjetavački Mordor ili utopijsko društvo u kome se živjelo mirno, sigurno i opušteno sa životnim standardom o kojima generacije odrasle u neoliberalnom kapitalizmu mogu samo sanjati. Zagovornici potonjeg mišljenja najčešće koriste usporedbe ekonomskih pokazatelja 1978. i 2016. godine kako bi argumentirali kako se u “Mraku” stvarno “živjelo bolje”. Pri tome, dakako, nije slučajno što je za usporedbe uzeta upravo 1978. godina. To je bila posljednja godina kada je SFRJ imala ekonomske pokazatelje koji bi se iz današnje perspektive mogli nazvati pozitivnim. Već sljedeće godine je s Drugim naftnim šokom počeo niz događaja koji će dovesti do vožnje po sistemu par-nepar, redukcija struje, redova pred trgovinama i svih drugih omiljenih argumenata onih koji današnju Hrvatsku vole opisivati kao najbolji od svih mogućih svjetova.

U tim raspravama se tvrdnja da je “nekad bilo bolje” često osporava dobro poznatom sklonošću da se prošlost promatra kroz ružičaste naočale, bilo da je riječ o tadašnjim generacijama koje se danas najviše vole sjećati toga da su nekad bili mladi, bilo da nezadovoljnicima među mlađim generacijama upravo u toj boljoj prošlosti vide najjednostavniju alternativu nepodnošljivoj sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti. Pri čemu je dakako tu bolju prošlost daleko lakše veličati kada se u njoj više ne mora živjeti niti iskusiti njene negativne aspekte. U tome moderni jugonostalgičari nisu bitno različiti od romantičara koji su u 19. stoljeću prolijevali oceane suza zbog toga što više nema srednjeg vijeka s plemenitim vitezovima, ali im obično nije padalo na pamet da ga pokušaju obnoviti na način koji bi ih lišio modernog dostignuća kao što su tisak, parobrodi i željeznica. Ili, da koristimo neki malo svježiji primjer, nisu bitno drukčiji od anarhoprimitivista koji propovijedaju odbacivanje civilizacije i povratak prirodi, ali čije se komune obično vrlo brzo raspadnu čim im ponestane toaletnog papira i tople vode za tuširanje.

S druge strane, i na taj se argument može odgovoriti s argumentom o “kruškama i jabukama”, odnosno ustvrditi da pitanje jugonostalgije nije pitanje o tome da li se “nekad živjelo bolje”, nego da li se tada živjelo bolje u odnosu na neke druge vremensko-prostorne koordinate. Tako daleko manje spora izazivaju tvrdnje da se u SFRJ živjelo bitno bolje nego u državama Istočnog bloka, a i tvrdnje da je ekonomski napredak u prvih nekoliko desetljeća bio impresivniji nego prvih nekoliko desetljeća post-komunističke Hrvatske se čine mnogo uvjerljivijima. Naravno, opet sve to treba gledati kroz dodatne prizme milijardi dolara vješto izmuzanih u hladnoratovskim igricama te postavljati pitanje koliko i kako su slične igre igrali neki drugi igrači u nekim daljim i bližim dijelovima svijeta.

Koliko je jugonostalgija ograničena, odnosno koliko se o njoj samoj može vrlo teško govoriti bez gaženja u blato tribalizma, patetičnih parola i jeftine ideologije, svjedoči i to da su gotovo svi kriteriji odgovora na pitanje da li je prošlost bila bolja ili ne subjektivni. To uključuje i aspekt koji bi trebao biti blizak autoru ovih redova, a tiče se kvalitete i kvantitete igranih filmova i TV-serija. Sva ta razmišljanja su me potakla da pokušam izvesti svojevrsni eksperiment, odnosno pokušam se vratiti u ta “dobra stara vremena”, odnosno dočarati što je sve stajalo na raspolaganju svima onima koji su umjesto glazbe, sporta, knjige ili video-igre svoje slobodno vrijeme nastojali iskoristiti kroz sadržaje na velikim i malim ekranima. I pri tome mislim dati sud koliko i u čemu je tadašnje stanje bilo bolje ili lošije u odnosu na sadašnje, a koji će – kao što znaju svi koji su imali prilike čitati moje redovne recenzije – biti subjektivan.

Filmofil koji bi se vremenskim strojem vratio u Jugoslaviju 1970-ih našao bi se u razdoblju koje svjetski povjesničari filma i connoisseuri vole zvati zlatnim dobom sedme umjetnosti. U to vrijeme su se režiseri Novog Hollywooda uživali status kakav obično uživaju filmske zvijezde, Spielberg i Lucas su se još uvijek smatrali umjetnicima umjesto poslovnih ljudi, a i izvan Hollywooda su imena poput Tarkovskog, Bergmana, Wajde bile dijelom popularne kulture. Iako se često govori da je zbog zabrana, cenzure i trpanja brojnih naslova u “bunker” kinematografija bivše države zapala u stagnaciju tzv. “olovnih godina”, a njeni autori više nisu mogli ni prismrditi prestižnim festivalskim nagradama poput Crnog vala krajem 1960-ih, sama filmska djelatnost u Jugoslaviji je doživljavala bum. Tada se snimao relativno veliki broj cjelovečernjih igranih filmova, a mnogi od njih su mogli računati na visoku gledanost, pa i komercijalni uspjeh, prije svega zahvaljujući tržištu od 20 i više milijuna ljudi. To se možda najbolje vidi po filmskim serijama Žikina dinastija i Tesna koža, koje su započete upravo 1970-ih i kod kojih je nedostatak umjetničkih ambicija i neprijateljstvo kritike bilo gotovo onome kod današnjih hollywoodskih blockbustera.

U Jugoslaviji ne samo što se snimalo daleko više filmova nego što ih se snima danas, nego je kino-djelatnost imala bolju infrastrukturu. Mreža kino-dvorana je bila daleko razgranatija, tako da su veliko platno mogli gledati stanovnici provincijskih zabiti gdje ih danas više nema, a u nekim slučajevima, pogotovo u velikim gradovima, potražnja je često znala nadmašiti ponudu, pa je mnogima vrlo unosan, iako ilegalan, način zarade predstavljala profesionalna preprodaja ulaznica.

Suvremenom filmofilu bi također u oči zapala izuzetna raznovrsnost repertoara. Američki filmovi su bili najpopularniji, ali nisu dominirali kao što je to slučaj danas. Uz blockbustere – koji su tada još uvijek relativno svježi koncept, i koji su se znali prikazivati i nekoliko godina iza američke premijere – gledatelji su mogli gledati prilično veliki broj ne-hollywoodskih filmova, ali gotovo u svim slučajevima zapadnog podrijetla. Tako je veliki broj komedija dolazio iz susjedne Italije, dok je Zapadna Njemačka kroz Istinite priče i slične naslove ispunjavala sadržaje koji se danas zovu softcore pornografije; u kino-dvoranama je bilo dovoljno francuskih filmova, i to akcijskog i pustolovnog žanra, pa su Belmodno i Delon za prosječnog gledatelja bili jednako velika imena kao Clint Eastwood i Charles Bronson. Svemu tome se trebao dodati i Hong Kong sa svojim filmovima na temu borilačkih vještina, pa se može zaključiti kako je kino-djelatnost u bivšoj državi, bez obzira na socijalističko okružje, po svojim tržišnim načelima bila daleko bliža kapitalizmu.

Priča jugoslavenskom kino-biznisu, međutim, kao i mnoge slične priče, ima i drugu stranu. Kino-blagajne su se punile tako često i tako masovno iz jednog veoma jednostavnog razloga. Publika nije imala alternative. Sve do početka 1980-ih u Jugoslaviji nije bilo video-playera ili video-rekordera, a tek sredinom desetljeća se, zahvaljujući rupama u tadašnjim zakonima, stvorio Eldorado za poduzetne osnivače videoteka koje će nići poput gljiva poslije kiše. U međuvremenu su se pod izrazom “kućno kino” podrazumijevali kino-projektori sa filom formata Super 8 i rolama koje se moralo mijenjati nakon najviše deset ili petnaest minuta; ne samo što je bila riječ o izuzetno kompliciranim i skupim uređajima koje su mogli priuštiti samo bolje pozicionirani drugovi ili poduzetnija gospoda, nego se u pravilu njihov repetroar, kao i bilo drugdje u svijetu, svodio na vlastite amaterske snimke ili tu i tamo koji crtić za djecu.

Svima onima koji nisu htjeli ili mogli ići u kino, jedinu alternativu je predstavljao televizijski progam. A on je, što se usporedbi sa današnjim stanjem stvari tiče, bio sušta suprotnost usporedbama nekadašnjeg i sadašnjeg kino-programa. Za filmski program na jugoslavenskim televizijskim ekranima se najblaže može reći da je bio eksponencijalno siromašniji u odnosu na ono što gledateljima stoji na raspolaganju danas. Iako je već cijela jedna generacija imala prilike odrasti uz televiziju, ona se tada svodila na dva kanala dostupna preko ne baš uvijek pouzdane i o atmosferskim prilikama i reljefu često neugodno ovisne mreže zemaljskih odašiljača. Da stvar bude gora, ono što su gledatelji mogli vidjeti preko svojih kućnih ili vanjskih antena, nije bilo, kao danas dostupno 24 sata dnevno, nego samo oko pola dana, i to uvijek po striktnoj shemi kakva se nije mijenjala godinama, te koju bi poremetili tek eventualno neki posebno atraktivni sportski događaji ili smrt nekog od partijskih glavešina zbog koje se svako malo proglašavala svenarodna žalost.

Televizija je u Jugoslaviji bila dostupna preko mreže JRT, koja se, pak, sastojala od osam televizijskih studija pod nadzorom tadašnjih šest republika (Slovenija, Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Makedonija) i dvije autonomne pokrajine (Kosovo, Vojvodina) koji su proizvodili i emitirali zajednički program. Pri tome su ljubitelji igranih filmova i televizijskih serija na njih mogli računati tek u nekoliko ograničenih termina. Tako je ponedjeljak navečer na JRT 1 bio rezerviran za televizijske drame (koje su mogle biti i duži TV-filmovi, ali i obične snimke kazališnih predstava), a tek iza toga bi se na JRT 2 znala prikazati neka strana TV-serija; utorak navečer na JRT 1 je bio predviđen za još jedan strani film, najčešće “umjetničke” prirode, a srijedom bi se prikazivala emisija o filmu. Nakon toga bi tek u petak navečer postala dostupna strana TV-serija, obično atraktivnija (američke ili britanske proizvodnje) nego u ponedjeljak; tek u subotu bi gledatelji mogli vidjeti film za koga se moglo pretpostaviti da predstavlja hit. U nedjelju popodne se prikazivao film za djecu ili omladinu, a navečer bi tjedan završio sa domaćom TV-serijom.

S obzirom da se televizija gotovo isključivo financirala iz pretplate, a prihodi od reklama predstavljali sitniš, na filmski program je bitno utjecao ne samo ukus njihovih urednika, nego i politički obziri. Tako je nesvrstana pozicija SFRJ u Hladnom ratu nalagala da se, radi održavanja nekakve ekvidstance prema oba bloka, veliki broj američkih, britanskih i drugih zapadnih filmova kompenzira relativno velikim brojem sovjetskih, čehoslovačkih, rumunjskih i drugih filmova iz Istočnog bloka; tome je trebao dodati i veliki broj filmova iz “bratskih” zemalja Pokreta nesvrstanih, pa su jugoslavenski gledatelji imali prilike vidjeti cijeli niz ostvarenja iz Alžira, Egipta, Indije, Senegala i Bangladeša. To bi vjerojatno predstavljalo raj za filmofile koji cijene ono što se danas zove World Cinema, ali većini tadašnjih gledatelja je predstavljalo maltretiranje; američki ili filmovi koji su na ovaj ili onaj način bili najsličniji američkima su bili daleko popularniji. Njih je, međutim, bilo relativno malo, a da ih je bilo više, nije ih bilo lako progurati u rigidne programske sheme.

Oni nezadovoljni programom JRT su se, teoretski, mogli uzdati u alternativu koje su pružali televizijski programi susjednih država. Tu je, međutim, sve ovisilo o položaju, koji je bio daleko gori za stanovnike istočnih dijelova SFRJ, koji su mogli hvatati samo signale real-socijalističke Bugarske, Rumunjske i Mađarske, odnosno staljinističke Albanije. Čak i oni koji su mogli gledati programe televizije u ne-komunističkoj Grčkoj ili Austriji su se morali suočiti s prilično ograničenom ponudom koju su pružale isključivo državne TV-kuće (a u Grčkoj je čak televizija u boji uvedena godinama nakon Jugoslavije). Jedini koji su uistinu imali nešto bolji izbor su bili stanovnici jadranske obale, i to zahvaljujući tome što je u Italiji 1976. godine dozvoljen rad privatnih televizijskih kuća, a što je dovelo do televizijskog buma u kome je za par godina osnovano čak 400 stanica. Dostupnost njihovog programa, koji se svojom kvalitetom i sadržajem bio sličan današnjim lokalnim TV-stanica, je prečesto ovisio o atmosferskim prilikama, ali i pod utjecajem često iritantnog miješanja signala. U svim tim slučajevima, dakako, dodatni su problem predstavljale i tehničke, ali i jezične barijere, otežane sklonošću susjednih država da umjesto titlovanja sinkroniziraju filmove na svjetskim jezicima koje su građani SFRJ bili učili u školama.

Stvari su se za ljubitelje filmskih sadržaja u Jugoslaviji počele mijenjati tek nekoliko godina kasnije zahvaljujući eksploziji video-biznisa, a do koga, pak ne bi bilo bez zbivanja na globalnom planu. To se prvenstveno odnosi na tehnološki napredak, odnos brz razvoj uređaja koji su cijenom postali pristupačni za mase čak i u ekonomskom i drugim krizama rastrzanoj državi, kao i pojavu armija međunarodnih pirata koji su odjednom bili u stanju najatraktivnije hollywoodske blockbustere dovesti u neki zabačeni kvart gotovo istodobno sa njegovom američkom premijerom. No to, danas teško zamislivo poboljšanje, bilo je jedno od rijetkih u zemlji u kojoj su skoro sve ostalo išlo nagore, odnosno bilo sve manje ekonomskih ili drugih argumenata za buduće jugonostalgičare.

Na pitanje da li je nekada stvarno “bilo bolje” se, u najboljem slučaju, ne može dati nekakav čvrst ili “objektivni” odgovor – što zbog nostalgije, što zbog “krušaka i jabuka”, što zbog subjektivnosti, a što zbog još težeg odgovora na pitanje zašto je, zapravo, nešto bilo dobro ili loše. Da li je kino-program u Jugoslaviji bio toliko kvalitetan zato što je bio komercijalno isplativ ili da li je bio komercijalno isplativ zato što je mogao računati na publiku zbog slabog izbora na JRT? I da li je JRT imala tako loš i siromašan program zato što se nije morala bojati konkurencije, bilo iznutra bilo izvana? I da li se Jugoslavija u svemu tome bitno razlikovala od zemalja koje su po ovim ili onim kriterijima pripadali različitim blokovskim i ideološkim svjetovima? Odgovori na sva ta pitanja će gotovo uvijek ovisiti ne samo o subjektivnim kriterijima i selektivnom sjećanju, nego, na žalost, i prevelikoj sklonosti da ih se provlači kroz prizmu ideološke i navijačke isključivosti. Ili kao što je to, u Hrvatskoj na još veću žalost slučaj svakog proljeća, nastojanja da se sve evidentniji nedostatak odgovora na ozbiljna pitanja o budućnosti nastoji nadoknaditi ritualnim iskopavanjem pitanja i korištenjem već pripremljenih odgovora o prošlosti.

Oglasi

Quod non licet Dan Rather…

Najnoviji skandal, vezan uz navodne suvremene krivotvorine koje se u ionako kontroverznom dokumentarnom filmu Jasenovac – istina publici serviraju kao autentični povijesni izvor, će one s malo dužim pamćenjem podsjetiti na sličan skandal koji je 2004. godine koštao karijere Dana Rathera, jednog od najuglednijih američkih novinara, TV-voditelja i opinion makera. Nisam baš siguran da će o svemu tome, kao u slučaju Rathergatea, Hollywood snimiti film gdje, s malo duže povijesne distance, Jakov Sedlar prikazuje kao heroj i mučenik borbe za istinu kome su “namjestili” i gdje ga tumači ljepotan nalik na Roberta Redforda, ali određene sličnosti sa tim skandalom su frapantne. Dolje je tekst koji sam u vrijeme izbijanja skandala originalno napisao na svom, sada hiberniranom, blogu Draxblog 2, koja o svemu daje povijesni i politički kontekst:

Predsjednička kampanja u SAD se zahuktava. Iako treba proći još nekoliko tjedana prije nego što će se znati da li će slijedeće četiri godine u ijeloj kući sjediti Bush ili Kerry, rezultat danas izgleda malo izvjesnije nego prije nekoliko tjedana, kada su oba kandidata bila manje-više izjednačena. Kerry očigledno nije uspio iskoristiti konvenciju svoje stranke kako bi povećao popularnost, dok Bush jest. I dok su mnogi ispočetka držali kako je riječ o prolaznom fenomenu i da će Kerry u slijedećim danima i tjednima ipak nekako uspjeti uhvatiti “priključak”, najnovije ankete pokazuju kako Bush ne samo što još uvijek drži prednost koju je stekao nakon konvencije nego ju je još i neznatno povećao. 

I dok mnogi drže kako se taj fenomen može objasniti očiglednom slabošću Kerryjeve kampanje, najnoviji razvoj događaja se pripisuje skandalu koji je po uvriježenom običaju već dobio specifično ime – “Rathergate”.

Cijela je priča nastala zahvaljujući tome što su demokrati za svog predsjedničkog kandidata izabrala Johna Kerryja, čija je prošlost odlikovanog vijetnamskog veterana potpuna suprotnost Bushu koji je ratne godine proveo na sigurnom, kao pilot teksaške Nacionalne garde. Problem za Kerryja je u tome što se nedugo po povratku iz Vijetnama izjasnio kao žestok protivnik rata i to tako što je pobacao sva odlikovanja i svoje suborce javno proglasio silovateljima i ubojicama. Mnogi mu to nisu nikada oprostili i izborna kampanja 2004. godine je poslužila kao izvrsna prilika za odmazdu. Opskurna, ali prilično dobro organizirana i financijski potkožena skupina Swift Boat Veterans For Truth je lansirala seriju TV-oglasa u kojima dovodi u pitanje Kerryjevu reputaciju ratnog junaka i njegovo domoljublje. Kerry je ispočetka taj napad ignorirao, ali su ankete pokazale da ga dio neodlučnih glasača shvaća ozbiljno.

Demokrati su, s druge strane, imali daleko više prilike u napadima na Bushovu vijetnamsku prošlost. Javna je tajna da je mladi Bush mjesto u Nacionalnoj gardi dobio na isti način kao i stotine drugih tatinih sinova u to vrijeme – zahvaljujući vezama i vezicama svog oca, tadašnjeg kongresmena i budućeg predsjednika Georgea H.W. Busha. Svemu tome treba dodati da Bush u Gardi nije ostavio bog-zna-kakav dojam i već mjesecima prije službenog početka kampanje su se pojavile optužbe da je bio nediscipliniran, da je svako malo napuštao bazu bez dozvole i da su se tatica i njegovi moćni teksaški prijatelji brinuli da za to ne bude odgovarao.

Takve optužbe su bile u kategoriji “rekla kazala” sve do trenutka kada se nije pojavio službeni memorandum pukovnika Killiana, Bushovog pretpostavljenog koji se žali na Bushevu nedisciplinu i pritiske od strane političara. Memorandum je postao glavnom atrakcijom CBS-jevoj emisije 60 Minutes koju vodi legendarni voditelj Dan Rather. Memorandum je bio krunski dokaz da je trenutni američki predsjednik prevario američku javnost po pitanju svoje ratne prošlosti.

Stvari nisu izgledale previše dobro po Busha, ali samo nekoliko sati. Na nekolicini desničarskih blogova su se pojavile skromne, ali s vremenom sve glasnije špekulacije o autentičnosti memoranduma. Previše blogera je primijetilo kako je famozni memorandum napisanim proporcionalnim fontom, odnosno da je kopiju memoranduma u stanju napraviti svatko tko raspolaže s MS Wordom i printerom.

Problem je, dakako, u tome što je memorandum napisan 1972. godine, u doba kada jednostavno nije bilo ni word processora. Za memorandume i sličnu dokumentaciju su se koristili mehanički pisaći strojevi, a IBM-ovi električni pisaći strojevi su koristili sasvim drukčije fontove.

Nekoliko sati kasnije špekulacija se iz blogosfere preselila u službene medije. ABC, NBC i mnogi američki dnevni listovi su gotovo odmah pozvali stručnjake da se izjasne o autentičnosti memoranduma i zaključak je gotovo jednoglasan – riječ je o prilično sirovoj i krajnje neuvjerljivoj krivotvorini. CBS i Dan Rather su, pak, nekoliko dana uporno tvrdili kako su dokumenti autentični da bi nakon nekoliko dana, suočena s drastičnim padom rejtinga, CBS-ova uprava kapitulirala i najavila internu istragu. Mnogi drže da je ova afera prilično žalostan kraj karijere 72-godišnjeg Dana Rathera, jednog od legendi američkog novinarstva.

S druge strane, mnogi blogeri, čak i oni koji nemaju baš previše simpatije za Busha, se osjećaju ponosnim što pripadaju zajednici koja je, barem na trenutak, pokazala svoju superiornost prema službenim medijima.

Kerryjeva kampanja, iz sasvim razumljivih razloga, nije previše sretna zbog cijelog slučaja. Neki vodeći članovi Demokratske stranke su već izjavili kako je sve to maslo republikanaca koji su Ratheru i CBS-u namjerno podmetnuli lažni dokument kako bi izazvali skandal i tako automatski diskreditirali svaki dokaz o Bushovim prljavštinama koji bi se eventualno mogao pojaviti tokom kampanje, bez obzira imao on veze s istinom ili ne.

Priča o Rogeru koji…

Watch_your_language_(15003034736)1990-e, vrijeme koje postaje sve draže sve većem broju Hrvata, je, između ostalog, bilo obilježeno nizom kulturnih paradigmi koje se nisu smjee dovoditi u pitanje. Jedna od njih je bila pomalo šizofrena vizija hrvatske povijesti u kojoj je Hrvatska stoljećima patila pod tuđinskom vlašću, ali u kojoj su Hrvati, s druge strane, bili fizički, duhovno, i, nadasve moralno, superiorniji potomcima koji su ostvarili njihov “tisućljetni san”.

Tako je stvorena vizija drevne Hrvatske koja je pod okovima strane vlasti svejedno funkcionirala kao harmonijska zajednica sastavljena od ljudi besprijekornih kršćanskih vrlina, te u kojoj nije bilo zločina i drugih oblika socijalne patologije. Pa čak ni u tako banalnim sferama kao što je svakodnevni jezik. Drevni Hrvati prema tom stavu jednostavno nisu psovali. Ili, preciznije, psovka je u dotada djevičanski hrvatski jezik ušla tek sa stvaranjem One Čije Se Ime Ne Smije Spominjati, odnosno državnopravne zajednice sa narodom primitivnih azijatskih barbara sa istoka, čiji je glavni lingvist u 19. stoljeću svoj opus detaljno napunio riječima koje se ne smiju spominjati u pristojnom društvu. Taj je proces na kraju dovršen izloženošću mladih hrvatskih umova istočnim filmovima i TV-serijama, zahvaljujući kojima su prihvatili pogane riječi koje bi užasnule njihove djedove i pradjedove.

O tome koliko je taj stav opravdan ili ne, odnosno da li je u pitanju šovinistički mit tako uobičajen za ove prostore i njihove male narode s velikim kompleksima, se može raspravljati. Ono o čemu, s druge strane, ne može biti rasprave jest da psovka kao dio svakodnevnog govora nije bila neki naročito rijedak fenomen u nekim daleko zapadnijim i navodno “prosvijećenijim” dijelovima kršćanske Zapadne Europe. Pa čak i usred srednjeg vijeka, kada kulturnoj dominaciji Katoličke crkve nikakav problem nisu predstavljali sekularizam, liberalizam i drugi “izmi” koje se danas optužuje da su zatrovali duhovnu esenciju europskog bića.

Dosad najbolji primjer za to pruža nedavno otkriće engleskog povjesničara dr. Paula Bootha. On je, pregledavajući službene sudske spise Grofovije Cheshire na početku 14. stoljeću, uspio pronaći prvi pisani trag jedne danas prilično popularnog glagola u engleskom jeziku. Ona doduše nije spomenuta direktno, ali se može naći u imenu čovjeka koga su tadašnje vlasti službeno proglasile “odmetnikom”. Dotični, koji se prvi put spominje u spisu datiranom 8. prosinca 1310,. godine, a na kraju u spisu od 28. rujna 1311. godine, je naveden pod imenom “Roger Fuckbythenavele”.

S obzirom da se izraz “navele” u prezimenu može protumačiti kao arhaični oblik riječi “navel” (hrv. pupak), dr. Booth špekulira kako je prezime u stvari bio nadimak, te da ga je Roger dobio zbog toga što je određenu biološku aktivnost, koja tradicionalno služi produženju vrste, odrađivao koristeći alternativni tjelesni otvor. Da li je u pitanju bio specifični fetiš, mladenačko neiskustvo o kome je kasnije govorila njegova partnerica ili slikovit opis krajnje nesposobne osobe koja nije u stanju napraviti najjednostavniju stvar.

Ono što je iz ovoga jasno jest da je popularna engleska riječ, koja dan-danas hollywoodske scenariste prisiljava na oprez u svrhu izbjegavanja cenzure, definitivno bila dio svakodnevnog govora srednjovjekovne Engleske. Zapravo, bila je toliko rasprostanjena da je nisu mogli ignorirati čak ni službeni sudski pisari, koji su samim time što su bili pismeni, predstavljali intelektualnu elitu tadašnjeg društva.

Ostaje za vidjeti hoće li se među hrvatskim povjesničarima naći dovoljno volje za nezahvalni zadatak pronalaženja dokumenata koji spominju ekvivalent zlosretnog Rogera u srednjovjekovnoj Hrvatskoj. Dok god se to ne dogodi, barem dio Hrvata će imati nešto razloga da se osjeća superiorno u odnosu na Engleze.

Nešto je trulo u predizbornim anketama

English: Nate Silver in Washington, D.C.
Nate Silver (izvor: Wikimedia Commons)

Noć s četvrtka na petak vjerojatno nije bila ugodna za članove i simpatizere britanske Laburističke stranke, koji su gledali kako se san o povratku na vlast i rušenju omražene Cameronove konzervativne vlade pretvara u noćnu moru kakva se ne pamti od vremena Margaret Thatcher, odnosno kako konzervativci umjesto da gube dobijaju mjesta u Domu komuna, a zajedno s njom apsolutnu većinu s kojom će sljedećih pet godina moći vladati sami, bez umjerenih Liberalnih demokrata da ih zauzdavaju. Među onima kojima to noć nije bila ugodna bio je i američki statističar Nate Silver, iako iz mnogo osobnijeg razloga. Naime, čovjek koji je sve donedavno uživao status izbornog i predizbornog gurua, odnosno vrhunskog autoriteta čije su prognoze o ishodu izbora neupitne, jednostavno nije uspio predvidjeti takav ishod.

 

Silver, koji je, kao pravi profesionalac, pogrešku priznao na svom blogu, se, doduše, može tješiti da nije bio jedini. Šok i nevjerica nakon prve izlazne ankete, zbog koji su neki britanski političari kasnije bili prisiljeni na spektakularno neugodne geste, se temeljila na tome da su rezultati izlazne ankete, a potom i službeni rezultati izbora, bili u nevjerojatnom raskoraku s onime što su sugerirale sve relevantne ankete, ili barem one s kojima se prije toga vrištalo s naslovnica.

Silver je, pak, na svom blogu naveo da ovo što se dogodilo u Britaniji nije izuzetak, nego predstavlja dio nešto šireg trenda, navodeći nekoliko primjera u posljednjim godinama gdje su su predizborne ankete išle “u kupe”, a izborni rezultati išli “u špade”. Prvi od njih je onaj koji je njemu samom donio slavu – 2012. godine je uspješno predvidio kako će Barack Obama postati predsjendik, i to s daleko uvjerljivijom prednošću od one koje su sugerirale ankete (i zbog kojih su američki republikanci u izbornoj noći čupali kosu isto sada laburisti). U rujnu prošle godine, pak, predizborne ankete su predvidjele da će na referendumu o škotskoj nezavisnosti pobijediti opcija ostanka u Uniji, ali su također sugerirale izuzetno tijesan i prilično neizvjestan rezultat koji se “vrtio oko statističke greške” umjesto 10 posto unionističke prednosti. Nekoliko mjeseci kasnije su ankete sugerirale da će američki republikanci dobro proći na kongresnim izborima, ali ne toliko dobro da ne bi bilo neizvjesnoti oko toga mogu li od demokrata preuzeti Senat; na kraju su ga osvojili daleko lakše i uvjerljivije od onoga što su sugerirale ankete. Posljednji, još spektakularniji, primjer se zbio u Izraelu gdje su ankete bile praktički otpisale premijera Benjamnina Nethanyahua i njegovu desničarsku stranku Likud, ali je na kraju “Bibi” još povećao broj svojih zastupnika u Knesetu. Sve to je potaklo Silvera da napiše kako bi “svijet mogao imati problem s predizbornim anketiranjem”.

 

S tom konstatacijom bi se vjerojatno mogli složiti i pratitelji ovdašnjih političkih zbivanja. I u Hrvatskoj su tako bile brojne situacije u kojima su ankete – bez obzira na to što je riječ o relativno malenoj zemlji gdje bi ozbiljan anketar mogao napraviti relevantana uzorak – sugerirale jedno, a glasački listići donijeli nešto drugo. 1990-ih je tako bila sasvim normalna stvar da HDZ (ali i SDP) prolazi bolje na izborima nego u anketama. 2007. godine je zahvaljujući izlaznim anketama Ljubo Jurčić pola sata vjerovao da je budući hrvatski premijer, isto kao što je “rejting efendija” Ivo Josipović otklanjao bilo kakvu mogućnost da bi mogao postati prvi hrvatski predsjednik od jednog mandata.

 

Svi slučajevi koje citira Silver, pak, imaju nešto zajedničko – ankete su gotovo uvijek pokazale jačom opciju koja bi se, uvjetno rečeno, mogla okarakterizirati lijevom, naprednom ili “cool”. I gotovo u svim takvim slučajevima, opcija koju su “gurale” ankete je bila ista ona koju favoriziraju intelektualci i svi oni koji se smatraju nekakvom “kulerskom” elitom. A to je, htjeli to priznati ili ne, ideološki milje kojemu u SAD i većini zapadnih država (a gdje bi se nekako mogla smjestiti i Hrvatska) pripada i uvjerljiva većina pripadnika novinarske profesije.
Iz ovoga bi se moglo zaključiti da su ankete bile ili “namještene”, ili su ih anketari baždarili i tumačili na temelju vlastitih ideoloških predrasuda, odnosno njihovim naručiteljima – u pravilu medijskim organizacijama kojima dominira “poštena inteligencija” – servirali ono što su naručitelji htjeli vidjeti i čuti. To je jednostavno i prilično zavodljivo objašnjenje, ali vjerojatno predstavlja samo dio, i to ne najvažniji, sveukupne priče.
Naime, na teze o ljevičarskim medijima i njihovoj zavjeri će ljevičari odmah odgovoriti spominjanjem desničarskih medija “koji truju narod” te ga svojim pristranim, manipulativnim djelovanjem tjeraju da bira opcije na vlastitu štetu. U slučaju britanskih izbora će kao najjednostavnije objašnjenje konzervativne pobjede biti spomenuto ime Ruperta Murdocha i njegovog medijskog imperija, odnosno novina koje su birače plašile mogućnošću koalicije “crvenih” laburista sa škotskim separatistima. Kako su, onda, i desničarski mediji objavljivali ankete koji sugeriraju izglednost takvog scenarija?

 

Razlog je, međutim, prilično prozaičan. Današnji mediji, naime, od izbora nastoje praviti spektakl i dramu, jer je to jedini način da praćenje izbora učine atraktivnim i, ako je riječ o komercijalnim medijima, isplativim. Kada na izborima jedna od opcija ili kandidata može računati na podršku kakvu, na primjer ima HDZ u Lici ili IDS u Istri, onda mogućnosti za stvaranje drame nema. Zato je svima u interesu da izbori budu neizvjesni i tome anketarska industrija, svjesno ili nesvjesno, pokušava dati svoj skromni doprinos.

 

Konačno rješenje Bandićevog pitanja

Deutsch: Branko Lustig (* 10. Juni 1932 in Osi...
Branko Lustig (izvor: Wikimedia Commons)

Za medijski cirkus u koji se odavno pretvorio odnos zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i “institucija koje rade svoj posao” se može reći kako teško da će zagrebačkom i hrvatskom plebsu donijeti mnogo kruha, ali ne i to da neće donijeti igara. Barem ne onima koji u trajnom razotkrivanju naličja priče o nekakvoj “urednoj”, “simpatičnoj”, “sređenoj”, “perspektivnoj” srednjoeuropskoj zemlji pronalaze satirički materijal i inspiraciju za tomove i epske serije književnih djela o Banana republikama i Apsurdistanima.

Jedan od najnovijih primjera je pružio Branko Lustig, “Oscarom” ovjenčani filmski producent i, što je u ovoj priči postalo prilično važno, jedan od sve manjeg broja ljudi na ovom planetu koji vam o Holokaustu mogu pričati iz prve ruke. On se našao među prvima koji su potpisali peticiju Bandićevih pristaša kojima se traži prekid njegovog kaznenog progona, a potom svoju odluku objasnio da je to što se zagrebačkom gradonačelniku događa “miriše na vremena Holokausta“, odnosno da je peticiju potpisao kao “poštovatelj onih šest milijuna koji su nestali”, povezavši to sa nastojanjem da netko “politički nestane”.

Reakcije na ovakvu izjavu na društvenim mrežama, nezahvaćenim autocenzurom političke korektnosti i poštovanjem prema žrtvama Holokausta (uključujući i samog Lustiga), nije bilo teško pretpostaviti. Barem ne među onim dijelom hrvatske javnosti koja Bandića iz ovih ili onih razloga organski ne može smisliti (a takvih se prilično nakupilo kroz 15-ak godina kroz kojih je on vedrio i oblačio hrvatskom metropolom). Najuspješniji hrvatski “oskarovac” je tako proglašen “korisnim idiotom” koji svojim židovstvom služi kao gromobran kriminalcu, oličenju korupcije, savezniku i pokrovitelju hrvatske desnice, uključujući i onaj najradikalniji dio, čiji su simboli i svjetonazor vezani uz režim koji je s oduševljenjem Lustigovu obitelj i sunarodnjake slao u logore, jame i krematorije.

Oni malo blagonakloniji će, dakako, za Lustiga manje koristiti izraz “ishapjeli starac”, a više njegovu gestu prozvati zlosretnom inkarnacijom kršenja Godwinovog zakona, odnosno malčice pretjeranim i promašenim pokušajem da se u cijeloj priči ispadne Karakter. Lustig je vjerojatno pokušao zagrebačkom gradonačelniku vratiti uslugu, odnosno podsjetio je da njemu očigledno vrlo važnog Festivala židovskog filma i sličnih manifestacija vjerojatno ne bi bilo da je Bandić nije “podmazao” novcem zagrebačkih poreznih obveznika. Hrvatski filmaš je isto tako, za razliku od 99 % drugih hrvatskih javnih ličnosti u istoj situaciji, ne samo odbio priliku da se tuče netko tko je, poput Bandića, na podu, nego i da se pravi da nikakav Bandić nije postojao niti da s njime nije imao veze (a što, na primjer, danas čine mnogi novinari, komentatori i opinion makeri koji se prave da Sanadera nikada nisu dizali u nebesa).

Drugo je pitanje koliko je opravdano bojati se ono čega se pribojava Lustig – da će priča koja je počela s uhićenjem jednog kontroverznog gradonačelnika svoj kraj imati u masovnim noćnim vožnjama kamionima do najbližeg jarka. Većina ljudi će na takvu zamisao odahnuti rukom ili, ako baš moraju naći neki argument, spomenuti fraze poput “21. stoljeće”, “napredak”, “moderne civilizacijske vrijednosti” ili “Europa”. Povijest nas, međutim, uči da su se slične fraze spominjale i prije više od sto godina kada bi netko rekao da svijetu prijeti globalni rat koji bi radikalno promijenio ili možda čak uništio ljudsku civilizaciju. U međuvremenu se dogodilo mnogo toga, uključujući i neke stvari u nama daleko bližim vremensko-prostornim koordinatama, koje ukazuju da se na nekakvu “civilizaciju” i “Europu” ne možemo oslanjati kao nekakvu nepobitnu činjenicu ili spas od nevolje. Nije potrebno mnogo da se ispod sve te “uljuđene” glazure koju predstavlja moderni svijeti i tehnologija pokaže njegov barbarski ili životinjski temelj. Dovoljno je samo pogledati društvene mreže i komentare na internetskim portalima.

A Bandić s Holokaustom možda na kraju balade možda ipak ima daleko više veze nego što misle oni koji su graknuli na Lustigovu izjavu. Dovoljno se sjetiti jednih od prvih izbora na kojima se kandidirao, a gdje njegovi izborni protivnici producirali izborni video-spot gdje se implicitno, ali ciljanoj publici sasvim jasno, podsjećalo na njegovo hercegovačko podrijetlo, odnosno sugeriralo da Zagrebom kao “gospodskom metropolom” ne smije upravljati primitivni ruralni “dotepenac” s hrvatskog juga. Dakle, Bandić nije tada smetao zato što je kleptokratski gradski “bos”, nego zato što je imao pogrešan DNK. Nešto slično kao i s pripadnicima izvjesne društvene skupine koja je u prvoj polovici 20. stoljeća također imala pogrešnu DNK. I koju se onda krenulo uklanjati u državi koja se smatrala oličenjem prosvijećenosti i civilizacijskog napretka.

 

Razmisli, (lažno) sjeti se

Popularnost kriminalističkih TV-serija gdje su protagonisti foreznički specijalisti (CSI) se često navodi kao glavni razlog za fenomen poznat kao “CSI efekt”. Posljednjih godina javnost od policije očekuje daleko više efikasnosti u provođenju kriminalističkih istraga, otkrivanju krivaca i njihovom uspješnom procesuiranju na sudu nego što su to i najbolje policijske i pravosudne službe u stanju. U SAD i drugim zemljama gdje o sudbini okrivljenika odlučuje porota, zna se dogoditi da oslobađajuće presude budu donešene isključivo zbog nedostatka forenzičkih dokaza, čak i kada je zločin počinjen usred bijela dana pred gomilom svjedoka. To se često objašnjava time da su porote, kao i javnost, dovedene u zabludu o pravoj efikasnosti i brzini suvremenih forenzičkih tehnologija, koje autori CSI i sličnih TV-serija moraju takvima prikazati zbog nužnosti da se pojedini kriminalistički slučaj riješi u 45 minuta. Kada istrage ne daju rezultata ili forenzički dokazi nisu onako “kristalno čisti” kao što to izgleda kod Grissoma i kompanije, nešto tu “ne štima”, pa ili je policija nesposobna ili se okrivljenog mora pustiti u skladu s pretpostavkom nevinosti.

S druge strane, stav da je forenzika – inače, relativno nova tehnika u povijesti policijske djelatnosti, koja datira tek negdje od druge polovice 19. stoljeća – superiorna u odnosu na iskaze svjedoka se s vremenom doima itekako opravdan. Naime, forenzika se, barem u teoriji, temelji na hladno i objektivno ustanovljenim činjenicama, za razliku od svjedoka koji često mogu imati problema s pravilnom predodžbom stvarnosti, bilo iz zdravstvenih problema, bilo zbog društvenih i drugih predrasuda, bilo zbog psiholoških trauma ili nekih drugih razloga. A nekad se i sa sjećanjem – koje predstavlja temelj svakog svjedočanstva – može manipulirati isto onako kao što se manipulira s fizičkim dokazima.

Barem to sugerira najnoviji članak Douglassa Starra u New Yorkeru. Njegova teza, nastala na temelju brojnih primjera iz (američke) povijesti i krivičnopravne prakse, jest da se kod svjedoka ili sudionika nekog događaja uz malo vještine mogu bez problema stvoriti lažna sjećanja, na temelju kojih nastaju lažni iskazi u kojih te osobe iskreno vjeruju, i koje bogatstvom detalja često znaju stvoriti dojam da nikako ne može biti riječ o laži. Dakle, ubacivanje lažnih sjećanja – ono što laici obično smatraju domenom znanstvene fantastike (pri čemu bi kao primjer moglo poslužiti Potpuno sjećanje alias Totalni opoziv) – predstavlja stvarni fenomen, odnosno tehniku s kojom (i to prilično uspješno) znaju baratati i najprimitivnije policijske organizacije na svijetu, odnosno koja je, u različitim oblicima, postojala od samih početaka organiziranog ljudskog društva.

Starr u svom članku citira istraživanje dvoje psihologa – Julie Shaw sa Sveučilišta u Berfodshireu i Stevena Portera sa Sveučilišta Britanske Kolumbije – koji tvrde da su kod 70 % testiranih subjekata uspjeli proizvesti sjećanja o počinjenju različitih kaznenih djela, odnosno da su u tome bili jednako tako uspješni kao u stvaranju “trivijalnih” lažnih sjećanja poput posjeta Disneylandu i sl. Ako su to mogli učiniti posebno obučeni znanstvenici, može se pretpostaviti da isto mogu počiniti i istražitelji koji nedostatak formalne psihološke obuke mogu nadoknaditi dugogodišnjim iskustvom ili “uličnom mudrošču”. A to, dakako, kao što Starr ne zaboravlja podsjetiti svoje čitatelje, zna rezultirati lažnim priznanjima najtežih zločina, zbog kojih na kraju balade nedužni ljudi završe do kraja života iza rešetaka ili možda čak na gubilištu.

Posljedice implantiranih lažnih sjećanja, međutim, mogu biti daleko ozbiljnije od toga da nekoliko stotina ili tisuća ljudi završe kao žrtve pravosudne nepravde. Naime, isto onako kako se vještom manipulacijom lažna sjećanja mogu implantirati pojedincima, tako ih se može implantirati i masi. Koletktivno sjećanje je isto onako podložno manipulacijama kao i pojedinačno, možda čak i bolje. Taj je fenomen ionako dobro poznat povjesničarima koji znaju da su nacionalni epovi jedan od najmanje pouzdanih povijesnih izvora, odnosno da njihovi kolektivni tvorci imaju običaj da opisuju ličnosti i događaje onakvima kakvi bi po njihovom mišljenju trebali, umjesto onakvima kakvi jesu. Tako se, a što je možda najdrastičniji primjer, Kraljević Marko – koji bi prema terminologiji iz nekih kasnijih razdoblja trebao biti “kvisling” i “domaći izdajnik” – transformirao u plemenitog borca za slobodu i protiv stranog tlačenja. Na nešto bližim vremensko-prostornim koordinatama, pak, imamo brojne primjere pojedinaca koji se ne samo da ne sjećaju nego iskreno vjeruju da nikada nisu bili javni zagovornici Jugoslavije, socijalističkog samoupravljanja, politike nestvrstanosti i bratstva i jedinstva iako bi “forenzičari” spremni da malo kopaju po novinskim i drugim arhivama mogli pronaći nešto čvršće od njihovog sjećanja. Ili, ako nekome treba još svježiji primjer, mogu se pronaći suvremeni komentatori i samozvani opinion makeri koji se isto tako jednostavno ne sjećaju da su Ivu Sanadera proglasili najboljom opcijom za budućnost Hrvatske. Onda se ne treba čuditi da se to lažno sjećanje nije prenijelo na mase koje danas jednostavno ne vjeruju da su sve te sugestije prije osam godina oduševljeno prihvatile.

Kome bi Gandhi trebao predstavljati uzor

Jedan od zanimljivijih detalja u protekloj predsjedničkoj kampanji je bilo televizijsko sučeljavanje četvoro predsjedničkih kandidata na kojima im je postavljeno pitanje tko im predstavlja najveći uzor u političkom djelovanju. Ivan Vilibor Sinčić, kandidat “Živog zida” i, po mnogim kriterijima, svojevrsni moralni pobjednik izbora, je rekao kako su mu uzor Gandhi i Putin. Nije bilo teško pretpostaviti kako će ta izjava biti dočekana u određenim krugovima, pogotovo onim bliskim hrvatskom kulturnom i političkom establishmentu, koji na trećeplasiranog predsjedničkog kandidata gledaju sa sve izraženijim i intenzivnijim neprijateljstvom. Upravo je stavljanje dviju po teoriji i praksi tako različitih, odnosno nespojivih ličnosti tumačeno kao dokaz Sinčićeve nezrelosti i nesuvislosti, odnosno gluposti svakog onog tko se usudio razmisliti o tome da mladom kandidatu da glas.

Sinčić bi u svemu tome malo bolje prošao da je za uzore spomenuo ili jednog ili drugog, ali ne obojicu. Da je za uzor naveo Putina, na sebe bi, iz perspektive hrvatskog establishmenta i u kontekstu Hladnog rata 2.0, navukao reputaciju ruske pete kolone ili, u najboljem slučaju, “korisnog idiota”, ali bi, s druge strane, sebe učinio autentičnim predstavnikom anti-establishmentski nastrojenih Hrvata. Vojske Putinoljubaca koja se pojavljuju na komentarima hrvatskih portala i internteskim mrežama, uglavnom nisu motivirane nekakvom posebnom rusofilijom, komunizmom ili panslavizmom; za njih je Putin tek simbol svojevrsnog otpora “kraju povijesti” ili paroli “nema alternative”, pogotovo kada je ta alternativa sve omraženiji “Zapad”. Jedna od velikih ironija vezana uz novopronađene simpatije prema ruskom vođi jest i ta da se među njegovim pobornicima mogu pronaći i alter-globalisti, pacifisti i slična družina sa salonske i druge ljevice koja ga prije deset godina razapinjala kao ubojicu čečenske dječice i, što je još veći grijeh, saveznika zlog Georgea W. Busha u “ratu protiv terorizma”.

Uzimanje Mahatme Gandhija kao uzor se na prvi pogled čini manje problematičnim, ali, ono bi, zapravo Sinčića daleko više diskvalificiralo kao nekakvog ozbiljnog političara. Veliki borac za indijsku nezavisnost i otac nacije dan-danas uživa reputaciju moralne vertikale i uzora koga bi se trebalo slijediti. Ukoliko se Sinčićeve ambicije ograničavaju na nekakav društveni aktivizam, odnosno ako mu je isključivi cilj podizanje društvene svijesti i “senzibiliziranje” javnosti na probleme ljudi i obitelji pod ovrhom, onda uzimanje Gandhija kao uzor nije problem. Gandhi je, naime, u onom čisto formalnom smislu ispunio glavnu misiju svog pokreta – završetak britanske vlasti nad Indijom odnosno njenu nezavisnost.

Problem, međutim, nastaju kada se Matahma Gandhi uzima kao uzor od strane osobe koja se namjerava baviti “ozbiljnom” ili “visokom” politikom, odnosno koja se kandidirala na javnu funkciju koja po definiciji zahtijeva određene državničke vještine. Na tom je ispitu Gandhi – ukoliko ste spremni svoj sud o povijesnim ličnostima donositi na osnovu činjenica, a ne hollywoodskih filmova ili nacionalističke propagande – pao, i to prilično loše. Posljednje desetljeće njegovog političkog djelovanja su obilježila dva ključna događaja – Drugi svjetski rat i završetak britanske vlasti nad Indijom – u kojima se, najblaže rečeno, nije najbolje snašao.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata je njegovo inzistiranje na pacifizmu i nenasilju, čak i ako je to značilo kapitulaciju pred nacističkim i fašističkim osvajačima, kompromitiralo pokret za indijsku nezavisnost, učinivši ga Hitlerovim “korisnim idiotima”. A Gandhi čak i u čisto praktičkom smislu nije bio u stanju iskoristiti nimalo zavidnu situaciju u kojoj su se 1940-ih našli britanski kolonijalni gospodari da bi okončao njihovu vlast ili barem uspio ishoditi neke ozbiljne ustupke.

A kada je, nakon završetka rata, nezavisnost konačno došla na dnevni red, Gandhi je doživio još gori i sudbonosniji neuspjeh. Njegov pokušaj da svoju domovinu sačuva u jednom komadu se izjalovio; umjesto toga su stvorene dvije države na bazi vjerske podjele, i to na način koji ne samo da je doveo do milijunskih žrtava, nego i stvorio povod za nekoliko krvavih, ali još uvijek nedovršenih ratova, koji dan-danas mogu poslužiti kao povod za nuklearnu apokalipsu. I, dakako, ne treba govoriti kako je njegov romantično-idealistička vizija Indije kao zemlje seljaka i tradicionalnih obrtnika bila u potpunoj opreci sa vizijom Indije kao moderne, industrijske i ekonomske velesile; da Gandhijevi suborci i nasljednici nisu imali mudrosti odbaciti njegove ideje, za vjerovati je da bi danas milijardu ljudi živjeli u nečemu sličnijem Somaliji nego članici BRICS-a.

Čak i ako uzmemo u obzir da su kulturne, geografske, političke okolnosti sasvim drukčije, nije isključeno kako bi inzistiranje na Gandhijevoj ili gandhijevskoj politici za rješavanje hrvatskih problema moglo i na ovim prostorima dovesti do istih onih problema koji dan-danas more Južnu Aziju. Zato je možda i bolje da je Sinčić još uvijek samo vođa Živog zida, a ne predsjednik Republike Hrvatske.

10 (i kusur) najvećih mitova o Prvom svjetskom ratu

 

Bundesarchiv Bild 183-R29963, Bei Verdun, expl...
Eksplozija granate u bitci za Verdun (izvor: Wikimedia Commons)


 

 

Odlučio sam nastaviti u prigodničarskom tonu, odnosno 100. obljetnicu Prvog svjetskog rata obilježiti s par postova na temu Rata koji je trebao prekinuti sve ratove.

 

Za prvi od njih sam po formi inspiraciju pronašao u Buzzfeedu i Crackedu (čije tekstove marljivo prepisuju domaći mediji), a po sadržaju u tekstu koji se prije nekoliko mjeseci pojavio na web-stranici BBC-ja, i izazvao toliku pažnju i, naravno, kontroverze, da se autoru, povjesničaru Danu Snowu, prijetilo smrću. Riječ je uglavnom o onome što i na ovim prostorima izaziva ne samo prijetnje smrću, nego i najčešće služi kao katalizator za nova masovna krvoprolića – povijest koja se, što iz intelektualne lijenosti, što iz dnevne politike, tumači kroz  prizmu mita, a ne činjenica.

Dakle, da počnemo sa 10 najvećih mitova koje je iznio Dan Snow, pri čemu, dakako, treba uzeti da su to mitovi prvenstveno iz britanske, dakle anglocentrične perspektive.

#1 Mit: Prvi svjetski rat je, po broju žrtava, bio najkrvaviji oružani sukob u dotadašnjoj svjetskoj povijesti.

#1 Stvarnost: Kada je završio 1918. godine, Prvi svjetski rat još uvijek nije po pitanju bodycounta uspio srušiti nekoliko desetljeća stari rekord, postavljen u carskoj Kini za vrijeme Tajpinškog ustanka (1851 – 1864) kada je, prema različitim procjenama, stradalo između 20 i 30 milijuna ljudi. Iako je Tajpinški ustanak nešto duže trajao, i iako u mnogoljudnoj Kini po prirodi stvari građanski ratovi izazivaju daleko veće krvoproliće nego u drugim zemljama, ako se gleda u apsolutnim brojkama, Prvi svjetski rat (u daljem tekstu: WW1) je sa oko 17 milijuna žrtava bio na drugom mjestu. Tajpinški ustanak će biti sa mjesta najkrvavijeg sukoba biti detroniziran tek od strane Drugog svjetskog rata. A kada se gledaju relativne brojke, prije svega broj poginulih u odnosu na broj ukupnog stanovništva, Prvi svjetski rat se čini relativno bezazlenim u usporedbi s nekim ranijim krvoprolićima, kao što je, na primjer, Tridesetogodišnji rat u Njemačkoj.

#2 Mit: Većina mobiliziranih vojnika je poginula.

#2 Stvarnost: Prosječni francuski vojnik koji je početkom ljeta 1915. godine iz rovova jurišao na njemačka mitraljeska gnijezda u Šampanji je imao daleko veće šanse da se iz te pustolovine vrati živ od svog djeda ili pradjeda koji je kod Waterlooa jurišao na redove britanskih “crvenokaputaša” sa uperenim mušketama. Iako je oružje u WW1 bilo daleko ubojitije, u međuvremenu su značajno napredovali medicina i higijena, kao i, last but not least, taktika. Dan Snow navodi da je za vrijeme rata u UK bilo mobilizirano oko šest milijuna ljudi, a da ih je ukupno poginulo 700.000, odnosno 11,5 %. Snow, nadalje, navodi da su relativne brojke bile daleko gore za britansku vojsku u Krimskom ratu. Pri svemu tome treba uzeti u obzir, da je, za razliku od ranijih ratova, nešto manji dio vojske sudjelovao u neposrednim borbenim operacijama, odnosno da je bilo posve moguće cijeli rat provesti u nekoj pozadinskoj logističkoj postrojbi gdje je najveća opasnost bila porezotina od papira. Možda je najbolji primjer za to američka vojska, gdje najveći broj mobiliziranih vojnika uopće nije ni došao do ratišta, a još manje omirisao barut.

#3 Mit: Vojnici su godine provodili smrzavajući se u blatnjavim rovovima.

#3 Stvarnost: Biti u rovu za vrijeme Prvog svjetskog rata definitivno nije bilo ugodno iskustvo, ali su toga, kao i negativnih učinaka po borbeni moral i vojničke sposobnosti, postali svjesni i u debeloj pozadini, pa su sve vojske, sa više ili manje uspjeha, organizirale sustave rotiranja trupa, tako da bi vojnici u prosjeku rovove “u komadu” obitavali u intervalima od po nekoliko dana ili, ako im se potrefilo da dođe do krize uslijed neprijateljske ofenzive ili akutne nestašice ljudstva, nekoliko tjedana.

#4 Mit: Aristokracija i viša klasa je prošla “lišo” za razliku od radnika, seljaka i druge sirotinje.

#4 Stvarnost: Dan Snow na temelju statistika Britanske vojske tvrdi nešto sasvim suprotno, odnosno da je stradalo daleko više pripadnika nižih društvenih slojeva, ali samo u apsolutnim brojkama. Snow navodi da je u ratu poginulo 12% britanskih običnih vojnika i podoficira  – u pravilu regrutiranih iz redova niže klase – dok je, s druge strane, poginulo 17 % oficira. Taj se fenomen možda najbolje vidi u elitnim britanskim školama, koje su u pravilu pohađali djeca plemića i najbogatiijih buržuja; Eton je izgubio 20 % svojih tadašnjih učenika. Pomor pripadnika srednje i više klase, daleko više od stradanja radnika i seljaka na kome se kasnije gradila socijalistička i komunistička propaganda, potakao je popularnost pacifizma u međuratnom razdoblju. Pogibije oficira se, pak, mogu objasniti time što su bili daleko više vezani srednjovjekovnim etosom viteškog “čojstva i junaštva”, romantičnim predodžbama i nužnosti da po načelu “noblesse oblige” pružaju primjer svojim “sirovim” plebejskim potčinjenima, ali i nekim praktičnim detaljima, poput toga da su zahvaljujući kićenim uniformama, pogotovo na početku rata, bili omiljena meta neprijateljskih snajpera.

English: Hand-colored photograph of French Gen...
Ferdinand Foch (izvor: Wikimedia Commons)

#5 Mit: Rat se sveo na “lavove koje vode magarci” (ili u prijevodu “hrabre vojnike čiju su žrtvu stalno upropaštavali kriminalno nesposobni generali koji nisu ništa učili iz vlastitih pogrešaka i ponavljali jednu te istu strategiju i taktiku”)

 

#5 Stvarnost: Ratnim vođama svih zaraćenih država je, zapravo, postalo brzo jasno da je rat započet 1914. godine drukčiji od onih ranijih, te da moraju koristiti taktike i strategije različite od onih sa kojima se krenulo u rat. Dan Snow se u svojoj analizi prvenstveno bavi Britanskom vojskom koja je od relativno malenih snaga čija se taktika temeljila na kolonijalnim ratovima pretvorila u masovnu instituciju u kojoj su generali isprobavali razne tehničke i druge inovacije, od kojih su možda najpoznatiji tenkovi. U određenoj mjeri se sklonost promjeni taktike i strategije može vidjeti i kod Nijemaca, koji su nakon neuspjeha 1914. godine uklonili svog načelnika Generalštaba Molteka Mlađeg i njegovu strategiju ofenzivnog manevarskog rata zamijenili defenzivnom strategijom iscrpljivanja koje je provodio Erich von Falkenhayn. Možda najveći od svih vojskovođa Prvog svjetskog rata je bio francuski general Ferdinand Foche koji je u veljači 1915. godine svojim nekadašnjim učenicima sa akademije Saint Cyr rekao “Zaboravite sve što sam vas naučio”. Mit o “lavovima i magarcima” je prvenstveno nastao zato što su svi očekivali da će rat biti gotov za nekoliko tjedana, a kada se to nije dogodilo, nešto je moralo biti “trulo u državi Danskoj”.

#6 Mit: Na Galipolju su se protiv Turaka borili jedino Australci i Novozelanđani.

#6 Stvarnost: U Galipoljskoj kampanji (1915 – 1916), kako se zove neuspješni pokušaj Antante da blokiranjem Dardanela iz rata izbace Otomanski Imperij, poginulo je daleko više britanskih, pa i francuskih, nego australskih i novozelandskih vojnika. U relativnim okvirima je, međutim, stradanje masovno sunarodnjaka daleko teže pogodilo tada relativno malene zemlje i značajno pomoglo stvaranju posebnog nacionalnog identiteta u tim mladim državama (kao i pružilo primjer kako ovi prostori nisu jedini gdje izgubljene bitke mogu postati temeljem nacionalnih mitova i ideologija).

Stosstrupp
Njemački Stosstrupp ili “Jurišna trupa” na Zapadnoj fronti (izvor: Wikimedia Commons)

#7 Mit: Taktika na Zapadnoj fronti je godinama ostala ista usprkos stalnih neuspjeha da se crte bojišnice pomaknu u jednom ili drugom smjeru.

 

#7 Stvarnost: Prvi svjetski rat, zapravo, pruža jedan od najspektakularnijih primjera kako ratovanje odnosno strategija i taktika mogu brzo evoluirati, odnosno primijeniti i razviti najsuvremenija tehnološka dostignuća. Oružje, oprema i taktika sa kojom su sve strane završile rat su bile bitno drukčije od onih sa kojima se počelo, a za što možda najbolji primjer pruža posljednja saveznička Ofenziva od stotinu dana, prilikom koga se napredovanje trupa Antante odvijalo uz značajnu ulogu nekoliko stotina lakih tenkova tipa “Renault FT17”, stroja koji se 1914. godine smatrao domenom znanstvene fantastike.

#8 Mit: U ratu nitko nije pobijedio.

#8 Stvarnost: Po konvencionalnim vojničkim kriterijima, rat je 11. studenog 1918. godine završio onime što se ne može nazvati drukčije nego njemačka kapitulacija, do koje je došlo zahvaljujući tome što je njemačko vojno vodstvo i vlada zaključilo da od daljeg otpora Antanti nema nikakve vajde. Dakle, u ratu su, čisto vojnički gledano pobijedili Antantini saveznici. U svjetlu kasnijih događaja se, pak, može govoriti o tome da je to bila Pirova pobjeda, odnosno kako su i Britanija i Francuska, dvije preostale sile Antante (nakon što je Rusko Carstvo nestalo u revoluciji) iz rata izašle strahovito ekonomski iscrpljene, odnosno osuđene da dugoročno prestanu biti glavne svjetske sile. S druge strane, njihovo mjesto su u velikoj mjeri preuzele SAD koje su, čak i formalno, bile na strani Antante, pa se tako jednostavno ne može reći da Prvi svjetski rat nije imao pobjednika.

#9 Mit: Versajski mirovni ugovor je bio izuzetno strog i nepovoljan po Njemačku.

#9 Stvarnost: Gubitak oko 10% teritorija, proglašenje jedinim krivcem za rat i višedesetljetne reparacije, velika ograničenja vojnih snaga, namjerno ignoriranje načela o samoopredijeljenju u slučaju njemačke Austrije i sl. su možda izgledali kao veliko poniženje NIjemcima 1919. godine, i takvo raspoloženje je desetljeće kasnije vješto iskoristio Hitler kako bi došao na vlast. Međutim, kada se usporedi s nekim mirovnim ugovorima prije i poslije, Versajski se teško može nazvati pretjerano drastičnom primjenom načela “Jao pobijeđenima”. Tako Versajski mir izgleda prilično blagonaklon u usporedbi s onime što su Nijemci uvalili Francuzima nakon pobjede u francusko-pruskom ratu 1871. godine (višegodišnja okupacija i sl.), a još više u usporedbi sa onime što je Njemačku zadesilo nakon Drugog svjetskog rata. Njemačka je usprkos svim versajskim nepravdama 1919. godine ostala najmnogoljudnijom i industrijski najrazvijenijom od svih zemalja Evrope, odnosno uspjela sačuvati dovoljno industrijskih i drugih potencijala da samo dva desetljeća kasnije krene u novi rat.

#10 Mit: Rat su svi mrzili.

#10 Stvarnost: Rat je, kao i svaki događaj u povijesti, nekome majka, a nekome maćeha. Dan Snow, pak, navodi da je za prosječnog britanskog vojnika, boravak na Zapadnoj fronti značio svakodnevni obrok mesa, cigarete, čaj i rum – a što sebi nije mogla priuštiti većina civila u pozadini. Ukoliko bi vojnik završio u nekoj mirnoj pozadinskoj postrojbi, bez da iz prve ruke svjedoči masovnim pogibijama, ranjavanjima i sakaćenjima svojih drugova, za vjerovati je da bi mu razdoblje od 1914. do 1918. godine bilo najsretnije u životu. Taj je fenomen možda bio još izraženiji u vojskama siromašnih i zaostalih država ili kod kolonijalnih trupa, gdje je ulazak u vojsku mnogima prvi put u životu donosio obuću na stopala ili siguran kruh na stolu.

Ovdje prestaju mitovi koje je naveo Dan Snow, i počinje dodatak koji se sastoji od ostalih najpoznatijih i najraširenijih mitova o Prvom svjetskom ratu prema skromnom mišljenju autora ovih redova.

#11 Mit: “Nož u leđa” ili “Njemačka vojska je u jesen 1918. godine bila neporažena, ali su je izdajnički židovski, socijalistički i liberalni političari prisilili na kapitulaciju”

#11 Stvarnost: Vjerojatno najpoznatiji mit i vjerojatno najprihvaćeniji kao mit, a ne istina. Na temelju njega su, dakako, njemački nacionalisti i desničari stvorili parolu o “novembarskim izdajnicima” temeljem kojih su potkopavali Weimarsku Republiku a što je najbolje iskoristio Hitler. U stvarnosti je njemačka vojska, i to na Zapadnoj fronti, bila poražena, odnosno bila je neporažena onoliko koliko se neporaženom može smatrati vojska koja je zadnjih stotinjak dana u povlačenju, koja ubrzano gubi teritorije koje je krvavo osvojila i još krvavije branila prethodne četiri godine i čije desetine tisuća vojnika, suočene sa savezničkim napadima na svoje položaje, izlaze iz rovova sa podignutim rukama i bijelim zastavama. Danas je taj mit gotovo posve odbačen, a što ne znači da se neke njegove varijante nisu kasnije primjenjivale na neke druge sukobe (Amerikanci u Vijetnamu, Sovjeti u Afganistanu, kao i neki nama bliži primjeri).

English: "DESTROY THIS MAD BRUTE - Enlist...
Američki propagandni poster koji prikazuje njemačko postupanje prema civilima u Belgiji s natpisom “Uništite ovog mahnitog nasilnika. Prijavite se u američku vojsku”, nastao na temelju ranijeg britanskog postera na istu temu. (izvor: Wikimedia Commons)

#Mit 12: “Silovanje Belgije” ili neopisivo okrutno, barbarsko i izopačeno postupanje njemačke vojske prema civilima u okupiranoj Belgiji

 

#Stvarnost 12: Ovo po nastanku bio prvi mit o Prvom svjetskom ratu, nastao već za vrijeme samog rata, ali zato i prvi koji je zaboravljen i odbačen. Na žalost, u njemu je bilo određene povijesne utemeljenosti, prije svega u tome što se njemačka carska vojska prema stanovništvu okupirane Belgije uistinu ponašala na način koji bi se prema današnjim kriterijima mogao nazvati ratnim zločinima, pri čemu se uglavnom misli na uzimanje i masovno strijeljanje talaca, odnosno namjerne čine vandalizma uključujući spaljivanje srednjovjekovnih biblioteka. Takvi su postupci izvedeni u prvim tjednima rata, odnosno kao odmazda za djelovanje belgijskih vojnih i paravojnih formacija, čiji su pripadnici djelovali kao “slobodni strijelci”, tj. nisu nosili uniforme te se nakon akcija utapali u civilno stanovništvo. Oni su, međutim, bili karakteristika svih zaraćenih strana, uključujući i Austro-Ugarsku čije su trupe na samom početku “kaznene ekspedicije” protiv Srbije vršile masovna strijeljanja lokalnog stanovništva na okupiranim područjima (i o čemu se tokom Jugoslavije uglavnom šutjelo, u današnjoj Hrvatskoj nema slova, a u današnjoj Srbiji se na 100. obljetnicu tih događaja prigodno vrišti).  U slučaju Belgije su, međutim, ti incidenti iskorišteni u propagandne svrhe na izuzetno sirov, ali i “kreativan” način, pri čemu se od strijeljanja došlo do gotovo pornografskih opisa masovnih silovanja, oduzimanja male djece majkama kako bi se ona iz zabave bacala u zrak i dočekivala na bajunete. Nakon završetka rata je svima postalo jasno da su takvi navodi bili obična propaganda pa ih se brzo zaboravilo; takav raskorak između istine i propagande je, između ostalog, bio razlogom zašto su se u Drugom svjetskom ratu njemačke aktivnosti poput Holokausta dugo vremena u savezničkim krugovima smatrali proizvodom previše razigrane mašte nekog propagandista.

#Mit 13: Srbija je poražena u Prvom svjetskom ratu.

#Stvarnost 13: Mit koji u današnjoj Hrvatskoj potječe prije svega od parole “Srbija je izgubila sve ratove u kojima sudjelovala” kojom se hrvatska strana 1991. godine hrabrila na samim počecima Domovinskog rata, a koji se temelji na tome da se Srbija od jeseni 1915. do neposredno pred kraj rata 1918. godine najvećim dijelom nalazila pod austro-ugarskom i bugarskom okupacijom. Parola je, dakako, daleko temeljitije ignorirala ishod Prvog i Drugog balkanskog rata koji su završili neupitnim srpskim vojničkim pobjedama i na njima temeljenim teritorijalnim proširenjima nauštrb Otomanskog Imperija i Bugarske. Osim ako se ne koristi prilično kreativna tumačenja, prema kojima novostvorena Kraljevina SHS nije bila pravna sljednica Kraljevine Srbije, teško je zaključiti da ni Prvi svjetski rat nije završio drukčije. U njemu je Srbija bila pobjednica barem u onoj mjeri kojom je to na kraju Drugog svjetskog rata bila DeGaulleova Francuska. Druga je stvar što je Srbija za svoj uspješan otpor Austro-Ugarskoj na samom početku sukoba (kada su je Antantini saveznici nakon Cerske bitke slavili kao Davida koji je porazio Golijata) i završni trijumf platila izuzetno visoku cijenu, uključujući demografske gubitke od kojih se u nekim mjestima nije oporavila ni do današnjeg dana. Kao što je razumljivo što su to ignorirali stihovi “Četrnaeste Švaba udario, osamnaeste Srbin pobedio”, i što su iz daleke povijesne perspektive pred rat 1991. godine na temelju iskustava Srbije u Prvom svjetskom ratu izvlačili potpuno pogrešni zaključci.

 

Zaboravljeni svjetski rat

 
Serbian guns taken by Austrians at an unknown ...
Austro-ugarski vojnici kraj zarobljenih srpskih topova Canon de 75 modele 1914 Schneider. (izvor: Wikimedia Commons)

Jučerašnji je dan bio zanimljiv po onome što se nije dogodllo. Dok cijela Evropa i svijet, barem onaj “zapadni” i “civilizirani” kojem se tako uporno nastojalo pripadati, slavi ili s pijetetom obilježava 100. obljetnicu početka Prvog svjetskog rata, u Hrvatskoj se o tome šuti. Ako domaći mediji nešto  i objave, to je samo prepisivačina iz britanskih tabloida koji će, dakako, Prvi svjetski rat svesti na stradanje “Tommyja” u rovovima Flandrije sa svim hollywoodskim i drugim stereotipima koji kroz to dolaze.

A jučer se, eto, obilježila 100. obljetnica od trenutka kada je Austro-Ugarska, reagirajući na odbijanje ultimatuma povodom Sarajevskog atentata, objavila rat Srbiji, i time započela diplomatsko-vojnu lančanu reakciju koja je za samo tjedan dan sve najvažnije evropske zemlje uvalila u rat. I to ne bilo kakav rat, nego rat koji je za Hrvatsku imao možda najdramatičnije i najdalekosežnije posljedice u njenoj povijesti. To što je te posljedice teško svesti na pozitivne i negativne, odnosno prilagoditi parametrima današnjih službenih ideologija – bilo  “državotvorne”, bilo eurofederalističke – ne bi trebao biti izgovor da se 100. obljetnica početka rata jednostavno ignorira.

To se još manje može reći, kada se, sa neke povijesne distance koja se, barem na prvi pogled čini sigurnom, događajima 28. srpnja 1914. godine može dati suvremeni ideološki “spin”. Tako se granate koje su tada ispaljene preko granice mogu protumačiti kao početak pohoda u kome su, između ostalih, i hrvatski vojnici u postrojbama i činovima na hrvatskom jeziku, nastojeći braniti civilizacijska dostignuća bratske zajednice kulturno bliskih naroda i zemalja (odnosno svojevrsne preteče EU), krenuli u “vojno-redarstvenu akciju” protiv države  koji je poticala terorizam i velikosrpski iredentizam.  Priča, doduše, nije završila poput “Oluje”, pa je i razumljivo zašto se u Hrvatskoj jučerašnji dan nije obilježavao kao u Srbiji. Međutim, nespremnost da se obrati pažnja ili buduće generacije upozori na povijesne priče koje nisu završile hepi endom su samo još jedan žalosni primjer kako narodi na ovim prostorima imaju sklonost ignorirati povijesne pouke, dnosno tumačiti prošlost na najdestruktivniji mogući način.

 

 

Nova varijacija na temu “Moj genocid je veći od tvoga”

Steve McQueen @ Apple Store Soho
Steve McQueen (izvor: tamaradulva)

Vrhunske filmske glumce, scenariste, režisere i producente trebamo prije svega cijeniti po onome što pružaju na ekranu. Čim se njihove riječi i djela pomanknu iz strogo profesionalne sfere, čarolija odjednom nestaje i za hollywoodska božanstva se ispostavi kako su u pitanju ljudska bića koja dijele sve moguće nedostatke s običnim smrtnicima. Ta se iluzija najčešće rasprši otkrivanjem nekih “pikantnih”, neugodnih i intimnih detalja njihovog privatnog života. Daleko rjeđe, međutim, taj efekt proizvedu sami celebrityji kroz izjave u kojima pokušavaju biti nekakav autoritet u stvarima o kojima najčešće nemaju pojma. Još rjeđe se, pak, dogodi da je to posljedica ne baš najspretnijeg pokušaja PR kampanje za neki njihov projekt.

U izuzetno rijetkim slučajevima je taj gaf toliko beznačajan da ga nitko neće primijetiti, odnosno da će kontroverza, ako se i stvori, donijeti više štete nego koristi, a sve negativne posljedice će eliminirati “politički korektna” autocenzura ili površnost suvremenih medija. Jedan takav primjer bi mogao dati Steve McQueen, britanski sineast grenadskog podrijetla, koji se od sjene svog daleko poznatijeg hollywoodskog prezimenjaka nastoji odlijepiti nizom zapaženih ostvarenja u kojima glumi Michael Fassbender.

McQueenov najnoviji film je 12 Years a Slave (12 godina rob, 12 godina robom ili 12 godina robovanja, kako je naslov preveden u Srbiji), kostimirana drama smještena u SAD prije građanskog rata i temeljena na memoarima slobodnog crnca iz New Yorka koji je prijevarom otet i prodan kao rob na plantaže robovlasničkog Juga. Film je izazvao veliku pažnju, odnosno ono što se naziva “oskarovsko zujanje”, ne samo zahvaljujući svojoj “politički korektnoj” temi, nego i mini-kontroverzama i skandalima koji bi trebali zadržati pažnju glasača losanđeleske Akademije. Jedan od njih bi trebao biti brutalno naturalistički prikaz zlostavljanja koje su crni robovi u SAD trpili od svojih gospodara, a zbog kojih su neki od osjetljivijih članova publike napuštali projekcije.

Još veću PR uslugu producentima su načinili talijanski distributeri, kada su izdali poster sugerira koji sugerira da je bijeli glumac Brad Pitt (čiji se lik pojavljuje otprilike nekoliko minuta) glavna zvijezda filma, dok crni glumac Chiwetel Ejiofor (koji tumači naslovni lik) u cijeloj priči sporedan. Iako je u pitanju pogreška izazvana običnim šlamperajem (nimalo manjim od onoga koga je iskazao index.hr dodijelivši Pittu status režisera nekoliko mjeseci ranije), uslijedile su predvidljive reakcije u kojoj se bacalo drvlje i kamenje na institucionalni rasizam, zadrtost i neosjetljivost Talijana i bijelaca uopće na stradanje američkih crnaca. Dodatni “začin” priči je bila i odluka kenijske glumice Lupite Nyong’o (koja u filmu tumači lik zlostavljane robinje) da ne dođe na talijansku premijeru (iako je ona to objašnjavala ranije ugovorenim obvezama, a ne nekakvim bojkotom).

Novi, možda odlučujući, ali i kobni potez u kampanji za osvajanje zlatnih kipića je povukao sam McQueen. U intervjuu za Sky News, koji bi zlobnici mogli nazvati ekvivalentom kršenja Godwinovog zakona, nastojao je svoj film promovirati onime što se naziva “H-riječ”. McQueen je, naime, izrazio duboko nezadovoljstvo zbog toga što se crnačko ropstvo ne tretira na isti način na koji se tretira Holokaust, odnosno kako nedostatak filmova na tu temu, pogotovo kada se usporede s mnogobrojnošću filmovima posvećenih stradanju Židova u drugom svjetskom ratu, predstavlja nepravdu.

McQueen je svoju tezu ilustrirao time da je drugi svjetski rat trajao pet godina, i da su o njemu snimljene “stotine i stotine filmova”, a da je ropstvo trajalo 400 godina, a da je o njemu snimljeno “samo 20 filmova”.

Nema sumnje da će mnogi mediji, koju budu prenosili, ali i oni rijetki koji budu komentirali ovu izjavu, izraziti slaganje s McQueenovom opservacijom. Kada se gleda iz jedne šire i duže perspektive, drugi svjetski rat, bez obzira na svoje posljedice, možda zbilja nije opravdao toliku fascinaciju među filmašima. Druge povijesne priče, uključujući i onu o načinu na koje je današnje crno stanovništvo došlo u SAD i što je sve moralo pretrpiti prije nego što je steklo kakvu-takvu slobodu i dostojanstvu, uistinu moraju biti ispričane.

McQueen, međutim, u nastojanju da na što “žešći” način istakne svoju poantu, čini isto ono za što optužuje “bešćutni” Hollywood i zapadni kulturni establishment – selektivno, provincijalno i “navijačko” shvaćanje povijesti. To što je u svojoj izjavi skratio drugi svjetski rat za nekih godinu dana je daleko manji problem, koliko to da je ropstvo kao fenomen “skraćeno” na 400 godina. Isto onako kao što šovinistički Amerikanci pod izrazom “drugi svjetski rat” podrazumijevaju isključivo ono što je počelo u Pearl Harboru, tako je i McQueen pod izrazom “ropstvo” podrazumijevao isključivo ono što se događalo njegovim crnoputim precima, i to isključivo u zemljama koje se danas smatraju dijelom zapadnog svijeta.

Isto onako kao što hollywoodsko inzistiranje na Holokaustu i drugom svjetskom ratu vrijeđa stradalnike i potomke stradalnika drugih svjetskih tragedija i katastrofa, tako i McQueen svojim inzistiranjem na crnačkom ropstvu u zapadnom ropstvu kao jedinom relevatnom ropstvu vrijeđa potomke robova koji nisu imali tu (ne)sreću da završe u zapadnoj hemisferi. A još više razloga za biti uvrijeđeni, zapravo, razloga za bijes, bi trebali imati nekih 12 do 30 milijuna ljudi, koji se u službenim statistikama i procjenama vode kao robovi u današnjem svijetu. Za njih ono što je trajalo “400 godina” traje još i danas. Samo što se to sve događa na nekim meridijanima i paralelama koje Hollywood, ali i nadobudne “lovce na Oscare”, previše ne zanimaju, odnosno koji im se ne žele približiti zbog geopolitičkih i poslovnih računica njihovih producenata i sponzora.

Enhanced by Zemanta