Autor: Dragan Antulov

I to je Amerika: U nevladinoj udruzi potiču maloljetničku prostituciju

Ako mislite da ste vidjeli i čuli sve što se može vidjeti i čuti, odnosno da vas ništa više ne može iznenaditi, ponekad ćete naletjeti na nešto što će vas uvjeriti u suprotno. Nekad se može dogoditi da uz takvo iznenađenje ide i skepsa, odnosno da niste sigurni da li je ono što vidite autentično odnosno nečiji dobar štos. Jedan takav primjer predstavlja dolje navedeni video-snimak, koji se u posljednjih dan-dva počeo vrtiti po dijelu američkih medija.

Da bi netko neupućen shvatio o čemu se zapravo radi, potrebno je reći riječ-dvije o ACORN-u, odnosno organizaciji čiji ured u Baltimoreu predstavlja mjesto radnje. Udruženje lokalnih organizacija za reformu sada (ACORN) je neprofitna organizacija osnovana 1970. godine u svrhu pružanja socijalne i pravne pomoći najsiromašnijim Amerikancima, prvenstveno u oblasti stanovanja. S vremenom je nerasla u jednu od najvećih nevladinih organizacija u SAD, s preko 400. 000 članova i podružnicama u preko 100 američkih gradova te u još nekoliko država Latinske Amerike. Osim socijalnog rada, ACORN se bavi i političkim aktivizmom, odnosno vodi kampanje registracije najsiromašnijih Amerikanaca za izbore.

Godine 2008. su upravo te registracije postale predmetom kontroverze, s obzirom da je ACORN na izborima podržao Baracka Obamu i svoju lokalnu mrežu stavio na raspolaganje kako bi stvorio armije glasača, pretežno među crncima. Američki konzervativci i desničari ACORN optužuju da se pri tome često koristio i protuzakonitim sredstvima, odnosno da je, nastojeći stvoriti što više birača, registrirao mrtvace i ilegalne imigrante.

Zbog toga što mu se pripisuje veliki dio zasluga za Obaminu pobjedu, ACORN u dijelu američke javnosti nije naročito popularan, te se sve optužbe na njegov račun koje dolaze iz tih krugova moraju uzeti s priličnim zrnom soli. Zato je ova snimka koju je 24. srpnja načinio 25-godišnji nezavisni filmaš James O’Keefe na prvi pogled izgledala kao kombinacija propagande i lažnog dokumentarca.

(Ovdje je drugi dio)

Za one koji ne znaju engleski i ne mogu pratiti što se događa, ovdje je kratki siže. O’Keefe dolazi u ured ACORN-a predstavljajući se kao mladi nadobudni političar koji svoju kampanju nastoji financirati… pogodite čime? 20-godišnjom djevojkom po imenu “Kenya” (O’Keefe navodi kako je njeno pravo ime Hanna Giles) koja bi mu trebala donijeti novac baveći se prostitucijom. Par je došao u ACORN-ov ured tvrdeći da je “Kenya” stupila u kontakt s krijumčarima ljudi koji iz Salvadora dovode 13 maloljetnica, a koje bi angažirali kao prostitutke. Dvjema djelatnicama ACORN-a objašnjavaju kako ih zanima kako curicama omogućiti ne samo što jeftiniji smještaj, nego i kako za svoj posao dobiti financijska sredstva i porezne olakšice od lokalnih, državnih i federalnih vlasti. Djelatnice se ne doimaju nimalo ogorčenima i šokiranim takvim pitanjima, nego sasvim hladno daju niz praktičnih savjeta o tome kako organizirati cijeli posao, odnosno preko ACORN-a dobiti tražena sredstva, nudeći lažnom svodniku/budućem političaru da se za 120 dolara godišnje članarine priključi njegovoj organizaciji i odlazi na seminare gdje se pružaju još detaljniji savjeti koji bi mu pomogli u vođenju njegovog posla.

Sve je ovo, na prvi pogled, izgledao O’Keefeov pokušaj da lažnim dokumentarcem parodira odnosno nadmaši šokantni sadržaj hvaljene TV-serije “The Wire” koja prikazuje mračnu stranu života u Baltimoreu, uključujući i institucionalnu korupciju. Međutim, u pitanju je stvarni događaj sa najmanje dva stvarna lika. Kako javljaju američki mediji, ACORN je objavio kako su dvije djelatnice sa snimke otpuštene, obrazloživši to tvrdnjom “kako nisu bile pravilno obučene za svoj posao”.

Netanyahu tajno posjetio Moskvu?

Moskovski “Komersant” je danas, pozivajući se “na visoko pozicioniranog funkcionara u Kremlju”, objavio kako je izraelski premijer Benjamin Nethanyahu u ponedjeljak bio u tajnom posjetu Moskvi. Time se osporavaju tvrdnje Dimitrija Peskova, glasnogovornika ruskog premijera Vladimira Putina, kako do nikakvog posjeta nije došlo.

Špekulacije o tome da je Nethanyahu posjetio Moskvu su se prije toga pojavile u izraelskim medijima, gdje se nastojalo objasniti tajanstveno 12-satno odsutstvo premijera, odnosno tvrdnje njegovog ureda kako se tada bavio “tajnim i strogo povjerljivim poslovima”.

Izraelski mediji pak, tvrde kako je Nethanyahu, kako bi cijeli posjet učinio što diskretnijim, u Moskvu umjesto službenim avionom ratnog zrakoplovstva, putovao privatnim mlažnjakom tvrtke Merhav, čiji je vlasnik izraelski energetski tajkun Yossi Maiman.

Tajanstveni posjet, koga nitko nije potvrdio ali ni pretjerano odlučno negirao, izazvao je velike špekulacije u svjetskoj javnosti, s obzirom da ga se dovodi u vezu s iranskim nuklearnim programom, odnosno vijestima o tome da je Iran napravio ili trenutno u stanju napraviti nuklearno oružje. Izrael je, pak, posljednjih godina u više navrata stavio do znanja kako će učiniti sve u svojoj moći da to spriječi, uključujući vojne akcije, odnosno udare svog ratnog zrakoplovstva na iranske nuklearne instalacije.

U tom kontekstu se Nethanyahuov navodni posjet dovodi u vezu s još jednim misterijem – otmicom teretnog broda Arctic Sea, za koga se sve češće špekulira kako je umjesto drva iz Finske za Alžir zapravo prevozio najsuvremenije protuzračno oružje za Iran ili Siriju. Nethanyahu je navodno tokom posjeta htio rusku vladu nagovoriti da odustane od prodaje oružja Iranu ili Siriji, odnosno osobno razgovarati o posljedicama eventualnog izraelskog napada na Iran na rusko-izraelske odnose.

Građanski ratovi

Često se govori da je krvavi raspad Jugoslavije započeo obračunom navijača NK Dinama i FK Crvene Zvezde u Zagrebu 1990. godine. Povijest bi se mogla ponoviti, iako s nešto malo više tragikomike, ako je suditi prema najnovijem tekstu Denisa Kuljiša u Globusu. Pod naslovom “Vlaji i nepoštena inteligencija”, tekst, koji bi trebao izlaziti u nastavcima, nastoji “demontirati najraširenije političke mitove o Splitu” i analizirati zašto je taj grad postao metropola “propale Istočne Hrvatske”.

Kuljiš, dakako, u svom tekstu nastavlja sa svojim implicitnim zalaganjem za amputaciju “problematičnih”, siromašnih krajeva koji Zapadnu Hrvatsku zagađuju primitivizmom, isisivanjem bogatstva i glasovima za HDZ. Ono što ovaj tekst ističe jest to što je sve postalo manje-više osobno, odnosno što u polemici s Juricom Pavičićem Kuljiš ide ne baš ugodnim ad hominem argumentima, odnosno nastoji Pavičićeve teze dovesti u vezu s njegovim obiteljskim okolnostima.

O priči o Kuljišu i njegovoj “Mason-Dixon” liniji, koja zaziva Šešeljevu liniju, a boljim poznavateljima povijesti daje asocijacije na slične amputacijske ideje koje su se 1920-ih i 1930-ih počele širiti u tadašnjoj metropoli Beogradu, najzanimljivije je ipak to da se glavna polemika zasad vodi među kolumnistima Europa Press Holdinga.

Gledajući taj “bratoubilački rat”, sve se teže oduprijeti neugodnom dojmu da se događa nešto slično povijesnoj tučnjavi na Maksimiru. Bilo bi zbilja ironično da se povijest ponovi, ali ovaj put da jedno masovno krvoproliće započne ne kao obračun nogometnih huligana  nego kao polemika među intelektualcima.

Dvostranačje ili jednoipostranačje na hrvatski način

Jedna od najčešći mantri koju je sve donedavno ponavljao hrvatski političko-komentatorski establishmenti bila je ta da je u Hrvatskoj “previše stranaka”, odnosno da ih se “mora svesti na prihvatljiv broj”. Zato se aplaudiralo svim onim zakonskim prijedlozima koji su za cilj imali povećanje izbornih cenzusa, ukidanje odredbi o jednakopravnosti predizbornog predstavljanja na javnim medijima i sl. Sve je to za svrhu imalo eliminaciju “strančica”, odnosno “neozbiljnih” i “neodgovorno populističkih” kandidata i njihovih lista.

U praksi se hrvatska politička scena trebala svesti na “evropske standarde”, odnosno na “dvije do pet relevantnih stranaka” koje bi sjedile u Saboru, i oko kojih bi se stvarale vladajuće koalicije. Dosljedna primjena tih načela bi, pak, neumitno dovela do logičnog rezultata – dvostranačja, koje se na kraju trebalo pretvoriti u de facto, a onda u i de iure jednostračje.

Zapravo, takav se plan mogao nazrijeti i u izjavama koje je u prvim mjesecima nakon prvih demokratsakih izbora 1990. godine davao Josip Manolić, jedan od glavnih ideologa HDZ-a i arhitekata tadašnje hrvatske politike. Prema tim planovima HDZ se od “pokreta trebao promijeniti u stranku”, i to “demokršćansku”. SDP, koji je tada još uvijek uživao status glavne oporbene stranke (prije nego što će ga s tog mjesta na dugo godina otpuhati Domovinski rat i Budišin HSLS) trebao se transformirati u “socijaldemokratsku” stranku. Politički život i koalicije bi se trebao vrtiti oko te dvije stranke, otprilike isto onako kao što se američka politička scena svodi na demokrate i republikance, a u Njemačkoj na CDU i SPD.

Ti su ciljevi ostvareni, ali tek 2000-ih. Međutim, još na županijskim i predsjedničkim izborima 1997. godine se moglo vidjeti kako je takvo stabilno dvostranačje zamišljeno tako da automatski stavlja u prednost jednu od dvije stranke. Naime, ako se hrvatska politika svodi na izbor između HDZ-a i SDP-a, potonjoj se stranci uvijek pod nos mogu staviti komunizam i Jugoslavija, a za veliki broj birača znači glas za takvu stranku znači veleizdaju; isto kao i 1990-ih, SDP mora trošiti veliki dio svoje energije u nastojanju da potvrdi vlastito “domoljublje” odnosno uvjeri glasače da je riječ o “normalnoj” stranci koja s eskahaovskim i eskajuovskim avetima prošlosti nema nikakve veze. Dodajmo svemu tome SDP-ov sve očitiji talent da sebi puca u nogu, odnosno nikada ne propusti priliku da propusti priliku, pa je više nego očito zašto je Sanader izgledao kao da će ostvariti Tuđmanov javno izgovoreni san o HDZ-u koji bi neprekinuto vladao Hrvatskom nekoliko desetljeća.

Ne čudi, stoga, što se pojavljuju priče o tome da bi HDZ, uz prešutnu podršku SDP-a, mijenjao ustav, odnosno ukinuo neposredne predsjedničke izbore. Naime, na njima se glasa za ljude a ne za stranke, pa se time automatski kvari jednoipostranačka nirvana. Preveliki je rizik da bi se u njih, kao 2000. godine, mogao ubaciti nekakav “neodgovorni populistički” padobranac poput Mesića i razbucati “stručno” napravljene “projekte” hrvatskog političkog razvoja.

A tako nešto bi se, barem ako je suditi po onome što se “kuha” ispod površine, moglo dogoditi i 2010. godine. HDZ i SDP – ma koliko ih nastojali opisati kao oličenje najboljeg od svih mogućih svjetova – su toliko “oštećen” brend da kao najizgledniji kandidati za drugi krug u ovom trenutku izgledaju Vidošević i Bandić, kandidati koji su tim dvjema strankama implicitno ili eksplicitno okrenuli leđa.

Holivudske Marije Antoanete

Kada se spominju svjetski celebrityji i njihovi verbalni “biseri”, obično se u vidu imaju instant reality zvjezdice, neobrazovani white trash, bahati nasljednici ili farmakološkim putem uzrokovani patološki slučajevi. Otprilike nešto kao Paris Hilton, Britney Spears, Lindsay Lohan ili njihovi hrvatski ekvivalenti, poput prosječnog sudionika “Farme”.

Međutim, kao što je dobri stari Einstein rekao, ljudska glupost je uz svemir jedina stvar koja nema granicu. Ona će pogoditi svakoga, bez obzira na spol, starost, rasu, vjeru, fizički izgled i – last but not least – razinu obrazovanja.

Najnoviji primjer daje Natalie Portman, koja je barem donedavno uživala reputaciju “drukčije” holivudske glumice, s obzirom da je u djetinjstvu započetu karijeru privremeno prekinula radi studija na Harvardu kojeg je okrunila s diplomom psihologije i nekoliko objavljenih stručnih radova. Portman bi se mogla nazvati intelektualkom.

Ali, glupost je i nju pogodila, ako je suditi po nedavnoj izjavi kojom daje do znanja kako za nju globalna recesija i nije tako loša stvar. Naime, Portmanova drži kako je recesija “uzbudljivo vrijeme”, odnosno da će naglo siromašenje, rezanje plaća i gubitak posla mnogima omogućiti da konačno “pogledaju u sebe i otkriju što stvarno žele”.

Koliko je ovo vrijeme uzbudljivo, odnosno što sama Portmanova želi, otkrilo se par dana kasnije kada je objavljeno kako je 28-godišnja glumica u Los Angelesu kupila 3 milijuna dolara vrijedan luksuzni zamak sagrađen 1930-ih.

Netko će reći kako je u pitanju sjajan poslovan potez, odnosno korištenje povoljne situacije na tržištu nekretnina. Ali spretnost u rješavanju stambenog pitanja ne može sprati gorak okus spoznaje da je i jedna Natalie Portman isto onako udaljena od stvarnog svijeta i problema koji tište obične male ljude u “uzbudljivim” vremenima kao i tipične holivudske Marije Antoanete.

Obamin savjetnik podnio ostavku zbog radikalne prošlosti

Van Jones 01Van Jones, 40-godišnji specijalni savjetnik za “zelene” poslove, poduzetništvo i inovacije pri Savjetu Bijele kuće za kvaliitetu okoliša (QEC), je jutros podnio ostavku. Ona je uslijedila nakon nekoliko tjedana žestokih napada od strane republikanaca i konzervativnih medija koji su Jonesu iskopali radikalnu prošlost, odnosno izjave iz kojih proizlazi da je ne baš tako davno imao ekstremno lijeve i radikalne stavove, koji uključuju crnački nacionalizam i zalaganje za komunističku revoluciju u SAD.

Jones je držao položaj koji se neslužbeno zvao “carem za zelene poslove”, odnosno zadatak mu je bio koordinirati rad Obaminih ministarstava kako bi se smanjila nezaposlenost a istovremeno američka industrija preorijentirala na “zelene” tehnologije. Jones je bio jedan od tridesetak takvih “careva” u Obaminoj administraciji, a s obzirom na svoj koordinatorski položaj nije morao prolaziti kroz formalnu senatsku potvrdu. To je, također, značilo da nije bilo prilike za “rešetanjem” od strane senatskog odbora čiji bi republikanski članovi mogli postavljati nezgodna pitanja.

A da je tog “rešetanja” bilo, vjerojatno je da Obama nikada ne bi postavio Jonesa na to mjesto, s obzirom da njegovo političko djelovanje u posljednja dva desetljeća odgovaraju svim najizlizanijim stereotipovima o ekstremnom ljevičarstvu među crnačkim intelektualcima u SAD. A ti stereotipovi su bili ono od čega se Obama nastojao “oprati” za vrijeme predsjedničke kampanje, nastojeći se predstaviti kao “ispeglani”, pristojni, blagi i umjereni političar za koga bi trebao glasati prosječni glasač iz srednje klase.

Jones, koji je, inače, diplomirao na Yaleu, se od početka 1990-ih predstavljao kao radikalni komunistički revolucionar, da bi se tek negdje prije par godina prešaltao na “zelenu” politiku, objasnivši kako je zalaganje za zaštitu okoliša i zelene teme dobar početak za revolucionarne promjene u SAD. Kao što se i moglo očekivati, Jonesu Bush i republikanci i nisu bili baš po volji, pa ih je javno častio epitetima koji nisu za tisak, a 2003. godine je sudjelovao u izradi rap albuma Mumie Abu-Jamala, pripadnika Crnih pantera koji desetljećima sjedi u ćeliji smrti zbog ubojstva policajca.

Međutim, Jonesu je glave došao 11. rujan, odnosno njegov potpis na peticiji kojom se 2004. godine traži “istina o napadima 11. rujna”, odnosno pokretanje istrage o tome da je Busheva administracija pokretač tih događaja. Ta teorija zavjere, koja je posljednjih godina stekla ogromnu popularnost u svijetu, za SAD je još uvijek previše marginalna, a njeni zagovornici – “trutheri” – se smatraju ekstremistima koje je najbolje previše ne shvaćati ozbiljno.

“Trutheri” i drugi radikali poput Vana Jonesa su Obami dobro došli za stranačkih izbora, kada je trebalo mobilizirati aktivističku vojsku. Međutim, kada je trebalo dobiti predsjedničke izbore, odnosno kada je trebalo upravljati sa SAD, ispostavilo se da oni, usprkos svih tvrdnji o tome da SAD prolaze kroz povijesni zaokret ulijevo, predstavljaju ozbiljnu smetnju. “Trutherstvo” je tako u potpunom raskoraku s “pravednim” ratom u Afganistanu koga je sada službeno proglasio Obama kao jedan od ključnih elemenata svoje vanjske politike.

To, dakako, nije značilo da se za radikalne ljevičare ne može pronaći neko relativno mirno i neupadljivo mjesto u Obaminoj administraciji, odnosno na taj način im se odužiti za zasluge iz kampanje.  U slučaju Jonesa je to Obami taj postupak donio nešto što predstavlja najgori kadrovski fijasko njegove administracije. Pokušaji Jonesa i lijevih medija da ga “operu” nisu uspjeli, a relativno mlaka podrška Obaminog glasnogovornika Charlieja Gibbsa koja se dala iščitati na pres-konferenciji je sugerirala kako će ta figura na kraju biti žrtvovana.

Obama, dakako, od ove žrtve može sebi “spinom” napraviti politički dobitak. Rasprave o Jonesu su barem djelomično pažnju javnosti skrenule s raspravi o zdravstvenom osiguranju, odnosno projektu koji je izazvao nezadovoljstvo brojnih Amerikanaca i izazvao kolaps Obamine podrške u anketama. Ograđujući se od radikalne ljevice, Obama bi mogao sebe ponovno predstaviti kao centrista i umjerenjaka, a svoj projekt općeg zdravstvenog osiguranja kao postupnu i bezbolnu reformu umjesto radikalne revolucije.

Ockhamova britva i Kapetan Dragan

Žalosna priča čiji je protagonist Dragan Vasiljković alias Daniel Snedden alias “Kapetan Dragan” dobila je još jedno poglavlje, odnosno dramski podzaplet kojim je hrvatskoj javnosti dodatno utrljana sol u ranu. Australski sud je – na iznenađenje mnogih u Hrvatskoj – odlučio da od Vasiljkovićevog izručenja zbog ratnih zločina neće biti ništa, a da stvar bude gora, kao razlog nije naveo nepostojanje ili postojanje krivnje dotičnog, nego ozbiljnu sumnju da mu se u Hrvatskoj, zbog očajnog stanja u pravosuđu, može pošteno suditi. Kao dodatno poniženje po hrvatsku javnost i establishment, Vasiljković je nakon par dana izašao na slobodu, iako je – tvrde pravnici – postojala mogućnost da mu se produži boravak u pritvoru.

Ta mogućnost nije iskorištena jer se australsko tužiteljstvo nije žalilo na odluku suda. Kada su im hrvatski i drugi mediji postavili pitanje “zašto” došao je jednostavan odgovor u obliku da nikakav zahtjev niti žalba nije pravovremeno poslan iz hrvatskog Ministarstva pravosuđa. Nakon što je u petak 4. rujna u 15 sati istekao rok za žalbu, australske vlasti nisu imale drugog izbora nego da Vasiljkovića puste na slobodu.

Šimonović i njegovo Ministarstvo, pak, tvrde da njihovi australski kolege, da se eufemistički izrazimo, “ne govore istinu”, odnosno da je zahtjevi i dokumentacija uredno poslani, ali…

I sada dolazimo do onog najvažnijeg “ali”. Zahtjev je, dakle, prema navodima Ministarstva, poslan u četvrtak navečer. Australci su, dakle, imali skoro cijeli dan da žalbu pravovremeno prime i po njoj donesu odluku.

Ili, možda nisu. Jer podnošenje žalbe u “četvrtak navečer” se zbilo u Hrvatskoj, a žalba se primila u Australiji, odnosno u njenom istočnom dijelu, čijoj vremenskoj zoni pripada glavni grad Canberra. S obzirom da je u Hrvatskoj danas na snazi ljetno, a u Australiji, s obzirom da se nalazi na južnoj hemisferi, zimsko računanje vremena, to znači da je Zagreb i Canberru dijelilo devet sati vremenske razlike.

Canberra se nalazi na istoku gdje izlazi sunce, što znači da hrvatskom vremenu valja pribrojiti devet sati da bi se dobilo tamošnje vrijeme. Ili, da budemo sasvim jasniji, ako je zahtjev, na primjer, poslan telefaksom u četvrtak oko 23:30 po hrvatskom vremenu, Australci bi ga zaprimili u petak ujutro oko 8:30 po vlastitom vremenu.

To je, pod pretpostavkom da je zahtjev bio napisan lege artis, uredno argumentiran, pečatiran, adresiran i preveden, Australcima ostavilo oko šest sati da hitno naprave i podnesu vlastitu žalbu. Ali oni to nisu učinili, što dovodi do pretpostavke da je u pitanju tehnički, pravni ili nekakav drugi gaf s hrvatske, odnosno opstrukcija s australske strane. Zahtjev je poslan na pogrešnu adresu, zagubio se, nije bio preveden, postojao je bug u komunikacijskom softveru… Ili, možda, Australci govore istinu pa zahtjev nije stigao na vrijeme jer nije bio poslan na vrijeme.

Kako se to moglo dogoditi? Zapravo to i nije tako teško zamisliti. Ako pretpostavimo da je zadatak da se zahtjev pošalje “zapao” nekom dežurnom službeniku Ministarstva u četvrtak navečer, možemo isto tako pretpostaviti da je taj dežurni službenik raspolaže s istim onakvim obrazovanjem, odnosno razinom opće kulture koja se, na primjer, može zapaziti u uredništvima nekih naših utjecajnih i popularnih medija.

Dotični bi, dobivši u četvrtak navečer zadatak da zahtjev pošalje do 4. rujna u 15 sati po lokalnom australskom vremenu, mogao zaključiti da se ne treba previše žuriti.  Njegov je misaoni proces mogao ići po relacijama “Australija… to je na Pacifiku… nešto kao Kalifornija.. malo dalje od New Yorka, gdje je jutro kad je kod nas popodne”. Dakle, zašto se mučiti kada se sve može uredno uraditi u petak ujutro?

Isti službenik dolazi na posao u petak ujutro oko 9 sati, nesvjestan da je u tom trenutku zakasnio za tri sata, odnosno da nema više ničega što bi moglo Vasiljkovića spriječiti da izađe na slobodu.

Sve gore navedeno možda izgleda kao pretjerana kreativnost u nastojanju da se objasni neobjašnjivi apsurd. Međutim, takva priča i nije baš neuvjerljiva kada se stavi u kontekst pravosudnih i birokratskih horora koji se svakodnevno događaju u Hrvatsku.

Zašto je Kapetan Dragan na slobodi je pitanje na koje se vjerojatno nikada neće pronaći pravi odgovor. Međutim, kada se kao odgovor ponude dvije opcije – a) strašni srpski lobi koji australsko pravosuđe i vladu ima u šaci; b) gomilu nesposobnih kretena u hrvatskim ministarstvima – najbolje je, kao i u svakom sličnom slučaju, primijeniti Ockhamovu britvu.

Ni mladost više nije što je nekad bila

“Sve je lako kad si mlad” je nekoć pjevalo Prljavo kazalište, i s tom se tvrdnjom se lako složiti. Međutim, isto tako postoje vremena kada je biti mlad lakše i kada je biti mlad teže. Među potonja vremena spada i ovo naše, barem ako je suditi po analizi koju donosi Catherine Rampell u svom Economix blogu u online-izdanju New York Timesa.

Analizirajući podrobnije danas objavljene deprimirajuće podatke o tome da je nezaposlenost u SAD porasla na 9,7 posto – odnosno na najveću razinu od dalekog srpnja 1983. godine – Rampell dolazi do zaključka kako je nezaposlenost najteže pogodila upravo najmlađi dio radne snage, odnosno tinejdžere. Prema tim podacima, nezaposlenost među tinejdžerima iznosi čak 25,5 posto, odnosno da se nalazi na najvišoj razini od 1948. godine kada je američko Ministarstvo rada počelo praviti statistike za tu dobnu grupu.

Autorica teksta, s druge strane, priznaje da takvo stanje stvari možda i nije tako tragično kao što se čini na prvi pogled, s obzirom da tinejdžeri imaju “manje financijske obaveze od starijih generacija”. Lako je zaključiti kako biti nezaposlen ponekad može biti “funemployment”   kada se ne morate brinuti o uzdržavanju i školovanju djece, plaćanju kredita ili skupljanju novaca za crne dane, odnosno kada vam se život svodi na  skupljanje socijalne pomoći, ispijanje jeftinog piva i “višenje” po supermarketima. S druge strane, teško se oduprijeti dojmu da povijest i u ovom slučaju pokazuje smisao za ironiju. da su u vrlom novom Obaminom svijetu najgore prošli upravo mladi – ista ona ekipa koja je s najviše oduševljenja prigrlila njegov dolazak.

Književnost, film i Internet – sve u jednom

Ako se zovete Anthony Zuiker i možete se hvaliti time da ste autor medijske franšize zvane CSI, dozvoljeni su vam eksperimenti zbog kojih bi obični smrtnici dobili podsmjeh. Jedan takav eksperiment je “Level 26”, koji se opisuje kao prvi “digi-roman”, odnosno pokušaj da jedno umjetničko djelo u sebi spoji različite medije kao što su pisana riječ, scenska umjetnost i Internet.

Čitatelji koji kupe taj kriminalistički roman će od sljedećeg utorka biti u prilici s posebnim kodom nakon svakih 20 pročitanih stranica otključavati tzv. “kiber-mostove”, odnosno gledati trominutne video-filmove vezane uz radnju. Zuiker je napisao osnovni sinopsis romana, dok je ostatak dovršio Duane Swierczynski, koji je i režirao “kiber-mostove”.

Zuiker tvrdi kako je publika u SAD toliko zaljubljena u tehnologiju, da će za pet ili deset godina biti nemoguće zamisliti TV-seriju isključivo u obliku jednosatne epizode svakih tjedan dana, nego će postojati “mikrosajtovi” koji će im davati interaktivni sadržaj.

Ako je ovo briljatna ideja, vjerojatno je riječ o još jednom ostvarenju izreke da je “potreba majka svakog izuma”. Zuiker je, naime, na ovu ideju došao za vrijeme velikog scenarističkog štrajka u Hollywoodu 2007/08. kada je bila stopirana proizvodnja mnogih popularnih TV-serija.

Kennedyjevo senatsko mjesto želi bejzbol-zvijezda Schilling

Nadan Vidošević nije jedini koji je danas najavio ulazak u izborni ring. Curt Schilling, 42-godišnji bivši bejzbolski pitcher koji je 2004. godine Boston Red Soxu donio dugo žuđenu titulu prvaka World Seriesa, na svom blogu je najavio kako razmišlja o tome da se kandidira za senatsko mjesto ispražnjeno smrću Teda Kennedyja.

Zakoni države Massachusetts, naime, propisuju da se nakon smrti ili ostavke senatora moraju raspisati novi izbori. Općenito se smatra kako bi oni trebali biti formalnost, s obzirom da je Massachusetts jedna od najliberalnijih američkih država gdje najbolje prolazi kandidati liberalne frakcije Demokratske stranke čiji Kennedy bio predstavnik. Jedino pitanje vezano uz izbore jest koji bi od članova dinastije Kennedy trebao istaći svoju kandidaturu. Razlog za neizvjesnost jest prije svega u tome što se Kennedyjevi ili nisu međusobno dogovorili, ili zbog fijaska Caroline Kennedy u pokušaju da je imenuju na mjesto Hillary Clinton više nemaju apetita za takve igre.

Schilling je, pak, zbog svog sportskog postignuća stekao ogromnu popularnost u Bostonu i Massachusettsu, ali je pitanje koliko će mu ta popularnost biti od koristi s obzirom da je po političkim stavovima sušta suprotnost Kennedyjevima. Iako nikada nije bio član nijedne stranke i sebe opisuje kao nezavisnog i neopredijeljenog birača, godine 2004. je sudjelovao u predsjedničkoj kampanji Georgea W. Busha a četiri godine kasnije radio za Johna McCaina.

U svakom slučaju, Schillingova kandidatura dolazi u prilično nezgodnom trenutku za demokrate, s obzirom da sada na Massachusetts i naizgled rutinsku kampanju moraju trošiti novac, ljudske i kreativne resurse umjesto na saniranje posljedica sve izvjesnijeg poraza koji je Obama doživio u pokušaju da provede zdravstvenu reformu u SAD. Taj je poraz, pak, doveo do tako drastičnog pada popularnosti Obame u SAD, da to više ne mogu ignorirati svjetski, pa ni hrvatski mediji.