RECENZIJA: Silver Spoon (Мажор, sezona 1, 2014)

U zlatnom dobu televizije je, s obzirom na hiperprodukciju i donedavno nezamislivo širok izbor sadržaja, sve teže pronaći policijsku seriju koja ne bi izazivala svojevrsni “deja vu”. To ne znači da se autori tog žanra ne pokušavaju truditi. U tome je u posljednje vrijeme malo tko išao tako daleko kao autori Mažora, ruske TV-serije čiji se naslov najbolje može prevesti kao Zlatni mladić. Serija, započeta 2014. godine, a čiji je početni zaplet svojom idejom bliži parodiji ili latinoameričkoj telenoveli, je uspjela doći do tri snimljene i jedne sezone u planu, a taj je uspjeh došao i do Netflixa koji ju je s engleskim naslovom Silver Spoon odnedavno ponudio međunarodnoj publici.

Naslovni protagonist je Igor Vladimirovič Sokolovski (Pavel Prilučnij), mladi pripadnik moskovske “zlatne mladeži” čiji se život gotovo u potpunosti vrti oko noćnih provoda te koji nema ama baš nikakvih financijskih niti drugih briga. Međutim, s njegovim životnim stilom je sve manje zadovoljan otac, utjecajni oligarh Vladimir Jakovljevič Sokolovski (Aleksandar Djačenko) i to nezadovoljstvo kulminira kada se Igor prilikom noćnog utrkivanja bijesnih automobila zakači s dvojicom policajaca. Incident predstavlja kap koja je prelila čašu te otac odluči sina naučiti lekciju, iskoristivši prethodno dobavljenu diplomu pravnog fakulteta. Igoru je postavljen ultimatum – mora se priključiti policiji i odraditi godinu dana kao detektiv, inače će biti razbaštinjen. Igor prilično nevoljko pristane, a njegove sumnje da u pitanju nije najbolja ideja se potvrde kada prilikom dolaska u postaju otkrije da su njegovi kolege – poručnik Danila “Danja” Koroljov (Denis Švedov) i poručnik Jevgenij “Ženja” Oblasov (Aleksandar Oblasov) – upravo dvojica policajaca s kojima se bio zakačio. Među njima se odmah stvori duboko neprijateljstvo, koje će dodatno potpiriti to da je Koroljov u ljubavnoj vezi s kapetanicom Viktorijom “Vikom” Radionovom (Karina Razumovskaja) te postaje patološki ljubomoran na mladića naviknutog da sve probleme rješava posezanjem u naizgled neiscrpni novčanik. Istražiteljski tim se, međutim, na kraju ipak počne baviti svojim pravim poslom a Igor s vremenom, što iz prkosa, što iz nastojanja da se dokaže ocu, počne pretvarati u koliko-toliko efikasnog policajca. Njegovo profesionalno iskustvo ga također potakne da počne istraživati smrt majke koja je 1990-ih, dok je bio dijete, stradala u sumnjivim okolnostima vezanim uz mutne poslove njegovog oca.

Scenarist Aleksandar Ščerbakov od gledatelja zahtijeva popriličnu suspenziju nevjerice, i to ne samo zbog toga da su u stvarnom svijetu rijetki slučajevi gdje bi bogati i utjecajni očevi razmetne sinove pokušavali disciplinirati trpajući ih u policijske urede. Količina slučajnosti potrebna da bi se protagonistu stvorile komplikacije koje pokušava rješavati, najčešće s ne baš najdojmljivijim rezultatima, je takva da će gledatelj vrlo brzo steći dojam da gleda epizodu sapunice koju autori pokušavaju namjerno produžiti sa što bizarnijim podzapletima i novim likovima. Taj dojam, doduše, djelomično otklanja narativna struktura koja kombinira pojedinačne kriminalističke slučajeve koji se rješavaju po jednoj epizodi sa glavnim zapletom. To je također prilika da u ponekim slučajevima Ščerbakov pokaže i nešto kreativnosti, stvarajući jednokratne ali u nekim slučajevima prilično upečatljive negativce. Osnovni zaplet se, međutim, razvija na način koji ozbiljno kompromitira osnovni koncept zapleta, pretvarajući protagonistovog oca, koji bi trebao biti nekakav sposobni i lukavi “igrač”, u nekoga tko je zanemario važan detalj u planu da disciplinira Igora. Sve to na kraju dovodi do očajno melodramatske i prilično predvidljive završnice koja, naravno, dolazi u obliku iritantnog cliffhangera.

To ne znači da je sve u Mažoru loše. Režija Konstantina Statskog vješto nadilazi budžetska ograničenja i stvara snažan kontrast između bogataškog svijeta kome pripada njegov protagonist i svijeta običnih smrtnika kojem pripadaju njegovi kolege. Gluma je relativno dobra, čak i kada su u pitanju nezahvalne uloge poput protagonista. Pavel Prilučnij se trudi dati što uvjerljiviju transformaciju od bahatog razmaženog derišta do koliko-toliko efikasnog policajca, iako mu scenarist, koji je njegov lik najvećim dijelom učinio antipatičnim, u tome stvorio ozbiljne i često nepremostive prepreke. Ista je stvar sa Denisom Švedovim kao njegovim suparnikom, dok Aleksandar Oblasov nije mogao iskoristiti potencijal svog lika, očigledno zamišljenog kao svojevrsni comic relief. Jedini lik koji bi gledatelji mogli uistinu simpatizirati je Vika, ali nastup Karine Razumovskaje, koja mu prilazi mrtvački ozbiljno bez da se gotovo ijednom nasmiješi u kadru, samo naglašava osnovni problem Mažora. Serija je imala originalnu ideju, ali lošu izvedbu, odnosno autore koji su se bojali da ih zbog korištenja humora publika neće shvatiti ozbiljno.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RECENZIJA: Cardinal (sezona 3, 2019)

Ostale sezone: 1 , 2

Treća sezona kanadske kriminalističke TV-serije Cardinal započinje u najtežem životnom trenutku naslovnog protagonista Johna Cardinala (Billy Campbell), policijskog detektiva iz Algonquin Baya, gradića na sjeveru provincije Ontario. Njegova voljena supruga Catherine (Deborah Kay) je upravo izvršila samoubojstvo nakon dugotrajne borbe s manično-depresivnom psihozom. Cardinal pokušava kakvu-takvu normalu u život vratiti tako što se u potpunosti posveti poslu, a nije da ga nema čak ni u provincijskom gradiću koji je nedavno postao poprištem okrutnih pljačkaških napada na ljude koji dižu novac s bankomata. Mnogo ozbiljniji zločin je dvostruko ubojstvo koje se zbilo u udaljenom ljetnikovcu, a koji Cardinalova partnerica Lise Dellorme (Karin Vanasse) mora nekako rasvijetliti bez obzira na to što još uvijek nema leševa. Pomoć bi joj mogla pružiti mlada konobarica i studentica umjetnosti Sam Duchene (Devery Jacobs) koja je, zapravo, bila svjedokom krvavog događaja, ali ima određene osobne razloge da usta drži zatvorena. U to je dodatno nastoji uvjeriti počinitelj koji se uspio dočepati njenog mobitela i počinje je zastrašivati. U međuvremenu Cardinala počnu uznemiravati anonimne poruke u kojima se optužuje da je posredno odgovoran za supruginu smrt. Kada detektiv počne vlastitu istragu s ciljem da otkrije pošiljatelja, počinje sve više sumnjati da je Catherine zapravo počinila samoubojstvo.

Treća sezona Cardinala se čvrsto drži formule ustanovljene u prethodna dva nastavka. Što znači da su glavni negativci opet patološki ubojice koji vješto koriste slabu naseljenost kanadske provincije kako bi se na izoliranim lokacijama mogli na miru iživljavati na žrtvama koje su, namjerno ili slučajno, oteli za vrijeme svojih ubilačkih pohoda. To isto tako znači da će glavni junak, iako nastoji što savjesnije i temeljitije obaviti svoj policijski posao, biti opterećen nizom strahovitih privatnih problema. I, naravno, sve mora kulminirati u spektakularnoj i akcije punoj završnici. Usprkos svega toga, treća sezona ne stvara dojam “deja vua”, a to se prije svega može objasniti time da formula dobro funkcionira, te da scenarističko-producentski tim na čelu s Aubreyem Nealonom brine da sve funkcionira poput švicarske urice, a istovremeno se trudi da treća sezona bude barem malo drukčija. U tome je možda najvažnija uloga da se jedna od glavnih uloga povjeri Devery Jacobs, glumici koja izgleda drukčije ne samo zbog indijanskog porijekla, nego i zbog određenih fizičkih parametara na koje nas je navikao Hollywood, a u svemu tome pokazuje izuzetan glumački talent. I ostatak glumačke ekipe je više nego dobar, a pri čemu se posebno može istaći Alex Ozerov u ulozi mladog psihopata. Američka glumica Rya Kihlstedt se također dobro nosi s ulogom koja bi u nekim drugim slučajevima bila nezahvalna. Billy Campbell je napravio dobar posao, a još uvijek ga služi “kemija” s Kain Vanasse koja tumači njegovu partnericu. Završnica je također daleko bolja od one u drugoj sezoni, iako bi se moglo reći da su scenaristi možda malo pretjerali nastojeći da što temeljitije razriješe sve podzaplete. Usprkos toga, Cardinal zaslužuje preporuku svim ljubiteljima nordic noira na kanadski način.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: The Witcher (sezona 1, 2019)

Daleke 2019. godine, u neka sretnija vremena neopterećena globalnim zdravstvenim i makroekonomskim poremećajima, za ne tako mali broj ljudi je pitanje svih pitanja bilo što će biti Igra prijestolja nakon Igre prijestolja. Odgovor su još prije završetka sage pokušavale pronaći brojne TV-kuće, uključujući i HBO kojoj je upravo ta planetarna epska fantasy serija bila zlatna kokoš, i za koju se danas može reći da pokušaj s Westworldom baš i nije najbolje uspio. U nadmetanje se uključio i HBO-ov najopasniji suparnik – streamerski div Netflix koji eventualne nedostatke kvalitete nastoji nadoknaditi kvantitetom, odnosno furioznim štancanjem novih serija. Možda upravo zbog mora novih Netflixovih naslova je van očekivane pažnje ostao projekt koji po sadržaju i temi najviše odgovara paremetrima Igre prijestolja, odnosno predstavlja ekranizaciju globalno popularnog ciklusa knjiga iz žanra epske fantastike. Riječ je o TV-seriji The Witcher, temeljenoj na pričama i romanima poljskog književnika Andrzeja Sapkovskom, u Hrvatskoj objavljenim pod naslovom Vještac.

Sapkovski je prvu priču iz ciklusa objavio 1986. godine, iskazavši se kao ne samo darovit pisac, nego i sposoban poduzetnik, koji je publici, prije svega domaćoj, servirao priče i likove koji tolkienovskom svijetu mačeva, vračeva i vilenjaka daje primjese slavenske mitologije, ali i “papreniji” sadržaj koji se tiče eksplicitnog nasilja i seksa, kao i moralno ambivalentnih likova na kakve će nas kasnije naviknuti Igra prijestolja. Sapkovski je stekao takvu popularnost da je već 2001. godine njegovo djelo bilo prvi put ekranizirano kao, doduše kratkotrajna, poljska TV-serija Wiedźmin (na engleskom govornom području distribuirana pod naslovom The Hexer). Međunarodnu slavu je, međutim, stekao tek 2007. godine zahvaljujući video-igri The Witcher koja je dogurala do tri prilično hvaljena nastavka. Stoga je najava da će se Netflix dati u ekranizaciju izazvala zanimanje, ali ipak ne onakvo kakvo bi se moglo očekivati od projekta koji bi trebao biti nova Igra prijestolja.

Naslovni lik, kojeg tumači Henry Cavill, je Geralt od Rivije, vještac koji živi na neimenovanom Kontinentu kojeg su ljudi naselili prije nekih pet stotina godina, porazivši dotada dominantne vilenjake i patuljke koji su prisiljeni živjeti u zabačenim šumama i planinama, odnosno kao potlačena manjina u ljudskim gradovima i naseljima. Međutim, na Kontinentu osim tih drevnih stvorenja se mogu naći i kojekakva prilično neugodni oblici natprirodne faune, uključujući čudovišta koje mogu poraziti jedino vješci. Geralt, koji je i sam djelomično vilenjačkog porijekla, se smatra najboljim lovcem na čudovišta, ali ga za posao motivira prije svega novac, te svoje usluge obavlja brzo, efikasno i bez prevelikog razbijanja glave o etici ili brige o onome za što misli da ga se ne tiče. To uključuje i sjene rata koje su se nadvile nad Kontinent, prije svega nastojanje Nifgaardskog Carstva da zavlada Sjevernim kraljevstvima, a u što su se, iz svojih razloga, upetljali i čarobnjaci organizirani u ceh kojem pripada i Yennefer od Vengeberga (Anya Chalotra), koja će s Geraltom započeti strastvenu ljubavnu vezu. Geralt na kraju postane dodatno upetljan u rat kada se ispostavi da je jedna od nifgaardskih meta princeza Cirilla od Cintre (Freya Allan), sa kojom je doslovno sudbinski povezan, a koja pred neprijateljem bježi u vilenjačke šume.

Netflixova serija je na prvi pogled preuzela dosta toga od Igre prijestolja. Osim žanrovskog sadržaja tu je i format sezone od samo osam jednosatnih epizoda, kao i angažman hvaljenog režisera Alika Saharova. Međutim, unutarnja struktura sezone je bitno drukčija, a što je posljedica odluke producenata da sezonu temelje manje na široj publici daleko poznatijim video-igrama a više na izvornom književnom predlošku. Sapkovski je, naime, prije romana objavio zbirke priča – Posljednja želja i Mač sudbine – koje služe kao svojevrsni uvod u Geraltov svijet i na kojima se temelji prva sezona. Radnja osam epizoda se uglavnom temelji na pričama koje su samostalne pustolovine i imaju epizodni karakter, a na koje se tek naknadno nadovezuje glavni zaplet koji je izložen kroz danas tako pomodnu nelinearnu naraciju. Gledatelji će tako na trenutke biti zbunjeni i trebat će im vremena da pohvataju sve konce, da bi tek pred kraj stvari počele dolaziti na svoje mjesto.

Serija je u tehničkom smislu zadovoljavajuća, ali bi se teško mogla nazvati impresivnom, barem u usporedbi s Igrom prijestolja, koja je prikazivala velebne gradove i epske bitke. Razlog se djelomično može naći i u budžetu, ali i u nastojanju da bude što različitija od HBO-ve serije. Veliki dio radnje se, stoga, odigrava u mračnim interijerima, odnosno naizgled prozaičnim šumama, planinama i spiljama. S druge strane, glumačka ekipa je više nego solidna. Posebno valja pohvaliti Henryja Cavilla, kojem uloga ciničnog antiheroja daleko bolje leži nego superherojska uloga Supermana. Anya Chalotra je također vrlo dobra u prilično zahtjevnoj ulozi koja je zahtijevala da se od ružnog pačeta pretvori u neodoljivu zavodnicu. Prilično ugodno iznenađenje predstavlja i Joel Baty u ulozi putujućeg trubadura Jaskiera, a čije su vokalne sposobnosti dobro poslužile i za pjesmu Toss a Coin to Your Witcher, koja je uspjela postati i hit dostojan The Rains of Castamere. Casting, s druge strane, u nekim slučajevima predstavlja razočarenje, barem kada je riječ o fanovima video-igara, pa je tako čarobnica Triss Merigold, čiji je status seks-simbola potvrđen naslovnicom poljskog izdanja Playboya, ovdje došla u inkarnaciji ne pretjerano glamurozne Anne Shaffer.

Iako prva sezona The Witchera, koja završava s uobičajeno iritantnim cliffhangerom, teško da prosječnog gledatelja može ostaviti otvorenih usta, uglavnom će zadovoljiti one koji su mogli pretpostavljati da se letvica postavljena od Igre prijestolja teško može doseći otprve. S druge strane, postavila je izuzetno kvalitetan temelj na kojem se uz malo više kreativnih i drugih resursa, slično kao i u slučaju video-igara, može napraviti nešto uistinu posebno.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Cardinal (sezona 2, 2018)

Ostale sezone: 1, 2

Druga sezona kanadske kriminalističke TV-serije Cardinal sugerira da su njeni producenti htjeli nešto drukčije, i da su pri tome izraz “sezona” shvatili onako kako on znači u engleskom jeziku, gdje je sinonim za “godišnje doba”. Dok je prva sezona radnjom bila smještena u zimu, druga sezona, temeljena na romanu Gillesa Blunta The Blackfly Season, se događa ljeti, a što je promjena koja izuzetno upada u oči kada je u pitanju sjever provincije Ontario te kada se umjesto snijegom i ledom prekrivene pustoši odjednom okružuju šume i bujna vegetacija. Na samom početku taj ugođaj međutim ne izgleda previše idiličan za neimenovanu crvenokosu djevojku (Alex Paxton-Beesley) koja kroz gustu šumu očajnički pokušava pobjeći od nekoga ili nečega. Nekoliko sati kasnije se ta ista djevojka nađe u baru koji pohode bajkeri i slična sorta gdje njeno neobično ponašanje svima upada u oči, pa i lokalnom policajcu koji ubrzo otkrije zastrašujuće objašnjenje za taj fenomen. Netko ju je očigledno pokušao ubiti hicem iz vatrenog oružja, pri čemu joj je metak završio u mozgu. Nakon što joj je promptna kirurška intervencija uspjela spasiti život, policijski detektiv John Cardinal (Billy Campbell) i njegova partnerica Lisa Delorme (Karin Vanasse) započinju istragu s ciljem pronalaženja počinitelja tog zločina. Pri tome je problem u tome što je djevojka, koju svi zovu “Crvena”, dobila amneziju te nije u stanju reći kako se zove ni odakle dolazi, a još manje tko je na nju ispalio kobni hitac. Dok Cardinal i Delorme strpljivo pokušavaju pronaći tragove koji bi ukazali na identitet “Crvene”, u okolici Algonquin Baya se počinju pronalaziti jezivo unakaženi leševi pripadnika lokalne bajkerske bande, pri čemu nije jasno je li riječ o obračunu vezanom za trgovinu drogom ili djelu poremećenog serijskog ubojice ili, možda, kombinaciji jednog i drugog. Cardinal počne razmišljati da bi ti događaji mogli biti povezani sa “Crvenom”, ali mu istragu zakomplicira sve krhkije duševno zdravlje njegove supruge Catherine (Deborah Hay).

Druga sezona Cardinala je, usprkos korištenja nove režisersko-scenarističke ekipe, po pitanju stila i atmosfere ostala u parametrima prve sezone. Cardinal se i dalje naslanja na nordic noir, odnosno nastoji naizgled idilični ugođaj provincijske Kanade učiniti zastrašujućim, pri čemu se prilično vješto koriste guste, beskonačne i mračne šume koje su ljeti pune života, ali također u sebi kriju svakakva čudovišta, od kojih su, naravno, najopasnija ona u ljudskom obliku. Od prethodne sezone je preuzeta i tehnika kojom se gledatelje gotovo od samog početka lišava bilo kakve dileme o tome tko je glavni zlikovac. Usprkos toga, relativno dobro se održava napetost, a sam početak donosi nekoliko prilično iznenađujućih obrata. Gluma je na visini, a posebno valja istaći Alex Paxton-Beesley u prilično zahtjevnoj ulozi lika koji je u simboličkom smislu istovremeno živ i mrtav. Vrlo dobrim se pokazao i Bruce Ramsay u ulozi monstruoznog, ali istovremeno i karizmatičnog negativca.

Na žalost, dobri početni dojam se nije održao do kraja. Scenaristi su bili pod prevelikim pritiskom da originalni roman i njegovu radnju podrede formatu šestodijelne mini-serije, te se s vremenom druga sezona Cardinala počinje činiti razvučenom. To se najviše vidi kroz podzaplete vezane uz privatne živote protagonista i njegove partnerice, a koji se naslanjaju na prethodnu sezonu i ostavljaju dojam podgrijane sarme. Završnica je, pak, posebno razočaravajuća zbog niza naizgled “pametnih” obrata radnje koji, zapravo, izgledaju kao pomalo iritirajući klišeji, a finale je u mnogo čemu banalno. Cardinala na kraju balade najviše izvlači tehnička ispeglanost i dobar glumački rad, koji je opći kvalitet ove sezone digao na više nego podnošljivu mjeru.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Giri/Haji (2019)

Kada se spoje talenti koje donosi nečija kvaliteta s resursima koje donosi nečija kvantiteta rezultati mogu biti uistinu impresivni. Jedan od primjera bi mogla pružiti suradnja BBC-ja, britanske državne tvrtke koja uživa, iako danas ne toliko opravdani, status najbolje televizije na svijetu, te Netflixa, koja se smatra najpropulzivnijom televizijskom kućom najviše zahvaljujući neumornom štancanju originalnog sadržaja. Njihov najnoviji koprodukcijski proizvod je Giri/Haji, kriminalistička mini-serija koja je nakon premijere na BBC-ju postala globalno dostupna Netflixovm pretplatnicima.

Naslov na japanskom znači “Dužnost/Sramota”, a to su upravo osjećaji između kojih se našao protagonist, detektiv tokijske policije Kenzo Mori (Takehiro Ita) kojega dužnost tjera da na poslu dosljedno sprovodi zakon i pravila službe, a tradicionalne vrijednosti nalažu da krov dijeli s ostarjelim roditeljima, suprugom i buntovnom 16-godišnjom kćeri Taki (Aoi Okuyama). Tamna mrlja u njegovom životu je bio “problematični” mlađi brat Yuto (Yusoke Kubozuka) kojega je prije nekoliko godina uspio izvući iz nevolje, prikrivši dokaze o sudjelovanju u krvavoj pljački kladioničara povezanih s yakuzama. Yuto je nakon toga nestao i smatrao se mrtvim, ali Kenzou dugovi prošlosti dolaze na naplatu nakon ubojstva koje se dogodilo na drugom kraju svijeta. Istaknuti yakuza je ubijen u svojem elitnom londonskom stanu, a što kao reakciju na tokijskim ulicama izazove krvavi rat između zavađenih yakuza obitelji. Kenzovi pretpostavljeni rješenje problema vide da se počinitelj ubojstva privede pravdi, a indicije pokazuju da bi to mogao biti upravo Yuto, te da bi upravo Kenzo mogao to učiniti na najelegantniji i najdiskretniji način. Kenzo je zbog toga poslan u London pod izgovorom pohađanja seminara o forenzičkim tehnikama koje vodi detektivka Scotland Yarda Sarah Weitzman (Kelly Macdonald). Kenzo se ispočetka ne snalazi najbolje u stranom gradu, ali se kao pomoć pojavi Rodney (Will Sharpe), mladi Londončanin japanskog porijekla koji za život zarađuje kao muška prostitutka.

Giri/Haji je napravljen u formatu od 8 epizoda, koji se u posljednje vrijeme pokazao idealnim za projekte ovakvog tipa – komplicirani zaplet je gotovo epske veličine, pri čemu se ima vremena istražiti i iskoristiti brojni podzapleti i likovi, a s druge strane se radnja odvija relativno brzo, uglavnom bez nepotrebnih razvlačenja. Scenarij Joea Bartona, pak, radnju održava tečnom bez obzira što se paralelno događa u Tokiju i Londonu, i što je isprepletana brojnim flahsbackovima koji sežu nekoliko desetljeća unatrag. Ono što se čini osvježavajućim u seriji jest što se jedan od klasičnih motiva policijskih filmova – protagonist prisiljen da se u stranom gradu snalazi kao “riba na suhom” – iskorišten na način da je protagonist pripadnik azijske, čak i ovo globalizacijsko vrijeme “egzotične” kulture i da se “normalna” zapadna sredina promatra iz njegovog stajališta. Barton, međutim, također pokazuje kako se te razlike mogu prebroditi i da pripadnici različitih kultura, svjetonazora i seksualnih orijentacija mogu ne samo surađivati skupa, nego čak postati i svojevrsna privremena obitelj, a za što je najbolja ilustracija scena u kojoj detektivka Weitzman sa svojim novim prijateljima objašnjava tradiciju židovskog Jom kipura. Scenarij uz sve to koristi velike količine crnog humora, odnosno Giri/Haji sadrži niz neobičnih likova, a čak i oni koji su opterećeni klišejima, poput buntovničkog i gotovo tragično neodgovornog derišta Taki, mogu računati da će ih tumačiti prilično raspoloženi članovi glumačke ekipe. Giri/Haji je također bio vrlo dobro režiran, pri čemu tandem koji čine Julian Farino i Ben Chessell koristi brojne prilike da eksperimentira sa stilovima. Tako se koriste tehnike podijeljenog ekrana, za scene flashbackova koristi ekstremni widescreen, a posebno valja pohvaliti animaciju koja prati naraciju likova koji objašnjavaju što im se može dogoditi.

Osam epizoda daje prilike za mnogo zanimljivog i intrigantnog sadržaja, koje su uglavnom korištene, ali isto tako i prilike da na vidjelo izađu neki od nedostataka scenarija. To bi se moglo reći za Bartonovo korištenje brutalnog i prilično eksplicitnog nasilja, kao i sklonost da se likovi eliminiraju bez neke prevelike sentimentalnosti, ali i pretjerano racionalnih motiva za eliminaciju. To u pretposljednoj epizodi stvara jedan od najdramatičnijih i na trenutke prilično uznemirujućih cliffhangera, ali se zato njegovo razrješenje u posljednjoj epizodi pretvara u melodramu, pa čak i crnohumorni deus ex machina koji u posljednjoj epizodi donosi spas dijelu protagonista i koji bi u svakom drugom slučaju savršeno funkcionirao mora biti kompromitiran dodatnim i ne baš uvjerljivim komplikacijama. No, najviše će u oči upasti trenutak kada u ključnoj sceni “normalna” radnja prestaje kako bi se svi protagonisti našli u crno-bijelom filmu gdje izvode baletne točke. Iako “otkačenost” sama po sebi ne bi trebala biti problem, u Giri/Haji se to skretanje u “artsy fartsy” vode, koje inače nema nikakvu svrhu, ne može shvatiti drukčije nego kao snobovsko prenemaganje ili neproduhovljenu samoparodiju. No, usprkos toga, opći dojam za ovu britansku seriju je više nego pozitivan te se možemo nadati da će BBC i Netflix nastaviti plodnu suradnju.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Cardinal (sezona 1, 2017)

Ostale sezone: 2, 3

Skandinavske, odnosno nordijske zemlje, se posljednjih desetljeća smatraju najuljuđenijim, najmiroljubivijim, najnaprednijim i socijalno najosjetljivijim dijelovima svijeta, odnosno često navode kao ideal kojem treba težiti zapadna civilizacija. Utoliko je čudnije što su nekako u isto vrijeme postali enormno popularni kriminalistički romani tamošnjih autora koji pokazuju mračne strane života u nordijskoj utopiji. Trend, koji je posljednjih godina dobio naziv nordic noir je posto zanimljivim i ne-skandinavskim autorima, prije svega Britancima i Amerikancima koji su ga nastojali eksploatirati na svoj način, kroz više ili manje vjerne adaptacije, odnosno nordic noirom inspirirane filmove i TV-serije. U tome su neki imali više uspjeha od drugih, a među njih spada i kanadska TV-serija Cardinal, koja je, iako temeljena na originalnim romanima kanadskog autora Gillesa Blunta. Među njima se našao i Forty Words for Sorrow, koji je poslužio kao predložak za prvu sezonu emitiranu početkom 2017. godine.

Radnja je smještena u Algonquin Bay, relativno zabačenom gradu na sjeveru provincije Ontario gdje živi i radi naslovni protagonist, policijski John Cardinal (čiji lik tumači Billy Campbell). On je nedavno bio premješten iz odjela za ubojstva zbog neuspjeha da pronađe nestalu indijansku djevojčicu. Stvari se promjene kada se igrom slučaja pronađe njeno truplo s očiglednim tragovima sadističkog mučenja. Cardinal je ponovno pozvan da vodi istragu, ali mu je dodijeljena nova partnerica, frankofonska detektivka Lisa Delorme (čiji lik tumači Karine Vanasse) čija su specijalnost dotada bili financijski prekršaji. Njih dvoje ubrzo shvaćaju kako imaju posla s izopačenim serijskim ubojicom, koji se pri svemu tome itekako prilagođava situaciji, pa mu umjesto djevojčica kao žrtve služe mladići koje mami izdajući se za privlačne žene na Internetu. Jedan od njih bi mogao biti nestali mladić, ali dok se Cardinal bori da otkriju njegovu lokaciju i identitet zlostavljača, nije svjestan da Delorme nije postala njegov partner slučajno. Cardinal je, naime, kao detektiv u Torontu sudjelovao u tragičnoj neuspjeloj akciji hvatanja narko-dilera i pretpostavljeni sumnjaju da je s njima bio u dosluhu; Delorme ima zadatak tajno istraživati Cardinala i potvrditi te sumnje.

Autori Cardinala ne nastoje otkriti toplu vodu, odnosno gledateljima ponuditi nešto što već nisu bili vidjeli u sijaset sličnih krimi-serija, bilo da je riječ onima u Skandinaviji, Britaniji ili SAD. Jedina stvar koja bi mogla povezati ovu seriju s nordic noirom je zimski ugođaj, odnosno niske temperature koje, ne bez razloga, imaju određenu ulogu u zapletu, ali i raspletu. Misterij nije nešto naročito posebno, a scenaristički tim na čelu s Aubrey Nealon vrlo inteligentno odlučuje odmah otvoriti karte, odnosno prikazati ubojicu koji je prikazan dosta realistično. U seriji ima dosta potencijalno uznemirujućeg sadržaja, prije svega vezanog uz scene nasilja i mučenja, ali takve scene nisu previše eksplicitne. Mnogo je zanimljivije, i za standarde ovih serija prilično uspješno izvedeno, prožimanje istrage s privatnim životima detektiva, pri čemu Cardinal i Delorme izgledaju kao prilično uvjerljivi likovi – dovoljno “problematični” da ih shvati ozbiljno, ali opet ne toliko psihološki oštećeni da ne bi mogli adekvatno obavljati svoj policijski posao. Tome itekako doprinosi glumačka ekipa, prije svega Billy Campbell, glumac koji se početkom 1990-ih nije uspio afirmirati kao filmska zvijezda preko Raketaša, pa je otada uglavnom tavorio na televiziji. Ovdje, s poprilično godina iza sebe, a koje nimalo ne nastoji skrivati, na efektan način tumači ne baš tako jednostavni lik za koji će gledatelji vezati usprkos stalnih sumnji u njegovo moralno određenje. Dojam neće pokvariti ni završnica koja bi nekima mogla biti trunčicu previše melodramatska. Kod prve sezone Cardinala je dobra stvar ta što traje samo šest epizoda, pa radnja nije razvučena, a na kraju predstavlja i zaokruženu cjelinu. Snimljene su još dvije sezone, a što bi ljubiteljima kanadskog nordic noira moralo predstavljati razlog za optimizam.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Mađioničari (The Magicians, sezona 1, 2015)

Među masama književnika, scenarista i producenata koji su, svaki na svoj način, pokušavali eksploatirati planetarnu popularnost Harryja Pottera, našao se i novinar Lev Grossman, kome je na pamet došla jedna vrlo jednostavna ideja. Zaključio je da se ne treba otkrivati topla voda i previše skretati od harrypotterovske formule – priča o magiji smještena u milje obrazovne institucije – ali da kao prilično efektna varijacija na temu može poslužiti u to da su umjesto djece i adolescenata protagonisti mladići i djevojke koji pohađaju fakultet. To je također značilo da su protagonisti, barem nominalno, odrasli pa se tako njegov roman The Magicians iz 2007. godine mogao baviti odraslim temama i pristupom koji pretpostavlja odraslu publiku, a što je, dakako, značilo prije svega eksplicitno korištenje “nepristojnog” rječnika, detaljne opise nasilja, seksa, kao i uništavanja alkoholom, drogom i sličnim aktivnostima karakterističnim za hrpu mlađarije koja je odjednom našla van roditeljskog nadzora. Roman je postigao dovoljno uspjeha da sa sobom povuče obaveznu trilogiju, ali i priče o adaptaciji, koje su godine 2015. postale stvarnost zahvaljujući TV-kanalu SyFy koji je emitirao prvu sezonu od 13 epizoda.

Protagonist, čiji lik tumači Jason Ralph, je Quentin Coldwater mladi Njujorčanin koji je najveći života proveo kao fanatični poklonik popularnih fantasy romana o magičnoj zemlji Fillory, a što je strast koju dijeli sa svojom najboljom prijateljicom Julijom Wicker (koju tumači Stella Maeve). Quentin je kroz godine razvio izuzetnu vještinu izvođenja mađioničarskih trikova, te je utoliko više iznenađen kada se ispostavi da kao dodatni talent posjeduje sposobnost stvaranja istinske magije, a još je više iznenađen kada se ispostavi da je Fillory stvarna. Sa svime time se mora suočiti nakon što zajedno sa Julijom dobije pozivnicu za prijemni ispit na elitnoj magijskoj školi Brakebills. Tamo će on biti primljen, a Julia odbijena i prisiljena da magijske vještine uči u njujorškom podzemlju. Quentin se, pak, na Brakebillsu upoznaje s nekoliko zanimljivih kolega – biseksualnim hedonistom Elliotom Waughom (koga tumači Hale Appleman) i njegovom prijateljicom Margo (koju tumači Summer Bishil) koji ga simpatiziraju, te William Pennyjem Adiodyjem (čiji lik tumači Arjun Gupta) koji ga smatra suparnikom. Njega, pak, zaintrigira štreberica Alice Quinn (čiji lik tumači Olivia Dudley Taylor) koja se na Brakebills upisala iz prilično osobnih razloga. Njihove živote će zakomplicirati dolazak tajanstvenog čudovišta koje napada studente.

Prve epizode Mađioničara će pokazati kako su autori možda pronašli inspiraciju u Harryju Potteru, ali se s djelom J. K. Rawlings nisu imali namjere natjecati. A može se reći da im je to bilo izvan mogućnosti. Teško je zamisliti da bi Mađioničari uspjeli dogurati do četvrte sezone (a u ovom trenutku se snima peta) da se išlo trošiti na CGI i stvaranje vizualno atraktivnih scena. Iako se u njoj koriste specijalni efekti, većina radnje se odvija u interijerima, bilo da je riječ o prozaičnim učionicama i hodnicima Brakebilla te još prozaičnijim sobičcima i mračnim ulicama New Yorka, koje bi komotno mogle poslužiti kao mjesto radnje mnogo jeftinije i čistom dramskom žanru primjerenije serije. Mađioničari sve to nastoje nadoknaditi stvaranjem prilično zanimljive priče i likova, i u tome uspijevaju, iako ih tumače glumci koji u nekim slučajevima izgledaju kao da su ispali iz spellingovskih tinejdžerslih sapunica, a što se posebno može reći za Arjuna Guptu i za njujorški magijski polusvijet na trenutke previše glamuroznu Maeve. Dojam pomalo spašava nimalo karizmatski Ralph, koji tumači geekovski, frustrirani lik s kojim se prosječni gledatelj daleko lakše može identificirati, isto kao što je nekako razumljivije da bi mu kao idealna partnerica mogla poslužiti lik koji tumači Dudley, čiji su izgled u seriji producenti namjerno učinili neuglednim. Najveći adut serije je, međutim, crni humor, odnosno prilično zabavno uspoređivanje “nevinog” i “čistog” Pottera s protagonistima u čijim životima dominiraju seks i neke prilično nezdrave navike. S druge strane se u seriji također može primijetiti izuzetne oscilacije u kvaliteti između epizoda, a što posebno dolazi do izražaja kada se usporedi prva epizoda kojom čijim soundtrackom dominira “epska” glazba, i završne, koje malo previše zvuče kao niskobudžetni televizijski mainstream. Scene koje se odvijaju u Filloryju također predstavljaju svojevrsno razočarenje, pogotovo kad se usporedbe s Lewisovom Narnijom koja je Grossmanu bila očigledan uzor. Usprkos svega, Mađioničari u svojih 13 epizoda zadržavaju dovoljno kvalitete i svježine da se preporuče Potterovim fanovima, barem onima koji su odrasli.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Babylon Berlin (sezona 1, 2017)

Vremena koja se u kineskim kletvama zovu “zanimljiva” su zanimljiva i brojnim autorima filmova i TV-serija. Razlog je u tome što često pružaju svakojake ekstremne scenarije i situacije koje publici, pogotovo onoj smještenoj u mirnijim i udobnijim vremensko-prostornim koordinatama, izgledaju mnogo zabavnije nego likovima koji su ih prisiljeni podržavati. Time su se, između ostalih, vodili i autori Babylon Berlin, TV-serije koja je s budžetom od nekih 40 milijuna eura postala najskuplji takav projekt u povijesti njemačke televizije. Radnja, temeljen na romanima Volkera Kutschera, je smješten u razdoblje njemačke povijesti koje bi se moglo nazvati zanimljivim i u značenju kineske kletve, ali i doslovno. Ono je zbog niza živopisnih i egzotičnih detalja relativno često bilo obrađivano od filmaša, među kojima su možda najpoznatiji legendarni Rainer Werner Fassbinder sa svojom epskom TV-serijom Berlin Alexanderplatz, ali i Bob Fosse sa svojim popularnim mjuziklom Cabaret.

Zaplet započinje otprilike točno na polovici razdoblja koje je započelo s krajem Prvog, a završilo s početkom Drugom svjetskog rata, odnosno u Berlinu u proljeće 1929. godine. Jedna od vodećih europskih metropola je sada glavni grad liberalne demokratske republike čiji se Weimarski ustav čini najprogresivnijim na svijetu, a vlada kojom dominiraju socijaldemokrati, liberali i demokršćani je, usprkos drakonskih odredbi Versajskog mira, uspjela konsolidirati državne financije, a zajedno s njima i opću ekonomsku situaciju što se odražava kroz relativno blagostanje i slabljenje ekstremista koji su dominirali politikom u prvim poratnim godinama. Berlin je zahvaljujući tome postao “cool” mjesto gdje se mogu naći tehničke inovacije poput radija, modernih aerodroma i zvučnog filma, i gdje cvate kultura koja se može usporediti jedino sa ultrahedonističkim i raspojasanim noćnim životom kojem doprinose “opušteni” stavovi prema seksualnosti, uključujući i alternativne oblike. No, kao i svaki veliki grad, i Berlin ima svoje mračne strane, od kojih je najviše primijeti strahovito siromaštvo u radničkim četvrtima, među čijim žiteljima su postale prijemčive ideje koje promoviraja Komunistička partija Njemačke, a koju weimarski režim smatra najvećom opasnošću po svoj opstanak.

U takav Berlin je nedavno stigao protagonist Gereon Rath (Volker Busch), policijski inspektor iz Kölna, koji je našao namještenje u odjelu za poroke berlinske policije. Taj je premještaj samo krinka za njegovu pravu misiju, odnosno nastojanje da se otkrije tajanstveni kriminalac ili banda koji potajno napravljenim pornografskim filmom ucjenjuje Rathovu obitelj. Ta će istraga Ratha uvesti u berlinsko pornografsko podzemlje, sa kojim je povezan Edgar “Armenac” (Mišel Matičević), vlasnik popularnog noćnog kluba “Moka Efti” koji predstavlja neslužbenog bosa organiziranog kriminala u Berlinu. Isti je klub omiljeno mjesto za provod mlade i ambiciozne Charlotte Ritter (Liv Lisa Fries), djevojke koja sanja o tome da započne karijeru u policiji usprkos toga što je prisiljena povremeno se baviti prostitucijom kako bi prehranila svoju siromašnu obitelj. Na početku joj uspije jedino postati tajnica, ali i tamo pokazuje veliki talent i predanost poslu, zbog čega će početi istraživati ubojstva ruskih emigranata povezanih sa trockističkom ćelijom koja nastoji svrgnuti Staljinov režim, kao i specijalnim vlakom koji je iz Sovjetskog Saveza došao u Njemačku kao dio tajnog plana da Njemačka ponovno izgradi vojsku i dobije moderno oružje kojoj joj je Versajskim ugovorom zabranjeno. Ritter i njena istraga se počne ispreplitati sa Rathovom, a policijski inspektor se osim brojnih opasnosti i političkih spletki mora suočavati s privatnim problemima vezanim uz ratne traume, nestanak brata, ljubav prema njegovoj supruzi Helgi (Hannah Herzsprung) kao i ovisnost o morfiju.

Jedan od tvoraca Babylon Berlina je Tom Tykwer, filmaš koji je prije dva desetljeća postao slavan svojim kratkim ali efektnim akcijskim filmom Trči, Lola, trči, ali također pokazao izuzetnu sklonost da svaki svoj film napravi u drukčijem stilu. Taj se pristup može u neku ruku vidjeti i u ovom epskom djelu, čijih prvih šesnaest epizoda (na Netflixu ponekad prikazivanih kao dvije zasebne sezone) pokazuje izuzetnu raznovrsnost pristupa, koja je itekako adekvatna za projekte s ovakvim ambicijama i epskom količinom sadržaja. Tykwer i njegovi kolege pri svemu tome su uživali ne samo visoki budžet, nego i moderne specijalne efekte kojim je detaljno i prilično uvjerljivo rekonstruiran nekadašnji i u posljednjem ratu uništeni Berlin. Ipak, najviše će imponirati spremnost da se žanrovski skreće u raznovrsne vode – od klasične povijesne drame koja današnjim gledateljima nastoji (i najčešće uspijeva) na prijemčiv način objasniti komplicirane političke okolnosti Weimarske Republike, preko klasičnog kriminalističkog filma (pri čemu se odaje homage nijemim filmovima Fritza Langa koji predstavljaju klasike žanra), preko akcijade koja se u nekim detaljima može natjecati s Brzima i žestokima, crne komedije i, na kraju, filmskih mjuzikala. To se možda najviše može vidjeti u jednoj kratkoj ali šarmantnoj sceni sna u kojoj plešu Bulcher i Herzsprung. Kada je glazba u pitanju, pak, Babylon Berlin se najviše ističe vještim kombiniranjem autentičnih hitova s kraja weimarske ere kao i kasnijih pjesama, napravljenih ili aranžiranih u stilu 1920-ih, a čemu je značajan doprinos dao Bryan Ferry, frontman grupe Roxy Music, koji se također nakratko pojavljuje u ulozi pjevača. Najsnažniji dojam je, međutim, ostavila litavska pjevačica Severija Janušauskaite koja se u seriji također pojavljuje u ulozi ruske emigrantice i femme fatale Svetlane Sorokine, ali također izvodi glavnu pjesmu Zu Asche, Zu Staub koja je u Njemačkoj postala veliki hit.

Uspjehu serije prilično doprinosi i raznovrsna glumačka ekipa, koja je uglavnom nepoznata publici izvan njemačkog govornog područja. Volker Bruch, kome je teško ne primijetiti fizičku sličnost s hollywoodskim glumcem Ramijem Malekom, vrlo uspješno nosi seriju, isto kao i Liv Lisa Fries koja tumači neobično snažan ženski lik, ali opet uvjerljiv u kontekstu vremena radnje kada su ženama brojna vrata bila zatvorena. Peter Kurth je isto tako izuzetno efektan u ulozi inspektora Woltera, lika koji istovremeno služi kao partner i mentor Rathu i Ritterovoj i za čiju se moralnu orijentaciju, bez obzira na niz upitnih postupaka, do samog kraja ne zna hoće li biti pozitivac ili negativac.

Upravo se u neodređenosti može prepoznati najveća kvaliteta Babylon Berlina. Publika koja će gledati ovu seriju uglavnom ima neku predodžbu kako je svijet koji se prikazuje završio – weimarsku demokraciju je zamijenio nacistički režim koji će ga, bilo posredno, bilo neposredno u ratu, pretvoriti u prah i pepeo. Međutim, iako se Babylon Berlin odlikuje izuzetnom brigom za povijesne detalje i uglavnom izbjegava u hollywoodskim filmovima tako česte anakronizme, pokazuje kako taj ishod nije bio predodređen, ili barem nije bio izgledan onima koji su o svemu odlučivali. Nacisti se gotovo uopće ne pojavljuju ili spominju sve do samog kraja prve sezone; umjesto toga glavnu opasnost predstavljaju komunisti, a tek nešto manje generali koji se još ne mogu pomiriti s ratnim porazom, a još manje s republikanskim režimom koji ga je doveo i umjesto toga sanjaju o povratku predratne monarhije. Serija prilično uspješno pokazuje kako je ispod weimarske glazure, podržane s par godina dobre ekonomije (od koje najšire mase ionako nisu imale neposredne koristi), tinjao duboki osjećaj nacionalnog poniženja i nepravde. Taj će osjećaj dobiti na snazi kada nekoliko mjeseci nakon završetka radnje prve sezone na njujorškom Wall Streetu pukne burzovno-mešetarski balon, te isto onako kao i sedam desetljeća kasnije, donese sveopće siromaštvo, očaj i postati pogodno tlo za ideologije, pokrete i ličnosti spremne nagristi liberalni demokratski poredak. Iako završnica prve sezone, kao i kod mnogih serija, melodramatični cliffhanger pretpostavlja uvjerljivosti, Bablyon Berlin je jedna od rijetkih povijesnih serija koja na posredan, ali prilično uznemirujući način, govori o današnjem “zanimljivom” vremenu.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Titans (sezona 1, 2018)

Marvel Comics se itekako može ponositi svojim filmskim univerzumom, koji je, usprkos daleko manje poznatih stripovskih junaka, bez ikakvih problema uspostavio potpunu nadmoć nad filmskim univerzumom suparničke kuće DC Comics. Na malim ekranima je, međutim, sasvim drukčija priča, s obzirom da DC Comics u pravilu bolje stoji od Marvela, čiji je nedavni pokušaj stvaranja televizijskog univerzuma na Netflixu neslavno propao. DC-jevski superherojski junaci su, pak, daleko bolje integrirani u vlastiti univerzum, koji je 2012. godine započeo s TV-serijom Arrow, a gradi se i novi, čija je prva uzdanica TV-serija Titans, koja je premijeru imala u jesen prošle godine, a koja se odnedavno može pogledati na Netflixu.

Tvorci nove serije su prilično poznati – “Oscarom” nagrađeni filmski scenarist Akiva Goldsman, strip-autor Geoff Johns i televizijski producent Greg Berlanti, poznat po nizu uspješnih serija u posljednjih nekoliko godina. Kao osnovnu premisu serije su odlučili iskoristiti tzv. Teen Titans (Tinejdžerske Titane), superherojski tim DC Comicsa koji bi se najlakše mogao opisati kao svojevrsna juniorska liga u odnosu na Batmana, Supermana, Wonder Woman i ostatak družine. Među njima će široj publici najpoznatiji biti Dick Grayson (Brenton Thwaites) alias Robin, bivši cirkuski zabavljač kojeg je Bruce Wayne alias Batman nakon smrti roditelja usvojio i obučio da mu kao maskirani vigilante pomaže u borbi protiv zločina u Gotham Cityju. Grayson, na početku serije, međutim, taj posao radi na mnogo konvencionalniji način, odnosno kao redovni detektiv u detroitskoj policiji, te je odlučan u tome da svoju karijeru maskiranog osvetnika ostavi iza sebe, uvjeren kako ga je, slično kao i njegovog mentora, učinila previše nasilnim. Stjecajem okolnosti će, međutim, postati upetljan u slučaj Rachel Roth (Teagan Croft), adolescentice koja obdarene natprirodnim i potencijalno destruktivnim moćima, a koju pokušavaju pronaći organizacija s mračnim ciljevima. Ona će, pak, kao pomagača dobiti Garfielda “Gara” Logana (Ryan Potter), tinejdžera koji je u stanju transformirati se u tigra, dok se potrazi za njome priključuje Kory (Anna Diop), tamnoputa žena koja boluje od amnezije i često ulazi u neugodne situacije u kojima mora koristiti svoje destruktivne pirokinetičke sposobnosti.

Kao i Netflixove serije posvećene superherojima, Titans koristi format sezona koji je bliži tzv. ograničenoj seriji, pa tako prva sezona završava nakon 11 epizoda. To, s jedne strane, omogućava nešto manji budžet, malo više fleksibilnosti po pitanju sadržaja i načina vođenja priče, ali također i bolje krije nedostatke koji bi u nekadašnjoj redovnoj sezoni od 20+ epizoda gledateljima daleko prije počeli ići na živce. A nije da ih ovdje nema, što je svatko upoznat s opusom Akive Goldsmana, jednog od vjerojatno najprecijenjenijih hollywoodskih scenarista, mogao i ranije pretpostaviti. Osnovni problem Titansa je, prije svega, konceptualne prirode. Superherojski tim Titana je u originalnom stripovskom izdanju bio zamišljen kao svojevrsna ublažena, adolescentska verzija superheroja čije su životne priče, karakteri i opći ton trebali biti barem nekoliko nijansi vedriji u odnosu na njihove odrasle ekvivalente. Televizijska verzija, međutim, ide u potpuno suprotnom smjeru – opći ton je daleko mračniji u odnosu na Nolanovog Batmana ili Snyderovog Supermana, a što se odražava ne samo kroz doslovno mračnu fotografiju (zbog koje će gledatelji na trenutke imati problema shvatiti što se događa), nego i mračniji i depresivniji sadržaj. To se također odnosi i na “odraslost” Titansa u odnosu na tradicionalne superheroje, a za što je možda najjasniji primjer odluka da se koristi kočijaški rječnik, a koji je čak bio korišten i u promoviranje serije. Mnogo će više u oči, pak, upasti, eksplicitnost nasilja, odnosno različiti i zorno prikazani načini na koji se ljudi u ovom filmu bivaju pretučeni na smrt, zaklani, živi spaljeni ili postaju žrtvama divljih zvijeri. Zbog toga je Titans nakon ove sezone teško shvatiti kao nekakvu “opuštenu” seriju za mlađe poklonike DC Comicsa ili stripova o superherojima.

Sam ton serije možda i ne bi toliko upadao u oči, odnosno predstavljao smetnju da su likovi i njihovi podzapleti dobro zamišljeni. U svemu tome se može prepoznati prilična neujednačenost kvalitete kad su u pitanju pojedinačne epizode. Najbolje su epizode u kojima se kao sporedni likovi pojavljuju superherojski i ljubavni par koji čine Hak Hall alias Hawk (Alan Ritchson) i Dawn Granger alias Dove (Minka Kelly), odnosno epizoda u kojoj maleni dašak svježine donosi gostovanje budućih protagonista spin-off serije Doom Patrol. Ali, takvih je trenutaka premalo, a nominalni protagonisti su bljedunavi poput Robina ili iritantni poput Gara, a priča se, usprkos relativne kratkoće, raspliće presporo. Kreatori serije kao da su toga bili svjesni, pa su posljednju epizodu odlučili začiniti koketiranjem s alternativnim univerzumima, ali je i ovdje serija učinjena nevjerojatno mračnom, da bi sve kulminiralo s “neočekivanim” obratom iza kojeg dolazi još iritantniji cliffhanger. Titans bi možda prije desetak godina mogao biti zanimljiv, ali ljubiteljima superherojskih sadržaja na velikom i malom ekranu danas na raspolaganju stoje daleko brojnije i kvalitetnije alternative.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Metod (The Method/Метод, sezona 1, 2015)

Rusija je velika zemlja čiji su ljudski i materijalni resursi toliki da, čak i uz sve prepreke koje čine ideologija, korupcija ili nesposobnost, prije ili kasnije moraju doći do izražaja. To se odnosi i na rusku filmsku i televizijsku industriju, koja, velikim dijelom zahvaljujući orijaškom domaćem tržištu, posjeduje temelj na kojem može graditi kvalitetnu produkciju. Iako je još rano govoriti o tome hoće li Rusija imati vlastito Zlatno doba televizije, postoje naznake da bi stvari mogle ići u tom smjeru. Za to je najzaslužnija Sreda, produkcijska kompanija koju je osnovao producent Aleksander Cekalo, i koja je nedavno pronašla ono što danas predstavlja Sveti graal za ne-američke tvorce televizijskog sadržaja – ugovor o distribuciji na Netflixu. Zahvaljujući njemu, svjetska je publika dobila priliku da pogleda nekoliko ruskih filmova i TV-serija, među kojima je vjerojatno najpoznatija mini-serija Trocki iz 2017. godine. Dio ekipe iz te serije dvije godine ranije napravio izuzetno hvaljenu kriminalističku seriju Metod čija je prva sezona također dostupna na Netflixu.

Konstantin Habenski, koji je u Trockom glumio istoimenog revolucionarnog vođu, se u Metodu pojavljuje u ulozi protagonista, policijskog majora po imenu Rodion Meglin. Na samom početku serije Meglin uživa reputaciju genijalnog istražitelja, koji posjeduje nevjerojatnu sposobnost pronalaženja motiva i počinitelja najtežih i najsloženijih zločina, odnosno čiji je “metod” pronalaženja zlikovaca toliko dragocjen da su njegovi kolege i pretpostavljeni spremni ignorirati neke njegove manje poželjne karakteristike. S njima će se upoznati Jesenija Steklova (Paulina Andrejeva), djevojka koja nakon završenog studija prava započinje karijeru u kriminalističkoj policiji, motivirana željom da rasvijetli nikad razriješeno ubojstvo majke koje joj je obilježilo dotadašnji život. Nakon što je vidjela Meglina kako u roku od samo nekoliko minuta otkriva počinitelja spektakularnog ubojstva čija je žrtva njena prijateljica, odlučuje postati Meglinova partnerica kako bi naučila njegov “metod”. Nakon što joj otac Andrej Steklov (Vitalij Kiščenko), visoki funkcionar u Ministarstvu pravosuđa i Meglinov dugogodišnji poznanik, prilično nevoljko dozvoli da počne raditi s njim, Jesenija ga počinje pratiti na putovanjima širom Rusije gdje njih dvoje lokalnoj policiji pomažu u hvatanju najokrutnijih, najprepredenijih i najopasnijih serijskih ubojica. Za Meglina se brzo ispostavi kako ne može funkcionirati bez velikih količina alkohola i svakojakih pilula, kao i da je opterećen prilično ozbiljnim zdravstvenim problemima zbog kojih je malo vjerojatno da će živ dočekati mirovinu. Za Jeseniju, međutim, najviše zabrinutosti izaziva Meglinova sklonost da primjenjuje načela “uradi sam” škole kaznenog prava, čak i kad to uključuje hladnokrvne likvidacije. Kada se tome pridoda Meglinovo korištenje mreže bizarnih suradnika koje naziva “naši”, Jesenija zaključi da je razlog njegovih uspjeha u tome što je i on sam sociopat koji razmišlja i ima mračne sklonosti poput ljudi koje lovi.

Metod se, prije svega zbog protagonista, nakon premijere često uspoređivao s Dexterom, iako serija odaje daleko više utjecaja od drugih TV-serija, prije svega Pravog detektiva. Od njega, odnosno od prve sezone, je posuđena narativna struktura u kojoj se zbivanja prikazuju kroz flashbackove, odnosno kroz narativni okvir istrage u kojoj Jesenija, vidno promijenjena nakon niza traumatičnih iskustava, dvojici ne baš najprijateljskije nastrojenih istražitelja opisuje što je sve radila s Meglinom o kojem se sve vrijeme govori u prošlom licu. Prva sezona se sastoji od 16 epizoda i te njeni tvorci, po uzoru na brojne današnje detektivske serije kombiniraju “čvrsti” glavni zaplet karakterističan za mini-serije sa epizodnim proceduralima nalik na konvcencionalne serije poput CSI i Zakona i reda. U ovom potonjem se, međutim, vidi koliko je, zapravo, Metod udaljen od svojih američkih ekvivalenata. To se prije svega odnosi na izuzetnu eksplicitnost sadržaja, koje uključuje ne samo seks, golotinju, nego i nasilje, koje uključuje prilično neugodne i uznemirujuće scene čije su žrtve bespomoćni starci i djeca. Neugodnom dojmu doprinosi i to što se serija, inače snimljena u Nižnjem Novgorodu (gradu koji je za vrijeme nedavnog Svjetskog prvenstva u nogometu stekao reputaciju najbolje “ispeglanog” domaćina) najvećim dijelom radnjom odvija u ruskoj provinciji koja je, kao u mnogim drugim zemljama, u daleko lošijem stanju u odnosu na dinamične “cool” metropole. Metod tako prikazuje socrealističke stambene i javne zgrade koje nitko nije ozbiljno obnavljao od sovjetskih vremena, odnosno nimalo se ne ustručava prikazivati tamne strane Putinove Rusije, koje uključuju još uvijek nepravladanu korupciju, sveopći moralni gnjilež, socijalne razlike te novcem i političkim vezama “podmazane” moćnike koji sebi mogu priuštiti sudjelovanje u najgnjusnijim zločinama i prljavim rabotama. A serija također sugerira da je Meglin svoj “metod” i njegovu toleranciju od strane pretpostavljenih duguje i tome što je kao mladić sudjelovao u “mokrim poslovima” za sovjetske, ali i post-sovjetske sigurnosne službe. Mnogi od slučajeva koje Meglin i Jesenija istražuju se, pak, temelje na stvarnim ličnostima i događajima, odnosno serijskim ubojicama iz sovjetskog i post-sovjetskog razdoblja čije bi aktivnosti i bodycount izazvale jezu čak i među najprekaljenijim zapadnim poklonicima true crime žanra.

Specifičnost Metoda, odnosno razlika u odnosu na većinu zapadnih serija sličnog tipa, je u tome što je sve epizode potpisao jedan režiser, odnosno Jurij Bikov, prije ove serije poznat kao autor filma Major iz 2013. godine, koji se bavio temom policijske korupcije. Bikov je napravio vrlo dobar posao nastojeći zadržati konzistentan vizualni stil, koji se velikim dijelom temelji na jarkim bojama koje ističu krv, strast i ekscese. Seriji doprinosi i to što je ukotvljena u jasan vremenski okvir od nekoliko mjeseci, te počinje u ljeto, a završava u zimu, odnosno što vanjski ugođaj počinje korespondirati s raspoloženjem protagonistice, odnosno sve mračnijim tonom kako se priča približava svojem po Meglina tragičnom, a inače sasvim predvidljivom i logičnom kraju. Habenski, koji uživa status najboljeg ruskog glumca, je savršen u svojoj ulozi, što se, s druge strane, možda i ne bi moglo reći za Andrejevu koja na trenutke previše izgleda kao “eye candy” da bi je netko mogao ozbiljno shvatiti kao okorjelu policijsku istražiteljicu. Ponekad se teško oteti dojmu da Metod skreće u eksploatacijski sadržaj, odnosno da pruža na trenutke previše “fan servicea” za ciljanu publiku. Ta publika može biti ženskog spola, a o čemu svjedoči to da u Metodu nastupaju dva glumca u ulogama Jesenijih fakultetskih kolega koji su je pratili u policiju i koji se tamo bore za njenu naklonost – Makar Zaporožski kao njen “dobri”, konvencionalni i “štreberski” kolega koji sve nastoji napraviti po pravilima, odnosno Aleksandar Petrov kao “zločesti” plejboj. Oba lika nisu dovoljno razvijena, odnosno lako je zamisliti da su ih scenaristi čuvali za drugu sezonu, ali u tome malo pretjerali. Kada se tome doda pomalo melodramatska i sasvim predvidljiva završnica, koja uključuje obavezni cliffhanger za nastavak (koji bi se trebao na Netflixu pojaviti tijekom ove godine), Metodu je prilično teško dati najviše ocjene. S druge strane, riječ je o ne samo zanimljivoj, nego i dojlmljivoj seriji za koju je prilično lako zamisliti da će dobiti ne-ruske remakeove (uključujući i američki, o kome se prilično šuška), odnosno ruskoj televizijskoj produkciji donijeti ono što je njihovim sudjedima donio nordic noir.

OCJENA: 7/10