Kategorija: Video igre

Civilization V – prvi dojmovi

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

U svijetu današnjih video-igara postoje franšize koje se mogu nazvati legendarnima, ali među nima se malo koja može pohvaliti dugovječnošću kao Civilization. Lansirana početkom 1990-ih, postala je jedna od najpopularnijih strateških igara, iako je uglavnom zahvaljujući tada nedovoljno razvijenom softveru postala najpopularnija strateška igra na poteze umjesto najpopularnije strategije u realnom vremenu. U svakom slučaju, riječ je manje o igri, a više o instituciji, pa je stoga razumljivo zašto bi peti nastavak Civilizationa trebao izazvati veliku pažnju.

Prvi dojmovi sugeriraju da se okorjelim fanovima čekanje na peti nastavak isplatilo. Civilization V ispunjava ključni zadatak svakog nastavka popularne video-igre – glavni koncepti se ne mijenjaju u odnose na prethodna četiri nastavka, ali igra ima dovoljno novih detalja da bude zanimljiva kako starim fanovima tako i onima koji tek trebaju shvatiti što je to Civilization. Ono što od novina prvo upada u oči jest prilično dobra grafika, kao i sučelje koje omogućiva dobar pregled situacije. Vrlo se korisnim čini i sistem poruka/podsjećanja koji igraču pomaže da obavi neke naizgled rutinske zadatke prije zatvaranja poteza; ta će opcija biti vjerojatno još korisnija u kasnijim fazama igre, kada se mora baratati s desecima gradova i stotinama jedinica.

Najzanimljivijom inovacijom – iako o njoj nisam donio konačni sud – se čini uvođenje gradova-država koje bi igraču trebalo omogućiti nove i fleksibilnije strategije u odnosu na ranije igre. Oni su zamišljeni kao nešto poput NPC igrača u RPG igrama, odnosno državni druge klase u odnosu na carstva poput onih koje vodi igrač. Ona igraču mogu poslužiti na razne načine – kao relativno brzo sredstvo teritorijalnog širenja (u pravilu imaju slabu vojsku), ali i relativno dobar i često nepresušan izvor novca, sirovina, radne snage ili topovskog mesa – nešto što male države u korist velikih rade do dana današnjeg. To se čini simpatičnim pokušajem da se u igru koja treba biti svojevrsna simulacija ljudske povijesti uvede nešto malo više realizma.

Stvar koja je ispala, odnosno koje više nema u “petici” jesu religije. Neki kritičari drže da ih je Firaxis izbacio zbog “političke korektnosti”, odnosno zbog spoznaje da bi se vjernici mnogih nespomenutih religija u igri (sikhi, animisti i sl.) mogli naći zakinuti. S druge strane, religije u Civilization IV, zapravo i nisu igrale neku posebnu svrhu osim što su svakoj od civilizacija davale nekakav, obično ne baš previše uvjerljiv, kulturni identitet.

Novina koja se također čini zanimljivom jest izbacivanje starih civicsa (opcija za organizaciju carstva) na temelju tehnološkog razvitka; umjesto toga postoje opcije za mijenjanje društva koje dolaze razvojem kulture. I u ovom slučaju se čini da se Civilization V nastojao učiniti realističnijom, odnosno stvarnom svijetu bližoj igri.

S druge strane, valja uzeti u obzir da su ovo *prvi dojmovi* te da jednostavno nije bilo vremena da se odigraju epske partije u kojima bi se moglo vidjeti kako funkcioniraju kasnije, “moderne” tehnologije i njihovi koncepti, odnosno kako Civilization V rješava probleme globalnog zagađenja ili nuklearni rat. No, ako je suditi prema prvim dojmovima, za vjerovati da su tvorci ove igre riješili i taj zadatak.

Victoria 2 – Prvi dojmovi

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Vodstvo švedskog studija Paradox Interactive očigledno nije sujeverno, jer je izlazak svoje najnovije igre – Victoria 2 – namjestila upravo na petak 13. Donositi sudove o tome da li je taj potez bio izazivanje sudbine ili ne nema smisla, jer se u nekoliko sati koliko je igra dostupna teško može dobiti nekakav jasan dojam o tome koliko je ta igra dobra ili loša.

Po onome što sam imao prilike vidjeti, Paradox se još uvijek drži principa da se uvode novotarije novotarija radi, odnosno da se ne mijenja pobjednička formula. Dakle, Victoria 2 je po sadržaju istovjetna originalu iz 2003. godine – cilj je voditi jednu od povijesnih država u razdoblju od 1836. do 1920. godine te, ovisno o početnoj poziciji od nje napraviti jedinu svjetsku supersilu, osigurati “mjesto pod suncem”, modernizirati je ili makar pokušati izbjeći njeno gutanje od strane većih imperijalističkih “igrača”.

Paradox nije previše mijenjao ni detalje same igre – i dalje se svodi na nastojanje da državničko umijeće pokazuje brigom o financijama, razvijanjem proizvodnje, održavanjem pozitivne trgovinske bilance, kao i balansiranjem između raznih etničkih grupa i društvenih klasa kako bi se izbjegle revolucije, ustanci i građanski ratovi. Mikromenadžment, odnosno opcije koje omogućavaju manipuliranjem društvenim grupama koje mogu brojati 100.000, ali i nekoliko desetaka pojedinaca je još uvijek tu. Zapravo, Victoria 2 se ne doima toliko različito od Victorije 1.

Ono što, međutim, ovu igru čini bolju od Victorije 1 jest prije svega mnogo urednije korisničko sučelje, koje ogroman broj podataka čini prijemčivim igraču i bitno olakšava donošenje odluka. Također je ubačena zgodna opcija za brzo pregledavanje rutinskih diplomatskih informacija iz svijeta koje znaju biti tako iritantne u drugim Paradoxovim igrama ovog tipa (Europa Universalis i Hearts of Iron). Originalna glazba se također doima daleko bolja nego u originalu koji je ponekad bio previše depresivan sa svojim klasicima iz 19. stoljeća.

S druge strane, još uvijek je teško dati konačan sud, jer je zemlja koju sam odabrao za igranje – Argentina – zbog svoje relativne zabačenosti, ali i fiksiranog političkog sistema temeljenog na klasičnoj latinoameričkoj diktaturi, nije dala priliku niti za “ozbiljnu” diplomaciju, niti za ratovanje, barem ne u prvih par desetljeća koje sam na brzinu odigrao. Također se još uvijek ne može dati ni sud o kolonizaciji i sistemu imigracije, jer je Argentina još uvijek ispod kriterija “sile” koji u mehanizmu Victorije 2 jedina može osnivati kolonije; to je prilično frustrirajuće s obzirom na prostrane teritorije na krajnjem jugu zemlje.

Možda nakon još nekoliko partija budem u prilici dati nešto opsežniju ocjenu ove igre. Ipak, mogao bih reći da je oni koje originalna Victoria nije impresionirala vjerojatno neće voljeti; stari Paradoxovi grognardi će je vjerojatno konzumirati sa zadovoljstvom. Onima koji još nisu upoznati s Paradoxovim naslovima bi mogla poslužiti kao dobar uvod u takvu vrstu igara.

Hearts of Iron: Treća (ne)sreća

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Bacio sam oko na najnoviji broj Buga i tamo se uobičajenom pregledu igara godine našlo mjesta i najuspješnije naslove iz žanra strategije. Na prvom mjestu je Empire: Total War, a za vratom mu dašću Anno 1404 i Hearts of Iron III. Uvrštavanje potonje je obrazloženo sljedećim riječima:

Uspješnost Paradoxovih igara se mjeri brojem nastavaka – Hearts of Iron, zahtjevna strategija o Drugom svjetskom ratu, došla je do trećeg nastavka; znači da je dobra (LOL).

Na temelju svojih iskustava sa sva tri nastavka Hearts of Iron, mogao bih reći kako osjećam poprilično razumijevanje prema polu-ironičnom tonu ovog članka. Paradox doista zna raditi dobre igre, ali ih publika obično dobije tek negdje oko trećeg patcha. I s HOI 3 je bio sličan slučaj. U svojoj prvoj, vanila verziji, HOI je bio gotovo neigriv zbog nevjerojatne sporosti. To objašnjava zašto je sve donedavno na njihovom službenom forumu bilo relativno malo  AAR-ova (detaljnih opisa odigranih partija), kao i da se nije pojavilo ni previše modova. S verzijom 1.3. stvari već počinju sjedati na svoje mjesto, te ljubitelji epskih hard core strategija na temu drugog svjetskog rata mogu doći na svoje.