RECENZIJA: The 100 (sezona 2, 2014/2015)

Ostale sezone: 1

Među mračnim vizijama budućnosti koje pruža SF-žanr, jedna od mračnijih bi svakako bila ona u kojoj površina nuklearnom apokalipsom opustošene Zemlje predstavlja obećanu zemlju, ili, barem privremeni spas za ostatke ostataka čovječanstva. Upravo u takvoj situaciji su se našli protagonisti TV-serije The 100 na početku druge sezone, nakon što ih je kolaps sustava za održavanje života prisilio da napuste sigurnost orbitalnih postaja i pokušaju preživjeti na planetu svojih predaka. To je omogućio prethodni dolazak ekspedicije ili, preciznije, samoubilačke istraživačke misije koju je bilo činilo 100 maloljetnih delinkvenata. Ona je ustanovila da je Zemlja, zapravo, u daleko boljem stanju nego što se pretpostavljalo i da se na njoj može živjeti, ali uz “sitnije” neugodnosti kao što su ostaci radijacije, primjerci mutirane čudovišne faune čudovišnih razmjera, te, dakako, potomci preživjelog stanovništva koje se pretvorilo u barbarska plemena koja došljake smatra uljezima koje se mora po svaku cijenu poubijati. “Nebeskim ljudima” dodatnu komplikaciju predstavlja otkriće tzv. Planinskih ljudi, pod čime lokalna plemena podrazumijevaju žitelje golemog podzemnog bunkera na planini Mount Weather. Oni su uspjeli zarobiti nekoliko desetaka preživjelih pripadnika originalne maloljetničke ekspedicije. Stanovnici bunkera, koji su kroz desetljeća također nastojali očuvati civilizaciju i posjeduju nužna tehnološka znanja, se čini bliskima i neobičnim došljacima čak pružaju nešto što bi se moglo shvatiti kao gostoprimstvo. Clarke (Eliza James), jedna od “gošći”, međutim, sumnja da njeni domaćini nemaju baš najbolje namjere, a kada se njihove tajne razotkriju, ispostave se toliko dijaboličnim da će ona, nastojeći zaštiti svoje prijatelje, biti prisiljena tražiti pomoć od smrtnih neprijatelja.

To da je druga sezona The 100 primjetno bolja od prve možda i nije takvo iznenađenje. Čak je i u njoj, nakon što je predstavljanje osnovne, inače ne baš previše uvjerljive, početne postavke testiralo strpljenje zahtjevnijih gledatelja, kvaliteta završnih epizoda bila primjetno bolja u odnosu na početne. Druga sezona gledatelje previše ne zamara objašnjavanjem vrlog novog svijeta, koji je, uostalom, nakon kolapsa orbitalnih postaja postao daleko manji (i sa stajališta producenata koji se oslanjaju na vancouverske lokacije, bitno jeftiniji). Umjesto toga se daleko više usredotočuje na zaplet, odnosno likove, koji su daleko složeniji i intrigantniji nego što je to ranije bio slučaj. Ono što su nekoć bila, u pravilu antipatična, derišta opsjednuta ljubavnim i drugim trivijalnim tinejdžerskim problemima, sada su, nakon što su bila iskusila stalnu izloženost smrti, bolesti, sakaćenjima, fizičkim i psihičkim ranama, odrasli ljudi sposobni donositi neke ne samo teške, nego i nezamislivo neugodne odluke. Možda se to najbolje vidi u liku Clarke, koja predstavlja nominalnu glavnu heroinu serije, ali čiji je moralno dvojbeni, ali u kontekstu postapokaliptičkog svijeta prilično razumljivi, postupci odvode u hemisferu koja bi u nekim drugim serijama bila rezervirana za negativce. S druge strane je prilično zanimljivo vidjeti evoluciju lika Octavije, koji je na početku bilo jedno od iritantnijih derišta, a koja je u drugoj sezoni postala hrabra, požrtvovna ratnica koja predstavlja jednog od navrednijih članova tima.

Druga sezona, dakako, mora uvoditi i nove likove, pa je tu u svrhu poslužila Lexa, živopisna plemenska predvodnica koju tumači Alycia Debnam-Carey, mlada glumica koja, kao i veliki dio glumačke ekipe, dolazi iz Australije. Ona istovremeno predstavlja i jedan najvećih aduta, ali i slabosti nove sezone. Prednost je u tome što je izvrsno odglumljena, odlično obučena ali i našminkana na način koji ostavlja sumnje o njenoj etničkoj pripadnosti, te, dakako u tome što predstavlja svojevrsni ekvivalent Clarke kao osobe prisiljene donositi teške i neugodne odluke, odnosno stalno plesati na rubu, a ponekad skakati preko linije koja dobro dijeli od zla. Ono što kod nje predstavlja pomalo iritantni kliše je to što je prikazana kao moćna ratnica koja se u stanju nametnuti kao autoritet tisućama muškaraca. Tako nešto, bez obzira na sve muške fantazije o Amazonkama i radikalne feminističke fantazije o utopijskom predcivilizacijskom matrijarhatu, je, međutim teško postići u svijetu gdje se, poput post-civilizacijske Zemlje, autoritet nameće prvenstveno fizičkom snagom. Tu je, dakako, i njena obavezna orijentacija prema vlastitom spolu, mada to u našem vrlom novom svijetu “politički korektnog” Twittera i drugih društvenih mreža, vjerojatno nije naškodilo promociji serije.

Autori serije se u drugoj sezoni, dakako, koriste bogatim fondom klišeja iz distopijskog i postapokaliptičkog žanra, ali to čine na prilično opušten i često efektan način. Možda je to najbolje vidjeti u prikazu Mount Weathera, čija je minijaturna civilizacija predstavlja svojevrsno podsjećanje na iščezli predapokaliptički svijet, ali i vješto korištenje referenci na slične motive iz Fallouta, te scenaristi nemaju previše potrebe da izmišljaju toplu vodu. Ono što je kod Mount Weathera najbolje jest da se tu više koriste postapokaliptički, a manje distopijski klišeji. Umjesto da “Planinske ljude” prikazuje kao izluđene višedesetljetnom izolacijom, a njihovo društvo kao totalitarnu distopiju, oni u mnogo čemu predstavljaju svojevrsni ekvivalent ili, u najgorem slučaju, alternativnu verziju protagonista s orbitalne “Arke”. Njihovi postupci, ma koliko bili odvratni i čudovišni, imaju smislenu i krajnje racionalnu podlogu, odnosno nisu ništa više ni manje moralno opravdani od onih koje je činila Clarke.

Upravo zahvaljujući tome je The 100 u drugoj sezoni postigla ono što često zna izmaći mnogim mnogo razvikanijim serijama – efektnu završnicu. U završnoj dvodijelnoj epizodi Blood Must Have Blood (Krv traži krv) se konačno vidi kako su autori koristili klišeje, ali im nisu robovali. The 100 je možda započela kao varijacija na temu omladinske SF-distopije, ali je njen fiktivni svijet prikazan krajnje dosljedno, odnosno mjesto gdje je život kratak, težak i nasilan i gdje nema nekakvih iznenadnih “deus ex machina” obrata koji bi protagoniste spasili od kataklizmičkih neugodnosti. To se odnosi kako na ključne likove koji su brutalno likvidirani usred sezone, tako i na strahovita krvoprolića i razaranja koja protagonisti nisu mogli (ili, da budemo precizniji, odlučili da ih ne mogu) spriječiti. Najviše se u tome ističe lik Clarke koji, kako se sezona primiče kraju, čini stvari koje nedužna i dobronamjerna tinejdžerica iz prve sezone nije mogla zamisliti, a što uključuje i završni apokaliptični čin koji je, ma koliko bio opravdan nekakvim racionalnim računicama, nije nimalo drukčiji od onoga što su činili njeni neprijatelji, odnosno što bi joj u našem civiliziranom svijetu donijelo epitet monstruma. The 100 je kroz lik Clarke postigla ono što se zlatnim standardom suvremene televizije – moralnu transformaciju protagonista dostojnu Waltera Whitea u Breaking Bad. Autori serije će se morati prilično pobrinuti da u sljedećim sezonama održe ili barem ostanu blizu onoga što je gledateljima pružila ta mračna, ali izuzetno upečatljiva završnica.

OCJENA: 7/10

Ograničenja (jugo)nostalgije

Jedna od novijih, i u posljednje vrijeme sve aktivnijih fronti ustaško-partizanskog sukoba na hrvatskim društvenim mrežama se tiče odnosa prema socijalističkoj Jugoslaviji, odnosno sve brojnijih rasprava oko toga da li je bivša država bila totalitarni ugnjetavački Mordor ili utopijsko društvo u kome se živjelo mirno, sigurno i opušteno sa životnim standardom o kojima generacije odrasle u neoliberalnom kapitalizmu mogu samo sanjati. Zagovornici potonjeg mišljenja najčešće koriste usporedbe ekonomskih pokazatelja 1978. i 2016. godine kako bi argumentirali kako se u “Mraku” stvarno “živjelo bolje”. Pri tome, dakako, nije slučajno što je za usporedbe uzeta upravo 1978. godina. To je bila posljednja godina kada je SFRJ imala ekonomske pokazatelje koji bi se iz današnje perspektive mogli nazvati pozitivnim. Već sljedeće godine je s Drugim naftnim šokom počeo niz događaja koji će dovesti do vožnje po sistemu par-nepar, redukcija struje, redova pred trgovinama i svih drugih omiljenih argumenata onih koji današnju Hrvatsku vole opisivati kao najbolji od svih mogućih svjetova.

U tim raspravama se tvrdnja da je “nekad bilo bolje” često osporava dobro poznatom sklonošću da se prošlost promatra kroz ružičaste naočale, bilo da je riječ o tadašnjim generacijama koje se danas najviše vole sjećati toga da su nekad bili mladi, bilo da nezadovoljnicima među mlađim generacijama upravo u toj boljoj prošlosti vide najjednostavniju alternativu nepodnošljivoj sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti. Pri čemu je dakako tu bolju prošlost daleko lakše veličati kada se u njoj više ne mora živjeti niti iskusiti njene negativne aspekte. U tome moderni jugonostalgičari nisu bitno različiti od romantičara koji su u 19. stoljeću prolijevali oceane suza zbog toga što više nema srednjeg vijeka s plemenitim vitezovima, ali im obično nije padalo na pamet da ga pokušaju obnoviti na način koji bi ih lišio modernog dostignuća kao što su tisak, parobrodi i željeznica. Ili, da koristimo neki malo svježiji primjer, nisu bitno drukčiji od anarhoprimitivista koji propovijedaju odbacivanje civilizacije i povratak prirodi, ali čije se komune obično vrlo brzo raspadnu čim im ponestane toaletnog papira i tople vode za tuširanje.

S druge strane, i na taj se argument može odgovoriti s argumentom o “kruškama i jabukama”, odnosno ustvrditi da pitanje jugonostalgije nije pitanje o tome da li se “nekad živjelo bolje”, nego da li se tada živjelo bolje u odnosu na neke druge vremensko-prostorne koordinate. Tako daleko manje spora izazivaju tvrdnje da se u SFRJ živjelo bitno bolje nego u državama Istočnog bloka, a i tvrdnje da je ekonomski napredak u prvih nekoliko desetljeća bio impresivniji nego prvih nekoliko desetljeća post-komunističke Hrvatske se čine mnogo uvjerljivijima. Naravno, opet sve to treba gledati kroz dodatne prizme milijardi dolara vješto izmuzanih u hladnoratovskim igricama te postavljati pitanje koliko i kako su slične igre igrali neki drugi igrači u nekim daljim i bližim dijelovima svijeta.

Koliko je jugonostalgija ograničena, odnosno koliko se o njoj samoj može vrlo teško govoriti bez gaženja u blato tribalizma, patetičnih parola i jeftine ideologije, svjedoči i to da su gotovo svi kriteriji odgovora na pitanje da li je prošlost bila bolja ili ne subjektivni. To uključuje i aspekt koji bi trebao biti blizak autoru ovih redova, a tiče se kvalitete i kvantitete igranih filmova i TV-serija. Sva ta razmišljanja su me potakla da pokušam izvesti svojevrsni eksperiment, odnosno pokušam se vratiti u ta “dobra stara vremena”, odnosno dočarati što je sve stajalo na raspolaganju svima onima koji su umjesto glazbe, sporta, knjige ili video-igre svoje slobodno vrijeme nastojali iskoristiti kroz sadržaje na velikim i malim ekranima. I pri tome mislim dati sud koliko i u čemu je tadašnje stanje bilo bolje ili lošije u odnosu na sadašnje, a koji će – kao što znaju svi koji su imali prilike čitati moje redovne recenzije – biti subjektivan.

Filmofil koji bi se vremenskim strojem vratio u Jugoslaviju 1970-ih našao bi se u razdoblju koje svjetski povjesničari filma i connoisseuri vole zvati zlatnim dobom sedme umjetnosti. U to vrijeme su se režiseri Novog Hollywooda uživali status kakav obično uživaju filmske zvijezde, Spielberg i Lucas su se još uvijek smatrali umjetnicima umjesto poslovnih ljudi, a i izvan Hollywooda su imena poput Tarkovskog, Bergmana, Wajde bile dijelom popularne kulture. Iako se često govori da je zbog zabrana, cenzure i trpanja brojnih naslova u “bunker” kinematografija bivše države zapala u stagnaciju tzv. “olovnih godina”, a njeni autori više nisu mogli ni prismrditi prestižnim festivalskim nagradama poput Crnog vala krajem 1960-ih, sama filmska djelatnost u Jugoslaviji je doživljavala bum. Tada se snimao relativno veliki broj cjelovečernjih igranih filmova, a mnogi od njih su mogli računati na visoku gledanost, pa i komercijalni uspjeh, prije svega zahvaljujući tržištu od 20 i više milijuna ljudi. To se možda najbolje vidi po filmskim serijama Žikina dinastija i Tesna koža, koje su započete upravo 1970-ih i kod kojih je nedostatak umjetničkih ambicija i neprijateljstvo kritike bilo gotovo onome kod današnjih hollywoodskih blockbustera.

U Jugoslaviji ne samo što se snimalo daleko više filmova nego što ih se snima danas, nego je kino-djelatnost imala bolju infrastrukturu. Mreža kino-dvorana je bila daleko razgranatija, tako da su veliko platno mogli gledati stanovnici provincijskih zabiti gdje ih danas više nema, a u nekim slučajevima, pogotovo u velikim gradovima, potražnja je često znala nadmašiti ponudu, pa je mnogima vrlo unosan, iako ilegalan, način zarade predstavljala profesionalna preprodaja ulaznica.

Suvremenom filmofilu bi također u oči zapala izuzetna raznovrsnost repertoara. Američki filmovi su bili najpopularniji, ali nisu dominirali kao što je to slučaj danas. Uz blockbustere – koji su tada još uvijek relativno svježi koncept, i koji su se znali prikazivati i nekoliko godina iza američke premijere – gledatelji su mogli gledati prilično veliki broj ne-hollywoodskih filmova, ali gotovo u svim slučajevima zapadnog podrijetla. Tako je veliki broj komedija dolazio iz susjedne Italije, dok je Zapadna Njemačka kroz Istinite priče i slične naslove ispunjavala sadržaje koji se danas zovu softcore pornografije; u kino-dvoranama je bilo dovoljno francuskih filmova, i to akcijskog i pustolovnog žanra, pa su Belmodno i Delon za prosječnog gledatelja bili jednako velika imena kao Clint Eastwood i Charles Bronson. Svemu tome se trebao dodati i Hong Kong sa svojim filmovima na temu borilačkih vještina, pa se može zaključiti kako je kino-djelatnost u bivšoj državi, bez obzira na socijalističko okružje, po svojim tržišnim načelima bila daleko bliža kapitalizmu.

Priča jugoslavenskom kino-biznisu, međutim, kao i mnoge slične priče, ima i drugu stranu. Kino-blagajne su se punile tako često i tako masovno iz jednog veoma jednostavnog razloga. Publika nije imala alternative. Sve do početka 1980-ih u Jugoslaviji nije bilo video-playera ili video-rekordera, a tek sredinom desetljeća se, zahvaljujući rupama u tadašnjim zakonima, stvorio Eldorado za poduzetne osnivače videoteka koje će nići poput gljiva poslije kiše. U međuvremenu su se pod izrazom “kućno kino” podrazumijevali kino-projektori sa filom formata Super 8 i rolama koje se moralo mijenjati nakon najviše deset ili petnaest minuta; ne samo što je bila riječ o izuzetno kompliciranim i skupim uređajima koje su mogli priuštiti samo bolje pozicionirani drugovi ili poduzetnija gospoda, nego se u pravilu njihov repetroar, kao i bilo drugdje u svijetu, svodio na vlastite amaterske snimke ili tu i tamo koji crtić za djecu.

Svima onima koji nisu htjeli ili mogli ići u kino, jedinu alternativu je predstavljao televizijski progam. A on je, što se usporedbi sa današnjim stanjem stvari tiče, bio sušta suprotnost usporedbama nekadašnjeg i sadašnjeg kino-programa. Za filmski program na jugoslavenskim televizijskim ekranima se najblaže može reći da je bio eksponencijalno siromašniji u odnosu na ono što gledateljima stoji na raspolaganju danas. Iako je već cijela jedna generacija imala prilike odrasti uz televiziju, ona se tada svodila na dva kanala dostupna preko ne baš uvijek pouzdane i o atmosferskim prilikama i reljefu često neugodno ovisne mreže zemaljskih odašiljača. Da stvar bude gora, ono što su gledatelji mogli vidjeti preko svojih kućnih ili vanjskih antena, nije bilo, kao danas dostupno 24 sata dnevno, nego samo oko pola dana, i to uvijek po striktnoj shemi kakva se nije mijenjala godinama, te koju bi poremetili tek eventualno neki posebno atraktivni sportski događaji ili smrt nekog od partijskih glavešina zbog koje se svako malo proglašavala svenarodna žalost.

Televizija je u Jugoslaviji bila dostupna preko mreže JRT, koja se, pak, sastojala od osam televizijskih studija pod nadzorom tadašnjih šest republika (Slovenija, Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Makedonija) i dvije autonomne pokrajine (Kosovo, Vojvodina) koji su proizvodili i emitirali zajednički program. Pri tome su ljubitelji igranih filmova i televizijskih serija na njih mogli računati tek u nekoliko ograničenih termina. Tako je ponedjeljak navečer na JRT 1 bio rezerviran za televizijske drame (koje su mogle biti i duži TV-filmovi, ali i obične snimke kazališnih predstava), a tek iza toga bi se na JRT 2 znala prikazati neka strana TV-serija; utorak navečer na JRT 1 je bio predviđen za još jedan strani film, najčešće “umjetničke” prirode, a srijedom bi se prikazivala emisija o filmu. Nakon toga bi tek u petak navečer postala dostupna strana TV-serija, obično atraktivnija (američke ili britanske proizvodnje) nego u ponedjeljak; tek u subotu bi gledatelji mogli vidjeti film za koga se moglo pretpostaviti da predstavlja hit. U nedjelju popodne se prikazivao film za djecu ili omladinu, a navečer bi tjedan završio sa domaćom TV-serijom.

S obzirom da se televizija gotovo isključivo financirala iz pretplate, a prihodi od reklama predstavljali sitniš, na filmski program je bitno utjecao ne samo ukus njihovih urednika, nego i politički obziri. Tako je nesvrstana pozicija SFRJ u Hladnom ratu nalagala da se, radi održavanja nekakve ekvidstance prema oba bloka, veliki broj američkih, britanskih i drugih zapadnih filmova kompenzira relativno velikim brojem sovjetskih, čehoslovačkih, rumunjskih i drugih filmova iz Istočnog bloka; tome je trebao dodati i veliki broj filmova iz “bratskih” zemalja Pokreta nesvrstanih, pa su jugoslavenski gledatelji imali prilike vidjeti cijeli niz ostvarenja iz Alžira, Egipta, Indije, Senegala i Bangladeša. To bi vjerojatno predstavljalo raj za filmofile koji cijene ono što se danas zove World Cinema, ali većini tadašnjih gledatelja je predstavljalo maltretiranje; američki ili filmovi koji su na ovaj ili onaj način bili najsličniji američkima su bili daleko popularniji. Njih je, međutim, bilo relativno malo, a da ih je bilo više, nije ih bilo lako progurati u rigidne programske sheme.

Oni nezadovoljni programom JRT su se, teoretski, mogli uzdati u alternativu koje su pružali televizijski programi susjednih država. Tu je, međutim, sve ovisilo o položaju, koji je bio daleko gori za stanovnike istočnih dijelova SFRJ, koji su mogli hvatati samo signale real-socijalističke Bugarske, Rumunjske i Mađarske, odnosno staljinističke Albanije. Čak i oni koji su mogli gledati programe televizije u ne-komunističkoj Grčkoj ili Austriji su se morali suočiti s prilično ograničenom ponudom koju su pružale isključivo državne TV-kuće (a u Grčkoj je čak televizija u boji uvedena godinama nakon Jugoslavije). Jedini koji su uistinu imali nešto bolji izbor su bili stanovnici jadranske obale, i to zahvaljujući tome što je u Italiji 1976. godine dozvoljen rad privatnih televizijskih kuća, a što je dovelo do televizijskog buma u kome je za par godina osnovano čak 400 stanica. Dostupnost njihovog programa, koji se svojom kvalitetom i sadržajem bio sličan današnjim lokalnim TV-stanica, je prečesto ovisio o atmosferskim prilikama, ali i pod utjecajem često iritantnog miješanja signala. U svim tim slučajevima, dakako, dodatni su problem predstavljale i tehničke, ali i jezične barijere, otežane sklonošću susjednih država da umjesto titlovanja sinkroniziraju filmove na svjetskim jezicima koje su građani SFRJ bili učili u školama.

Stvari su se za ljubitelje filmskih sadržaja u Jugoslaviji počele mijenjati tek nekoliko godina kasnije zahvaljujući eksploziji video-biznisa, a do koga, pak ne bi bilo bez zbivanja na globalnom planu. To se prvenstveno odnosi na tehnološki napredak, odnos brz razvoj uređaja koji su cijenom postali pristupačni za mase čak i u ekonomskom i drugim krizama rastrzanoj državi, kao i pojavu armija međunarodnih pirata koji su odjednom bili u stanju najatraktivnije hollywoodske blockbustere dovesti u neki zabačeni kvart gotovo istodobno sa njegovom američkom premijerom. No to, danas teško zamislivo poboljšanje, bilo je jedno od rijetkih u zemlji u kojoj su skoro sve ostalo išlo nagore, odnosno bilo sve manje ekonomskih ili drugih argumenata za buduće jugonostalgičare.

Na pitanje da li je nekada stvarno “bilo bolje” se, u najboljem slučaju, ne može dati nekakav čvrst ili “objektivni” odgovor – što zbog nostalgije, što zbog “krušaka i jabuka”, što zbog subjektivnosti, a što zbog još težeg odgovora na pitanje zašto je, zapravo, nešto bilo dobro ili loše. Da li je kino-program u Jugoslaviji bio toliko kvalitetan zato što je bio komercijalno isplativ ili da li je bio komercijalno isplativ zato što je mogao računati na publiku zbog slabog izbora na JRT? I da li je JRT imala tako loš i siromašan program zato što se nije morala bojati konkurencije, bilo iznutra bilo izvana? I da li se Jugoslavija u svemu tome bitno razlikovala od zemalja koje su po ovim ili onim kriterijima pripadali različitim blokovskim i ideološkim svjetovima? Odgovori na sva ta pitanja će gotovo uvijek ovisiti ne samo o subjektivnim kriterijima i selektivnom sjećanju, nego, na žalost, i prevelikoj sklonosti da ih se provlači kroz prizmu ideološke i navijačke isključivosti. Ili kao što je to, u Hrvatskoj na još veću žalost slučaj svakog proljeća, nastojanja da se sve evidentniji nedostatak odgovora na ozbiljna pitanja o budućnosti nastoji nadoknaditi ritualnim iskopavanjem pitanja i korištenjem već pripremljenih odgovora o prošlosti.

RECENZIJA: Preljub (The Affair, sezona 3, 2016/2017)

Ostale sezone: 1, 2

Kad se neka serija velikim dijelom temelji na flashbackovima i manipulacijama sjećanjem, za očekivati je da će vremenski odmaci igrati ulogu u rasporedu radnje između sezona. U slučaju Preljuba početak treće sezone predstavlja najveći skok, s obzirom da je smješten pet godina iza početka prve, odnosno tri godine nakon kraja druge sezone. Za njenog protagonista, sredovječnog bivšeg profesora književnosti Noaha Sollowaya (Dominic West) to nije baš najsretniji trenutak, s obzirom da mora sahraniti nedavno preminulog oca, što je samo jedan od brojnih gubitaka s kojima se suočio u prethodnom razdoblju. Solloway je ostao bez mjesta na fakultetu, bez unosne karijere pisca bestselera, bez supruge Helen (Maura Tierney) i četvoro djece i, konačno, bez bivše konobarice Alison Bailey-Lockhart (Ruth Wilson) zahvaljujući kojoj je i pokrenut pogubni niz tih događaja. No, stvari barem malo idu nabolje, s obzirom da je vratio dio izgubljenog, prije svega slobodu nakon tri godine odležane u zatvoru zbog ubojstva iz nehata koje nije počinio. Zahvaljujući starim vezama je uspio naći i posao na jednom koledžu gdje se za njega počne zanimati Juliette Le Gall (Irene Jacob) gostujuća francuska profesorica srednjovjekovne književnosti. Prethodnih nekoliko godina nisu bili dobri ni za Allison, koja je doživjela živčani slom i neko vrijeme provela u duševnoj bolnici, te se nakon povratka s Coleom i njegovom suprugom Louisom (Catalina Sandino Moreno) mora boriti za skrb nad kćeri Joanie. Noah se, pak, brzo mora suočiti s traumama vezanim uz boravak u zatvoru, gdje je važnu ulogu igrao njegov poznanik iz srednje škole, sadašnji čuvar John Gunther (Brendan Fraser), kao i time da se tamošnja noćna mora nastavlja kroz niz zastrašujućih i tajanstvenih događaja.

Iskustvo nas uči da je treća sezona neke serije obično lošija od druge, pogotovo u slučajevima kada je druga sezona bila lošija od prve. A upravo se to dogodilo Preljubu, koji je na početku naizgled banalnu i milijunima puta prežvakanu temu preljubničke veze prikazivao na izuzetno intrigantan i ineligentan način, detaljno oslikavajući kako psihološke profile likova tako i socio-ekonomske aspekte radnje, da bi u drugoj sezoni počeo kliziti prema sapunjači, a u nekoliko navrata čak i prijeći granicu koja ozbiljne drame dijele od “trasha”. Treća sezona, na prvi pogled, predstavlja pokušaj da serija, poput glavnog lika, okrene novu stranicu. A u slučaju treće sezone je riječ o glavnom liku, a ne likovima, s obzirom da je Alison degradirana u drugu violinu, te da njeni problemi – bilo ekonomske bilo psihološke prirode – izgledaju ništavnima u odnosu na ono što proživljava Noah. Njen život u provincijskom gradiću Montauku, uostalom, nije toliko zanimljiv u odnosu na Noaha koji se stropoštao od zvijezda do zatvorskog trnja, a sada se i na slobodi nalazi u jednoj sasvim drugoj vrsti zatvora.

Nova stranica se ogleda i u tome što Preljub koketira s još jednim žanrovskim izletom iz “čiste” drame u krimić, ali ovaj put na nešto drukčiji način od prve dvije sezone, gdje su policijska istraga i suđenje Noahu služili kao narativni okvir za flashbackove. Ovdje se izvor Noahovih ne samo socijalnih i financijskih, nego i zdravstvenih i psiholoških problema vezuje uz njegov boravak u zatvoru. Sarah Treem i Hagai Levi, tvorci Preljuba, pak izgleda nemaju neke prevelike sklonosti niti vještine da se natječu s tvorcima Oza, te su Noahovi zatvorski dani kondenzirani u nekoliko relativno kratkih, ali prilično dojmljivih epizoda. Za njih je najzaslužniji Brendan Fraser, nekoć jedan od vodećih hollywoodskih ljepotana, koji se za ulogu Gunthera udebljao do neprepoznatljivosti, ali usprkos toga stvorio od naizgled arhetipskog zlikovca izuzetno zastrašujući i impresivan lik. Problem za Preljub je, međutim, u tome što Gunther u općem zapletu predstavlja digresiju, slično kao i misterij počinitelja krvavog i šokantnog zločina koji predstavlja cliffhanger prve epizode, a koji će oni iskusniji gledatelji uspjeti riješiti davno prije finala sezone. Naravno, riječ je o obratu koji se već godinama koristi u hollywoodskim hororima, trilerima i dramama i koji je, dakako, sad već postao toliko izlizan da nakon njega Preljub izgleda mnogo “sapunskije” nego što bi inače trebao biti.

Treem i Levija su, dijelom i zbog toga, ispravno zaključili da će uzrok Noahovih problema i problematičnih postupaka, prije pronaći u njegovoj daljoj prošlosti, pa se relativno veliki dio sezone bavi njegovim odrastanjem, traumama i mladenačkim moralnim dvojbama koje ga, kao što će se ispostaviti, izjedaju do današnjeg dana. Preljub ovdje, dobrim dijelom zato da bi uštedio na budžetu, mudro ne koristi flashbackove (gdje bi Noaha trebao tumačiti mlađi glumac od Westa) nego Noahov rani život prikazuje kroz kazivanje sada već odraslog Noaha, odnosno razgovore sa sestrom Ninom (Jennifer Esposito), kao i prijateljima i poznanicima iz rodnog provincijskog gradića koje nije bio vidio desetljećima. To je također bila jedna od rijetkih prilika da se na Preljub odraze i aktualna politička zbivanja, prije svega prošlogodišnji izbori. Tako se u jednoj od epizoda spominje Trump, a na samom početku sezone Noah, prilikom dolaska na koledž, svjedoči prosvjedima studenata protiv seksualnog zlostavljanja na kampusu – problema i uz njega vezane medijske kampanje za koji su stratezi Hillary Clinton i s njima povezan hollywoodski establishment vjerovali da će glasačko tijelo uspjeti okrenuti na njenu stranu. Noah nedugo nakon toga svjedoči debati među studentima koji promiskuitet i seksualne slobode svoje generacije pokušavaju pomiriti s neopuritanskim impulsima radikalnog feminizma. Za Noaha, kao i ostatak Amerike, svi ti razgovori imaju mnogo manje važnosti od onih sa svojim nekadašnjim školskim prijateljima u pensilvanijskoj provinciji. Riječ je o istom onom području koja je Trumpu prošle godine donijela Bijelu kuću, i čiji žitelji, pripadnici osiromašene, zaboravljene i omalovažene radničke klase u Noahu vide predstavnike umišljene urbane liberalne inteligencije, te ne kriju uživanje u Noahovoj propasti.

Svi ti detalji, međutim, neće previše popraviti opći dojam o trećoj sezoni Preljuba. Za nju bi se prije moglo reći da je, poput glavnog lika, ušla u krizu srednjih godina te da pokušajima okretanja novog lista kroz nove likove i podzaplete samo krije vlastiti strah od starenja i monotonije. Možda je to najvidljivije kroz lik Juliette koji se doima kao svojevrsno strano tijelo, odnosno pokušaj da se kroz američkoj publici “egzotičan” lik evropske intelektualke sa seksi naglaskom serija umjetno napravi zanimljivijom. A taj dojam se stvara usprkos napora Irene Jacob, darovite i iskusne glumice starijoj publici poznate kao muza Krzysztofa Kieszlowskog. Sve to stvara isti dojam kao Noahova djetinjasta radost kratkim izletom na otok Block, gdje se nada ponovno proživiti preljubničke trenutke. U tim trenucima se Preljub počinje ponavljati na najiritantniji mogući način. I upravo zbog toga je daleko bolja na samom kraju sezone, kada su cliffhangeri izbjegnuti, odnosno kada završi na prirodan i realističan način na koji bi komotno mogla završiti i cijela serija. No, s obzirom da su već stigle vijesti o četvrtoj sezoni, riječi s kojima Preljub zasad završava – “Kamo sad?” – se čine prilično aktualnim za njene tvorce.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Crna jedra (Black Sails, sezona 2, 2015)

Ostale sezone: 1

“Tako blizu, a tako daleko” su riječi kojima bi se najbolje mogao opisati početak druge sezone TV-serije Crna jedra. Barem iz perspektive jednog od njenih protagonista, piratskog kapetana Flinta (Toby Stephens) koji na obali promatra nasukanu olupinu španjolskog galijuna “Urca de Lima”, a njen teret – basnoslovne količine zlata i drugih dragocjenosti – iskrcan na plažu. Njegov san o tome da se dočepa tog plijena i tako namiri za ostatak života, međutim, ostaje san zbog nekih praktičnih detalja, prije svega vezanih uz vlastiti brod teško oštećen u okršaju sa Španjolcima, ali i na posadu čiji su ga preživjeli ostaci svrgnuli s mjesta kapetana te su, umjesto nove borbe, skloniji da ga dokrajče po kratkom postupku. Srećom po njega, među preživjelima je i slatkorječivi kuhar John Silver (Luke Arnold) koji u Flintovom očajničkom planu vidi vlastitu kartu za povratak u civilizaciju. U međuvremenu je Nassau, grad na bahamskom otoku New Providence i Flintova matična baza, došao pod nadzor piratskog kapetana Charlesa Vanea (Zach McGowan) a što prilično komplicira odnos s njegovom bivšom ljubavi Eleanor Guthrie (Hannah New), trgovkinjom koja zahvaljujući preprodaji opljačkane borbe i vezama s civiliziranim svijetom funkcionirala kao neslužbena gradonačelnica. Vaneov bivši član posade John Rackham (Toby Schmitz) je zbog i za pirate nezgodnih postupaka bojkotiran od kolega te prisiljen zarađivati kao vlasnik lokalnog bordela, gdje Max (Jessica Parker Kennedy), tamošnja madam, počinje privlačiti neobičnu pažnju njegove djevojke Anne Bonny (Clara Paget). Istovremeno svi u Nassauu počinju obraćati pažnju na namjere britanskih vlasti da se piratski otok vrati pod legitimnu vlast, ali i novopridošli piratski brod čiji bi vrijedni teret, ovisno o njegovoj sudbini, do toga mogao dovesti i mirnim i izuzetno krvavim putem.

Tvorci Crnih jedara u drugoj sezoni nisu nastojali otkrivati toplu vodu, te su publici pružili uglavnom isti sadržaj kakav je na jelovniku bio godinu dana ranije – smjesu pustolovine, melodrame, političkih i poslovnih intriga, ali sve začinjeno eksplicitnim nasiljem i seksom. Osnovni koncept serije – da ona, zapravo, predstavlja prednastavak klasičnog pustolovnog romana Otok s blagom – i dalje onim malo upućenijim gledateljima jasno sugerira kakva će biti krajnja sudbina nekih likova, kao i onih koje su njeni tvorci Jonanthan E. Steinberg i Robert Levine posudili iz povijesnih knjiga. Iako su sebi dozvolili da nova sezona bude dvije epizode duža od prethodne, iako u njoj nema nekih novih likova – barem onih toliko važnih da prežive duže od par epizoda – i iako se i dalje sve svodi na spletkarenje, prijevare, tučnjave, izdaje i “šokatna” otkrića o nečijim seksualnim orijentacijama, Crna jedra i u drugoj sezoni izgledaju svježe.

Najinteligentnijom se, pak, učinila odluka da se dramatični obrati rezerviraju ne za sadašnjost, nego za prošlost, pa su najintrigantnije scene u flashbacku koje prikazuju Flintovu prošlost kao perspektivnog časnika Kraljevske mornarice, koju je ulogu u propasti te karijere i odlasku na put piratstva u tome igrala fatalna gospođa Barlow (koju tumači Louise Barnes) i kako su se romantični idealizam i plemenite namjere sudarile sa stvarnošću na najgori mogući način. Scenaristima je, pak, na raspolaganju stajala i zanimljiva prilika da se mikrozmos Nassaua i piratski svijet početka 18. stoljeća prikažu iz perspektive vanjskog promatrača, ali ona, osim malih naznaka u jednoj epizodi, nije iskorištena. Razočaranje u manjoj mjeri predstavlja i finale sezone koje svojom mješavinom spektakularne akcije i melodrame malo previše podsjeća na slične, ne baš previše uvjerljive, situacije na kraju sezona Spartacusa. S druge strane, to je isto finale mnogo uvjerljivije skinulo s dnevnog reda jedan od važnih detalja u povijesti jednog likova, ali i na način koji odaje da autore nije izdao smisao za crni humor. Cliffhanger kojim završava druga sezona je manje ili isto onoliko iritantan kao i onaj kojim završava prva, a to je za serije poput Crnih jedara više nego dovoljno za veliki palac gore.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Bosch (sezona 2, 2016)

Hyeronimus “Harry” Bosch (Titus Welliver), detektiv losanđelske policije, je uspješno riješio težak slučaj serijskih ubojstava, ali je nekoliko mjeseci nakon toga morao provesti pod suspenzijom zbog fizičkog obračuna sa jednim od svojih pretpostavljenih. Njegov trijumfalni povratak u ured i među kolege koji cijene njegov istražiteljski talent dolazi u pravom trenutku, s obzirom da je u prtljažniku automobila pronađeno truplo porno-producenta. Boschu i njegovom partneru J. Edgaru (Jamie Hector) ne treba dugo da zaključe da nije riječ o pljački, nego o profesionalno odrađenoj likvidaciji čiji bi motivi mogli biti povezani s pranjem novca za račun armenske i ruske mafije. Trag Boscha odvodi u Las Vegas, ali mu tamo daje i priliku da se ponovno sretne s bivšom suprugom Eleanor (Sarah Clarke) i 15-godišnjom kćeri Maddie (Madison Lintz). U međuvremenu Irvin Irving (Lance Reddick), zamjenik šefa policije, postaje dio gradonačelničke kampanje ambicioznog okružnog tužitelja dok istovremeno diskretno nadgleda vlastitog sina Georgea (Robbie Jones) koji se kao mladi pripadnik odjela za droge priključio svom prijatelju i kolegi Eddieju Arceneauxu (James Ransone) kako bi vodio tajnu istragu protiv policijske korupcije. Stjecajem okolnosti se ispostavi da su oba slučaja povezana, ali se Bosch također mora suočiti s novim dokazima koji bi nakon nepuna četiri desetljeća mogli konačno rasvijetliti neriješen slučaj ubojstva njegove majke.

Bosch, prvi naslov kojim je Amazon bacio rukavicu u lice Netflixu kao novi tvorac originalnog sadržaja za streaming servise, nije nešto čime bi se tvrtka Jeffa Bezosa trebala previše ponositi, ali još manje i sramiti. Ono što se moglo reći za njenu prvu sezonu se manje-više može reći za drugu. Eric Overmyer, njen tvorac koji je zanat bio ispekao na kao dio kreativnog tima Žice (s kojom i dalje dijeli dio glumačke postave) nije imao razloga otkrivati toplu vodu. I dalje je zadržan format “ograničene” sezone od 10 epizoda, a sadržaj vješto kombinira materijale iz nekoliko romana Michaela Connelyja, te je tako izbjegnuto da se radnja razvodni. Zbivanja se tako odvijaju na realističan način. To ponovno uključuje najspektakularniju scenu – kratkotrajni obračun vatrenim oružjem na ulici – koja je prikazana nekoliko epizoda prije finala, dok je Boschu i njegovim kolegama ostavljeno da, slično kao u stvarnom životu, daleko više vremena provode baveći se njegovim posljedicama.

Ono što drugu sezonu razlikuje od prve jest to što je Boschov lik manje-više izgrađen, odnosno što nema toliko potrebe naglašavati njegovu sklonost da poput Prljavog Harryja istjeruje neku vlastitu pravdu nauštrb pravila službe i zakona. Također više nema ni drugih iritantnih klišeja u obliku serijskih ubojica koji svoj odnos s policajcem koji ih istražuje shvaćaju previše osobno. Umjesto toga imamo nekoliko živopisnih, ali realističnih likova koje tumači raznorodna, ali prilično raspoložena glumačka ekipa. Karakterni glumac Brent Sexton u ulozi zaštitara i bivšeg policajca Carla Nasha gledatelje do posljednjeg trenutka ostavlja u nedoumici da li je u pitanju dobroćudni “medo” ili opaki ljigavac, isto kao što se još uvijek mladoliki Matthew Lillard prilično zabavlja u ulozi ljigavog i arogantnog vlasnika striptiz-kluba. Ali od svih se najboljom doima Jeri Ryan (“trekkiejima” poznata kao Broj Sedam iz Voyagera) kao bivša striptizeta i udovica porno-producenta, s obzirom da izgleda i ponaša se upravo kao klasična femme fatale iz film noira, ali je scenarij ipak učinio da njen lik na kraju balade bude nešto bliže stvarnom životu. Zbog toga, ali nadasve kvalitetne produkcije, druga sezona Boscha se u današnjoj poplavi televizijske ponude, kada se gledatelji doimaju poput djece u trgovini slatkiša, može opisati kao bombon koji možda nije najslađi, ali također neće ni zapeti u grlu.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Jessica Jones (sezona 1, 2015)

Marvelov filmski univerzum je postao ne samo toliko velik da više nije samo filmski, nego Marvel Comics sebi može dozvoliti ekranizacije čak i nekih prilično opskurnih naslova. Kao jedan od primjera bi mogla poslužiti Jessica Jones, čija se opskurnost može objasniti i time što nije Marvelova superheroina u onom uobičajenom smislu riječi, nego i time što je jedna od najmlađih. Svoju prvu strip-inkarnaciju je dobila sada 2001. godine, koja možda i nije tako daleka kao što se čini, jer su to vrijeme, zahvaljujući prvim X-Menima već postavljeni prvi temelji onoga što će za Marvel i hollywoodske studije postati tvornica novca. Nepuno desetljeće i pol kasnije se Jessica Jones ponovno pojavila kao protagonistice Netflixove televizijske serije koja se hrpom kritičarskih pohvala istakla ne samo među sada već prilično širokim asortimanom superherojskih serija, nego i u današnje hiperproduktivno doba još većom konkurencijom igranih TV-serija uopće.

Jessica Jones, koja je, kao i druge Netflixove serije, preuzela danas popularni “ograničeni” format” od 13 epizoda i zaokruženom narativnom cjelinom po sezoni, pripada istom Marvelom univerzumu kao i filmski Osvetnici. U užem smslu je još bliža Daredevilu koja joj je prethodila, te Lukeu Cageu i Iron Fistu koje je slijedila. Naslovna protagonistica, koju tumači Krysten Ritter, je njujorška privatna detektiva koja, iako obdarena nadljudskom snagom, obavlja rutinske, slabo plaćene poslove za nimalo glamuroznu klijentelu te gotovo sve slobodno vrijeme provodi u trećerazrednom zapuštenom stanu gdje su joj susjedi narkomani i kojekakvi patološki slučajevi. Ni sama Jones nije previše daleko od njih, s obzirom da joj je, s izuzetkom popularne radio-voditeljice Trish Walker (Rachael Taylor) koju pozna od djetinjstva, jedina prijateljica boca viskija. Razlozi za pokušaje zabroava u alkoholu su ne samo u tome da je prethodna karijera maskirane heroine završio katastrofalno loše, nego i u incidentu koji ju je ostavio duboko traumatiziranu i mučenu grižnjom savjesti. Iza svega toga stoji zlikovac po imenu Killgrave (Andy Tennant) koji raspolaže moćima da kontrolira tuđe umove, a s kojim će se ponovno sresti nakon što se ispostavi da je odbjegla kći koju traže njeni klijenti jedna od njegovih novih žrtava.

Jessica Jones, slično kao i Daredevil, predstavlja dio, ali istovremeno i svojevrsnu antitezu Marvelovog filmskog univerzuma, barem ako se pod time podrazumijevaju njegovi najpoznatiji elementi u obliku maskiranih superheroja koji spektakularnim akcijama spašavaju megalopolis od vanzemaljskih čudovišta. Heroina serije je daleko više ukotvljena u stvarnom životu ili onoliko blizu realističnom prikazu svakodnevnice koliko to superherojski žanr može dozvoliti. Ona ne samo što je mrzovoljni cinik, alkoholičarka i žrtva PTSP-a, nego je svijet u kome mora preživjeti daleko opterećeniji navodno “sitnim” i “banalnim”, ali zato prilično stvarnim problemima kao što su ovisnost i seksualno zlostavljanje. Čak je i glavni negativac, koga maestralno glumi Andy Tennant, relativno “malen” u usporedbi s drugim Marvelovim negativcima i umjesto dijaboličkih planova o vladavini svijetom svoje moći koristi za ispunjavanje naoko sitnih hirova, ali ga upravo banalnost i svakodnevnost zla čini daleko strašnijim. Izuzetno mračan, noarovski ton serije, u kojoj nije bilo previše prigode za korištenje specijalnih efekata, se ogleda i u tome što je scena seksa u kojoj sudjeluje protagonistica, a u koja je u originalnom strip-izdanju svojom “sirovošću” bila prilično smjela za dotadašnje Marvelove standarde, u seriji rekonstruirana na vjeran, ali nimalo erotičan način.

Sama atmosfera, međutim, ne bi bila dovoljna za uspjeh Jessice Jones, da nije bilo izuzetno kvalitetnog rada na scenariju. Melissa Rosenberg, poznata po radu na ciklusu filmova o Sumraku, ali i popularnoj TV-seriji Dexter, se izuzetno dobro snašla i u 13 epizoda je uspjela gledateljima pružiti mračnu, ali intrigantnu i uzbudljivu priču. U tome je imala vrlo dobru pomoć od strane glumačke ekipe u kojoj, za razliku od mnogih serija sličnog žanra, dominiraju žene. To se prije svega odnosi na Rytter, koja je tumačeći daleko problematičniji lik od zlosretne Jane Margolis u Breaking Bad, na putu da stvori jednu od najneobičnijih, najmanje konvencionalnih, ali i najupečatljivijih televizijskih heroina u posljednje vrijeme. Dobro se iskazala i australska manekenka Taylor u ulozi njene prijateljice, ali i Carrie-Ann Moss, koja je od vremena Matrixa mirno podnijela preorijentaciju na karakterne uloge i koja ovdje tumači prilično dojmljivi lik lezbijske, ali moralno kompromitirane odvjetnice. Jessica Jones je, barem ako je suditi po prvoj sezoni, serija koja još jednom pokazuje kako je, čak i kada je u pitanju superherojski žanr, u ovo doba po kvaliteti sadržaja televizija kvalitetniji medij od velikog ekrana.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Daredevil (sezona 1, 2015)

Postoji sve više, za nostalgične filmofile možda i tragično previše, argumenata za tvrdnju da je televizija danas kao medij postala postala superiorna filma. To se, najviše zahvaljujući novim paradigmama strimanja i bindžanja, može vidjeti kod televizijskih serija koje su, bez obzira na Sturgeonov zakon i veću vjerojatnost promašaja u odnosu na pogotke, po pitanju forme i sadržaja u pravilu superiornije onom što publiku čeka na velikom ekranu. Za to postoje brojni primjeri, ali rijetko tako očigledni kao u slučaju Daredevila, jednog od stripovskih heroja iz Marvelovog univerzuma. Iako se prvi put pojavio još 1989. godine u TV-filmu Suđenje Nevjerojatnom Hulku, njegova prva ozbiljnija inkarnacija je bila igrani film Daredevil s Ben Affleckom u naslovnoj ulozi. Neumitne usporedbe s novom TV-serijom, čija je prva sezona strimana 2015. godine, a u kojoj glavnu ulogu tumači Charlie Cox, su gotovo jednoglasno u korist potonjeg.

Serija je jedna od nekoliko koje su nastale u produkciji Netflixa, a koje se sadržajem oslanjaju na Marvelov filmski univerzum. To se prije svega odnosi na Osvetnike, odnosno njegovo spektakularno finale na ulicama New Yorka. Pri tome je grad teško stradao, a posebno problematična četvrt Hell’s Kitchen iz koje je rodom protagonist serije, odvjetnik Matt Murdock. Njega, kao ni njegove susjede, život nije previše mazio – kao dijete je oslijepio u bizarnoj nesreći, a oca, profesionalnog boksača, su mu ubili gangsteri zbog odbijanja da preda namješteni meč. Murdock je, s druge strane, uz sljepilo razvio i druge talente, prije svega povećano čulo sluha, koje mu dobro dođe ne samo u odvjetničkoj praksi, nego i u paralelnoj karijeri maskiranog borca za pravdu. On i njegov najbolji prijatelj Foggy Nelson (Elden Henson) su upravo otvorili odvjetnički ured, a prva klijentica im je Karen Page (Deborah Ann Woll), mlada žena optužena za ubojstvo. Nastojeći je osloboditi, otkrivaju kako je Karen kao tajnica građevinske tvrtke zadužene za obnovu razorene četvrti otkrila financijske malverzacije iza kojih stoje jakuze, trijade, ruska mafija, ali i iza svih njih tajanstveni bos Wilson Fisk (Vincent D’Onofrio).

Slično kao i film iz 2003. godine, i prva sezona televizijskog Daredevila je priča o nastanku, odnosno gledatelje upoznaje tko je i što je Matt Murdock, odnosno kako je postao Daredevil. Upravo zahvaljujući tome gledatelji imaju prilike vidjeti koliko je za taj zadatak televizijska serija bolji medij od filma koji prečesto sadržaj mora nasilno trpati u format koji čak i u trajanju od dva i pol sata nije adekvatan. Tvorcu serije Drewu Goddardu je, pak, na raspolaganju bilo 13 sati u kojima je imao daleko više prilike temeljito razviti ne samo radnju nego i različite likove, koji više nisu jeftini arhetipovi ni karikature. Serija se također odlikuje i izuzetnim realizmom – detalji poput neobičnih kostima ili nadljudskih moći su uglavnom stavljene u drugi plan, te je ona po svom žanrovskom određenju bliža “čistom” krimiću nego znanstvenoj fantastici. I pri tome se izbjegavaju klišeji, pa se tako gangsteraj i druga zla prikazuju kao tek jedan od oblika društvene patologije u suvremenim metropolama, odnosno kako se zahvaljujući sveprisutnoj “hobotnici” korupcije naslanjaju na “etablirane” krugove iz svijeta biznisa i politike. Zbog svega toga Daredevil odaje dojam da su njegovi tvorci za uzor prije uzeli Žicu nego superherojske spektakle na velikom ekranu.

Jedan od glavnih aduta serije je vrhunska glumačka postava. Charlie Cox, gledateljima poznat prije svega po ulogama ljepuškastih zavodnika (uključujući zlosretnog irskog militanta u Carstvu poroka) je vrlo dobar u prilično zahtjevnoj ulozi prilično složenog protagonista. Murdock u njegovoj izvedbi je lik koji je, osim vlastitih trauma iz djetinjstva mučen i time da je o svojoj tajnoj karijeri osvetnika prisiljen lagati najbližim prijateljima, ali i paradoksom prema kome kao noćni vigilante očigledno krši zakon, ali zbog čvrstog katoličkog odgoja istovremeno pokušava ne prijeći crtu zbog koje bi svojim protivnicima oduzimao život. Cox je impresivan i u akcijskim scenama, iako su neke od njih pomalo previše ponavljajuće (mada se u jednoj odaje počast znamenitom okršaju iz Park Chan-wokovog Oldboya). I ostatak glumačke ekipe je sjajan, a što posebno dolazi do izražaja u slučaju D’Onofrija, koji je svojim izvedbama znao spašavati filmove čiji su scenaristi bili svjetlosnim godinama ispod standarda televizijskog Daredevila. Njegov Fisk je isto tako svjetlosnim godinama daleko od karikaturalnog meganegativca; serija paralelno kroz flashbackove prikazuje i njegovu “priču o nastanku” i gledatelji imaju priliku vidjeti realističko ljudsko biće čiji se postupci, ma kako strašni bili, mogu objasniti, iako ne i opravdati. Deborah Ann Woll, koja bi u svim drugim slučajevima bila tek lijepo lice, je izvrsna u liku mlade žene koja prolazi kroz pakao, a relativno nepoznati Henson je isto tako dobar u ulozi koja bi u svim drugim slučajevima bila “comic relief”. Da završetak sezone nije uobičajeno “zaokružen”, prva sezona Daredevila bi bila vrlo blizu savršenstvu.

OCJENA: 8/10