Kategorija: Kultura

Bolje biti star nego stara

Ono što je svojevremeno izjavio veliki William Goldman – da u Hollywoodu nitko ne zna ništa – odnosno da ne postoje nikakva pravila, još uvijek važi. Ipak, određeni zakoni vjerojatnosti ukazuju na to da je za nečiju glumačku karijeru u pravilu bolje biti mlad nego star, odnosno privlačan nego ružan.

Nastojanje da se sačuva privlačnost i mladost je jedan od razloga zbog čega je Hollywood postao carstvo kozmetike i plastične kirurgije, odnosno 40-godišnjaka i 50-godišnjaka koji pokušavaju izgledati kao tinejdžeri, a ponekad pokazuju i njihovu zrelost. Pa, ipak, zub vremena zna biti neumoljiv, ali i prilično “politički nekorektan”, barem kada su u pitanju razlike među spolovima. Dakle, ukoliko neka holivudska starleta nije uspjela ostvariti nekakvu “bijesnu” karijeru prije 35. ili 40. godina, malo je vjerojatno da će ikada postati superstar. Sa muškarcima, pak, stvari stoje malo drukčije; bez obzira na dominaciju androginih pseudotinejdžera i metroseksualaca kao što su Pattinson i Lautner danas, a Chris Klein i Matt Damon jučer, dramski umjetnik muškog spola se ipak može nadati da će njegovo ime blistati s plakata čak i u 50-im, pa 60-im, a u nekim slučajevima i 70-im godinama života.

Najnoviji prilog toj tvrdnji bi mogli biti komercijalni rezultati vodećih holivudskih hitova ovog vikenda. The Expendables, macho akcijada “stare škole” o grupi opakih mišićavih razbijača koje vodi 64-godišnji Sylvester Stallone je usprkos po box office obično pogubnom R-rejtingu glatko zasjela na prvo mjesto i potukla Eat Pray Love, “topli” i ženski film koga je trebala voditi nekadašnja holivudska kraljica, 43-godišnja Julia Roberts.

Okorjeli fanovi Julije Roberts bi, dakako, mogli naći razloge za ovaj debakl u objektivnim okolnostima, odnosno glumičinoj konverziji na hinduizam koji je filmu dala neočekivano negativan publicitet među skrivenim bigotima. Drugi će, pak, od svega izvući političko-ideološki “spin”, odnosno to shvatiti kao pobjedu konzervativnih reaganovskih militarističkih agresivnih i “muških” 1980-ih (koje najbolje utjelovljuje “Rambo” Stallone) nad liberalnim clintonovskim pacificističkih “politički korektnim” i “ženskim” 1990-ih koje je utjelovljivala Roberts, a koje trenutno u Bijeloj kući utjelovljuje omraženi Obama. Ipak, teško se oteti dojmu da kada na box officu sudare ostarjela muška zvijezda i ostarjela ženska zvijezda, žena uvijek bude ta koja gubi.

Trijumf i tragedija Ratova zvijezda

Povijest filmske umjetnosti nije samo povijest velikih filmova. nego i povijest velikih filmova koji iz svakojakih razloga nisu nikada bili snimljeni. Svega toga su prilično svjesni najstariji fanovi Ratova zvijezda, odnosno, da budemo precizniji, originalne trilogije snimljene 1970-ih i 1980-ih. Prvi film, snimljen 1977. i danas poznat kao Nova nada, predstavljao je jedan od najvećih fenomena popularne kulture 20. stoljeća. Drugi film, Imperija uzvraća udarac, čija se 30. obljetnica upravo slavi, se smatra jednim od najboljih nastavaka u povijesti Hollywooda, ako ne i jednim od najboljih ostvarenja SF-žanra u povijesti.

Treći film, Povratak Jedija, je 1983. godine je trebao biti nešto slično, ali je danas gotovo zaboravljen i među starim warserima, usprkos komercijalnog uspjeha koji je postigao, predstavlja razočaranje, ako ne i izdaju. Jedino je nova trilogija, koja je izazvala sveopće zgražanje i neprijateljstvo, pomogla tom filmu da malo popravi reputaciju, ali tek u usporedbi. U svoje je vrijeme izazivao mrštenje pri pomisli na “dražesne” Ewokse i ultra-sladunjavi hepi end, tako različit od dostojanstvene Nove nade i realistične Imperije.

Gary Kurtz, producent prva dva filma i nekad najbliži suradnik Georgea Lucasa, u izjavi za Los Angeles Times je potvrdio sve ono što su fanovi originalne trilogije pretpostavljali, ali nikada nisu mogli dokazati – da je Povratak Jedija remek-djelo koje je, poput prequela, uništila Lucasova orijentacija na sirovu “komercijalu” i vlastita bahatost. Prema Kurtzu, Jedi je trebao biti isto onako mračna, odnosno “realna” priča u kojoj “dobri momci” dobijaju batine, odnosno u kojoj su Han Solo ili Lando Carlisian trebali “kupiti farmu”, tj. poginuti prije odjavne špice. Međutim, Lucas je tada gledao u financijske brojke i zaključio da više zarađuje prodajući igračke nego filmska prava; Jedi je, dakle, trebalo podrediti igračkama, odnosno dječici koja će vrištati roditeljima da ih kupe. Zato su se usred filma pojavili omraženi Ewoksi, a kraj završio poput najsladunjavije bajke. Kurtz se, kako tvrdi, s time nije htio složiti, pa je nakon Imperije odlučio s Lucasom prekinuti suradnju.

Fanovi originalne serije mogu samo zamišljati što bi se dogodilo da je bilo suprotno, tj. da je nakon drugog filma Lucas, a ne Kurtz, otišao, odnosno da je trilogija bila onako zaokružena i onako savršena kakvom je trebala biti. To su pitanja na koja, s druge strane, fanovi Sumraka najvjerojatnije neće razbijati glavu.

Victoria 2 – Prvi dojmovi

Vodstvo švedskog studija Paradox Interactive očigledno nije sujeverno, jer je izlazak svoje najnovije igre – Victoria 2 – namjestila upravo na petak 13. Donositi sudove o tome da li je taj potez bio izazivanje sudbine ili ne nema smisla, jer se u nekoliko sati koliko je igra dostupna teško može dobiti nekakav jasan dojam o tome koliko je ta igra dobra ili loša.

Po onome što sam imao prilike vidjeti, Paradox se još uvijek drži principa da se uvode novotarije novotarija radi, odnosno da se ne mijenja pobjednička formula. Dakle, Victoria 2 je po sadržaju istovjetna originalu iz 2003. godine – cilj je voditi jednu od povijesnih država u razdoblju od 1836. do 1920. godine te, ovisno o početnoj poziciji od nje napraviti jedinu svjetsku supersilu, osigurati “mjesto pod suncem”, modernizirati je ili makar pokušati izbjeći njeno gutanje od strane većih imperijalističkih “igrača”.

Paradox nije previše mijenjao ni detalje same igre – i dalje se svodi na nastojanje da državničko umijeće pokazuje brigom o financijama, razvijanjem proizvodnje, održavanjem pozitivne trgovinske bilance, kao i balansiranjem između raznih etničkih grupa i društvenih klasa kako bi se izbjegle revolucije, ustanci i građanski ratovi. Mikromenadžment, odnosno opcije koje omogućavaju manipuliranjem društvenim grupama koje mogu brojati 100.000, ali i nekoliko desetaka pojedinaca je još uvijek tu. Zapravo, Victoria 2 se ne doima toliko različito od Victorije 1.

Ono što, međutim, ovu igru čini bolju od Victorije 1 jest prije svega mnogo urednije korisničko sučelje, koje ogroman broj podataka čini prijemčivim igraču i bitno olakšava donošenje odluka. Također je ubačena zgodna opcija za brzo pregledavanje rutinskih diplomatskih informacija iz svijeta koje znaju biti tako iritantne u drugim Paradoxovim igrama ovog tipa (Europa Universalis i Hearts of Iron). Originalna glazba se također doima daleko bolja nego u originalu koji je ponekad bio previše depresivan sa svojim klasicima iz 19. stoljeća.

S druge strane, još uvijek je teško dati konačan sud, jer je zemlja koju sam odabrao za igranje – Argentina – zbog svoje relativne zabačenosti, ali i fiksiranog političkog sistema temeljenog na klasičnoj latinoameričkoj diktaturi, nije dala priliku niti za “ozbiljnu” diplomaciju, niti za ratovanje, barem ne u prvih par desetljeća koje sam na brzinu odigrao. Također se još uvijek ne može dati ni sud o kolonizaciji i sistemu imigracije, jer je Argentina još uvijek ispod kriterija “sile” koji u mehanizmu Victorije 2 jedina može osnivati kolonije; to je prilično frustrirajuće s obzirom na prostrane teritorije na krajnjem jugu zemlje.

Možda nakon još nekoliko partija budem u prilici dati nešto opsežniju ocjenu ove igre. Ipak, mogao bih reći da je oni koje originalna Victoria nije impresionirala vjerojatno neće voljeti; stari Paradoxovi grognardi će je vjerojatno konzumirati sa zadovoljstvom. Onima koji još nisu upoznati s Paradoxovim naslovima bi mogla poslužiti kao dobar uvod u takvu vrstu igara.

Odlazak u crkvu obrnuto proporcionalan blagostanju?

Economist je prije par dana objavio rezultate istraživanja provedenog u 28 evropskih zemalja, a koje je trebalo ustanoviti kakvi su njihovi stanovnici vjernici, odnosno koliko često i da li uopće odlaze u crkve. Prema tom istraživanju, najveći su vjernici Ciprani, gdje samo 2,4 % stanovnika tvrdi da nikada ne odlazi u crkvu (ne računajući posebne prigode kao što su vjenčanja ili pogrebi). Odmah iza njih je Grčka gdje se u crkvu ne usudi otići samo 4,9 % stanovnika.

Na vrhu liste praktičnih bezvjernika uvjerljivo vodi Češka, gdje u crkvu nikada ne odlazi preko 60 % stanovništva. Odmah iza njih su zapadne države kao Francuska, Britanija, Belgija i Nizozemska, a u sličnom sekularnom društvu se s nešto više od 40 % našla i nekoć ultra-katolička Španjolska. ž

Hrvatska je, kao što se i moglo očekivati, na vrhu vjerničkih zemalja, gdje u crkvu ne odlazi samo nešto više od 10 % stanovnika. U tom pogledu Hrvatska stoji nešto lošije od tradicionalno katolićke Poljske, a nešto bolje od Italije.

Ako se zanemari Cipar, zanimljivo je vidjeti kako veća posvećenost vjeri očigledno nije spasila Grčku od ekonomske krize, isto kao što ateizam i agnosticizam nasljeđen iz komunističkih vremena Češkoj nije smetao da postane ekonomski solidna država i izbjegne najgore efekte globalne krize. Cinici bi mogli reći da konzervativne i dogmatski nastrojene zemlje Južne Evrope iz PIIGS-a, čije se stanovništvo uzda u natprirodnu pomoć, slabije stoji od liberalnih i protestantskih zemalja gdje vlada načelo da “Bog pomaže onima koji pomognu sami sebi”.

Izlazna strategija Christophera Hitchensa

Christopher Hitchens nedavno u intervjuu za časopis Atlantic nije previše okolišao. Na pitanje novinara Jeffreya Goldberga je izjavio “da umire”, te objasnio da je, s obzirom na vrstu od koje je obolio i “depresivne statistike” malo vjerojatno da će biti živ za pet godina. Hitchens, koji je poznat po svom vatrenom ateizmu i njegovom populariziranju, odmah je nastojao riješiti sve nedoumice, odnosno razočarati vjernike koji se nadaju da će mu takvo iskustvo pomoći da “skrene na pravi put”.

Hitchens je tako rekao da je još uvijek ateist, te da će njegova eventualna konverzija, odnosno prihvaćanje vjere, biti “ili laž vjerske propagande” ili “čin pomahnitale osobe kojoj se rak proširio na mozak”. Time se Hitchens osigurao od mogućnosti da ga u bliskoj budućnosti optuže za nedosljednost i licemjerje.

Može se reći da je to prilično dobra izlazna strategija, odnosno recept koji bi mogli koristiti svi ateisti koji se nađu u istoj neugodnoj situaciji.

Oliver Stone optužen za antisemitizam

Oliver Stone i povijest baš i nisu najbolji prijatelji. Kada povjesničari budu za nekih sto godina istraživali atentat na Kennedyja, kao jedan od razloga zašto prava istina o tom događaju nikada nije otkrivena će se vjerojatno navoditi i Stoenov JFK, koji je najbizarnije i najparanoidnije teorije zavjere publici “prodao” kao neupitnu istinu. Stone je, s druge strane, prilično talentirani filmaš koji možda u svojim djelima nije povijesno autentičan, ali zato prilično autentično i strastveno u iznosi svoja uvjerenja.

Jučer je, pak, Stone, zbog strastvenog iznošenja svojih uvjerenja sebi stvorio velike probleme, s obzirom da mu prijeti opasnost trpanja u istu antisemitsku kašu kao i Mela Gibsona. Govoreći o novoj TV-seriji Secret History of America (Tajna povijest Amerike) za Sunday Times, izrekao je ono što mnogi poznavatelji Hollywooda misle, ali se ne usude iskazati – da je percepcija američke i svjetske povijesti, uključujući drugi svjetski rat, pogrešna zahvaljujući Hollywoodu i njegovom inzistiranju na svođenju 1930-ih i 1940-ih na Hitlera i Holokaust. Stone je dodatno podgrijao vatru objasnivši opsjednutost Holokaustom time što Hollywoodom dominiraju Židovi.

Kao što se moglo očekivati, Stoneova izjava je dočekana na nož od strane židovskih organizacija, izraelskih diplomata i preživjelih žrtava Holokausta. Ipak, teško je očekivati da će Stone, koji je dijelom i sam Židov po porijeklu, i čiji su ljevičarski stavovi na holivudskoj liniji, doživjeti isti tretman kao Gibson koji je turbokonzervativni katolik i čiji je otac negirao Holokaust. Ova kontroverza će mu, kao i mnoge druge, samo podići publicitet.

Svi su oni Mel Gibson

Iako priča o njegovom nasilništvu i pijanstvu najvjerojatnije nije u potpunosti crno-bijela, vrlo je vjerojatno da je karijera Mela Gibsona završena ili barem u fazi sličnoj petom stadiju karijere svakog holivudskog glumca. Zlobnici bi rekli da su razlozi za to ideološke, a oni još zlobniji etničke prirode, s obzirom da je Hollywood pokazivao priličnu sklonost gledanja kroz prste nasilnicima i seksualnim zlostavljačima kao što je, na primjer, Roman Polanski, a koji su bili “na liniji”.

Problem Mela Gibsona je, međutim, samo simptom trenda koji baš i ne mari mnogo za ideologiju, vjeru i etnicitet. Skandal, kao i najave bojkota Gibsonovih filmova, samo ukazuje na to koliko današnje filmske zvijezde u Hollywoodu sve više podsjećaju na dinosaure čije je vrijeme prošlo. Njih danas na životu, odnosno pod paskom javnosti, više održavaju tabloidni mediji nego komercijalni rezultati njihovih blockbustera. Vremena kada je netko odlazio u kino radi njuške ili imena na plakatu su odavno prošla. Štoviše, danas je zbog Interneta i Twittera teško zamisliti da bi percepcija nekog glumca od strane javnosti bilo teško razlučiti od percepcije stvorene njihovim privatnim životom. O tome najbolje svjedoče glumci koji se ne usuđuju priznati svoju homoseksualnost jer više ne bi mogli tumačiti heteroseksualne protagoniste filmova.

Hollywood možda može na trenutak odahnuti kada se jednom riješi “nezgodnog” Mela Gibsona, ali ono što se danas događa Gibsonu će se s vremenom početi događati svakoj holivudskoj zvijezdi.

Sprema li se još jedno holivudsko remake-nedjelo?

William Goldman je rekao da u Hollywoodu nitko ništa ne zna, te je praviti dugoročne prognoze o tome kako će završiti pojedini filmski projekti još nezahvalnije nego u politici. Ipak, ako bi se baš moralo predviđati o kojem će se filmu najviše govoriti 2011. godine, onda je to “Girl With the Dragon Tattoo”, američka ekranizacija popularnog krimi-romana Stiega Larssona. Sony, koji je otkupio prava, najavio je da će premijera biti održana 21. prosinca 2011. godine.

To znači da će se do kraja godine govoriti o tom filmu, te da Fincher juriša manje na komercijalu, a više na “Oscare”. Dobra vijest u cijeloj stvari jest da film režira Fincher, a loša je da je u pitanju remake, a Hollywood s remakeovima, pogotovo kada su u pitanju ne-holivudski filmovi, ima itekakve probleme. Naravno, ne treba govoriti kako je Larssonova trilogija već ekranizirana u domovini, da je prvi film iz serije zaradio za švedske standarde basnoslovnih 100 milijuna dolara, da je Noomi Rapace zbog uloge Lisbeth Salander postala međunarodna zvijezda, ali i to da domaći kino-distributeri po običaju nisu imali cojones i mozga da tom djelu daju kino-distribuciju.

Ono što cijelu priču čini dodatno zanimljivom jest da još nije određeno tko će u američkoj verziji glumiti Salanderovu, odnosno novianra Mikaela Blomkvista. Ispočetka se govorilo o Danielu Craigu u ulozi Blomkvista (što nije baš pametna ideja) kao i Carey Mulligan kao Lisbeth Salander, ali izgleda da obje glumaca ima problema s prethodnim obavezama. Govorkalo se da bi Lisbeth Salander mogla glumiti Kristen Stewart (što bi nakon “Sumraka” bila prilično zahvalna uloga), a bacale su se i glasine o Angelini Jolie (koja je, istini za volju, za to malo prestara). Jedna od najbizarnijih glasina spominje kako je Fincheru osobni favorit južnoafrička pjevačica Yo-Landi Vi$$er.

U cijeloj priči bi možda najvažniji trebao biti glumac koji tumači Blomkvista. On bi trebao biti sredovječan i ne baš previše ugledan – realno bi to mogao biti i Oliver Platt, ali bi Trevor Eve (poznat kao šef inspektora u “Buđenju mrtvih”) bio najadekvatniji zbog kombinacije starosti i karizmatičke pojavnosti.

U svakom slučaju, o tom filmu će se dosta pričati, barem među filmofilima. A na kraju možda Fincher bude uspio od svih tih proturječnih elemenata, prkoseći holivudskim ograničenjima, napraviti i nešto dobro.

Prva luteranska biskupica podnijela ostavku zbog seks-skandala

Da se danas u videotekama pojavi film pod naslovom “Opasni život ministranata” prosječni gledatelj, odnosno prosječni konzument onoga što nam se danas – čak i u ovoj navodno ultrakonzervativnoj, zadrtoj klerikalističkoj Hrvatskoj – potura pod vijesti će odmah (pogrešno) zaključiti kako je riječ o filmu koji se bavi pedofilijom u Katoličkoj crkvi. Eksplozija seks-skandala koja trese Crkvu, kao i odlazak simpatičnog Ivana Pavla II koji je toj instituciji u PR smislu služio kao gromobran, stvorila je percepciju da su katolički svećenici odreda pedofili, a da su vjernici koji ih brane svjesni ili nesvjesni suučesnici u tom neopisivo neoprostivom zločinu.

Katolicima će, pak, kao svojevrsna utjeha poslužiti to da nisu jedina vjerska zajednica koja ima takve probleme, odnosno da se iste stvare događaju vjerskim zajednicama koje se reklamiraju kao “moderne”, “liberalne” i “cool”. Takav je slučaj s njemačkom Luteranskom crkvom čija je biskupica Maria Jepsen – prva žena postavljena na taj položaj – podnijela ostavku nakon optužbi da je prikrivala seksualno zlostavljanje dječaka i djevojčica od strane luteranskog svećenika.

Sloboda zločinca kao nacionalni interes

Švicarska vlada je odlučila odbiti američki zahtjev za izručenje Romana Polanskog, što znači da se francusko-poljskom režiseru i “oskarovcu”, a isto tako i gomili njegovih fanova iz holivudske elite, ispunila želja. Veliki umjetnik, koji je prethodnih nekoliko mjeseci proveo u kućnom pritvoru svoje luksuzne vile, neće morati brinuti o tome da ostatak života provede u zatvoru. Odluka, ma koliko mnogima izgledala šokantna, zapravo i nije tako neočekivana u svijetu u kome se istjerivanje pravde shvaća daleko manje ozbiljno neko u holivudskim filmovima.

I dok za licemjerni Hollywood, koji je svojevremeno aplaudirao O. J. Simpsona prilikom njegovog bijega pred policijom, a koji sada pronalazi sve moguće izgovore za Lindsay Lohan, toleriranje zločina i ne iznenađuje, nekima bi možda zbunjujućom trebala izgledati odluke švicarske vlade. Ipak je u pitanju ono što bi trebala biti “civilizirana”, “evropska” zemlja u kojoj se davno prije svih drugih njegovala demokracija, pravna država, odnosno u kojoj bi se trebalo poštovati međunarodno pravo i proganjati zločince.

S druge strane, “nacionalni interesi” s kojima je švicarska ministrica pravde Eveline Widmer Schlumpf obrazložila tu odluku, jasno govore da postoje granice nakon kojih kojih države prestaju biti “evropske”, “civilizirane” i “pravne”. Komentar u Independentu, pak, sugerira kako je za švicarsku odluku bilo ključno to da je Polanski državljanin susjedne Francuske čija riječ u vrlom novom Obaminom svijetu za švicarske vlasti imaju veću težinu nego riječ kastrirane Amerike. A ta ista Francuska, čiji se intelektualci pa i političari vole postavljati kao moralni arbitri kada su u pitanju Irak i Guantanamo, spremna je zatvoriti oči kada su u pitanje zločini koje vrše njeni “zaslužni umjetnici”.