Autor: Dragan Antulov

Još dublje u kaljužu lažnog dvostranačja

Na 2o. obljetnicu uspostave prve višestranačkog Sabora Vuk Perišić se žali da trenutna stranačka slika u Hrvatskoj nema nikakvog smisla, odnosno ponavlja notornu činjenicu kako HDZ i SDP – koji isto kao i prije dvadeset godina dominiraju političkom scenom – nemaju nikakve veze s ljevicom i desnicom, odnosno sa nekakvom demokršćanskom ili socijaldemokratskom politikom kojom se vole dičiti. U svom tekstu, za razliku od većine komentatora koji se žale na takvo stanje stvari, pokušava dati nekakvu terapiju, a ona se odnosi na pomalo utopističku ideju da se HDZ i SDP raspuste, a da se od njih i od onoga što na hrvatskoj stranačkoj sceni, formira barem pet novih stranaka koje bi, svaka na svoj način trebala pokriti politički spektar – ekstremnu fašističku desnicu, konzervativnu desnicu, liberalni centar, socijaldemokratsku ljevicu, ekološku ljevicu i ekstremnu komunističku desnicu.

Međutim, takva utopistička ideja će biti više utopistička ako se prihvati prijedlog novog izbornog zakona iza koga stoji HSS, stranka za koju, nota bene, u Perišićevom novom stranačkom rasporedu nema mjesta. Ono na što će se svi uhvatiti u ovom prijedlogu, i zbog čega će mu dati palac gore, jest zamisao o smanjenju broja mjesta u Saboru i smanjenja broja zastupnika. Njih će ubuduće biti 131 umjesto 153, s time da će se Hrvatska podijeliti na 5 umjesto dosadašnjih 10 jedinica; u svakoj od njih će se birati 12 zastupnika, a 60 s državne liste.

Nije teško pretpostaviti da je ovakav zakon kreiran prije svega u nastojanju da se što je moguće više unište male stranke i “slobodni strijelci” koji uživaju podršku u regijama. Njima će dva puta veće izborne jedinice te zbog toga dva puta veći broj glasova potreban za proboj izbornog cenzusa učiniti nemogućim proboj u Sabor. U postojećim okolnostima bi na Sabor samostalno mogle računati jedino HDZ i SDP. To što na to ne bi mogla računati HSS i nije tako važno, jer je jasno kako će se ta stranka za godinu dana  “prištekati” HDZ-u.

SDP će iz svojih sebičnih razloga, a potaknut jeftinim demagoškim “spinom” iza ovog prijedloga, na njega pristati, a sve u nastojanju da cementira dvostranačje, odnosno da natjera glasače nezadovoljne HDZ-om da  na listićima zaokružuju bivšu Bandićevu stranku držeći začepljen nos. Ironija je u tome što taktičko glasanje zapravo predstavlja glavni razlog zbog koga se glasa za SDP. Želi li Milanovićeva stranka doći na vlast, a još više, želi li je održati, ovakav zakon bi joj odgovarao jedino ako bi uveo elemente većinskog izbornog sistema, odnosno biranja pojedinačnih zastupnika.

Da je, na primjer, u Hrvatskoj 2007. godine korišten isti onakav većinski sistem kakav postoji u Velikoj Britaniji, vrlo je vjerojatno da bi SDP ne samo dobio izbore, nego i komotnu većinu u Saboru, i to zato što su njegovi glasovi daleko ravnomjernije raspoređeni od HDZ-a. S druge strane, biranje saborskih zastupnika kao pojedinaca je nešto što vladajuća partitokracija, koja se u pravilu oslanja na bezlične dizače ruku, organski ne može smisliti. Perišić će na svoje veliko stranačko preslagivanje morati malo čekati.

Ministar Cameronove vlade “pao” zbog “tetošenja” gay ljubavnika

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=David+Laws&iid=8908721″ src=”7/0/3/3/Britains_Treasury_Secretary_5c91.jpg?adImageId=13040984&imageId=8908721″ width=”234″ height=”343″ /]

U “normalnim” demokratskim zemljama u kojima se, za razliku od Hrvatske, stranke na ljevicu i desnicu dijele na temelju kakvih-takvih ideoloških kriterija, može se zapaziti zanimljiv fenomen kada su u pitanju politički skandali. Kada treba “pasti” desničarski političar, obično je to zbog situacija tipa “mrtva cura, živi dečko” ili sličnih pikanterija nespojivih s tradicionalnim, konzervativnim moralom na kojima te stranke inzistiraju. Ljevičarski političari, pak, “padaju” na temelju situacija tipa “prsti u tegli s medom”, odnosno protuzakonitog bogaćenja na račun istih onih siromašnih masa koje nominalno predstavljaju. U tom svjetlu valja gledati prvu ostavku u vladi novog britanskog premijera Davida Camerona, koji je bez jednog svog ministra ostao niti mjesec dana nakon dolaska na vlast.

David Laws, državni tajnik britanskog Ministarstva financija, objavio je kako napušta dužnost nakon što se otkrilo da je čak 40.000 funti koje je kao parlamentarni zastupnik dobivao kao troškove zastupanja svoje izborne jedinice potrošio na to da bi kupio kuću i stanove, odnosno plaćao najamninu svom ljubavniku Jamesu Lundieju. Da stvar bude još “pikantnija”, Laws je sve do otkrića afere tvrdio da je obiteljski čovjek i otac dvoje djece.

Lawsov 17-dnevni ministarski staž će Cameronu predstavljati lošu vijest, s obzirom da predstavlja neslavan rekord u bližoj britanskoj povijesti. Laws se, također, kao financijski stručnjak, smatrao jednom od zvijezda nove vlade, odnosno glavni operativac zadužen za bolne budžetske rezove koji predstavljaju srž nove politike. Za Camerona je sreća u nesreća ta da je Laws zastupnik Liberalnih demokrata, njegovih koalicijskih partnera, a ne njegove Konzervativne stranke.

Liberalni demokrati se, usprkos toga što su u Blairovo doba bili radikalna ljevica, vole predstavljati kao stranka centra, i ovaj skandal u mnogo čemu predstavlja ironičnu potvrdu gore navedenog pravila. Laws je pao i zbog toga što je upražnjavao “alternativni životni stil” nespojiv s tradicionalnim vrijednostima, ali i zato što je zbog njega potkradao siromašne britanske porezne obveznike.

RIP Dennis Hopper (1936 – 2010)

Bilo bi pretenciozno govoriti da je Dennis Hopper najveći glumac koji je ikada postojao, ali je neosporno da je bio velikan glumačke profesije. Mnogo je važnije da je isto tako bio ličnost čija je živopisna biografija – prepuna velikih dostignuća, ekscesa, a na kraju i spektakularnih svjetonazorskih zaokreta – u mnogo čemu simbolizira životni put babyboomerske generacije (iako sam, po najstrožim, kriterijima kao dijete 1930-ih nije bio babyboomer) . Pomalo je zanimljivo pronaći ironiju u tome da je Hopper svoju karijeru u klasičnim Kazanovim filmovima kao “Buntovnik bez razloga” i “Div” gdje mu je partner bio James Dean; i dok je Deana prerana smrt učinila besmrtnom ikonom jedne generacije, Hoppera je morao ići težim putem. Krajem 1960-ih su ga eksperimenti s kontrakulturom učinili superzvijezdom, a onda propalitetskom karikaturom, da bi tek 1980-ih preporodio kao vrhunski holivudski karakterni glumac. Neke od najboljih filmova ikada snimljenih, kao što je “Plavi baršun”, jednostavno nije moguće zamisliti bez Hoppera.

Na izborima u Češkoj pobijedila desnica

Češka je – iako je smještena u srcu Evrope i predstavlja sve ono što bi iz hrvatske snobovske perspektive Evropa trebala biti – pomalo atipična u odnosu na neke druge evropske države. Barem se takav dojam može steći kada se pogledaju neki detalji jučer i danas ujutro održanih parlamentarnih izbora.

Prvo, u Češkoj se izborima nastoji razbiti višegodišnja blokada nacionalnog parlamenta gdje su glasovi i mandati bili gotovo ravnomjerno raspoređeni iza umjereno desne Građanske demokratske stranke (ODS) i umjereno lijevih demokrata (ČSSD). Češkom je sve vrijeme upravljala ODS-ova vlada koja je gotovo godinu dana tek otaljavala posao do redovnih izbora.

Druga atipičnost Češke je u tome što se izbori održavaju u dva dana, umjesto jednom – i to petkom i subotom ujutro. Tako ritual izlaznih anketa i prebrojavanja glasova ljudima kvari tek subotu popodne i navečer, umjesto da im upropasti nedjelju navečer i jedan radni dan.

Treća atipičnost čeških izbora je to da umjesto reformiranih imaju *nereformirane* hard-core komuniste u obliku KČSM (Komunistička stranka Češke i Moravske), koja je bila predmetom dosta špekulacija o protestnim glasovima i eventualnoj – za češke demokrate stravičnoj – koaliciji sa socijaldemokratima.

Možda najatipičnija stvar je u tome da se Češka – djelomično uz Poljsku – može smatrati jednom od rijetkih evropskih, a pogotovo istočnoevropskih, zemalja koja je, barem dosad, uspjela izbjeći najgore posljedice globalne recesije. To se prije svega objašnjava time što se Češka odbila uvući u klopku zvanu euro, te je tako izbjegla “vesele” scene s grčkih ulica.

Ono što će možda biti najzanimljivije jest da će, sudeći po prvim preliminarnim rezultatima, ČSSD preoteti od ODS-a mjesto najveće češke stranke, ali da će, za razliku od dosad, ODS moći komotno sastaviti desničarsku koaliciju.

Naime, nezadovoljstvo trenutnim stanjem se nije prelilo u glasove ČSSD-u ni komunistima, koliko dvije novostvorene desničarske stranke koje su sebe uspješno predstavile biračima kao alternativa “pokvarenom” i nesposobnom ODS-u. To se odnosi na TOP09, stranku koju vodi bivši ministar vanjskih poslova Karel Schwarzenberg (Bruxellesu će biti drago, s obzirom da je dotični zagriženi eurofil) te populističku stranku Javne stvari.

Nakon što je prebrojano 30 posto glasova, ČSSD vodi sa 23,9 posto glasova (što je oko 9-10 posto manje nego na prethodnim izborima), ODS ima 18,6 posto glasova (što je oko 14 posto manje nego ranije), dok TOP09 ima 14,4 posto, a Javne stvari 10,9 posto.

Za točan broj mandata treba vidjeti njihovu raspodjelu u 14 izbornih jedinica, kao i koje su stranke uspjele probiti cenzus, te provesti “dontanje”. Ipak, većina promatrača vjeruje kako će tri stranke desnice bez problema moći sastaviti većinu u češkom parlamentu.

Carville se okrenuo protiv Obame

Dok većina svjetskih medija i dalje gura mantru o Obami o “velikom vizionaru” i “novom mesiji”, u SAD se sve više – čak i među hard core ljevičarima i lojalnim demokratima – provlači teza da 44. američki predsjednik, u najmanju ruku, još uvijek nije pokazao onakvu čudotvoračku sposobnost kakvu je sugerirala njegova izvrsna izborna kampanja. U posljednje vrijeme se u američkim medijima sve više pojavljuje i donedavno heretička teza da bi Obama, ako ovako nastavi, svojoj Demokratskoj stranci mogao postati isti onakav kamen oko vrata kakav je George W. Bush bio republikancima.

Takvi se stavovi mogu vidjeti i u sve više komentara koji se pitaju nije li najnovija kriza u Meksičkom zaljevu ono što je za Busha bio uragan “Katrina” – katastrofa koja je prvi put jasno i nedvosmisleno javnosti ukazala na njegovu nesposobnost.

Takva teza je itekako dobila na vjerodostojnosti kada ju je izrekao James Carville, 65-godišnji politički strateg Demokratske stranke koji je stekao legendarnu reputaciju kao voditelj Clintonove izborne kampanje. Prema Carvilleovim riječima je Obama tokom 40 dana krize pokazao “političku glupost”. Uzimajući u obzir da je Carville rodom iz naftom pogođene Louisiane, kao i da je zagriženi klintonist koji nikada previše nije volio Obamu, ipak okretanje Carvillea protiv Obame predstavlja sve nego dobru vijest za predsjednika, čija se donedavno blistava politička zvijezda sada tamni poput plaža u Meksičkom zaljevu.

Htio biti kriminolog, a završio kao serijski ubojica?

Nigdje nije lakše pronaći raskorak između Hollywooda i stvarnog života nego kada su u pitanju serijski ubojice. U filmovima su to redovno stvorenja natprosječne inteligencije, karizme, fizičke snage i/ili materijalnih resursa. U stvarnosti, pak, u pravilu zbog siromaštva, retardiranosti, ružnoće ili kombinacije svega gore navedenog prije izazivaju prijezir i sažaljenje nego strahopoštovanje. No, s vremena na vrijeme se pojavi slučaj serijskog ubojice koji djelomično odgovara ili se barem trudi dostići visoke ideale koji tom fenomenu postavlja Hollywood.

Jedan takav slučaj bi mogao predstavljati Stephen Griffiths, 40-godišnji kamiondžija iz engleskog grada Bradforda. Njega je Daily Mail predstavio kao “studenta kriminologije”i naveo kako dotični već ima diplomu iz psihologije. Prije dva dana je uhapšen, a danas će biti izveden pred suca pod sumnjom da je u proteklih godinu dana ubio tri prostitutke – 43-godišnju Susan Rushworth, 36-godišnju Suzanne Blamires i 31-godišnju Shelley Armitage. Uz te tri žene se Griffithsa počelo povezivati s nestancima još najmanje tri prostitutke od 1992. godine.

Ono što je u cijeloj priči dalo posebno mračnu notu jest to da su se ubojstva zbila, a Griffiths živio nedaleko od kuće koja je pripadala Peteru Sutcliffeu, zloglasnom “Jorkširškom Trbosjeku” – serijskom ubojici koji je 1970-ih ubio 13 prostitutki i godinama izbjegavao hvatanje.

O motivima se može još špekulirati, ali nije isključeno da je Griffiths – ako je uistinu počinitelj – na svoj krvavi put krenuo, između ostalog, i vođen željom da se proslavi. Osim što je vanredno studirao kriminologiju, time se volio hvaliti i na svom MySpace profilu koji će, nema sumnje, biti prilično zahvalno štivo britanskim medijima. A možda je u pitanju onaj od tragičnih slučajeva kada nadobudni znanstvenik umjesto provoditelja postane predmetom vlastitog eksperimenta.

Da se ovaj bizarni slučaj zbio u SAD, gotovo je sigurno da bi već ovog trenutka neki nadobudni scenarist počeo pisati scenarij za TV-film koji će se emitirati za kojih šest mjeseci, ako ne i ranije.

Imati ili biti – Welcome to Chicago City

Kada se prije nekih desetak godina na programu Nove TV pojavio Jerry Springer sa svojim famoznim šouom, teško da je bilo ijedne osobe upitane da o tome da mišljenje, a da nije izrazila zgražanje nad tamo iskazanim idiotizmom, odnosno uvjerenje kako je riječ o namještaljci i fikciji, jer je jednostavno “nemoguće da su ljudi tako glupi”. Ako je već netko dozvolio sebi pomisao da ono što vidi kod Jerryja Springera predstavlja istinu, u pravilu bi se utješio time da je riječ o “retardiranoj i degeneriranoj” Americi, odnosno fenomenu koji se neće nikada pojaviti u “civiliziranoj Europi”.

Desetljeće kasnije, nakon izloženosti “Big Brotherima”, “Barovima”, “Farmama” i “Trenucima istine”, teško da bi se itko usudio potpisati ispod gore navedenih tvrdnji. A nekako sumnjam da bi sličan obrambeni mehanizam mogao biti efikasniji kada se suoči s još jednom horor-pričom o tamnoj strani Amerike.

Prema onome što javlja Daily Mail, vatrogasna ekipa u čikaškoj oblasti South Side je iz jednog stana izvukla 79-godišnjaka i njegovu 76-godišnju suprugu koji se trenutno nalaze u bolnici u kritičnom stanu. Pronađeni su – na užas vatrogasaca – živi ispod hrpe smeća koje je ta ista pokušavala raščistiti iz unutrašnjosti njihovog stana. Do akcije čiščenja došlo zato što policija – pozvana od strane zabrinutih susjeda – jednostavno nije mogla prodrijeti u stan koji je “od stropa do poda” bio ispunjen smećem, ostacima trule hrane, odjećom, zahrđalim kućanskim aparatima, automobilskim gumama. Prije same akcije su morali uzeti zaštitnu odjeću, a iz stana se širio “nepodnošljivi smrad”.

Policija tvrdi da je par jednostavno nakupio toliko stvari u kući da više nije mogao izaći vani, odnosno da su se one jednostavno stropoštale na njih. Pod njima je preživio nekoliko tjedana, pri čemu su im opasnost predstavljali štakori koji su ih htjeli pojesti.

Ono što u ovoj priči izgleda strašno nisu toliko ekstremne posljedice otuđenja i starosti, odnosno fizička i psihička nesposobnost brige o sebi i donošenja nekih zdravorazumskih odluka, koliko to što se u komentarima može čuti riječ “hoarder” koja bi trebala asocirati na nekakav novi životni stil, društveni fenomen ili oblik društvene patologije dostojan nove moralne panike.

“Hoarderi” se opisuju kao osobe pogođene psihološkim poremećajem koji ih tjera da opsesivno skupljaju, odnosno nikada ne bacaju stvari koje posjeduju, a što se odražava u tome da ih drže u kući, postupno smanjujući svoj životni prostor, pa čak i ugrožavajući svoj život, kao što je to bio slučaj s nesretnim čikaškim parom. U SAD je, dakako, snimljena čak i reality emisija zvana Hoarders posvećena ovom fenomenu.

Ono što je prilično zanimljivo u svemu tome jest da se patološkim ponašanjem smatra ono što bi trebalo biti temelj današnjeg ultramaterijalističkog društva – akumulacija materijalnog bogatstva u obliku fizičkih stvari. A to je upravo ono što su, doduše, na malo ekstreman i po sebe opasan način, radili čikaški hoarderi.

Međutim, je li hoarding, ma koliko bio štetan, u svojoj suštini besmislen? Pretvoriti svoju kuću u skladište i nije tako besmisleno u uvjetima siromaštva kada naoke bezvrijedne stvari mogu poslužiti kao hrana, ogrjev i sirovine koje se ne mogu dobaviti na drukčiji način. Ukoliko ekonomska kriza potraje i tako dovede do sloma današnjeg potrošačkog društva, ove ekstremne priče bi mogle postati dio banalne svakodnevnice.

Svi smo mi Logan 5

Kada god pročitam tekst nalik na ovaj, uvijek se sjetim filma Loganov bijeg. Prije nego što Hollywood još jednim bezveznim remakeom (nalik na ovaj) uništi uspomenu na dobar SF, bit će zanimljivo vidjeti koliko je dobar tri desetljeća nakon premijera.

Nekako mi se čini da se u njemu neće uživati kao što je autor ovih redova uživao kada ga je vidio prvi put. Ali, razlog za to neće biti u tragično zastarjelim specijalnim efektima ili mnogo boljim prigodama da se gledaju oskudno odjevene dame. Demografija, globalna recesija i ljudska glupost će neke od detalja prikazanih u tom filmu premjestiti iz isključivog domena znanstvene fantastike.

Otok “ganje” postaje otok krvi?

Legalizaciji, odnosno dekriminalizaciji marihuane i drugih “lakih droga” se često protive osobe koje bi je inače prihvatile na temelju čisto zdravorazumskih kriterija. Glavni razlog koji priječi legalizaciju – barem u posljednje vrijeme – nije toliko ustajali konzervativizam ranijih generacija (većina današnjih političara u zapadnom svijetu ima iskustava s drogom), koliko to da zagovornici legalizacije svojim radikalizmom i nastojanjem da ponovno jurišaju na nekakve šezdesetosmaške barikade često proizvode kobni kontraefekt. To se prije svega odnosi na nastojanja da se priča o kanabisu kao zlu i opasnoj drogi nekako “kontrira” suprotnom pričom prema kojoj je kanabis nekakav čarobni lijek i rješenje svih problema. Prema onome što se čuje iz “legalize it” krugova, legalizacija “zabranjenog lijeka” bi ne samo rasteretila represivni sistem od nepotrebnog posla i uštedila novac poreznih obveznika, nego spasila poljoprivredu, ugrožene vrste, izliječila bolesne od neizlječivih bolesti i donijela med i mlijeko siromašnima.

Naravno, nesrazmjer između takvih propagandnih pretjerivanja i istine je otprilike isti onakav kao nekadašnje horor-priče o jednom “džointu” koji je dovoljan da zabludjelu ovčicu pretvori u beznadnog narkomana. I, naravno, malo tko je nakon nih spreman uvažiti argumente da bi legalni kanabis svijet učinio boljim mjestom za život.

Takvi će argumenti vjerojatno postati još manje uvjerljivi nakon vijesti s Jamajke, koja je postala još jedna od brojnih država gdje je globalna recesija stvorila “vrli novi svijet” u kome siromašni plebs pronalazi “dobre stare” oblike zabave u obliku razbijenih izloga, zapaljenih guma, rafalne paljbe i krvi po ulicama.

Ali takve vijesti nekako teško dolaze do naslovnica jer se ne uklapaju u arkadijsku viziju Marleyevog otoka gdje svi žive sretno i berićetno slušajući reggae i pušeći “ganju”. Mitova – poput onog o Evropskoj Uniji koja bi trebala spasiti Hrvatsku – se teško odreći.

Republikanci osvojili Obamin kongresni okrug

Protekli utorak uglavnom nije bio sretan dan za američke republikance, barem što se tiče dopunskih i preliminarnih izbora pred veliki megdan u studenome, kada se nadaju od Obaminih demokrata preoteti Predstavnički dom Kongresa, a možda i Senat. Iako je većina od Obame službeno podržanih kandidata izgubila, opća slika izgleda bolje za demokrate nego što je to bio slučaj.

Tako je na dopunskim izborima u 12. kongresnom okrugu Pensilvanije, izazvanih smrću dugogodišnjeg, a odnedavno i kontroverznog demokratskog čelnika Jacka Murthe, glatko pobijedio demokratski kandidat, usprkos toga što je izborni okrug po općem svjetonazoru konzervativni, i što je od jedno od rijetkih mjesta koje je 2004. glasalo za Kerryja a 2008. za McCaina.

Predizbori za američki Senat su, pak, označili kraj političke karijere 80-godišnjeg Arlena Spectera, dugogodišnjeg republikanskog senatora koji je prije godinu dana prešao demokratima i tako Obami (nakratko) dao kvalificiranu većinu u Senatu. Demokratski glasači su usprkos Obaminih naloga prednost dali mlađem stranačkom vojniku Joeu Sestaku, koji je daleko manje eksponiran zbog raznih afera, odnosno daleko je manje ranjiv na eventualne republikanske izazove od Spectera.

U Kentuckyju su republikanski glasači, najblaže rečeno, zakomplicirali stvari vlastitoj stranci izabravši kao svog senatskog kandidata Randa Paula, sina poznatog, ali i kontroverznog kongresnika Rona Paula, poznatog po libertarijanskim stavovima. Nedugo nakon izbora je Rand Paul sebi dozvolio da, slijedeći libertarijansku dogmu o neuplitanju države u privatna poduzeća, odbaci Zakon o građanskim pravima koji je ukinuo rasnu segregaciju te tako ne samo sebe, nego i stranku općenito ponovno učini metom optužbi za rasizam.

Nakon svega toga, priča o tome da bi jesen trebala predstavljati krah za Obamu se čini malo prenategnutima ili dosta slična najavama o konzervativnom “landslideu” u Velikoj Britaniji koji se ipak nije dogodio.

Stoga će republikancima kao melem na ljutu ranu doći vijesti s Havaja, gdje su jučer održani dopunski izbori za Kongres. Na njima je pobijedio gradski vijećnik Honolulua po imenu Charles Djou i tako republikancima izborni okrug Havaja – gdje je, između ostalog, odrastao Barack Obama – donio po prvi put iza 1981. godine. Djou, doduše, svoju pobjedu prije svega ima zahvaliti tome što su dva demokratska kandidata nastupala odvojeno, te je mogao pobijediti sa jedva 39 % glasova. Za nekoliko mjeseci, kada se budu održavali redovni izbori, ujedinjeni demokrati će ga glatko zamijeniti. Republikancima će, s druge strane, ovo predstavljati dobru vijest, s obzirom da je tima prekinuta gubitnička serija od 11 dopunskih izbora za Predstavnički dom Kongresa, na kojima su u pravilu pobjeđivali demokrati.