Izjava umirovljenog kardinala Martinija, glavnog liberalnog protukandidata kardinalu Ratzingeru za vrijeme posljednjeg izbora za papu, prema kome bi Rimokatolička crkva trebala ukinuti celibat i tako stati na kraj sve ozbiljnijem problemu pedofilije, će bez svake sumnje biti pozdravljena od strane liberalnog dijela javnosti. Međutim, postavlja se pitanje nije li ta mjera – ako jednom bude i donesena – doći prekasno, odnosno hoće li, zapravo stati na kraj na lavini skandala koja već godinama nagriza posljednje ostatke ostataka autoriteta Rimokatoličke crkve u modernim zapadnim državama.
Ženidbe katoličkih svećenika teško da mogu biti panaceja za Crkvu, i to iz jednog jednostavnog razloga – svijet, barem onaj zapadni, se drastično promijenio od vremena kada je uveden svećenički celibat, odnosno od vremena Drugog vatikanskog koncila kada se o njemu posljednji put ozbiljno raspravljalo u crkvenim vrhovima. Glavna promjena u odnosu na nekadašnja vremena jest u tome da su kadrovi kojima Katolička crkva danas puni svoje svećeničke redove po svojim seksualnim i drugim sklonostima bitno drukčiji od laičkog stanovništva.
U prošlosti se, naime, svećenička služba shvaćala ne toliko kao nekakav duhovni zov nego kao posljedica obiteljskih spletki ili siromaštva. “Ići u vojsku ili u fratre” je bio jedini način na koji bi “prekobrojni” sinovi svojim očevima i braći s dnevnog reda skidali probleme raspodjele sve manjih komada škrte zemlje ili sukobe oko nasljedstva. U prošlosti je, dakle, bilo za očekivati da će katolički svećenici biti po svojem karakteru i seksualnim sklonostima manje-više istovjetni svojim očevima i braći.
U 20. stoljeću je, pak, d0šlo do promjena koje su omogućile siromašnim katoličkim mladićima da osim mantije koriste i neke druge alternative siromaštvu, kao što su emigracija u gradove ili druge države. Kao rezultat svega toga, počela se mijenjati kadrovska struktura Crkve u kojoj je bilo sve više mladića koje je svećenički poziv privlačio iz iskrenih vjerskih pobuda, ali i kao sredstvo da u mnogim konzervativnim sredinama izbjegnu neugodna pitanja o vlastitoj seksualnoj orijentaciji ili sklonostima. Mladić koji bi otišao “u pope” se više nije morao brinuti zbog toga što će selo misliti ako se ne bude oženio do 25. godine, odnosno ako ga ne budu privlačile snaše.
Zbog svega toga – a i sklonosti društvenih manjina da se međusobno potpomažu i koncentiraju u pojedinim društvenim grupama – je udio homoseksualaca u redovima Crkve postao daleko veći od udjela koji homoseksualci imaju u općoj populaciji. Proces je, naravno, išao i dalje kako je u mnogim državama posljednjih desetljeća i godina homoseksualnost postala široko prihvaćeni “cool” životni stil, a homoseksualci tako izgubili razlog da ulaze u crkvene redove.
Sada se taj isti proces može lako zamisliti s pedofilima, koji nasuprot homoseksualcima, teško da ikada mogu biti prihvaćeni, odnosno mogu funkcionirati samo u još dubljoj “ilegali”.
Što bi se, dakle, dogodilo kada bi Crkva danas dozvolila celibat? Vjerojatno ništa. U njoj bi i dalje homoseksualci i pedofili imali daleko veći udio nego u ostatku stanovništva; mnogi bi iskoristili opciju svećeničkog braka samo kao još jedno elegantno sredstvo da prikriju svoje prave sklonosti. Pedofilsko zlostavljanje bi se nastavilo kao i ranije, samo uz daleko veće zgražanje javnosti.
Da ukidanje celibata samo po sebi ne znači automatsko rješavanje problema “problematičnog” seksualnog ponašanja, svjedoči i slučajevi ne-katoličkih crkava, poput pojedinih protestanstkih denominacija u SAD gdje su ugledni svećenici usprkos žena i obitelji “hvatani” u društvu muških prostitutki. A hrvatskim katolicima, tu, dakako, može poslužiti i dežurna hrvatska utjeha u obliku istočnih susjeda gdje nedostatak celibata također nije spriječio Srpsku pravoslavnu crkvu da bude predmetom pedofilskih skandala.
