Razmisli, (lažno) sjeti se

Popularnost kriminalističkih TV-serija gdje su protagonisti foreznički specijalisti (CSI) se često navodi kao glavni razlog za fenomen poznat kao “CSI efekt”. Posljednjih godina javnost od policije očekuje daleko više efikasnosti u provođenju kriminalističkih istraga, otkrivanju krivaca i njihovom uspješnom procesuiranju na sudu nego što su to i najbolje policijske i pravosudne službe u stanju. U SAD i drugim zemljama gdje o sudbini okrivljenika odlučuje porota, zna se dogoditi da oslobađajuće presude budu donešene isključivo zbog nedostatka forenzičkih dokaza, čak i kada je zločin počinjen usred bijela dana pred gomilom svjedoka. To se često objašnjava time da su porote, kao i javnost, dovedene u zabludu o pravoj efikasnosti i brzini suvremenih forenzičkih tehnologija, koje autori CSI i sličnih TV-serija moraju takvima prikazati zbog nužnosti da se pojedini kriminalistički slučaj riješi u 45 minuta. Kada istrage ne daju rezultata ili forenzički dokazi nisu onako “kristalno čisti” kao što to izgleda kod Grissoma i kompanije, nešto tu “ne štima”, pa ili je policija nesposobna ili se okrivljenog mora pustiti u skladu s pretpostavkom nevinosti.

S druge strane, stav da je forenzika – inače, relativno nova tehnika u povijesti policijske djelatnosti, koja datira tek negdje od druge polovice 19. stoljeća – superiorna u odnosu na iskaze svjedoka se s vremenom doima itekako opravdan. Naime, forenzika se, barem u teoriji, temelji na hladno i objektivno ustanovljenim činjenicama, za razliku od svjedoka koji često mogu imati problema s pravilnom predodžbom stvarnosti, bilo iz zdravstvenih problema, bilo zbog društvenih i drugih predrasuda, bilo zbog psiholoških trauma ili nekih drugih razloga. A nekad se i sa sjećanjem – koje predstavlja temelj svakog svjedočanstva – može manipulirati isto onako kao što se manipulira s fizičkim dokazima.

Barem to sugerira najnoviji članak Douglassa Starra u New Yorkeru. Njegova teza, nastala na temelju brojnih primjera iz (američke) povijesti i krivičnopravne prakse, jest da se kod svjedoka ili sudionika nekog događaja uz malo vještine mogu bez problema stvoriti lažna sjećanja, na temelju kojih nastaju lažni iskazi u kojih te osobe iskreno vjeruju, i koje bogatstvom detalja često znaju stvoriti dojam da nikako ne može biti riječ o laži. Dakle, ubacivanje lažnih sjećanja – ono što laici obično smatraju domenom znanstvene fantastike (pri čemu bi kao primjer moglo poslužiti Potpuno sjećanje alias Totalni opoziv) – predstavlja stvarni fenomen, odnosno tehniku s kojom (i to prilično uspješno) znaju baratati i najprimitivnije policijske organizacije na svijetu, odnosno koja je, u različitim oblicima, postojala od samih početaka organiziranog ljudskog društva.

Starr u svom članku citira istraživanje dvoje psihologa – Julie Shaw sa Sveučilišta u Berfodshireu i Stevena Portera sa Sveučilišta Britanske Kolumbije – koji tvrde da su kod 70 % testiranih subjekata uspjeli proizvesti sjećanja o počinjenju različitih kaznenih djela, odnosno da su u tome bili jednako tako uspješni kao u stvaranju “trivijalnih” lažnih sjećanja poput posjeta Disneylandu i sl. Ako su to mogli učiniti posebno obučeni znanstvenici, može se pretpostaviti da isto mogu počiniti i istražitelji koji nedostatak formalne psihološke obuke mogu nadoknaditi dugogodišnjim iskustvom ili “uličnom mudrošču”. A to, dakako, kao što Starr ne zaboravlja podsjetiti svoje čitatelje, zna rezultirati lažnim priznanjima najtežih zločina, zbog kojih na kraju balade nedužni ljudi završe do kraja života iza rešetaka ili možda čak na gubilištu.

Posljedice implantiranih lažnih sjećanja, međutim, mogu biti daleko ozbiljnije od toga da nekoliko stotina ili tisuća ljudi završe kao žrtve pravosudne nepravde. Naime, isto onako kako se vještom manipulacijom lažna sjećanja mogu implantirati pojedincima, tako ih se može implantirati i masi. Koletktivno sjećanje je isto onako podložno manipulacijama kao i pojedinačno, možda čak i bolje. Taj je fenomen ionako dobro poznat povjesničarima koji znaju da su nacionalni epovi jedan od najmanje pouzdanih povijesnih izvora, odnosno da njihovi kolektivni tvorci imaju običaj da opisuju ličnosti i događaje onakvima kakvi bi po njihovom mišljenju trebali, umjesto onakvima kakvi jesu. Tako se, a što je možda najdrastičniji primjer, Kraljević Marko – koji bi prema terminologiji iz nekih kasnijih razdoblja trebao biti “kvisling” i “domaći izdajnik” – transformirao u plemenitog borca za slobodu i protiv stranog tlačenja. Na nešto bližim vremensko-prostornim koordinatama, pak, imamo brojne primjere pojedinaca koji se ne samo da ne sjećaju nego iskreno vjeruju da nikada nisu bili javni zagovornici Jugoslavije, socijalističkog samoupravljanja, politike nestvrstanosti i bratstva i jedinstva iako bi “forenzičari” spremni da malo kopaju po novinskim i drugim arhivama mogli pronaći nešto čvršće od njihovog sjećanja. Ili, ako nekome treba još svježiji primjer, mogu se pronaći suvremeni komentatori i samozvani opinion makeri koji se isto tako jednostavno ne sjećaju da su Ivu Sanadera proglasili najboljom opcijom za budućnost Hrvatske. Onda se ne treba čuditi da se to lažno sjećanje nije prenijelo na mase koje danas jednostavno ne vjeruju da su sve te sugestije prije osam godina oduševljeno prihvatile.

Oglasi

Zlatne godine su zlatno doba?

Stara poslovica, koja se pogrešno pripisuje Churchillu, navodi kako svatko tko nije radikal prije dvadesete godine nema srca, a svatko tko nije konzervativac iza četrdesete nema mozga. Ta poslovica nikada ne bi zaživjela da u sebi ne krije barem zrnce istine koje ne može promaknuti svakome tko promatra ljudska društva – u svima njima su stariji ljudi po defaultu konzervativniji od mlađih.

Zašto je tako? Tipični lijevi liberal će to nastojati objasniti odumiranjem stanica mozga, odnosno gubitkom intelektualnih sposobnosti da se prepoznaju “napredne” stvari. Međutim, mnogo jednostavnije rješenje, a koje sugerira najnovije istraživanje se nalazi u tome da su stariji ljudi konzervativni zato što su po pri prirodi zadovoljni onime što imaju, odnosno da su općenito sretniji i zadovoljniji što su stariji.

Ovakva teza – prema kojoj s godinama umjesto bolesti i nemoći dolaze sreća i zadovoljstvo – proturječi svemu što nas je u posljednjih par desetljeća nastojala uvjeriti mladošću opsjednuta zapadna kultura. Za vjerovati je da će trebati malo vremena da se ovako heretička teza prihvati. A tada će za one kojih se ta teza tiče ionako biti svejedno, s obzirom da će biti sretni ovako ili onako.

Htio biti kriminolog, a završio kao serijski ubojica?

Nigdje nije lakše pronaći raskorak između Hollywooda i stvarnog života nego kada su u pitanju serijski ubojice. U filmovima su to redovno stvorenja natprosječne inteligencije, karizme, fizičke snage i/ili materijalnih resursa. U stvarnosti, pak, u pravilu zbog siromaštva, retardiranosti, ružnoće ili kombinacije svega gore navedenog prije izazivaju prijezir i sažaljenje nego strahopoštovanje. No, s vremena na vrijeme se pojavi slučaj serijskog ubojice koji djelomično odgovara ili se barem trudi dostići visoke ideale koji tom fenomenu postavlja Hollywood.

Jedan takav slučaj bi mogao predstavljati Stephen Griffiths, 40-godišnji kamiondžija iz engleskog grada Bradforda. Njega je Daily Mail predstavio kao “studenta kriminologije”i naveo kako dotični već ima diplomu iz psihologije. Prije dva dana je uhapšen, a danas će biti izveden pred suca pod sumnjom da je u proteklih godinu dana ubio tri prostitutke – 43-godišnju Susan Rushworth, 36-godišnju Suzanne Blamires i 31-godišnju Shelley Armitage. Uz te tri žene se Griffithsa počelo povezivati s nestancima još najmanje tri prostitutke od 1992. godine.

Ono što je u cijeloj priči dalo posebno mračnu notu jest to da su se ubojstva zbila, a Griffiths živio nedaleko od kuće koja je pripadala Peteru Sutcliffeu, zloglasnom “Jorkširškom Trbosjeku” – serijskom ubojici koji je 1970-ih ubio 13 prostitutki i godinama izbjegavao hvatanje.

O motivima se može još špekulirati, ali nije isključeno da je Griffiths – ako je uistinu počinitelj – na svoj krvavi put krenuo, između ostalog, i vođen željom da se proslavi. Osim što je vanredno studirao kriminologiju, time se volio hvaliti i na svom MySpace profilu koji će, nema sumnje, biti prilično zahvalno štivo britanskim medijima. A možda je u pitanju onaj od tragičnih slučajeva kada nadobudni znanstvenik umjesto provoditelja postane predmetom vlastitog eksperimenta.

Da se ovaj bizarni slučaj zbio u SAD, gotovo je sigurno da bi već ovog trenutka neki nadobudni scenarist počeo pisati scenarij za TV-film koji će se emitirati za kojih šest mjeseci, ako ne i ranije.

Imati ili biti – Welcome to Chicago City

Kada se prije nekih desetak godina na programu Nove TV pojavio Jerry Springer sa svojim famoznim šouom, teško da je bilo ijedne osobe upitane da o tome da mišljenje, a da nije izrazila zgražanje nad tamo iskazanim idiotizmom, odnosno uvjerenje kako je riječ o namještaljci i fikciji, jer je jednostavno “nemoguće da su ljudi tako glupi”. Ako je već netko dozvolio sebi pomisao da ono što vidi kod Jerryja Springera predstavlja istinu, u pravilu bi se utješio time da je riječ o “retardiranoj i degeneriranoj” Americi, odnosno fenomenu koji se neće nikada pojaviti u “civiliziranoj Europi”.

Desetljeće kasnije, nakon izloženosti “Big Brotherima”, “Barovima”, “Farmama” i “Trenucima istine”, teško da bi se itko usudio potpisati ispod gore navedenih tvrdnji. A nekako sumnjam da bi sličan obrambeni mehanizam mogao biti efikasniji kada se suoči s još jednom horor-pričom o tamnoj strani Amerike.

Prema onome što javlja Daily Mail, vatrogasna ekipa u čikaškoj oblasti South Side je iz jednog stana izvukla 79-godišnjaka i njegovu 76-godišnju suprugu koji se trenutno nalaze u bolnici u kritičnom stanu. Pronađeni su – na užas vatrogasaca – živi ispod hrpe smeća koje je ta ista pokušavala raščistiti iz unutrašnjosti njihovog stana. Do akcije čiščenja došlo zato što policija – pozvana od strane zabrinutih susjeda – jednostavno nije mogla prodrijeti u stan koji je “od stropa do poda” bio ispunjen smećem, ostacima trule hrane, odjećom, zahrđalim kućanskim aparatima, automobilskim gumama. Prije same akcije su morali uzeti zaštitnu odjeću, a iz stana se širio “nepodnošljivi smrad”.

Policija tvrdi da je par jednostavno nakupio toliko stvari u kući da više nije mogao izaći vani, odnosno da su se one jednostavno stropoštale na njih. Pod njima je preživio nekoliko tjedana, pri čemu su im opasnost predstavljali štakori koji su ih htjeli pojesti.

Ono što u ovoj priči izgleda strašno nisu toliko ekstremne posljedice otuđenja i starosti, odnosno fizička i psihička nesposobnost brige o sebi i donošenja nekih zdravorazumskih odluka, koliko to što se u komentarima može čuti riječ “hoarder” koja bi trebala asocirati na nekakav novi životni stil, društveni fenomen ili oblik društvene patologije dostojan nove moralne panike.

“Hoarderi” se opisuju kao osobe pogođene psihološkim poremećajem koji ih tjera da opsesivno skupljaju, odnosno nikada ne bacaju stvari koje posjeduju, a što se odražava u tome da ih drže u kući, postupno smanjujući svoj životni prostor, pa čak i ugrožavajući svoj život, kao što je to bio slučaj s nesretnim čikaškim parom. U SAD je, dakako, snimljena čak i reality emisija zvana Hoarders posvećena ovom fenomenu.

Ono što je prilično zanimljivo u svemu tome jest da se patološkim ponašanjem smatra ono što bi trebalo biti temelj današnjeg ultramaterijalističkog društva – akumulacija materijalnog bogatstva u obliku fizičkih stvari. A to je upravo ono što su, doduše, na malo ekstreman i po sebe opasan način, radili čikaški hoarderi.

Međutim, je li hoarding, ma koliko bio štetan, u svojoj suštini besmislen? Pretvoriti svoju kuću u skladište i nije tako besmisleno u uvjetima siromaštva kada naoke bezvrijedne stvari mogu poslužiti kao hrana, ogrjev i sirovine koje se ne mogu dobaviti na drukčiji način. Ukoliko ekonomska kriza potraje i tako dovede do sloma današnjeg potrošačkog društva, ove ekstremne priče bi mogle postati dio banalne svakodnevnice.

Millgramski reality eksperiment

Danas bi na francuskom TV-kanalu France 2 trebao biti prikazan dokumentarni film “Le jeu de la mort”, u prijevodu “Igra smrti”. Dotično ostvarenje je već sada izazvalo veliki publicitet i kontroverze u francuskoj javnosti, s obzirom da postavlja neka ozbiljna pitanja o suvremenim reality emisijama i na njih donosi neke prilično depresivne odgovore.

Tvorci dokumentarca su, naime, osmislili fiktivni kviz u kome natjecatelji jedni drugome u slučaju pogrešnih odgovora na pitanje daju elektro-šokove, i to sve na poticaj voditelja i uz “navijačku” publiku u studiju.

“Žrtve” mučenja su, doduše, glumac i elektro-šokovi nisu bili stvarni, ali sudionicima, koji su vjerovali da sudjeluju u stvarnom kvizu to nije rečeno. Međutim, čak njih 80 % je na voditeljev nalog davalo elektro-šokove čak i kada je njihov “suparnik” s druge strane vrištao od boli i preklinjao ih da prestanu.

Ovakvi rezultati, doduše, neće izgledati tako šokantni svima onima koji su upoznati sa zloglasnim Stanfordskim eksperimentom iz 1971. godine, kao i sa još zloglasnijim Millgramovim eksperimentom iz 1963. godine koji je autoru Christopheu Nicku poslužio kao više nego očita inspiracija.

Nije teško pretpostaviti da će dotični dokumentarac izazvati sveopće zgražanje i nevjericu u francuskoj, pa i u evropskoj, javnosti. Kao što nije teško pretpostaviti da entuzijazam za njegovo otkupljivanje neće pokazati RTL Televizija ili Nova TV, s obzirom da bi nakon njega raznorazni Big Brotheri, Farme ili Trenuci istine izgledali sasvim drukčije.

Bronca sportašima draža od srebra

USA Today s ovim člankom vjerojatno neće dobiti Pulitzerovu nagradu, ali bi mu se mogao zalomiti nekakav suvremeni ekvivalent “Feralove” nagrade za otkrivanje tople vode. Olimpijada je temu učinila aktualnom, s nečime se moraju ispuniti stranice, pa je najvjerojatnije iz naftalina izvađena studija koju je napravila katedra za psihologiju Sveučilišta Cornell koja tvrdi da sportaši u pravillu osjećaju veće zadovoljstvo kada osvoje brončanu nego kada osvoje srebrnu medalju. Psiholozi nastoje objasniti rezultate ove studije time da se dobitnik srebrne medalje grize zbog toga što je mogao dobiti zlato, dok je dobitnik bronce sretan što je uopće na podiju.

Autor ovih redova je, inače, do istog zaključka, bez korištenja ikakvih statistika ili znanstvenih metoda, došao razgovarajući s prijateljima u osnovnoj školi. Iako se mogu pronaći izuzeci od tog pravila, najčešće zbog određenih okolnosti koje nemaju veze sa sportom ili pojedinačnom psihologijom (Jure Franko u Sarajevu, hrvatski košarkaši u Barceloni), jednostavno se teško odati dojmu da je u današnjem sportu bronca svima draža od srebra.

Uostalom, teško je zamisliti da bi osvajači srebra svoje pothvate mogli proslavljati na način na koji je to u Vancouveru učinio američki snowboarder Scotty Lago, te zbog toga morao biti “diskretno” otpremljen iz grada od strane svog Olimpijskog odbora.