Kategorija: Kultura

Edward Norton pao u holivudsku nemilost

“Nikada više nećeš raditi u ovom gradu” je jedan od najotrcanijih holivudskih klišeja na temu samog Hollywooda. Te riječi, namijenjene glumcima koji su svojim karakterom ili ponašanjem predugo izazivali strpljenje holivudskih moćnika, u stvarnosti se izriču prilično rijetko. Hollywood, bez obzira na egoizam i umišljenost svojih pojedinaca, nekada zna pokazivati kolektivistički duh i pronalaziti dobre razloge za opraštanje i druge prilike glumcima koji su “skrenuli s pravog puta”, bez obzira zvali se oni Lindsay Lohan ili Robert Downey Jr. Egzil iz Hollywooda je najteža moguća kazna predviđena tek za patološke slučajeve kao što su bili O. J. Simpson i Mel Gibson.

No, to ne znači da između egzila i normale ne postoje izvjesna međustanja, odnosno blaže kazne koje se mogu primijeniti na holivudske zvijezde koje su pretjerale u shvaćanju svoje veličine. Jedan takav slučaj bi bilo otpuštanje Edwarda Nortona sa seta ambicioznog blockbustera The Avengers, ekranizacije popularnog stripa tvrtke Marvel. Norton, koji je u filmu trebao tumačiti lik dr. Brucea Bannera – isti koji je tumačio u drugom nastavku Hulka – otpušten je “zbog kreativnih razlika”, što je eufemizam za preveliku dramu na setu. Sam Norton je bijesno reagirao tvrdnjom kako je odluka studija “financijske prirode”, ali nije objasnio zašto nije zatražio manji honorar da se žrtvuje za umjetnost.

Hakeri Biebera poslali u Sjevernu Koreju

Kada netko stekne slavu mlad, uvijek postoji opasnost da će zbog nje i umrijeti mlad, nedovoljan iskusna da se nosi s njenim efektima. Ali uz tu opasnost postoji i još jedna – mladenački uspjeh kod mnogih može izazvati zavist i zvijezde koje imaju desetine milijune obožavatelja će sasvim sigurno imati i stotine tisuća mrzitelja.

Statistike tako neumorno govore da će se među tolikim brojem mrzitelja naći ne samo oni koji su spremni svoju mržnju izraziti konkretnim djelom, nego i oni koji su oboružani destruktivnim talentima. Justin Bieber, kanadska superzvijezda radi čijih fanova je Twitter morao mijenjati svoje algoritme, se tako našao na meti zloglasnih hakera iz grupe 4chan.

Oni su, naime, iskoristili svoje sposobnosti kako bi “nariktali” rezultate web-ankete o tome koju bi zemlju Bieber trebao posjetiti te su na prvo mjesto doveli Sjevernu Koreju. Ovo je, inače, tek jedan od hitaca koje su 4chanovci ispalili u neobjavljenom ratu protiv Biebera, a koji je prije par tjedana sadržavao i prilično efektno plasiranje glasine o tome da je Bieber obolio od sifilisa. Činjenica da treba vremena da se sve te glasine i patke shvate kao takve pokazuje kako današnja informatička supertehnologija može širiti laži daleko efektnije nego što su to nekada bile bapske priče.

Filmskim zvijezdama tamni sjaj

Box office – odnosno prihod s blagajni kino-dvorana u Sjevernoj Americi – se već nekoliko desetljeća pretvorio u dodatni oblik zabave za filmofile, odnosno najpouzdanije sredstvo za ocjenjivanje koliko je neki holivudski projekt uspješan. Praćenje box officea u posljednjem desetljeću, pak, mnoge dovodi do zaključaka koji su donedavno izgledali heretički, odnosno potpuno nezamislivi kada je u pitanju američka filmska industrija. Među njima se najviše ističe teza o propasti star-sistema, odnosno uvjerenje kako filmske zvijezde uopće više nisu važne, odnosno kako o njihovom prisutstvu više ne ovisi hoće li neko ostvarenje biti hit ili flop.

Dok je, na primjer, još 1990-ih bila sasvim normalna stvar da Jim Carrey naplaćuje desetke milijuna dolara za nastup u svakoj od holivudskih komedija, s obzirom da se “ona pretvarala u zlato”, danas to s njim, ali i većinom njegovih kolega definitivno nije slučaj. U klasičnom star-sistemu holivudski naslovi su postajali hitovi zato što su mogli računati na ogroman broj obožavatelja tumača glavnog lika. U današnjem sistemu filmovi postaju hitovi zahvaljujući marketinškim operacijama u kojima glavna “njuška” na plakatu tek djelić cjeline, a često i djelić bez koga se ne može.

Mnoge od analiza box officea u posljednje vrijeme tako pokazuju da najveći komercijalni uspjeh imaju crtići, u kojima se zvijezde uopće ne pojavljuju, odnosno, u najboljem slučaju, tek posuđuju glas. Avatar je postao prošlogodišnji i ovogodišnji megahit zbog mnogih razloga, ali Sam Worthington definitivno nije bio među njima. I histerija stvorena oko Sumraka pokazuje koliko su danas zvijezde nevažne – filmovi nisu postali hitovi zbog Stewart, Pattinson i Lautner; naprotiv, sve troje su danas zvijezde upravo zbog svog nastupa u Sumraku.

To, dakako, ne znači da u Hollywoodu nema projekata koji nastoje koristiti zvjezdanu paradigmu. Imenom na plakatu se uglavnom koriste romantične komedije (s ženskim zvijezdama), kao i pojedine komedije kao što su one u kojima glavnu ulogu tumači Adam Sandler. No, u pravilu je riječ o žanrovski predefiniranim proizvodima kojima je glavna zvijezda već ustanovljeni brand. Pokušaj zvijezde da izađe iz tih predefiniranih okvira je u pravilu osuđen na propast.

Zbog svega toga treba biti prilično skeptičan prema najnovijem holivudskom spektaklu koji opisuje život posljednje egipatske kraljice Kleopatre, a kome bi glavna atrakcija trebala biti Angelina Jolie. Glumica koja je izjavila da je umorna od glume se u ovom konkretnom slučaju doima prestarom za ulogu tinejdžerske zavodnice. Hollywood, kao i mnoge druge institucije u današnjem svijetu, ima ozbiljnih problema da uči na svojim greškama.

Tajvanski NMA News kao budućnost medija

Predviđanje budućnosti je uvijek nezahvalan posao, a pogotovo kada su u pitanju mediji, odnosno način na koji oni trebaju odgovoriti na izazov novih tehnologija. Ono što, pak, postaje sve jasnije jest da riječ u pravilu gubi bitku sa slikom, odnosno da se od konzumenata vijesti više ne očekuje da išta prepuštaju mašti. Najviše zahvaljujući razvoju kompjuterske grafike, bilo da je u pitanju Photoshop ili programi s kojima je Cameron radio Avatar, suvremene vijesti je nemoguće zamisliti bez kakve-takve “masne” ilustracije, bilo da je riječ o običnoj slici, glumljenoj rekonstrukciji (što je na hrvatsku televizijsku scenu uvela RTL Televizija) ili animirani film.

Potonje, pak, savršeno odgovara publici koju su Paris Hilton i Severina Vučković navikli da jednostavno nema sadržaja tako intimnog da nekako ne “procuri” u javnost i da materijal za licemjerno zgražanje uz beskrupuloznu eksploataciju niskih strasti konzumenata  suvremenih medija. U tome je možda najviše otišla tajvanska TV-stanica NMA News, koja je odlučila da joj afera vezana uz Al Gorea bude ono što je za CNN bio zaljevski rat – izvrsna prilika za demonstriranje nove medijske paradigme. Afera je vrijednim tajvanskim talentima – koji su zanat bili ispekli na skandalu vezanom uz nasilničko ponašanje bivšeg britanskog premijera Gordona Browna – dala inspiraciju za čak dva animirana filma koji prilično eksplicitno prikazuju događaje iza zatvorenih vrata koji su se dosad mogli samo zamišljati.

Naravno da će se svi zbog ovoga – a pogotovo zato što je žrtva takvog tretmana sv. Albert Spasitelj Klime – zgražati i tražiti povratak standardima “ozbiljnog” novinarstva, ali je isto tako vrlo sigurno da će jedina stvar koja spriječava “ozbiljne” medije da i oni krenu sa sličnim “crtićima” nedostatak kreativnih talenta i resursa.

Sesardićeva heretička provokacija

U trenutku kada se počela gubiti nada da bi se na hrvatskoj učmaloj i jalovoj javnoj sceni mogle uzburkati vode iz razloga koji nemaju veze s estradom, dnevnom politikom i ustaško-partizanskim obračunima, s člankom u Jutarnjem listu se pojavio Neven Sesardić sa svojom intelektualnom provokacijom par excellance. Članak u kome se napada jedna od “neupitnih istina” hrvatskog intelektualnog, kulturnog i medijskog establishmenta – da je pripadnost ljevici dokaz intelektualne superiornosti, odnosno da je nečije desničarstvo znak mentalne inferiornosti – je, barem ako je suditi po reakcijama na Facebooku i hrvatskoj blogosferi, dosta ljudi dirnuo u bolno mjesto. Sesardić je svoj članak postavio prilično lukavo, znajući da će mnogi od sljedbenika intelektualne mode reagirati upravo na onaj čoporativni i površni način koji daje za pravo njegovoj tezi, odnosno da će ga napasti zbog toga se uopće usudio dovesti u pitanje “neupitne istine” umjesto da pokušaju torpedirati njegove argumente.

Sesardić je svoju provokaciju izveo dobro, ali taktički ne baš savršeno. Možda najveća greška je u tome što je kao ključni argument svoje teze uzeo Georgea W. Busha, odnosno stao dokazivati da se on po svemu onome za što ga se najčešće kritizira (gafovi i sl.) nije bitno različit od Obame. Od javnosti koja je osam godina bila poput Pavlovljevih pasa kondicionirana da u 43. američkom predsjedniku vidi sve najgore se ipak ne može očekivati da “progleda” preko noći, ma kako Sesardićevi argumenti bili uvjerljivi.

Sesardić bi možda bolje prošao da je za primjer išao malo dalje u prošlost, odnosno kao primjer političara površno sotoniziranih iz ideoloških razloga uzeo Reagana i Thatcher. Njih dvoje su 1980-ih ljevičarski establishment razapinjao na križ i predstavljao kao brutalne tirane i hladnoratovske manijake, da bi se par desetljeća kasnije proglašavali mudrim, dalekovidnim i sposobnim državnicima, čak i od strane njihovih ideološki suprotstavljenih nasljednika. Ako je, pak, morao koristiti Busha, mnogo bi bolje usporedbe bile s Johnom F. Kennedyjem, predsjednikom koji mu je po povijesnim detaljima, ali i ideološkim stavovima, najsličniji; upravo bi se heretička teza prema kojoj Bushovih osam godina daje odgovor na pitanje na što bi sličile SAD 1960-ih da je Kennedy izbjegao metak u Dallasu poslužila za ilustraciju Sesardićevih tvrdnji koliko je dogmatizam i isključivost ljevice kompromitirao i korumpirao intelektualni diskurs kod nas i u svijetu.

Međutim, i s ovakvim nedostacima, Sesardićev članak zaslužuje pohvale zbog toga što je izazvao prilično raspravu i donio dugo očekivano osvježenje.

Biškupić ex machina

Poput konjice u starim vesternima ili božanstava u antičkom teatru, ministar kulture Božo Biškupić je odlukom da odbije potvrditi Duška Mucala za intendanta HNK Split ponovno uspostavio red u kaotičnom kozmosu i spasio da hram hrvatske kulture, a zajedno s njim i svi Hrvati koji se tom kulturom diče, doživu sudbinu goru od smrti…

…ili će barem takvi biti komentari u sljedećih nekoliko dana ili tjedana. U nepunih godinu dana otkako sjedi na položaju premijera, Jadranki Kosor će malo koji potez izazvati toliko oduševljenja u komentatorskim krugovima koliko odluka njenog ministra da se “bahati i primitivni splitski šerif” podsjeti “gdje mu je mjesto”. Popularnost Jadranke Kosor, koja je u posljednje vrijeme bila u slobodnom padu i čak dosizala dubine gdje tavori Zoran Milanović, mogla bi dobiti novu injekciju. A hrvatska javnost ili onaj segment hrvatskog kulturnog establishmenta koji se takvim voli predstavljati će nakratko povratiti iluziju o svojoj važnosti, dodatno potkrijepljenju nedavnim spašavanjem hrvatske demokracije koja košta 80 kn HRT-ove pretplate godišnje.

Dakako, u “velikoj shemi svih stvari” ovo što se danas dogodilo Mucalu nema nekakvu veliku važnost. Većini građana Splita – zbog čijeg interesa se, navodno, digla kuka i motika – je posve svejedno hoće ili neće Mucalo postati intendant HNK Split, kakav će biti program u toj instituciji ili hoće li ona uopće postojati. Ono što je možda važno, a što je Kerum natuknuo reagiravši na cijeli slučaj sa – kod njega dugo vremena ne baš vidjljivom političkom spremnošću – jest da je priča o “spašavanju hrvatske kulture” samo izlika za dobre stare politikantske igre u kojima civilizirani, prosvijećeni, srednjoevropski Zagreb i uz njega vezani kulturno-politički establishment još jednom dinaroidnim balkanskim divljacima s onu stranu “Kuljiševe linije” pokazuje čija riječ mora biti posljednja. Dakle, opet će se crtati dobre stare “tovarsko”-“purgerske” podjele koje je Josipovićeva predsjednička pobjeda nakratko učinila neaktualnim.

Ono što u ovom propagandnom igrokazu, pak, najviše pada u oči jest da je Biškupić ispunio ono što je hrvatski i splitski kulturni establishment od njega tražio, ali se sam nikada nije usudio učiniti. Ministar je svojim potpisom sebe učinio spasiteljem građana Splita od njih samih, odnosno dokazao kako je linija manjeg otpora – koja je Hrvatskoj donijela toliko zla – u nekim slučajevima opravdana. Nitko, pa čak ni oni koji su najzagriženije vjerovali da Splitu prijeti Mucalokalipsa, nisu razmišljali o alternativnim metodama njegovog spriječavanja – nisu se pisale peticije, nisu se organizirali referendumi, nije se prijetilo bojkotom predstava HNK ili Kerumovih trgovina. Ne, to “nije gospodski”, nije “in” i nije efikasno, a može donijeti i nepotrebne rizike.

Daleko je lakše čekati da neka viša vlast ili “viši sud” o kome pjevaju TBF-ovci za ugrožene kulturnjake, za ugrožene sindikaliste, za ugrožene HRT-ove komentatore, obavi prljavi posao. Bolje je čekati i nadati se da će neki dobri kralj iz Rima, Budimpešte, Beča, Beograda, Bruxellesa i Washingtona ispraviti nepravde nego sam krenuti protiv njih i pri tome riskirati nepotrebno prolijevanje znoja, a da o krvi i suzama i ne govorima. Ono što je dobri ministar Biškupić iz dalekog Zagreba uradio s Kerumom, to bi  dobri Barroso iz dalekog Bruxellesa trebao uraditi s korumpiranom hrvatskom politikom, ekonomijom i pravosuđem kojeg se ovdašnji stupovi društva ne usude dirati.

Ako se današnji događaj gleda iz takve perspektive, čak i onima koji su ga najtoplije priželjkivali će način eliminacije Mucala ostaviti gorak okus u ustima.

Rusija i SAD na pragu sporazuma o reguliranju usvajanja djece

Usvajanje djece je u posljednje vrijeme postalo omiljena razonoda holivudskih veličina i sasvim je sigurno dobro došla oko nje stvorenoj industriji. Međutim, s vremena na vrijeme se pojavi neka horor-priča o svakojakim zloupotrebama koje “senzibiliziraju” javnost. Jedna takva priča se zbila prije par mjeseci kada su američki usvajatelji na avion bez pratnje poslali svoje 7-godišnjo usvojenog ruskog dječaka, objasnivši u kratkoj poruci “da je nemoguć” i da ga “ne mogu kontrolirati”.

Medvjedev i Putin su, suočivši se sa skandalom, reagirali promptno i zabranili sva usvajanja ruske djece od strane američkih usvojitelja. Istovremeno su počeli pregovori dviju vlada čiji je cilj da se dalja usvajanja dozvole, ali uz stroga ograničenja koja bi spriječila zloupotrebe i skandale.

Associated Press tako javlja, pozivajući se na ruske izvore, da su Rusija i SAD na pragu sklapanja sporazuma, iako je State Department kasnije opovrgavao. Sporazum bi, prema ruskim navodima, trebao usvajanje ograničiti na od ruske države posebno ovlaštene agencije, a istovremeno bi se ruska djeca u SAD, odnosno usvojiteljski domovi, nadzirali od strane za to posebno ovlaštenih organa. Svaki potencijalni usvajatelj bi morao prolaziti kroz poseban roditeljski tečaj.

Glavna točka prijepora u pregovorima je bio ruski zahtjev da se nove oštre odredbe primjenjuju retroaktivno. One bi, pak, pogodile oko 50.000 ruske djece koja su bila usvojena od američkih roditelja nakon raspada SSSR-a.

Roditeljski tečajevi su detalj koji možda najviše pada u oči u ovoj priči. U pitanju je još jedan primjer paradoksalne situacije u kojoj društvo od roditelja koji žele djecu traži više nego od roditelja kojima su se djeca dogodila slučajno ili čak protiv njihove volje.

Mladost, ludost, glupost i Not So Sweet Seventeen

Mario Lavandeira, američki celebrity bloger poznat po umjetničkom imenu i isto tako nazvanom blogu Perez Hilton, trenutno se nalazi u velikim nevoljama, barem ako je vjerovati onome što tvrde američki mediji. Dotični je, naime, u nedjelju na svom Twitter profilu objavio fotografije pop-zvijezde Miley Cyrus kako izlazi iz automobila, ali pri tome ne nosi donje rublje, pruživši tako svima zainteresiranima uvid u vlastite genitalije.

Cyrus nije ni prva ni posljednja starleta kojoj se tako nešto dogodilo, ali je za Lavandeiru/Hiltona problem u tome što joj trenutno fali nekoliko mjeseci do 18. rođendana. To, dakle, znači da je po kalifornijskim i američkim federalnim zakonima objava fotografije predstavljala kazneno djelo distribuiranja dječje pornografije za koje “Kraljicu svih medija” – kako Lavendeira/Hilton sebi voli tepati – može dopasti između 17 i 36 godina zatvora plus 100.000 dolara globe.

Ako se to dogodi, teško da će itko proliti previše suza za Hiltonom, koga smatraju jednom od najiritantnijih i najomraženijih osoba na svjetskoj celebrity sceni i čije je nedavno premlaćivanje od strane will.i.ama u mnogim krugovima dočekano kao praznik. Međutim, postavlja se pitanje ne samo da li je takva sudbina opravdana, nego da li je Hilton uistinu najveći krivac za ovu aferu.

Naime, do cijelog cirkusa vjerojatno ne bi došlo da Miley Cyrus u određenom trenutku nije došla do zaključka kako je baš cool hodati na javnom mjestu bez donjeg rublja. I to sve nakon niza ranijih situacija kada je izazivala mini-skandale “nepriličnim” scenskim nastupcima (striptiz-ples na motki kao dio koreografije i sl.).

Ironija u svemu ovome jest da bi Hilton ili bilo tko drugi, da je sačekao samo nekoliko mjeseci, bez problema mogao distribuirati mnogo “paprenije” snimke a da nitko ne postavi glupa pitanja. Osim možda dežurnih dušebrižnika koji svako malo dižu moralnu paniku protiv pedofilije, ali im, izgleda, nimalo ne smeta hiperseksualizacija maloljetnika u popularnoj kulturi.

Muke po Mucalu

Zaboravite na globalnu recesiju, zaboravite na topljenje ledenjaka ili naftu koja suklja s dna Meksičkog zaljeva. Najveća kataklizma našeg doba se upravo događa u lijepom gradu Splitu kome prijeti zlo veće i čak i od onoga koje je donijelo avarsko razaranje Salone, epidemija kuge za kandijskog rata i savezničko bombardiranje 1944. godine. Sve te povijesne nesreće bi trebao minornim učiniti neoposiva strahota u obliku Duška Mucala čije imenovanje za intendata HNK Split predstavlja nezamislivo, neopisivo i neoprostivo skrnavljenje najsvetijeg hrama hrvatske, evropske i svjetske kulture…

…ili su to možda hrvatski mediji, po običaju, od banalne rutine napravili epsku krizu?

Ne ulazeći u meritum “pseudoafere”, teško se oteti dojmu da je u pitanju medijsko napuhivanje koje je motivirano jeftinom dnevnom politikom, intelektualnim snoberajem, a najviše bolnom spoznajom da s povišenjem temperatura nastupa “sezona kiselih krastavaca”.

Da netko stane na loptu i malo razmisli, ne bi se mogao sjetiti kada se posljednji put u hrvatskim medijima spominjao HNK Split i njegov intendant. A i oni koji imaju nekakvu blagu predodžbu o tome što je to, zapravo, HNK Split, vjerojatno su godinama – i to obično s pravom – smatrali da na ovoj planeti, odnosno njenom dijelu koji se zove “Split” ima vjerojatno daleko gorih problema čijem rješavanju bi dobro došao možda čak i djelić energije s kojom se hrvatska javnost “senzibilizirala” za “slučaj Mucalo”.

Da li je itko, na primjer, postavio pitanje koliko, zapravo, Splićana odlazi gledati predstave u HNK Split i koliko je ta institucija, zapravo, važna “u velikoj shemi stvari”? Ako je broj ljudi koji pohode splitski hram kulture malen, odnosno ako kultura prosječnog Splićanina prije “vuče” Ceci nego Ionescou, odnosno, da budemo precizniji, ako to predstavlja problem, teško je zamisliti da bi njegovo rješenje trebalo biti osoba A umjesto osobe B na čelu gradskog kazališta.

Ono što je još zanimljivije jest da gotovo nitko ne napada Mucala kao intendanta zbog nekog posebnog nedostatka talenta ili stručnih kvalifikacija, koliko zbog teze da je on “Kerumov čovjek”. Nikome, s druge strane, ne pada na pamet da je takvo kadrovsko rješenje sasvim u skladu s rezultatima neposrednih, slobodnih, višestranačkih i tajnih izbora te da je jednako legitimno, a možda čak i legitimnije od načina na koji HDZ i SDP upravo mijenjaju Ustav.

A još je manje onih koji smatraju da nikakvih problema sa “silovanjem, skrnavljenjem i estradizacijom kulture” ne bi bilo da se ta ista kultura jednostavno “otkači” od države te tako elegantno uklone mnogi problemi vezani uz birokraciju, korupciju i politikantski diletantizam koji krase postojeći sistem. Takvih ima malo, ali ih, srećom, ipak ima.

Otkrivene neobjavljene SF-priče Stiega Larssona

“Živi brzo, umri mlad i budi lijep leš”, su riječi kojima je svojevremeno James Dean opisao ono što predstavlja jedan od najefektnijih metoda stjecanja trajne slave. Švedskom novinaru i književniku Stiegu Larssonu je to uspjelo iako se u potpunosti nije pridržavao te formule, čekavši na svoje preseljenje u Veliku nebesku redakciju u dobi od 50 godina. Nedugo nakon smrti je objavljen prvi roman iz Millennium trilogije koji je postao međunarodni bestseler, dobio filmsku ekranizaciju i koga upravo čeka američki remake.

Larsson je originalno planirao napisati čak deset romana iz Millennium trilogije, ali ga je smrt zatekla dok je napisao polovicu četvrtog, oko čijih autorskih prava se sada glođu njegova obitelj i dugogodišnja životna partnerica. No, kako stvari stoje, priča o Larssonu nije završena, jer je danas objavljeno kako su otkrivene dvije priče koji je Larsson kao 17-godišnjak godine 1970. poslao časopisu Jules Verne.

Nema sumnje da će otkriće ranih Larssonovih radova izazvati senzaciju, odnosno snažan pritisak da se oni objave (a možda i nekom holivudskom producentu opet na pamet padnu kojekakve bolesne zamisli). Magdalena Gram, zamjenica direktora švedske Nacionalne banke, gdje se Larssonovi rukopisi čuvaju, upozorila je, pak, javnost da njihovo objavljivanje možda i nije tako dobra ideja, odnosno da bi “reputacija pokojnog pisca mogla biti umanjena”.

S obzirom da je riječ o ranim radovima iz vremena kada Larsson nije imao nikakvog iskustva, a i s obzirom na vlastita spisateljska iskustva, rekao bih da se slažem s Gramovom. Za neke tajne je najbolje da ostanu neotkrivene.