Politika gađenja

3704385720_e03afb6cb4_zGoran Vojković je danas napisao tekst u kojem izražava podršku inicijativi index.hr, odnosno peticiji kojom se od Hrvatskog sabora traži donošenje zakona kojim bi se legalizirala marihuana. U njemu se također na prilično dobar, iscrpan ali i razumljiv način iznose ključni argument u prilog tog poteza. Riječ je o argumentima koji su se spominju već godinama i koje gotovo u potpunosti prihvaća i autor ovih redova. Jednostavno rečeno, kada se zbroje i oduzmu svi razlozi zbog kojih bi trebalo, odnosno ne bi trebalo legalizirati marihuanu, hladan i objektivan zakljućak može biti jedino taj da održavanje postojećeg režima – prema kome posjedovanje, konzumacija i trgovanje marihuanom i njenim preparatima sa sobom povlači kaznenopravne i druge sankcije – Hrvatskoj, kao i manje-više svakoj drugoj državi i njenim građanima čini daleko više štete nego koristi.

Vojković u svom tekstu, navodeći razne apsurde do kojih dovodi postojeće stanje, postavlja pitanje zašto je kriminalizacija marihuane još uvijek na snazi.

Odgovor na to pitanje, međutim, više ne ulazi u sferu racionalnog promišljanja koje bi vagalo medicinske i ekonomske argumente. Riječ je o fenomenu kulturnog rata, odnosno sukobu koji svoj korijen ima iracionalnim i, van konteksta suvremene politike teško shvatljivim, podjelama na “nas” i “njih” koji se temelje i održavaju na često sasvim neutemeljenim predrasudama, ali, što je daleko češći slučaj, dubokoj antipatiji i gađenju.

Otpor legalizaciji marihuane, koji u pravilu dolazi iz konzervativnih krugova, se obično argumentira brigom za očuvanje nekakvih “tradicionalnih vrijednosti”, odnosno “duhovnog”, ali i fizičkog zdravlja nacije i/li društva. U stvarnosti opasnost i po jedno i po drugo svoj izvor ima negdje drugdje, a marihuana i njeni pušači u pretvaranju neke dotada “zdrave” zemlje u “bolesnu” u svemu tome imaju jednu od sporednijih uloga. Međutim, pušač marihuane u svemu tome služi kao snažan simbol, odnosno izaziva duboko gađenje kao oličenje svega onoga što nije “pristojno” i “odgovorno”. Tome nimalo ne pomaže ni pola stoljeća stvarana, iako danas sve manje opravdana, kulturna paradigma prema kojoj pušenje marihuane predstavlja nekakvu anti-establishmentsku pobunu. Za mnoge konzervativce, koji bi u nekim drugim slučajevima bili spremni prihvatiti zdravorazumski argument, zamisao da se u ovom slučaju popusti nečemu “cool” i liberalnom izgleda poput izdaje, pa tako legalizacija marihuane predstavlja bojište na kome nisu spremni popustiti ne pedalj.

Konzervativci, odnosno desničari, nisu jedini koji su pogođeni istim fenomenom. On se u brojnim primjerima može pronaći i na lijevoj obali rijeke, među istim onima koji se vole hvaliti kako su “napredni” i “prosvijećeni”. Jedan od takvih, pomalo bizarnih primjera, zbio se nedavno u Velikoj Britaniji kada je konzervativni premijer David Cameron doživio neuspjeh u pokušaju da ukine zakon kojm se zabranjuje lov na lisice, a koji je pod Tonyjem Blairom bila donijela laburistička vlada. Zabrana je donešena pod pritiskom ekoloških grupa i boraca za prava životinja, ali pravi motiv nije bila zaštita životinja, nego osjećaj gađenja koji je kod urbanih lijevih intelektualaca izazivao prizor u crveno odjevenih jahača koji simboliziraju prevladanu tradiciju, a još više ruralne krajeve Engleske gdje laburisti na izborima uvijek prolaze kratkih rukava. Pri tome se uopće nije obaziralo na to da je riječ  o tradicinalnom i kroz stoljeća relativno uspješnom reguliranju populacije divljih životinja, odnosno jedna od metoda zaštite peradi i stoke na farmama od napasnika. Cameronov pokušaj da progura ukidanje zabrane je, pak, torpedirala Škotska nacionalna stranka, iako se zakon odnosio isključivo na Englesku, a ne na Škotsku gdje je zabrana trebala ostati na snazi; škotskim nacionalistima je lov na lisice izazivao gađenje kao simbol kulture južnih susjeda.

Na sličan način bi se mogao objasniti fenomen u SAD gdje je zalaganje za ograničenje ili zabranu posjedovanja vatrenog oružja najizraženije upravo kod urbanih intelektualaca iz više klase, odnosno ljudi koji se u svom životu obično nikada nisu iz prve ruke upoznali sa oružjem, a još manje bili njegove žrtve. I ovdje, pak, ne važe nekakvi racionalni argumenti prema kojima je stopa kriminaliteta, odnosno ubojstava vatrenim oružjem, daleko viša u velikim gradovima gdje, u pravilu, važe stroža pravila o posjedovanju; kao što to da se najžešći zahtjevi za zabranu odnose na tzv. “jurišne puške”, iako se većina ubojstava počini običnim”pištoljima. Prava meta zahtjeva za zabranu oružja su prije svega zadrti “rednecksi” iz ruralnih krajeva gdje lov predstavlja omiljeni način razonode, a individualizam i odbacivanje državne regulative predstavlja sve suprotno  od “cool” progresivne idelogije.

Prilikom pokušaja da se neki od tih vječnih kulturnih ratova okonča, ili barem smiri na nekakvu civilizacijski prihvatljivu razinu nakon koje neće služiti kao izgovor za ignoriranje mnogo važnijih ekonomskih i sličnih problema, osjećaj gađenja bi se uvijek morao uzimati u obzir. Svatko tko u njima želi suprotnu stranu privući nekakvim argumentima morat će se dodatno potruditi, odnosno iskoristiti barem najelementarnije osnove psihologije kako bi to gađenje nastojao koliko-toliko ukloniti. U slučaju legalizacije marihuane bi ustručavanje da se njeni protivnici nazivaju intelektualno infeirornima, odnosno pokušaj da se tom protivljenju da kakav-takav racionalni okvir, bi mogao biti korak u pravom smjeru.

Ovo se u Hrvatskoj ne može dogoditi

Vijest o pucnjavi tokom koje je ranjena američka demokratska kongresnica Gabrielle Giffords i još 11 ljudi ranjeno će bez svake sumnje dati još jedan razlog hrvatskim dežurnim antiameričkim snobovima da se osjete superiorno zbog toga što žive u državi bez legalnog oružja za građane, pa se uz to vezano nasilje u njoj ne može dogoditi.

Snobovi su u pravu, jer se takva stvar u Hrvatskoj ne može dogoditi. Ali ne zato što u Hrvatskoj nema legalnih pištolja ni republikanskih desničarskih troglodita (kojima će se ovaj zločin bez sumnje pripisati). Razlog je mnogo banalniji. Naime, Giffords je stradala zato što je organizirala sastanak sa svojim biračima, za koje se mora boriti svake dvije godine.

Njene kolege u hrvatskom Saboru, koje je “europski” proporcionalni sistem sveo na bezlične strojeve za dizanje ruku čiji izbor ovisi isključivo o smještanju na određeno mjesto na stranačkoj listi, se ovakvih neugodnosti ne moraju plašiti.

Psići u rijeci, curice ucijenjene glave i Discovery Channel pod opsadom

Među milijunima internetskih komentara na stravični čin najgnjusnijeg zločinca kojeg je iznjedrila vrsta homo sapiens neće  biti teško pronaći one u kojima se traži ne samo njegova likvidacija, nego i zatiranje njene obitelji, kako bi se spriječilo da zlosretna kombinacija gena dovodi do sličnih zlodjela u budućnosti.

Naravno, nije teško pretpostaviti da će neki u tome ići dalje, uključujući i 43-godišnjeg Jamesa Jaya Leeja, “strastvenog” ekologa koji je zatočio 12 ljudi u sjedištu Discovery Channela nastojeći natjerati tu tvrtku da objavljuje emisije s krajnjim ciljem da se popularizira sterilizacija ljudskih bića. Leeju se mnogo toga može prigovoriti, ali nikako nedosljednost; na svom profilu je rekao da “ne želi djecu”, a što je, s obzirom što je onim dražesnim psićima priredilo jedno dijete, sasvim razumljivo. Lee je također poznat kao veliki prijatelj životinja, ali za razliku od Prijatelja životinja i PETA-e on je spreman za akcije malo konkretnije i riskantnije od onih koje promoviraju salonski radikali ili promoviraju ocvali rokeri.

Naravno, kada ova žalosna priča dobije rasplet, svi će govoriti da je riječ o poremećenom pojedincu, i da njegove bolesne akcije nisu imale nikakve veze s hipotezom o majci Gaji, globalnom zatopljenju, dubokoj ekologiji, filmografiji Ala Gorea i svime onime čime se svijet posljednjih par desetljeća bombardira od “angažiranih” medija.

Kompjuterski trojanac odgovoran za avio-katastrofu u Madridu?

Aircraft: McDonnell Douglas MD-82 (DC-9-82) Ai...
Image via Wikipedia

Za kompjuterske viruse, trojance i sličnu gamad se uglavnom smatra kako predstavlja neugodnost koja pogađa pojedince prije nego što pogađa institucije ili društvo u cjelini. Malo tko zamišlja da je sasvim moguće da zločesti hakeri svojim aktivnostima mogu nekome ne samo otežati, nego i oduzeti život. A nekada i na izuzetno okrutan način, na primjer, učinivši da netko živ izgori zajedno sa svojom obitelji.

A nešto upravo tako se, ako je vjerovati najnovijim rezultatima službene istrage, zbilo prije više od dvije godine na madridskom aerodromu Barajas, kada se Spanairov putnički avion sa 172 putnika i članova posade srušio neposredno nakon uzlijetanja, a pri čemu je bilo samo 18 preživjelih. Španjolski istražitelji su nesreću pripisali tehničkom kvaru koji se mogao izbjeći, odnosno koga su piloti i mehaničari mogli otkriti da se koristio centralni kompjuterski sistem madridskog aerodroma. Međutim, sistem je bio u kvaru zbog infekcije trojancem i taj dan su avioni letjeli bez uobičajenih sigurnosnih kontrola.

Milorad proglašen krivim!

Upravo je objavljena presuda u jednom od najspektakularnijih krivičnopravnih procesa u SAD u posljednje vrijeme. Milorad “Rod” Blagojevich, bivši demokratski guverner američke države Illinois, se, ako je suditi po onome što javljaju američki mediji, uspio izvući od optužbi za korupciju, odnosno prodaju senatskog mjesta koje je ispražnjeno Obaminim izborom za predsjednika, ali ne i od optužbe za laganje FBI tokom istrage, odnosno ometanje pravde.

Blagojevich je bio optužen po 24 točke. Proglašen je krivim za 1, a za ostalih 23 se porota nije mogla nikako složiti. Za ostale se mora zakazati novo suđenje na kome porota mora donijeti jednoglasnu presudu. U svakom slučaju, za presudu za koju je proglašen krivim, mogao bi biti osuđen na kaznu zatvora od 1 do 5 godina.

Blagojevich je, inače, od medija već bio proglašen krivim, a što nije bilo teško s obzirom na objavljivanje kompromitirajućih audio-snimki na kojima guverner Illinoisa pokušava dogovoriti financijske i druge usluge za imenovanje odgovarajućeg političara na mjesto senatora. Međutim, sve te snimke nisu uspjele ostaviti preveliki dojam na porotnike, ili barem jednog koji je iz tko zna kojih razloga smatrao da federalne vlasti nisu dokazale cijeli slučaj.

I Blagojevichev prethodnik George Ryan je, inače, također završio u zatvoru zbog korupcije. Cijeli slučaj, dakako, neće baš najbolje “sjesti” Obami, koji je i sam ispekao politički zanat na opakim čikaškim ulicama, i čiji su najbliži suradnici poput Rahma Emanuela također spominjani na kompromitirajućim audio-snimkama.

Manning imao pomagače?

Wikileaks – web-stranica koja je “provalila” niz po SAD i NATO ne baš ugodnih dokumenata vezanih uz rat u Afganistanu – posljednjih dana se čini predmetom ne baš ugodne propagandne ofenzive američkih vlasti i ratu sklonih medija. Afganistanski ratni dnevnik – kako se kolekcija od 90.000 dokumenata zove – je predmetom kritika zbog toga što su u njoj navedena imena i prezimena Afganistanaca koji su tajno surađivali s NATO-om i SAD i koji će, zajedno s obiteljima, zbog svega toga biti predmetom surove talibanske odmazde.

New York Times i Bijela kuća, pak, sada odbijaju tvrdnje Juliana Assangea, direktora Wikileaksa, da je preko njujorškog lista američkoj vladi ponudio 15.000 dokumenata sa spornim imenima kako bi dobio mišljenje o tome ugrožava li njihovo objavljivanje živote nevinih.

U međuvremenu Adrian Lamo, kalifornijski haker koji je izdao Bradleya Manninga, 22-godišnjeg vojnog obavještajca optuženog za “curenje” podataka, tvrdi kako je on za svoju operaciju “primio stručnu pomoć” od civilnih osoba, odnosno da mu je za prebacivanje tajnih podataka poslužio nekoliko stručnjaka u Bostonu, “najvjerojatnije povezanih s Wikileaksom”.

Londonski Telegraph je, pak, otkrio da je Manning već davno prije svog “nestašluka” pokazivao strast za politički aktivizam kakav se čini neuobičajenim za profesionalne vojnike. Manning je, naime, homoseksualac koji ne samo da nije krio svoje sklonosti, nego je sudjelovao na javnim demonstracijama protiv američke vojne politike “ne pitaj, ne govori” koja homoseksualnim pripadnicima oružanih snaga dozvoljava službu ali pod uvjetom da javno ne ističu svoju seksualnu orijentaciju. Na svojoj Facebook stranici je, pak, ispisao cijeli niz komentara u kojima žestoko kritizira američku vojsku i politiku.

Bit će prilično zanimljivo vidjeti kakve bi dalekosežne posljedice ova priča mogla imati na američku politiku. Nije isključeno da će afera Wikileaks umjesto zgražanja zbog rata u Afganistanu rezultirati zgražanjem zbog loše kadrovske politike i slabih sigurnosnih standarda američke vojske.

Posao iz snova u Denveru

Kada se danas čuje fraza “posao iz snova”, obično se misli na posao “otočnog pazitelja” na tropskog otoku Hamilton nedaleko od Australije. Međutim, taj posao sa sobom donosi izoliranost, kao i povremene rizike po život. Izrazu “posao iz snova” bi daleko više odgovarao opis radnog mjesta građanina Denvera poznatog po pseudonimu “William Breathes”.

Dotični gospodin, naime, prima plaću za redovnu i – što je u cijeloj priči vrlo važno – legalnu konzumaciju marihuane. “Breathesa” je unajmio denverski list “Westword” kako bi recenzirao vrste kanabisa koje se mogu naći na ulicama Denvera, odnosno specijaliziranim trgovinama. Iako je trgovina marihuanom u SAD ilegalna, Colorado i još nekoliko država, uglavnom na Zapadu, uspjelo je referendumima i na druge načine legalizirati trgovinu, posjedovanje i konzumaciju kanabisa ukoliko je ono “medicinski opravdano”.

“Breathes” je svoj “posao iz snova”, prema svjedočenju urednika Westworda, dobio zahvaljujući tome što ima diplomu iz novinarstva i što “za razliku od većine drugih kandidata” zna pravilno koristiti znakove za interpunkciju.

Sam “Breathes” je izjavio da mu nije mrsko to da je plaćen zato da postaje “high”, ali da je pravi razlog zašto je počeo konzumirati marihuanu 15-godišnja borba s kroničnim bolovima u želucu. Prema njegovim riječima, konzumacija marihuane mu je pomogla da više ne povraća.

Dakle, ovo možda je “posao iz snova”, ali za njega moraju postojati određeni preduvjeti koji “nisu iz snova”. Čaša meda ište čašu žuči, čak i u ovom slučaju.

Vjerski rat u Ukrajini

Ono što predstavlja žalosnu rutinu u zemljama kao što je Pakistan – masovni pokolji vjernika uslijed sitnih religijskih razlika iza kojih stoje krupni politički interesi – moglo bi postati uobičajena praksa u Evorpi. To možda i nije iznenađenje, ali vijesti iz Ukrajine pokazuju da se taj fenomen neće pojaviti, kao što su to mnogi paničari najavljivali, uslijed sukoba kršćanstva s islamom. Naprotiv, sukobi bi mogli nastati između samih kršćana, a u slučaju Ukrajine između pravoslavaca.

BBC tako javlja da je danas 80-godišnja monahinja Ukrajinske pravoslavne crkve poginula uslijed eksplozije improvizirane bombe u crkvi u gradu Zaporožje. Crkva kojoj pripada monahinja istovremeno kao svog poglavara priznaje Kirila, poglavara Ruske pravoslavne crkve. Posjet Kirila Ukrajini je, pak, nedavno izazvao žestoke demonstracije ukrajinskih nacionalista koji u Kirilovoj crkvi vide nastojanje Moskve da Ukrajinu, koja se nedavno vratila u njenu političku sferu, dodatno pokori i u vjerskom smislu.

Ukrajina je 1990-ih svoje nastojanje da se oslobodi Moskve nastojala, slično kao i Crna Gora danas, potvrditi i stvaranjem vlastite pravoslavne crkve bez ikakvog ruskog utjecaja. Međutim, među nacionalno osviještenim ukrajinskim pravoslavcima se stvorio raskol između Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevskog patrijarhata i Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve (kojom dominira ukrajinska dijaspora). Vjersku sliku u Ukrajini dodatno komplicira i postojanje snažne grko-katoličke zajednice, odnosno vjernika koji koriste pravoslavni obred, ali za svog poglavara priznaju Papu. Podjele među ukrajinskim vjernicima prate povijesne i političke podjele na zapadnu i istočnu Ukrajinu, odnosno na “narančaste” i “plave” stranke koje je svijet upoznao za vrijeme Narančaste revolucije.

Bit će prilično zanimljivo vidjeti kako će ovaj vjersko-nacionalnim zanosom izazvan zločin izazvati ili potaći slične događaje u drugim eks-komunističkim pravoslavnim zemljama.

Fatalnu rusku špijunku čekaju honorari za knjigu i mjesto u Dumi

Dobri obavještajci su oni obavještajci za koje nitko ne zna da su obavještajci. Ali, nekada, s vremena na vrijeme i loši obavještajci mogu uživati u stvarima u kojima njihove uspješne kolege mogu samo sanjati. Anna Chapman, ruska špijunka koja se nedavno zahvaljujući razmjeni ekspresno vratila u domovinu iz američkog zatvora je još jedan takav primjer.

Reuters danas javlja kako je fatalna Ana zajedno sa svojih devetoro kolega primljena u audijenciju kod premijera Putina, gdje su uživali u neobaveznom ćaskanju i “pjevali sovjetske pjesme”. Putin, koji je u mladosti bio KGB-ov agent u Njemačkoj, svojim je kolegama javno obećao “sjajnu budućnost”.

Što se Anne Chapman tiče, ta bi budućnost mogla biti uistinu svijetla. New York Post tako javlja da je Chapman ponudila eksluzivna prava za vlastitu biografiju s eventualnom filmskom opcijom u zamjenu za 250.000 dolara. S druge pak strane, Liberalno-demokratska partija Rusije (LDPR) je pak predlaže za budućeg kandidata u Dumi.

Postaje smiješno i tragično kada netko Chapmanovu naziva “modernom Matom Hari”, s obzirom da je prava Mata Hari umjesto masnih honorara i toplih sinekura za istu stvar s kojom se bavila njena ruska kolegica dobila puščani plotun.

Grčki novinar ustrijeljen na ulici

Jedan od razloga zbog kojeg ne pokazujem entuzijazam prema demonstracijama u Varšavskoj kakav bi uistinu želio je taj što demonstranti pokazuju nezdravu sklonost pretjerivanju, odnosno što za suštinu cijele priče minornim detaljima žele dati važnost koju oni objektivno ne zaslužuju. Tako je prošlotjedna policijska intervencija i hapšenje 150 demonstranata – koje se u razvijenim demokracijama smatra dijelom političkog folklora, odnosno “vatreno krštenje” za svog ozbiljnog aktivista – prozvano “grijehom koji vapije do neba” i “smrću demokracije”.

A, zapravo, u mnogim demokracijama kojima Hrvatska teži – a to se prije svega odnosi Sferu zajedničkog prosperiteta Zapadne Azije – se događaju daleko gore svinjarije, prema afera Varšavska i policijsko uredovanje izgleda kao svađa dječice oko par samoljepljivih sličica. Tako u Zagrebu, na primjer, nismo vidjeli kako demonstranti provaljuju i demoliraju zgradu državne televizije, kao što se dogodilo u Budimpešti, ili da mladi radikalni imigranti vatrenim oružjem gađaju policiju kao što se dogodilo u Francuskoj.

Stvari u kojima Hrvatska postaje “normalna” zemlja, odnosno ima iste standarde kao i EU, je pak sve veći životni rizik po novinare koji se usude pisati “neugodne stvari”. BBC tako javlja kako je danas, usred bijela dana na ulici tročlani tim profesionalnih ubojica hladnokrvno likvidirao Sokratisa Gioliasa, 37-godišnjeg voditelja vojski na popularnoj atenskoj radio-stanici i istraživačkog novinara koji je reportaže pisao na popularnom blogu Troktiko. Giolias je ubijen nedugo prije nego što je trebao objaviti rezultate vlastite istrage o korupciji. Policija javlja kako su ubojice svoju žrtvu namamili iz kuće u atenskom predgrađu Ilioupoli, predstavljajući se kao zaštitari i policajci.

Time je Grčka uz Hrvatsku i Rusiju postala jedna od rijetkih evropskih zemalja gdje se ubijaju novinari i izdavači.