Kategorija: Kultura

RIP John Forsythe (1918 – 2010)

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=John+Forsythe&iid=1439556″ src=”7/d/9/d/Joan_Collins_1ece.jpg?adImageId=12028590&imageId=1439556″ width=”234″ height=”313″ /]

Da budem iskren, nikada nisam bio veliki fan Dinastije, i od svih epizoda – barem onih koje sam gledao – mi je najdraži Moldavijski masakr. Ipak, neke stvari u toj seriji su mi bile draže od drugih, a to je prvenstveno bio John Forsythe, koji zahvaljujući posuđivanju glasa Charlieju u Charliejevim anđelima stekao titulu najvećeg glumca čije se lice nikada nije vidjelo. Pomalo je ironično da glumca koji je radio s Hitchcockom i bio partner Alu Pacinu danas pamte prije svega po sapunici koju od riječi “trash” odvaja tek visoki budžet i nostalgijama prema “zlatnim” 1980-im. Međutim, Forsythe – jedan od posljednjih pripadnika holivudske “stare garde”, ali osoba čiji 51-godišnji brak predstavlja privatnu antitezu svega što  se vezuje uz Hollywood – će svojim nestankom napraviti prazninu među najvećim dijelom djece 1980-ih ili svima onima koji se takvima osjećaju.

U Kaliforniji više “domaćih” nego imigranata?

Ove godine se u SAD održava popis stanovništva. Njegovi rezultati još nisu poznati, ali to nije spriječilo Los Angeles Times da, na temelju demografske studije USC-a, već počne špekulirati o mogućim statistikama. Najnoviji tekst tako govori da će u Kaliforniji 2010. godine – po prvi put nakon dugo vremena – većinu stanovnika činiti domoroci, odnosno osobe rođene u samoj Kaliforniji, dok će imigranti činiti manjinu.

Brojke koje citira LAT, doduše, na prvi pogled ne izgledaju tako spektakularno. Prema njima je Kalifornija najveći udio stranih imigranata imala 2007. godine kada su činili 27,4 posto stanovništva. Tri godine kasnije se on smanjio na tek 26,6 posto. Udio rođenih Kalifornijaca u stanovništvu, koji je 1980. godine iznosio 40,8 posto, trideset godina kasnije iznosi 54 posto.

Članak USC-ove brojke prije svega tumači ekonomskom recesijom kao i za vrijeme Busha pojačanim naporima da se zatvore granice, ali i sve manjim prirastom stanovništva u Meksiku. Tvrdi se kako mase meksičkih “ilegalaca” koji uspiju prijeći granicu nakon otprilike mjesec dana zaključe kako u današnjoj Kaliforniji ne mogu pronaći posao, pa se vraćaju kući ili pokušavaju pronaći koricu kruha u nekoj od drugih američkih država.

Ako je takvo stanje u najkulerskijoj, najprosperitetnijoj i najpropulzivnijoj državi 20. stoljeća, pitanje je što tek čeka ostatak zapadnog svijeta.

Sezona gašenja serija

Početak proljeća je najtraumatičnije doba godine za mnoge holivudske TV-producente ali i “fanovski nabrijane” gledatelje, s obzirom da se upravo tada u uredima šefova studija donose teške odluke o tome hoće li ili neće biti snimanja novih sezona popularnih TV-serija. Blog pod nazivom spoilertv.com je, kako bi pomogao fanovima u snalaženju u ovim teškim vremenima, je sastavio tablicu TV-serija kojima najviše ili najmanje prijeti prekid snimanja.

Ako je suditi po tablici, najsigurnijima se doimaju “uobičajeni sumnjivci”, tj. serije za koje se već zna da predstavljaju najprodavanije i najpopularnije američke TV-proizvode – House, Kućanice, Uvod u anatomiju i NCIS; nova sezona je, pak, potvređene za Dextera. Na dnu liste za gašenje su Izgubljeni, ali se pretpostavlja da će ova sezona biti posljednja zato što je tako unaprijed bio planirao J.J. Abrams bez obzira na gledanost.

Serije kojima se ozbiljno sprema mrtvački lijes jesu Zakon brojeva i Zaboravljeni slučaj (pri čemu će potonje teško predstavljati iznenađenje dobrim poznavateljima programa RTL Televizije). Među serijama čija je sudbina neizvjesna jesu Heroji (čije posljednje sezone nakon izvrsnog početka smatraju razočaranjem) i Zakon i red: Odjel za žrtve.

Fanovima SF-serija će vjerojatno biti drago što se među serijama koje su izborile novu sezonu nalazi i Stargate Universe. S druge strane će biti manje oduševljeni prekidom snimanja Dollhousea, čime je Joss Whedon pao za nekoliko stupnjeva u holivudskom hranidbenom lancu.

Ukidanje celibata neće spasiti Katoličku crkvu

Izjava umirovljenog kardinala Martinija, glavnog liberalnog protukandidata kardinalu Ratzingeru za vrijeme posljednjeg izbora za papu, prema kome bi Rimokatolička crkva trebala ukinuti celibat i tako stati na kraj sve ozbiljnijem problemu pedofilije, će bez svake sumnje biti pozdravljena od strane liberalnog dijela javnosti. Međutim, postavlja se pitanje nije li ta mjera – ako jednom bude i donesena – doći prekasno, odnosno hoće li, zapravo stati na kraj na lavini skandala koja već godinama nagriza posljednje ostatke ostataka autoriteta Rimokatoličke crkve u modernim zapadnim državama.

Ženidbe katoličkih svećenika teško da mogu biti panaceja za Crkvu, i to iz jednog jednostavnog razloga – svijet, barem onaj zapadni, se drastično promijenio od vremena kada je uveden svećenički celibat, odnosno od vremena Drugog vatikanskog koncila kada se o njemu posljednji put ozbiljno raspravljalo u crkvenim vrhovima. Glavna promjena u odnosu na nekadašnja vremena jest u tome da su kadrovi kojima Katolička crkva danas puni svoje svećeničke redove po svojim seksualnim i drugim sklonostima bitno drukčiji od laičkog stanovništva.

U prošlosti se, naime, svećenička služba shvaćala ne toliko kao nekakav duhovni zov nego kao posljedica obiteljskih spletki ili siromaštva. “Ići u vojsku ili u fratre” je bio jedini način na koji bi “prekobrojni” sinovi svojim očevima i braći s dnevnog reda skidali probleme raspodjele sve manjih komada škrte zemlje ili sukobe oko nasljedstva. U prošlosti je, dakle, bilo za očekivati da će katolički svećenici biti po svojem karakteru i seksualnim sklonostima manje-više istovjetni svojim očevima i braći.

U 20. stoljeću je, pak, d0šlo do promjena koje su omogućile siromašnim katoličkim mladićima da osim mantije koriste i neke druge alternative siromaštvu, kao što su emigracija u gradove ili druge države. Kao rezultat svega toga, počela se mijenjati kadrovska struktura Crkve u kojoj je bilo sve više mladića koje je svećenički poziv privlačio iz iskrenih vjerskih pobuda, ali i kao sredstvo da u mnogim konzervativnim sredinama izbjegnu neugodna pitanja o vlastitoj seksualnoj orijentaciji ili sklonostima. Mladić koji bi otišao “u pope” se više nije morao brinuti zbog toga što će selo misliti ako se ne bude oženio do 25. godine, odnosno ako ga ne budu privlačile snaše.

Zbog svega toga – a i sklonosti društvenih manjina da se međusobno potpomažu i koncentiraju u pojedinim društvenim grupama – je udio homoseksualaca u redovima Crkve postao daleko veći od udjela koji homoseksualci imaju u općoj populaciji. Proces je, naravno, išao i dalje kako je u mnogim državama posljednjih desetljeća i godina homoseksualnost postala široko prihvaćeni “cool” životni stil, a homoseksualci tako izgubili razlog da ulaze u crkvene redove.

Sada se taj isti proces može lako zamisliti s pedofilima, koji nasuprot homoseksualcima, teško da ikada mogu biti prihvaćeni, odnosno mogu funkcionirati samo u još dubljoj “ilegali”.

Što bi se, dakle, dogodilo kada bi Crkva danas dozvolila celibat? Vjerojatno ništa. U njoj bi i dalje homoseksualci i pedofili imali daleko veći udio nego u ostatku stanovništva; mnogi bi iskoristili opciju svećeničkog braka samo kao još jedno elegantno sredstvo da prikriju svoje prave sklonosti. Pedofilsko zlostavljanje bi se nastavilo kao i ranije, samo uz daleko veće zgražanje javnosti.

Da ukidanje celibata samo po sebi ne znači automatsko rješavanje problema “problematičnog” seksualnog ponašanja, svjedoči i slučajevi ne-katoličkih crkava, poput pojedinih protestanstkih denominacija u SAD gdje su ugledni svećenici usprkos žena i obitelji “hvatani” u društvu muških prostitutki. A hrvatskim katolicima, tu, dakako, može poslužiti i dežurna hrvatska utjeha u obliku istočnih susjeda gdje nedostatak celibata također nije spriječio Srpsku pravoslavnu crkvu da bude predmetom pedofilskih skandala.

Murdoch poslovnog suparnika prikazao kao “žensko”?

Da se australski medijski megatajkun Rupert Murdoch i njegov američki kolega Arthur Sulzberger, vlasnik New York Timesa, ne vole, teško da je tajna ikome tko prati zbivanja na američkoj medijskoj sceni. Međutim, njihovo međusobno suparništvo je dobilo novu eskalaciju kada je Murdochov Wall Street Journal objavio rezultate istraživanja na temu koji fizički tip muškaraca žene smatraju najprivlačnijim. Članak, pak, sugerira da žene u ekonomski razvijenijim zemljama sve manje preferiraju macho muškarce, a sve više vole “metroseksualce” s dječjim licem i “nježnom” psihologijom.

Ono što je od samog članka zanimljivijeg jest da je za ilustraciju “metro” muškarca uzet – ne glavom, ali prepoznatljivom bradom – Arthur Sulzbereger.

Takav potez ima skrivene konotacije, s obzirom da, prema članku u Vanity Fairu, macho Australac Murdoch ima običaj profinjenog njujorškog aristokrata ismijavati zbog “nedostatka muškosti”. Kakva će biti Sulzbergerova reakcija na ovaj inside joke se tek treba vidjeti.

U ovom slučaju odnosi između dvojice zaraćenih tajkuna se čine daleko lošijima nego svojevremeni odnosi dvojice njihovih hrvatskih kolega koje je također resilo javno suparništvo.

Bračni par kradljivaca osuđen nakon gostovanja kod Dr. Phila

Želja za slavom – makar ona trajala 15 minuta – nekada može imati posljedice koje bi u neka manje cinična vremena nazvali tragičnim. Jedan takav slučaj predstavlja američka obitelj Eaton, čija će djeca na najmanje godinu dana ostati bez svojih roditelja – 34-godišnjeg Matthewa i 27-godišnje Nore. Njih je, naime, federalna sutkinja Irma Gonzalez osudila na po 27 mjeseci, odnosno godinu dana zatvora nakon što su bili priznali krivicu za višestruku krađu i prodaju ukradene robe preko granica federalnih država.

Priznanje je bilo lako postići, i to ne samo zato što su u ožujku prošle godine vlasti prilikom premetačine u njihovom domu pronašli čak 500 kutija s ukradenim igračkama, nego i ustanovili da je bračni par preko Interneta preprodao ukradene robe u vrijednosti od najmanje 100.000 dolara. Eatonovi su, naime, pažnju vlasti na sebe privukli u studenom 2008. godine gostujući u talk-show emisiji Dr. Phila gdje su sebe predstavili kao kleptomane, odnosno “ovisnike o shopliftingu”. Tokom emisije su detaljno opisivali kako kradu iz trgovina i samoposluga te poslije robu prodaju na Internetu, ustvrdivši kako je u pitanju “ovisnost” te da im kod Oprah Winfrey proslavljeni televizijski psiholog “mora pomoći”.

Sutkinja ne samo da nije povjerovala u priče da je u pitanju ovisnost, nego je Matthewu odvalilo čak i veću kaznu od one koju je tražilo tužiteljstvo – 15 mjeseci zatvora.

Prilikom rasprave sutkinja nije imala previše suosjećanja ni prema voditelju emisije rekavši “kakav je to šarlatan” i nazvavši ga “užasnim, užasnim čovjekom”.

Istraga je, inače, ustanovila da su Eatonovi mjesecima kontaktirali producente Dr. Philove emisije nastojeći isposlovati gostovanje “kako bi im se pomoglo”. Međutim, tada kao svoj problem nisu navodili kleptomaniju nego pretilost. Takva tema, međutim, nije bila dovoljno “pikantna” za producente pa su Eatonovi u želji za TV-nastupom kao posljednji adut potegli vlastitu kriminalnu karijeru.

Amanpour napušta CNN i prelazi u ABC

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Amanpour&iid=7011823″ src=”6/8/a/9/Glamour_Magazine_Honors_8eaf.jpg?adImageId=11465465&imageId=7011823″ width=”234″ height=”163″ /]

Jedna od zanimljivijih lingvističkih inovacija u posljednja dva desetljeća je bio ulazak nove kletve u svjetske jezike – “Dabogda ti se Christiane Amanpour javljala iz dvorišta”. Britansko-iranska novinarka, čije su lice i glas postale sinoninom za ekspresno  izvještavanje o ratovima, pokoljima, etničkom čišćenju, gladi, potresima i masovnim krvoprolićima bila je također i zaštitni znak CNN-a – televizijske kuće koja se uz MTV može smatrati jednim od temelja vrlog novog svijeta.

Taj vrli novi svijet će uskoro izgledati bitno drukčije jer 52-godišnja novinarka napušta CNN kako bi postala voditeljicom “This Week”, prestižnog informativnog magazina koji se emitira na programu mreže ABC nedjeljom ujutro. ABC, koji ovim spektakularnim kadrovskim potezom i preotimanjem najveće novinarske zvijezde svojoj konkurenciji nastoji nadoknaditi recesijom izazvano drastično rezanje mreže međunarodnih dopisnika, namjerava Amanpour uglavnom držati u Washingtonu.

A to možda i nije tako dobra ideja, s obzirom na gore navedenu kletvu. Na nju je više nego uvjerljivo podsjećanje bio slučaj terorističkog napada na London prije pet godina, kada je Amanpour morala izvještavati o raskomadanim truplima nedužnih ljudi u neposrednoj blizini vlastite kuće.

Millgramski reality eksperiment

Danas bi na francuskom TV-kanalu France 2 trebao biti prikazan dokumentarni film “Le jeu de la mort”, u prijevodu “Igra smrti”. Dotično ostvarenje je već sada izazvalo veliki publicitet i kontroverze u francuskoj javnosti, s obzirom da postavlja neka ozbiljna pitanja o suvremenim reality emisijama i na njih donosi neke prilično depresivne odgovore.

Tvorci dokumentarca su, naime, osmislili fiktivni kviz u kome natjecatelji jedni drugome u slučaju pogrešnih odgovora na pitanje daju elektro-šokove, i to sve na poticaj voditelja i uz “navijačku” publiku u studiju.

“Žrtve” mučenja su, doduše, glumac i elektro-šokovi nisu bili stvarni, ali sudionicima, koji su vjerovali da sudjeluju u stvarnom kvizu to nije rečeno. Međutim, čak njih 80 % je na voditeljev nalog davalo elektro-šokove čak i kada je njihov “suparnik” s druge strane vrištao od boli i preklinjao ih da prestanu.

Ovakvi rezultati, doduše, neće izgledati tako šokantni svima onima koji su upoznati sa zloglasnim Stanfordskim eksperimentom iz 1971. godine, kao i sa još zloglasnijim Millgramovim eksperimentom iz 1963. godine koji je autoru Christopheu Nicku poslužio kao više nego očita inspiracija.

Nije teško pretpostaviti da će dotični dokumentarac izazvati sveopće zgražanje i nevjericu u francuskoj, pa i u evropskoj, javnosti. Kao što nije teško pretpostaviti da entuzijazam za njegovo otkupljivanje neće pokazati RTL Televizija ili Nova TV, s obzirom da bi nakon njega raznorazni Big Brotheri, Farme ili Trenuci istine izgledali sasvim drukčije.

Hollywood između gerontokracije i gerontofobije

Ako postoji ijedna stvar po kojoj se današnji Hollywood može lako razlikovati od američke filmske industrije od prije 20 ili 30 godina, onda je to gerontofobija čiji je odraz gotovo potpuni nedostatak starijih generacija kao protagonista vodećih holivudskih filmova. Iako se tu i tamo nađe pokoji izuzetak koji potvrđuje pravilo, poput It’s complicated, današnji holivudski studiji se tresu pri pomisli na nekog “starca” u naslovnoj ulozi ili plakatu.

Ono što je nekada važilo samo za žene – tj. da se njihova karijera filmske zvijezde manje-više prekidala s 40-45 godina – danas važi i za muškarce. Tu i tamo poneki veteran s 5 ili više banki može nositi film, ali je u većini slučajeva degradiran na karakterne uloge. A kako stvari stoje, granica na kojoj glumačka superzvijezda tamni i  postaje gerontološki otpad se sve više snižava i uskoro će biti teško zamisliti neki ambiciozni film koji nosi glumac stariji od 30 godina. Budućnost, barem se tako čini, pripada instant-tinejdžerskim zvjezdicama poput Miley Cyrus ili družini iz Sumraka.

Iako je riječ o procesu koji se u Hollywoodu, zapravo, s većim ili manjim odstupanjima događao sve vrijeme, on se intenzivirao u posljednjim desetljećima i u mnogo čemu podsjeća na sumrak popularne glazbe koji je nastupio s dolaskom MTV-generacija.

Razlozi zbog kojih Hollywood više nije zemlja za starce se tako mogu pronaći u ekonomskim, tehnološkim i kulturnim trendovima. Većina holivudskih staraca se u nastojanju da što duže odgodi ponižavajuću mirovinu toliko unakazila plastičnim operacijama i botoxom da više, čak ni da žele, ne mogu uvjerljivo glumiti starce ili uopće glumiti. Nadalje, publike koja se s njima trebala identificirati više nema, barem u kinima – ona je alternativu pronašla u toplini svog doma, DVD-ovima i televiziji. Stoga se holivudski filmovi sve više okreću djeci i retardiranim tinejdžerima koji kao protagoniste mogu prihvatiti jedino mlađariju poput njih.

S druge strane, ta ista mlađarija se, usprkos svog zvjezdanog statusa, mora pomiriti da s time da nije ta koja vuče konce u američkoj filmskoj industriji. Hollywood, koji se smatra najuspješnijom tvornicom iluzija u povijesti, svijetu je uspio sakriti činjenicu da su ti isti starci prognani s velikih ekrana oni koji na kraju odlučuju o svemu. Gerontokracija, koju bi zlobnici usporedili sa sovjetskim glavešinama 1980-ih, se najbolje ispoljava u utrkama za “Oscare” kada se nagradama i nominacijama gotovo želi pokazati sredni prst mlađariji i blockbusterskoj komercijali, a nekada, kao u slučaju “Fatalne nesreće” koji je pobijedila favoriziranu “Planinu Brokeback”, čak i “ultracool” političkoj korektnosti.

Gerontokratski karakter Hollywooda se, pak, može ponekad nazrijeti i na plakatima, ali tek kroz imena na špici, odnosno kroz životnu dob najuspješnijih i najprestižnijih režisera, kao što sugerira ovaj članak. Iza kamere, gdje za uspjeh u radu nije važna ljepota ili broj posjeta plastičnim kirurzima, može se dozvoliti projekt nosi starkelja od 70 i kusur godina. I takvi starkelje ponekad zahvaljujući svojem desetljeću stjecanom iskustvu znaju napraviti daleko bolji posao od svojih razvikanih mlađih kolega.

Na jesen izlazi Battlestar Galactica Online

Bigpoint, tvrtka koja se specijalizirala za MMO igre za web-preglednike, najavila je kako će tokom ovog mjeseca na Konferenciji razvijača igara predstaviti svoj novi projekt – Battlestar Galactica Online, taktičko-pustolovnu MMO igru temeljenu na popularnoj TV-seriji. Samu igru izrađuje norveški studio Artplant, a Universal će pomoći pri televizijskoj produkciji koja bi trebala malo ukrasiti grafiku. Najavljuje se kako će igra – u kojoj igrači mogu birati hoće li biti ljudi ili Cylonci – predstavljati “novi standard” za MMO igre zahvaljujući 3D grafici, kao i da igračima neće trebati klijent. Najavljen je njen izlazak na jesen, kada će ispočetka biti eksluzivno dostupna na stranici TV-kanala SyFy (bivši SciFi Channel).

Moram priznati da sam malo skeptičan, ali je, s druge strane, Star Trek Online pokazao da se takve igre uz malo truda i strpljenja mogu pokazati dostojnim svog hypea.