Ako postoji ijedna stvar po kojoj se današnji Hollywood može lako razlikovati od američke filmske industrije od prije 20 ili 30 godina, onda je to gerontofobija čiji je odraz gotovo potpuni nedostatak starijih generacija kao protagonista vodećih holivudskih filmova. Iako se tu i tamo nađe pokoji izuzetak koji potvrđuje pravilo, poput It’s complicated, današnji holivudski studiji se tresu pri pomisli na nekog “starca” u naslovnoj ulozi ili plakatu.
Ono što je nekada važilo samo za žene – tj. da se njihova karijera filmske zvijezde manje-više prekidala s 40-45 godina – danas važi i za muškarce. Tu i tamo poneki veteran s 5 ili više banki može nositi film, ali je u većini slučajeva degradiran na karakterne uloge. A kako stvari stoje, granica na kojoj glumačka superzvijezda tamni i postaje gerontološki otpad se sve više snižava i uskoro će biti teško zamisliti neki ambiciozni film koji nosi glumac stariji od 30 godina. Budućnost, barem se tako čini, pripada instant-tinejdžerskim zvjezdicama poput Miley Cyrus ili družini iz Sumraka.
Iako je riječ o procesu koji se u Hollywoodu, zapravo, s većim ili manjim odstupanjima događao sve vrijeme, on se intenzivirao u posljednjim desetljećima i u mnogo čemu podsjeća na sumrak popularne glazbe koji je nastupio s dolaskom MTV-generacija.
Razlozi zbog kojih Hollywood više nije zemlja za starce se tako mogu pronaći u ekonomskim, tehnološkim i kulturnim trendovima. Većina holivudskih staraca se u nastojanju da što duže odgodi ponižavajuću mirovinu toliko unakazila plastičnim operacijama i botoxom da više, čak ni da žele, ne mogu uvjerljivo glumiti starce ili uopće glumiti. Nadalje, publike koja se s njima trebala identificirati više nema, barem u kinima – ona je alternativu pronašla u toplini svog doma, DVD-ovima i televiziji. Stoga se holivudski filmovi sve više okreću djeci i retardiranim tinejdžerima koji kao protagoniste mogu prihvatiti jedino mlađariju poput njih.
S druge strane, ta ista mlađarija se, usprkos svog zvjezdanog statusa, mora pomiriti da s time da nije ta koja vuče konce u američkoj filmskoj industriji. Hollywood, koji se smatra najuspješnijom tvornicom iluzija u povijesti, svijetu je uspio sakriti činjenicu da su ti isti starci prognani s velikih ekrana oni koji na kraju odlučuju o svemu. Gerontokracija, koju bi zlobnici usporedili sa sovjetskim glavešinama 1980-ih, se najbolje ispoljava u utrkama za “Oscare” kada se nagradama i nominacijama gotovo želi pokazati sredni prst mlađariji i blockbusterskoj komercijali, a nekada, kao u slučaju “Fatalne nesreće” koji je pobijedila favoriziranu “Planinu Brokeback”, čak i “ultracool” političkoj korektnosti.
Gerontokratski karakter Hollywooda se, pak, može ponekad nazrijeti i na plakatima, ali tek kroz imena na špici, odnosno kroz životnu dob najuspješnijih i najprestižnijih režisera, kao što sugerira ovaj članak. Iza kamere, gdje za uspjeh u radu nije važna ljepota ili broj posjeta plastičnim kirurzima, može se dozvoliti projekt nosi starkelja od 70 i kusur godina. I takvi starkelje ponekad zahvaljujući svojem desetljeću stjecanom iskustvu znaju napraviti daleko bolji posao od svojih razvikanih mlađih kolega.
