Autor: Dragan Antulov

16-godišnja Amerikanka nestala prilikom pokušaja da oplovi svijet

Abby Sunderland, 16-godišnja Amerikanka koja je pokušavala sama u jedrilici oploviti svijet, postala je predmetom međunarodne potrage nakon što je s njenim plovilom u Indijskom oceanu izgubljen svaki kontakt. Akcija spašavanja je pokrenuta s Madagaskara danas ujutro, a u njoj sudjeluju spasilačke službe iz Australije i s otoka Reuniona, francuskog prekomorskog posjeda u Indijskom oceanu.  Situacija trenutno ne izgleda dobro jer se Sunderland u vrijeme svog nestanka nalazila stotinama milja od najbližeg kopna, odnosno 400 milja od najbližeg broda koji bi joj mogao priteći u pomoć.

Abby Sunderland, koja se jedriličarstvom bavila od 13. godine, nastojala je ponoviti pothvat svog starijeg brata Zaca koji je prošle godine u dobi od 17 godina uspio oploviti svijet.

Naravno, za očekivati je da će cijeli slučaj izazvati navalu armije dušobrižnika koji će zahtijevati da se roditelji nesretne Abby zatvore zbog ugrožavanja njenog života, ako ne i ubojstva iz nehata. A, zapravo, što su to roditelji loše učinili u cijeloj priči, osim što su uložili velike količine novca i truda da svom djetetu san pretvore u stvarnost?

Abigailina majka je, prije nego što joj kćer nestala, na te kritike rekla kako se “slaže da bi moglo doći do tragedije”, ali da se tragedije i događaju kada se 16-godišnje kćeri s prijateljima u autu vraćaju sa zabave.

Muke po Mucalu

Zaboravite na globalnu recesiju, zaboravite na topljenje ledenjaka ili naftu koja suklja s dna Meksičkog zaljeva. Najveća kataklizma našeg doba se upravo događa u lijepom gradu Splitu kome prijeti zlo veće i čak i od onoga koje je donijelo avarsko razaranje Salone, epidemija kuge za kandijskog rata i savezničko bombardiranje 1944. godine. Sve te povijesne nesreće bi trebao minornim učiniti neoposiva strahota u obliku Duška Mucala čije imenovanje za intendata HNK Split predstavlja nezamislivo, neopisivo i neoprostivo skrnavljenje najsvetijeg hrama hrvatske, evropske i svjetske kulture…

…ili su to možda hrvatski mediji, po običaju, od banalne rutine napravili epsku krizu?

Ne ulazeći u meritum “pseudoafere”, teško se oteti dojmu da je u pitanju medijsko napuhivanje koje je motivirano jeftinom dnevnom politikom, intelektualnim snoberajem, a najviše bolnom spoznajom da s povišenjem temperatura nastupa “sezona kiselih krastavaca”.

Da netko stane na loptu i malo razmisli, ne bi se mogao sjetiti kada se posljednji put u hrvatskim medijima spominjao HNK Split i njegov intendant. A i oni koji imaju nekakvu blagu predodžbu o tome što je to, zapravo, HNK Split, vjerojatno su godinama – i to obično s pravom – smatrali da na ovoj planeti, odnosno njenom dijelu koji se zove “Split” ima vjerojatno daleko gorih problema čijem rješavanju bi dobro došao možda čak i djelić energije s kojom se hrvatska javnost “senzibilizirala” za “slučaj Mucalo”.

Da li je itko, na primjer, postavio pitanje koliko, zapravo, Splićana odlazi gledati predstave u HNK Split i koliko je ta institucija, zapravo, važna “u velikoj shemi stvari”? Ako je broj ljudi koji pohode splitski hram kulture malen, odnosno ako kultura prosječnog Splićanina prije “vuče” Ceci nego Ionescou, odnosno, da budemo precizniji, ako to predstavlja problem, teško je zamisliti da bi njegovo rješenje trebalo biti osoba A umjesto osobe B na čelu gradskog kazališta.

Ono što je još zanimljivije jest da gotovo nitko ne napada Mucala kao intendanta zbog nekog posebnog nedostatka talenta ili stručnih kvalifikacija, koliko zbog teze da je on “Kerumov čovjek”. Nikome, s druge strane, ne pada na pamet da je takvo kadrovsko rješenje sasvim u skladu s rezultatima neposrednih, slobodnih, višestranačkih i tajnih izbora te da je jednako legitimno, a možda čak i legitimnije od načina na koji HDZ i SDP upravo mijenjaju Ustav.

A još je manje onih koji smatraju da nikakvih problema sa “silovanjem, skrnavljenjem i estradizacijom kulture” ne bi bilo da se ta ista kultura jednostavno “otkači” od države te tako elegantno uklone mnogi problemi vezani uz birokraciju, korupciju i politikantski diletantizam koji krase postojeći sistem. Takvih ima malo, ali ih, srećom, ipak ima.

Otkrivene neobjavljene SF-priče Stiega Larssona

“Živi brzo, umri mlad i budi lijep leš”, su riječi kojima je svojevremeno James Dean opisao ono što predstavlja jedan od najefektnijih metoda stjecanja trajne slave. Švedskom novinaru i književniku Stiegu Larssonu je to uspjelo iako se u potpunosti nije pridržavao te formule, čekavši na svoje preseljenje u Veliku nebesku redakciju u dobi od 50 godina. Nedugo nakon smrti je objavljen prvi roman iz Millennium trilogije koji je postao međunarodni bestseler, dobio filmsku ekranizaciju i koga upravo čeka američki remake.

Larsson je originalno planirao napisati čak deset romana iz Millennium trilogije, ali ga je smrt zatekla dok je napisao polovicu četvrtog, oko čijih autorskih prava se sada glođu njegova obitelj i dugogodišnja životna partnerica. No, kako stvari stoje, priča o Larssonu nije završena, jer je danas objavljeno kako su otkrivene dvije priče koji je Larsson kao 17-godišnjak godine 1970. poslao časopisu Jules Verne.

Nema sumnje da će otkriće ranih Larssonovih radova izazvati senzaciju, odnosno snažan pritisak da se oni objave (a možda i nekom holivudskom producentu opet na pamet padnu kojekakve bolesne zamisli). Magdalena Gram, zamjenica direktora švedske Nacionalne banke, gdje se Larssonovi rukopisi čuvaju, upozorila je, pak, javnost da njihovo objavljivanje možda i nije tako dobra ideja, odnosno da bi “reputacija pokojnog pisca mogla biti umanjena”.

S obzirom da je riječ o ranim radovima iz vremena kada Larsson nije imao nikakvog iskustva, a i s obzirom na vlastita spisateljska iskustva, rekao bih da se slažem s Gramovom. Za neke tajne je najbolje da ostanu neotkrivene.

Američki vojni obavještajac pritvoren zbog “curenja” snimke helikopterskog napada

Bradley Manning, 22-godišnji američki vojnik, trenutno se nalazi u Kuvajtu u pritvoru nakon što su ga pretpostavljeni osumnjičili kako je upravo on web-stranici Wikileaks “Collateral Murder” (Kolateralno ubojsto), sada već zloglasnu snimku američkog helikopterskog napada na civile u Bagdadu 2007. godine. Manninga je “izdrukao” Adrian Lamo, bivši haker kome se mladi vojnik hvalisao o tome da je, koristeći svoj položaj u vojnoj obavještajnoj službi, uspio doći u posjed stotina tisuća strogo povjerljivih dokumenata američkih obavještajnih službi, vojske i State Departmenta, te da ih planira distribuirati kako bi “javnost saznala za zločinačku aktivnost”.

Lamo je na osnovu Manningovih riječi i, kako sam kaže, “mučnog razmišljanja” zaključio kako bi njihovo objavljivanje dokumenata moglo ugroziti ljudsko živote. Poslije toga je kontaktirao FBI, te je nedugo nakon toga Manning uhapšen od strane američkog vojnog Odjela za kriminalističke istrage. Vijest o hapšenju je potvrdila njegova rodbina, kojoj je preko telefona dao svoju lozinku na Facebooku kako bi njegovi prijatelji saznali što mu se dogodilo.

Smatra se kako je Manning bio izvor koji je “provalio” snimke napada NATO-aviona na selo Garani u Afganistanu gdje je stradalo 100 civila, a koje se NATO, unatoč ranije najave, nije usudio pokazati javnosti. Također se vjeruje kako je Manning bio i jedan od izvora zaslužnih za mini-skandal vezan uz objavljivanje diplomatske korespondencije SAD i Islanda.

Manning tvrdi kako su dokumenti koje je razotkrio “razorniji od Climategatea”, odnosno da “u svakom diplomatskom predstavništvu SAD postoji skandal”. Bit će zanimljivo vidjeti da li će išta od toga vidjeti dana, odnosno hoće li “pikanterije” vezane za američko-hrvatske odnose, čak i kada budu provaljeni na Wikileaksu ili negdje drugdje, biti uopće spominjani od naših “hrabrih” i “nezavisnih” medija.

Čemu služi Facebook: Pronašla otetu djecu

U posljednje vrijeme se uz Facebook vezuju razne horor-priče – bilo da je u pitanju PR fijasko vezan uz probleme privatnosti korisnika, bilo da su u pitanju kriminalci i psihopati koji ga koriste da bi nedužnim ljudima uništili živote. Kada se tome pridodaju hrvatska iskustva vezana uz uglavnom bijedan efekt Facebook grupa na stvarni život (pogotovo u pitanju nekakvih političkih promjena), postavlja se pitanje čemu, zapravo, služi Facebook.

Jedan od mogućih odgovora – koji će rastućoj armiji skeptika biti tek jedan izuzetak koji potvrđuje pravilo – bit će i ova tragična obiteljska priča iz SAD. Žena iz grada San Bernardino u Kaliforniji je zahvaljujući Facebooku nakon 15 godina uspjela pronaći svoje dvoje djece, otete od strane bivšeg supruga Faustina Utrere. Riječ je o sinu i kćeri, koji sada imaju 16 i 17 godina, a čije je profile pronašla na Facebooku. Ono što je u cijeloj priči žalosno jest to da je ona stupila u kontakt sa svojom djecom, ali ona, nakon što su cijeli život provela s ocem, ne žele da joj se vrate.O svemu je izvješteno državno odvjetništvo San Bernardina koje je protiv Urtere najavila kazneni progon zbog otmice, a čiji predstavnik Kurt Rowley tvrdi kako ovakva otkrića prije 15 godina, kada nije bilo društvenih mreža, nisu bila moguća.

“Spartak: Krv i pijesak” – prvi dojmovi

Pogledao sam prvu epizodu TV-serije “Spartak: Krv i pijesak”, vjerojatno jednog od najrazvikanijih televizijskih projekata u posljednje vrijeme. Iako bi s obzirom na naslov mnogi pomislili da je u pitanju još jedna verzija priče o Spartaku – opisanom u spektakularnom (ali ipak precijenjenom) Kubrickovom filmu iz 1960. godine, odnosno nakon par godina zaboravljenoj mini-seriji sa Goranom Višnjićem u naslovnoj ulozi – u pitanje je nešto drugo. Čak bi se moglo reći da ovaj film ima vrlo malo zajedničkog i sa “Starim Rimom”, HBO/BBC-jevim projektom koji je postavio nove standarde za prikaz antike na malom ekranu.

Ako postoji ostvarenje s kojim se novi “Spartak” treba usporediti – odnosno koje mu je poslužilo kao inspiracija (najblaže rečeno) – onda je to Snyderov “300”. Naime, serija je snimljena u studiju, uz besramno korištenje CGI-ja isto onako kao i “300”. Isto kao i Snyderov film, resi je non-stop akcija u kojoj lete glave a krv štrca u slow-motionu. Ono u čemu je “Spartak”, uvjetno rečeno, drukčiji, odnosno “superiorniji” u odnosu na “300” jest daleko veća količina golotinje i eksplicitnog seksa.

Dojam je uglavnom pozitivan za sve one koji vole rekonstrukcije povijesti po suvremenim kanonima kablovske televizije (dakle, uz mnogo seksa, golotinje, dekadencije, razvrata i svega onoga što nedostaje današnjim “dosadnim” vremenima). Naravno, u usporedbi s ovim “Stari Rim” izgleda kao obrazovni program. I, naravno, povjesničari će imati daleko više razloga da se hvataju glavu zbog “pjesničke slobode” kojom se tretiraju mnoge činjenice o Rimskoj Republici.

Ono što bi “Spartaku”, međutim, trebao biti daleko veći problem jest to da je serija – koja se trenutno sastoji od 13 epizoda (plus 6 epizoda prequela čije je snimanje izazvano bolešću glavnog glumca) – u opasnosti da jednostavno “ispuca” sve svoje adute u prvih nekoliko epizoda, odnosno da gledateljima kombinacija klanja i seksa s vremenom dosadi, barem ako nema neke suvisle priče i zanimljivih likova. Ovoga potonjeg zasad u “Spartaku” baš i nema. Zbog toga prva borba u areni, iako nadasve zanimljiva, se jednostavno ne može mjeriti s nezaboravnom gladijatorskom borbom u “Starom Rimu”.

No, 13 epizoda isto tako znači i priliku da serija dobra isto kao može postati i loša. Za nadati se je da neće završiti s onako neuvjerljivim “hepi endom” s kojim je završio Kubrickov film.

Svjetska zdravstvena korupcija?

Prošlogodišnja pandemija svinjske gripe je predstavljala vjerojatno najspektakularniji primjer kako današnji mediji znaju svaku neugodnost pretvoriti u krizu kataklizmičkih namjera. Ono što je u svemu tome najnezgodnije jest da kada se ispostavi da je stvarnost ipak malo bolja od apokaliptičnih prognoza, javnost umjesto olakšanja osjeća prevaru na svoj račun i dužna je taj osjećaj izraziti kroz raznorazne teorije zavjere. A kada se takvih teorija zavjere nakoti, izvjesno je da će barem jedna, po načelu “ćorave kokoši i zrna”, izgledati kao da ima suvisle argumente.

Upravo se to događa s pričom o svinjskoj gripi, za koju danas sve više ljudi tvrdi da je bila dobra “fora” kojom se pune džepovi direktora farmaceutskih korporacija. Danas su objavljena dva izvještaja vezana uz pandemiju svinjske gripe – jedan od strane Odbora za društvena, zdravstvena i obiteljska pitanja Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope i jedan od strane medicinskog časopisa BMJ. Oba dolaze do zaključka kako je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) prilikom svoje reakcije na izbijanje pandemije bila vođena prije svega savjetima medicinskih stručnjaka koji se nalaze na platnom popisu farmaceutskih tvrtki Roche i GlaxoSmithKline.

S obzirom da se na temelju takvih izvještaja mogu donositi svakakvi zaključci o mogućem sukobu interesa i dobroj staroj korupciji, bilo je očekivati da je SZO preko svojih predstavnika odbacio optužbe, ali i najavio kako će naručiti istragu koju bi trebali provesti nezavisni stručnjaci.

Jeffrey Levi, izvršni direktor neprofitne organizacije Trust for America’s Health, pak, ne vidi ništa loše u reakciji SZO na pandemiju, odnosno tvrdi kako je uvijek lako biti general poslije bitke. Ono što ga u svim istragama brine jest mogućnost da SZO-vi i drugi birokrati, poučeni kritikama koje su dobili u slučaju svinjske gripe, prilikom izbijanje nove krize istog tipa ne reagiraju na isti način, odnosno da čekaju da ljude bolest kosi kao snoplje prije nego što pokrenu nepopularne mjere.

U ovakvom i drugim slučajevima je ipak bolje drastično reagirati kada ne treba nego drastično reagirati kada treba. Par nepošteno zarađenih dolara u nečijem džepu nikako ne može biti prevelika cijena kada je u pitanju spašavanje svijeta od apokalipse.

SZO

“Talentirani” gospodin Van der Sloot

“Zločin te čini glupim” je rečenica koja je na mnoge načine mogla služiti kao neslužbeno geslo nikad prežaljene TV-serije Odjel za umorstva, ili barem u njenim prvim sezonama, dok su se epizode više temeljile na stvarnom životu, odnosno prikazivale sitne ulične kriminalce koje je u zatvor vodila manje sposobnost baltimorskih policajaca, koliko njihova vlastita glupost.

Međutim, ta bi se poslovica mogla primijeniti i na Jorana van der Sloota, 21-godišnjeg Nizozemca s karipskog otoka Aruba koji uživa reputaciju jedne od rijetkih ličnosti koja je postala međunarodni celebrity uspješnim izbjegavanjem optužbe za ubojstvo. Prije otprilike pet godina 15-godišnja američka srednjoškolka Natalee Holloway je nestala prilikom izleta na Arubu. Lokalna policija je dva puta hapsila Van der Sloota pod sumnjom da je imao neke veze s njenim nestankom, odnosno smrću, ali oba puta je pušten; smatra se da su glavni razlozi nesposobnost lokalne policije i činjenica da je Joranov otac bio ugledni odvjetnik i jedan od najutjecajnijih ličnosti na otoku.

Van der Sloot se uspio od optužbe izvući i nakon što ga je nizozemska televizija skrivenom kamerom snimila 2008. godine kako jednom dileru priča o tome da je svjedočio Hollowayevoj smrti, odnosno da zna tko i kako je njeno tijelo bacio u more.

Van der Sloot je usprkos svega toga ostao na slobodi i počeo uživati u svom statusu celebrityja. To je uključivalo putovanja po svijetu, pa i sudjelovanje na poker-turniru u Peruu.

I što se onda dogodilo? Van der Sloot je upoznao djevojku po imenu Stephany Flores, doveo je u svoju hotelsku sobu i onda odjednom nestao iz hotela. To nije bio slučaj sa Flores, koja je u hotelskoj sobi pronađena pretučena, izbodena nožem i, naravno, mrtva.

Van der Sloot, po svemu sudeći, nije znao procijeniti koliko bi nesretna Flores mogla biti adekvatan objekt za njegove homicidalne sklonosti. Da je, vjerojatno ne bi izabrao kći Ricarda Floresa, peruanskog automobilskog asa, predsjednika peruanskog moto-kluba i bivšeg kandidata na predsjedničkim izborima. U pitanju nije bila anonimna američka turistkinja i bilo je očekivati da će institucije peruanske pravne države djelovati malo efikasnije od onih na Arubi prije pet godina. Van der Sloot je tako temeljem Interpolove tjeralice danas uhvaćen u Čileu te se očekuje da će biti izručen.

Van der Slootova glupost je, dakako, i u tome što se cijeli nemili događaj zbio točno pet godina od Hollowayinog nestanka. Mladi Nizozemac kao da je novim ubojstvom svima htio pokazati srednji prst. Ono malo simpatija što je imao ovime će vjerojatno nestati; kada javnost voli serijske ubojice, onda su to demonski supergenijalci poput Hannibala Lector ili Tom Ripley. Bahati junci koji zbog zločina završe kao “trendovska tema” na Twitteru to definitivno nisu.

Vinković vs. Mišak – Bura u čaši (para)znanstvene vode

Cinici bi rekli da od 1940-ih u Hrvatskoj nije bilo tako oštre i beskrompromisne podjele na dva nepomirljiva tabora, kao što se sada može vidjeti u sukobu između pristaša Dejana Vinkovića i pristaša Krešimira Mišaka. Zanimljivo je gledati kako rasprava (za koju je izraz “polemika” odavno postao eufemizam) sa svakim danom i tjednom eskalira i kako je sve manje hrvatskih javnih ličnosti, barem onih koji se vole kititi titulama intelektualaca, a koje se ne osjećaju dužnima izjaviti kojem od dva carstva će se prikloniti. Još je zanimljivije gledati i to kako se neke ličnosti koje iz ovih ili onih razloga prkose očekivanjima i odlaze u “pogrešan” tabor tretiraju kao mrski izdajnici.

Sve to je razlog zbog čega je ta rasprava prilično neugodna za sve one koji tom fenomenu pokušavaju pristupiti hladne glave i objektivno, odnosno sačuvati kakav-takav neutralan stav. Kada se uzme u obzir da su u prošlosti ovakve rasprave znale eskalirati u sukobe ne-verbalne vrste, dojam je još neugodniji.

Ali, najneugodnije od svega jest da se Vinković i njegovi znanstvenici na jednoj, te Mišak i njegovi sljedbenici na drugoj, bore oko nečega radi čega se uopće ne bi trebali boriti, odnosno da ishod njihovog sukoba – čak i da završi jasnom, nedvosmislenom pobjedom jedne od dviju strana – zapravo neće ništa promijeniti.

Zamislimo da Vinković uspije u svom naumu, odnosno protjera “Na rubu znanosti” iz Znanstvenog programa, a na kraju i HRT-a. Da li to automatski znači da će “paraznanost” i šarlatanstvo biti protjerano iz Hrvatske, odnosno stavljeno “na svoje mjesto”, odnosno na krajnju marginu društva? U situaciji kada na “Na rubu znanosti” zauzima samo stoti dio programa i gledanosti kojekakvih tarota i viskova, a sa naslovnica vodećih hrvatskih magazina se smiješe svjetski poznati “praktikanti alternativne medicine” odgovor na to mora biti negativan. Ili, s druge strane, hoće li nestanak Mišakove emisije biti gašenje posljednjeg svjetla “alternativne istine”, odnosno “kritičkog propitkivanja stvarnosti” u Hrvatskoj nakon koga slijedi potpuno pranje mozga i pad pod jaram manipulativnih ljudi-gmazova? Nekako je teško vjerovati da “alternativa”, koja je preživljavala i daleko gore stvari od ukidanja HRT-ove emisije, neće preživjeti i ovo.

Stoga – ako se ne prihvati teza da je ovo samo svojevrsni “posrednički rat”, ili tek odraz tisućljetnog “vječnog derbija” elitista i  populista – slučaj “Na rubu znanosti” predstavlja najobičniju buru u čaši vode, kojoj su kombinacija prekomjernog ega i medijske manipulacije dali veću važnost od one koju ona objektivno zaslužuje.

Možda najbolji komentar daje završnica jednog blog-posta na istu temu:

Volio bih da su se znanstvenici nekad pobunili protiv vjeronauka u školama. Protiv udžbenika povijesti, protiv uređaja protiv uroka u osnovnim školama, protiv certificiranih znanstvenika koji lupetaju o religiji, magiji, teorijama zavjera… Ovako su izabrali nadmetati se za svoje mjesto na medijskoj margini.

Zlatne godine su zlatno doba?

Stara poslovica, koja se pogrešno pripisuje Churchillu, navodi kako svatko tko nije radikal prije dvadesete godine nema srca, a svatko tko nije konzervativac iza četrdesete nema mozga. Ta poslovica nikada ne bi zaživjela da u sebi ne krije barem zrnce istine koje ne može promaknuti svakome tko promatra ljudska društva – u svima njima su stariji ljudi po defaultu konzervativniji od mlađih.

Zašto je tako? Tipični lijevi liberal će to nastojati objasniti odumiranjem stanica mozga, odnosno gubitkom intelektualnih sposobnosti da se prepoznaju “napredne” stvari. Međutim, mnogo jednostavnije rješenje, a koje sugerira najnovije istraživanje se nalazi u tome da su stariji ljudi konzervativni zato što su po pri prirodi zadovoljni onime što imaju, odnosno da su općenito sretniji i zadovoljniji što su stariji.

Ovakva teza – prema kojoj s godinama umjesto bolesti i nemoći dolaze sreća i zadovoljstvo – proturječi svemu što nas je u posljednjih par desetljeća nastojala uvjeriti mladošću opsjednuta zapadna kultura. Za vjerovati je da će trebati malo vremena da se ovako heretička teza prihvati. A tada će za one kojih se ta teza tiče ionako biti svejedno, s obzirom da će biti sretni ovako ili onako.