Otkrivene neobjavljene SF-priče Stiega Larssona

“Živi brzo, umri mlad i budi lijep leš”, su riječi kojima je svojevremeno James Dean opisao ono što predstavlja jedan od najefektnijih metoda stjecanja trajne slave. Švedskom novinaru i književniku Stiegu Larssonu je to uspjelo iako se u potpunosti nije pridržavao te formule, čekavši na svoje preseljenje u Veliku nebesku redakciju u dobi od 50 godina. Nedugo nakon smrti je objavljen prvi roman iz Millennium trilogije koji je postao međunarodni bestseler, dobio filmsku ekranizaciju i koga upravo čeka američki remake.

Larsson je originalno planirao napisati čak deset romana iz Millennium trilogije, ali ga je smrt zatekla dok je napisao polovicu četvrtog, oko čijih autorskih prava se sada glođu njegova obitelj i dugogodišnja životna partnerica. No, kako stvari stoje, priča o Larssonu nije završena, jer je danas objavljeno kako su otkrivene dvije priče koji je Larsson kao 17-godišnjak godine 1970. poslao časopisu Jules Verne.

Nema sumnje da će otkriće ranih Larssonovih radova izazvati senzaciju, odnosno snažan pritisak da se oni objave (a možda i nekom holivudskom producentu opet na pamet padnu kojekakve bolesne zamisli). Magdalena Gram, zamjenica direktora švedske Nacionalne banke, gdje se Larssonovi rukopisi čuvaju, upozorila je, pak, javnost da njihovo objavljivanje možda i nije tako dobra ideja, odnosno da bi “reputacija pokojnog pisca mogla biti umanjena”.

S obzirom da je riječ o ranim radovima iz vremena kada Larsson nije imao nikakvog iskustva, a i s obzirom na vlastita spisateljska iskustva, rekao bih da se slažem s Gramovom. Za neke tajne je najbolje da ostanu neotkrivene.

Oglasi

Gdje je nestao Shakespeare?

Ako se dovoljno dugo vrtite po hrvatskim Internet forumima, primjetit ćete da nema tako banalne i nedužne teme čije rasprave nisu u stanju skrenuti u rasprave o ustašama i partizanima. Vrlo je vjerojatno da se ekvivalent istog fenomena na forumima posvećenim engleskoj književnosti odražava u raspravama između tzv. oksfordijanaca i stratfordovaca.

Oksfordijanci i stratfordijanci pripadaju dvjema nepomirljivim taborima koje dijele različiti odgovori na – za većinu ljudi sasvim banalno i davno odgovoreno – pitanje da li je drame i sonete Williama Shakespearea uistinu napisao William Shakespeare. Stratfordijanci, koji su ime dobili po Stratfordu na Avonu, Shakespeareovom rodnom mjestu, su pristaše onoga što piše u većini povijesnih knjiga i udžbenika. Oksfordijanci, pak, drže da je pravi autor Shakespeareovih drama Edward de Vere, 17. earl od Oxforda (1550 – 1604), a kao ključni argument navode niz detalja iz earlove biografije koji se doimaju sličnima zapletu Shakespeareovih drama. Oksfordijancima se uvjetno nazivaju i bejkonijanci, odnosno pristaše teorije prema kojoj je autor Shakespeareovih drama nitko drugi do Sir Francis Bacon (1561 – 1626).

Sukob između dva tabora je nastao prije otprilike 200 godina kada su povjesničari prvi put potegli pitanje autorstva Shakespeareovog djela. Oksfordijanskom, odnosno anti-stratfordijanskom taboru su se u kasnijim godimama priključila i neka poznata imena kao Mark Twain i Sigmund Freud. Među današnjim oksfordijancima je vjerojatno najpoznatije ime Sir Derek Jacobi, ugledni glumac koji je, pak, slavu prije svega stekao izvodeći djela autora za koga danas tvrdi da ne postoji.

James S. Shapiro, profesor engleske književnosti na njujorškom Sveučilištu Columbia i poznati stratfordijanac, punih je 15 godina skupljao materijal za knjigu 1599: A Year in Life of William Shakespeare (1599: Godina u životu Williama Shakespearea), koja je konačno trebala dokazati da je Shakespearea uistinu napisao Shakespeare. Za tu je knjigu dobio nagradu, ali su usprkos toga skeptici postali još glasniji. Frustriran time, napisao je novu knjigu Contested Will (igra riječi koja može značiti i “Osporeni Will” i “Osporena oporuka”) u kojoj detaljno opisuje kako su nastale sve anti-stratfordske teorije.

Shapiro tvrdi kako je cijela priča o Shakespeareu bez Shakespearea nastala zbog toga što je skromni glumac s dosadnim malograđanskim životom bio jednostavno previše “prozaičan” da bi ga se prihvatilo kao autora jednog od najznamenitijeg dramskog opusa u povijesti svjetske književnosti. Cijeloj stvari nije pomoglo ni to što o Shakespeareovom životu ima relativno malo podataka, odnosno daleko manje nego što bi se to očekivalo kod današnjih celebrityja takvog kalibra. Zbog toga su nastale “rupe” koje se pune svakojakim atraktivnim teorijama zavjere.

A, naravno, u cijelu priču će se uključiti i Hollywood, odnosno Roland Emmerich koji je prigrlio oksfordijansku teoriju koja će predstavljati temelj scenarija za njegov budući film Anonymous. Ne treba sumnjati da će taj film samo raspiriti oštre sukobe, još više zbog tradicionalne holivudske sklonosti da se radi vizualne i dramatske atraktivnosti žrtvuje autentičnost.

“Twilight” promiče seksualnu apstinenciju kod tinejdžera?

[picapp src=”6/f/9/4/4f.JPG?adImageId=7621973&imageId=2633260″ width=”500″ height=”333″ /]

“Twilight” ne bi bio fenomen popularne kulture kakav jest da ne izaziva špekulacije o eventualnim dugoročnim posljedicama na ekonomiju, kulturu ili način života u suvremenom svijetu. Tako se opus Stephenie Meyer i filmovi napravljeni po njemu mogu tumačiti kao svojevrsna duhovna hrana za sponzoruše, odnosno priča o ljubavi mlade Belle i starijeg Edwarda kao alegorija za veze mladih, neiskusnih i siromašnih žena s bogatim, starim, iskusnim muškarcima.

Sada se, pak, pojavilo novo tumačenje “Twilighta”, prema kojemu je djelo Sthepenie Meyer već imalo određene posljedice na način života omladine u suvremenom svijetu ili barem nekom njegovom dijelu. Fanovi vampirske sage, odnosno njena najvatrenija publika – tinejdžerke – su sada daleko sklonije odgovarati s  “ne” na sugestije koje postavljaju njeni vršnjaci. Ljubav Belle i Edwarda, koja iz praktičnih razloga nema eksplicitnu seksualnu komponentu, jest ideal nespojiv s uspaljenim tinejdžerima koji jedva čekaju izgubiti nevinost.

A da to nije najobičniji wishful thinking mormonke Meyer svjedoči i istraživanje koje su proveli stručnjaci sa Sveučilišta u Missouriju, a koje će sljedeće godine biti pretočeno u knjigu. Prema rezultatima anketa provedenih među fanovima “Twilighta”, seksualna apstinencija jest najbolje shvaćena i prihvaćena od svih poruka serije romana.

Forenzičarka, prostitutka i slavna blogerica

Sunday Times je jučer objavio članak kojim je razriješen jedan od najvećih misterija u povijesti književnosti od vremena B. Travena. 34-godišnja znanstvenica dr. Brooke Magnanti je novinarima objavila da je upravo ona autorica znamenitog bloga Belle de Jour u kome je opisivala život elitne londonske prostitutke koja svoje usluge naplaćuje 300 funti po satu.

Dotični se blog na Internetu pojavio 2003. godine, a odmah je stekao popularnost te ga je Guardian proglasio britanskim blogom godine. Autorici je potom stigla ponuda da svoje djelo pretoči u knjigu, koja je, dakako, postala bestseler, a stvar je nakon još dva bibliografska naslova potom dobila i svoj logični nastavak u obliku “Secret Diary of a Call Girl”, TV-seriji kuće ITV u kojoj je alter ego autorice tumačila Billie Piper.

Blog, a potom i knjiga, su izazvali svakojake kontroverze, dijelom zbog toga što se smatralo da se njime najstarijem zanatu na svijetu daje neopravdani glamur, a dijelom time što se promiče seksizam i ponižavaju žene. Pojavile su se i tvrdnje da prikaz prostitucije u blogu nije autentičan, odnosno da je riječ o dobroj “fori” koji je preko Interneta prodala profesionalna novinarka, književnica, a možda i muškarac.

Magnanti je, pak, opisala kako se prostitucijom bavila četrnaest mjeseci u vrijeme dok je dovršavala studij forenzičke patologije, te da joj je glavni motiv bilo plaćanje najamnine za stan. Odluku o tome da objavi svoj identitet je objasnila na svom blogu nastojanjem da razuvjeri skeptike da je njen alter ego “Belle” stvaran, a novinarima Sunday Timesa tvrdnjom da anonimnost više nije bila “zabavna”.

Magnanti trenutno živi u Bristolu gdje je zaposlena kao istraživač u Bristolskom inicijativi za istraživanja zdravlja djece. Njeni su poslodavci rekli kako će je, usprkos njene “problematične” prošlosti i neočekivanog publiciteta, zadržati na poslu.

“Sumrak” – duhovna hrana budućih sponzoruša?

[picapp src=”d/8/7/f/cc.JPG?adImageId=6651483&imageId=2633259″ width=”234″ height=”157″ /]

Anne Rice, autorica “Vampirskih kronika”, nedavno je dala intervju Wall Street Journalu u kome daje vlastito mišljenje o trenutnoj popularnosti žanra vampirske književnosti čija je svojevremeno bila kraljica. Rice, koja je izjavila da, otkako sama više ne piše “Vampirske kronike”, “ima prilike uživati u žanru” očigledno ima bolje mišljenje o svojoj kolegici Charlaine Harris nego o Stephanie Meyer. Naime, izjavila je kako voli gledati “True Blood”, HBO-vu seriju temeljenu na Harrisinim romanima, dok “Sumrak” i druge knjige Stephenie Meyer nije gledala. Umjesto toga je svoje mišljenje temeljila na filmu, čiju popularnost objašnjava željom tinejdžerica “koje ranije sazrijevaju od svojih vršnjaka” da imaju “misteriju, zaštitu i mudrost starijih muškaraca”.

Netko bi na temelju ovoga mogao zaključiti da je svaka šiparica koja ludi za Robertom Pattinsonom i “Sumrakom” u stvari potencijalna Dolores Lambaša ili Fani Horvat.