RECENZIJA: The 100 (sezona 3, 2016)

Ostale sezone: 1, 2

Nepunih stotinjak godina nakon što je Zemlju opustošila nuklearna apokalipsa, Clarke Griffin (Eliza Taylor), protagonisticu TV-serije The 100, muči jedan drugi holokaust. Preciznije, onaj u kojem je igrala ključnu ulogu, spasivši svoje drugove, koloniste s orbitalne “Arke”, od toga da posluže kao izvor organa stanovnicima podzemnog bunkera Mount Weather, ali na način koji je izazvao užasnu smrt gomile nedužnih ljudi, žena i djece. Zbog grižnje savjesti se odbija priključiti svojim drugovima u novouspostavljenoj koloniji Arkadija i lunja šumama, gdje se ispostavi da je za njom raspisana nagrada među grounderima, odnosno primitivnim klanovima nastalih od preživjelih nakon kolapsa civilizacije. Na kraju se ispostavi da iza svega stoji Lexa (Alycia Debnam-Carey), “zapovjednica” groundera i bivša Clarkeina saveznica, koja nastoji obnoviti savez svojih klanova s “Nebeskim ljudima”. Za to ima razloga, s obzirom da je ona sama predmetom spletki među suparničkim klanovima. Istovremeno, u Arkadiji će među kolonistima nastati raskol kada Charles Pike (Michael Beach), vođa kolonista s Farmerske postaje koja je bila teško stradala u grounderima, počne zagovarati da se kolonisti, koristeći svoje tehnološko znanje i suvremeno oružje, bezobzirno obračunaju s “divljacima”. No, prava opasnost prijeti od bivšeg orbitalnog kancelara Theloniusa Jahe (Isaiah Washington), koji je postao fanatični sljedbenik A.L.L.I.E. (Erica Cerra), umjetne inteligencije koja je prije stotinjak godina bila izazvala nuklearni rat, a sada želi kontrolirati preživjeli ostatak čovječanstva kroz čipove s virtualnom stvarnošću.

Iako se to na prvi pogled možda i ne bi reklo, treća sezona The 100 je daleko ambicioznija i spektakularnija u odnosu na prethodne dvije. U pitanju nije toliko spektakl, s obzirom na to da je radnja čvrsto smještena na Zemlju, pa nema neke potrebe za bijesnim specijalnim efektima, mada je nastojanje da se stvori “egzotični” svijet groundera i njihovih običaja dao posla scenografima i kostimografima. Ambicioznost treće sezone se ogleda u tome da je svijet koji serija prikazuje postao daleko veći – više nije riječ o šačici preživjelih na orbitalnim postajama, pa niti njihovom sukobu s malobrojnim stanovnicima podzemnog bunkera, nego se gledatelji, slično kao i kolonisti, moraju suočavati s tisućama i tisućama groundera u klanovima povezanih kroz složene, teško dokučive i nestabilne saveze. Zbog svega toga se zaplet sezone odvija kroz nekoliko podzapleta koje će scenaristi ne bez muke uspjeti na kraju spojiti u zaokruženu cjelinu. To će značiti da treća sezona, slično kao i prva, ispočetka testira gledateljsko strpljenje, odnosno da ponekad brojni od tih zapleta sadrže ne baš uvjerljive “šokantne” obrate koji izgledaju najviše motivirani time da zakompliciraju život likovima, odnosno omoguće da sezona završi nakon 16, umjesto 13 ili 8 epizoda.

S druge strane, i scenaristički tim na čelu s tvorcem serije Jasonom Rothenbergom je imao komplikacije s druge strane kamere, i to one koji su značajno utjecali na sadržaj epizoda. Prije svega se to odnosi na angažman dvoje glumaca – Alycije Debnam-Carey i Rickyja Whittlea (koji tumači lik groundera Lincolna) – u drugim televizijskim projektima (Fear the Walking Dead i American Gods), a što je značilo da likovi koje tumače moraju biti likvidirani. U slučaju Lexe je, pak, njena lezbijska veza s Clarke, ali i iznenadni, mada u kontekstu serije gdje i najpopularniji likovi padaju kao snoplje, sasvim uvjerljiv način odlaska izazvao bijesnu reakciju fanova, ali i dežurnih dušobrižnika koji su u tome vidjeli homofobiju. Iako je Rothenberg zbog toga na Twitteru i drugim društvenim mrežama bio izložen prijetnjama smrću, nema sumnje da je ovaj događaj značajno pridonio publicitetu. Sam Rothenberg je bio prisiljen pronaći nekakav način da se iskupi, te je Lexinim fanovima pružio jedan relativno kratak, ali upečatljiv nastup Lexe u uzbudljivom finalu koji će starije gledatelje podsjetiti na jednu sličnu, iako daleko kraću scenu u Milliusovom Conanu barbarinu.

Kad se postave ovako ambiciozni ciljevi, za očekivati je da neće biti u potpunosti ostvareni, pa je treća sezona The 100 daleko od savršenstva. Zapravo, moglo bi se reći da je lošija od druge sezone. Razlog za to je prije svega u na baš najbolje napisanim niti definiranim likovima. To se odnosi na Pikea, koji je prikazan kao jednodimenzionalni negativac, i čije krvave postupke ne baš najuspješnije pokušava objasniti flashback koji se pojavljuje prilično kasno u sezoni. Još lošije stoji situacija s Bellamyjem (Bob Morley) koji iz ne baš previše uvjerljivih razloga odlučuje podržati Pikea u njegovim ratobornim namjerama, iako bi ga iskustva koja je njegov lik bio prošao u prethodne dvije sezone trebala upozoriti da to nije baš najpametnija ideja. Scene u kojima A.L.L.I.E. preko čipova kontrolira koloniste se, pak, doimaju kao pokušaj da se u The 100, makar na posredan način, izađe u susret poklonicima danas izuzetno popularnih filmova o zombijima. Neke od scena nasilja se, pak, doimaju ne toliko neugodnima, koliko pretjeranima, što uključuje razapinjanje na križ ili grad čije su ulice doslovno okupane krvlju. Usprkos svega toga, kao i blagog cliffhangera koji protagonistima za sljedeću sezonu sugerira dodatne komplikacije apokaliptičke prirode, The 100, zahvaljujući dobroj glumi i par dobrih akcijskih scena, gledateljima koji su dovoljno strpljivi pruža zadovoljavajuću razinu zabave.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Zvjezdane staze: Discovery (sezona 1, Star Trek: Discovery, 2017 – 2018)

Mnogima se danas teško pomiriti s time da je od nastanka Zvjezdanih staza prošlo više od pola stoljeća. To, dakako, ne znači da Zvjezdanih staza više nema, nego prije to da su u međuvremenu narasle nove generacije trekkieja, da su svijet i ciljana publika danas bitno drukčiji nego u drugoj polovici 1960-ih i, konačno, da su se same Zvjezdane staze promijenile. Televizijskoj mreži CBS je, pak, prilikom pokretanja nove inkarnacije Zvjezdanih staza od svih tih promjena najvažnija bila ta da uspjeh jedne takve serije više ne ovisi o američkom tržištu, kao i da američkoj publici na raspolaganju stoji daleko veći asortiman sadržaja od tri vodeće mreže koje su tada bile u stanju nekoliko mjeseci servirati epizode u redovnim terminima prije nego što im oglašivači ili Nielseonov rejting kažu da se ostave ćoravog posla. Danas je publika, kako u SAD tako i u ostatku svijeta, daleko razmaženija nakon nekoliko godina života u onome što se zove Zlatno doba televizije, odnosno u situacijama kada se u svakom trenutku može bindžati na stotine televizijskih serija od kojih će barem neka biti bolja ili barem isto onoliko dobra kao i najambiciozniji i najrazvikaniji televizijski događaj. Discovery, najnovija TV-serija iz ciklusa Zvjezdanih staza, se stoga unaprijed morala suočiti s potrebom da publici, pa čak i onoj trekkiejevskoj, dostavi nešto posebno. Jedina sretna okolnost koja je pomogla marketinškoj kampanji je, ironično, bio neuspjeh posljednje serije Enterprise, čije je gašenje 2005. godine najtežim trekkiejevskim ovisnicima izazvalo krizu dugu dvanaest godina. To je stvorilo hype o kojem mnoge druge serije mogu samo sanjati, a CBS-u mogućnost da Netflixu za prikazivačka prava nabiju cijenu kojom je glatko pokriven budžet koji se danas na televiziji mogu hvaliti superteškaši poput HBO-ve Igre prijestolja.

Radnja se odvija sredinom 23. stoljeća, otprilike deset godina prije radnje originalne TV-serije prikazane 1960-ih. Protagonistica je Michael Burnham (Sonequa Martin-Green), stručnjak za egzobiologiju koja na brodu USS Shenzhou služi kao prva časnica zapovjednice Philippe Georgiou (Michelle Yeoh). Prilikom misije na granici Ujedinjene Federacije Planeta sa klingonskim dijelom svemira nabasaju na brod kojim upravla T’Kumva (Chris Obi), karizmatski Klingonac koji nastoji ujediniti stoljećim zavađene klanove i obnoviti Klingonsko Carstvo. Burnham zbog svojih nastojanja da zaustavi sukob, ironičnim stjecajem okolnosti, dolazi u sukob sa svojom pretpostavljenom te joj otkazuje poslušnost, ali će njen postupak imati izuzetno destruktivne i tragične posljedice, odnosno izazvati krvavi rat između Federacije i Klingonaca, Burnham je zbog svega degradirana i osuđena na doživotni zatvor, ali je, svejedno, zbog svoje stručnosti privremeno raspoređena kao ispomoć na USS Discovery, znanstveni brod pod zapovijedanjem kapetana Gabriela Lorce (Isaacs), a čija se strogo povjerljiva misija tiče eksperimenata sa revolucionarnim pogonom koji bi trebao omogućiti gotovo trenutno putovanje u svaki dio svemira, te tako Federaciji donijeti prevagu u sve krvavijem ratu.

Da je Discovery nastao u Zlatnom dobu televizije može se najbolje vidjeti po tome što su tvorci serije Bryan Fuller i Alex Kurzmann preuzeli danas popularni format u kome više nema pojedinačnih, odnosno radnjom međusobno nevezanih epizoda, nego sve one čine čvrsto povezanu cjelinu koja traži da se svih 15 epizoda pogleda u komadu. Druga bitna novina jest i da je nova serija, za razliku od cjelovečernjih filmova i ranijih TV-serija, neopterećena cenzorskim standardima, a što posebno dolazi do sadržaja u prikazu nasilja, odnosno scena mučenja, sakaćenja i krvoprolića primjerenijeg nekadašnjim eksploatacijskim slasher hororima. S druge strane je, po “dobrom starom” hollywoodskom običaju, briga o osjetljivijoj publici mnogo izraženija kada je u pitanju kočijaški rječnik (mada se jednom od likova omakne u Roddenberryjevoj eri nezamisliva psovka), golotinja ili seks, Ovo potonje se koristi tek onda kada Discovery mora i posljednjeg “tukca” među gledateljima uvjeriti da je “cool”, progresivna i politički korektna, pa tako relativno važan dio sadržaja prikazuje gej ljubavna veza između znanstvenog časnika Stametza i brodskog ljekara dr. Kulbera koje tumače Anthony Rapp i Wilson Cruz, glumci, koji su, za svaki slučaj, istospolne orijetnacije i u stvarnom životu. Seksualno najeksplicitniji sadržaji je, pak, rezervirana za sam kraj gdje jedan od likova prakticira seks utroje.

Discovery je među dijelom trekkieja izazvala bijes manje zbog tih “paprenih” sadržaja, koliko zbog toga što je svojim općim tonom predstavljala gotovo potpuni zaokret od Roddenberyjeve utopijske idealističke vizije budućnosti oličene u Federaciji i Zvjezdanoj floti. Svemir 23. stoljeća u viziji Fullera i Kurtzmana je mnogo mračnije i nasilnije mjesto, odnosno bliže svemu onome što su Zvjezdane staze trebale nadvladati. To se prije svega odnosi na rat s Klingoncima, koji je prikazan kao ultranasilan, apokaliptički događaj koji će mnoge od likova, ali i samu Federaciju natjerati da odustane od svojih uzvišenih ideala, odnosno tjerati da pokažu svoje najmračnije lice, odnosno umjesto miroljubivog rješenja sukoba pokušaju sprovesti “konačno rješenje” klingonskog problema. Iako su se Zvjezdane staze sličnim moralne dilemama bavile i prije, prije svega u hvaljenoj seriji Deep Space Nine, ovdje je nasilje i koketiranje naših junaka s “mračnom stranom” tek izgovor da se sadržaj svake epizode napuni sa scenama borbe i nasilja, odnosno stvori koliko-toliko uvjerljivi okvir za masovno smicanje likova koje bi u svakoj epizodi trebalo pružiti nekakav “šokantni” obrat. To samo po sebi nije problem da svi ti obrati i šokovi s vremenom postanu predvidljivi, kao i da na njih publika ogugla pa s vremenom postanu sličiti na nehotičnu parodiju Zvjezdanih staza. Jedan od takvih primjera su i scene kanibalizma koje izazivaju isti efekt kao znameniti skeč u kojem su se montipajtonovci početkom 1970-ih sprdali s krvoprolićem u filmovima Sama Peckinpaha.

No, možda najveće razočaranje Discoveryja predstavlja glavna protagonistica. Nju tumači inače talentirana Sonequa Martin-Green, ali su svi njeni napori kompromitirani loše napisanim i osmišljenim likom. Tvorcima je tu politička korektnost bila najvažnija, pa su joj nadjenuli uniseks, odnosno “trans-friendly” ime Michael, ali je svejedno mora tumačiti žena i crnkinja. Iako Burnham seriju započinje kao prva časnica, odnosno Discovery je prva serija Zvjezdanih staza, u kojoj glavni lik nije zapovjednik, gledateljima se sugerira da je ona svojim intelektom i moralnim kvalitetama superiorna svima ostalima, te joj povjereno da u posljednjih deset minuta serije dostavi još jedan deus ex machina obrat i odjednom obnovi mir, slobodu, prosperitet, bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti Ujedinjene Federacije Planeta. Sve to ne bi bio problem da se Burnham svojim djelima dokaže kao mesijanska spasiteljica univerzuma, odnosno da se na njoj odražavaju neopisiva iskušenja kojima je izložena. Umjesto toga su joj producenti nadjenuli vulkanski odgoj, odnosno odbacivanje emocija i inzistiranje na čistoj logici, što znači da od neke glume nema ništa; njena veličanstvenost se uglavnom odražava kroz replike i komentare drugih likova. A svi ti likovi su obično daleko upečatljiviji od nje, bilo da je riječ o kelpijanskom prvom časniku Saruu kojeg pod kilogramima šminke sjajno tumači Doug Jones, dr. Stametzu koji će prilično lako osvojiti simpatije gledatelja ili moralno ambivalentnog Lorce kojeg tumači poslovično dobri britanski glumac Jason Isaacs. Najbolje napisani i odglumljeni lik je mlada kadetkinja Tilly, koja je jedina koja kroz seriju evoluira i postaje uvjerljivi i zaokruženi lik; nju tumači Mary Wiseman, koja usprkos atipičnog i nimalo glamuroznog izgleda osvaja simpatije za svoj lik te je sebi osigurala zvjezdanu budućnost.

Ta budućnost, međutim, možda i nije tako svijetla za Zvjezdane staze, barem ako je suditi o podacima o ne baš blistavoj gledanosti na američkom i nizu drugih strateških tržišta koje cure kroz medije. Discovery će prilikom druge sezone, koja bi se na ekranima, prema dosadašnjoj praksi, trebala ukazati tek 2020. godine, biti u nešto drukčijem svijetu gdje će kriteriji za uspjeh biti još stroži i gdje će se publiku, kako trekkiejevsku tako i onu redovnu, morati zadovoljiti na primjetno drukčiji način.

OCJENA: 5/10

 

RECENZIJA: The Defenders (2017)

Nakon tri godine postaje sve izglednije da ambiciozni pokušaj Marvel Comicsa da komercijalni trijumf svog filmskog univerzuma replicira ponavljanjem narativnog i strukturnog recepta na Netflixovim malim ekranima ipak nije doveo do istog takvog uspjeha. Marvelovce i Netflix je, istini za volju, tri puta poslužila sreća – s Daredevileom, Jessicom Jones i Lukeom Cageom – serijama koje su ostavile vrlo dobar dojam svojom kvalitetom, ali izuzetnom različitošću likova, stila i atmosfere. Četvrta serija, Iron Fist, je, nasuprot tome, postala predmetom žestokih kritika, ali i bojazni da su Netflix i Marvel izgubili svoj „mojo” i da će svaka nova serija koja slijedi biti sve gora i gora. Taj je problem na televiziji daleko ozbiljniji nego u kino-dvoranama, i to zato što je televizijska publika, koja raspolaže s daleko opsežnijom i kvalitetnijom ponudom alternativnog sadržaja, daleko razmaženija od tinejdžera kojima je daleko lakše jednom u nekoliko mjeseci utrapiti dva-tri sata pustolovine sa maskiranim superherojima i CGI. Stoga se peta serija, koja bi po prvi put trebala zajedno okupiti četvoro dotada predstavljenih superheroja, dočekana s velikom pažnjom.

The Defenders (Branitelji) je zamišljen kao miniserija, odnosno kao svojevrsni “specijalni” događaj koji bi trebao biti televizijski ekvivalent Osvetnika, koji su predstavljali veliko okupljanje daleko poznatijih superherojskih imena kao što su Iron Man, Hulk i Thor. Zaplet prikazuje splet naizgled nevezanih događaja, koji kulminiraju s potresom u New Yorku, koji, iako nije izazvao veću štetu, bude iz misterioznih razloga zataškan od strane gradskih vlasti. Danny Rand (Finn Jones), multimilijarder, bivši budistički redovnik i majstor borilačkih vještina, je uvjeren da bi za to mogla biti odgovorna “Ruka”, tajanstvena ali izuzetno moćna kriminalna organizacija koja predstavlja njegovog smrtnog neprijatelja. Luke Cage (Mike Colter) nakon povratka iz zatvora u Harlem istražuje veliki broj lokalnih mladića koji su stradali radeći za tajanstvenu kriminalnu organizaciju. Alkoholu sklona privatna detektivka Jessica Jones (Kristen Rytter) je unajmljena kako bi slučaj nestalog muža otkriva eksploziv i planove podzemne građevine ispod New Yorka. U njihovu istragu se upliće i Matt Murdock (Charlie Cox), slijepi odvjetnik koji svoju karijeru pokušava voditi paralelno s karijerom maskiranog borca protiv kriminala na njujorškim ulicama. U međuvremenu, “Ruku” preuzima Alexandra (Sigourney Weaver), izuzetno sofisticirana i uspješna poslovna žena kojoj je, međutim, dijagnosticirana terminalna i neizlječiva bolest. Krunu njene karijere bi trebao predstavljati projekt “Crnog neba” iza kojeg se krije Elektra Natchios (Elodie Yung), nekadašnja Murdockova djevojka i majstorica borilačkih vještina, koja je bila smrtno stradala, ali koju su pripadnici “Ruke” uskrsli kako bi je iskoristili kao tajno oružje.

The Defenders ljubiteljima prethodnih serija donosi sve što ono što su očekivali ili voljeli. Tako se uz glavne junake našlo mjesta i za njihove najbolje prijatelje, poznanike i pomoćnike, a i stil je ostao uglavnom isti. Većina radnje se odigrava noću, rječnik je i dalje neuobičajeno prostački za televizijske standarde, a nasilje i dalje eksplicitno, uključujući scene koje pokazuju što se događa s ljudskim tijelom kada se na njega nasrne hladnim oružjem. Gledatelji će, međutim, ubrzo shvatiti da u The Defenders skoro nema ničeg novog. I dalje se sve svodi na kompleksnu, ali nerazumljivu zavjeru negativaca za koje se tek pred kraj otkrije da imaju nekakve suvisle i prilično ljudske motive za svoje zločinačke aktivnosti, ali i zbog čega ne izgledaju tako strašni kao što su izgledali u prethodnim serijama. Jedini element koji predstavlja novitet u Marvelovom televizijskom univerzumu jest lik Alexandre, koju maestralno glumi Sigourney Weaver, pokazujući kako je u stanju učiniti impozantnim čak i lik kojeg scenaristi nisu opskrbili nekim naročito upečatljivim replikama i motivima.

Ono što predstavlja daleko veći problem za Marvel jest to da nastojanje da se održi furiozni tempo i svakih par mjeseci lansira nova serija za ljubitelje univerzuma ima posljedice ne samo po kreativne, nego i financijske mogućnosti. Neumitne usporedbe sa spektakularnim, raskošnim filmovima ukazuju da je stvarnost u kojem žive junaci The Defendersa daleko siromašnija, prozaičnija i mračnija. Odnosno, da se umjesto epskih bitaka na ulicama usred bijela dana s negativcima moraju suočavati u mračnim sobama ili mračnim tunelima, često koristeći hladno oružje u scenama gdje zbivanja, pogotovo kada montažer nije na visini zadatka, znaju biti nerazumljiva. To moža najviše do izražaja dolazi na samom završetku serije, kada je ono što bi trebao biti apokaliptički obračun u podzemlju New Yorka izgleda krajnje jeftino i antikatartički, a pri tome od bitne pomoći nije ni obavezni cliffhanger. Tvorci onoga što je donedavno izgledalo kao najpropulzivnija televizijska franšiza se moraju trgnuti i dobro razmisliti, inače će budućnost junaka The Defendersa izgledati prilično mračno.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Tunel (The Tunnel, sezona 1, 2013)

Tokom posljednjih nekoliko godina publika, bilo književna, bilo ona televizijska, imala je brojne prilike upoznati talent danskih, norveških i švedskih pisaca kriminalističkog žanra, a što je rezultiralo time da su brojni autori iz tih zemalja stekli slavu o kojoj se donedavno moglo samo sanjati. Isti su trend prepoznale i tamošnje televizijske kuće, stvorivši niz izuzetno popularnih TV-serija koje su mogle ravnopravno na megdan s najrazvikanijim kriminalističkim serijama BBC-ja i američkih mreža. Jedan od najuspjelijih primjera tog fenomena, danas poznatog kao nordic noir, je Most, švedsko-danaska serija iz 2011. godine. Priča o tandemu policijskih detektiva prisiljenih rješavati bizarni i morbidni slučaj ubojstva na Øresundskom mostu koji preko mora spaja Dansku i Švedsku je stekla izuzetnu popularnost, a ekscentrična švedska detektivka Saga Norén jedan od najupečatljivijih televizijskih likova u posljednje vrijeme. Zbog svega toga je bilo neizbježno da će Most dobiti inkarnaciju u obliku nekoliko remakeova – američkog, ruskog i britansko-francuskog.

Britansko-francuska verzija se od svog uzora razlikuje prije svega po tome što radnja umjesto na mostu započinje u tunelu, i to onome koji je u mnogo čemu isto tako impresivan spomenik moderne građevine i ispunjenje višestoljetnih snova ispunjenih tek kada se razvoj tehnologije poklopio s određenim političkim okolnostima. Eurotunel koji spaja Britaniju s Francuskom i ostatkom evropskog kontinenta, međutim, postaje poprište stravičnog zločina nakon što se točno na polovici otkrije truplo francuske antiimigrantske političarke koje je prerezano napola. Istragu zajednički započinju Elise Wasserman (Clémence Poésy), kapetanica francuske kriminalističke policije i britanski inspektor Karl Roebuck (Stephen Dillane). Iako je pitanje nadležnosti solomonski riješeno, na istragu će utjecati razlike u karakterima – Roebuck je mnogo stariji, iskusniji i politički “potkovaniji” muškarac, dok je Wasserman, iako mlađa i fizički atraktivna žena, pogođena ozbiljnim poremećajem ličnosti koji se ogleda u nesnalaženju u društvenim situacijama i od koje ga spašava tek izuzetna inteligencija i od pretpostavljenih prepoznat detektivski talent. Wasserman i Roebuck se s vremenom stječu međusobno poštovanje i povjerenje, a to se pokaže važnim s obzirom da je slučaj daleko ozbiljniji nego što se činilo na prvi pogled. Za drugu polovicu prerezanog trupla se ispostavi da pripada britanskoj prostitutki, a taj spektakularni zločin je samo prvi u nizu sve brutalnijih i bezobzirnijih. Tajanstveni počinitelj, koji raspolaže s izuzetnim tehničkim znanjem, počinje preko ljigavog britanskog novinara Dannyja Hillera (Tom Hiller) i Interneta komunicirati s javnošću i tvrditi da njegova ubojstva nastoje upozoriti na licemjeran odnos društva prema starcima, djeci i imigrantima. Istraga, koja iščeprka neke neugodne pikanterije vezane uz mutne poslove europskih bogataša, političara i tajnih službi, međutim, počinje ukazivati na jedan mnogo osobniji motiv.

Prva sezona, koja se sastoji od 10 epizoda, je zaplet uglavnom preuzela od švedsko-danskog originala, ali je anglo-francuski scenaristički tim svemu dodao određenu dozu političke angažiranosti, i to, kao što se moglo očekivati, s lijeve hemisfere. Tako se Roebuck i Wasserman moraju nositi ne samo s izopačenim, ali izuzetno inteligentnim i opasnim ubojicom, nego i s posljedicama globalne ekonomske krize koje su s obje strane La Manchea stvorile opasnu kombinaciju siromaštva, kriminala i ogorčenja s jedne, dok je s druge strane veliki projekt evropskog ujedinjenja dobio svoje naličje u obličju korumpiranih eurokrata, bahatih tajkuna i stvaranja mračnih paravojnih formacija koje trebaju čuvati uzdrmani poredak. U svjetlu kasnijih događaja, odnosno donedavno nezamislivih političkih zbivanja koje se tumače kao posljedica tih trendova, prva sezona Tunela dobiva izuzetno mračan ton. Serija, kao i mnogi drugi primjeri nordic noira, će i bez toga uznemiriti mnoge gledatelje spremnošću scenarista da brutalno likvidiraju brojne likove za koje bi se moglo pretpostaviti da će preživjeti posljednju epizodu, ali i scenama koji prikazuju mučenje i nasilje među čijim žrtvama se nalaze i djeca.

Iako je raznovrsna glumačka postava izuzetno raspoložena, te tako egzotična Poésy briljira u prilično složenoj ulozi žene koja s jedne strane mora biti briljantni detektiv, a istovremeno ima manire slona u staklarskoj radnji. Dillane, poznat kao Stannis Baratheon iz Igre prijestolja, je također vrlo dobar kao naizgled macho, ali emocionalno ranjivi policajac koji se, za razliku od svoje partnerice, snalazio sa suprotnim spolom, ali iza sebe ostavio seriju propalih brakova i ne baš najfunkcionalniji obiteljski život. Izvrsna gluma će, s druge strane, tek djelomično kompenzirati određene scenarističke propuste, a koji se tiču nedovoljno razrađenih likova i podzapleta, kao i klišeja koji će čak i oni u različite Mostove neupućeni gledatelji prepoznati s kilometra udaljenosti. Tako će identitet ubojice biti lako telegrafiran čim se u jednoj sceni naizgled slučajno pojavi karakterni glumac specijaliziran za uloge negativaca, a i naoko emotivna završnica previše podsjeća na završnicu Fincherovog Sedam. Taj kraj ipak stvara jednu zaokruženu cjelinu, te je za pretpostaviti da će sljedeće dvije sezone, u kojima bi autori mogli malo više otići od nordijskog predloška, biti nešto originalnije i donijeti novo svjetlo na kraju Tunela.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: American Gods (sezona 1, 2017)

Kada se budu tražili razlozi zbog kojih je Zlatno doba televizije kvalitetom zasjenilo sve što Hollywood dostavlja na velike ekrane kao putokaz bi moglo poslužiti to da je televizijska serija kao medij daleko bolje od cjelovečernjeg filma može zadovoljiti publiku koju kvalitetan sadržaj zanima daleko više od lijepih sličica i zvukova. Kada se malo promisli, najpopularnije TV-serije našeg doba u pravilu nisu izgledale niti izgledaju bitno atraktivnije od niskobudžetnih egzistencijalnih drama koje osvajaju nagrade na festivalima nezavisnog filma. Međutim, s obzirom na hiperprodukciju igranih televizijskih sadržaja, bilo je pitanje dana kada će netko odlučiti prkositi tom zaključku, odnosno nastojati stvoriti televizijsku seriju koja bi trebala biti isto tako spektakularna kao i najambiciozniji ljetni blockbuster. Pri tome je, dakako, razumljivo da će takav trud biti ili barem izgledati opravdan ukoliko je riječ o djelima SF ili fantasy žanra, gdje i najčudesniji svjetovi moraju izgledati koliko-toliko uvjerljivo. Tom idealu se, ironičnim stjecajem oklonosti, najbliže približila TV-serija Američki bogovi čiji je osnovni koncept, zapravo, utemeljen na naizgled prozaičnoj stvarnosti koju gledatelji, barem oni koji žive u Americi, imaju prilike iskusiti čim se malo odmaknu od televizora.

Serija se temelji na Američkim bogovima, romanu Neila Gaimana, britanskog književnika i jednog od najuglednijih ličnosti fantasy žanra, čiji je dječji roman Zvjezdana prašina prije deset godina poslužio kao predložak za uspješan film. Američki bogovi, koji predstavljaju njegovo najpoznatije i najpopularnije djelo, imaju zaplet temeljen na prilično zanimljivoj ideji o tome što bi se dogodilo sa božanstvima Starog svijeta, odnosno ličnostima nordijske, slavenske, grčko-rimske, slavenske, egipatske, arapske i afričke mitologije da se kojim slučajem nađu u Novom svijetu, odnosno kako bi mu se prilagodili i kako bi se suočili s novim božanstvima koje je stvorio moderni svijet. Seriju je producirao Starz, kanal poznat po inzistiranju na “paprenim” sadržajima, a kao izvršni producenti su poslužili Bryan Fuller, poznat kao tvorac Star Trek: Discovery, i Michael Green, scenarist nekoliko zapaženih filmova ove godine.

Protagonist, čiji lik tumači engleski glumac Ricky Whittle, je Shadow Moon, sitni kriminalac koji nakon višegodišnje robije iz zatvora izađe nekoliko dana ranije nego što je bilo planirano. Razlozi za to su tragične prirode, odnosno smrt voljene supruge Laure (Emily Browning) u prometnoj nesreći. Shrvanom i zbunjenom Shadowu se obrati tajanstveni Mr. Wednesday (Ian McShane) i ponudi mu posao tjelohranitelja. Njih dvojica putuju Srednjim zapadom i posjećuju neobične lokacije s neobičnim ličnostima, te svjedoči mnogim bizarnim, morbidnim i fantastičnim događajima koje Shadow ne zna protumačiti, a Wednesday mu se pretjerano ne trudi objasniti. U međuvremenu se u pozadini događaju još fantastičnije i neobičnije stvari, a iza svega stoji predstojeći veliki obračun starih bogova sa novim bogovima, stvorene na vjeri u svemoć američke tehnologije.

Američki bogovi nas već od samog početka nastoje uvjeriti kako nije riječ o tipičnoj TV-seriji nego o nečemu posebnom. A ta posebnost se prije svega odražava u ogromnoj količini novaca potrošenoj u svaku epizodu, od čega najviše odlazi na vinjete, obično na početku svake epizode, koje opisuju pojedino božanstvo i način na koje je ono došlo u Ameriku. Pri tome se ne štedi na specijalnim efektima i drugim metodama kojima se rekonstruiraju različiti kontinenti ili različita vremenska razdoblja, te se serija ističe nizom dojmljivih scena. A neke sugeriraju “filmski”, odnosno karakter “veći od života” i korištenjem formata slike 2:35. Gledateljima će, međutim, daleko više u oči pasti Starzovo korištenje formule isprobane još početkom desetljeća u Spartacusu, odnosno ogromne količine izuzetno eksplicitnog nasilja, krvoprolića, golotinje i, dakako, seksa. Iako je publika već pomalo oguglala na TV-serije koje u ovom potonjem nastoje “pomaknuti granice”, u Američkim bogovima su to pokušali učiniti sa scenom u kojoj djinn. arapski demon koga glumi Mousa Kraish, usprkos tvrdnji da ne ispunjava želje, arapskom trgovačkom putniku (Omid Abtahi) čovjeku pruži prilično prilično eksplicitno iskustvo sodomije. Tvorci serije su svjesni da po tom pitanju ne smiju zapostaviti predstavnike konvencionalnijih seksualnih orijentacija, pa tako serija ima i nekoliko scena u kojima lik božice ljubavi Bilquis (koju tumači nigerijska glumica Yetide Badaki) sudjeluje u masovnim orgijama. A i svi oni koje je zanimalo kako Emily Browning izgleda u rođendanskom kostimu će također doći na svoje.

Svi ti detalji, pa i izuzetno dopadljivi soundtrack Briana Reitzella (među kojima se ističu pjesme “Media Bowie” i “Tehran 1979”), ne mogu sakriti ozbiljan i možda čak i koban nedostatak ove serije. Iako je prva sezona relativno kratka s osam jednosatnih epizoda, gledateljima će se učiniti mnogo duža i to zbog jednostavnog razloga da se u njoj, zapravo, ništa ne događa. Veliki obračun starih i novih bogova je tek naznačen u cliffhanger završnici koja sugerira drugu sezonu, a zbivanja se uglavnom prate iz perspektive protagonista koji nikako ne uspijeva niti želi shvatiti što se to u stvari događa. Fuller i Green su toliko razigrani da sebi dozvoljavaju gotovo cijele epizode u kojima se prilično eksplicitno komentiraju aktualna politička zbivanja, i to, dakako, s hollywoodskih salonskoljevičarskih pozucija, a što je najeksplicitnije u sceni u kojoj su pobornici prava na držanje oružja gotovo doslovno prikazani kao nacisti. Iako je glumačka postava na visini, uloge koje tumače manje izgledaju kao punokrvni likovi, a više kao stilske vježbe. U tome je možda najkarakterističniji primjer Gillian Anderson koja bez nekih naročitih razloga pruža imitacije nekoliko pop ikona 20. stoljeća. Svega toga su, možda bili svjesni i glavešine u Starzu čije je inzistiranje da se zavrne budžetska pipa i produkcija dovede pod kontrolu natjerali Fullera i Greena da napuste projekt. Druga sezona će morati napraviti nešto drukčije, inače Bogove čeka sumrak.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Iron Fist (sezona 1, 2017)

Kada netko štanca serije u količini i ritmu kojim to radi Netflix, za očekivati je ne baš malene varijacije u kvaliteti. Čak i kada su u pitanju serije koje dijele jedan te isti Marvelov filmski univerzum. Zbog istih je razloga bilo za očekivati da će kritičari, koji su inače prema Netflix-Marvelovoj franšizi obično dijelili zanos strip-fanova, prije ili kasnije među nekim serijama pronaći onu na koju će primijeniti ono što se na Golom Otoku zvalo “topli zec”. Nesreću da doživi tu sudbinu je imala četvrta Marvel-Netflixova serija Iron Fist, koja je prije nekoliko mjeseci od kritike dobila tretman koji u slučaju kino-filmova dobivaju pobjednici Zlatnih malina.

Iron Fist ima određene sličnosti s prethodnom Netflix-Marvelovom serijom Luke Cage, s kojom dijeli vrijeme nastanka, ali i porijeklo s velikih ekrana. Kao što je originalni strip Luke Cage 1970-ih bio inspiriran uspjehom blaxploitation filmova, tako je i strip Iron First nastojao iskoristiti izuzetnu popularnost kung fu filmova. Danny Rand (Finn Jones) je sin njujorškog milijardera koji je prije petnaest godina, kao dječak, na Himalaji preživio pad aviona koji mu je ubio roditelje, i koga su posvojili redovnici iz K’un-Luna, polumitskog grada koji se povremeno pojavljuje u zemaljskoj dimenziji. Danny je tamo odrastao i postao majstor borilačkih vještina, ali također ovladao nadljudskom moći Željezne pesnice. Nakon petnaest godina je uspio pronaći put do matičnog svijeta, napustiti K’un-Lun i doći u New York gdje odlučuje preuzeti očevu korporaciju. S time, najblaže rečeno, nisu oduševljeni Ward Meachum (Tom Pelphrey) i njegova sestra Joy (Jessica Stroup), nekadašnji prijatelji iz djetinjstva koji su sada preuzeli korporaciju te je ne žele predati uličnom čudaku s fantastičnim pričama. Danny je zbog toga prisiljen potražiti utočište kod Colleen Wing (Jessica Hanwick), voditeljice škole borilačkih vještina za problematičnu djecu i tinejdžere. Čak i nakon što Meachumove uspije uvjeriti u svoj identitet i preuzeti nasljedstvo, Danny se suočava s novim problemima, vezanim uz tajnu organizaciju “Ruka” koja korporaciju koristi kao paravan za trgovinu drogom, ali i drugim iskušenjima zbog kojih će morati koristiti svoje borilačke vještine.

Razlozi zbog kojih je Iron Fist popljuvan velikim dijelom nisu imale neke naročite veze s njegovom kvalitetom, a o tome svjedoči i to što je pljuvanje započelo još prije premijere. Nova je serija, naime, imala nesreću da ima protagonista koji se po današnjim kanonima “političke korektnosti” smatra neprihvatljivim. Tako je katolika-invalida, ženu i Afroamerikanca kao nova superherojska uzdanica zamijenio plavokosi WASP, a potom su se uključili i dežurni SJW dušobrižnici s optužbama za “kulturnu aproprijaciju” i tvrdnjama da protagonista serije o orijentalnim borilačkim vještinama može tumačiti jedino Azijat. Što Finn Jones, britanski glumac dosad najpoznatiji po ulozi Ser Lorasa u Igri prijestolja, definitivno nije. Njegov izbor za ulogu Iron Fista se doima pogrešnim, ali to ima manje veze s rasnim obilježjima, pa i Jonesovim glumačkim talentom, a više zbog trapavog scenarija koji je potencijalno fascinantni lik učinio iritantnim. Kada se Rand pojavi u seriji i doslovno s ulice zatraži preuzimanje korporacije o čijem vođenju nema pojma, pri tome se ponaša tako bahato i neodgovorno da je lako shvatiti sve one koji ga smatraju problemom koji valja riješiti po kratkom postupku. Još je iritantnije njegovo stalno ponavljanje da je “Željezna pesnica” i da se mora obračunati s “Rukom”, a to s ničim ne može opravdati.

Iron Fist, kao što se to često zna dogoditi, gledljivim čine sporedni likovi. To se prije svega odnosi na Warda Meachuma, koji je rijetko složen lik, za kojeg se do posljednjeg trenutka ne zna da li je riječ o negativcu, pozitivcu ili nesretniku koji je usprkos odrastanja u bogatstvu prolazio i još uvijek prolazi emocionalni pakao. Relativno slabo poznati američki glumac Tom Pelphrey je odigrao ulogu karijere. U nešto manjoj mjeri je dobar dojam ostavila i Jessica Hanwick, jedna od rijetkih poznatijih britanskih glumica azijskog porijekla, iako su se producenti, pogotovo u prvih nekoliko epizoda, pobrinuli da gledateljima više privlači pažnju time što je stalno oskudno odjevena nego nekim naročito dojmljivim pokazivanjem borilačkih vještina. Jessica Stroup je pak svedena na ništa drugo osim lijepog lica, te je njenom liku važnost dana tek u samoj cliffhanger završnici. Dobar dojam je ostavio i australski glumac David Wenham koji tumači lik negativca koji, vjerojatno ne slučajno, posjeduje fizičku, ali i neke druge sličnosti s Donaldom Trumpom.

Od castinga se daleko više primijeti problem strukturne prirode. Netflix je dosad imao uspjeha sa serijama/sezonama od 13 epizoda, ali se u slučaju Iron Fista ta dužina čini neopravdanom. To se prije svega odnosi na prvih nekoliko epizoda koje su strahovito razvučene, te čija se radnja uglavnom odvija u hodnicima i kancelarijama Randove korporacije i prikazuje prilično dosadne i ne baš uvjerljive intrige. Najveće razočarenje predstavlja to što u Iron Fistu nema za superherojske filmove i serije nužne “priče o nastanku”, odnosno što osim par kratkih kadrova nema nikakvih flashbackova koji prikazuje Randov život i školovanje u K’un-Lunu. Lako je pretpostaviti da je razlog za to nedostatak novaca ili vremena kod producenata, ali je od izostanka tih sadržaja još lošiji pokušaj da se kompenzira s Dannyjevim povremenim i ne baš uvjerljivim prepričavanjem tih događaja. Dojam povremeno spašavaju pokušaji da se radnja ubrza s nekoliko šokantnih obrata, te je druga polovica prve sezone primjetno bolja od prve. Jedan od rijetkih svijetlih trenutaka, kada je autore Iron Fista poslužila inspiracija, je scena borbe očigledno inspirirana hongkonškim kung fu klasikom Drunken Master; ona na žalost, prekratko traje i njen potencijal je, slično kao kod svega ostalog u ovoj seriji, neiskorišten. Zbog toga je lako zaključiti da je Iron Fist ozbiljan Netflixov promašaj, te da se šteta može ispraviti jedino ako se u drugu sezonu uloži nešto veći trud.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: The Expanse (sezone 1-2, 2016-2017)

Zlatno doba televizije nije bilo zlatno za ljubitelje znanstvene fantastike, barem one koji taj  žanr preferiraju u “čistom” obliku, lišenom koketiranja s hororom, fantasyjem ili maskiranim osvetnicima. Da se nešto po tom pitanju promijeni, pobrinuo se SyFy, kanal koji se u neka dobra stara vremena zvao Sci-Fi Channel i producirao Battlestar Galactica, a donedavno kao glavne uzdanice programa imao reality emisije o lovcima na duhove. Serija koja SyFy vraća korijenima, i koja je velikim dijelom među “hardcore” fanovima SF-a izazvala oduševljenje nalik na Galacticu je The Expanse, koja se prikazuje od 2016. godine i koja je dosad uspjela uhvatiti dvije sezone (ne računajući treću, koja bi premijeru trebala imati za nekoliko mjeseci).

Nova SyFyjeva serija ima uistinu impresivan pedigre, s obzirom da se temelji na istoimenoj seriji romana Jamesa S. A. Coreya (pseudonima koje zajedno koriste Daniel Abraham i Ty Franck), a čiji je prvi naslov, Leviathan Wakes (izdan u Hrvatskoj 2013. pod naslovom Buđenje Levijatana) bio nominiran za Hugo, prestižnu nagradu za najbolji SF-roman. Radnja je smještena u 23. stoljeće koje se najkraće može opisati kao po ugodnije od onog prikazanog u Falloutu, a ipak mnogo gore od onog u Zvjezdanim stazama. Čovječanstvo se uspjelo otisnuti sa Zemlje i početi kolonizirati svemir, ali tehnologija nije napredovala dovoljno dobro da omogući međuzvjezdana putovanja, pa je još uvijek ograničeno na solarni sustav. Zemlja se nalazi pod upravom UN-a, Mars je uspio steći nezavisnost, a veliki broj malenih kolonija postoji u asteroidnom pojasu i među Jupiterovim mjesecima. Među njima, najblaže rečeno, nema nekog velikog bratstva i jedinstva; Zemlja ljubomorno nastoji sačuvati hegemoniju nad svojim kolonijama, dok se Mars sa njome nalazi u neobjavljenom hladnom ratu i pretvorio se u militarizirano društvo kako bi u svakom trenutku taj rat postao vrući. Netrpeljivost Zemlje i Marsa je, međutim, ništa prema onome što prema “unutarnjim planetima” osjećaju stanovnici Pojasa, prisiljeni da za račun zemaljskih i marsovskih korporacija u neopisivo teškim uvjetima rade za crkavicu i za čiju se nezavisnost bori OPA (Savez vanjskih planeta), organizacija koja predstavlja svojevrsnu kombinaciju mafije i IRA-e.

Serija počinje ta zbivanja prati kroz tri naoko nepovezane priče s različitim protagonistima. Joe Miller (Thomas Jane) je policijski detektiv rodom s Pojasa, koji na rodnom Ceresu od svojih korporacijskih bosova dobije zadatak pronaći i roditeljima na Zemlju vratiti Julie Mao (Florence Faivre), tajkunsku kći koja se zbog idealizma odlučila priključiti OPA-i. Jim Holden (Steven Strait) je mladi časnik na tegljaču koji sa Saturna prevozi led za vječno žedne asteroide, te čija će odluka da odgovori na poziv drugog broda u pomoć njega i njegove drugove učiniti metom tajanstvenih napadača, ali i potaknuti na vlastitu istragu koja sugerira mračnu međuplanetarnu zavjeru. Crissjen Avasarala (Shohreh Aghdashloo) je visoka dužnosnica UN-a na Zemlji koju niz zastrašujućih događaja uvjeri da je nekome izuzetno stalo da izazove rat Zemlje s Marsom, te čini sve kako bi to spriječila.

Nakon prve dvije sezone bi se lako moglo zaključiti kako je The Expanse jedan od najambicioznijih televizijskih projekata našeg doba. Tvorci serije Mark Fergus i Hawk Ostby se gotovo uopće ne trude sakriti da im je veliki uzor Igra prijestolja, odnosno da vjerojatno misle da će sa svojom serijom za science fiction učiniti ono što je Igra prijestolja učinila za fantasy. Sličnosti se mogu vidjeti čak i na samom početku, odnosno kroz dojmljivu naslovnu špicu koja gledateljima na samom početku prikazuje mjesta radnje i vodeće igrače. To se može reći i za narativnu strukturu, pogotovo u prvoj sezoni, kada treba vremena da se poslože “kockice”, a glavni likovi se uopće ne sreću i međusobno komuniciraju. Također je sličan problem u tome što se gledateljima mora servirati kakva-takva ekspozicija, odnosno barem osnovne natuknice kakav je budući svijet gdje se odvija radnja; zbog toga je prva sezona u nekim dijelovima pomalo spora, a i lik Avasarale ima nezahvalnu ulogu da drugim likovima objašnjava ono što bi im inače trebalo biti očito.

No, usprkos svega toga, The Expanse bi se teško mogla nazvati nekakvim klonom. Svijet koji prikazuje je bitno drukčiji od onog u Igri, i, naravno, s obzirom da u njemu nema magije, zmajeva i zombija, daleko bliži stvarnom svijetu, odnosno “tvrdoj” znanstvenoj fantastici utemeljenoj gdje je znanost često važnija od fikcije. I dok se u budžetu nije štedjelo na specijalnim efektima, koji izgledaju uistinu dojmljivi, uložen je izuzetan trud da bi se kolonije i svemirski brodovi učinili uvjerljivima čak i u nekim banalnim detaljima. Tako se veliki broj scena odvija u bestežinskom stanju što stvara probleme kako za likove tako i za produkciju koja neke inače banalne aktivnosti mora učiniti neobičnima, a uvjerljivima. Još je impresivniji trud u nastojanju da se prikažu posljedice života na asteroidima, čiji su, žitelji zbog niske gravitacije neuobičajeno visoki, ali su također razvili vlastiti kreolski jezik. Briga o detaljima se može vidjeti i u scenama u kojima Pojasanci i Marsovci završe na Zemlji gdje im je život pod gravitacijom i razinom kisika matičnog planeta nesnosan, te mu se moraju prilagođavati stalnim vježbama i medikamentima.

The Expanse, za razliku od Igre, koja je inspiraciju tražila u srednjovjekovnoj Engleskoj, za političke i diplomatske spletke koristi Hladni rat, pri čemu Zemlja igra ulogu nekadašnjeg Zapadnog bloka, crveni Mars podsjeća na SSSR na vrhuncu moći, dok je Pojas nešto nalik na Treći svijet čiji su žitelji “moneta za potkusurivanje” u nadmetanju dvije supesile, odnosno žrtve kad god to nadmetanje dobije oružanu komponentu. A prilike za to itekako ima, te je The Expanse pun izuzetno mračnih događanja, u kojima ne stradavaju samo obični likovi, nego imamo prilike svjedočiti i apokaliptičnom genocidu. Svemu tome dodatnu dimenziju daje inzistiranje na eksplicitnom nasilju, odnosno vjerni prikazi načina na koji se, obično uz masovno prolijevanje krvi i iznutrica, može izgubiti život u svemiru. Producenti su, međutim, mnogo suzdržaniji kada je u pitanju prikazivanje seksa; najeksplicitniju scenu, koja se, dakako, događa u bestežinskom stanju, su ispucali u prvoj epizodi. Serija, svejedno, izgleda uvjerljiva zbog toga što svemirsku budućnost prikazuje iz “šljakerske” perspektive, gdje se za život zarađuje boravcima u skučenim, prljavim i zamračenim prostorima okruženim hladnim smrtonosnim ništavilom. U tome je prilično slična Scottovom Alienu iz 1979. godine.

Mnogo veći adut serije je izuzetno raznovrsna glumačka ekipa. Među njima je najpoznatije ime Thomas Jane, koji se prilično dobro nosi sa bizarnom frizurom i na trenutke ne baš spretnim scenarijem koji motive njegovog lika ne čini najrazumljivijim. Iranska glumica Shoreh Aghdaashloo, svojedobno nomirana za Oscara, na trenutke izgleda kao da stalno koristi jedan te isti izraz lica, ali je za lik koji se bavi diplomacijom i spletkama to razumljivo. Steven Strait, poznat kao problematični sin iz Magic Cityja, također nije baš najuvjerljiviji kao iskusni svemirski vuk koji se pretvara u borca za pravdu. Njega i seriju, pak, spašavaju njegovi potčinjeni – britanska glumica Dominique Tipper kao inženjerka Naomi Nagata koja mu služi kao savjest; Wes Chatham kao mehaničar Amos zadužen za “mokre poslove” te Cas Anwar kao marsovski pilot Alex.

The Expanse, iako su produkcija, gluma i scenarij na visokoj razini, u pojedinim epizodama ima problema s režijom. To se može vidjeti prije svega u scenama akcije, koje ponekad iritantno prekidaju montažnim rezovima nalik na iritantna “cliffhanger” zatamnjenja u nekadašnjim TV-filmovima. A tu je, dakako, i sklonost da se sezone moraju završiti s iritantnim cliffhangerima. No, kada se sve zbroj i oduzme, The Expanse s trećom sezonom ima itetako manevarskog prostora da riješi neke od tih problema, odnosno da izbjegne sudbinu svojih uzora. Zlatno doba televizije se u The Expanse još nije u potpunosti iskazalo, ali budućnost svejedno izgleda svijetla.

OCJENA: 7/10