Kategorija: Kultura

Emisije s gay likovima gube subvencije na Floridi?

Florida je dugo vremena jedna od najzahvalnijih mjesta za radnju holivudskih filmova i TV-serija, ali već duže vremena je prestala biti najatraktivnijom lokacijom za njihovo snimanje. Nekada je po broju filmova i TV-emisija snimanih svake godine bila treća među američkim državama – iza Kalifornije i New Yorka – ali danas nije ni među deset. A, kako stvari stoje, mogla bi pasti još i niže ako slučajno u državnoj skupštini prođe zakonski prijedlog republikanskog zastupnika Stephena Procourta.

Florida, naime, subvencije filmskim i TV-kompanijama koje se odluče snimati svoj materijal na tamošnjim lokacijama, obično u iznosu do 2 posto troškova. “Caka” zbog kojeg dotična sredstva ne mogu koristiti producenti video-filmova “Girls Gone Wild” je u tome što se on ne odnosi na ostvarenja koja sadržavaju scene pušenja, seksa, golotinje ili prostačkog rječnika.

Precourtov prijedlog bi, pak, povećao stopu subvencija na 5 posto – a što bi iznosilo oko 75 milijuna dolara godišnje – ali i ograničenja povećao na emisije sa scenama koje “prikazuju ili impliciraju akte protivne obiteljskim vrijednostima” odnosno “prekomjernog nasilja”.

Kada je Precourt od strane Palm Beach Posta upitan da li se njegov prijedlog odnosi na filmove i TV-emisije s homoseksualnim likovima, on je odgovorio potvrdno, rekavši da mu je cilj da se u Floridi prije svega snimaju filmovi za djecu i obitelj kakve je nekada snimao Disney.

Nije potrebno govoriti kako se Precourtov prijedlog digla kuka i motika u Hollywoodu, gdje ga uspoređuju sa zloglasnim Haysovim kodom koji je od 1930-ih do 1960-ih nemilosrdno čistio klasične filmove od problematičnih sadržaja poput “sugestivnog plesa” i “strasnih poljubaca”.

Ne bojte se, Rick je još tu

Ricku Astleyu definitivno nije lako u posljednje vrijeme. Prvo su ga prije nekoliko mjeseci živog sahranili na Twitteru, a prije par dana mu je Youtube priredio nešto slično.

Globalni video-servis je, naime, navodeći kao obrazloženje kršenje autorskih prava, sa svoje web-stranice skinuo njegov video-spot Never Gonna Give You Up. Pri tome – barem se tako činilo na prvi pogled – uopće nije vođeno računa da je riječ o jednoj od najučitavanijih video-snimci u povijesti, zaslužnoj za fenomen zvan rickrolling.

Međutim, fanovi velikog britanskog pop-umjetnika već nakon 20 sati više nisu imali razlog za očaj. Google je vratio video-snimku na web-stranicu, objasnivši kako je riječ o pogrešci, odnosno da je Never Gonna Give You Up skinuta zbog toga što je od strane nekih od korisnika servisa bila “označena kao spam”, odnosno da je tim zadužen za čišćenje Youtubea od smeća reagirao “previše revnosno”, očigledno ne znajući da time čini kulturocid na Netu.

Carly Simone svoju slavnu pjesmu posvetila Davidu Geffenu?

Čini se da je razriješena  jedna od najvećih misterija u povijesti popularne kulture 20. stoljeća – tko je “tašti” muškarac kojega je pjevačica Carly Simon ovjekovječila kao “junaka” svoje popularne pjesme “You’re So Vain”. U njoj se tajanstveni muškarac opisuje kao tako “tašt” da misli da je pjesma posvećena njemu.

Pjesma je bila veliki hit 1972. i 1973. godine, a otada je predmet brojnih špekulacija o tome tko je njen junak. Često su se spominjala imena muškaraca s kojima se Simon u to vrijeme družila – Mick Jagger, Cat Stevens, Kris Kristofersson, te, kao najzgledniji kandidat, notorni ženskar i holivudska superzvijezda Warren Beatty.

Simon je sve vrijeme tvrdila da je kao inspiraciju za pjesma poslužila ne jedna, nego više osoba.

Sun, međutim, tvrdi da je uspio identificirati tajanstvenog muškarca u liku Davida Geffena, muzičkog producenta, inače homoseksualca, koji je Simonovoj bio početkom 1970-ih bio poslodavac u diskografskoj kući “Elektra”.

Sunovi novinari su do tog zaključka došli otkrivši kako Simon na novoj verziji pjesme, koja bi se uskoro trebala pojaviti na albumu Never Been Gone, izgovara Geffenovo ime natraške. Iskreno sumnjam da će takve tehnike, kojima se otkrivao satanistički sadržaj u heavy metal pjesmama 1980-ih, razuvjeriti skeptike.

Potrošena “Latinica”

Malo tko to želi priznati, ali da se danas zagrebačkom Radiju 101 dogodi ista ona stvar koja se planirala u jesen 1996. godine malo je vjerojatno da bi itko izašao na ulice. Slično bi se moglo reći i za “Latinicu”, još jednu od institucija onoga što se voljelo zvati “građanskom”, “demokratskom”, “slobodoumnom” i “europskom Hrvatskom”, a koje, po svemu sudeći, čeka ista sudbina koja se zadesila “Feral Tribune”.

Ono što je možda najžalosnije u cijeloj toj epizodi jest da u pitanju nije nikakva podmukla zavjera niti još jedno gašenje svjetla u balkanskoj krčmi nego nekakavi sasvim prozaični ekonomski i kulturni trendovi zbog kojih Latinova emisija – barem u obliku na kojem je on inzistirao – izgleda kao relikt nekog prošlog vremena. Latin se, slično kao i “Feral Tribune”, nije najbolje prilagodio novim okolnostima, a kada bi nakon cenzorskih pauza njegova emisija i dolazila na program, nije se mogao izbjeći dojam podgrijane sarme i ponavljanja riječi i slika koje su daleko uvjerljivije, s više strasti, a i s daleko više aktualnosti rečene 1990-ih.

Ono što možda u cijeloj priči najviše zabrinjava jest to da Hrvatsku, kako stvari stoje, čekaju iskušenja možda i gora od onih 1990-ih, da oni od kojih se očekuje da u tim teškim vremenima budu nekakva moralna vertikala ili “svjetlo u mraku” su umorni, kompromitirani i potrošeni.

Oskarovci – najgori i još gori

Jedan od zanimljivih trendova koji se mogu zapaziti u posljednje vrijeme jest poplava svakojakih Top 10, Top 20, Top 50, Top 100 i sličnih top-lista. One, zahvaljujući Facebooku i Twitteru, često služe kao materijal za članke novinarima hrvatskih internetskih portala u trenutku kada im ponestane inspiracije. Kada su u pitanju blogovi, takva praksa ima određeno opravdanje ako je praćena nekakvim komentarom.

Autor ovih redova je tako vidio izbor od 10 najgorih dobitnika Oscara na blogu Screen Junkies. U njemu se može zapaziti podjela na dvije kategorije. U jednoj su filmovi čiji je glavni “grijeh” u tome da su oteli zlatni kipić ostvarenju koje je to po svim kriterijima više zaslužilo (klasičan primjer je Kako je bila zelena moja dolina vs. Građanin Kane). U drugoj kategoriji su filmovi koji predstavljaju celuloidno gnojivo koje ne zaslužuje dvije nacrtane ovce na zidu, a kamoli nekakvu nagradu. Na temelju svega se može zaključiti kako je u tzv. Starom Hollywoodu dominirala prva, a u današnjem Hollywoodu dominira druga kategorija oskarovskih “ćoraka”.

I attention whores imaju ljudska prava

Teška su vremena pogodila i HRT gdje će – čak i prije Armagedona koji se nazire s dolaskom upravljačke garniture – po svemu sudeći doći do masovnih otpuštanja. Neki malo previše revnosni čuvari Katedrale duha su, s druge strane, s cijelim procesom krenuli već sada, a prva žrtva je Ida Prester, 30-godišnja voditeljica emisije “Hrvatska uživo”.

Iako je teško zamisliti da će odlazak Presterove s ekrana HRT-a predstavljati veliku tragediju, takvom će je nastojati predstaviti hrvatski medijski establishment i to zbog razloga kojeg je vodstvo nacionalne kuće navelo kao razlog za ono što se eufemistički naziva “prekidom suradnje”. Presterovoj je, naime, zamjereno što je sudjelovala na video-chatu portala net.hr gdje je na, najblaže rečeno, nekonvencionalan i preležeran javnosti iznosile najintimnije detalje vlastitog života. Oni su, pak, po mišljenju urednika Velimira Đuretića nespojivi s imidžom djelatnika Informativnog programa.

Naravno, sada će se dići kuka i motika na HRT kao ultra-konzervativnu utvrdu hrvatskog talibanstva na kojoj nema mjesta za “otkačene”, “oslobođene”, “liberalne” i “cool” tipove koji su se oslobodili svih predrasuda o seksu.

A, zapravo, Presterovu bi se trebalo braniti isključivo na temelju jedne banalne činjenice, odnosno odgovora na pitanje da li je taj video-chat i ono što je Presterova u njemu nadrobila imao ikakvog učinka na ono za što njen bankovni račun debljaju hrvatski porezni obveznici. Autor ovih redova, s obzirom da rijetko ili gotovo nikad ne gleda HRT, a još manje “Hrvatsku danas”, ne može o tome dati relevantno mišljenje. S druge strane, načelo prema kojem je svatko nedužan dok se ne dokaže suprotno, ali i iskustva s HRT-ovim programom mi sugeriraju da će po kvalitetu ili gledanost  “Hrvatske danas” biti posve svejedno da li voditeljski posao obavlja Ida Prester, Cicciolina ili domaća koza, odnosno da je uprava HRT-a u ovom konkretnom slučaju u krivu.

Oni malo zlobniji bi rekli da je Prester u cijeloj priči samo dobila ono što je zaslužila, odnosno da joj nije bilo dosta to što nastupa na HRT-u nego – kao najgora attention whore – još mora podgrijavati sarmu nekakvim kvazi-provokativnim i nazoviskandaloznim verbalnim proljevima. Međutim, čak i takve attention whores imaju nešto što se naziva sloboda izražavanja i dok god korištenje takvog prava sa sobom ne dovlači govor mržnje ili nešto slično, onda u pitanju nije nikakav “verbalni delikt”. Njenim skidanjem s programa, HRT-ovi dušobriznici su Presterovoj donijeli upravo onakav “skandalozni” publicitet za kojim je žudila, a koji – svim svojim nastojanjima usprkos – nije bila u stanju postići.

BBC preko “Doctor Whoa” htio srušiti Margaret Thatcher?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Margaret+Thatcher&iid=2976259″ src=”2/8/b/7/Margaret_Thatcher_470e.jpg?adImageId=10290041&imageId=2976259″ width=”234″ height=”156″ /]

Margaret Thatcher se može pohvaliti titulom jednog najvećih državanika 20. stoljeća, ali će je povijest pamtiti i kao gotovo nepresušan izvor inspiracije brojnih glazbenika, filmaša i drugih umjetnika, koji su neka od najboljih i najutjecajnijih djela stvorili nastojeći izraziti nezadovoljstvo njenom politikom. U svemu tome je najzanimljivije da su neki to činili i s novcem koje je dotična prikupljala od poreznih obveznika. Ili se barem takav dojam može steći nakon priznanja nekih od autora kultne BBC-jeve SF-serije Doctor Who.

Sebastian McCoy, tumač Doktorove uloge, te Alex Cartmel, glavni scenarist, su izjavili kako su epizode te serije emitirane 1988/89. bile napisane s namjerom da kritiziraju Margaret Thatcher, odnosno da s nizom “implicitnih” poruka potaknu britanski narod na “Tardis revoluciju” kojom će premijerka biti izbačena iz Downing Streeta. U tu je svrhu napravljen zaplet na koloniji Terra Alpha kojom tiranski vlada vanzemaljka po imenu Helen A (koju je tumačila Sheila Hancock) i eksploatira robove u rudnicima. Njen kraj su predstavljala pobuna robova, za koju su autori kasnije rekli da je inspirirana velikim rudarskim štrajkom sredinom 1980-ih. U jednoj od epizoda je, pak, Doktorov lik izgovorio propovijed protiv nuklearnog oružja temeljenu na propagandnim materijalima CND, pacifističke organizacije koja je bila među najžešćim protivnicima Margaret Thatcher. Još je eksplicitniji bio pod BBC-ovom licencom izdan dječji roman o Doctor Whou pod nazivom Turlough and Earthlink Dilemma, u kojemu je glavni negativac bio diktator po imenu Rehctat – što je bilo lako prepoznati kao ime “Thatcher” napisano obrnuto.

Ova priznanja – uključujući i Cartmelovo da se “nadao kako će srušiti vlast” – daju za pravo Thatcheričinom doglavniku i vodećem konzervativnom političaru Normanu Tebbitu koji je BBC još 1980-ih optužio da predstavlja leglo “marksističke mafije”. Cartmelov scenaristički tim su, pak, činili “bijesni mladi ljudi” koji su bili rodbinski ili poslovno povezani s vodećim ličnostima britanske radikalne ljevice, uključujući marksističke filozofe ili socijalno orijentirane filmaše kao što je Ken Loach.

Njihovi napori, međutim, nisu urodili plodom. Do “Tardis revolucije” nije došlo, te je “Doctor Who” skinut s programa 1989. godine zbog slabe gledanosti.

S druge strane, sumnjam da je slaba gledanost glavni razlog zbog koga na HRT-u nikada nećemo vidjeti TV-serije gdje je glavni demonski negativac žena po imenu Rosok. Isto kao što je donedavno bilo iluzorno očekivati HRT-ove serije gdje bi oličenje zla bio bahati kradljivac vremenskih linija po imenu Redanas.

Lokalidiotski mediji

Većina ljudi koja čita ovaj blog je primjetila kako u njemu ima daleko više sadržaja koji se tiču vanjske nego unutarnje politike, odnosno zbivanja u onome što se nekad zvalo “bijelim svijetom”.

Za to postoje dva razloga. Prvi i najvažniji je u preferencama samog autora. Drugi, ali ne i tako nevažan, je u činjenici da ovaj blog doista ne bi imao smisla ako bi se svodio isključivo na prenošenje sadržaja koji se mogu naći u etabliranim hrvatskim medijima, a svi ti sadržaji su gotovo isključivo vezani uz zbivanja unutar hrvatskih granica. O onome što se zbiva “vani” danas se piše i javlja daleko manje nego što se pisalo i javljalo u ona “mračna” vremena jednopartijske cenzure, odnosno kada nije bilo ni slobode izražavanja, ni satelita, ni Interneta, ni nekakvog spomena o globalizaciji, brisanju granica te slobodnom protoku ljudi, roba, usluga i ideja.

Taj žalosni paradoks – još jedan u suvremenoj Hrvatskoj – očito je upao u oko Žarku Puhovskom, koji je suvremene hrvatske medije optužio za stvaranje  “lokalidiotizma“.

Dojmu o “lokalidiotizmu” se zbilja teško oduprijeti u vrijeme kada se s hrvatskih naslovnica vrišti o maloj Jagodi, Varšavskoj ulici i natezanju oko dijaspore u Saboru, a istovremeno u dalekom Bruxellesu van Rompuy i drugi – prosječnom Hrvatu sasvim nepoznati “usrećitelji” – odlučuju o tome da li će i na koji način dati financijsku injekciju bankrotiranoj Grčkoj, odnosno da li će time riskirati lančanu reakciju koja bi dovela do potpunog ekonomskog kraha cijele Unije.

Seksualna anoreksija?

Prvo se na naslovnicama počelo govoriti o anoreksiji. Potom se neki domišljati novinar i urednik sjetio da koristi pojam “tanoreksija” za sve bijelce i bjelkinje opsjednute željom da budu suprotnost Michaela Jacksona te zbog toga provode život u solariju. Nedugo potom je došla “manoreksija” koja opisuje muškarce spremne da postanu živi kosturi zbog opsjednutosti linijom.

I, kao što to mora biti, i pojam “anoreksije” je dobio seksualnu konotaciju. Tj. našao se seksolog Patrick J. Carnes koji je počeo koristiti izraz “seksualna anoreksija” za “opsesivno stanje u kome fizički, mentalni i emocionalni zadatak izbjegavanja seksa počinje dominirati nečijim životom” , odnosno “seks postaje tajni neprijatelj koga se stalno mora držati na razdaljini, čak i po cijenu uništenja samog sebe”.

Nije teško predvidjeti što će se dogoditi kada se ovaj pojam počne pojavljivati u Googleovim tražilicama. Izraz “celibat” će imati isti tretman kao i “štrajk” u bivšoj Jugoslaviji, kada se za isti tretman preferirala “obustava rada”.

Kako bi poznati filmaši režirali Superbowl

Među nizom video-radova kojima se obilježava ovogodišnji Superbowl jedan od simpatičnijih je ovaj, u kojem se špekulira kako bi ta sportska manifestacija izgledala da je kojim slučajem u obliku cjelovječernjeg filma režiraju poznati filmaši. Izbor je prilično zanimljiv i raznovrstan – pet sasvim različitih filmaša s različitim stilovima, iako odaje dojam da je namijenjen prvenstveno publici koja je upoznata s njihovim najnovijim radovima. Tarantinov segment tako više baca na Kill Bill nego na Reservoir Dogs, dok Herzogov segment više baca na njegov dokumentarac Grizzly Man nego na Tajnu Kaspara Hausera ili Nosferatu. Također sumnjam da će većina publike “kužiti” Goddardov segment.