RECENZIJA: Dark (sezona 1, 2017)

Jedan od možda najboljih aspekata današnjeg Zlatnog doba televizije jest u tome što taj fenomen više nije prostorno ograničen na Hollywood, odnosno što se kvaliteta igranih televizijskih sadržaja povećala širom svijeta. Danas su tako neke od najpopularnijih, najhvaljenijih i najuspješnijih TV-serija ne-američke produkcije. Tome je kumovalo i to što kulturna razmjena više nije jednosmjerna, pa više nije slučaj da američki studiji prave često besmislene i inferiorne remakeove evropskih proizvoda, nego se i evropski televizijski autori sve više prave vlastite, i često superiorne, verzije originalnih američkih serija. Takav bi se primjer mogao pronaći kod njemačkog scenarističko-režiserskog para koje čine Baran bo Odar i Jantje Friese. Godine 2014. su izazvali izuzetnu pažnju trilerom Who Am I, ali on nije postao međunarodno poznat zato što su nedugo nakon premijere otkupljena autorska prava za nikada snimljeni remake u produkciji Warner Brosa. Tri godine kasnije su Odar i Friese imali mnogo više sreće kada se za njihov ambiciozni projekt – TV-seriju Dark – zainteresirala streamerska kuća Netflix, tada najpoznatija po izuzetno popularnoj TV-seriji Stranger Things. Kada se počela emitirati, Dark je shvaćen kao svojevrsni njemački remake Netflixovog hita, ali se relativno brzo shvatilo da je riječ o nečemu sasvim originalnom.

Radnja prve sezone je smještena u Winden, sumorni njemački gradić okružen mračnom, gustom šumom i čijom ekonomijom dominira kontroverzna nuklearna elektrana. Sve počinje u lipnju 2019. godine kada 43-godišnji Michael Kahnwald (Sebastian Ruch), naoko bez ikakvog razloga, počini samoubojstvo vješanjem i ostavi poruku koja se mora otvoriti 4. studenog. Na taj dan se njegov adolescentski sin Jonas (Louis Hoffman) mora nositi s problemima koje je izazvao taj traumatični događaj, a zbog kojeg je neko vrijeme proveo u psihijatrijskoj ustanovi. Njegova majka Hannah (Maja Schöne), pak, održava ljubavnu vezu s oženjenim policajcem Ulrichom Nielsenom (Oliver Masucci) koji istražuje slučaj nestalog tinejdžera. Ulrichu taj slučaj budi uspomene na nikad razjašnjene i duboko traumatične događaje iz 1986. godine kada je nestao njegov brat Mads. Kada nekoliko dana kasnije Jonas i njegovi prijatelji odu u šumu tražiti tajno skrovište droge, u blizini tajanstvene špilje misteriozno nestaje Ulrichov 10-godišnji sin Mikkel (Daan Lenard Librez). Izluđeni Ulrich počinje povezivati neke od detalja sa istragom od prije 33 godine te postane uvjeren da je riječ o istom počinitelju. Mikkelov nestanak, pak, koincidira s nekim zastrašujućim i neobjašnjivim fenomenima prilično nalik na one koji su se zbili 1986. godine, a kao ključ misterije se prikazuje špilja za koju se ispostavi da omogućava putovanje kroz vrijeme.

Dark su, osim sa Stranger Things, mnogi kritičari često uspoređivali s Twin Peaksom, vjerojatno potaknuti određenim sličnostima osnovnog zapleta, odnosno detaljima kao što su kriminalistička istraga u gradiću okruženom šumom, punom neobičnih i često disfunkcionalnih likova, ali i misterioznom prisutnošću fenomena koji se ne da racionalno objasniti. Iako te sličnosti uistinu postoje, usporedbe Darka s Twin Peaks u najmanju ruku nisu primjerene, dijelom svega zbog toga što posljednja tri desetljeća nisu bile blagonaklone Lynchovoj kultnoj seriji koja više ne izgleda onako efektno kao što je nekada izgledala, ali najviše zato što će sve neumitne usporedbe ići na štetu američkog televizijskog klasika. Dark, naime, u usporedbi s Twin Peaks izgleda poput najnovijeg modela BMW-a u usporedbi sa zarđalim Trabantom iz sredine prošlog stoljeća.

Mnogima je kod Dark najviše u oko upala atmosfera, odnosno veliki trud autora da opravdaju engleski naziv serije, odnosno “mrak”. Likovi se moraju suočavati sa zastrašujućim i neobjašnjivim događajima, i to okruženi mračnom šumom i nuklearkom za koju, svjesno ili nesvjesno, drže da im prijeti apokalipsa. Ali čak i njihov “normalni” život je obilježen izuzetno sumornom atmosferom kojoj doprinosi to što gotovo stalno pada kiša i kao u Windenu ne može biti sunčanog dana. Njegovi građani su, pak, pogođeni različitim oblicima društvene patologije koji uključuju bračne nevjere, obiteljsko zlostavljanje, alkoholizam, drogu, duševne bolesti, odnosno nedostatak bilo kakve ozbiljne nade u bolje sutra. A i nasilje je u seriji prikazano na izuzetno uznemirujući način, uključujući scene nasilja nad djecom koje bi u nekoj konvencionalnoj angloameričkoj seriji bile nezamislive. Svemu tome važan doprinos daje vrhunska Odarova režija u kojoj je svaki kadar osmišljen i konstruiran do najsitnijeg detalja te izuzetno pažljivo gradi atmosferu, ali i omogućava tečno praćenje izuzetno složene priče koju bi svaki drugi režiser vjerojatno učinio potpuno nerazumljivom.

Međutim, najveći adut Dark je scenarij Jantje Friese koji se ispočetka poigrava sa stereotipovima i ovu seriju čini neobično nalik danas popularnim ostvarenjima nordic noir žanra. Međutim, vrlo brzo se serija žanrovski okreće prema science fictionu, odnosno uvodi motiv vremenskog putovanja. Taj koncept, na kojem je velika većina filmaša lomila zube, je Friese iskoristila na izuzetno dojmljiv i uspješan način. Tako gledatelji imaju priliku vidjeti Winden u ne jednom, nego u tri vremenska razdoblja, odnosno jedne te iste likove u različitim razdobljima tumači nekoliko glumaca. Istovremeno se moralo izuzetno paziti na probleme koje stvara vremensko putovanje, uključujući zloglasni djedov paradoks. Friese i Odar su tu iskoristili ne samo demonstriraju svoju izuzetnu brigu o detaljima, nego i talent da od naizgled nepovezanih podzapleta i likova stvore jednu čvrstu i uvjerljivu cjelinu. Motiv vremenskog putovanja je tako dao priliku da se kroz dijaloge, ali i različite podzaplete, nastoji gledateljima dati poticaj za razmišljanje o nekim dubokim filozofskim pitanjima, uključujući postojanje Boga ili dilemu između predodređenosti i slobodne volje. Zbog svega toga bi se moglo reći da Dark u konceptualnom smislu predstavlja jednu od najbolje osmišljenih, ali i napravljenih serija svih vremena.

Tome je značajan doprinos dala i izuzetno raznovrsna, ali i raspoložena glumačka ekipa, koja je pri svemu tome imala i težak zadatak, s obzirom da su u mnogo slučajeva različiti glumci i glumice morali konzistentno tumačiti jedan te isti lik u nekoliko vremenskih razdoblja. Međutim, sve je to na kraju dobro funkcioniralo. Oni koji vole tražiti dlaku u jajetu će, pak, Darku zamjeriti ne uvijek najefektniji soundtrack, a što uključuje i ne baš naročito kvalitetnu glavnu pjesmu. Ali riječ je o nedostatku koji se na kraju može zanemariti. Ova sezona ostavlja izvrstan dojam čak i tamo gdje mnoge druge serije znaju zakazati – završnici. Ono što bi drugdje izgledalo kao prozirni cliffhanger se ovdje doima posve prirodno. Ako je suditi po prvoj sezoni, Dark usprkos mračnog naslova čeka prilično svijetla budućnost.

OCJENA: 9/10

RECENZIJA: Rivijera (Riviera, sezona 1, 2017)

Julia Stiles se početkom ovog stoljeća nametnula kao jedna od najzanimljivijih hollywoodskih glumica svoje generacije, ali kasnije nikako nije uspjela ponoviti magiju. Na velikom ekranu je bila svedena na rutinerske uloge, poput komada namještaja u ciklusu o Jasonu Bourneu, pa je, slično kao i mnoge njene kolegice, bila prisiljena karijeru graditi na malom ekranu. Ta je odluka koincidirala sa početkom Zlatnog doba televizije, pa je, nakon uloge Lumen u petoj sezoni Dextera slijedio televizijski projekt u kome je tumačila glavnu ulogu. Iza njega je, pak, stajao Neil Jordan, irski filmaš koji je prije četrdesetak godina uživao veliki ugled i imao niz uspjeha, ali se, pak, na malom ekranu kasnije nije baš najbolje snašao, a o čemu svjedoči megalomanska i prerano otkazana TV-serija o Borgiama. Jordan se nastojao vratiti u velikom stilu, i za to mu je poslužila izuzetno skupa TV-serija Rivijera, gdje je bio izvršni producent, a Stiles tumačila glavnu ulogu.

Prva sezona serije je radnjom smještena na francusku Azurnu obalu ili, preciznije, one njene dijelove u kojima žive pripadnici svjetske bogataške elite. Protagonistica, čiji lik tumači Stiles, je Georgina Marjorie Clios, američka povjesničarka umjetnosti koja se tom svijetu priključila zahvaljujući braku sa Constantinom Cliosom (Anthony LaPaglia), milijarderu s kojim je dijelila strast prema umjetnosti i s kojim je ostvarila ono za što misli da je skladna veza. Georginina idila, međutim brutalno završi nakon vijesti o tome da je Constantin nestao u eksploziji jahte, a potom njegov spaljen leš bude identificiran. Georgina se odjednom mora suočiti s borbom za nasljedstvo u kojoj protiv sebe ima Constantinovu bivšu suprugu Irinu (Lena Olin), ali i s muževom djecom iz prvog braka – sina Christosa (Dimitri Leonidas) koji pokušava naslijediti očev poslovni imperij iako je “zelen” i ima problema s “bijelim”; kći Adrianu (Roxane Duran) koja je mentalno neuravnotežena; te najstarijeg sina Adama (Iwan Rheon), koji se čini najuravnoteženijim osim što ponekad iskazuje previše naklonosti prema svojoj privlačnoj pomajci. Georgina također otkriva da joj je muž bio upetljan u neke ne baš najčistije poslove te da njegova smrt možda nije bila nesretan slučaj, a možda je čak i fingirao vlastitu smrt, a za što bi motiv bilo sve veće zanimanje Interpola i lokalnog podzemlja za obiteljske i poslovne tajne Cliosovih.

Autori Rivijere nisu pokazali nimalo suptilnosti u nastojanju da gledateljima pokažu kako je u seriju uložen veliki novac. Osim izuzetno privlačnih eksterijera Azurne obale, znatna su sredstva uložena u raskošne interijere tamošnje elite, kao i kostime i rekvizite. Serija se ističe i izuzetno raznovrsnom glumačkom ekipom gdje se čak i među sporednim likovima mogu naći vrlo dobre glumačke izvedbe. Pri tome je možda najzanimljiviji francuski karakterni glumac Amr Waked koji izuzetno dobro tumači lik lokalnog policajca koji je možda najnormalniji i moralno najčistiji od svih likova serije.

Sav taj trud, međutim, ne može nadoknaditi to da su autori Rivijere “promašili fudbal” u onome što je za ovakve projekte najvažnije – scenariju. Dok su prvih nekoliko epizoda relativno zanimljive, jer se u njima upoznajemo sa atraktivnim mjestom radnje i na trenutke zabavno disfunkcionalnim likovima, negdje na polovici se serija pretvara u kolekciju svih najgorih sapunskih klišeja posuđenih iz posljednjih sezona Dinastije, ali i akcijskih scena koje bi trebale biti atraktivne i spektakularne, ali na kraju balade izgledaju kao umjetno ubačene u radnju i Rivijeru čine mnogo jeftinijom nego što ona stvarno jest. No, najgore od svega je rezervirano za kraj, koji se melodramatski sadržaj doveo na gotovo parodijsku razinu, a obavezni i iritantni cliffhanger od gledatelja zatražio veliku dozu povjerenja da bi sljedeća sezona trebala biti bolja. To je bilo nešto što sam Jordan nije iskazao te se, navodeći misteriozno petljanje po scenariju, javno odrekao svoga djela. Na kraju se prva sezona Rivijere može preporučiti samo onim malo fanatičnijim poklonicima Julije Stiles, koji su radi svoje omiljene glumice spremni žrtvovati ne uvijek najugodnijih desetak sati svojih života.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Signs (Znaki, sezona 1-2, 2018-2020)

Nordic noir je fenomen za kojeg je bilo jasno da će ga se pokušati eksploatirati i u neskandinavskim zemljama. Neke od njih su pri tome imale prednost, prije svega Poljska, koja zahvaljujući tome što je relativno i mnogoljudna sebi može priuštiti veliko tržište za proizvode kriminalističkog žanra. U posljednjih nekoliko godina se u toj zemlji, fanovima fantasyja otprije poznato kao rodno mjesto Witchera, bilježi bum kriminalističkih romana, a nakon njih su, kao što se moglo očekivati, na red došli i filmovi te, konačno i ono što je danas najpopularniji medij za taj žanr – TV-serije. Jedan od takvih primjera je Znaki (“Znaci”), TV-serija koja se od 2018. godine emitirala na međunarodnoj mreži AXN, da bi danas njene dvije sezone bile dostupne na Netflixu.

Radnja je smještena u Sowie Doly, fiktivni gradić u gorju Sowie, šumovitoj i zabačenoj oblasti na jugozapadu Poljske, u neposrednoj blizini češke granice. Grad je toliko malen da je protagonist, novopostavljeni zapovjednik policijske postaje Michał Trela (Andrzej Konopka), prisiljen smještaj pronaći kao podstanar na imanju u vlasništvu Adriane Nieradke (Helena Sujecka), njemu neposredno potčinjene policajke. Trela, koji je u Sowie Doly došao iz Krakowa praćen glasinama o alkoholičarskoj prošlosti, ubrzo shvaća da naizgled simpatični uspavani gradić krije brojne mračne tajne, uključujući prije nekoliko godina počinjeno, ali nikada riješeno ubojstvo mlade djevojke. Trela se mora suočiti s novim slučajem ubojstva, u kojem je jedan od prvoosumnjičenih nitko drugi do Błażej Nieradki (Michał Czernecki), Adrianin suprug koja je Trela prije toga bio uhvatio in flagranti u preljubu s ubijenom. Međutim, kada se dogodi još jedno ubojstvo, Trela shvaća da je možda riječ o serijskom ubojici. Posao mu, pak, komplicira Nina (Magdalena Żak), kći adolescentica koja se u lokalnoj gimnaziji sprijatelji s Agatom (Helena Englert), “problematičnom” kćeri Antonija Paszkea (Mirosław Kropielnicki), gradonačelnika koji je, pak, do grla upetljan u ne baš najčištije poslove oko izgradnje rudnika koji financiraju “mutni” poslovni ljudi sa strane.

Znaki u svojoj prvoj sezoni odaju dojam da je autorima bila važnija forma od sadržaja, kao i da se nisu pretjerano brinuli o originalnosti. Osnovna premisa odaje utjecaj mnogo poznatijih angloameričkih serija kao što su Twin Peaks ili Broadchurch, ali se to nastoji sakriti s velikim brojem podzapleta, koji prilično teško, i ne uvijek uspješno, funkcioniraju kao nekakva cjelina. Gledatelje će od priče mnogo više privući vješto korištenje atraktivnih planinskih lokacija, koji stvaraju specifičnu atmosferu. Određenu dozu različitosti u odnosu na standardne policijske priče daje korištenje motiva katoličanstva, odnosno vjerske zatucanosti, a koje je dalo priliku da se oko njih sagradi nekoliko zanimljivih likova – vođa lokalnog kulta i navodni iscjelitelj Jonasz (Andrzej Mastalerz), mladi fanatični policajac Sobczyk (Piotr Trojan) i mladi novopostavljeni župnik Śmigielski (Rafał Cieszyński) za koga je odmah jasno da krije mračnu tajnu iz vlastite prošlosti. Iako je zbog velikog broja podzapleta serija prilično komplicirana i lako može zbuniti publiku, sve to funkcionira, a najveće zasluge pripadaju glumačkoj postavi. Andrzej Konopka je vrlo dobar kao policajac koji, usprkos brojnih mana, na kraju balade pokušava uraditi pravu stva. Još je dojmljivija Helena Sujecka kao možda jedini normalni lik u disfunkcionalnoj sredini, a kojeg tumači uz dosta realizma, vješto balansirajući između ženske ranjivosti i zdravoseljačke snage. Prva sezona bi tako mogla dobiti prolaznu, usprkos predvidljivo iritirajućeg cliffhangera.

Druga sezona, pak, odaje da su njeni autori odlučili pokušati nešto novo i “originalno”. I pri tome su, kao što je to često slučaj, pretjerali. Znaki se tako odjendom odljepljuju od “čisto” kriminalističkog žanra i odlaze u vode fantastike, a scenaristi, smatrajući da su u prethodnih osam epizoda dovoljno eksploatirali ruralnu Poljsku kasnih 2010-ih, počinju odlaziti daleko u prošlost, pa su se tako u ovoj seriji našli i Sovjeti, nacisti, leteći tanjuri i naznake o putovanju kroz vrijeme. Sve to, s druge strane, odaje dojam da je nova inspiracija pronađena u njemačkom Darku, ali je rezultat još veći kaos. Problem više nije samo u sadržaju, nego i u formi, pa je tako kao novi motiv ubačena potraga za izgubljenim blagom koji provodi mlada povjesničarka Eliza Konieczna (Ewa Jakubowicz). Njen podzaplet je, pak, prikazan kroz flashbackove i nelinearnu naraciju koja s vremenom postaju sve iritantnija, a na kraju i potpuno konfuzna. Očekivani višestruki cliffhanger na kraju predstavlja oličenje svih melodramatskih klišeja, ali i autorske nesposobnosti da gledateljima ponude išta suvislo. Druga sezona je tako gotovo u potpunosti pokvarila dojam o seriji, te će Znaki, ako taj dojam žele spasiti, morati ponuditi nešto nevjerojatno kvalitetno u trećoj sezoni, ako ona uopće ikada bude snimljena.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Fear City: New York vs the Mafia (2020)

New York, metropola koja se, opravdano ili ne, smatra najvažnijim gradom u današnjem svijetu, ovih dana, zahvaljujući globalnoj pandemiji i njenim ekonomskim efektima, prolazi kroz vjerojatno najgore trenutke svoje povijesti. Sve do 2020. godine su, pak, status najgoreg razdoblja za građane Velike Jabuke predstavljale 1970-e, desetljeće u kojem je grad s najvećom koncentracijom financijskog kapitala i moći bio opterećen politički inertnom administracijom, nesposobnim gradskim službama, ekonomskom krizom i socijalnim problemima koji su se, između ostalog, odrazili i na dotada nepojmljivu eksploziju kriminala, pa je prosječni Njujorčanin imao više razloga brinuti da ga netko ubije na ulici nego građanin oružanim sukobima opterećenih Belfasta i Bejruta. Fear City: New York vs Mafia, trodijelna miniserija u režiji Sama Hobkinsona, nastoji prikazati kako je svemu tome ne naš malim dijelom kumovala tada neupitna hegemonija italoameričke mafije te kako je stavljanje te organizacije na njeno pravo mjesto bio početak puta prema jednom mirnijem, pristojnijem, uređenijem i sretnijem New Yorku kakav će postojati sve do proljeća ove godine.

Početak Fear Cityja prikazuje kako je njujorška mafija svoju hegemoniju nad ulicama najvažnije svjetske metropole temeljila ne toliko na mnogobrojnosti svojih članova, sklonosti ekstremnom nasilju, vrhunskoj organizaciji, čvrstoj disciplini ili briljantnoj strategiji koliko na vještom korištenju jedne prozaične činjenice. Pojedinačni mafijaši su mogli “pasti” i završiti u zatvoru zbog iznuda, pljački, prodaje droge i sličnih zločina, ali je sama organizacija ostajala nedodirljiva, jer se bosovima nije moglo dokazati neposredno sudjelovanje u tim ilegalnim djelatnostima. Početkom 1970-ih je donesen znameniti zakon poznat po skraćenicom RICO, a koji je u američko kazneno pravo uveo koncept sličan onome koji je na ovim prostorima poznat kao “zločinačka organizacija”, te omogućio da vođe mafije odgovaraju za zločine za koje su posredno ili neposredno dali svoj blagoslov. Trebalo je, doduše, proći nekoliko godina da se grupa agenata FBI, kao i uz njih vezani federalni tužitelji, sjete iskoristiti RICO kao alat s kojim će napasti dotada nedodirljive vođe pet njujorških “obitelji”. Pri tome im je od nemale pomoći bio i razvoj suvremene tehnologije koji je omogućio da se intenzivnim prisluškivanjem zaobiđe “omertu” i tako doznaju najstrože čuvane tajne najpoznatije kriminalne organizacije na svijetu. Kako godine prolaze, tako prikupljeni podaci omogućavaju federalnim tužiteljima da konačno pokrenu postupak koji će sredinom 1980-ih dovesti do spektakularnog suđenja i smještanja vođa mafije u zatvor.

Fear City je prilično zanimljivo osmišljen, pri čemu je bila najvažnija odluka autora da se snime samo tri epizode, pa tako gledatelji cijelu priču mogu vidjeti u “bindžanju” kroz jednu večer. Druga stvar koja Fear City čini različitim od većina serija i filmova slične tematike jest u tome što mafiju gotovo uopće ne prikazuje iz perspektive samih mafijaša, nego gotovo isključivo iz perspektive federalnih agenata i tužitelja koji su se protiv nje borili. To je istovremeno i prednost i mana serije, s obzirom da gledatelji znaju ili imaju razloga pretpostaviti o ishodu sukoba, pa i nema neke naročite napetosti, a jedina stvar koja bi se mogla zvati “akcijom” jest ponekad domišljato, ali uglavnom prozaično postavljanje skrivenih uređaja za prisluškivanje u automobile i kuće mafijaša. To ne znači da u Fear City nema na trenutke zanimljivog sadržaja, ali se sve uglavnom svodi na suhoparna svjedočenja umirovljenih državnih službenika u sedmom ili osmom desetljeću života, koja tek tu i tamo nastoje “začiniti” ponekom zabavnom anegdotom. Toga su na trenutke svjesni i autori, pa sebi dozvole poneku digresiju, poput spominjanja Trumpa u kontekstu građevinskog buma u New Yorku 1980-ih, kada je budući predsjednik kao poduzetnik u djelatnosti prožetoj organiziranim kriminalom morao voditi računa o tome kako će se postaviti prema mafiji. Ironičnim spletom okolnosti, jedan od glavnih protagonista ove serije je bivši federalni tužitelj Rudy Giuliani, koji je donio optužnice protiv mafijaša i tako sebi postavio temelje za gradonačelničku karijeru, a koji upravo ovih dana puni naslovnice kao kontroverzni Trumpov odvjetnik u tužbama zbog navodne izborne prevare. Kada se mora prikazati kako su svi ti događaji izgledali iz mafijaške perspektive, autori se koriste intervjuima sa mafijašima koji danas nisu završili sa višedesetljetnim zatvorskim kaznama i koji su, po prirodi, bili “sitne ribe”.

Najvažniji nedostatak Fear Cityja je, pak, sadržaj koji je, zapravo neadekvatan za ovu priču. Serija jednostavno završava prebrzo, odnosno ne prikazuje događaje koji su se zbili nakon suđenja i koji su federalnoj akciji uklanjanja nedodirljivih šefova mafije trebali dati kontekst. U potpunosti je zanemarena generacija novih, mladih mafijaša koja je zamijenila utamničene ostarjele “donove” i među kojima se našao John Gotti, šef obitelji Gambino koji će u samo nekoliko godina postati medijska zvijezda te predmet mase biografskih filmova, TV-serija, pa čak i reality showa posvećenog njegovom potomstvu. U usporedbi sa drugim ostvarenjima koja su se bavila mafijom, bilo da je riječ o fikciji poput Kuma, ili čak dokumentarcima poput Mob Inc. koji je 1980-ih bio prikazivan na ex-YU televizijama, Fear City izgleda razočaravajuće poput podgrijane sarme.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Silver Spoon (Мажор, sezona 1, 2014)

U zlatnom dobu televizije je, s obzirom na hiperprodukciju i donedavno nezamislivo širok izbor sadržaja, sve teže pronaći policijsku seriju koja ne bi izazivala svojevrsni “deja vu”. To ne znači da se autori tog žanra ne pokušavaju truditi. U tome je u posljednje vrijeme malo tko išao tako daleko kao autori Mažora, ruske TV-serije čiji se naslov najbolje može prevesti kao Zlatni mladić. Serija, započeta 2014. godine, a čiji je početni zaplet svojom idejom bliži parodiji ili latinoameričkoj telenoveli, je uspjela doći do tri snimljene i jedne sezone u planu, a taj je uspjeh došao i do Netflixa koji ju je s engleskim naslovom Silver Spoon odnedavno ponudio međunarodnoj publici.

Naslovni protagonist je Igor Vladimirovič Sokolovski (Pavel Prilučnij), mladi pripadnik moskovske “zlatne mladeži” čiji se život gotovo u potpunosti vrti oko noćnih provoda te koji nema ama baš nikakvih financijskih niti drugih briga. Međutim, s njegovim životnim stilom je sve manje zadovoljan otac, utjecajni oligarh Vladimir Jakovljevič Sokolovski (Aleksandar Djačenko) i to nezadovoljstvo kulminira kada se Igor prilikom noćnog utrkivanja bijesnih automobila zakači s dvojicom policajaca. Incident predstavlja kap koja je prelila čašu te otac odluči sina naučiti lekciju, iskoristivši prethodno dobavljenu diplomu pravnog fakulteta. Igoru je postavljen ultimatum – mora se priključiti policiji i odraditi godinu dana kao detektiv, inače će biti razbaštinjen. Igor prilično nevoljko pristane, a njegove sumnje da u pitanju nije najbolja ideja se potvrde kada prilikom dolaska u postaju otkrije da su njegovi kolege – poručnik Danila “Danja” Koroljov (Denis Švedov) i poručnik Jevgenij “Ženja” Oblasov (Aleksandar Oblasov) – upravo dvojica policajaca s kojima se bio zakačio. Među njima se odmah stvori duboko neprijateljstvo, koje će dodatno potpiriti to da je Koroljov u ljubavnoj vezi s kapetanicom Viktorijom “Vikom” Radionovom (Karina Razumovskaja) te postaje patološki ljubomoran na mladića naviknutog da sve probleme rješava posezanjem u naizgled neiscrpni novčanik. Istražiteljski tim se, međutim, na kraju ipak počne baviti svojim pravim poslom a Igor s vremenom, što iz prkosa, što iz nastojanja da se dokaže ocu, počne pretvarati u koliko-toliko efikasnog policajca. Njegovo profesionalno iskustvo ga također potakne da počne istraživati smrt majke koja je 1990-ih, dok je bio dijete, stradala u sumnjivim okolnostima vezanim uz mutne poslove njegovog oca.

Scenarist Aleksandar Ščerbakov od gledatelja zahtijeva popriličnu suspenziju nevjerice, i to ne samo zbog toga da su u stvarnom svijetu rijetki slučajevi gdje bi bogati i utjecajni očevi razmetne sinove pokušavali disciplinirati trpajući ih u policijske urede. Količina slučajnosti potrebna da bi se protagonistu stvorile komplikacije koje pokušava rješavati, najčešće s ne baš najdojmljivijim rezultatima, je takva da će gledatelj vrlo brzo steći dojam da gleda epizodu sapunice koju autori pokušavaju namjerno produžiti sa što bizarnijim podzapletima i novim likovima. Taj dojam, doduše, djelomično otklanja narativna struktura koja kombinira pojedinačne kriminalističke slučajeve koji se rješavaju po jednoj epizodi sa glavnim zapletom. To je također prilika da u ponekim slučajevima Ščerbakov pokaže i nešto kreativnosti, stvarajući jednokratne ali u nekim slučajevima prilično upečatljive negativce. Osnovni zaplet se, međutim, razvija na način koji ozbiljno kompromitira osnovni koncept zapleta, pretvarajući protagonistovog oca, koji bi trebao biti nekakav sposobni i lukavi “igrač”, u nekoga tko je zanemario važan detalj u planu da disciplinira Igora. Sve to na kraju dovodi do očajno melodramatske i prilično predvidljive završnice koja, naravno, dolazi u obliku iritantnog cliffhangera.

To ne znači da je sve u Mažoru loše. Režija Konstantina Statskog vješto nadilazi budžetska ograničenja i stvara snažan kontrast između bogataškog svijeta kome pripada njegov protagonist i svijeta običnih smrtnika kojem pripadaju njegovi kolege. Gluma je relativno dobra, čak i kada su u pitanju nezahvalne uloge poput protagonista. Pavel Prilučnij se trudi dati što uvjerljiviju transformaciju od bahatog razmaženog derišta do koliko-toliko efikasnog policajca, iako mu scenarist, koji je njegov lik najvećim dijelom učinio antipatičnim, u tome stvorio ozbiljne i često nepremostive prepreke. Ista je stvar sa Denisom Švedovim kao njegovim suparnikom, dok Aleksandar Oblasov nije mogao iskoristiti potencijal svog lika, očigledno zamišljenog kao svojevrsni comic relief. Jedini lik koji bi gledatelji mogli uistinu simpatizirati je Vika, ali nastup Karine Razumovskaje, koja mu prilazi mrtvački ozbiljno bez da se gotovo ijednom nasmiješi u kadru, samo naglašava osnovni problem Mažora. Serija je imala originalnu ideju, ali lošu izvedbu, odnosno autore koji su se bojali da ih zbog korištenja humora publika neće shvatiti ozbiljno.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Cardinal (sezona 3, 2019)

Ostale sezone: 1 , 2

Treća sezona kanadske kriminalističke TV-serije Cardinal započinje u najtežem životnom trenutku naslovnog protagonista Johna Cardinala (Billy Campbell), policijskog detektiva iz Algonquin Baya, gradića na sjeveru provincije Ontario. Njegova voljena supruga Catherine (Deborah Kay) je upravo izvršila samoubojstvo nakon dugotrajne borbe s manično-depresivnom psihozom. Cardinal pokušava kakvu-takvu normalu u život vratiti tako što se u potpunosti posveti poslu, a nije da ga nema čak ni u provincijskom gradiću koji je nedavno postao poprištem okrutnih pljačkaških napada na ljude koji dižu novac s bankomata. Mnogo ozbiljniji zločin je dvostruko ubojstvo koje se zbilo u udaljenom ljetnikovcu, a koji Cardinalova partnerica Lise Dellorme (Karin Vanasse) mora nekako rasvijetliti bez obzira na to što još uvijek nema leševa. Pomoć bi joj mogla pružiti mlada konobarica i studentica umjetnosti Sam Duchene (Devery Jacobs) koja je, zapravo, bila svjedokom krvavog događaja, ali ima određene osobne razloge da usta drži zatvorena. U to je dodatno nastoji uvjeriti počinitelj koji se uspio dočepati njenog mobitela i počinje je zastrašivati. U međuvremenu Cardinala počnu uznemiravati anonimne poruke u kojima se optužuje da je posredno odgovoran za supruginu smrt. Kada detektiv počne vlastitu istragu s ciljem da otkrije pošiljatelja, počinje sve više sumnjati da je Catherine zapravo počinila samoubojstvo.

Treća sezona Cardinala se čvrsto drži formule ustanovljene u prethodna dva nastavka. Što znači da su glavni negativci opet patološki ubojice koji vješto koriste slabu naseljenost kanadske provincije kako bi se na izoliranim lokacijama mogli na miru iživljavati na žrtvama koje su, namjerno ili slučajno, oteli za vrijeme svojih ubilačkih pohoda. To isto tako znači da će glavni junak, iako nastoji što savjesnije i temeljitije obaviti svoj policijski posao, biti opterećen nizom strahovitih privatnih problema. I, naravno, sve mora kulminirati u spektakularnoj i akcije punoj završnici. Usprkos svega toga, treća sezona ne stvara dojam “deja vua”, a to se prije svega može objasniti time da formula dobro funkcionira, te da scenarističko-producentski tim na čelu s Aubreyem Nealonom brine da sve funkcionira poput švicarske urice, a istovremeno se trudi da treća sezona bude barem malo drukčija. U tome je možda najvažnija uloga da se jedna od glavnih uloga povjeri Devery Jacobs, glumici koja izgleda drukčije ne samo zbog indijanskog porijekla, nego i zbog određenih fizičkih parametara na koje nas je navikao Hollywood, a u svemu tome pokazuje izuzetan glumački talent. I ostatak glumačke ekipe je više nego dobar, a pri čemu se posebno može istaći Alex Ozerov u ulozi mladog psihopata. Američka glumica Rya Kihlstedt se također dobro nosi s ulogom koja bi u nekim drugim slučajevima bila nezahvalna. Billy Campbell je napravio dobar posao, a još uvijek ga služi “kemija” s Kain Vanasse koja tumači njegovu partnericu. Završnica je također daleko bolja od one u drugoj sezoni, iako bi se moglo reći da su scenaristi možda malo pretjerali nastojeći da što temeljitije razriješe sve podzaplete. Usprkos toga, Cardinal zaslužuje preporuku svim ljubiteljima nordic noira na kanadski način.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: The Witcher (sezona 1, 2019)

Daleke 2019. godine, u neka sretnija vremena neopterećena globalnim zdravstvenim i makroekonomskim poremećajima, za ne tako mali broj ljudi je pitanje svih pitanja bilo što će biti Igra prijestolja nakon Igre prijestolja. Odgovor su još prije završetka sage pokušavale pronaći brojne TV-kuće, uključujući i HBO kojoj je upravo ta planetarna epska fantasy serija bila zlatna kokoš, i za koju se danas može reći da pokušaj s Westworldom baš i nije najbolje uspio. U nadmetanje se uključio i HBO-ov najopasniji suparnik – streamerski div Netflix koji eventualne nedostatke kvalitete nastoji nadoknaditi kvantitetom, odnosno furioznim štancanjem novih serija. Možda upravo zbog mora novih Netflixovih naslova je van očekivane pažnje ostao projekt koji po sadržaju i temi najviše odgovara paremetrima Igre prijestolja, odnosno predstavlja ekranizaciju globalno popularnog ciklusa knjiga iz žanra epske fantastike. Riječ je o TV-seriji The Witcher, temeljenoj na pričama i romanima poljskog književnika Andrzeja Sapkovskom, u Hrvatskoj objavljenim pod naslovom Vještac.

Sapkovski je prvu priču iz ciklusa objavio 1986. godine, iskazavši se kao ne samo darovit pisac, nego i sposoban poduzetnik, koji je publici, prije svega domaćoj, servirao priče i likove koji tolkienovskom svijetu mačeva, vračeva i vilenjaka daje primjese slavenske mitologije, ali i “papreniji” sadržaj koji se tiče eksplicitnog nasilja i seksa, kao i moralno ambivalentnih likova na kakve će nas kasnije naviknuti Igra prijestolja. Sapkovski je stekao takvu popularnost da je već 2001. godine njegovo djelo bilo prvi put ekranizirano kao, doduše kratkotrajna, poljska TV-serija Wiedźmin (na engleskom govornom području distribuirana pod naslovom The Hexer). Međunarodnu slavu je, međutim, stekao tek 2007. godine zahvaljujući video-igri The Witcher koja je dogurala do tri prilično hvaljena nastavka. Stoga je najava da će se Netflix dati u ekranizaciju izazvala zanimanje, ali ipak ne onakvo kakvo bi se moglo očekivati od projekta koji bi trebao biti nova Igra prijestolja.

Naslovni lik, kojeg tumači Henry Cavill, je Geralt od Rivije, vještac koji živi na neimenovanom Kontinentu kojeg su ljudi naselili prije nekih pet stotina godina, porazivši dotada dominantne vilenjake i patuljke koji su prisiljeni živjeti u zabačenim šumama i planinama, odnosno kao potlačena manjina u ljudskim gradovima i naseljima. Međutim, na Kontinentu osim tih drevnih stvorenja se mogu naći i kojekakva prilično neugodni oblici natprirodne faune, uključujući čudovišta koje mogu poraziti jedino vješci. Geralt, koji je i sam djelomično vilenjačkog porijekla, se smatra najboljim lovcem na čudovišta, ali ga za posao motivira prije svega novac, te svoje usluge obavlja brzo, efikasno i bez prevelikog razbijanja glave o etici ili brige o onome za što misli da ga se ne tiče. To uključuje i sjene rata koje su se nadvile nad Kontinent, prije svega nastojanje Nifgaardskog Carstva da zavlada Sjevernim kraljevstvima, a u što su se, iz svojih razloga, upetljali i čarobnjaci organizirani u ceh kojem pripada i Yennefer od Vengeberga (Anya Chalotra), koja će s Geraltom započeti strastvenu ljubavnu vezu. Geralt na kraju postane dodatno upetljan u rat kada se ispostavi da je jedna od nifgaardskih meta princeza Cirilla od Cintre (Freya Allan), sa kojom je doslovno sudbinski povezan, a koja pred neprijateljem bježi u vilenjačke šume.

Netflixova serija je na prvi pogled preuzela dosta toga od Igre prijestolja. Osim žanrovskog sadržaja tu je i format sezone od samo osam jednosatnih epizoda, kao i angažman hvaljenog režisera Alika Saharova. Međutim, unutarnja struktura sezone je bitno drukčija, a što je posljedica odluke producenata da sezonu temelje manje na široj publici daleko poznatijim video-igrama a više na izvornom književnom predlošku. Sapkovski je, naime, prije romana objavio zbirke priča – Posljednja želja i Mač sudbine – koje služe kao svojevrsni uvod u Geraltov svijet i na kojima se temelji prva sezona. Radnja osam epizoda se uglavnom temelji na pričama koje su samostalne pustolovine i imaju epizodni karakter, a na koje se tek naknadno nadovezuje glavni zaplet koji je izložen kroz danas tako pomodnu nelinearnu naraciju. Gledatelji će tako na trenutke biti zbunjeni i trebat će im vremena da pohvataju sve konce, da bi tek pred kraj stvari počele dolaziti na svoje mjesto.

Serija je u tehničkom smislu zadovoljavajuća, ali bi se teško mogla nazvati impresivnom, barem u usporedbi s Igrom prijestolja, koja je prikazivala velebne gradove i epske bitke. Razlog se djelomično može naći i u budžetu, ali i u nastojanju da bude što različitija od HBO-ve serije. Veliki dio radnje se, stoga, odigrava u mračnim interijerima, odnosno naizgled prozaičnim šumama, planinama i spiljama. S druge strane, glumačka ekipa je više nego solidna. Posebno valja pohvaliti Henryja Cavilla, kojem uloga ciničnog antiheroja daleko bolje leži nego superherojska uloga Supermana. Anya Chalotra je također vrlo dobra u prilično zahtjevnoj ulozi koja je zahtijevala da se od ružnog pačeta pretvori u neodoljivu zavodnicu. Prilično ugodno iznenađenje predstavlja i Joel Baty u ulozi putujućeg trubadura Jaskiera, a čije su vokalne sposobnosti dobro poslužile i za pjesmu Toss a Coin to Your Witcher, koja je uspjela postati i hit dostojan The Rains of Castamere. Casting, s druge strane, u nekim slučajevima predstavlja razočarenje, barem kada je riječ o fanovima video-igara, pa je tako čarobnica Triss Merigold, čiji je status seks-simbola potvrđen naslovnicom poljskog izdanja Playboya, ovdje došla u inkarnaciji ne pretjerano glamurozne Anne Shaffer.

Iako prva sezona The Witchera, koja završava s uobičajeno iritantnim cliffhangerom, teško da prosječnog gledatelja može ostaviti otvorenih usta, uglavnom će zadovoljiti one koji su mogli pretpostavljati da se letvica postavljena od Igre prijestolja teško može doseći otprve. S druge strane, postavila je izuzetno kvalitetan temelj na kojem se uz malo više kreativnih i drugih resursa, slično kao i u slučaju video-igara, može napraviti nešto uistinu posebno.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Cardinal (sezona 2, 2018)

Ostale sezone: 1, 2

Druga sezona kanadske kriminalističke TV-serije Cardinal sugerira da su njeni producenti htjeli nešto drukčije, i da su pri tome izraz “sezona” shvatili onako kako on znači u engleskom jeziku, gdje je sinonim za “godišnje doba”. Dok je prva sezona radnjom bila smještena u zimu, druga sezona, temeljena na romanu Gillesa Blunta The Blackfly Season, se događa ljeti, a što je promjena koja izuzetno upada u oči kada je u pitanju sjever provincije Ontario te kada se umjesto snijegom i ledom prekrivene pustoši odjednom okružuju šume i bujna vegetacija. Na samom početku taj ugođaj međutim ne izgleda previše idiličan za neimenovanu crvenokosu djevojku (Alex Paxton-Beesley) koja kroz gustu šumu očajnički pokušava pobjeći od nekoga ili nečega. Nekoliko sati kasnije se ta ista djevojka nađe u baru koji pohode bajkeri i slična sorta gdje njeno neobično ponašanje svima upada u oči, pa i lokalnom policajcu koji ubrzo otkrije zastrašujuće objašnjenje za taj fenomen. Netko ju je očigledno pokušao ubiti hicem iz vatrenog oružja, pri čemu joj je metak završio u mozgu. Nakon što joj je promptna kirurška intervencija uspjela spasiti život, policijski detektiv John Cardinal (Billy Campbell) i njegova partnerica Lisa Delorme (Karin Vanasse) započinju istragu s ciljem pronalaženja počinitelja tog zločina. Pri tome je problem u tome što je djevojka, koju svi zovu “Crvena”, dobila amneziju te nije u stanju reći kako se zove ni odakle dolazi, a još manje tko je na nju ispalio kobni hitac. Dok Cardinal i Delorme strpljivo pokušavaju pronaći tragove koji bi ukazali na identitet “Crvene”, u okolici Algonquin Baya se počinju pronalaziti jezivo unakaženi leševi pripadnika lokalne bajkerske bande, pri čemu nije jasno je li riječ o obračunu vezanom za trgovinu drogom ili djelu poremećenog serijskog ubojice ili, možda, kombinaciji jednog i drugog. Cardinal počne razmišljati da bi ti događaji mogli biti povezani sa “Crvenom”, ali mu istragu zakomplicira sve krhkije duševno zdravlje njegove supruge Catherine (Deborah Hay).

Druga sezona Cardinala je, usprkos korištenja nove režisersko-scenarističke ekipe, po pitanju stila i atmosfere ostala u parametrima prve sezone. Cardinal se i dalje naslanja na nordic noir, odnosno nastoji naizgled idilični ugođaj provincijske Kanade učiniti zastrašujućim, pri čemu se prilično vješto koriste guste, beskonačne i mračne šume koje su ljeti pune života, ali također u sebi kriju svakakva čudovišta, od kojih su, naravno, najopasnija ona u ljudskom obliku. Od prethodne sezone je preuzeta i tehnika kojom se gledatelje gotovo od samog početka lišava bilo kakve dileme o tome tko je glavni zlikovac. Usprkos toga, relativno dobro se održava napetost, a sam početak donosi nekoliko prilično iznenađujućih obrata. Gluma je na visini, a posebno valja istaći Alex Paxton-Beesley u prilično zahtjevnoj ulozi lika koji je u simboličkom smislu istovremeno živ i mrtav. Vrlo dobrim se pokazao i Bruce Ramsay u ulozi monstruoznog, ali istovremeno i karizmatičnog negativca.

Na žalost, dobri početni dojam se nije održao do kraja. Scenaristi su bili pod prevelikim pritiskom da originalni roman i njegovu radnju podrede formatu šestodijelne mini-serije, te se s vremenom druga sezona Cardinala počinje činiti razvučenom. To se najviše vidi kroz podzaplete vezane uz privatne živote protagonista i njegove partnerice, a koji se naslanjaju na prethodnu sezonu i ostavljaju dojam podgrijane sarme. Završnica je, pak, posebno razočaravajuća zbog niza naizgled “pametnih” obrata radnje koji, zapravo, izgledaju kao pomalo iritirajući klišeji, a finale je u mnogo čemu banalno. Cardinala na kraju balade najviše izvlači tehnička ispeglanost i dobar glumački rad, koji je opći kvalitet ove sezone digao na više nego podnošljivu mjeru.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Giri/Haji (2019)

Kada se spoje talenti koje donosi nečija kvaliteta s resursima koje donosi nečija kvantiteta rezultati mogu biti uistinu impresivni. Jedan od primjera bi mogla pružiti suradnja BBC-ja, britanske državne tvrtke koja uživa, iako danas ne toliko opravdani, status najbolje televizije na svijetu, te Netflixa, koja se smatra najpropulzivnijom televizijskom kućom najviše zahvaljujući neumornom štancanju originalnog sadržaja. Njihov najnoviji koprodukcijski proizvod je Giri/Haji, kriminalistička mini-serija koja je nakon premijere na BBC-ju postala globalno dostupna Netflixovm pretplatnicima.

Naslov na japanskom znači “Dužnost/Sramota”, a to su upravo osjećaji između kojih se našao protagonist, detektiv tokijske policije Kenzo Mori (Takehiro Ita) kojega dužnost tjera da na poslu dosljedno sprovodi zakon i pravila službe, a tradicionalne vrijednosti nalažu da krov dijeli s ostarjelim roditeljima, suprugom i buntovnom 16-godišnjom kćeri Taki (Aoi Okuyama). Tamna mrlja u njegovom životu je bio “problematični” mlađi brat Yuto (Yusoke Kubozuka) kojega je prije nekoliko godina uspio izvući iz nevolje, prikrivši dokaze o sudjelovanju u krvavoj pljački kladioničara povezanih s yakuzama. Yuto je nakon toga nestao i smatrao se mrtvim, ali Kenzou dugovi prošlosti dolaze na naplatu nakon ubojstva koje se dogodilo na drugom kraju svijeta. Istaknuti yakuza je ubijen u svojem elitnom londonskom stanu, a što kao reakciju na tokijskim ulicama izazove krvavi rat između zavađenih yakuza obitelji. Kenzovi pretpostavljeni rješenje problema vide da se počinitelj ubojstva privede pravdi, a indicije pokazuju da bi to mogao biti upravo Yuto, te da bi upravo Kenzo mogao to učiniti na najelegantniji i najdiskretniji način. Kenzo je zbog toga poslan u London pod izgovorom pohađanja seminara o forenzičkim tehnikama koje vodi detektivka Scotland Yarda Sarah Weitzman (Kelly Macdonald). Kenzo se ispočetka ne snalazi najbolje u stranom gradu, ali se kao pomoć pojavi Rodney (Will Sharpe), mladi Londončanin japanskog porijekla koji za život zarađuje kao muška prostitutka.

Giri/Haji je napravljen u formatu od 8 epizoda, koji se u posljednje vrijeme pokazao idealnim za projekte ovakvog tipa – komplicirani zaplet je gotovo epske veličine, pri čemu se ima vremena istražiti i iskoristiti brojni podzapleti i likovi, a s druge strane se radnja odvija relativno brzo, uglavnom bez nepotrebnih razvlačenja. Scenarij Joea Bartona, pak, radnju održava tečnom bez obzira što se paralelno događa u Tokiju i Londonu, i što je isprepletana brojnim flahsbackovima koji sežu nekoliko desetljeća unatrag. Ono što se čini osvježavajućim u seriji jest što se jedan od klasičnih motiva policijskih filmova – protagonist prisiljen da se u stranom gradu snalazi kao “riba na suhom” – iskorišten na način da je protagonist pripadnik azijske, čak i ovo globalizacijsko vrijeme “egzotične” kulture i da se “normalna” zapadna sredina promatra iz njegovog stajališta. Barton, međutim, također pokazuje kako se te razlike mogu prebroditi i da pripadnici različitih kultura, svjetonazora i seksualnih orijentacija mogu ne samo surađivati skupa, nego čak postati i svojevrsna privremena obitelj, a za što je najbolja ilustracija scena u kojoj detektivka Weitzman sa svojim novim prijateljima objašnjava tradiciju židovskog Jom kipura. Scenarij uz sve to koristi velike količine crnog humora, odnosno Giri/Haji sadrži niz neobičnih likova, a čak i oni koji su opterećeni klišejima, poput buntovničkog i gotovo tragično neodgovornog derišta Taki, mogu računati da će ih tumačiti prilično raspoloženi članovi glumačke ekipe. Giri/Haji je također bio vrlo dobro režiran, pri čemu tandem koji čine Julian Farino i Ben Chessell koristi brojne prilike da eksperimentira sa stilovima. Tako se koriste tehnike podijeljenog ekrana, za scene flashbackova koristi ekstremni widescreen, a posebno valja pohvaliti animaciju koja prati naraciju likova koji objašnjavaju što im se može dogoditi.

Osam epizoda daje prilike za mnogo zanimljivog i intrigantnog sadržaja, koje su uglavnom korištene, ali isto tako i prilike da na vidjelo izađu neki od nedostataka scenarija. To bi se moglo reći za Bartonovo korištenje brutalnog i prilično eksplicitnog nasilja, kao i sklonost da se likovi eliminiraju bez neke prevelike sentimentalnosti, ali i pretjerano racionalnih motiva za eliminaciju. To u pretposljednoj epizodi stvara jedan od najdramatičnijih i na trenutke prilično uznemirujućih cliffhangera, ali se zato njegovo razrješenje u posljednjoj epizodi pretvara u melodramu, pa čak i crnohumorni deus ex machina koji u posljednjoj epizodi donosi spas dijelu protagonista i koji bi u svakom drugom slučaju savršeno funkcionirao mora biti kompromitiran dodatnim i ne baš uvjerljivim komplikacijama. No, najviše će u oči upasti trenutak kada u ključnoj sceni “normalna” radnja prestaje kako bi se svi protagonisti našli u crno-bijelom filmu gdje izvode baletne točke. Iako “otkačenost” sama po sebi ne bi trebala biti problem, u Giri/Haji se to skretanje u “artsy fartsy” vode, koje inače nema nikakvu svrhu, ne može shvatiti drukčije nego kao snobovsko prenemaganje ili neproduhovljenu samoparodiju. No, usprkos toga, opći dojam za ovu britansku seriju je više nego pozitivan te se možemo nadati da će BBC i Netflix nastaviti plodnu suradnju.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Cardinal (sezona 1, 2017)

Ostale sezone: 2, 3

Skandinavske, odnosno nordijske zemlje, se posljednjih desetljeća smatraju najuljuđenijim, najmiroljubivijim, najnaprednijim i socijalno najosjetljivijim dijelovima svijeta, odnosno često navode kao ideal kojem treba težiti zapadna civilizacija. Utoliko je čudnije što su nekako u isto vrijeme postali enormno popularni kriminalistički romani tamošnjih autora koji pokazuju mračne strane života u nordijskoj utopiji. Trend, koji je posljednjih godina dobio naziv nordic noir je posto zanimljivim i ne-skandinavskim autorima, prije svega Britancima i Amerikancima koji su ga nastojali eksploatirati na svoj način, kroz više ili manje vjerne adaptacije, odnosno nordic noirom inspirirane filmove i TV-serije. U tome su neki imali više uspjeha od drugih, a među njih spada i kanadska TV-serija Cardinal, koja je, iako temeljena na originalnim romanima kanadskog autora Gillesa Blunta. Među njima se našao i Forty Words for Sorrow, koji je poslužio kao predložak za prvu sezonu emitiranu početkom 2017. godine.

Radnja je smještena u Algonquin Bay, relativno zabačenom gradu na sjeveru provincije Ontario gdje živi i radi naslovni protagonist, policijski John Cardinal (čiji lik tumači Billy Campbell). On je nedavno bio premješten iz odjela za ubojstva zbog neuspjeha da pronađe nestalu indijansku djevojčicu. Stvari se promjene kada se igrom slučaja pronađe njeno truplo s očiglednim tragovima sadističkog mučenja. Cardinal je ponovno pozvan da vodi istragu, ali mu je dodijeljena nova partnerica, frankofonska detektivka Lisa Delorme (čiji lik tumači Karine Vanasse) čija su specijalnost dotada bili financijski prekršaji. Njih dvoje ubrzo shvaćaju kako imaju posla s izopačenim serijskim ubojicom, koji se pri svemu tome itekako prilagođava situaciji, pa mu umjesto djevojčica kao žrtve služe mladići koje mami izdajući se za privlačne žene na Internetu. Jedan od njih bi mogao biti nestali mladić, ali dok se Cardinal bori da otkriju njegovu lokaciju i identitet zlostavljača, nije svjestan da Delorme nije postala njegov partner slučajno. Cardinal je, naime, kao detektiv u Torontu sudjelovao u tragičnoj neuspjeloj akciji hvatanja narko-dilera i pretpostavljeni sumnjaju da je s njima bio u dosluhu; Delorme ima zadatak tajno istraživati Cardinala i potvrditi te sumnje.

Autori Cardinala ne nastoje otkriti toplu vodu, odnosno gledateljima ponuditi nešto što već nisu bili vidjeli u sijaset sličnih krimi-serija, bilo da je riječ onima u Skandinaviji, Britaniji ili SAD. Jedina stvar koja bi mogla povezati ovu seriju s nordic noirom je zimski ugođaj, odnosno niske temperature koje, ne bez razloga, imaju određenu ulogu u zapletu, ali i raspletu. Misterij nije nešto naročito posebno, a scenaristički tim na čelu s Aubrey Nealon vrlo inteligentno odlučuje odmah otvoriti karte, odnosno prikazati ubojicu koji je prikazan dosta realistično. U seriji ima dosta potencijalno uznemirujućeg sadržaja, prije svega vezanog uz scene nasilja i mučenja, ali takve scene nisu previše eksplicitne. Mnogo je zanimljivije, i za standarde ovih serija prilično uspješno izvedeno, prožimanje istrage s privatnim životima detektiva, pri čemu Cardinal i Delorme izgledaju kao prilično uvjerljivi likovi – dovoljno “problematični” da ih shvati ozbiljno, ali opet ne toliko psihološki oštećeni da ne bi mogli adekvatno obavljati svoj policijski posao. Tome itekako doprinosi glumačka ekipa, prije svega Billy Campbell, glumac koji se početkom 1990-ih nije uspio afirmirati kao filmska zvijezda preko Raketaša, pa je otada uglavnom tavorio na televiziji. Ovdje, s poprilično godina iza sebe, a koje nimalo ne nastoji skrivati, na efektan način tumači ne baš tako jednostavni lik za koji će gledatelji vezati usprkos stalnih sumnji u njegovo moralno određenje. Dojam neće pokvariti ni završnica koja bi nekima mogla biti trunčicu previše melodramatska. Kod prve sezone Cardinala je dobra stvar ta što traje samo šest epizoda, pa radnja nije razvučena, a na kraju predstavlja i zaokruženu cjelinu. Snimljene su još dvije sezone, a što bi ljubiteljima kanadskog nordic noira moralo predstavljati razlog za optimizam.

OCJENA: 7/10