Još jedna djevojčica i još jedan čamac

Nizozemci su još jednom potvrdili svoju sklonost prema liberalizmu, odnosno da načelo “živi i pusti živjeti” primjenjuju tamo gdje se drugi narodi i države ustručavaju. Nizozemski sud je danas posebnim rješenjem dao dozvolu Lauri Dekker, 14-godišnjoj nizozemskoj jedriličarki da sjedne za kormilo 11,5 m duge jedrilice i krene na put oko svijeta nastojeći postati najmlađa pomorka kojoj je to ikada uspjelo.

Dekker, čiji su put privremeno zaustavili službenici agencije za zaštitu djece, uspjela je nagovoriti sud kako je potpuno spremna za putovanje i iskušenja koje je tamo čekaju. Tako je naučila prvu pomoć, sama sebi vidati rane, vježbala tehnike kojima se otklanjaju posljedice neredovitog sna i slično; također je uvjerila sud da će, uz pomoć roditelja, završiti redovnu školu putem dopisnog tečaja.

Slično kao i Abby Sunderland, i ovaj pothvat će izazvati kontroverze dežurnih dušobrižnika i kritike roditelja koje smatraju neodgovornim zato što joj namjeravaju ispuniti prilično rizičnu i skupu želju. Naravno, za vjerovati je kako će mediji ovu priču, s obzirom da će po planu trajati dvije godine, zaboraviti osim ako se, naravno, nešto u međuvremenu ne dogodi, kao što je bio slučaj s Abby Sunderland.

Abby Sunderland pronađena živa

Izgleda da će priča o nestanku 16-godišnje jedriličarke Abby Sunderland imati nešto sretniji kraj od većine medijskih priča o nestanku njenih vršnjakinja. Associated Press javlja kako je Qantasov avion poslan iz Pertha kako bi pretraživao područje Indijskog oceana odakle se dotična posljednji put javila pronašao njen brod i s njom stupio u radio-kontakt. Prema prvim izvještajima, Sunderland je rekla “kako je dobro”, da “ima dovoljno hrane” te da je njena jedrilica “u uspravnom položaju” iako je “jedro oštećeno”. Od puta oko svijeta, prilikom koga se nadala razbiti rekord Australke Jessice Watson kao najmlađe jedriličarke kojoj je to pošlo za rukom, barem zasad nema ništa. Prema lokaciji gdje je pronađena je poslan francuski ribarski brod koji bi je trebao pokupiti za 24 sata.

Hrvatski mediji najvjerojatnije neće posvetiti puno prostora ovoj priči, s obzirom da je kriza izbila kasno navečer, a razriješila se rano ujutro – u najgorem mogućem trenutku za privlačenje pažnje lokalnim tričarijama opsjednute publike. Ako i bude kakvih vijesti, one neće biti na naslovnicama, a sav će publicitet “pojesti” Svjetski kup. Međutim, teško je vjerovati da će obitelj Sunderland za to u ovom trenutku previše mariti.

16-godišnja Amerikanka nestala prilikom pokušaja da oplovi svijet

Abby Sunderland, 16-godišnja Amerikanka koja je pokušavala sama u jedrilici oploviti svijet, postala je predmetom međunarodne potrage nakon što je s njenim plovilom u Indijskom oceanu izgubljen svaki kontakt. Akcija spašavanja je pokrenuta s Madagaskara danas ujutro, a u njoj sudjeluju spasilačke službe iz Australije i s otoka Reuniona, francuskog prekomorskog posjeda u Indijskom oceanu.  Situacija trenutno ne izgleda dobro jer se Sunderland u vrijeme svog nestanka nalazila stotinama milja od najbližeg kopna, odnosno 400 milja od najbližeg broda koji bi joj mogao priteći u pomoć.

Abby Sunderland, koja se jedriličarstvom bavila od 13. godine, nastojala je ponoviti pothvat svog starijeg brata Zaca koji je prošle godine u dobi od 17 godina uspio oploviti svijet.

Naravno, za očekivati je da će cijeli slučaj izazvati navalu armije dušobrižnika koji će zahtijevati da se roditelji nesretne Abby zatvore zbog ugrožavanja njenog života, ako ne i ubojstva iz nehata. A, zapravo, što su to roditelji loše učinili u cijeloj priči, osim što su uložili velike količine novca i truda da svom djetetu san pretvore u stvarnost?

Abigailina majka je, prije nego što joj kćer nestala, na te kritike rekla kako se “slaže da bi moglo doći do tragedije”, ali da se tragedije i događaju kada se 16-godišnje kćeri s prijateljima u autu vraćaju sa zabave.

Bronca sportašima draža od srebra

USA Today s ovim člankom vjerojatno neće dobiti Pulitzerovu nagradu, ali bi mu se mogao zalomiti nekakav suvremeni ekvivalent “Feralove” nagrade za otkrivanje tople vode. Olimpijada je temu učinila aktualnom, s nečime se moraju ispuniti stranice, pa je najvjerojatnije iz naftalina izvađena studija koju je napravila katedra za psihologiju Sveučilišta Cornell koja tvrdi da sportaši u pravillu osjećaju veće zadovoljstvo kada osvoje brončanu nego kada osvoje srebrnu medalju. Psiholozi nastoje objasniti rezultate ove studije time da se dobitnik srebrne medalje grize zbog toga što je mogao dobiti zlato, dok je dobitnik bronce sretan što je uopće na podiju.

Autor ovih redova je, inače, do istog zaključka, bez korištenja ikakvih statistika ili znanstvenih metoda, došao razgovarajući s prijateljima u osnovnoj školi. Iako se mogu pronaći izuzeci od tog pravila, najčešće zbog određenih okolnosti koje nemaju veze sa sportom ili pojedinačnom psihologijom (Jure Franko u Sarajevu, hrvatski košarkaši u Barceloni), jednostavno se teško odati dojmu da je u današnjem sportu bronca svima draža od srebra.

Uostalom, teško je zamisliti da bi osvajači srebra svoje pothvate mogli proslavljati na način na koji je to u Vancouveru učinio američki snowboarder Scotty Lago, te zbog toga morao biti “diskretno” otpremljen iz grada od strane svog Olimpijskog odbora.