Kategorija: Kultura

Američki vojni obavještajac pritvoren zbog “curenja” snimke helikopterskog napada

Bradley Manning, 22-godišnji američki vojnik, trenutno se nalazi u Kuvajtu u pritvoru nakon što su ga pretpostavljeni osumnjičili kako je upravo on web-stranici Wikileaks “Collateral Murder” (Kolateralno ubojsto), sada već zloglasnu snimku američkog helikopterskog napada na civile u Bagdadu 2007. godine. Manninga je “izdrukao” Adrian Lamo, bivši haker kome se mladi vojnik hvalisao o tome da je, koristeći svoj položaj u vojnoj obavještajnoj službi, uspio doći u posjed stotina tisuća strogo povjerljivih dokumenata američkih obavještajnih službi, vojske i State Departmenta, te da ih planira distribuirati kako bi “javnost saznala za zločinačku aktivnost”.

Lamo je na osnovu Manningovih riječi i, kako sam kaže, “mučnog razmišljanja” zaključio kako bi njihovo objavljivanje dokumenata moglo ugroziti ljudsko živote. Poslije toga je kontaktirao FBI, te je nedugo nakon toga Manning uhapšen od strane američkog vojnog Odjela za kriminalističke istrage. Vijest o hapšenju je potvrdila njegova rodbina, kojoj je preko telefona dao svoju lozinku na Facebooku kako bi njegovi prijatelji saznali što mu se dogodilo.

Smatra se kako je Manning bio izvor koji je “provalio” snimke napada NATO-aviona na selo Garani u Afganistanu gdje je stradalo 100 civila, a koje se NATO, unatoč ranije najave, nije usudio pokazati javnosti. Također se vjeruje kako je Manning bio i jedan od izvora zaslužnih za mini-skandal vezan uz objavljivanje diplomatske korespondencije SAD i Islanda.

Manning tvrdi kako su dokumenti koje je razotkrio “razorniji od Climategatea”, odnosno da “u svakom diplomatskom predstavništvu SAD postoji skandal”. Bit će zanimljivo vidjeti da li će išta od toga vidjeti dana, odnosno hoće li “pikanterije” vezane za američko-hrvatske odnose, čak i kada budu provaljeni na Wikileaksu ili negdje drugdje, biti uopće spominjani od naših “hrabrih” i “nezavisnih” medija.

Čemu služi Facebook: Pronašla otetu djecu

U posljednje vrijeme se uz Facebook vezuju razne horor-priče – bilo da je u pitanju PR fijasko vezan uz probleme privatnosti korisnika, bilo da su u pitanju kriminalci i psihopati koji ga koriste da bi nedužnim ljudima uništili živote. Kada se tome pridodaju hrvatska iskustva vezana uz uglavnom bijedan efekt Facebook grupa na stvarni život (pogotovo u pitanju nekakvih političkih promjena), postavlja se pitanje čemu, zapravo, služi Facebook.

Jedan od mogućih odgovora – koji će rastućoj armiji skeptika biti tek jedan izuzetak koji potvrđuje pravilo – bit će i ova tragična obiteljska priča iz SAD. Žena iz grada San Bernardino u Kaliforniji je zahvaljujući Facebooku nakon 15 godina uspjela pronaći svoje dvoje djece, otete od strane bivšeg supruga Faustina Utrere. Riječ je o sinu i kćeri, koji sada imaju 16 i 17 godina, a čije je profile pronašla na Facebooku. Ono što je u cijeloj priči žalosno jest to da je ona stupila u kontakt sa svojom djecom, ali ona, nakon što su cijeli život provela s ocem, ne žele da joj se vrate.O svemu je izvješteno državno odvjetništvo San Bernardina koje je protiv Urtere najavila kazneni progon zbog otmice, a čiji predstavnik Kurt Rowley tvrdi kako ovakva otkrića prije 15 godina, kada nije bilo društvenih mreža, nisu bila moguća.

“Spartak: Krv i pijesak” – prvi dojmovi

Pogledao sam prvu epizodu TV-serije “Spartak: Krv i pijesak”, vjerojatno jednog od najrazvikanijih televizijskih projekata u posljednje vrijeme. Iako bi s obzirom na naslov mnogi pomislili da je u pitanju još jedna verzija priče o Spartaku – opisanom u spektakularnom (ali ipak precijenjenom) Kubrickovom filmu iz 1960. godine, odnosno nakon par godina zaboravljenoj mini-seriji sa Goranom Višnjićem u naslovnoj ulozi – u pitanje je nešto drugo. Čak bi se moglo reći da ovaj film ima vrlo malo zajedničkog i sa “Starim Rimom”, HBO/BBC-jevim projektom koji je postavio nove standarde za prikaz antike na malom ekranu.

Ako postoji ostvarenje s kojim se novi “Spartak” treba usporediti – odnosno koje mu je poslužilo kao inspiracija (najblaže rečeno) – onda je to Snyderov “300”. Naime, serija je snimljena u studiju, uz besramno korištenje CGI-ja isto onako kao i “300”. Isto kao i Snyderov film, resi je non-stop akcija u kojoj lete glave a krv štrca u slow-motionu. Ono u čemu je “Spartak”, uvjetno rečeno, drukčiji, odnosno “superiorniji” u odnosu na “300” jest daleko veća količina golotinje i eksplicitnog seksa.

Dojam je uglavnom pozitivan za sve one koji vole rekonstrukcije povijesti po suvremenim kanonima kablovske televizije (dakle, uz mnogo seksa, golotinje, dekadencije, razvrata i svega onoga što nedostaje današnjim “dosadnim” vremenima). Naravno, u usporedbi s ovim “Stari Rim” izgleda kao obrazovni program. I, naravno, povjesničari će imati daleko više razloga da se hvataju glavu zbog “pjesničke slobode” kojom se tretiraju mnoge činjenice o Rimskoj Republici.

Ono što bi “Spartaku”, međutim, trebao biti daleko veći problem jest to da je serija – koja se trenutno sastoji od 13 epizoda (plus 6 epizoda prequela čije je snimanje izazvano bolešću glavnog glumca) – u opasnosti da jednostavno “ispuca” sve svoje adute u prvih nekoliko epizoda, odnosno da gledateljima kombinacija klanja i seksa s vremenom dosadi, barem ako nema neke suvisle priče i zanimljivih likova. Ovoga potonjeg zasad u “Spartaku” baš i nema. Zbog toga prva borba u areni, iako nadasve zanimljiva, se jednostavno ne može mjeriti s nezaboravnom gladijatorskom borbom u “Starom Rimu”.

No, 13 epizoda isto tako znači i priliku da serija dobra isto kao može postati i loša. Za nadati se je da neće završiti s onako neuvjerljivim “hepi endom” s kojim je završio Kubrickov film.

Vinković vs. Mišak – Bura u čaši (para)znanstvene vode

Cinici bi rekli da od 1940-ih u Hrvatskoj nije bilo tako oštre i beskrompromisne podjele na dva nepomirljiva tabora, kao što se sada može vidjeti u sukobu između pristaša Dejana Vinkovića i pristaša Krešimira Mišaka. Zanimljivo je gledati kako rasprava (za koju je izraz “polemika” odavno postao eufemizam) sa svakim danom i tjednom eskalira i kako je sve manje hrvatskih javnih ličnosti, barem onih koji se vole kititi titulama intelektualaca, a koje se ne osjećaju dužnima izjaviti kojem od dva carstva će se prikloniti. Još je zanimljivije gledati i to kako se neke ličnosti koje iz ovih ili onih razloga prkose očekivanjima i odlaze u “pogrešan” tabor tretiraju kao mrski izdajnici.

Sve to je razlog zbog čega je ta rasprava prilično neugodna za sve one koji tom fenomenu pokušavaju pristupiti hladne glave i objektivno, odnosno sačuvati kakav-takav neutralan stav. Kada se uzme u obzir da su u prošlosti ovakve rasprave znale eskalirati u sukobe ne-verbalne vrste, dojam je još neugodniji.

Ali, najneugodnije od svega jest da se Vinković i njegovi znanstvenici na jednoj, te Mišak i njegovi sljedbenici na drugoj, bore oko nečega radi čega se uopće ne bi trebali boriti, odnosno da ishod njihovog sukoba – čak i da završi jasnom, nedvosmislenom pobjedom jedne od dviju strana – zapravo neće ništa promijeniti.

Zamislimo da Vinković uspije u svom naumu, odnosno protjera “Na rubu znanosti” iz Znanstvenog programa, a na kraju i HRT-a. Da li to automatski znači da će “paraznanost” i šarlatanstvo biti protjerano iz Hrvatske, odnosno stavljeno “na svoje mjesto”, odnosno na krajnju marginu društva? U situaciji kada na “Na rubu znanosti” zauzima samo stoti dio programa i gledanosti kojekakvih tarota i viskova, a sa naslovnica vodećih hrvatskih magazina se smiješe svjetski poznati “praktikanti alternativne medicine” odgovor na to mora biti negativan. Ili, s druge strane, hoće li nestanak Mišakove emisije biti gašenje posljednjeg svjetla “alternativne istine”, odnosno “kritičkog propitkivanja stvarnosti” u Hrvatskoj nakon koga slijedi potpuno pranje mozga i pad pod jaram manipulativnih ljudi-gmazova? Nekako je teško vjerovati da “alternativa”, koja je preživljavala i daleko gore stvari od ukidanja HRT-ove emisije, neće preživjeti i ovo.

Stoga – ako se ne prihvati teza da je ovo samo svojevrsni “posrednički rat”, ili tek odraz tisućljetnog “vječnog derbija” elitista i  populista – slučaj “Na rubu znanosti” predstavlja najobičniju buru u čaši vode, kojoj su kombinacija prekomjernog ega i medijske manipulacije dali veću važnost od one koju ona objektivno zaslužuje.

Možda najbolji komentar daje završnica jednog blog-posta na istu temu:

Volio bih da su se znanstvenici nekad pobunili protiv vjeronauka u školama. Protiv udžbenika povijesti, protiv uređaja protiv uroka u osnovnim školama, protiv certificiranih znanstvenika koji lupetaju o religiji, magiji, teorijama zavjera… Ovako su izabrali nadmetati se za svoje mjesto na medijskoj margini.

RIP Dennis Hopper (1936 – 2010)

Bilo bi pretenciozno govoriti da je Dennis Hopper najveći glumac koji je ikada postojao, ali je neosporno da je bio velikan glumačke profesije. Mnogo je važnije da je isto tako bio ličnost čija je živopisna biografija – prepuna velikih dostignuća, ekscesa, a na kraju i spektakularnih svjetonazorskih zaokreta – u mnogo čemu simbolizira životni put babyboomerske generacije (iako sam, po najstrožim, kriterijima kao dijete 1930-ih nije bio babyboomer) . Pomalo je zanimljivo pronaći ironiju u tome da je Hopper svoju karijeru u klasičnim Kazanovim filmovima kao “Buntovnik bez razloga” i “Div” gdje mu je partner bio James Dean; i dok je Deana prerana smrt učinila besmrtnom ikonom jedne generacije, Hoppera je morao ići težim putem. Krajem 1960-ih su ga eksperimenti s kontrakulturom učinili superzvijezdom, a onda propalitetskom karikaturom, da bi tek 1980-ih preporodio kao vrhunski holivudski karakterni glumac. Neke od najboljih filmova ikada snimljenih, kao što je “Plavi baršun”, jednostavno nije moguće zamisliti bez Hoppera.

Imati ili biti – Welcome to Chicago City

Kada se prije nekih desetak godina na programu Nove TV pojavio Jerry Springer sa svojim famoznim šouom, teško da je bilo ijedne osobe upitane da o tome da mišljenje, a da nije izrazila zgražanje nad tamo iskazanim idiotizmom, odnosno uvjerenje kako je riječ o namještaljci i fikciji, jer je jednostavno “nemoguće da su ljudi tako glupi”. Ako je već netko dozvolio sebi pomisao da ono što vidi kod Jerryja Springera predstavlja istinu, u pravilu bi se utješio time da je riječ o “retardiranoj i degeneriranoj” Americi, odnosno fenomenu koji se neće nikada pojaviti u “civiliziranoj Europi”.

Desetljeće kasnije, nakon izloženosti “Big Brotherima”, “Barovima”, “Farmama” i “Trenucima istine”, teško da bi se itko usudio potpisati ispod gore navedenih tvrdnji. A nekako sumnjam da bi sličan obrambeni mehanizam mogao biti efikasniji kada se suoči s još jednom horor-pričom o tamnoj strani Amerike.

Prema onome što javlja Daily Mail, vatrogasna ekipa u čikaškoj oblasti South Side je iz jednog stana izvukla 79-godišnjaka i njegovu 76-godišnju suprugu koji se trenutno nalaze u bolnici u kritičnom stanu. Pronađeni su – na užas vatrogasaca – živi ispod hrpe smeća koje je ta ista pokušavala raščistiti iz unutrašnjosti njihovog stana. Do akcije čiščenja došlo zato što policija – pozvana od strane zabrinutih susjeda – jednostavno nije mogla prodrijeti u stan koji je “od stropa do poda” bio ispunjen smećem, ostacima trule hrane, odjećom, zahrđalim kućanskim aparatima, automobilskim gumama. Prije same akcije su morali uzeti zaštitnu odjeću, a iz stana se širio “nepodnošljivi smrad”.

Policija tvrdi da je par jednostavno nakupio toliko stvari u kući da više nije mogao izaći vani, odnosno da su se one jednostavno stropoštale na njih. Pod njima je preživio nekoliko tjedana, pri čemu su im opasnost predstavljali štakori koji su ih htjeli pojesti.

Ono što u ovoj priči izgleda strašno nisu toliko ekstremne posljedice otuđenja i starosti, odnosno fizička i psihička nesposobnost brige o sebi i donošenja nekih zdravorazumskih odluka, koliko to što se u komentarima može čuti riječ “hoarder” koja bi trebala asocirati na nekakav novi životni stil, društveni fenomen ili oblik društvene patologije dostojan nove moralne panike.

“Hoarderi” se opisuju kao osobe pogođene psihološkim poremećajem koji ih tjera da opsesivno skupljaju, odnosno nikada ne bacaju stvari koje posjeduju, a što se odražava u tome da ih drže u kući, postupno smanjujući svoj životni prostor, pa čak i ugrožavajući svoj život, kao što je to bio slučaj s nesretnim čikaškim parom. U SAD je, dakako, snimljena čak i reality emisija zvana Hoarders posvećena ovom fenomenu.

Ono što je prilično zanimljivo u svemu tome jest da se patološkim ponašanjem smatra ono što bi trebalo biti temelj današnjeg ultramaterijalističkog društva – akumulacija materijalnog bogatstva u obliku fizičkih stvari. A to je upravo ono što su, doduše, na malo ekstreman i po sebe opasan način, radili čikaški hoarderi.

Međutim, je li hoarding, ma koliko bio štetan, u svojoj suštini besmislen? Pretvoriti svoju kuću u skladište i nije tako besmisleno u uvjetima siromaštva kada naoke bezvrijedne stvari mogu poslužiti kao hrana, ogrjev i sirovine koje se ne mogu dobaviti na drukčiji način. Ukoliko ekonomska kriza potraje i tako dovede do sloma današnjeg potrošačkog društva, ove ekstremne priče bi mogle postati dio banalne svakodnevnice.

Svi smo mi Logan 5

Kada god pročitam tekst nalik na ovaj, uvijek se sjetim filma Loganov bijeg. Prije nego što Hollywood još jednim bezveznim remakeom (nalik na ovaj) uništi uspomenu na dobar SF, bit će zanimljivo vidjeti koliko je dobar tri desetljeća nakon premijera.

Nekako mi se čini da se u njemu neće uživati kao što je autor ovih redova uživao kada ga je vidio prvi put. Ali, razlog za to neće biti u tragično zastarjelim specijalnim efektima ili mnogo boljim prigodama da se gledaju oskudno odjevene dame. Demografija, globalna recesija i ljudska glupost će neke od detalja prikazanih u tom filmu premjestiti iz isključivog domena znanstvene fantastike.

“Zakon i red” odlazi u povijest

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=dick+wolf&iid=6876698″ src=”3/e/1/b/Law_And_Order_947f.jpg?adImageId=12951508&imageId=6876698″ width=”234″ height=”155″ /]

24. svibanj će biti jedan od važnih datuma u povijesti američke televizije s obzirom da će tada biti emitirana posljednja epizoda kriminalističko-pravosudne serije “Law & Order” (“Zakon i red”). Riječ je o nečemu što se ne događa tako često, s obzirom da će ta serija svoju posljednju epizodu emitirati nakon punih dvadeset sezona. Riječ je o dostignuću kojeg nije ponovila nijedna američka dramska serija osim “Gunsmokea”, danas gotovo posve zaboravljenog vesterna koji je žario i palio američkim TV-ekranima od 1955. do 1975. godine.

Ono što je posebno zanimljivo jest da “Zakon i red” usprkos svoje dugovječnosti manje poznat od svojih spin-offova kao što su “Zakon i red: Odjel za žrtve” i “Zakon i red: Zločinačke namjere” koje su, uz to, bile i više nagrađivane. To je na svojoj koži prije nekih desetak godina iskusila i Nova TV nakon što je otkupila prvu sezonu (1990/91) i počela je lege artis emitirati od samog početka. Međutim, istovremeno je HRT uskočila s daleko svježijim i aktualnijim “Odjelom za žrtve” pa je sukob dva “Zakona i reda” završio s pobjedom verzije prikazane na državnoj televiziji. Nova TV je tada završila eksperiment te je tako prva sezona ostala jedina koju su mogli gledati hrvatski gledatelji.

Nije moguće ne steći dojam da povijest ima smisao za ironiju, s obzirom da su hrvatski gledatelji – velikim dijelom zahvaljujući i RTL Televiziji – imali prilike u potpunosti gledati brojne serije koje se svojom uspjehom, gledanošću, dugovječnošću i kvalitetom nisu mogle mjeriti sa “Zakonom i redom”.

Nova Miss SAD se natjecala u striptizu

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Rima+Fakih&iid=8826675″ src=”c/8/6/a/Rima_Fakih_crowned_c27d.JPG?adImageId=12892798&imageId=8826675″ width=”234″ height=”309″ /]

Izgleda da izbor za Miss SAD ne može bez kontroverze. Nakon kandidatkinja i nositeljica titule koje su direkciji izbora donosili neželjeni publicitet problemima s ovisnošću i kontroverznim političkim izjavama, najnoviji izbor je trebao donijeti jednu pozitivnu priču. Ona je došla u obliku 24-godišnje Libanonke Rime Fakih, koja je osvojila titulu Miss SAD kao predstavnica Michigana. Fakih je rođena u Libanonu u šijitskoj obitelji, a u Michigan se doselila 1993. godine. Njen izbor je trebao predstavljati još jedan dokaz kako su današnje SAD prosvijećeno multikulurno, multirasno i multikonfesionalno društvo, s obzirom da je Fakih prva Arapkinja i prva muslimanka koja je osvojila titulu.

Ali, Donald Trump će ponovno morati donositi teške odluke nakon što se ispostavilo da Rimi Fakih ovo nije ni prvi javni nastup ni prva titula. Na TMZ su naime izronile fotografije manifestacije na kome se Fakih u organizaciji jedne detroitske radio-stanice natjecala u striptizu. Ne samo da se natjecala nego je i pobijedila u natjecanju, iako se nije skinula. Mojo in the Morning, koja je organizirala natjecanje izjavila je kako se nada da Trump mladoj dami neće oduzeti titulu.

Ipak, može se reći da je u pitanju pozitivna priča, s obzirom da će nakon nje sve prekobarske kontroverze vezane uz nošenje burki dobiti novi kontekst.

“V” preživjela prvu sezonu

Godinu dana nakon što je trijumfalno najavljena, američka SF-serija “V” je uspjela – usprkos mnogim zlogukim prorocima i brojnim problemima –  preživjeti prvu sezonu. ABC je najavila kako će se sljedeće godine emitirati druga sezona. Ta vijest fanovima serije dolazi nakon niza špekulacija da su joj dani odbrojani – što zbog malenog broja emitiranih epizoda, što zbog problematičnog rejtinga, a što zbog optužbi da  kroz tu seriju “reakcionarni elementi” u Hollywoodu podrivaju Obamu.

S obzirom da je ova serija uspjela preživjeti prvu sezonu, malo je vjerojatno da ćemo je vidjeti na programu RTL Televizije.