(Ne)rado ide Hrvat u vojnike

Jedna od stvari kojima nova hrvatska vlada zabavlja javnost i dodatno potpiruje plamen tinjajućeg verbalnog (i potencijalno onog pravog) građanskog rata je inicijativa za ponovno uvođenje obveznog služenja vojnog roka. Iako nije riječ o pitanju koje je, barem u neposrednoj budućnosti, vezano uz opstanak ili opći karakter hrvatske države, slično kao i ustaško-partizanske priče, je izazvalo predvidljive reakcije i oštre podjele na dva prepoznatljiva bloka.

Na jednoj strani je blok izbornih gubitnika koji nominalno pripada ljevici, i koji u ponovnom slanju mladića u uniformu vidi samo jedan aspekt nove konzervativne revolucije, brutalno gaženje ljudskih prava i još jedan vid regresije u mračnu pred-eurounijsku i pred-NATO-vsku prošlost. Na drugoj strani vladajući desničari kroz povratak vojnog roka vide još jednu priliku za povratak Hrvatske njenim “narodskim” korijenima, odnosno nastavak čišćenja od svega što je anacionalno, a što uključuje ne samo jugoslavenstvo i komunizam, nego i nekakav kozmpolitanski pacifizam koji će od sinova i unuka kršnih pobjednika Domovinskog rata napraviti slabiće i “tetkice” koji neće biti u stanju čuvati dvije nacrtane ovce na zidu, a kamoli braniti zapadnu civilizaciju i biti antemurale christianitatis.

Kao i u mnogim sličnim slučajevima, ako se iz cijele priče izbaci ideologija i na njoj temeljena plemensko-klijentelistička određenja, ključni argumenti za i protiv povratka vojnog roka se mogu svoditi na brojke i slova, odnosno, da budemo precizniji, novac.  Goran Vojković je u jučer objavljenom tekstu na index.hr detaljno elaborirao stav prema kome ponovno uvođenje vojnog roka, najblaže rečeno, nije najbolja ideja. Hrvatska se, kako navodi Vojković, već prije nekoliko godina opredijelila za novi, moderniji koncept nacionalne obrane koji se temelji na NATO-vskim standardima i gdje se daleko veći naglasak daje na kvalitetu nego na kvantitetu. Hrvatskoj je u tom slučaju daleko adekvatnije imati malu, ali profesionalnu vojsku koja se sastoji od vrhunski opremljenih i obučenih profesionalaca, nego od gomile vojnih obveznika koji će u pravilu biti slabije opremljeni, obučeni i, što je najvažnije, manje efikasni i u pravilu beskorisni kada se suoče s neprijateljem koji je od njih bolje opremljen ili motiviran. A čak i ako kojim slučajem hrvatski vlastodršci odluče ignorirati stručna mišljenja o prednosti profesionalne nad obvezničkom vojskom, ostaje “maleni” problem da za potonju novca nema. Oružane snage Republike Hrvatske, čak i nakon što su kadrovski svedene na minijaturu u usporedbi s ratnim danima, dan-danas jedva održavaju pretpotopnu opremu prije četvrt stoljeća naslijeđenu od JNA te, iako je planovima predviđeno da se svake godine za vojsku obuči 2000 dragovoljaca, to može učiniti za njih 500. Svako nastojanje da se stvari po tom pitanju ozbiljno promijene bi zahtijevale daleko veći budžet za obranu, koji bi ili ionako kataklizmičku situaciju s državnim financijama učinio još gorom, ili uzrokovao masovno rezanje mirovina, izdataka za zdravstvo i socijalu, a samim time i potencijalne sigurnosne probleme daleko veće od nekakvog wannabe vanjskog agresora.

Vojkovićeva analiza, međutim, u obzir ne uzima jednu prilično neugodnu činjenicu vezanu uz pitanja rata i nacionalne obrane; riječ je u oblastima javnog djelovanja gdje nekakve dugoročne strategije i planovi rijetko preživljavaju sudar s novim okolnostima. Pa čak i pitanje novca postaje sekundarno u usporedbi s pitanjima o kojima doslovno ovisi opstanak države. Tako 1991. godine nitko nije postavljao previše pitanja koliko bi stvaranje, popunjavanje i opremanje Hrvatske vojske moglo koštati i može li Hrvatska to sebi uopće priuštiti. Iako su mnogi od odgovora na ta pitanja, pogotovo onih kojih se tiču sumnjivih poslova sa sumnjivim tipovima koji će postati standardna procedura i u nekim mirnodopskim aktivnostima, Hrvatskoj u poratnim godinama stvorili mnoge nepotrebne probleme, većina ljudi danas smatra da je tada utrošen novac na kraju balade ipak ispunio svoju svrhu. Iako se čini malo vjerojatnim da će se Hrvatska ponovno naći pred iskušenjima kao početkom 1990-ih, neke ozbiljne neugodnosti se ne jednostavno ne smiju isključiti. A to uključuje i situacije u kojoj bi Hrvatska bolje prošla da na raspolaganju ima nešto malo više mladića koji, kada im netko u ruke stavi “kalašnjikov” i traži da promijene okvir, neće u njega buljiti kao telad u šarena vrata.

Još jedan argument, koji se vrlo rijetko koristi u raspravama o vojnom roku, se tiče i o tome da služi nekim svrhama koje ne moraju nužno biti obrambene prirode. Vojni rok bi, da se razumijemo, za gotovo svakog ročnika, predstavljao izuzetnu neugodnost, čak i u onim najblažim varijantama koje bi oni i koji nisu veterani JNA iz štipske kasarne proglasili operetskim. No, s druge strane, upravo bi im ta i brojne druge neugodnosti, obično vezane uz napuštanje roditeljskog doma, suočavanje s disciplinom i često nemilosrednim svijetom odraslih, pomogla da se bolje pripreme na razne druge neugodnosti koje ih čekaju u životu. Možda bi to bilo najblagotvornije za brojne današnje intelektualce i opinion makere, koji možda ne bi danas živjeli u svakojakim mjehurima i kulama od bjelokostima da su par mjeseci svog života bili prisiljeni provesti i pri tome često morali biti subordinirani ljudima čiji su svjetonazor, opća kultura i obrazovanje bitno različiti od njihovih. A onda možda ne bi ni bilo tako tragičnog raskoraka između Hrvatske kakvu njena elita zamišlja i njen narod želi i Hrvatske kakva uistinu jest.

Oglasi

Sudnji dan – Prijeti li nam “Gotovina za tenisice”?

Heroj
Image by ax2groin via Flickr

Kada se promatra suđenje Gotovini, Markaču i Čermaku teško se oteti dojmu – i to prilično uznemirujućem – kako je ono imalo određene sličnosti sa svime onime što su naši istočni susjedi doživjeli prilikom “određivanja statusa” svoje južne pokrajine.

U oba slučaja je riječ o procesu koji je bio dug, iscrpljujući i često korišten za skretanje pažnje javnosti s daleko ozbiljnijih problema. U oba slučaja su hladni, racionalni argumenti i dugoročne računice, uključujući i one vezane uz mantru o “euroatlantskim integracijama”, bile stavljene u drugi plan u odnosu na emocije i nacionalno-povijesne mitove. U oba slučaja je svatko tko se prema problemu postavio sa zrncem objektivnosti mogao zaključiti kako će priča na kraju završiti, ali je bio malen broj ljudi spremnih da se suprotstave dogmi oko koje se stvorio nacionalni konsenzus, odnosno poricati sve ono što su narodu servirali navijački mediji i licemjerni politički establishment.

I, sada kada se na ulicama hrvatskih gradova liju suze, a negdje i lije krv, nije zapravo teško povući paralele s prizorima s beogradskih ulica prije tri godine kada se tamošnji narod odjednom morao suočiti s dotle neprihvatljivom istinom da im “belosvetski moćnici” zauvijek oduzimaju “kolevku otadžbine”.

Svima onima koji bi ovu opservaciju pokušali osporiti kao miješanje krušaka i jabuka sam dužan priznati da su djelomično u pravu. Naime, u onome što se zove “šira shema stvari” presuda hrvatskim generalima posve nebitna, odnosno da je čak iz dugoročne hrvatske perspektive bilo i jest posve svejedno kakav će biti njen ishod. Osuđujuća presuda Gotovini, čak i uz, najblaže rečeno, “politički nekoretknu” frazu o “udruženom zločinačkom pothvatu”, neće ni u čemu promijeniti ishod Domovinskog rata ili pomaknuti hrvatske granice i za jedan milimetar; isto tako oslobađajuća presuda ne bi kao nekakvim čarobnim štapićem riješila galopirajuće ekonomske, političke i moralne probleme u kojima se našla ova država. Naravno, ne treba zaboraviti ni ono najvažnije – dok se Kosovo za Srbiju čini zauvijek izgubljeni, dotle je za Gotovinu i Markača izgledno da će se jednom, da li za nekoliko godina ili desetljeća, ipak vratiti svojoj domovini i obiteljima.

Važnost ove presude, odnosno njen štetni efekt, je prije svega u tome što će hrvatsku um ponovno zatočiti u 20. stoljeću, i to baš u trenucima kada je relativnio mlaki početak ustaško-partizanske proljetne sezone sugerirao drukčije. Oslobađajuća presuda je mogla donijeti kakvo-takvo zatvaranje nesretnih povijesnih knjiga i okretanje budućnosti, ali Hrvatska ovaj put nije imala sreće. Možda će imati u tome da implicitne i eksplicitne prijetnje o uličnom kaosu i nasilju, kao i u mnogo slučajeva dosad, ostanu mrtvo slovo na papiru, odnosno da će hrvatska prijestolnica, za razliku od Beograda, biti pošteđena scena od kojih bi se mogao napraviti film “Gotovina za tenisice”.

Prosvjedne šetnje na obali Libije

Libya Photo Collection
Image by شبكة برق | B.R.Q via Flickr

Ni najbolje i najdetalnjije osmišljeni ratni planovi nikada ne prežive sudar sa svojom izvedbom. U to su se 1914. godine uvjerili mnogi najbriljantniji vojnički umovi, a nešto slično danas pružaju Afganistan, i odnedavno Libija. Stara izreka od tome da je svaki rat popularan prvih mjesec dana se više ne može smatrati aktualnom, jer kaotična i nepredvidljiva priroda oružanog sukoba pokazuje svoje lice čak i u slučajevima kada bi ratovi trebali biti moralno ispravni, jednostavni, jeftini i laki za vođenje. “Posljednji trzaji” Gadafijevog režima su tako potrajali malo duže nego što je to itko očekivao, a veliko hepi-end finale koje su zapadni i njima skloni mediji tjednima postaje sve udaljenije, odnosno sve manje važno publici kojoj Libija, usprkos višedesetljetnoj satanizaciji njenog čelnika, postaje zadnja rupa na svirali u usporedbi s nekim daleko aktualnijim ekonomskim i socijalnim brigama. Stvari se po tom pitanju nisu bitno popravile čak ni kada su scenaristi velike ratne drame kao deus ex machina adut iskoristili zrakoplovnu intervenciju.

Krivnja zbog čega “slučaj Gadafi” još uvijek nije stavljen ad acta bi se, barem iz daleka, mogla pripisati igračima na terenu, odnosno libijskoj opoziciji i pobunjenicima, koji usprkos enormnog entuzijazma koji pokazuju na Facebooku i Twitteru, i još većeg entuzijazma koji za njih pokazuju svjetski mediji, nikako da ispune postavljeni zadatak, čak ni kada su im navijači ispunili muzičku želju u obliku zrakoplovne podrške. Tako se trijumfalna napredovanje na Tripoli pretvorilo u još jednu sveopću bježaniju na istok, i nije isključeno da će sve opet završiti u predgrađima Bengazija i molbama za spas od reprize Srebrenice. Ono što ovaj rat čini još frustrirajućim jest mogućnost da se cijeli scenarij ponovi ne jednom, nego nekoliko puta.

Oni koji zbivanja na obalnoj cesti Bengazi-Tripoli prate iz hrvatske perspektive, pak, ona ostavljaju još neugodniji “deja vu” dojam, odnosno usporedbe s još jednom velikom narodnom revolucijom i “posljednjim trzajima” režima koji su se pretvorili u dosadnu i deprimirajuću rutinu. Naime, gledajući kako se veliki prosvjedni pokret, koji je ispočetka dobrano uzdrmao hrvatski politički, medijski i kulturni establishment, pretvara u dosadni, nemaštoviti i ponavljajući ritual u kojima nema ničega novog, a još manje ikakvih opipljivih rezultata, nije teško zaključiti kako nedostatak koherentne strategije, “linija manjeg otpora” i nespremnost na rizike uvijek proizvode iste rezultate. I to bez obzira da li iza sebe imate vojni arsenal najmoćnijih država svijeta ili ne.

Manning imao pomagače?

Wikileaks – web-stranica koja je “provalila” niz po SAD i NATO ne baš ugodnih dokumenata vezanih uz rat u Afganistanu – posljednjih dana se čini predmetom ne baš ugodne propagandne ofenzive američkih vlasti i ratu sklonih medija. Afganistanski ratni dnevnik – kako se kolekcija od 90.000 dokumenata zove – je predmetom kritika zbog toga što su u njoj navedena imena i prezimena Afganistanaca koji su tajno surađivali s NATO-om i SAD i koji će, zajedno s obiteljima, zbog svega toga biti predmetom surove talibanske odmazde.

New York Times i Bijela kuća, pak, sada odbijaju tvrdnje Juliana Assangea, direktora Wikileaksa, da je preko njujorškog lista američkoj vladi ponudio 15.000 dokumenata sa spornim imenima kako bi dobio mišljenje o tome ugrožava li njihovo objavljivanje živote nevinih.

U međuvremenu Adrian Lamo, kalifornijski haker koji je izdao Bradleya Manninga, 22-godišnjeg vojnog obavještajca optuženog za “curenje” podataka, tvrdi kako je on za svoju operaciju “primio stručnu pomoć” od civilnih osoba, odnosno da mu je za prebacivanje tajnih podataka poslužio nekoliko stručnjaka u Bostonu, “najvjerojatnije povezanih s Wikileaksom”.

Londonski Telegraph je, pak, otkrio da je Manning već davno prije svog “nestašluka” pokazivao strast za politički aktivizam kakav se čini neuobičajenim za profesionalne vojnike. Manning je, naime, homoseksualac koji ne samo da nije krio svoje sklonosti, nego je sudjelovao na javnim demonstracijama protiv američke vojne politike “ne pitaj, ne govori” koja homoseksualnim pripadnicima oružanih snaga dozvoljava službu ali pod uvjetom da javno ne ističu svoju seksualnu orijentaciju. Na svojoj Facebook stranici je, pak, ispisao cijeli niz komentara u kojima žestoko kritizira američku vojsku i politiku.

Bit će prilično zanimljivo vidjeti kakve bi dalekosežne posljedice ova priča mogla imati na američku politiku. Nije isključeno da će afera Wikileaks umjesto zgražanja zbog rata u Afganistanu rezultirati zgražanjem zbog loše kadrovske politike i slabih sigurnosnih standarda američke vojske.

Obama pred opozivom svog zapovjednika vojske u Afganistanu?

General Stanley McChrystal, zapovjednik američkih vojnih snaga u Afganistanu, pozvan je u Washington kako bi predsjedniku Obami osobno objasnio “što je to pjesnik htio reći”, odnosno zašto je u članku za Rolling Stone pod nazivom  “Odmetnuti general”  ispljuvao njegovu politiku prema Afganistanu, kao i potpredsjednika Bidena i Karla Eikenberryja, američkog ambasadora u Kabulu. Članak će biti objavljen tek u petak, ali se general požurio ispričati, iako neki drže da mu to neće spasiti položaj.

Američki mediji su, pak, vrlo brzo zaključili kako je McChrystalov ispad samo odraz dubokih neslaganja unutar američkog vojnog i političkog vrha, odnosno da su Obamini suradnici po pitanju Afganistana podijeljeni na dvije frakcije. Jedna na čelu s ministrom Robertom Gatesom, a čiji je McChrystal član, zagovara da se u Afganistanu primijeni strategija slanja velikih pojačanja koja je prije tri godine koliko-toliko smirila Irak. Druga, kojoj je vođa potpredsjednik Joe Biden, zagovara povlačenje američke kopnene vojske koju bi trebale zamijeniti “kirurški” zrakoplovni napadi. Obama, koji svoje mjesto u Bijeloj kući duguje, između ostalog, time što je bio žestoki kritičar rata u Iraku i tražio hitno povlačenje, ima problem u tome što je rat u Afganistanu, za razliku od onog u Iraku, opisivao kao “dobar rat” koji se može i mora dobiti. Kada se ispostavilo da je pobjeda teža nego što se pretpostavljalo, Obama se našao u istoj “veseloj” situaciji u kojoj su se svojevremeno bili našli Nixon u Vijetnamu i Gorbačov u Afganistanu – s jedne strane povlačenjem mora okončati krvavi i sve nepopularniji rat, a s druge strane to mora sačuvati obraz jedne supersile i spriječiti da poraz izazove lančanu reakciju katastrofalnih razmjera.

Hrvatski mediji, uz par časnih izuzetaka, o svemu ovome, kao i o afganistanskom ratu uopće, šute kao zaliveni. Nije ugodno priznati da životi nekoliko stotina hrvatskih vojnika ovise o vojskovođama i političarima koji se svađaju poput djece u vrtiću.

“Ljubavni” hormon izaziva nasilje i ratove?

Oksitocin, moždani hormon koga su mediji nazvali “ljubavnim” zato što je zaslužan za osjećaj privrženosti roditelja prema djeci, ipak nije panaceja za svjetske probleme, tvrde rezultati najnovijeg istraživanja koje je proveo tim nizozemskih znanstvenika. Dr. Carsten Dreu sa Sveučilišta u Amsterdamu je nastojao otkriti kako oksitocin, kojemu je također pripisano stvaranje osjećaja široj zajednici i pomaganju njenih članova, djeluje u slučaju konflikta. Rezultati istraživanja su pokazali da osobe koje su izloženije djelovanju oksitocina imaju veću sklonost međusobnoj solidarnosti, ali i agresiji prema osobama koje ne pripadaju vlastitoj grupi, odnosno nasilju prema osobama ili grupama za koje smatraju da predstavljaju prijetnju vlastitoj grupi.

Dreu tako smatra da vojnici i policajci koji u konfliktnim situacijama prvo pucaju a potom postavljaju pitanja imaju daleko veću razinu oksitocina od onih koji će nastojati izbjeći potezanje obarača. Dakle, povećane razine oksitocina bi umjesto stvaranja svjetskog mira prije stvorile niz ratova zbog beznačajnih povoda.

Zanimljivo je vidjeti kako i najnovija dostignuća u biokemiji – znanosti koja je možda više od svega u posljednje vrijeme demistificirala duhovnu stranu čovjeka – pokazuju da je homo sapiens još uvijek previše složen fenomen da bi se na njega mogla primjenjivati “elegantna” rješenja.

Američki vojni obavještajac pritvoren zbog “curenja” snimke helikopterskog napada

Bradley Manning, 22-godišnji američki vojnik, trenutno se nalazi u Kuvajtu u pritvoru nakon što su ga pretpostavljeni osumnjičili kako je upravo on web-stranici Wikileaks “Collateral Murder” (Kolateralno ubojsto), sada već zloglasnu snimku američkog helikopterskog napada na civile u Bagdadu 2007. godine. Manninga je “izdrukao” Adrian Lamo, bivši haker kome se mladi vojnik hvalisao o tome da je, koristeći svoj položaj u vojnoj obavještajnoj službi, uspio doći u posjed stotina tisuća strogo povjerljivih dokumenata američkih obavještajnih službi, vojske i State Departmenta, te da ih planira distribuirati kako bi “javnost saznala za zločinačku aktivnost”.

Lamo je na osnovu Manningovih riječi i, kako sam kaže, “mučnog razmišljanja” zaključio kako bi njihovo objavljivanje dokumenata moglo ugroziti ljudsko živote. Poslije toga je kontaktirao FBI, te je nedugo nakon toga Manning uhapšen od strane američkog vojnog Odjela za kriminalističke istrage. Vijest o hapšenju je potvrdila njegova rodbina, kojoj je preko telefona dao svoju lozinku na Facebooku kako bi njegovi prijatelji saznali što mu se dogodilo.

Smatra se kako je Manning bio izvor koji je “provalio” snimke napada NATO-aviona na selo Garani u Afganistanu gdje je stradalo 100 civila, a koje se NATO, unatoč ranije najave, nije usudio pokazati javnosti. Također se vjeruje kako je Manning bio i jedan od izvora zaslužnih za mini-skandal vezan uz objavljivanje diplomatske korespondencije SAD i Islanda.

Manning tvrdi kako su dokumenti koje je razotkrio “razorniji od Climategatea”, odnosno da “u svakom diplomatskom predstavništvu SAD postoji skandal”. Bit će zanimljivo vidjeti da li će išta od toga vidjeti dana, odnosno hoće li “pikanterije” vezane za američko-hrvatske odnose, čak i kada budu provaljeni na Wikileaksu ili negdje drugdje, biti uopće spominjani od naših “hrabrih” i “nezavisnih” medija.

Obama na nuklearno oružje troši više od Busha

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=nuclear+explosion&iid=3627132″ src=”5/a/8/4/Atomic_Explosion_fcbf.jpg?adImageId=9689425&imageId=3627132″ width=”234″ height=”320″ /]

Administracija američkog predsjednika Baracka Obame za ponedjeljak planira objaviti federalni budžet za 2011. godinu. Jedna od stavki bi mogla izazvati poprilično zanimanje, s obzirom na to da je trenutni stanar Bijele kuće istovremeno i dobitnik Nobelove nagrade za mir.

Obama je, naime, u govoru o stanju nacije objavio kako nuklearno oružje i njegovo održavanje namjerava potrošiti više novca nego što je potrošio njegov prethodnik George W. Bush. To je njegov potpredsjednik Joe Biden objasnio nužnošću da se “obnove američki nuklearni resursi”, odnosno poboljša rad laboratorija i zaposle novi, stručni i iskusni znanstvenici.

Kako stvari stoje, do 2012. godine će neki od najfanatičnijih sljedbenika Obame “navijati” za to da izgubi izbore, držeći da je bolje da ode za četiri godine, nego da riskiraju još četiri godine razočaranja.

CIA u Afganistanu “obogaljena” samoubilačkim napadom

Jedna od prvih vijesti koje su objavili hrvatski mediji u Novoj godini nije bila baš dobra. Hrvatski vojnik, pripadnik snaga ISAF-a u Afganistanu, je ranjen. Sreća u nesreći jest da su ozljede opisane kao “lakše”, te da je, po svemu sudeći, bila u pitanju nesreća izazvana nespretnim rukovanjem oružjem, a ne teroristički napad.

To, pak, definitivno nije bio slučaj s veseljakom koji se ušetao u američku vojnu bazu u provinciji Khost te digao u zrak sebe i još najmanje 7 Amerikanaca, od kojih su svi bili agenti CIA-e, uključujući i voditeljicu ureda.

Današnji Wall Street Journal, pak, piše da je u pitanju udarac koji je “obogaljio” agenciju, s obzirom da je u prethodnih osam godina u Afganistanu poginulo samo četvoro agenata CIA-e, ali i da su žrtve posljednjeg napada jedni od rijetkih koji imaju terenskog iskustva – nešto što definitivno nedostaje ljudstvu agencije čijih 90 % agenata cijelu karijeru provede sjedeći u toplim washingtonskim foteljama.

Dodatni problem za Amerikance će predstavljati i okolnosti samog napada. Bombaš-samoubojica se uspio probiti u unutrašnjost same baze, odnosno slobodno kretati među civilima. Eksplozija se, prema nekim navodima, zbila u gimnastičkoj dvorani, odnosno kafiću gdje se agenti CIA-e rekreiraju. Pretpostavlja se da je atentator uspio ući nezamijećen tako što je ili imao uniformu Afganistanske nacionalne armije (ANA) ili je otprije služio kao doušnik te tako stekao povjerenje svojih budućih žrtava.

U svakom slučaju, Hrvatska može biti sretna što se njenom osoblju u Afganistanu ovo još nije dogodilo. Zasad.

Napadač na Fort Hood povezan s napadačima 11. rujna?

Kako vrijeme odmiče, tako se razotkriva niz detalja o napadu na Fort Hood i američka javnost ima sve više razloga da se hvata za glavu.

Jedan od takvih detalja su otkrili novinari Sunday Telegrapha. Bojnik dr. Nidal Malik Hasan je, naime, godine 2001. za vrijeme svog službovanja u bolnici Walter Reed pohodio kontroverznu džamiju Dar al-Hijrah u gradu Great Falls u Virginiji. Džamiju je vodio Anwar al-Avlaki, radikalni imam koji danas živi u Jemenu. U to vrijeme su u tu istu džamiju išli i Nawaf al-Hamzi i Hani Hanjour – dvojica od 19 terorista koji su izveli napade 11. rujna 2001. godine.

Al-Awlaki je, prema riječima Charlesa Allena, bivšeg direktora obavještajnih operacija u Ministarstvu domovinske sigurnosti, “pristaša al-Qaede i duhovni savjetnik terorista”.

Telegraph, također citira Hasanovog vojnog kolegu iz baze Fort Hood, također muslimana, koji tvrdi da je s Hasanom često razgovarao o politici i religiji, te da bi mu  “oči zasjale” svaki put kada bi spomenuo al-Awlakija i njegovo učenje.

Iako ono što su mediji iskopali sugerira da je Hasan djelovao sam, isto tako se govori kako vlasti detaljno kopaju po njegovom laptopu i dokumentima nastojeći otkriti eventualne pomagače ili podstrekače.

Hasan – koga je s četiri metka pogodila civilna policijska narednica Kimberly Munley, i sama ranjena u napadu – se trenutno nalazi u bolnici. O njegovom stanju postoje različite informacije – prema nekim navodima je kritično, a prema drugima paraliziran. U slučaju da se oporavi, najvjerojatnije će mu se suditi te mu prijeti smrtna kazna.

Činjenica da Hasan nije nimalo krio svoje radikalne stavove, a da su ih, po svemu sudeći, ignorirale službe zadužene za sigurnost američkih oružanih snaga, će bez svake sumnje biti plodno tlo za niz teorija zavjera. Gotovo je sigurno da će radikalni muslimanski psihijatar u uniformi bojnika američke vojske biti opisan kao svojevrsni “mandžurijski kandidat”, odnosno oruđe mračnih snaga koje su htjele započeti novi progon muslimana u SAD, odnosno osramotiti predsjednika Obamu.