RIP John Forsythe (1918 – 2010)

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=John+Forsythe&iid=1439556″ src=”7/d/9/d/Joan_Collins_1ece.jpg?adImageId=12028590&imageId=1439556″ width=”234″ height=”313″ /]

Da budem iskren, nikada nisam bio veliki fan Dinastije, i od svih epizoda – barem onih koje sam gledao – mi je najdraži Moldavijski masakr. Ipak, neke stvari u toj seriji su mi bile draže od drugih, a to je prvenstveno bio John Forsythe, koji zahvaljujući posuđivanju glasa Charlieju u Charliejevim anđelima stekao titulu najvećeg glumca čije se lice nikada nije vidjelo. Pomalo je ironično da glumca koji je radio s Hitchcockom i bio partner Alu Pacinu danas pamte prije svega po sapunici koju od riječi “trash” odvaja tek visoki budžet i nostalgijama prema “zlatnim” 1980-im. Međutim, Forsythe – jedan od posljednjih pripadnika holivudske “stare garde”, ali osoba čiji 51-godišnji brak predstavlja privatnu antitezu svega što  se vezuje uz Hollywood – će svojim nestankom napraviti prazninu među najvećim dijelom djece 1980-ih ili svima onima koji se takvima osjećaju.

U Iraku prebrojavanje glasova dramatičnije od izbora

Parlamentarni izbori u Iraku održani 7. ožujka, kako stvari trenutno izgledaju, nisu bili toliko uzbudljivi koliko njihovo prebrojavanje. Tako su danas, deset dana kasnije, čak dva iračka premijera mogla tvrditi da su pobjednici. U dosadašnjem prebrojavanju je gotovo sve vrijeme vodio trenutni premijer Nouri al-Maliki, odnosno njegova šijitska koalicija zvana “Pravna država”. Kada je prebrojano 80 posto glasova, nakratko je na prvo mjesto izbio njegov prethodnik Iyad Allawi, koji vodi sekularnu koaliciju Iracqiya (a koja svoju podršku najviše duguje manjinskim sunitima). Allawi, koji Malikija optužuje da Irak malo previše približava Iranu, razloga za zadovoljstvo je imao tek dok se nije prebrojalo 83 posto glasova, kada je Maliki ponovno prešao u vodstvo.

Međutim, bez obzira tko od njih dvojice na kraju postao nominalnim pobjednikom, moći će računati tek na između 88 i 90 mjesta od 325 koliko ih ima u iračkom parlamentu. To definitivno nije dovoljno da se sklopi većina, čak ni uz pomoć kurdskih stranaka koje računaju na 38 mjesta. Zato će, slično kao i prošli put, doći do višemjesečnog natezanja u kome će glavnu ulogu igrati trećeplasirana šijitska vjerska koalicija INA. U njoj je, pak, za razliku od prošlih izbora, dominantnom silom postala grupacija vezana uz radikalnog antiameričkog svećenika Muqtadu al-Sadra, dok je smanjen utjecaj nešto umjerenijih šijita vezanih uz proiranski SCIRI.

Mnoge komentatore, pak, brine to što su izbori pokazali kako je u Iraku usprkos svih priča o smirivanju situacije vidljiva politička podjela na vjerskoj liniji – Allawi, iako svoju koaliciju naziva sekularnom, uživa podršku uglavnom kod sunita a ne može prismrditi u šijitska područja gdje se međusobno glože Maliki i INA.

Zar i ti sine Niall?

Kada se negdje prije godinu dana u zapadnim medijima relativno diskretno pojavila vijest o ruskom politologu po imenu Igor Panarin i njegovim predviđanjima kako bi SAD u vrlo bliskoj budućnosti mogla zadesiti gorka sudbina SSSR-a, odnosno odlazak u klub nestalih država, prve reakcije – barem one na Zapadu – su bile podsmjeh i spominjanje ruske ljubavi prema votki.

Međutim, kao i u mnogim drugim slučajevima, globalna recesija je nakon godinu dana bitno izmijenila pogled na mnoge stvari. Ono što je prije godinu dana izgledalo toliko fantastično da bi izazivalo podsmjeh danas više nije tako smiješno.

Panarinove teze tako nisu smiješne Niallu Fergusonu, uglednom britanskom povjesničaru koga se teško možda nazvati protu-zapadnim anti-imperijalistom ili sovjetonostalgičarom. U svom današnjem komentaru za Los Angeles Times Ferguson ne ide tako daleko da kao Panarin detaljno opisuje nove entitete koji bi se stvorili na ruševinama raspadnute Amerike, ali upozorava kako trenutak kada se Amerikanci moraju suočiti s onime što im je donedavno izgledalo nezamislivo nije daleko, odnosno da su u slučaju današnje Amerike na djelu isti oni povijesni mehanizmi koji su za manje od desetljeća globalnu supersilu – koja je vjerovala da pobjeđuje u hladnom ratu – izbrisali sa zemljopisne karte.

Hoće li zbog klimatskih skandala pasti šef IPCC-a?

“Kada kiši, onda pljušti” je uzrečica čije ironično značenje se ovih dana teško moglo izbjeći u slučaju Rajendre Pachaurija, predsjednika UN-ove Međunarodne komisije za klimatske promjene (IPCC). Institucija čija se riječ od strane mnogih opinion makera smatrala svetim pismom, odnosno autoritetom o kome nema niti smije biti ikakve rasprave, pogođena je serijom skandala, uključujući i one koja njene nalaze – na temelju kojih se stvarale političke odluke koje bi trebale odrediti život stotina budućih generacija – dovode u pitanje.

Tako je priča o topljenju ledenjaka na Himalajima do 2035. godine, odnosno činjenica da se ta špekulacija bez ikakve ozbiljne znanstvene potvrde (pa čak i uz naknadno odricanje njenog autora) našla u službenom izvještaju IPCC-a samo potvrdila bojazni da je IPCC političko,  a ne stručno tijelo, odnosno da je znanstvena utemeljenost njegovih tvrdnji, u najmanju ruku, upitna.

Samo par dana kasnije dolazi vijest da je IPCC u svoj službeni izvještaj ubacio isto tako “problematične” tvrdnje da će povećanje temperature u svijetu dovesti do povećanja ljudskih i materijalnih šteta izazvanih uraganima i poplavama. Za znanstveni rad na kojem se temelje te tvrdnje se ispostavilo da nije prošao stručnu provjeru, odnosno da su neki od IPCC-ovih stručnjaka tražili da se te tvrdnje izbace iz službenog izvještaja. Međutim, on je ostao dio službenog izvještaja, i njime su se, između ostalog, koristili britanski ministar okoliša Ed Milliband i drugi zapadni političari kao argumente pred konferenciju u Kopenhagenu.

Najnoviji skandal, koji je doveo u pitanje autoritet IPCC-a, mogao bi za posljedicu imati ostavku njegovog šefa Rajendre Pachaurija. Njegovim radom prvenstveno nisu zadovoljni skeptici teorije o globalnom zatopljenju, ali Telegraphov Geoffrey Lean podsjeća kako je njegov dolazak na čelo IPCC-a godine 2002. izazvao bijes zagovornika tog danas sve kontroverznijeg konceptga.

Izborni potres u Massachusettsu torpedirao Obaminu zdravstvenu reformu

Pobjeda republikanca Scotta Browna na izborima za Senat u demokratskom Massachusettsu će gotovo sigurno za posljedicu imati krah Obamine zdravstvene reforme. Demokrati su, u trenucima kada je Brownova pobjeda postajala nešto malo više od znanstvene fantastike, počeli glasno razmišljati o scenariju kojim bi mogli izgurati reformu usprkos gubitka ključnog 60. glasa u Senatu. Plan o kome se govorilo je bio da se Brownovo proglašenje pobjednikom što je moguće više oduži, te da uz pomoć Paula Kirka, odnosno trenutnog v.d. senatora, ipak izglasa okvitno usaglašeni senatski prijedlog kome se Brown protivi.

Jim Webb, demokratski senator iz Virginije, međutim je rekao kako je sasvim jasno da su se glasači u Massachusettsu, između ostalog, izjasnili i protiv zdravstvene reforme te da bi za njegovu stranku bilo neodgovorno da pokušava na silu progurati dalekosežne reforme a da prethodno za njih nisu dobili suglasnost naroda.

Ambiciozni Obamin plan o stvaranju sistema federalnog sistema zdravstvenog osiguranja – jedan od najvažnijih dijelova političke platforme mesijanskog predsjednika – je tako doživio krah. Najbolje što se u ovim uvjetima može postići jesu reforme “nasitno”, tj. neke od mjera u Obaminom prijedlogu o kojima postoji kakav-takav konsenzus, odnosno gdje Obama može očekivati barem nekakvu podršku od strane konzervativnih demokrata i umjerenih republikanaca.

Konačno rješenje za globalno zatopljenje?

Kina se očigledno vrlo pažljivo pripremila za samit u Kopenhagenu, pa će se zapadne industrijske države morati prilično namučiti žele li njoj i njenim partnerima iz BRIK-a nametnuti ograničenja potrošnje fosilnih goriva. Osim već pomalo izlizanog argumenta o tome kako države koje su zavladale svijetom kroz trovanje atmosfere sada taj položaj nastoje očuvati licemjernom brigom za tu atmosferu, odnosno sprečavanjem da iste metode koriste svi ostali, kineski dužnosnici su pripremili dodatni, mnogo efikasniji argument.

On bi se najkraće mogao opisati riječima “ako zbilja želite zaustaviti globalno zatopljenje, onda…”, a malo opširnije kao nastojanje da se problem klimatskih promjena – ako je uistinu tako ozbiljan kao što sugeriraju alarmisti, odnosno tvorci video-spotova o djeci u pustinji i padajućim polarnim medvjedima – riješi daleko bržim, lakšim i jednostavnijim metodama od onih na kojima inzistiraju zapadne demokratske države. Svijet bi se, drže Kinezi, više trebao ugledati na njih i na njihove metode rješavanja gorućih društvenih, ekonomskih i ekoloških problema, ma koliko nježnim zapadnim dušicama izgledale malo previše “sirove”.

Zhao Baige, kineska ministrica zadužen za demografiju i planiranje obitelji, tako optužuje zapadne države i javnost da su se u borbi protiv globalnog zatopljenja ograničili isključivo na mjere suzbijanja potrošnje fosilnih goriva, koje on drži isključivo “palijativnim”. Model koji ona predlaže, a što prenosi China Daily, bi udario na izvor problema, odnos izvor fenomena koji je najodgovorniji za porast potrošnje fosilnih goriva – porast stanovništva.

Baige navodi da je upravo zahvaljujući kontroverznoj politici jednog djeteta, službeno uvedenoj godine 1979. i provođenoj često ne baš tako “mekanim” metodama – što je, prema navodima zapadnih boraca za ljudska prava, uključivalo prisilne pobačaje i sterilizacije – uspjela sebe lišiti 400 milijuna “suvišnih” gladnih usta te tako dobrim dijelom iskorijeniti siromaštvo, suzbiti socijalne i druge nemire, te stvoriti preduvjete za kontinuirani ekonomski rast i stvaranje kineske srednje klase.

Manje Kineza koje je proizvela ta politika je – gledano elementarnom logikom – proizvelo manje potrebe za gradnjom novih stanova, manje proizvoda široke potrošnje, manje industrijske aktivnosti i manje automobila po cestama, a sve to znači manje potrošnje fosilnih goriva.

Prijedlozi da se takve metode koje zagovara jedna totalitarna i nedemokratska država prošire, a možda i nametnu, ostatku svijeta ne bi trebali naći na povoljno tlo među “prosvijećenim” liberalnim demokracijama Zapada. Ili je barem to tako izgledalo do ovog uvodnika u kanadskom Financial Postu koji navodi da jedino proširenje kineske politike jednog djeteta na ostatak svijeta može dovesti do smanjenja štetnih plinova, a samim time i zaustavljanja ili barem usporavanja globalnog zatopljenja.

I opet argument kanadskog lista ima itekakvog smisla, ali kao i mnoge dobre ideje postavlja ploče za put u pakao. Logika kojom se smanjenjem rađanja zaustavlja globalno zatopljenje dovodi do još jednog jednostavnog, ali mračnijeg zaključka. Nije li od smanjenja rađanja još bolje problem sasjeći u začetku? Zašto čekati da se svjetsko stanovništvo smanji umiranjem današnjih parova bez “suvišne” djece kada je daleko brže ukloniti sada već postojeće roditelje?

Ta sugestija će mnogima neugodno sličiti na konačno rješenje jednog drugog problema 1940-ih. A još će biti neugodnije podsjećanje da je njegov glavni zagovaratelj, slično kao i današnji borci protiv globalnog zatopljenja, bio poznat po ljubavi prema životinjama i prirodi.