Nate Silver (konačno) vs. Pauline Kael

Nate Silver je ime koje je u Hrvatskoj relativno nepoznato, osim ako se ne krećete u stvarnim ili virtualnim krugovima hrvatskih PR profesionalaca, political junkieja, politologa ili pundita. Skromni američki statističar je, međutim, na globalnoj razini stekao svojevrsni status zvijezde, ili preciznije aureolu predizbornog gurua zahvaljujući svojim predviđanjima pobjeda Baracka Obame u predsjedničkim utrkama – 2008. godine, kad je relativno nepoznatog senatora iz Illinoisa proglasio favoritom u vrijeme kada su svi “ozbiljni” komentatori smatrali kako će se Hillary Clinton prošetati do demokratske nominacije i Bijele kuće, te 2012. godine kada je na početku postizborne večeri republikanski guru Karl Rove ušao u studio Fox Newsa uvjeren da će Mitt Romney postati novi predsjednik. Silver je tada uživao vrhunac popularnosti, dijelom zato što je svojim geekovskim imidžom  i hladnim statističkim analizama utjelovljavao trijumf znanosti oličene u naprednim demokratima nasuprot sujevjerju i predrasudama nazadnih republikanaca.

Silverova slava, međutim, nije dugo potrajala. Već 2015. godine je na svom blogu bio prisiljen na posipanje pepelom kada se ispostavilo da njegovi statistički modeli i moći predviđanja nisu tako efikasni kada se primijene s onu stranu Atlantika. A onda je došao Brexit, i na kraju, največi slon u staklarni svjetske industrije predizbornih anketa – Trump. Silver se može tješiti da se u potonjoj priči možda i nije toliko osramotio, odnosno kako se tu osramotio daleko manje od njegovih brojnih kolega. Zapravo, ako se gledaju sati i dani neposredno pred same izbore u studenom 2016. godine, Silver je bio mnogo bliže onome što se zove “statistička pogreška”, pa čak i precizniji u odnosu na ono što je 99,99 % etabliranih stručnjaka i medijskih komentatora predviđalo i priželjkivalo. Silver se, naime, nedugo pred same izbore usudio prognozirati da Trump ima čak 30 % šansi za pobjedu, a što je bilo dovoljno da ga twitosfera ili, preciznije, “cool” i “hip” ekipa koja sebe voli vidjeti kao twitosferu, proglasi šarlatanom, s obzirom “da je svima jasno da Trump nema nikakve šanse”.

U danima, tjednima i mjesecima koji su slijedili, a u kojima je američki i svjetski liberalni, progresivni i “cool” establishment prolazio kroz stadije bijesa, poricanja, cjenkanja i depresije izazvane Trumpovim predsjedništvom, Silver je marljivo prolazio kroz brojke, slova i statističke analize te pokušavao doznati što je to s predizbornim predviđanjima otišlo tako spektakularno krivo. Odgovora na pitanje zašto su ankete opet išle “u kupe”, a rezultati u “u špade” je mnogo, a Silver se, pokušavajući ih dati, nastojao držati srednjeg puta između komentatora i stručnjaka koji sve objašnjavaju nekim mitskim ruskim hakiranjem i onih koji drže da se sa dosadašnjim “pravilima službe” u anketarskom industriji mogu brisati intimni dijelovi tijela. Silver je, naime, sklon tezi da ankete i nisu toliko “zglajzale”, odnosno da su relativno precizno pogodile odnos dvoje kandidata na nacionalnoj razini, pa tako ukupan postotak Hillaryinih glasova odgovara onim u aketama, nego da je glavni problem njihovo tumačenje, odnosno potpuno ignoriranje institucije elektorskog kolegija i pojedinačnih država, pogotovo onih u od demokrata ignoriranom Rust Beltu koji je Trumpu donio pobjedu.

Silver je tako na kraju na svom blogu konačno objavio svoj zaključak prema kome je fijasko predizbornog predviđanja u stvari bio unaprijed zadan predrasudama pripadnika medijskog, političkog i kulturnog establishmenta koji ne samo da nisu htjeli, nego nisu niti mogli zamisliti Trumpovu pobjedu. Silver je sve to začinio statističkim opservacijama prema kojima su pripadnici novinarske profesije u SAD, a samim time i njeni influenceri, danas podrijetlom, obrazovanjem, društveno-ekonomskim statusom i svjetonazorom daleko uniformniji nego što su to bili prije nekoliko desetljeća. Još je važnije da su zahvaljujući tome što u pravilu pripadaju srednjoj ili višoj klasi, odnosno žive u liberalnim enklavama velikih gradova na američkom Sjeveroistoku, odvojeni ne samo od “malog čovjeka” i njegovih problema, nego i od birača koji ne dijele njihov svjetonazor ili imaju neke malo preče probleme od toga hoće li transrodne osobe u nekoj zabiti moći ulaziti u zahode. Svom tom fenomenu je dodatno doprinijela tzv. medijska konsolidacija, odnosno to što preko 90% svih medija u SAD drži tek šest korporacija, ali i fenomen suvremenih društvenih mreža gdje se želja za lajkovima i retweetovima, odnosno strah od ostracizma, odrazila pretvorila u tzv. “echo chamber” ili “mjehur” odvojen od stvarnosti gdje su se SAD i suvremeni svijet shvaćali onakvim kakvim trebaju biti umjesto onakvim kakvim jesu.

Pri svemu tome je najzanimljivije to što je Silver priznao da to, zapravo, i nije neki naročito nov fenomen. U svom tekstu je izrijekom spomenuo tzv. “sindrom Pauline Kael”, odnosno apokrifnu priču o uglednoj njujorškoj filmskoj kritičarki koja je 1972. godine, zgranuta time što je omraženi republikanac Richard Nixon “počistio” progresivnu demokratsku opoziciju na izborima, navodno izjavila “da to ne može shvatiti, jer nitko koga pozna nije podržavao Nixona”. Na istim izborima je Nixon pobijedio, između ostalog, tvrdeći da predstavlja tzv. “tihu većinu”, odnosno konzervativne birače koji možda nisu imali toliko vremena, sredstava ili sklonosti da na ulicama prosvjeduju poput progresivnih hipija ili pune novinske kolumne poput liberalnih intelektualaca, ali su zato na izborima znali iskazati svoje mišljenje. 2016. godina je pokazala da se stvari, zapravo, i nisu toliko bitno promijenile u nepunih pola stoljeća, bez obzira na sve priče o tehnološkom ili civilizacijskom progresu.

A naravno, to sve ima itekakve važnosti i za Hrvatsku, gdje su se zagovornici priča o liberalno-demokratskom “kraju povijesti” i “nema povratka na staro” suočili s tom istom “tihom većinom” ignoriranje čijih ekonomskih i drugih problema prije ili kasnije dođe na naplatu. Neugodnih iznenađenja, poput par tisuća glasova koja su “rejting efendiju” lišili drugog mandata koji se bio doimao sigurnim poput Hillaryine pobjeda, je bilo, a, kako stvari, bit će ih još više. Možda još više ukoliko bude još nekih, zagovornicima lijevih i liberalnih opcija, dragih, ali u suštini bespotrebnih gesti poput hashtagova #blokirajkolindu. Upravo takvo “signaliziranje vrline” stvara “mjehure” i buduće Pauline Kael koje će na rezultate izbora i referenduma u Hrvatskoj i drugdje gledati kao telad u šarena vrata.

Oglasi

Predizborne koalicije kao nužno zlo

Predizborne kampanje u Hrvatskoj su “zanimljivo” vrijeme kada se, ovisno o tome da li je netko na vlasti ili u opoziciji, odjednom počinje živjeti u utopijskom raju koga mudri državnici neupitnih dostignuća tek što nisu pretočili u stvarnost ili u u paklu iz koga će izdajnici i nesposobnjakovići narod survati u još goru provaliju. To je također i vrijeme kada se po prvi, i za nekoliko godina posljednji put, čuju neke ideje koje će nakon prebrojavanja listića biti uredno zaboravljene poput dosjea u USKOK-ovim ladicama.

Jedna od tih ideja jest i izmjena izbornog zakonodavstva prema kojoj bi se ubuduće trebalo zabraniti predizborno koaliranje stranaka. Nju je iznio Ivo Anić u svom komentaru u kojim ih naziva “bestidnom trgovinom i prijevarom birača“. Riječ je o stavu za koga bi se moglo reći da je prilično popularan u dijelu hrvatske javnosti, barem ako je suditi prema stavovima koji se mogu pročitati na društvenim mrežama. A i ideja nije nova, pa se tako oni koji raspolažu memorijom nešto većom od zlatne ribice i prosječnog hrvatskog birača mog sjetiti kako je nešto slično kao dio svoje referendumske inicijative predložila Željka Markić. I, naravno, samim time da je predložena od strane Željke Markić automatski postala nešto toliko neprihvatljivo da se mora sasjeći u korijenu, što je politički establishment, koristeći strogoću zakonskih odredbi o referendumima, na kraju i uspio učiniti.

Ovaj put je, pak, zamisao o zabrani predizbornih koaliranja daleko više “cool” i može računati na širi raspon lajkanja na Fejsu. Osnovni argument za tu inicijativu se temelji na praksi koja se uvriježila od 2000. godine kada je, zahvaljujući uvođenju čistog proporcionalnog sustava, postalo nemoguće sastavljati jednostranačke većinske vlade, pa je tako i dvostranačje u kojima se na vlasti izmjenjuju HDZ i SDP začinjeno time da sa sobom na vlast dovlače stranke i strančice koje sa njima po nekakvim “normalnim” ideološkim, etničkim ili pretpolitičkim kriterijima nemaju velike veze. Ta je praksa također zaslužna i za to da mnoge od tih stranaka podršku dvjema strankama naplaćuj udjelom u vlasti koji u pravilu nadmaše njihovu podršku u glasačkom tijelu, a što velike stranke prisiljava na dodatno uhljebljivanje svojih vojnika, te dodatno povećanje glomaznog i neefikasnog državnog aparata i s njim vezane kleptokracije.

Anić kao rješenje nudi kombinaciju izbornog zakonodavstva Hrvatskoj neupitne Njemačke, gdje je predizborno koaliranje izričito zabranjeno, kao i Norveške, gdje je izborni prag nešto niži. On bi, prema Anićevoj zamisli, trebao biti 3 posto te tako manjim strankama ponudi nešto malo više mogućnosti da uđu u parlamente bez “prištekavanja” velikima. Njegov prijedlog, na žalost, nije precizirao to da li bi stranke mandate sa lista dobivale samo na državnoj razini ili po izbornim jedinicama, što sa sobom donosi pitanje kako bi se zabrana predizbornog koaliranja odrazila na zastupljenost malih, ali na regionalnoj razini snažnih stranaka, kao i stranaka koje zastupaju etničke manjine (što sa etnički homogenom Norveškom nije slučaj).

Mnogo veći i ozbiljniji problem od nedorečenosti ovog prijedloga jest taj da se time rješava samo dio problema, odnosno da je jednako nedosljedno zabraniti predizborno kao i postizborno koaliranje. Tako su u Njemačkoj, na čiju se praksu Anić poziva, birači CDU već u dva navrata u posljednjih desetak godina prisiljeni gledati kako ta stranka njihove demokršćanske vrijednosti kompromitira velikom koalicijom sa socijaldemokratskom SPD. U Hrvatskoj su, pak, birači nominalno lijevog SDP-a užasnuti time da im se već prije samih izbora priprema nešto slično, odnosno da ta stranka nudi lavovski dio vlasti (a vjerojatno i svjetonazorske orijentacije) demokršćanskom HSS-u u kome će, kako stvari stoje, sjedi Marijana Petir čiji su stavovi kod ideološki najnabrijanije pristaša Milanovićeve stranke izazivaju apopleksiju.

Ta je praksa, pak, prije dosta godina prepoznata kao problem od strane HDZ, i to prije svega na lokalnim razinama, gdje su toj stranci često vlast oduzimale slične “morske” koalicije, bilo predizborne, bilo postizborne. Kao rješenje se ponudio probni balon u obliku zakona koji bi priječio stvaranje “ideološki nekompatibilnih stranaka”. Nije teško pretpostaviti kako se na taj prijedlog reagiralo kao na licemjerni pokušaj očuvanja HDZ-ovog monopola, ali i s mnogo čvršćim argumentima kako je to, zapravo, ograničenje slobode izražavanja i političkog djelovanja nespojivih s modernom demokracijom. Nadalje, kada bi se nekome dala ovlast da pojedine stranke proglašava “ideološki nekompatibilnim” s ovim ili onim, na mala vrata bi mu se dala ovlast da ne samo stranke nego i pojedince proglašava “moralno-politički nepodobnim”, a odatle do uvođenja verbalnog delikta je mali korak iza kojeg slijedi slanje u logore, ako ne i bacanje u jame.

A čak i ako se zabrana predizbornog koaliranja i formalno uvede, to ne znači da predizbornog koaliranja neće biti u stvarnosti. Bilo kroz jeftine trikove kao što su ad hoc pridruživanja stranaka ili stavljanje članova jedne stranke na tuđe liste, bilo kroz činjenicu da velike stranke u svijetu u pravilu funkcioniraju kao predizborne koalicije. To se, na primjer, u današnjoj Britaniji može vidjeti kroz građanske ratove u dviej vodeće stranke – vladajućim konzervativcima gdje su se zakrvili na referendumu pobjednički, ali u stranci manjinski euroskeptici sa većinskim europejcima, te oporbenim laburistima gdje centristički sljedbenici Blairovog Trećeg puta pokušavaju svrgnuti radikalno lijevog Jeremyja Corbyna. Dvostranački sustav SAD, gdje tamošnji politolozi dvije vodeće stranke bez ikakvih primisli nazivaju izbornim koalicijama je još eklatantniji primjer.

Dakle, predizbornih koalicija, ma koliko one dizale živce idealistima koji sanjaju o podjeli Hrvatske na nekakvu “čistu” i “normalnu” socijaldemokratsku ljevicu, liberalni centar i demokršćansku desnicu će uvijek biti. Isto kao što demokracija i sloboda govora jest pravo koje se mora priznati i onima koji ne volite i iznose stavove koji vam se ne sviđaju, tako i predizborno koaliranje predstavlja nužno zlo svake, pa i hrvatske demokracije.

Pet razloga zašto je uspio Brexit

Ako postoji nešto što bi trebalo biti antiteza čuda, odnosno događaj koji je fantastično nevjerojatan, ali umjesto ostvarenja sna izaziva noćnu moru, onda bi to trebao biti ishod referenduma o Brexitu. Barem ako ste pobornik Europske unije i dalje pijete 25 godina servirani “Kool Aid” o tome kako je ona najplemenitje i najgenijalnije dostignuće svjetske povijesti, odnosno rješenje svih hrvatskih, kontinentalnih i globalnih problema. A pod tim pobornicima se podrazumijeva oko 100 % hrvatskih političara, analitičara, opinion makera, umjetnika, glumaca zabavljača i svega onoga što predstavlja domaći establishment. U reakcijama na jučerašnji događaj se od početne nevjerice i poricanja brzo stiglo do stadija bijesa, odnosno iskaljivanja frustracija na britanske birače koji su usudili na tako spektakularan način uništiti nečiji višedesetljetni san.

Taj bijes se možda najbolje odražava kroz naslovnice koje ishod referenduma nastoje objasniti na manihejski crno-bijeli način, odnosno trijumf ruralnog, primitivnog, neobrazovanog, ostarjelog Zla nad urbanim, sofisticiranim, prosvijećenim i mladim Dobrom. Ili, slikovitije rečeno, kao posljedicu toga da su zagovornici izlaska iz EU bili vještiji i beskrupulozniji u eksploataciji neukosti i šovinizma u engleskoj provinciji nego što su zagovornici ostanka u EU bili u stanju apelirati na “cool” europske vrijednosti stanovnika velikih gradova.

Iako će, bez svake sumnje, u sljedećim tjednima, mjesecima, godinama i desetljećima ishod referenduma biti podvrgavan intenzivnim analizama i pokušajima da se pronađe razlog zašto je opcija izlaska odnijela prevagu nad opcijom ostanka, već sada bi se moglo reći da je taj odgovor daleko složeniji. Točnije, Brexit je pobijedio ne zbog jednog, nego zbog kombinacije nekoliko faktora. I to onih koji sami po sebi ne bi bili dostatni da izazovu izlazak.

Ti razlozi, navedeni nasumičnim redoslijedom su:

1) Otočki mentalitet. Za Veliku Britaniju u odnosu na kontinentalnu Europu važi isto ono što važi i za Irsku u odnosu na Veliku Britaniju ili bodule u odnosu na kontinentalnu Hrvatsku. Britanci ili, preciznije, Englezi i Velšani (Škoti su se na ovom referendumu izjašnjavali iz motiva koji s EU nemaju neposredne veze) sebe tradicionalno smatraju kao corpus separatum u odnosu na ostatak Europe. U pitanju je tradicija ništa drukčija od one kada su se Briti smatrali drugačijima u odnosu na svoje keltske suplemenike s druge strane La Manchea, normanski vitezovi par generacija nakon Hastingsa drugačijim u odnosu na francuske, a anglosaski pravnici stvorili pravni sustav Common Law suštinski drugačiji od na rimskom pravu temeljenog kontinetalnog pravnog sustava. Birači su Brexitom jednostavno poručili ostatku Europe da se smatraju drugačijim, da to vole i žele ostati i da je s takvom tisućljetnom tradicijom bilo nespojiva europska jednoobraznost na kojoj su inzistirali briselski eurokrati.

2) Višedesetljetna akumulacija nezadovoljstva s EU. Farage i družina zasigurno jesu koristili jeftini populizam i šovinizam kako bi na svoju stranu doveli većinu birača, ali se, zapravo, i nisu trebali pretjerano truditi. U Britaniji je oduvijek dio stanovništva bio nezadovoljan britanskim položajem u EU, ali je sve do početka 1990-ih taj dio predstavljao manjinu. Tek kada su sjećanja na pred-europsko doba ranih 1970-ih počela blijediti, a dostignuća poput slobodnog protoka roba, ljudi i kapitala postala dio banalne i samorazumljive svakodnevnice, stvorila se percepcija kako su neugodnosti i štete vezane uz Britaniju u EU daleko veće od koristi. Taj je proces u mnogo čemu započeo 1992. godine, kada je izglasavanje Maastrichtskog ugovora, s kojim je EU transformirana u državnu zajednicu polufederalnog tipa koincidiralo s burzovnim špekulacijama i katastrofalnim padom funte. Ne iznenađuje da je sljedeće godine osnovao UKIP koji će se, usprkos niza neuspjeha i promašaja, uspjeti odlijepiti s redikulske margine i na kraju postići donedavno nezamislivo dostignuće kojim je ispunio svoju svrhu postojanja. A to ne bi uspio da se nezadovoljstvo koje mu je davalo prvo simpatije, a potom glasove, nije akumuliralo, kao i da tome svoj doprinos nije dala i globalna recesija s kraja 2000-ih, od koje se možda odavno oporavio yuppiejvski londonski City, ali ne i engleska provincija. To nezadovoljstvo se, pak, zbog specifičnosti britanskog izbornog sustava koji preferira konzervativno-laburističko dvostranačje, nije moglo izraziti na izborima (pa su tako prošle godine mnogi ukipovci “taktički” glasali za Cameronove konzervativce kao manje zlo da im ne propadne glas). S referendumom je bio sasvim drugi slučaj – tu se nezadovoljstvo izrazilo na najiskreniji, najneposredniji i sa pro-europskog stajališta devastirajuće efikasan način.

3) Samozavaravajući život proeuropske elite u londonskom “mjehuru”. Dok je referendum britansko stanovništvo oštro podijelio, u redovima establishmenta – ekonomskog, kulturnog, političkog – vladao je gotovo potpuni konsenzus o nužnosti ostanka Britanije u EU. Taj se konsenzus, međutim, ne samo održavao nego i hranio time da su svi njegovi pripadnici imali i osobnih razloga podržati status quo koji im je omogućavao lagodan život, ali ih također štitio od negativnih posljedica ostanka Britanije u EU. To je, pak, stvorilo svojevrsno stakleno zvono ili “mjehur” u kome su argumenti za ostanak bili samorazumljivi, ali oni izlazak potpuno neshvatljivi i nepojmljivi. Ne iznenađuje, stoga, što je opcija “ostanka” sve do posljednjeg trenutka smatrala da je opcija “izlaska” u najboljem slučaju malo prenapuhani prosvjedni glas, odnosno da će britansko stanovništvo doći pameti. Kada se to nije dogodilo šok je bio nalik onome zaslužnom za sindrom Pauline Kael, odnosno nevjericu njujorških liberalnih intelektualaca da bi 1972. godine itko mogao glasati za republikanskog predsjednika Nixona (koji je na tadašnjim izborima imao spektakularan uspjeh) s obzirom da “nitko u njihovim krugovima ne glasa za Nixona”. Kako protivnik nije bio shvaćen ozbiljno, tako je i kampanja za “ostanak” bila neozbiljna te se svodila na izrugivanje i sprdnju, izazivajući suprotnu reakciju s kobnim posljedicama.

4) Škotsko taktiziranje ili nezainteresiranost. Jedna od najčešćih tvrdnji kojima se protivnici Brexita izvan Britanije tješe jest taj da će najvjerojatnije dovesti do raspada Ujedinjenog Kraljevstva, s obzirom da je Škotska uvjerljivo glasala za ostanak u EU i ostala u manjini, a što aktualnim čini novi referendum o nezavisnosti. A rezultat u Škotskoj je onima koje zanima takav razvoj događaj bio idealan – s jedne strane izrazito određenje za “ostanak”, a s druge strane niska izlaznost (daleko niža nego na referendumu o izlaznosti) koja više nije mogla nadoknaditi zaostatak u Engleskoj i Velsu. Netko ciničan ili sklon teorijama zavjere bi rekao da je vladajuća Škotska nacionalna stranka na ovaj ili onaj način izmanipulirala takav rezltat.

5) Vremenske neprilike. Povijest nas uči da je na ishod nekih od najvažnijih vojnih ili drugih okršaja ključno utjecalo vrijeme. U slučaju jučerašnjeg referenduma to je bila kiša koja je nemilice padala po Londonu i južnim dijelovima Engleske, i to upravo onima u koje su se najviše ufali zagovornici “ostanka” te gdje je za uspjeh njjihove opcije trebala što veća izlaznost. London je, kao što se očekivalo, listom bio za “ostanak”, ali je očito preveliki broj londonskih pristaša “ostanka” smatrao da se izlazak na birališta pod kišom ne isplati, pogotovo ako su sve vodeće ankete sugerirale da je gotova stvar. Na sjeveru Engleske, gdje je bila najveća podrška za “izlazak” vrijeme je bilo lijepo.

Vjerojatno postoji još nekoliko važnih faktora koji su doveli do Brexita, ali ovih pet će danas biti dovoljno za razmišljanje.

(Ne)rado ide Hrvat u vojnike

Jedna od stvari kojima nova hrvatska vlada zabavlja javnost i dodatno potpiruje plamen tinjajućeg verbalnog (i potencijalno onog pravog) građanskog rata je inicijativa za ponovno uvođenje obveznog služenja vojnog roka. Iako nije riječ o pitanju koje je, barem u neposrednoj budućnosti, vezano uz opstanak ili opći karakter hrvatske države, slično kao i ustaško-partizanske priče, je izazvalo predvidljive reakcije i oštre podjele na dva prepoznatljiva bloka.

Na jednoj strani je blok izbornih gubitnika koji nominalno pripada ljevici, i koji u ponovnom slanju mladića u uniformu vidi samo jedan aspekt nove konzervativne revolucije, brutalno gaženje ljudskih prava i još jedan vid regresije u mračnu pred-eurounijsku i pred-NATO-vsku prošlost. Na drugoj strani vladajući desničari kroz povratak vojnog roka vide još jednu priliku za povratak Hrvatske njenim “narodskim” korijenima, odnosno nastavak čišćenja od svega što je anacionalno, a što uključuje ne samo jugoslavenstvo i komunizam, nego i nekakav kozmpolitanski pacifizam koji će od sinova i unuka kršnih pobjednika Domovinskog rata napraviti slabiće i “tetkice” koji neće biti u stanju čuvati dvije nacrtane ovce na zidu, a kamoli braniti zapadnu civilizaciju i biti antemurale christianitatis.

Kao i u mnogim sličnim slučajevima, ako se iz cijele priče izbaci ideologija i na njoj temeljena plemensko-klijentelistička određenja, ključni argumenti za i protiv povratka vojnog roka se mogu svoditi na brojke i slova, odnosno, da budemo precizniji, novac.  Goran Vojković je u jučer objavljenom tekstu na index.hr detaljno elaborirao stav prema kome ponovno uvođenje vojnog roka, najblaže rečeno, nije najbolja ideja. Hrvatska se, kako navodi Vojković, već prije nekoliko godina opredijelila za novi, moderniji koncept nacionalne obrane koji se temelji na NATO-vskim standardima i gdje se daleko veći naglasak daje na kvalitetu nego na kvantitetu. Hrvatskoj je u tom slučaju daleko adekvatnije imati malu, ali profesionalnu vojsku koja se sastoji od vrhunski opremljenih i obučenih profesionalaca, nego od gomile vojnih obveznika koji će u pravilu biti slabije opremljeni, obučeni i, što je najvažnije, manje efikasni i u pravilu beskorisni kada se suoče s neprijateljem koji je od njih bolje opremljen ili motiviran. A čak i ako kojim slučajem hrvatski vlastodršci odluče ignorirati stručna mišljenja o prednosti profesionalne nad obvezničkom vojskom, ostaje “maleni” problem da za potonju novca nema. Oružane snage Republike Hrvatske, čak i nakon što su kadrovski svedene na minijaturu u usporedbi s ratnim danima, dan-danas jedva održavaju pretpotopnu opremu prije četvrt stoljeća naslijeđenu od JNA te, iako je planovima predviđeno da se svake godine za vojsku obuči 2000 dragovoljaca, to može učiniti za njih 500. Svako nastojanje da se stvari po tom pitanju ozbiljno promijene bi zahtijevale daleko veći budžet za obranu, koji bi ili ionako kataklizmičku situaciju s državnim financijama učinio još gorom, ili uzrokovao masovno rezanje mirovina, izdataka za zdravstvo i socijalu, a samim time i potencijalne sigurnosne probleme daleko veće od nekakvog wannabe vanjskog agresora.

Vojkovićeva analiza, međutim, u obzir ne uzima jednu prilično neugodnu činjenicu vezanu uz pitanja rata i nacionalne obrane; riječ je u oblastima javnog djelovanja gdje nekakve dugoročne strategije i planovi rijetko preživljavaju sudar s novim okolnostima. Pa čak i pitanje novca postaje sekundarno u usporedbi s pitanjima o kojima doslovno ovisi opstanak države. Tako 1991. godine nitko nije postavljao previše pitanja koliko bi stvaranje, popunjavanje i opremanje Hrvatske vojske moglo koštati i može li Hrvatska to sebi uopće priuštiti. Iako su mnogi od odgovora na ta pitanja, pogotovo onih kojih se tiču sumnjivih poslova sa sumnjivim tipovima koji će postati standardna procedura i u nekim mirnodopskim aktivnostima, Hrvatskoj u poratnim godinama stvorili mnoge nepotrebne probleme, većina ljudi danas smatra da je tada utrošen novac na kraju balade ipak ispunio svoju svrhu. Iako se čini malo vjerojatnim da će se Hrvatska ponovno naći pred iskušenjima kao početkom 1990-ih, neke ozbiljne neugodnosti se ne jednostavno ne smiju isključiti. A to uključuje i situacije u kojoj bi Hrvatska bolje prošla da na raspolaganju ima nešto malo više mladića koji, kada im netko u ruke stavi “kalašnjikov” i traži da promijene okvir, neće u njega buljiti kao telad u šarena vrata.

Još jedan argument, koji se vrlo rijetko koristi u raspravama o vojnom roku, se tiče i o tome da služi nekim svrhama koje ne moraju nužno biti obrambene prirode. Vojni rok bi, da se razumijemo, za gotovo svakog ročnika, predstavljao izuzetnu neugodnost, čak i u onim najblažim varijantama koje bi oni i koji nisu veterani JNA iz štipske kasarne proglasili operetskim. No, s druge strane, upravo bi im ta i brojne druge neugodnosti, obično vezane uz napuštanje roditeljskog doma, suočavanje s disciplinom i često nemilosrednim svijetom odraslih, pomogla da se bolje pripreme na razne druge neugodnosti koje ih čekaju u životu. Možda bi to bilo najblagotvornije za brojne današnje intelektualce i opinion makere, koji možda ne bi danas živjeli u svakojakim mjehurima i kulama od bjelokostima da su par mjeseci svog života bili prisiljeni provesti i pri tome često morali biti subordinirani ljudima čiji su svjetonazor, opća kultura i obrazovanje bitno različiti od njihovih. A onda možda ne bi ni bilo tako tragičnog raskoraka između Hrvatske kakvu njena elita zamišlja i njen narod želi i Hrvatske kakva uistinu jest.

Švedski, a ne model

Unutrašnjost studentskog doma u Švedskoj (izvor: Wikimedia Commons)

Ukoliko dovoljno dugo pratite rasprave na hrvatskim internetskim forumima i komentarima članaka na portalima, velika je vjerojatnost da će prije ili kasnije, uz tradicionalni ustaško-partizanski sukob, iskrsnuti i vječna debata između zagovornika kapitalizma i socijalizma. U tom slučaju je isto tako izvjesno da će jedan od sugovornika kao jedan od argumenata potegnuti Švedsku i njen “model”.

To će se dogoditi u najmanje dva oblika. Prvi će biti onaj u kome će lijevo orijentirani sugovornik reagirati na tvrdnje dežurnih desničara kako socijalizam ne funkcionira, odnosno kako njegova u primjeni u praksi redovno dovodi do praznih polica u trgovinama, zategnutih remena, hladnih stanova i, u krajnjem slučaju, gladi i genocida. Kao dokaz da socijalizam ne mora uvijek dovesti do tih fenomena će se navesti Švedska, kao država koja je po svojem ustrojstvu socijalistička, a svojim građanima je svejedno pružila mir i blagostanje o kojem čak i građani nekih razvijenih kapitalističkih država mogu samo sanjati. Druga, nešto rjeđa prigoda u kojoj se poteže švedski argument je ona u kojoj sugovornici postanu iziritirani ekstremnim stavovima zagovornika kapitalizma i socijalizma te upravo Švedsku navode kao nekakav srednji put, odnosno zdravorazumski kompromis koji je preuzeo sve najbolje od oba društveno-ekonomska sistema.

Teško bi se reklo da švedski argument nema osnove. Nije u pitanju samo desetljećima građena reputacija Švedske kao u društvenim pitanjima najnaprednije, najprosvjećenije i “najevropskije”, odnosno najprosperitetnije evropske zemlje. O snazi švedskog modela možda najbolje svjedoče aktualni događaji, kada je rijekama afričkih i azijskih useljenika koji opsjedaju Evropu upravo ta sjeverna zemlja uz Njemačku najidealnija moguća destinacija, i gdje se, u pravilu s opravdanjem, mogu nadati da će uživati civilizacijske i druge blagodati na način i u opsegu koji nije zamisliv nigdje drugdje.

Kada se sve to uzme u obzir, može se postaviti jedno zanimljivo pitanje. Zašto je švedski model samo švedski, odnosno, ako Švedska predstavlja utopijski uzor moderne države i društva, zašto taj uzor nitko nije pokušao slijediti? Zašto nitko nije pokušao prepisati švedski ustav, zakone i propise, odnosno uvoditi švedsku teritorijalnu organizacije, obrazovni sistem, institucije socijalne države i slično?

Slikoviti odgovor na to pitanje bi mogli dati škole, bolnice i druge javne zgrade koje su se u Hrvatskoj, ostatku Jugoslavije i susjednim zemljama gradile u drugoj polovici prošlog stoljeća, odnosno u vrijeme kada je nagli i dotle nezapamćeni rast ekonomske aktivnosti poslije Drugog svjetskog rata doveo do intenzivne graditeljske aktivnosti. Njihovi arhitekti su bili pod snažnim pritiskom da stil takvih zgrada bude odraz ne samo novog prosperiteta, nego i svojevrsne modernosti. Skandinavski dizajn i skandinavska, a prije svega švedska arhitektura, su tu bili popularan uzor; u slučaju SRH i SFRJ je to imalo i ideološku dimenziju, jer su se moderne zgrade po švedskom uzoru smatrale i svojevrsnim odrazom nekakvom švedskog socijalizma, odnosno nečega što je tadašnjem režimu trebalo biti barem malo bliže od “čistih” zapadnih kapitalističkih uzora.

Većina takvih “švedskih” zgrada je izgledala i još uvijek izgleda prilično impresivno. Međutim, dojmovi bi prestali biti pozitivni kada bi netko u tim zgradama pokušao živjeti, raditi, učiti i liječiti se. Barem u onim proljetnim ili ljetnim mjesecima kada bi zapekao “zvizdan”, a onima koji bi se našli u takvim zgradama bilo u pravilu daleko neugodnije nego onima koji bi negdje vani uživali u hladu. Razlog je, dakako, bio u velikim, prostranim prozorima koji su bili dizajnirani tako da u prostorije donesu ne samo što je moguće više svjetlosti nego i topline. A što se, dakako, u situacijama kada bi topline bilo više nego što je uobičajeno, izazivalo efekt staklenika.

U samoj Švedskoj, pak, takav dizajn nije predstavljao problem. Naprotiv, bio je itekako smislen i koristan, s obzirom da je riječ o zemlji čije sjeverne geografske širine klimu čine hladnom, dane tokom zime kratkim, te gdje su prostrani prozori koji upijaju maksimalnu količinu sunčevih zraka dobar način da se maksimalno akumulira svjetlo i toplina, odnosno smanje troškovi grijanja.

Na južnim geografskim širinama, pak, takvo rješenje nema smisla, odnosno predstavlja tek skup ukras ili simbol čije je negativne posljedice tek djelomično otklonilo uvođenje klima-uređaja.

Priča o školama u švedskom stilu daje jasnu poantu da neke stvari koje vrlo dobro funkcioniraju u Švedskoj jednostavno neće funkcionirati u drugim zemljama, i to iz banalne činjenice što su bile ispočetka prilagođene klimatskim i drugim okolnostima. Ista se stvar može reći i za zakone i društvenu organizaciju. Švedski model funkcionira u Švedskoj zato što je prilagođen švedskim prilikama; u pitanju nije samo klima, odnosno kultura, etnička homogenost, ali i protestantska etika koja pogoduje kako duhu kapitalizmu, tako i umjerenijim oblicima socijalizma, nego i specifične povijesne okolnosti. Šveđanima je tako bilo daleko lakše stvarati utopiju s obzirom na to da su u 20. stoljeću izbjegli oba svjetska rata, a čak su i u Hladnom ratu sačuvali nominalno neutralnu poziciju koju su itekako znali iskoristiti na diplomatskom i vanjskotrgovinskom planu.

Pokušaj preslikavanja švedskog modela na zemlje kod kojih takvih faktora nema bi, u najboljem slučaju, doveo do razočaravajućih rezultata, a u onima najgorima donio više štete nego koristi. Zato kada netko koristi Švedsku kao argument, ne bi je trebao spominjati kao nekakav model, odnosno čudesni lijek za sve političke i ekonomske bolesti današnjeg svijeta. Ukoliko netko priču o švedskom modelu shvati previše ozbiljno i pokuša je na silu sprovesti u praksi, doći će do istih rezultata kao svi oni koji su od plemenitih ideja o slobodi i socijalnoj pravdi došli do giljotina i gulaga.

Politika gađenja

3704385720_e03afb6cb4_zGoran Vojković je danas napisao tekst u kojem izražava podršku inicijativi index.hr, odnosno peticiji kojom se od Hrvatskog sabora traži donošenje zakona kojim bi se legalizirala marihuana. U njemu se također na prilično dobar, iscrpan ali i razumljiv način iznose ključni argument u prilog tog poteza. Riječ je o argumentima koji su se spominju već godinama i koje gotovo u potpunosti prihvaća i autor ovih redova. Jednostavno rečeno, kada se zbroje i oduzmu svi razlozi zbog kojih bi trebalo, odnosno ne bi trebalo legalizirati marihuanu, hladan i objektivan zakljućak može biti jedino taj da održavanje postojećeg režima – prema kome posjedovanje, konzumacija i trgovanje marihuanom i njenim preparatima sa sobom povlači kaznenopravne i druge sankcije – Hrvatskoj, kao i manje-više svakoj drugoj državi i njenim građanima čini daleko više štete nego koristi.

Vojković u svom tekstu, navodeći razne apsurde do kojih dovodi postojeće stanje, postavlja pitanje zašto je kriminalizacija marihuane još uvijek na snazi.

Odgovor na to pitanje, međutim, više ne ulazi u sferu racionalnog promišljanja koje bi vagalo medicinske i ekonomske argumente. Riječ je o fenomenu kulturnog rata, odnosno sukobu koji svoj korijen ima iracionalnim i, van konteksta suvremene politike teško shvatljivim, podjelama na “nas” i “njih” koji se temelje i održavaju na često sasvim neutemeljenim predrasudama, ali, što je daleko češći slučaj, dubokoj antipatiji i gađenju.

Otpor legalizaciji marihuane, koji u pravilu dolazi iz konzervativnih krugova, se obično argumentira brigom za očuvanje nekakvih “tradicionalnih vrijednosti”, odnosno “duhovnog”, ali i fizičkog zdravlja nacije i/li društva. U stvarnosti opasnost i po jedno i po drugo svoj izvor ima negdje drugdje, a marihuana i njeni pušači u pretvaranju neke dotada “zdrave” zemlje u “bolesnu” u svemu tome imaju jednu od sporednijih uloga. Međutim, pušač marihuane u svemu tome služi kao snažan simbol, odnosno izaziva duboko gađenje kao oličenje svega onoga što nije “pristojno” i “odgovorno”. Tome nimalo ne pomaže ni pola stoljeća stvarana, iako danas sve manje opravdana, kulturna paradigma prema kojoj pušenje marihuane predstavlja nekakvu anti-establishmentsku pobunu. Za mnoge konzervativce, koji bi u nekim drugim slučajevima bili spremni prihvatiti zdravorazumski argument, zamisao da se u ovom slučaju popusti nečemu “cool” i liberalnom izgleda poput izdaje, pa tako legalizacija marihuane predstavlja bojište na kome nisu spremni popustiti ne pedalj.

Konzervativci, odnosno desničari, nisu jedini koji su pogođeni istim fenomenom. On se u brojnim primjerima može pronaći i na lijevoj obali rijeke, među istim onima koji se vole hvaliti kako su “napredni” i “prosvijećeni”. Jedan od takvih, pomalo bizarnih primjera, zbio se nedavno u Velikoj Britaniji kada je konzervativni premijer David Cameron doživio neuspjeh u pokušaju da ukine zakon kojm se zabranjuje lov na lisice, a koji je pod Tonyjem Blairom bila donijela laburistička vlada. Zabrana je donešena pod pritiskom ekoloških grupa i boraca za prava životinja, ali pravi motiv nije bila zaštita životinja, nego osjećaj gađenja koji je kod urbanih lijevih intelektualaca izazivao prizor u crveno odjevenih jahača koji simboliziraju prevladanu tradiciju, a još više ruralne krajeve Engleske gdje laburisti na izborima uvijek prolaze kratkih rukava. Pri tome se uopće nije obaziralo na to da je riječ  o tradicinalnom i kroz stoljeća relativno uspješnom reguliranju populacije divljih životinja, odnosno jedna od metoda zaštite peradi i stoke na farmama od napasnika. Cameronov pokušaj da progura ukidanje zabrane je, pak, torpedirala Škotska nacionalna stranka, iako se zakon odnosio isključivo na Englesku, a ne na Škotsku gdje je zabrana trebala ostati na snazi; škotskim nacionalistima je lov na lisice izazivao gađenje kao simbol kulture južnih susjeda.

Na sličan način bi se mogao objasniti fenomen u SAD gdje je zalaganje za ograničenje ili zabranu posjedovanja vatrenog oružja najizraženije upravo kod urbanih intelektualaca iz više klase, odnosno ljudi koji se u svom životu obično nikada nisu iz prve ruke upoznali sa oružjem, a još manje bili njegove žrtve. I ovdje, pak, ne važe nekakvi racionalni argumenti prema kojima je stopa kriminaliteta, odnosno ubojstava vatrenim oružjem, daleko viša u velikim gradovima gdje, u pravilu, važe stroža pravila o posjedovanju; kao što to da se najžešći zahtjevi za zabranu odnose na tzv. “jurišne puške”, iako se većina ubojstava počini običnim”pištoljima. Prava meta zahtjeva za zabranu oružja su prije svega zadrti “rednecksi” iz ruralnih krajeva gdje lov predstavlja omiljeni način razonode, a individualizam i odbacivanje državne regulative predstavlja sve suprotno  od “cool” progresivne idelogije.

Prilikom pokušaja da se neki od tih vječnih kulturnih ratova okonča, ili barem smiri na nekakvu civilizacijski prihvatljivu razinu nakon koje neće služiti kao izgovor za ignoriranje mnogo važnijih ekonomskih i sličnih problema, osjećaj gađenja bi se uvijek morao uzimati u obzir. Svatko tko u njima želi suprotnu stranu privući nekakvim argumentima morat će se dodatno potruditi, odnosno iskoristiti barem najelementarnije osnove psihologije kako bi to gađenje nastojao koliko-toliko ukloniti. U slučaju legalizacije marihuane bi ustručavanje da se njeni protivnici nazivaju intelektualno infeirornima, odnosno pokušaj da se tom protivljenju da kakav-takav racionalni okvir, bi mogao biti korak u pravom smjeru.

Zadovoljština za hrvatskih 33,33 %

O onome što se jučer dogodilo u Grčkoj će se vjerojatno dugo raspravljati, a izgledno je da će još duže vrijeme proći prije nego što se potpuno iskristaliziraju dugoročne posljedice. No, gotovo potpuno je sigurno kako je u pitanju jedan od onih događaja nakon kojih se voli govoriti da “stvari više nikada neće biti iste”.

To bi se moglo govoriti u Hrvatskoj, prije svega zato što je ishod grčkog referenduma, isto kao i događaji koji su mu neposredno prethodili, srušili temelje hrvatske političke paradgime. A ona je uključivala stav, koji se smatrao neupitnom istinom, da je ulazak Hrvatske u Europsku uniju predstavlja rješenje svih hrvatskih problema, odnosno da se svatko tko to dovodi u pitanje u najboljem slučaju predstavlja marginalni relikt prošlosti koga će brzo pregaziti parni valjak povijesnog napretka. Čak i ako, kao što je to bio slučaj s nekim drugim referendumom, predstavljaju oko 33,33 % stanovništva Republike Hrvatske. Glas svih tih ljudi ne vrijedi niti je vrijedio ništa, čak ni kod slatkorječivih intelektualaca koji u svakoj drugoj prilici vole tvrditi da poštovanje manjina predstavlja ključni element demokracije. Svi oni ne samo kao da nisu glasali, nego kao i da nisu postojali; nitko ih ne predstavlja u Saboru, nitko ih ne poziva u TV-emisije niti će itko, barem javno, pokušati hvatati njihove glasove kada se uskoro za fotelje budu ponovno natjecale dvije vodeće stranke. A referendum temeljem koga je Hrvatska postala članica EU će se, ako ga se već ne može izbrisati iz kolektivnog sjećanja, nastojati strpati na najopskurnije stranice povijesnih udžbenika.

Među tih ignoriranih i zaboravljenih 33,33 % je vjerojatno određen, a možda i ne tako mali broj, koji je  proteklu večer, kada su počeli stizati rezultati iz Atene, imao veliki osmjeh na licu.

A to je i u većini slučajeva imalo malo ili uopće nije imalo neke veze s ideologijom Syrize, Ciprasa i Varufakisa, odnosno argumentima s kojima su grčki birači uvjerljivo odabrali opciju “oxi”. Teško je zamisliti da bi prosječni hrvatski pristaša opcije “protiv” imao nešto zajedničko s neomarksističkim ljevičarim i zagovornicima imigrantskih i LGBT prava, čija se ekonomska i financijska politika, pogotovo u svjetlu Varufakisove ostavke, čini ne baš najbolje promišljenom ili dosljednom. A još je to teže zamisliti kada se u obzir uzme da Cipras i družina se još uvijek nisu usudili govoriti ne samo o izlasku Grčke iz Europske unije, nego i prijeći čak i tako plitak Rubikon kao što je grčki izlazak iz eurozone.

Razlog zbog koje se “oxi” dočekuje s oduševljenjem je u tome što su događaji u Grčkoj jasno u paramparčad razbila dogmu o svemoći i nepogrešivosti Europske unije, odnosno i posljednjeg koliko-toliko razumnog i objektivnog promatrača trebala uvjeriti da je ona propali ili barem teško bolesni projekt.

EU je javnosti bila prodana kao nešto što bi njenim građanima trebao donijeti novu razinu blagostanja, pravne države i ljudskih sloboda, odnosno mir i bratstvo među njenim stoljećima zakrvljenim nacijama. Teško je, pogotovo s obzirom na traumatična iskustva u prošlom stoljeću, a pogotovo ona na onim prostorima u 1990-im, osporiti da je EU u tom smislu, barem neko vrijeme, koliko-toliko postigla svoj cilj. Međutim, svaka, pa i najplemenitija, ideja, ima u sebi potencijal da se, pogotovo kada netko na njoj sagradi ideološku dogmu, pretvori u svoju suprotnost, odnosno da stvori više i ozbiljnije probleme od onih koje je njena primjena trebala riješiti. U ekstremnim slučajevima takve ideje dovode do giljotine ili gulaga, a u nekim, kao što je slučaj s EU, do globalne ekonomske krize i potkopavanja svega onoga što se donedavno smatralo zapadnom civilizacijom.

Prije samo desetak godina se Europska unija veličala kao najuspješnije i najveličanstvenije političko dostignuće u ljudskoj povijesti, a njeno političko-ekonomsko uređenje pod parolom tzv. “europskog sna”, pogotovo kada je u Bijeloj kući sjedio Bush, kao alternativa “američkom snu”. Danas parole o “europskom snu” zamjenjuju tvrdnje o europskoj noćnoj mori. EU je umjesto blagostanja cijelim generacijama, pogotovo onim najmlađim, donijela ništa drugo do siromaštvo, nezaposlenost i potpunu besperspektivnost. Umjesto ravnopravne zajednice koja je nadišla prošlost, EU je postala mjesto razdora gdje se, slično kao u jednoj balkanskoj krčmi prije nego što se ugasilo svjetlo, u političkim raspravama sve češće spominju leševima napunjene jame i nerašćišćeni ratni računi, a donedavno progresivni zagovornici “cool” kozmopolitanskog multikulturalizma na sjevernim koordinatama odjednom grme protiv “lijenih, lažljivih i nezahvalnih južnjaka” koji su, slučajno ili ne, nešto tamnije boje kože.

U slučaju Grčke su sjevernjaci koji govore o korupciji, desecima milijardi eura nenaplaćenih poreza i na sjevernjačkom novcu temeljenom “slatkom životu” možda u pravu. Ali ono što se u posljednjih pet godina tako često spominje, nije bilo ništa bitno drukčije ni ranije. Ako je EU uistinu tako genijalna politička tvorevina, i ukoliko u Bruxellesu uistinu sjede najumniji i najsposobniji ljudi koje su rodile majke na ovom kontinentu, ne bi li sve to nekako uspjeli otkriti barem pet ili deset godina ranije? EU, za koju se voli govoriti da je jedina stvar koja “problematične” zemlje na istoku i jugu može “dovesti u red”, je u slučaju Grčke imala gotovo tri i pol desetljeća da to učini. A nije.

Znači, ako stvar s Grčkom nije u redu, s EU je stvar daleko gora. Bez obzira kakve krajnje posljedice referenduma u Grčkoj bile, ona najvažnija je ta da se više nitko ne može ignorirati činjenicu da je, slično kao kod stvaranja jednog drugog državnopravnog projekta, “lajbek bio pogrešno zakopčan”.

Quod licet Jennero non licet Dolezalae

Posljednjih dana je bilo prilično zanimljivo vidjeti kako se pitanje identiteta ili, preciznije, pripadnosti određenoj društvenoj grupi u kontekstu tzv. politike identiteta, tretira na, najblaže rečeno, nedosljedan način kada su u pitanju društvene grupe koje se nalaze na različitim razinama hijerarhije političke korektnosti.

Primjer za taj fenomen je dao slučaj Rachel Dolezal, aktivistice za građanska prava Afroamerikanaca, koja je postala svjetski poznata zbog toga što godinama tvrdi da je Afroamerikanka, tj. crnkinja, iako su oboje njenih roditelja bijelci. Reakcije na to otkriće su, kako u američkoj, tako i u svjetskoj javnosti, bile predvidljivo negativne. Dolezal je postala predmet sprdnje, a to je, zapravo, još i blaža reakcija u usporedbi s onima koji su je proglašavali “prevaranticom” koja na osnovu svog lažnog “afroameričkog” statusa dobiva prestižne društvene i javne funkcije, odnosno novac, te licemjerom i parazitom koji iskorištava stvarnu patnju onih koji imaju više razloga da se smatraju crncima, te konačno, onih koji – kao što je to čest slučaj u ovakvim situacijama – ozbiljno sumnjaju u njenu psihičku poremećenost.

Slučaj Rachel Dolezal je zanimljiv ne samo zbog toga što je dao novu i bizarnu perspektivu stanju rasnih odnosa i standardima “političke korektnosti” u SAD, nego i zbog toga što dolazi nedugo nakon što je u jednom sličnom slučaju reakcija na nečiju drastičnu promjenu vlastitog identiteta bila sasvim drukčija.

Naime, Bruce Jenner, bivši američki olimpijski pobjednik, mlađoj javnosti poznat kao nominalni patrijarh Kardashian, se nedavno pojavio na naslovnici časopisa Vanity Fair odjeven i našminkan kao žena, praćen naslovom “Zovite me Caitlyn”. Američka i svjetska javnost ne samo da ga je poslušala i počela zvati “Caitlyn”, nego i slaviti kao simbol borbe za prava LGBT osoba. Uz panegiričke izljeve podrške, kojima se pridružio i predsjednik Obama, a zajedno sa njim i gotovo svaki relevatni celebrity iz svijeta showbusinessa na cijelom globusu, je isto tako išla i nevjerojatno žustra kampanja gdje su internetski borci za iskorjenjivanje društvene nepravde i ispravljanje krivih Drina svakoga tko bi posumnjao u tvrdnje Caitlyn Jenner o njenom spolu proglašavali transfobičnim gadom čiju herezu, ako je potrebno, treba iskorijeniti i u tu svrhu posebno dizajniranim Twitter-botovima. I pri tome, dakako, nikoga od poklonika kulta Svete Caitlyn ne muči to što se Caitlyn, barem po onome što se dosad zna, u službenim dokumentima još uvijek vodi kao Bruce, te što još uvijek nije (a prema vlastitim riječima nema ni namjeru) kirurškim putem odstraniti izvjesne anatomske detalje koji je identificiraju kao muškarca.

Nitko ne spori da je tretman koji je Bruce/Caitlyn danas dobila jedan od ključnih pokazatelja koliko su se društvene norme i shvaćanja promijenile u zapadnom svijetu, barem u onom dijelu koji se voli smatrati “cool” i prosvijećenim. Da je Bruce sličnu tvrdnju izrekao prije 10 ili 20 godina, reakcije bi bile istovjetne onima koje su se nedavno sručile na Rachel Dolezal. Bruce bi još uvijek bio Bruce, a “Caitlyn” bi ga nazivali u navodnicima; bio bi predmetom poruge, optužbi za prevaru i špekulacija da je u pitanju neki ozbiljan psihički poremećaj.

E, sada se postavlja pitanje zbog čega za Brucea/Caitlyn važi jedan, a za Rachel Dolezal važi drugi standard. Ako se za rod/spol tvrdi da je u pitanju “društvena konstrukcija”, odnosno da ona s nekakvom biologijom i anatomskim detaljima nema niti bi trebala imati veze, zašto se isti standard ne bi mogao primjenjivati i na rasu?

Moguće je zamisliti da Rachel Dolezal, čak i ako je svjesna toga da nije crnkinja niti nema afroameričko podrijetlo, duboko u sebi vjeruje da je Afroamerikanka, da se osjeća kao Afroamerikanka i identificira s Afroamerikancima i njihovom kulturom. I to sve osjeća s istim onim intenzitetom koji mnoge muškarce “zarobljene u tijelu pogrešnog spola” tjera da se šminkaju, nose perike i žensku odjeću, uzimaju hormone i na kraju stavljaju svoju “opremu” pod kiruški nož.

Ili, da spomenem neki primjer s ovih prostora, svi oni koji su zbog jednog telegrama spremni Nikolu Teslu proglasiti Hrvatom bi barem trebali uzeti u obzir da je Rachel Dolezal, koja je to izrazila daleko eksplicitnije i u to uložila daleko više napora, na kraju balade ipak crnkinja.

Međutim, to se najvjerojatnije neće dogoditi. Barem ne u bliskoj budućnosti i barem ne dok takva nedosljednost u razdvajanju osobne fikcije i objektivne stvarnosti nema podlogu u nečijim političkim i ekonomskim interesima. Inzistiranje na pravima trans-osoba se treba prvenstveno gledati iz unutarnjopolitičkog konteksta SAD, odnosno shvatiti kao sredstvo kojim Demokratska stranka ili tzv. progresivna “cool” ekipa salonskih ljevičara diže živce i trolira sada sve izoliraniju i demoraliziraniju konzervativnu desnicu. A i izlaženje transrodnim osobama u susret je – s izuzetkom inzistiranja na posebnim javnim zahodima – prilično jeftino i u praksi se odnosi na ne baš previše značajnu manjinu unutar LGBT manjine. Crnaca, odnosno Afroamerikanaca ima daleko više i, kao što pokazuju rezultati nedavnih izbora, o njihovom izlasku ili neizlasku na birališta ovisi o mnogo toga; njihove reakcije na bjelačko podrijetlo Rachel Dolezal sugeriraju, u najmanju ruku, nedostatak oduševljenja prema dobrovoljnom pridošlici u geto. I time se da objasniti nedostatak oduševljenja američkog establishmenta za samozvanu crnkinju i zašto njoj nikada neće biti dozvoljeno ono što je bilo dozvoljeno samozvanoj ženi.

Nešto je trulo u predizbornim anketama

English: Nate Silver in Washington, D.C.
Nate Silver (izvor: Wikimedia Commons)

Noć s četvrtka na petak vjerojatno nije bila ugodna za članove i simpatizere britanske Laburističke stranke, koji su gledali kako se san o povratku na vlast i rušenju omražene Cameronove konzervativne vlade pretvara u noćnu moru kakva se ne pamti od vremena Margaret Thatcher, odnosno kako konzervativci umjesto da gube dobijaju mjesta u Domu komuna, a zajedno s njom apsolutnu većinu s kojom će sljedećih pet godina moći vladati sami, bez umjerenih Liberalnih demokrata da ih zauzdavaju. Među onima kojima to noć nije bila ugodna bio je i američki statističar Nate Silver, iako iz mnogo osobnijeg razloga. Naime, čovjek koji je sve donedavno uživao status izbornog i predizbornog gurua, odnosno vrhunskog autoriteta čije su prognoze o ishodu izbora neupitne, jednostavno nije uspio predvidjeti takav ishod.

 

Silver, koji je, kao pravi profesionalac, pogrešku priznao na svom blogu, se, doduše, može tješiti da nije bio jedini. Šok i nevjerica nakon prve izlazne ankete, zbog koji su neki britanski političari kasnije bili prisiljeni na spektakularno neugodne geste, se temeljila na tome da su rezultati izlazne ankete, a potom i službeni rezultati izbora, bili u nevjerojatnom raskoraku s onime što su sugerirale sve relevantne ankete, ili barem one s kojima se prije toga vrištalo s naslovnica.

Silver je, pak, na svom blogu naveo da ovo što se dogodilo u Britaniji nije izuzetak, nego predstavlja dio nešto šireg trenda, navodeći nekoliko primjera u posljednjim godinama gdje su su predizborne ankete išle “u kupe”, a izborni rezultati išli “u špade”. Prvi od njih je onaj koji je njemu samom donio slavu – 2012. godine je uspješno predvidio kako će Barack Obama postati predsjendik, i to s daleko uvjerljivijom prednošću od one koje su sugerirale ankete (i zbog kojih su američki republikanci u izbornoj noći čupali kosu isto sada laburisti). U rujnu prošle godine, pak, predizborne ankete su predvidjele da će na referendumu o škotskoj nezavisnosti pobijediti opcija ostanka u Uniji, ali su također sugerirale izuzetno tijesan i prilično neizvjestan rezultat koji se “vrtio oko statističke greške” umjesto 10 posto unionističke prednosti. Nekoliko mjeseci kasnije su ankete sugerirale da će američki republikanci dobro proći na kongresnim izborima, ali ne toliko dobro da ne bi bilo neizvjesnoti oko toga mogu li od demokrata preuzeti Senat; na kraju su ga osvojili daleko lakše i uvjerljivije od onoga što su sugerirale ankete. Posljednji, još spektakularniji, primjer se zbio u Izraelu gdje su ankete bile praktički otpisale premijera Benjamnina Nethanyahua i njegovu desničarsku stranku Likud, ali je na kraju “Bibi” još povećao broj svojih zastupnika u Knesetu. Sve to je potaklo Silvera da napiše kako bi “svijet mogao imati problem s predizbornim anketiranjem”.

 

S tom konstatacijom bi se vjerojatno mogli složiti i pratitelji ovdašnjih političkih zbivanja. I u Hrvatskoj su tako bile brojne situacije u kojima su ankete – bez obzira na to što je riječ o relativno malenoj zemlji gdje bi ozbiljan anketar mogao napraviti relevantana uzorak – sugerirale jedno, a glasački listići donijeli nešto drugo. 1990-ih je tako bila sasvim normalna stvar da HDZ (ali i SDP) prolazi bolje na izborima nego u anketama. 2007. godine je zahvaljujući izlaznim anketama Ljubo Jurčić pola sata vjerovao da je budući hrvatski premijer, isto kao što je “rejting efendija” Ivo Josipović otklanjao bilo kakvu mogućnost da bi mogao postati prvi hrvatski predsjednik od jednog mandata.

 

Svi slučajevi koje citira Silver, pak, imaju nešto zajedničko – ankete su gotovo uvijek pokazale jačom opciju koja bi se, uvjetno rečeno, mogla okarakterizirati lijevom, naprednom ili “cool”. I gotovo u svim takvim slučajevima, opcija koju su “gurale” ankete je bila ista ona koju favoriziraju intelektualci i svi oni koji se smatraju nekakvom “kulerskom” elitom. A to je, htjeli to priznati ili ne, ideološki milje kojemu u SAD i većini zapadnih država (a gdje bi se nekako mogla smjestiti i Hrvatska) pripada i uvjerljiva većina pripadnika novinarske profesije.
Iz ovoga bi se moglo zaključiti da su ankete bile ili “namještene”, ili su ih anketari baždarili i tumačili na temelju vlastitih ideoloških predrasuda, odnosno njihovim naručiteljima – u pravilu medijskim organizacijama kojima dominira “poštena inteligencija” – servirali ono što su naručitelji htjeli vidjeti i čuti. To je jednostavno i prilično zavodljivo objašnjenje, ali vjerojatno predstavlja samo dio, i to ne najvažniji, sveukupne priče.
Naime, na teze o ljevičarskim medijima i njihovoj zavjeri će ljevičari odmah odgovoriti spominjanjem desničarskih medija “koji truju narod” te ga svojim pristranim, manipulativnim djelovanjem tjeraju da bira opcije na vlastitu štetu. U slučaju britanskih izbora će kao najjednostavnije objašnjenje konzervativne pobjede biti spomenuto ime Ruperta Murdocha i njegovog medijskog imperija, odnosno novina koje su birače plašile mogućnošću koalicije “crvenih” laburista sa škotskim separatistima. Kako su, onda, i desničarski mediji objavljivali ankete koji sugeriraju izglednost takvog scenarija?

 

Razlog je, međutim, prilično prozaičan. Današnji mediji, naime, od izbora nastoje praviti spektakl i dramu, jer je to jedini način da praćenje izbora učine atraktivnim i, ako je riječ o komercijalnim medijima, isplativim. Kada na izborima jedna od opcija ili kandidata može računati na podršku kakvu, na primjer ima HDZ u Lici ili IDS u Istri, onda mogućnosti za stvaranje drame nema. Zato je svima u interesu da izbori budu neizvjesni i tome anketarska industrija, svjesno ili nesvjesno, pokušava dati svoj skromni doprinos.

 

Konačno rješenje Bandićevog pitanja

Deutsch: Branko Lustig (* 10. Juni 1932 in Osi...
Branko Lustig (izvor: Wikimedia Commons)

Za medijski cirkus u koji se odavno pretvorio odnos zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i “institucija koje rade svoj posao” se može reći kako teško da će zagrebačkom i hrvatskom plebsu donijeti mnogo kruha, ali ne i to da neće donijeti igara. Barem ne onima koji u trajnom razotkrivanju naličja priče o nekakvoj “urednoj”, “simpatičnoj”, “sređenoj”, “perspektivnoj” srednjoeuropskoj zemlji pronalaze satirički materijal i inspiraciju za tomove i epske serije književnih djela o Banana republikama i Apsurdistanima.

Jedan od najnovijih primjera je pružio Branko Lustig, “Oscarom” ovjenčani filmski producent i, što je u ovoj priči postalo prilično važno, jedan od sve manjeg broja ljudi na ovom planetu koji vam o Holokaustu mogu pričati iz prve ruke. On se našao među prvima koji su potpisali peticiju Bandićevih pristaša kojima se traži prekid njegovog kaznenog progona, a potom svoju odluku objasnio da je to što se zagrebačkom gradonačelniku događa “miriše na vremena Holokausta“, odnosno da je peticiju potpisao kao “poštovatelj onih šest milijuna koji su nestali”, povezavši to sa nastojanjem da netko “politički nestane”.

Reakcije na ovakvu izjavu na društvenim mrežama, nezahvaćenim autocenzurom političke korektnosti i poštovanjem prema žrtvama Holokausta (uključujući i samog Lustiga), nije bilo teško pretpostaviti. Barem ne među onim dijelom hrvatske javnosti koja Bandića iz ovih ili onih razloga organski ne može smisliti (a takvih se prilično nakupilo kroz 15-ak godina kroz kojih je on vedrio i oblačio hrvatskom metropolom). Najuspješniji hrvatski “oskarovac” je tako proglašen “korisnim idiotom” koji svojim židovstvom služi kao gromobran kriminalcu, oličenju korupcije, savezniku i pokrovitelju hrvatske desnice, uključujući i onaj najradikalniji dio, čiji su simboli i svjetonazor vezani uz režim koji je s oduševljenjem Lustigovu obitelj i sunarodnjake slao u logore, jame i krematorije.

Oni malo blagonakloniji će, dakako, za Lustiga manje koristiti izraz “ishapjeli starac”, a više njegovu gestu prozvati zlosretnom inkarnacijom kršenja Godwinovog zakona, odnosno malčice pretjeranim i promašenim pokušajem da se u cijeloj priči ispadne Karakter. Lustig je vjerojatno pokušao zagrebačkom gradonačelniku vratiti uslugu, odnosno podsjetio je da njemu očigledno vrlo važnog Festivala židovskog filma i sličnih manifestacija vjerojatno ne bi bilo da je Bandić nije “podmazao” novcem zagrebačkih poreznih obveznika. Hrvatski filmaš je isto tako, za razliku od 99 % drugih hrvatskih javnih ličnosti u istoj situaciji, ne samo odbio priliku da se tuče netko tko je, poput Bandića, na podu, nego i da se pravi da nikakav Bandić nije postojao niti da s njime nije imao veze (a što, na primjer, danas čine mnogi novinari, komentatori i opinion makeri koji se prave da Sanadera nikada nisu dizali u nebesa).

Drugo je pitanje koliko je opravdano bojati se ono čega se pribojava Lustig – da će priča koja je počela s uhićenjem jednog kontroverznog gradonačelnika svoj kraj imati u masovnim noćnim vožnjama kamionima do najbližeg jarka. Većina ljudi će na takvu zamisao odahnuti rukom ili, ako baš moraju naći neki argument, spomenuti fraze poput “21. stoljeće”, “napredak”, “moderne civilizacijske vrijednosti” ili “Europa”. Povijest nas, međutim, uči da su se slične fraze spominjale i prije više od sto godina kada bi netko rekao da svijetu prijeti globalni rat koji bi radikalno promijenio ili možda čak uništio ljudsku civilizaciju. U međuvremenu se dogodilo mnogo toga, uključujući i neke stvari u nama daleko bližim vremensko-prostornim koordinatama, koje ukazuju da se na nekakvu “civilizaciju” i “Europu” ne možemo oslanjati kao nekakvu nepobitnu činjenicu ili spas od nevolje. Nije potrebno mnogo da se ispod sve te “uljuđene” glazure koju predstavlja moderni svijeti i tehnologija pokaže njegov barbarski ili životinjski temelj. Dovoljno je samo pogledati društvene mreže i komentare na internetskim portalima.

A Bandić s Holokaustom možda na kraju balade možda ipak ima daleko više veze nego što misle oni koji su graknuli na Lustigovu izjavu. Dovoljno se sjetiti jednih od prvih izbora na kojima se kandidirao, a gdje njegovi izborni protivnici producirali izborni video-spot gdje se implicitno, ali ciljanoj publici sasvim jasno, podsjećalo na njegovo hercegovačko podrijetlo, odnosno sugeriralo da Zagrebom kao “gospodskom metropolom” ne smije upravljati primitivni ruralni “dotepenac” s hrvatskog juga. Dakle, Bandić nije tada smetao zato što je kleptokratski gradski “bos”, nego zato što je imao pogrešan DNK. Nešto slično kao i s pripadnicima izvjesne društvene skupine koja je u prvoj polovici 20. stoljeća također imala pogrešnu DNK. I koju se onda krenulo uklanjati u državi koja se smatrala oličenjem prosvijećenosti i civilizacijskog napretka.