RECENZIJA: The Alienist (2018)

Zasićenost sadržajima je jedan od problema s kojim će se, prije ili kasnije, morati suočavati tvorci serija u Zlatnom dobu televizije. A čini se da će se taj fenomen najprije manifestirati u kriminalističkom žanru, koji je, kao jedan od najstarijih akumulirao daleko više specifičnih likova, motiva i zapleta nego ijedan drugi žanr. Njegovim tvorcima je, dakako, sve teže osmisliti nešto originalno, pa možda ni ne iznenađuje što veliki broj današnjih kriminalističkih serija predstavljaju remakeove serija koje su već bile napravljene na nekom relativno ograničenom tržištu. U takvoj situaciji ne iznenađuje da se, nastojeći pronaći nešto originalno, ili barem dovoljno različito da privuče pažnju razmažene publike, scenaristi sve češće odlučuju na odlazak u prošlost, računajući da će neke danas banalne priče i zapleti izgledati bitno drukčije ako ih se prikaže kroz prizmu davno prohujalih desetljeća i stoljeća. Na prvi pogled bi se reklo da bi jedan takav pokušaj predstavljao The Alienist, kriminalistička miniserija u produkciji američke TV-kuće TNT,

Serija se temelji na istoimenom i nagrađivanom romanu Caleba Carra iz 1994. godine. Neobičan naslov predstavlja engleski izraz za psihijatra koji se koristio u 19. stoljeću, pred čiji se kraj odvija radnja. Mjesto zbivanja je New York 1896. godine, koji čak i u to vrijeme, kada se SAD još nisu nametnule kao vodeća svjetska sila, izgleda kao impresivna metropola čije će velebne građevine, uključujući nedavno sagrađeni Kip slobode, iz drugih dijelova svijeta privlačiti milijune useljenika željnih da uhvate djelić američkog sna. No, za većinu njih se taj san pretvorio u noćnu moru životarenja u prenatrpanim sirotinjskim stanovima ili po život sve opasnijim ulicama. Jedan od rijetkih koji iskreno pokušava promijeniti takvo stanje stvari je mladi, energični i idealistični političar Theodore Roosevelt (Brian Geraghty) koji je nedavno imenovan za šefa njujorške policije i čija se privrženost progresivnim idejama ne ogleda samo kroz instaliranje telefona u policijske postaje nego i dotada nezamislivo angažiranje žena kao policijskih uposlenika, a što uključuje i mladu Saru Howard (Dakota Fanning) kao njegovu službenu tajnicu. Kada se, međutim, New York suoči sa nezamislivo izopačenim i okrutnim serijskim ubojicom čija su meta dječaci koji se bave muškom prostitucijom, prisiljen je tražiti pomoć izvan svoje službe. Srećom, među njegovim prijateljima sa studija je John Moore (Luke Evans), ilustrator New York Timesa, te dr. Laszlo Kreizler (Daniel Brühl), ugledni psihijatar koji je uvjeren kako se počinitelja može uhvatiti tako što se na temelju načina na koji su zločini počinjeni shvati njegov pravi motiv. Roosevelt pristaje da njih dvojica, sa Sarah kao posrednicom, započnu vlastitu diskretnu istragu te im kao ispomoć šalje dvojicu mladih židovskih detektiva koji su oduševljeni pobornici novih forenzičkih tehnika kao što je uzimanje otisaka prstiju. Tako stvoreni tim mora pokušati ne samo otkriti nego i zaustaviti ubojicu, nego se i othrvati pritiscima i sabotaža od strane prema Roosveltu neprijateljskih korumpiranih policajaca, utjecajnih bogataša i crkvenih velikodostojnika koji se boje da bi istraga mogla iščeprkati brojne neugodne istine o njujorškoj eliti.

Glavni motiv zapleta ove serije – lov na izopačenog i očigledno isfrustriranog ubojicu – je korišten toliko puta da je toga očigledno bio svjestan i njen izvršni producent Cary Jo Fukunaga, koji se prije nekoliko godina bio proslavio tematski srodnom HBO-ovom serijom Pravi detektiv. Zbog toga je na taj element scenarija stavljen najmanji naglasak, pa se istraga obavlja relativno rutinski i gledatelju, zapravo, i nije toliko bitno tko će na kraju biti zločinac. Kada se na kraju razotkrije njegov identitet i ispostavi da je riječ o patetičnom gubitniku koji ne bi mogao zapaliti svijeću nekome poput Normana Batesa ili Hannibala Lectera, većina gledatelja će teško biti razočarana. Najvrednija stvar koju kriminalistički zaplet nudi publici jest izgovor da posjeti fascinantni svijet s kraja 19. stoljeća koji nam je istovremeno izuzetno stran i u nekim zastrašujućim detaljima izuzetno blizak. Prije svega se to odnosi na prikaz urbane industrijske civilizacije koja je uspjela pronaći postići neka dotada nezamisliva čuda kao što su telefon ili električna struja, ali koja su još uvijek dostupna isključivo nezamislivo sićušnoj eliti, dok se svi ostali moraju suočavati sa neizdržljivim siromaštvom, zagađenjem, bolestima i, naravno, kriminalom čije su žrtve daleko i od očiju i od srca dežurnih dušobrižnika koji prema tim masama teško kriju krajnji prijezir. The Alienist svemu tome dodaje aspekt različitih vjerskih, etničkih, rasnih, spolnih i drugih predrasuda, ali se on, za razliku od mnogih sličnih hollywoodskih proizvoda, ne pretvara u jeftin “politički korektni” agitrop ili trijumfalističko slavljenje napretka u proteklih dvanaest desetljeća. Naprotiv, The Alienist daleko više naglaska stavlja na sličnosti New Yorka s kraja 19. stoljeća s modernim svijetom, prije svega u svjetlu toga što je on tada, kao i danas, bio najprogresivnije i naj “cool” mjesto na svijetu, ali je opet imao svoju neopisivo mračnu stranu. Serija se, slično kao i književni predložak, u svemu tome vješto koristi kombinacijom izmišljenih i stvarnih povijesnih ličnosti, stvarajući živopisnu slikovnicu koja će gledatelje zadržati za ekran čak i kad im pokaže neke odvratne ili uznemirujuće sadržaje.

Ono što je kod The Alienista najbolje funkcionira su protagonisti, od kojih je svaki napisan kao izuzetno složen, ali fascinantan lik, koji se na svoj način bori s osobnim traumama ili društvenim predrasudama. John Moore, koji je od svih najbliži tradicionalnom macho junaku i kojeg izuzetno dobro tumači britanski gej i obično nezahvalnim ulogama opterećen glumac Luke Evans, se tako iza glazure dendijevskog pripadnika elite mora boriti s posljedicama nesretne ljubavi. Kreizler, kojeg tumači posljednjih godina izuzetno aktivan njemački glumac Daniel Brühl, iza krinke progresivnog znanstvenika krije nesigurnost izazvanu nesretnim djetinjstvom i izloženosti predrasudama koje je kao katolik morao trpiti u tada dominantno protestanskoj Americi. Sličan problema ima i Sara Howard, koja se suočava sa stalnim seksističkim omalovažavanjem i čije frustracije, ali i odlučnost da ih nadvlada, Dakota Fanning izvrsno prikazuje u jednoj od najupečatljivijih uloga svoje karijere.

The Alienist je, međutim, daleko od savršenstva. Kao TV-serija koja je velikim dijelom američka (iako snimana u budimpeštanskim studijima) od gledatelja će zahtijevati neuobičajeno dobro poznavanje američke povijesti s prijelaza 19. u 20. stoljeće, a prije svega karijere Roosevelta koji je u stvarnosti bio izuzetno živopisan lik, a kojeg Geraghty tumači tako da ga učini nimalo karizmatičnim i teško zamislivim kao budućeg predsjednika i tvorca modernog američkog imperijalizma. Nadalje je tu pomalo iritantna potreba da se sadržaj rastegne na 10 epizoda, a zbog čega se gubi ritam i vrijeme gubi na nepotrebne podzaplete, poput onih s Kreitzlerom sluškinjom Mary, koju tumači Q’orianka Kilcher, i čiji je nastup u nekim scenama prelazi granicu šmiranja. Usprkos toga, kao i nekim drugim nedostacima, The Alienist se doima kao osvježavajuće kvalitetna varijacija na inače prilično istrošene teme.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: Altered Carbon (sezona 1, 2018)

Zlatno doba televizije je publici donijelo sadržaje o kojima je dosada mogla samo sanjati, ali je zato pred njihove tvorce dovelo isto tako nezamislive izazove. Jedan od primjera za to je Igra prijestolja, bez svake sumnje najpopularnija TV-serija našeg vremena čija je, društvenim mrežama poduprta, utkanost u suvremenu popularnu kulturu ideal kome svaki tvorac neke druge TV-serije svjesno ili nesvjesno nastoji težiti. To je posebno slučaj kod ljubitelja znanstvene fantastike, koji serije tog žanra, prije svega zbog budžetskih zahtjeva vezanih uz stvaranje alternativnih stvarnosti, smatraju najdostojnijim izazivačima i nasljednicima HBO-vog superhita. Koliko je taj ideal teško postići, možda najbolje svjedoči to da je The Expanse, serija koja se smatrala najizglednijim suparnikom Igre prijestolja, morala spašavati život nakon samo tri sezone prikazivanja. Drugi ozbiljan izazivač, iako ga takvim zasad malo tko doživljava, jest Altered Carbon, nastao u produkciji Netflixa, i čija je prva sezona prikazana početkom ove godine.

Serija se temelji na istoimenom nagrađivanom romanu Richarda K. Morgana, u Hrvatskoj objavljenog pod naslovom Digitalni ugljik. Radnja je smještena u relativno daleku budućnost, odnosno 2384. godinu. Čovječanstvo je uspjelo kolonizirati druge planete, ali je najvažnije tehnološko dostignuće, temeljeno na artefaktima davno iščezlih vanzemaljaca, uređaj temeljem kojeg je moguće doslovno izbjeći smrt. Svijest svake osobe se može uskladištiti u tzv. “stack”, odnosno posebne kapsulu u kralježnici, koje se u slučaju da tijelo umre može izvaditi i umetnuti u novo tijelo koje se zove “rukav”. Protagonist, čiji lik tumači Joel Kinnaman, je Takeshi Kovacs, profesionalni ubojica i bivši elitni specijalac čiji je “stack” nakon uhićenja bio stavljen u permanentni “led”. Nakon četvrt stoljeća je ponovno probuđen u San Franciscu, odnosno stavljen u novi “rukav”, pri čemu je to svojim vezama isposlovao Laurence Bancroft (James Purefoy), “Meth”, odnosno pripadnik bogataške superelite koja sebi može priuštiti kupovinu novih “rukava” i praktički vječni život. On od Kovacsa kao protuuslugu traži da pomogne riješiti slučaj njegovog ubojstva, čiji su trajni učinci spriječeni tek zahvaljujući skrivenoj rezervnoj kopiji “stacka”. Kovacs se daje na posao, iako su se San Francisco i ostatak svijeta u prethodnim stoljećima promijenili do neprepoznatljivosti. Njegova istraga traje paralelno s naporima policijske detektivke Kristin Ortega (Martha Higareda) da razriješi vlastiti nerazriješeni slučaj ubojstva djevojke za čijeg počinitelja sumnja da je povezan sa od strane zakona nedodirljivih “Methova”, dok se sam Kovacs suočava i s vlastitom traumatičnom prošlošću, vezanom uz pripadnost revolucionarnom pokretu kojeg je vodila karizmatska Quellcrist Falconer (Renee Elise Goldsberry).

Netflix je svojoj seriji pribavio status izazivača Igre prijestolja prije svega time što je u nju uložio prilično visok budžet, a koji se može vidjeti u svakoj od deset epizoda. Glavni razlog za to je u pomalo neobičnoj žanrovskoj kombinaciji svemirske opere i cyberpunka, pa se dio radnje – uglavnom Kovacsevi flashbackovi koji opisuju njegov život – odvijaju na vanzemaljskim svjetovima. Publiku će, međutim, daleko više fascinirati Kovacseva sadašnjost koja se odvija u velikom futurističkom megalopolisu koji, iako se u njemu može vidjeti znameniti Golden Gate, daleko više sliči Los Angelesu iz Blade Runnera. Sličnost s djelom Ridleya Scotta (i glavnom vizualnom inspiracijom za cyberpunk supkulturu) se može vidjeti ne samo u scenografiji, kostimima, pa čak i u nekim kadrovima koji izgledaju kao da su doslovno iskopirani iz filma, nego i u tome što, kao i u Blade Runneru (odnosno njegovoj originalnoj verziji iz 1982. godine) gledateljima radnju objašnjava voiceover naracija glavnog lika. Time Altered Carbon dobija još jednu dimenziju, odnosno elemente klasičnih i manje klasičnih film noira. Onim gledateljima koji manje mare za filmsku i drugu kulturnu baštinu će Altered Carbon daleko više ostati u sjećanju zbog toga što, u skladu s uzusima tradicionalnom cenzurom neopterećenog Zlatnog doba televizije dostavlja više nego adekvatne količine eksploatacijskog sadržaja. To se odnosi kako na brojne scene spektakularnih borbi u kojima se koriste futurističko vatreno i hladno oružje, tako i na prilično eksplicitno prikazivanje posljedice njihovog korištenja na ljudsko tijelo, a što uključuje rezanje glava, sakaćenja, ali i nastojanja da se nečija smrt učini permanentnom gađanjem i uništenjem “stacka”. Tu je, dakako, i drugi dio eksploatacijske formule kroz nekoliko relativno eksplicitnih scena seksa, kao i golotinje, te će gledatelji imati prilike gotovo sve važnije ženske likove vidjeti bez odjeće; čast muškog spola po tom pitanju brani James Purefoy, koji trinaest godina nakon Starog Rima svoje intimne dijelove stavlja na uvid televizijskim gledateljima. I, naravno, Altered Carbon nastoji eksploatacijski sadržaj kombinirati u možda najdojmljivijoj sceni gdje dolazi do krvavog obračuna s nedavno oživljenim i golim “rukavima”.

Tvorci serije, s druge strane, sebi i kritičarima takve sadržaje nastoje opravdati kao svojevrsnu “glazuru” za nešto mnogo “dublje” i ozbiljnije. Altered Carbon se, zapravo, pokušava baviti nekim zanimljivim i intrigantnim pitanjima vezanima uz prirodu ljudskog identiteta, odnosno špekulirati kako bi se buduće supertehnološko društvo moglo razviti i, kao u prethodnim primjerima kroz povijest, rješavajući jedne probleme moglo stvarati druge. Netflixova serija tako predstavlja svijet u kojem je besmrtnost dostupna, ali je, slučajno i namjerno, postala luksuz koji sebi mogu priuštiti jedino pripadnici malobrojne elite. Tako stvorena besmrtnost, s jedne strane, omogućava nezamislivu akumulaciju kapitala i društvene moći, a s druge strane, stvara iskušenja “Methovima” da se u borbi protiv višestoljetne dosade podlegnu nezamislivoj dekadenciji i izopačenosti. Serija također istražuje neke isto tako intrigantne načine kojima bi se takvom stanju stvari mogli prilagoditi oni na nižim dijelovima društvene ljestvice, kao i kakve bi efekte tehnologija besmrtnosti mogla imati na religiju. Altrered Carbon, međutim, u prikazu daleke budućnosti podliježe sadašnjosti, odnosno nepisanim kanonima “političke korektnosti”, te se tako negativci, a i samim time misterij koji treba razriješiti, mogu lako prepoznati prema tome koliko su po etnicitetu, rasi i spolu blizu idealu bijelog heteroseksualnog muškarca.

Jedna od najvećih ironija u svemu tome jest da je upravo jedan takav bijeli heteroseksualni muškarac glavni junak, ali i da on to, zapravo, nije. Kovacsev lik se, zahvaljujući flahsbackovima, u seriji pojavljuje u čak četiri inkarnacije, odnosno tri različita “rukava”, pri čemu ga, uz Kinnamana tumače četiri različita glumca, od kojih je najdojmljiviji Will Yun Lee kao “originalni” Takeshi Kovacs, a za kojeg su neki kritičari rekli da bi, zapravo, morao od Kinnamana preuzeti posao. Taj je efekt u velikom dijelu posljedica scenarističke konfuzije, odnosno ne baš najspretnije izvedenog objašnjavanja tehnologije “stackova” i stvaranja višestrukih identiteta. Nakon nekoliko epizoda Altered Carbon uglavnom rješava te probleme, pa je, tako, na primjer, epizoda koja kroz flashback prikazuje Kovacsev život, u mnogo čemu najbolja od svih. Završnica je, međutim, kao kod brojnih današnjih serija, nepotrebno razvučena kroz barem jednu suvišnu epizodu, a i sam epilog je antiklimaktičan. Ono što na kraju spašava ovaj projekt nije toliko njegova kvaliteta, pa ni pojedini lucidni trenutak – poput lika umjetnom inteligencijom vođenog hotela koji tumači relativno nepoznati ali sjajni Chris Conner – koliko naznake potencijala koji još uvijek nisu u potpunosti iskorišteni.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: The Punisher (sezona 1, 2017)

Netflix nas je u posljednjih godinu dana naučio da njegove nove serije o Marvelovim junacima, koje su se dotada bile čekale sa nestrpljenjem, sada dočekuju s prilično skepse, pa i strepnje. Nije više u pitanju samo očigledan kreativni i financijski zamor, pa čak i očekivani pad kvalitete nakon iznenađujuće dobrih debitantskih sezona Daredevila i Jessice Jones, nego se čini da je projekt Netflixove superherojske multi-serije slično i njegov kino-ekvivalent postao žrtvom procesa koji, izgleda, ne mogu zaustaviti ni njegovi tvorci. Tako se čini da će svaka nova serija ili nova sezona biti lošija od prethodne, dijelom zbog objektivnih okolnosti, dijelom zbog potrebe da se forsira narativna i sadržajna formula koja se svodi na sve razvučenije sezone koje završavaju sve melodramatskijim i sve manje uvjerljivim cliffhangerima. Takvu su sudbinu mnogi očekivali za The Punisher, najnovijoj od svih Netflix-Marvelovih serija, ali ju je ona, na svu sreću, uglavnom uspjela izbjeći.

Protagonist, kojeg tumači Jon Bernthal, je već bio uveden u drugoj sezoni Daredevila kao prilično značajan lik i svojevrsni Daredevilov alter ego koji je njegov vigilantizam doveo do brutalne i krvave krajnosti. Frank Castle je za svoje postupke, koji su stvorili nezapamćeni bodycount u redovima njujorškog kriminala, ima itekakvo opravdanje, s obzirom da su mu u gangsterskom obračunu tragično stradali voljena supruga i djeca, a s druge strane, za svoju krvavu i izuzetno efikasnu osvetu je stekao nužne preduvjete kao časnik marinskih specijalaca te u bogatom iskustvu američkih ratova po Iraku i Afganistanu. Njegova vojnička prošlost, prilikom koje je, pak, otkrio i tamnu stranu “širenja demokracije” kroz mučenja i brutalne likvidacije zatvorenika, kao i upetljanost svojih pretpostavljenih u šverc droge, je isto tako izvorom dubokih i nikada prevladanih trauma. Koliko-toliko sretna okolnost za Castlea je u tome što ga vlasti nakon jednog od spektakularnih okršaja smatraju mrtvim. U sličnoj situaciji je i David “Micro” Lieberman (Ebon Moss-Bachrach), haker i bivši analitičar NSA čiji je pokušaj da raskrinka prljave rabote u Afganistanu rezultirao time da se istraga i policijski progon okrenu protiv njega, a on sam jedva preživi pokušaj hapšenja nakon kojega ga vlasti smatraju mrtvim. “Microu” je, s druge strane, obitelj još uvijek živa, te on žudi za time da joj se vrati i stoga nastoji regrutirati Castlea za projekt pronalaženja dokaza koji bi ga oslobodili optužbe. Castle se s njim nevoljko udruži, ali samo zato jer je uvjeren da će mu “Microve” hakerske i analitičke sposobnosti pomoći da dovrši osvetu. Stvari, s druge strane, komplicira to što se za Castleove afganistanske dane počela zanimati Dinah Madani (Amber Rose Evah), agentica Odjela domovinske sigurnosti koju, pak, počinje zanimati Castelov bivši suborac Billy Russo (Bern Barnes), sada vlasnik uspješne i političko-poslovnim vezama “podmazane” zaštitarske tvrtke.

Netflix-Marvelove serije se ističu inzistiranjem na realizmu, te se njihovi zapleti i junaci u pravilu mogu daleko lakše zamisliti na stvarnim ulicama New Yorka od njihovih filmskih ekvivalenata u drečavih kostimima. Realizam je u slučaju The Punishera doveden na jednu novu, nekima možda čak i uznemirujuću razinu. Frank Castle, naime nije nikakav superheroj; njegove moći uopće nisu nadljudske, te se u nemalom broju scena suočava s prilično neugodnim posljedicama balističkih i drugih projektila po svoje tijelo. On čak nije ni heroj u onom uobičajenom smislu, i to prije svega zbog,, u najmanju ruku, moralno upitnih metoda borbe protiv zločina, a koji uključuju mučenja, sakaćenja i orgije ubijanja pri čemu se postavlja pitanje da li on u svemu tome na neki bolestan način uživa. S druge strane, Castle je prilično kompleksan lik, koji je još u sebi zadržao nekakve tragove ljudskosti, odnosno sve vrijeme mu je savršeno jasno da više nikad neće biti dio normalnog ljudskog društva. Svemu tome je izuzetan doprinos dao Bernthal, koji je u posljednje vrijeme odglumio niz sjajnih likova, ali Frank Castle/Punisher je bez svake sumnje najbolji od svih njih.

Vrlo je dobra bila i scenaristička odluka da se Punisheru kao partner, ali i svojevrsni “alter ego” doda “Micro”. Slično kao što je Punisher u istu svrhu služio Daredevilu, tako ovdje služi lik kojeg tumači relativno nepoznati, ali sjajni Moss-Bachrach. Lik, koji je, usprkos svog porijekla iz originalnih stripova velikim dijelom inspiriran stvarnim likom Snowdena, s druge strane, izbjegava mnoge geekovske stereotipove. Naprotiv, u njemu se vidi nešto najbliže što bi Castle imao od savjesti, a “Microvljeva” obitelj, koju Castle stjecajem okolnosti ima priliku posjećivati predstavlja svojevrsnu idiličnu viziju, odnosno zamjenu svega onoga što je Castle izgubio.

Ukotvljenost Punishera u stvarni svijet se možda najjasnije vidi u tome što jedan od važnih motiva radnje predstavljaju događaji vezani uz “širenje demokracije” po Bliskom Istoku, od čijih se neugodnih posljedica današnji svijet, slično kao i protagonist, nikada nije oporavio. I u pitanju nije samo glavni junak, nego i njegovi pretpostavljeni, koji su zagazili u duboku korupciju, zločin i stekli opravdanja za masovno kršenje ljudskih prava, nego i suborci. U tome su, pak, producenti dijelom iskazali svoja očekivana salonskoljevičarska uvjerenja, pa je, na primjer, jedan od negativaca, odnosno alternativnih verzija Franka Castlea, vojnik (čiji lik tumači australski glumac Daniel Webber) koji iskazuje “trumpoljubačke” stavove protiv federalne vlade i zaštitu prava na oružje prije nego što će postati sumanuti i opasni terorist. Iz istih salonskoljevičarskih poriva je klišejima žrtvovan lik Madani, koja manje funkcionira kao ozbiljan federalni policajac, a više kao reklama nove “političke korektnosti” koja taj posao obavlja ne samo kao žena, nego i kao muslimanka. Problem s tim likom što ga kao ozbiljnog policajca ne možemo shvatiti nakon što bude opterećen s nekim romantičnim podzapletima koji će imati prilično predvidljive melodramatične obrate. Najveći nedostatak serije, ili barem ove sezone, s druge strane, je njena razvučenost. Prvih nekoliko epizoda se radnja razvija prilično sporo, da bi se ubrzala tek pred kraj, ali i tada bila opterećena s nekoliko suvišnih epizoda. Možda je najgori primjer posljednja epizoda, koja dolazi nakon spektakularne scene velikog obračuna u pretposljednjoj epizodi, i nakon koje Castleov obračun s glavnim zlikovcem izgleda antiklimaktičan i neuvjerljiv. Iako je još uvijek riječ o vrlo dobroj seriji, tvorci Punishera će se morati itekako potruditi da u predstojećoj drugoj sezoni izbjegnu prilično izgledan pad kvalitete.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: The 100 (sezona 3, 2016)

Ostale sezone: 1, 2

Nepunih stotinjak godina nakon što je Zemlju opustošila nuklearna apokalipsa, Clarke Griffin (Eliza Taylor), protagonisticu TV-serije The 100, muči jedan drugi holokaust. Preciznije, onaj u kojem je igrala ključnu ulogu, spasivši svoje drugove, koloniste s orbitalne “Arke”, od toga da posluže kao izvor organa stanovnicima podzemnog bunkera Mount Weather, ali na način koji je izazvao užasnu smrt gomile nedužnih ljudi, žena i djece. Zbog grižnje savjesti se odbija priključiti svojim drugovima u novouspostavljenoj koloniji Arkadija i lunja šumama, gdje se ispostavi da je za njom raspisana nagrada među grounderima, odnosno primitivnim klanovima nastalih od preživjelih nakon kolapsa civilizacije. Na kraju se ispostavi da iza svega stoji Lexa (Alycia Debnam-Carey), “zapovjednica” groundera i bivša Clarkeina saveznica, koja nastoji obnoviti savez svojih klanova s “Nebeskim ljudima”. Za to ima razloga, s obzirom da je ona sama predmetom spletki među suparničkim klanovima. Istovremeno, u Arkadiji će među kolonistima nastati raskol kada Charles Pike (Michael Beach), vođa kolonista s Farmerske postaje koja je bila teško stradala u grounderima, počne zagovarati da se kolonisti, koristeći svoje tehnološko znanje i suvremeno oružje, bezobzirno obračunaju s “divljacima”. No, prava opasnost prijeti od bivšeg orbitalnog kancelara Theloniusa Jahe (Isaiah Washington), koji je postao fanatični sljedbenik A.L.L.I.E. (Erica Cerra), umjetne inteligencije koja je prije stotinjak godina bila izazvala nuklearni rat, a sada želi kontrolirati preživjeli ostatak čovječanstva kroz čipove s virtualnom stvarnošću.

Iako se to na prvi pogled možda i ne bi reklo, treća sezona The 100 je daleko ambicioznija i spektakularnija u odnosu na prethodne dvije. U pitanju nije toliko spektakl, s obzirom na to da je radnja čvrsto smještena na Zemlju, pa nema neke potrebe za bijesnim specijalnim efektima, mada je nastojanje da se stvori “egzotični” svijet groundera i njihovih običaja dao posla scenografima i kostimografima. Ambicioznost treće sezone se ogleda u tome da je svijet koji serija prikazuje postao daleko veći – više nije riječ o šačici preživjelih na orbitalnim postajama, pa niti njihovom sukobu s malobrojnim stanovnicima podzemnog bunkera, nego se gledatelji, slično kao i kolonisti, moraju suočavati s tisućama i tisućama groundera u klanovima povezanih kroz složene, teško dokučive i nestabilne saveze. Zbog svega toga se zaplet sezone odvija kroz nekoliko podzapleta koje će scenaristi ne bez muke uspjeti na kraju spojiti u zaokruženu cjelinu. To će značiti da treća sezona, slično kao i prva, ispočetka testira gledateljsko strpljenje, odnosno da ponekad brojni od tih zapleta sadrže ne baš uvjerljive “šokantne” obrate koji izgledaju najviše motivirani time da zakompliciraju život likovima, odnosno omoguće da sezona završi nakon 16, umjesto 13 ili 8 epizoda.

S druge strane, i scenaristički tim na čelu s tvorcem serije Jasonom Rothenbergom je imao komplikacije s druge strane kamere, i to one koji su značajno utjecali na sadržaj epizoda. Prije svega se to odnosi na angažman dvoje glumaca – Alycije Debnam-Carey i Rickyja Whittlea (koji tumači lik groundera Lincolna) – u drugim televizijskim projektima (Fear the Walking Dead i American Gods), a što je značilo da likovi koje tumače moraju biti likvidirani. U slučaju Lexe je, pak, njena lezbijska veza s Clarke, ali i iznenadni, mada u kontekstu serije gdje i najpopularniji likovi padaju kao snoplje, sasvim uvjerljiv način odlaska izazvao bijesnu reakciju fanova, ali i dežurnih dušobrižnika koji su u tome vidjeli homofobiju. Iako je Rothenberg zbog toga na Twitteru i drugim društvenim mrežama bio izložen prijetnjama smrću, nema sumnje da je ovaj događaj značajno pridonio publicitetu. Sam Rothenberg je bio prisiljen pronaći nekakav način da se iskupi, te je Lexinim fanovima pružio jedan relativno kratak, ali upečatljiv nastup Lexe u uzbudljivom finalu koji će starije gledatelje podsjetiti na jednu sličnu, iako daleko kraću scenu u Milliusovom Conanu barbarinu.

Kad se postave ovako ambiciozni ciljevi, za očekivati je da neće biti u potpunosti ostvareni, pa je treća sezona The 100 daleko od savršenstva. Zapravo, moglo bi se reći da je lošija od druge sezone. Razlog za to je prije svega u na baš najbolje napisanim niti definiranim likovima. To se odnosi na Pikea, koji je prikazan kao jednodimenzionalni negativac, i čije krvave postupke ne baš najuspješnije pokušava objasniti flashback koji se pojavljuje prilično kasno u sezoni. Još lošije stoji situacija s Bellamyjem (Bob Morley) koji iz ne baš previše uvjerljivih razloga odlučuje podržati Pikea u njegovim ratobornim namjerama, iako bi ga iskustva koja je njegov lik bio prošao u prethodne dvije sezone trebala upozoriti da to nije baš najpametnija ideja. Scene u kojima A.L.L.I.E. preko čipova kontrolira koloniste se, pak, doimaju kao pokušaj da se u The 100, makar na posredan način, izađe u susret poklonicima danas izuzetno popularnih filmova o zombijima. Neke od scena nasilja se, pak, doimaju ne toliko neugodnima, koliko pretjeranima, što uključuje razapinjanje na križ ili grad čije su ulice doslovno okupane krvlju. Usprkos svega toga, kao i blagog cliffhangera koji protagonistima za sljedeću sezonu sugerira dodatne komplikacije apokaliptičke prirode, The 100, zahvaljujući dobroj glumi i par dobrih akcijskih scena, gledateljima koji su dovoljno strpljivi pruža zadovoljavajuću razinu zabave.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Zvjezdane staze: Discovery (sezona 1, Star Trek: Discovery, 2017 – 2018)

Mnogima se danas teško pomiriti s time da je od nastanka Zvjezdanih staza prošlo više od pola stoljeća. To, dakako, ne znači da Zvjezdanih staza više nema, nego prije to da su u međuvremenu narasle nove generacije trekkieja, da su svijet i ciljana publika danas bitno drukčiji nego u drugoj polovici 1960-ih i, konačno, da su se same Zvjezdane staze promijenile. Televizijskoj mreži CBS je, pak, prilikom pokretanja nove inkarnacije Zvjezdanih staza od svih tih promjena najvažnija bila ta da uspjeh jedne takve serije više ne ovisi o američkom tržištu, kao i da američkoj publici na raspolaganju stoji daleko veći asortiman sadržaja od tri vodeće mreže koje su tada bile u stanju nekoliko mjeseci servirati epizode u redovnim terminima prije nego što im oglašivači ili Nielseonov rejting kažu da se ostave ćoravog posla. Danas je publika, kako u SAD tako i u ostatku svijeta, daleko razmaženija nakon nekoliko godina života u onome što se zove Zlatno doba televizije, odnosno u situacijama kada se u svakom trenutku može bindžati na stotine televizijskih serija od kojih će barem neka biti bolja ili barem isto onoliko dobra kao i najambiciozniji i najrazvikaniji televizijski događaj. Discovery, najnovija TV-serija iz ciklusa Zvjezdanih staza, se stoga unaprijed morala suočiti s potrebom da publici, pa čak i onoj trekkiejevskoj, dostavi nešto posebno. Jedina sretna okolnost koja je pomogla marketinškoj kampanji je, ironično, bio neuspjeh posljednje serije Enterprise, čije je gašenje 2005. godine najtežim trekkiejevskim ovisnicima izazvalo krizu dugu dvanaest godina. To je stvorilo hype o kojem mnoge druge serije mogu samo sanjati, a CBS-u mogućnost da Netflixu za prikazivačka prava nabiju cijenu kojom je glatko pokriven budžet koji se danas na televiziji mogu hvaliti superteškaši poput HBO-ve Igre prijestolja.

Radnja se odvija sredinom 23. stoljeća, otprilike deset godina prije radnje originalne TV-serije prikazane 1960-ih. Protagonistica je Michael Burnham (Sonequa Martin-Green), stručnjak za egzobiologiju koja na brodu USS Shenzhou služi kao prva časnica zapovjednice Philippe Georgiou (Michelle Yeoh). Prilikom misije na granici Ujedinjene Federacije Planeta sa klingonskim dijelom svemira nabasaju na brod kojim upravla T’Kumva (Chris Obi), karizmatski Klingonac koji nastoji ujediniti stoljećim zavađene klanove i obnoviti Klingonsko Carstvo. Burnham zbog svojih nastojanja da zaustavi sukob, ironičnim stjecajem okolnosti, dolazi u sukob sa svojom pretpostavljenom te joj otkazuje poslušnost, ali će njen postupak imati izuzetno destruktivne i tragične posljedice, odnosno izazvati krvavi rat između Federacije i Klingonaca, Burnham je zbog svega degradirana i osuđena na doživotni zatvor, ali je, svejedno, zbog svoje stručnosti privremeno raspoređena kao ispomoć na USS Discovery, znanstveni brod pod zapovijedanjem kapetana Gabriela Lorce (Isaacs), a čija se strogo povjerljiva misija tiče eksperimenata sa revolucionarnim pogonom koji bi trebao omogućiti gotovo trenutno putovanje u svaki dio svemira, te tako Federaciji donijeti prevagu u sve krvavijem ratu.

Da je Discovery nastao u Zlatnom dobu televizije može se najbolje vidjeti po tome što su tvorci serije Bryan Fuller i Alex Kurzmann preuzeli danas popularni format u kome više nema pojedinačnih, odnosno radnjom međusobno nevezanih epizoda, nego sve one čine čvrsto povezanu cjelinu koja traži da se svih 15 epizoda pogleda u komadu. Druga bitna novina jest i da je nova serija, za razliku od cjelovečernjih filmova i ranijih TV-serija, neopterećena cenzorskim standardima, a što posebno dolazi do sadržaja u prikazu nasilja, odnosno scena mučenja, sakaćenja i krvoprolića primjerenijeg nekadašnjim eksploatacijskim slasher hororima. S druge strane je, po “dobrom starom” hollywoodskom običaju, briga o osjetljivijoj publici mnogo izraženija kada je u pitanju kočijaški rječnik (mada se jednom od likova omakne u Roddenberryjevoj eri nezamisliva psovka), golotinja ili seks, Ovo potonje se koristi tek onda kada Discovery mora i posljednjeg “tukca” među gledateljima uvjeriti da je “cool”, progresivna i politički korektna, pa tako relativno važan dio sadržaja prikazuje gej ljubavna veza između znanstvenog časnika Stametza i brodskog ljekara dr. Kulbera koje tumače Anthony Rapp i Wilson Cruz, glumci, koji su, za svaki slučaj, istospolne orijetnacije i u stvarnom životu. Seksualno najeksplicitniji sadržaji je, pak, rezervirana za sam kraj gdje jedan od likova prakticira seks utroje.

Discovery je među dijelom trekkieja izazvala bijes manje zbog tih “paprenih” sadržaja, koliko zbog toga što je svojim općim tonom predstavljala gotovo potpuni zaokret od Roddenberyjeve utopijske idealističke vizije budućnosti oličene u Federaciji i Zvjezdanoj floti. Svemir 23. stoljeća u viziji Fullera i Kurtzmana je mnogo mračnije i nasilnije mjesto, odnosno bliže svemu onome što su Zvjezdane staze trebale nadvladati. To se prije svega odnosi na rat s Klingoncima, koji je prikazan kao ultranasilan, apokaliptički događaj koji će mnoge od likova, ali i samu Federaciju natjerati da odustane od svojih uzvišenih ideala, odnosno tjerati da pokažu svoje najmračnije lice, odnosno umjesto miroljubivog rješenja sukoba pokušaju sprovesti “konačno rješenje” klingonskog problema. Iako su se Zvjezdane staze sličnim moralne dilemama bavile i prije, prije svega u hvaljenoj seriji Deep Space Nine, ovdje je nasilje i koketiranje naših junaka s “mračnom stranom” tek izgovor da se sadržaj svake epizode napuni sa scenama borbe i nasilja, odnosno stvori koliko-toliko uvjerljivi okvir za masovno smicanje likova koje bi u svakoj epizodi trebalo pružiti nekakav “šokantni” obrat. To samo po sebi nije problem da svi ti obrati i šokovi s vremenom postanu predvidljivi, kao i da na njih publika ogugla pa s vremenom postanu sličiti na nehotičnu parodiju Zvjezdanih staza. Jedan od takvih primjera su i scene kanibalizma koje izazivaju isti efekt kao znameniti skeč u kojem su se montipajtonovci početkom 1970-ih sprdali s krvoprolićem u filmovima Sama Peckinpaha.

No, možda najveće razočaranje Discoveryja predstavlja glavna protagonistica. Nju tumači inače talentirana Sonequa Martin-Green, ali su svi njeni napori kompromitirani loše napisanim i osmišljenim likom. Tvorcima je tu politička korektnost bila najvažnija, pa su joj nadjenuli uniseks, odnosno “trans-friendly” ime Michael, ali je svejedno mora tumačiti žena i crnkinja. Iako Burnham seriju započinje kao prva časnica, odnosno Discovery je prva serija Zvjezdanih staza, u kojoj glavni lik nije zapovjednik, gledateljima se sugerira da je ona svojim intelektom i moralnim kvalitetama superiorna svima ostalima, te joj povjereno da u posljednjih deset minuta serije dostavi još jedan deus ex machina obrat i odjednom obnovi mir, slobodu, prosperitet, bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti Ujedinjene Federacije Planeta. Sve to ne bi bio problem da se Burnham svojim djelima dokaže kao mesijanska spasiteljica univerzuma, odnosno da se na njoj odražavaju neopisiva iskušenja kojima je izložena. Umjesto toga su joj producenti nadjenuli vulkanski odgoj, odnosno odbacivanje emocija i inzistiranje na čistoj logici, što znači da od neke glume nema ništa; njena veličanstvenost se uglavnom odražava kroz replike i komentare drugih likova. A svi ti likovi su obično daleko upečatljiviji od nje, bilo da je riječ o kelpijanskom prvom časniku Saruu kojeg pod kilogramima šminke sjajno tumači Doug Jones, dr. Stametzu koji će prilično lako osvojiti simpatije gledatelja ili moralno ambivalentnog Lorce kojeg tumači poslovično dobri britanski glumac Jason Isaacs. Najbolje napisani i odglumljeni lik je mlada kadetkinja Tilly, koja je jedina koja kroz seriju evoluira i postaje uvjerljivi i zaokruženi lik; nju tumači Mary Wiseman, koja usprkos atipičnog i nimalo glamuroznog izgleda osvaja simpatije za svoj lik te je sebi osigurala zvjezdanu budućnost.

Ta budućnost, međutim, možda i nije tako svijetla za Zvjezdane staze, barem ako je suditi o podacima o ne baš blistavoj gledanosti na američkom i nizu drugih strateških tržišta koje cure kroz medije. Discovery će prilikom druge sezone, koja bi se na ekranima, prema dosadašnjoj praksi, trebala ukazati tek 2020. godine, biti u nešto drukčijem svijetu gdje će kriteriji za uspjeh biti još stroži i gdje će se publiku, kako trekkiejevsku tako i onu redovnu, morati zadovoljiti na primjetno drukčiji način.

OCJENA: 5/10

 

RECENZIJA: The Defenders (2017)

Nakon tri godine postaje sve izglednije da ambiciozni pokušaj Marvel Comicsa da komercijalni trijumf svog filmskog univerzuma replicira ponavljanjem narativnog i strukturnog recepta na Netflixovim malim ekranima ipak nije doveo do istog takvog uspjeha. Marvelovce i Netflix je, istini za volju, tri puta poslužila sreća – s Daredevileom, Jessicom Jones i Lukeom Cageom – serijama koje su ostavile vrlo dobar dojam svojom kvalitetom, ali izuzetnom različitošću likova, stila i atmosfere. Četvrta serija, Iron Fist, je, nasuprot tome, postala predmetom žestokih kritika, ali i bojazni da su Netflix i Marvel izgubili svoj „mojo” i da će svaka nova serija koja slijedi biti sve gora i gora. Taj je problem na televiziji daleko ozbiljniji nego u kino-dvoranama, i to zato što je televizijska publika, koja raspolaže s daleko opsežnijom i kvalitetnijom ponudom alternativnog sadržaja, daleko razmaženija od tinejdžera kojima je daleko lakše jednom u nekoliko mjeseci utrapiti dva-tri sata pustolovine sa maskiranim superherojima i CGI. Stoga se peta serija, koja bi po prvi put trebala zajedno okupiti četvoro dotada predstavljenih superheroja, dočekana s velikom pažnjom.

The Defenders (Branitelji) je zamišljen kao miniserija, odnosno kao svojevrsni “specijalni” događaj koji bi trebao biti televizijski ekvivalent Osvetnika, koji su predstavljali veliko okupljanje daleko poznatijih superherojskih imena kao što su Iron Man, Hulk i Thor. Zaplet prikazuje splet naizgled nevezanih događaja, koji kulminiraju s potresom u New Yorku, koji, iako nije izazvao veću štetu, bude iz misterioznih razloga zataškan od strane gradskih vlasti. Danny Rand (Finn Jones), multimilijarder, bivši budistički redovnik i majstor borilačkih vještina, je uvjeren da bi za to mogla biti odgovorna “Ruka”, tajanstvena ali izuzetno moćna kriminalna organizacija koja predstavlja njegovog smrtnog neprijatelja. Luke Cage (Mike Colter) nakon povratka iz zatvora u Harlem istražuje veliki broj lokalnih mladića koji su stradali radeći za tajanstvenu kriminalnu organizaciju. Alkoholu sklona privatna detektivka Jessica Jones (Kristen Rytter) je unajmljena kako bi slučaj nestalog muža otkriva eksploziv i planove podzemne građevine ispod New Yorka. U njihovu istragu se upliće i Matt Murdock (Charlie Cox), slijepi odvjetnik koji svoju karijeru pokušava voditi paralelno s karijerom maskiranog borca protiv kriminala na njujorškim ulicama. U međuvremenu, “Ruku” preuzima Alexandra (Sigourney Weaver), izuzetno sofisticirana i uspješna poslovna žena kojoj je, međutim, dijagnosticirana terminalna i neizlječiva bolest. Krunu njene karijere bi trebao predstavljati projekt “Crnog neba” iza kojeg se krije Elektra Natchios (Elodie Yung), nekadašnja Murdockova djevojka i majstorica borilačkih vještina, koja je bila smrtno stradala, ali koju su pripadnici “Ruke” uskrsli kako bi je iskoristili kao tajno oružje.

The Defenders ljubiteljima prethodnih serija donosi sve što ono što su očekivali ili voljeli. Tako se uz glavne junake našlo mjesta i za njihove najbolje prijatelje, poznanike i pomoćnike, a i stil je ostao uglavnom isti. Većina radnje se odigrava noću, rječnik je i dalje neuobičajeno prostački za televizijske standarde, a nasilje i dalje eksplicitno, uključujući scene koje pokazuju što se događa s ljudskim tijelom kada se na njega nasrne hladnim oružjem. Gledatelji će, međutim, ubrzo shvatiti da u The Defenders skoro nema ničeg novog. I dalje se sve svodi na kompleksnu, ali nerazumljivu zavjeru negativaca za koje se tek pred kraj otkrije da imaju nekakve suvisle i prilično ljudske motive za svoje zločinačke aktivnosti, ali i zbog čega ne izgledaju tako strašni kao što su izgledali u prethodnim serijama. Jedini element koji predstavlja novitet u Marvelovom televizijskom univerzumu jest lik Alexandre, koju maestralno glumi Sigourney Weaver, pokazujući kako je u stanju učiniti impozantnim čak i lik kojeg scenaristi nisu opskrbili nekim naročito upečatljivim replikama i motivima.

Ono što predstavlja daleko veći problem za Marvel jest to da nastojanje da se održi furiozni tempo i svakih par mjeseci lansira nova serija za ljubitelje univerzuma ima posljedice ne samo po kreativne, nego i financijske mogućnosti. Neumitne usporedbe sa spektakularnim, raskošnim filmovima ukazuju da je stvarnost u kojem žive junaci The Defendersa daleko siromašnija, prozaičnija i mračnija. Odnosno, da se umjesto epskih bitaka na ulicama usred bijela dana s negativcima moraju suočavati u mračnim sobama ili mračnim tunelima, često koristeći hladno oružje u scenama gdje zbivanja, pogotovo kada montažer nije na visini zadatka, znaju biti nerazumljiva. To moža najviše do izražaja dolazi na samom završetku serije, kada je ono što bi trebao biti apokaliptički obračun u podzemlju New Yorka izgleda krajnje jeftino i antikatartički, a pri tome od bitne pomoći nije ni obavezni cliffhanger. Tvorci onoga što je donedavno izgledalo kao najpropulzivnija televizijska franšiza se moraju trgnuti i dobro razmisliti, inače će budućnost junaka The Defendersa izgledati prilično mračno.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Tunel (The Tunnel, sezona 1, 2013)

Tokom posljednjih nekoliko godina publika, bilo književna, bilo ona televizijska, imala je brojne prilike upoznati talent danskih, norveških i švedskih pisaca kriminalističkog žanra, a što je rezultiralo time da su brojni autori iz tih zemalja stekli slavu o kojoj se donedavno moglo samo sanjati. Isti su trend prepoznale i tamošnje televizijske kuće, stvorivši niz izuzetno popularnih TV-serija koje su mogle ravnopravno na megdan s najrazvikanijim kriminalističkim serijama BBC-ja i američkih mreža. Jedan od najuspjelijih primjera tog fenomena, danas poznatog kao nordic noir, je Most, švedsko-danaska serija iz 2011. godine. Priča o tandemu policijskih detektiva prisiljenih rješavati bizarni i morbidni slučaj ubojstva na Øresundskom mostu koji preko mora spaja Dansku i Švedsku je stekla izuzetnu popularnost, a ekscentrična švedska detektivka Saga Norén jedan od najupečatljivijih televizijskih likova u posljednje vrijeme. Zbog svega toga je bilo neizbježno da će Most dobiti inkarnaciju u obliku nekoliko remakeova – američkog, ruskog i britansko-francuskog.

Britansko-francuska verzija se od svog uzora razlikuje prije svega po tome što radnja umjesto na mostu započinje u tunelu, i to onome koji je u mnogo čemu isto tako impresivan spomenik moderne građevine i ispunjenje višestoljetnih snova ispunjenih tek kada se razvoj tehnologije poklopio s određenim političkim okolnostima. Eurotunel koji spaja Britaniju s Francuskom i ostatkom evropskog kontinenta, međutim, postaje poprište stravičnog zločina nakon što se točno na polovici otkrije truplo francuske antiimigrantske političarke koje je prerezano napola. Istragu zajednički započinju Elise Wasserman (Clémence Poésy), kapetanica francuske kriminalističke policije i britanski inspektor Karl Roebuck (Stephen Dillane). Iako je pitanje nadležnosti solomonski riješeno, na istragu će utjecati razlike u karakterima – Roebuck je mnogo stariji, iskusniji i politički “potkovaniji” muškarac, dok je Wasserman, iako mlađa i fizički atraktivna žena, pogođena ozbiljnim poremećajem ličnosti koji se ogleda u nesnalaženju u društvenim situacijama i od koje ga spašava tek izuzetna inteligencija i od pretpostavljenih prepoznat detektivski talent. Wasserman i Roebuck se s vremenom stječu međusobno poštovanje i povjerenje, a to se pokaže važnim s obzirom da je slučaj daleko ozbiljniji nego što se činilo na prvi pogled. Za drugu polovicu prerezanog trupla se ispostavi da pripada britanskoj prostitutki, a taj spektakularni zločin je samo prvi u nizu sve brutalnijih i bezobzirnijih. Tajanstveni počinitelj, koji raspolaže s izuzetnim tehničkim znanjem, počinje preko ljigavog britanskog novinara Dannyja Hillera (Tom Hiller) i Interneta komunicirati s javnošću i tvrditi da njegova ubojstva nastoje upozoriti na licemjeran odnos društva prema starcima, djeci i imigrantima. Istraga, koja iščeprka neke neugodne pikanterije vezane uz mutne poslove europskih bogataša, političara i tajnih službi, međutim, počinje ukazivati na jedan mnogo osobniji motiv.

Prva sezona, koja se sastoji od 10 epizoda, je zaplet uglavnom preuzela od švedsko-danskog originala, ali je anglo-francuski scenaristički tim svemu dodao određenu dozu političke angažiranosti, i to, kao što se moglo očekivati, s lijeve hemisfere. Tako se Roebuck i Wasserman moraju nositi ne samo s izopačenim, ali izuzetno inteligentnim i opasnim ubojicom, nego i s posljedicama globalne ekonomske krize koje su s obje strane La Manchea stvorile opasnu kombinaciju siromaštva, kriminala i ogorčenja s jedne, dok je s druge strane veliki projekt evropskog ujedinjenja dobio svoje naličje u obličju korumpiranih eurokrata, bahatih tajkuna i stvaranja mračnih paravojnih formacija koje trebaju čuvati uzdrmani poredak. U svjetlu kasnijih događaja, odnosno donedavno nezamislivih političkih zbivanja koje se tumače kao posljedica tih trendova, prva sezona Tunela dobiva izuzetno mračan ton. Serija, kao i mnogi drugi primjeri nordic noira, će i bez toga uznemiriti mnoge gledatelje spremnošću scenarista da brutalno likvidiraju brojne likove za koje bi se moglo pretpostaviti da će preživjeti posljednju epizodu, ali i scenama koji prikazuju mučenje i nasilje među čijim žrtvama se nalaze i djeca.

Iako je raznovrsna glumačka postava izuzetno raspoložena, te tako egzotična Poésy briljira u prilično složenoj ulozi žene koja s jedne strane mora biti briljantni detektiv, a istovremeno ima manire slona u staklarskoj radnji. Dillane, poznat kao Stannis Baratheon iz Igre prijestolja, je također vrlo dobar kao naizgled macho, ali emocionalno ranjivi policajac koji se, za razliku od svoje partnerice, snalazio sa suprotnim spolom, ali iza sebe ostavio seriju propalih brakova i ne baš najfunkcionalniji obiteljski život. Izvrsna gluma će, s druge strane, tek djelomično kompenzirati određene scenarističke propuste, a koji se tiču nedovoljno razrađenih likova i podzapleta, kao i klišeja koji će čak i oni u različite Mostove neupućeni gledatelji prepoznati s kilometra udaljenosti. Tako će identitet ubojice biti lako telegrafiran čim se u jednoj sceni naizgled slučajno pojavi karakterni glumac specijaliziran za uloge negativaca, a i naoko emotivna završnica previše podsjeća na završnicu Fincherovog Sedam. Taj kraj ipak stvara jednu zaokruženu cjelinu, te je za pretpostaviti da će sljedeće dvije sezone, u kojima bi autori mogli malo više otići od nordijskog predloška, biti nešto originalnije i donijeti novo svjetlo na kraju Tunela.

OCJENA: 6/10