Kategorija: Kultura

“Riverworld” – Možda treća bude sreća…

Prekidam svoje praćenje dramatičnog prijenosa vlasti u Ujedinjenom Kraljevstvu radi par zapažanja na temu “Riverworlda”, američko-kanadske mini-serije koja je sinoć prikazana na SciFi Channelu. Za kanal poznat po remakeovima klasike ovo predstavlja ekstreman slučaj, s obzirom da je u pitanju njegov drugi po redu pokušaj da se ekranizira “Riječni svijet”, popularni ciklus SF-romana slavnog Philpa Jose Farmera. Nakon dvosatnog TV-filma iz 2003. godine koji je ispao kao neuspjeli pilot (i, naravno, kao mnogi TV-promašaji završio na programu RTL Televizije) ovo je novi pokušaj da se stvori TV-serija na temelju tog popularnog iniči intrigantnog predloška.

Mini-serija koja je nešto duža – četiri sata – ne izgleda da će ponoviti uspjeh “Galactice”, odnosno da će na temelju nje biti snimljena prava TV-serija. Glavni je razlog prije svega u ljigavom scenariju koji je predložak izmijenio do neprepoznatljivosti (protagonist romana je pretvoren u negativca) ali i slabom budžetu koji je fascinatni Riječni svijet učinio tako prozaičnim, odnosno veliku rijeku sveo na više nego prepoznatljivu okolicu Vancouvera kojoj tek tu i tamo pokoji CGI-efekat daje ne baš previše uvjerljivu iluziju da je riječ o nekom dalekom planetu.

Za vjerovati je da će nakon ovog fijaska prije ili kasnije netko ponovno pokušati ponovno predočiti “Riječni svijet” na velikim ekranima. Ako to ponovno bude SciFi Channel, za nadati se je da će “treća biti sreća”.

“Fantom” – Prvi dojmovi

Ako Hollywood u posljednje vrijeme ima problema s pronalaženjem originalnih priča, SciFi Channel – odnedavno preimenovan u SyFy – ima ih još više. Barem se takav dojam može steći na osnovu toga da su mnogi od njegovih najpoznatijih produkcija u pravilu obrade, adaptacije ili remakeovi ranije snimljenih filmova, stripova ili TV-serija. Dojam će bez svake sumnje pojačati i “Fantom”, mini-serija za koju se mnogi nadaju da bi mogla postati “prava” serija, odnosno predstavljati još jednu ekranizaciju legendarnog i globalno popularnog stripa.

Po onome što su gledatelji Sci Fi Channela na ovim prostorima mogli vidjeti (a što će Amerikanci vidjeti tek za mjesec-dva), “Fantom” predstavlja pokušaj da se originalni materijal osuvremeni do neprepoznatljivosti. Fantomova maska više ne izgleda kao klasična Fantomova maska; Keith Walker više nema Diane Palmer za družicu, a umjesto šakama i pištoljima se protiv kriminala bori sa raznoraznim high tech gadgetima. Radnja je umjesto u egzotičnu tropsku Bengalu smještena na sumorne ulice New Yorka.

Da li će tako radikalne promjene zapečatiti sudbinu novog “Fantoma”? Ne bi me iznenadilo da producenti dignu ruku od cijele ideje, odnosno da projekt suvremenog “Fantoma” propadne, isto onako kao što je propao film iz 1996. godine. S druge strane, “Galactica” pokazuje da radikalne izmjene u odnosu na original same po sebi ne moraju izgledati kao loša stvar. Ako bi se serija snimala na Havajima, i radnja bila smještena u Bengalu, možda bi se za nekih 20+ epizoda i moglo nešto napraviti.

Ono što bi, pak, moglo predstavljati ozbiljan problem jest Ryan Carns u naslovnoj ulozi. Nekako mu nedostaje karizme za pravog Fantoma. Jean Marchand – koji dosta podsjeća na Alana Arkina – je, pak, daleko bolji kao prilično kompleksan lik Fantomovog pomoćnika. Ako bi se serija nastavila, na njoj bi se trebalo dosta poraditi. Pitanje je hoće li SyFy za to imati novaca i razumijevanja. “Djeca Dine” – nastavak ne baš najsretnije “Dine” – pokazuje da SyFy zna nekada izvlačiti svoje serije iz mediokritetskog gliba. Možda na kraju balade od svega ovoga i ispadne nešto nalik na “Galacticu”, ali u to se nije pametno kladiti.

Njujorška auto-bomba bila namijenjena tvorcima South Parka?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=new+york+car+bomb&iid=8679214″ src=”9/e/f/4/Car_Bomb_Found_88e0.jpg?adImageId=12721800&imageId=8679214″ width=”234″ height=”167″ /]

Svjetski mediji javljaju kako njujorška policija istražuje mogućnost kako je sinoć zamijećena i deaktivirana auto-bomba na njujorškim ulicama imala cilj malo specifičniji od “običnog” izazivanja masovnog krvoprolića na američkim ulicama. Naime, automobil napunjen improviziranim eksplozivom je bio parkiran u blizini sjedišta Viacoma, medijske kuće koja je, između ostalog, vlasnik TV-kanala Comedy Central na kome se emitira popularna satirička serija South Park.

Matt Stone i Trey Parker su nedavno postali predmetom prijetnji njujorške islamističke organizacije Revolution Muslim, u čijem priopćenju im je rečeno da će završiti kao Theo van Gogh, nizozemski režiser koji je zbog “vrijeđanja islama” ubijen na ulicama Amsterdama u studenom 2004. godine.

Također se ispituje sličnost auto-bombe sa sličnim bombama koje su islamski ekstremisti postavili na ulicama Londona u ljeto 2007. godine, a koje, slično kao i ova, nisu eksplodirale.

Ukoliko se povijest i ovaj put ponovi, moguće je da će počinitelji neuspjelog napada u očaju pokušati improvizirati još jedno masovno krvoproliće, a što je u britanskom slučaju dovelo do spektakularnog, ali neuspjelog napada auto-bombom na aerodrom u Glasgowu.

Viacom je, inače, iz sporne epizode South Parka izbacio “sporne” detalje u kojima se pojavljuje , ali veseljaci koji postavljaju bombe po New Yorku na taj detalj očito nisu obratili pažnju. Kada bi se iz ovoga trebala izvući pouka, ona bi trebala biti u tome da se cenzura u suštini ne isplati. Ali, Viacom će najvjerojatnije i nakon ovoga ići “linijom manjeg otpora”.

Twittere pripremi se, Hugo dolazi

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Hugo+Chavez&iid=8629068″ src=”9/f/9/5/Venezuelan_President_Chavez_0011.jpg?adImageId=12668609&imageId=8629068″ width=”234″ height=”164″ /]

Prošlogodišnji događaji u Iranu su pokazali da u svijetu ipak vladaju stara pravila, odnosno da će netko dalje stići s Twitterom i “tetejcem”, nego samo s Twitterom. To, dakako, ne znači da se iz tih događaja nije izvukla određena pouka. Barem se takav dojam može steći nakon vijesti da je venezuelanski predsjednik Hugo Chavez, živopisni vlastodržac koji iza sebe ima neuspjeli državni udar koji je sam pokušao i jedan neuspjeli državni udar čija je bio meta, najavio kako će otvoriti račun na Twitteru.

Diosdado Cabello, direktor venezuelanske novinske agencije, je izjavio da će “zapovjednik Chavez na taj način borbu prenijeti online”, te da se nada da će steći rekordni broj sljedbenika. Ono što je, pak, zanimljivo jest da je Chavez još samo prije nekoliko mjeseci – vjerojatno preplašen mogućnošću da mu liberalna prozapadna studentarija pomoću Twittera priušti neugodnosti – korištenje tog web-servisa izjednačio s terorizmom. S druge strane je vjerojatno da je shvatio da se u pravilu dalje može stići s Twitterom i “tetejcem” nego samo s “tetejcem”.

Gdje je nestao Shakespeare?

Ako se dovoljno dugo vrtite po hrvatskim Internet forumima, primjetit ćete da nema tako banalne i nedužne teme čije rasprave nisu u stanju skrenuti u rasprave o ustašama i partizanima. Vrlo je vjerojatno da se ekvivalent istog fenomena na forumima posvećenim engleskoj književnosti odražava u raspravama između tzv. oksfordijanaca i stratfordovaca.

Oksfordijanci i stratfordijanci pripadaju dvjema nepomirljivim taborima koje dijele različiti odgovori na – za većinu ljudi sasvim banalno i davno odgovoreno – pitanje da li je drame i sonete Williama Shakespearea uistinu napisao William Shakespeare. Stratfordijanci, koji su ime dobili po Stratfordu na Avonu, Shakespeareovom rodnom mjestu, su pristaše onoga što piše u većini povijesnih knjiga i udžbenika. Oksfordijanci, pak, drže da je pravi autor Shakespeareovih drama Edward de Vere, 17. earl od Oxforda (1550 – 1604), a kao ključni argument navode niz detalja iz earlove biografije koji se doimaju sličnima zapletu Shakespeareovih drama. Oksfordijancima se uvjetno nazivaju i bejkonijanci, odnosno pristaše teorije prema kojoj je autor Shakespeareovih drama nitko drugi do Sir Francis Bacon (1561 – 1626).

Sukob između dva tabora je nastao prije otprilike 200 godina kada su povjesničari prvi put potegli pitanje autorstva Shakespeareovog djela. Oksfordijanskom, odnosno anti-stratfordijanskom taboru su se u kasnijim godimama priključila i neka poznata imena kao Mark Twain i Sigmund Freud. Među današnjim oksfordijancima je vjerojatno najpoznatije ime Sir Derek Jacobi, ugledni glumac koji je, pak, slavu prije svega stekao izvodeći djela autora za koga danas tvrdi da ne postoji.

James S. Shapiro, profesor engleske književnosti na njujorškom Sveučilištu Columbia i poznati stratfordijanac, punih je 15 godina skupljao materijal za knjigu 1599: A Year in Life of William Shakespeare (1599: Godina u životu Williama Shakespearea), koja je konačno trebala dokazati da je Shakespearea uistinu napisao Shakespeare. Za tu je knjigu dobio nagradu, ali su usprkos toga skeptici postali još glasniji. Frustriran time, napisao je novu knjigu Contested Will (igra riječi koja može značiti i “Osporeni Will” i “Osporena oporuka”) u kojoj detaljno opisuje kako su nastale sve anti-stratfordske teorije.

Shapiro tvrdi kako je cijela priča o Shakespeareu bez Shakespearea nastala zbog toga što je skromni glumac s dosadnim malograđanskim životom bio jednostavno previše “prozaičan” da bi ga se prihvatilo kao autora jednog od najznamenitijeg dramskog opusa u povijesti svjetske književnosti. Cijeloj stvari nije pomoglo ni to što o Shakespeareovom životu ima relativno malo podataka, odnosno daleko manje nego što bi se to očekivalo kod današnjih celebrityja takvog kalibra. Zbog toga su nastale “rupe” koje se pune svakojakim atraktivnim teorijama zavjere.

A, naravno, u cijelu priču će se uključiti i Hollywood, odnosno Roland Emmerich koji je prigrlio oksfordijansku teoriju koja će predstavljati temelj scenarija za njegov budući film Anonymous. Ne treba sumnjati da će taj film samo raspiriti oštre sukobe, još više zbog tradicionalne holivudske sklonosti da se radi vizualne i dramatske atraktivnosti žrtvuje autentičnost.

Kal “Kumar” Penn opljačkan na ulici

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Kal+Penn&iid=3598813″ src=”2/5/6/d/c0.jpg?adImageId=12585799&imageId=3598813″ width=”234″ height=”309″ /]

Kal Penn, američki glumac indijskog porijekla, najpoznatiji po ulozi Kumara u filmovima o Haroldu i Kumaru, danas je na naslovnice došao iz razloga koji najvjerojatnije nije želio. Ista vijest neće biti previše draga ni njegovom trenutnom poslodavcu Baracku Obami, ali ni turističkoj industriji američke prijestolnice.

Penn, koji je prije godinu dana izazvao mini-senzaciju napuštanjem glumačke karijere kako bi postao pomoćnik direktora Ureda za javni angažman u Bijeloj kući, je jutros oko 1:20 po lokalnom (7:20 po hrvatskom) vremenu opljačkan na washingtonskoj ulici. Nepoznati počinitelj ga je zaustavio s pištoljem i natjerao da preda novčanik i još nekoliko predmeta.

Washington ima izuzetno visoku stopu kriminala, ali se ona obično nije odražavala na pripadnike američkog političkog establishmenta. To je trebalo očekivati i pripadnike Obamine administracije, iako se Penna – koji je sadašnjeg predsjednika zadužio kao njegov prvi i najfanatičniji pristaša u Hollywoodu 2008. godine – nije smatralo kao “pravog” političara. Penn je radi početka političke karijere uzeo svoje pravo ime – Kalpen Suresh Modi – i napustio TV-seriju House gdje je tumačio lik Lawrencea Kutnera. Međutim, nakon nešto više od godinu dana je objavio kako će se povući sa svog položaja i vratiti glumi. Očigledno ne dovoljno brzo da svom poslodavcu stvori sitne propagandne probleme.

Poljska TV-serija prorekla smrt predsjednika u avio-nesreći

Poljska je još jedan primjer kako neke zemlje mogu doći na naslovnicu svjetskih medija jedino u slučajevima zaslužnim za kletvu “Dabogda ti Christianne Amanpour izvještavala iz dvorišta”. Tragedija koja je zadesila poljsku državu je također donijela svjetski publicitet i poljskoj TV-seriji koja bi inače bila potpuno nepoznata izvan poljskih granica.

Riječ je o TV-seriji Ekipa (koju je u pokušaju prodaje anglosaksonskom tržištu prevedena kao Prime Minister),  a koja se u jesen 2007. godine emitirala na programu privatne TV-kuće Polsat. Emitirano je 14 epizoda, a Margolzata Halaba je u svom članku za Wall Street Journal opisuje kao poljski ekvivalent Zapadnog krila, svojevrsnu političku fantaziju u kojoj, poput svojih američkih ekvivalenata, poljski vlastodršci izgledaju onakvima kakvi bi trebali biti umjesto onakvima kakvi jesu. Serija, koja je, po mišljenju Halabe poljskim liberalima služila kao svojevrstan eskapistički odušak u vremenu vladavine konzervativaca braće Kaczynski, zbog lošeg rejtinga gledanosti je završila nakon tek jedne sezone.

Kraj serije je, međutim, nakon događaja u Smolensku dobio jednu sasvim novu dimenziju. Protagonist serije je  liberalni idealistički premijer Konstantin Turski – u kome su mnogi vidjeli preteču/model za današnjeg premijera Donalda Tuska. Jedan od njegovih glavnih neprijatelja je konzervativni desničarski predsjednik Julian Szczeszny, u kome prije tri godine nije bilo teško prepoznati Lecha Kaczynskog. U posljednjoj epizodi serije, pak, predsjednik Szcezsny gine u padu aviona prilikom posjeta poljskim trupama u Afganistanu.

Najrazumniji odgovor bi bio da je u pitanju samo morbidna slučajnost.  Ljudi s malo boljim pamćenjem će se tako sjetiti da je i napad na WTC nekoliko mjeseci prije samog događaja bio zapletom danas zaboravljene TV-serije Lone Gunmen. Ali, činjenica da je smrt predsjednika bila predviđena na TV-ekranima prije tri godine će bez svake sumnje izazvati kojekakva naklapanja o kletvama, ali i dati dodatno gorivo kojekakvim teorijama zavjere.

Laburistički kandidat odstupio zbog psovki na Twitteru

Ako britanska Laburistička stranka kojim slučajem ostane na vlasti, izvjesno je da njenu većinu u Parlamentu neće tvoriti 24-godišnji odvjetnik Stuart MacLennan, koji se do danas kao laburistički kandidat natjecao za zastupnika izbornog okruga Moray u Škotskoj. MacLennan je, naime, morao odstupiti nakon što je sebi dozvolio malo previše ležernosti na Twitteru, odnosno u svojim postovima svoje protukandidate ali i stranačke drugove nazivao imenima koja se možda čine primjerenima nakon nekoliko rundi piva u obližnjem pubu, ali definitivno nisu za tisak. MacLennan je, shvativši posljedice svog čina, pokušao izbrisati račun na Twitteru, ali je šteta bila učinjena. Laburistička stranka je objavila kako MacLennana skida s kandidatske liste te da će ga zamijeniti s drugim kandidatom, a sam MacLennan se prije toga ispričao.

MacLennanovo izbacivanje iz utrke neće bitno promijeniti odnos snaga u samom izbornom okrugu, koji se prema rejtingu web-stranice http://www.voterpower.org.uk smatra “prilično sigurnim” za Škotsku nacionalnu stranku (SNP). Međutim, ako se po jutru dan poznaje, ostatak kampanje neće proteći s nekim naročito povoljnim publicitetom za vladajuću stranku.

Što će dalje biti s MacLennanovom karijerom nije poznato, ali joj neće pomoći ni otkriće blogera Guida Fawkesa da je kao fanatični navijač Glasgow Rangersa pjevao anti-katoličke pjesme.

Izgubljeno filmsko evanđelje

1990-e će biti prilično zanimljive godine za buduće povjesničare filma, i to prije svega zbog onog što se nazivalo fin du siecle, odnosno milenijski zeitgeist. Ili, po naški, snimala se hrpa filmova ne temu godine 2000. i što se to opako valja iza brda. Jedan od zanimljivijih naslova tog žanra bi bez svake sumnje trebao biti britanski SF-triler Split Second iz 1992. godine.

Iako je u pitanju ne baš najsretnija kombinacija SF-a i nadnaravnog horora koju jedino spašava gotovo parodijsko inzistiranje na testosteronskim “buddy buddy” klišejima, najzanimljiviji detalj iz današnje perspektive jest prikaz Londona 2008. godine. Autori su, naime, zamislili apokaliptičnu viziju grada poplavljenog globalnim zatopljenjem. S obzirom da takve apokalipse ipak nije bilo, razumljivo je da ovaj film – čije promašeno proročanstvo više nije “politički korektno” – u medijskom establishmentu kojim dominiraju Gajini sljedbenici ima isti tretman kakvo je svojevremeno u kršćanstvu imalo Evanđelje po Tomi, Evanđelje po Petru i druga  “izgubljena evanđelja”.

TV-serije od kojih se ne smije raditi remake

Vijest da američka TV-kuća NBC planira započeti snimanje nove verzije Rockfordovih spisa, popularne detektivske TV-serije 1970-ih, je blog pod nazivom TV Squad natjerala da se upusti u danas tako popularan biznis pravljenja online-listi, ovaj put s temom TV-serija policijske tematike od kojih se nikako ne smije praviti remake. To su:

1) Hill Street Blues

2) Columbo

3) Njujorški plavci

4) Zakon i red (Law & Order)

5) Cop Rock

Ono što mi se kod ove liste sviđa jest što se za različite unose koristi sasvim različita argumentacija. Tako se za Hill Street Blues navodi da je serija bila tako dobra da bi nova verzija mogla biti samo lošija, dok je Cop Rock bila tako grozna da ni najgenijalniji scenarist ili producent ne bi od tog ružnog pačeta napravio labuda.

Mogao bih reći da se uglavnom slažem s ovakvom argumentacijom. Remakeovi popularnih TV-serija, uključujući tu i one policijske tematike, u pravilu nisu bili najsretniji. Specifične povijesne, ekonomske i kulturne okolnosti zaslužne za uspjeh originala je danas teško ponoviti suvremenim producentima, odnosno često se događa da nove serije budu ili previše anakrone ili izgledaju da zbog nasilnog moderniziranja predstavljaju “silovanje” originala. Kojak i Dragnet su za to možda najbolji primjeri.

Dakako, uvijek postoje izuzeci, a za što je najbolji slučaj Galactica. Međutim, nekako sumnjam da će Rockfordovi spisi uspjeti sa svojim “pomlađivanjem”.