Sesardićeva heretička provokacija

U trenutku kada se počela gubiti nada da bi se na hrvatskoj učmaloj i jalovoj javnoj sceni mogle uzburkati vode iz razloga koji nemaju veze s estradom, dnevnom politikom i ustaško-partizanskim obračunima, s člankom u Jutarnjem listu se pojavio Neven Sesardić sa svojom intelektualnom provokacijom par excellance. Članak u kome se napada jedna od “neupitnih istina” hrvatskog intelektualnog, kulturnog i medijskog establishmenta – da je pripadnost ljevici dokaz intelektualne superiornosti, odnosno da je nečije desničarstvo znak mentalne inferiornosti – je, barem ako je suditi po reakcijama na Facebooku i hrvatskoj blogosferi, dosta ljudi dirnuo u bolno mjesto. Sesardić je svoj članak postavio prilično lukavo, znajući da će mnogi od sljedbenika intelektualne mode reagirati upravo na onaj čoporativni i površni način koji daje za pravo njegovoj tezi, odnosno da će ga napasti zbog toga se uopće usudio dovesti u pitanje “neupitne istine” umjesto da pokušaju torpedirati njegove argumente.

Sesardić je svoju provokaciju izveo dobro, ali taktički ne baš savršeno. Možda najveća greška je u tome što je kao ključni argument svoje teze uzeo Georgea W. Busha, odnosno stao dokazivati da se on po svemu onome za što ga se najčešće kritizira (gafovi i sl.) nije bitno različit od Obame. Od javnosti koja je osam godina bila poput Pavlovljevih pasa kondicionirana da u 43. američkom predsjedniku vidi sve najgore se ipak ne može očekivati da “progleda” preko noći, ma kako Sesardićevi argumenti bili uvjerljivi.

Sesardić bi možda bolje prošao da je za primjer išao malo dalje u prošlost, odnosno kao primjer političara površno sotoniziranih iz ideoloških razloga uzeo Reagana i Thatcher. Njih dvoje su 1980-ih ljevičarski establishment razapinjao na križ i predstavljao kao brutalne tirane i hladnoratovske manijake, da bi se par desetljeća kasnije proglašavali mudrim, dalekovidnim i sposobnim državnicima, čak i od strane njihovih ideološki suprotstavljenih nasljednika. Ako je, pak, morao koristiti Busha, mnogo bi bolje usporedbe bile s Johnom F. Kennedyjem, predsjednikom koji mu je po povijesnim detaljima, ali i ideološkim stavovima, najsličniji; upravo bi se heretička teza prema kojoj Bushovih osam godina daje odgovor na pitanje na što bi sličile SAD 1960-ih da je Kennedy izbjegao metak u Dallasu poslužila za ilustraciju Sesardićevih tvrdnji koliko je dogmatizam i isključivost ljevice kompromitirao i korumpirao intelektualni diskurs kod nas i u svijetu.

Međutim, i s ovakvim nedostacima, Sesardićev članak zaslužuje pohvale zbog toga što je izazvao prilično raspravu i donio dugo očekivano osvježenje.