Autor: Dragan Antulov

Izbori svake godine? Nije loša ideja, ali…

Jučer je u Večernjem listu izašao tekst koji potpisuje Slavomir Ungarov, a koji se zalažu za reformu hrvatskog izbornog sistema, odnosno parlamentarne izbore svake godine. Prema tom prijedlogu, umjesto da se svake četvrte godine bira cjelokupni sastav Hrvatskog sabora, svake godine bi se birala po četvrtina.

Glavni argument u prilog tom prijedlogu jest teza prema kojoj vladajuća stranka nakon izborne pobjede u pravilu zaboravi na svoje birače, odnosno sjeti ih se tek pred nove izbore, kada to kompenzira neodgovornim populističkim rasipanjem. Izbori koji bi se održavali svake godine, odnosno stalni Damoklov mač nad glavom stranaka i zastupnika, bili bi jeftiniji od dosadašnje prakse.

Nije teško pretpostaviti kako će ovaj prijedlog biti dočekan na nož, odnosno kako će biti ismijana aritmetika temeljem koje se došlo do zaključka da se Hrvatskoj isplati svake godine na birališta. Takvi izbori bi, zaključit će mnogi, jednostavno bili preskupi za siromašnu Hrvatsku.

S druge strane, ako bi se prihvatio argument o skupoći – temeljem koga se u medijima već počeo pripremati teren za ukidanje neposrednog izbora predsjednika Republike – onda bi se trebali ukinuti svi izbori, a zajedno s njima i demokracija.

Ono što je u ovom prijedlogu najlošije jest njegova nerazrađenost. Da bi funkcionirao, potreban je sasvim drukčiji izborni sistem. Najjednostavnije rješenje bi bilo – poput SAD gdje se svake dvije godine bira trećina senatora – uvesti većinske izborne jedinice, odnosno podijeliti ih na način da se u unaprijed određenim svake godina bira njih četvrtina. To bi značilo smanjenje broja “običnih” zastupnika sa 140 na 120 ili povećanje na 160 (što daje cijeli broj djeljiv s 4). U oba slučaja bi se moralo nešto učiniti s zastupničkim mjestima dijaspore ili manjina – ukinuti ih, dati im čisto savjetodavnu ulogu ili zbog njih ponovno uvesti gornji dom Sabora.

Bez obzira na te nedostatke, u pitanju je dobra ideja koju će hrvatski politički establishment, shvativši kakva mu opasnost od njega prijeti, nastojati sasjeći u korijenu.

Jenna Bush postaje TV-reporter

Jenna Bush Hager, 27-godišnja baltimorska učiteljica široj javnosti poznatija kao kći bivšeg američkog predsjednika, dobila je posao reportera od američke TV-mreže NBC. Njen posao će biti da svakog mjeseca šalje reportažu vezanu uz pitanja obrazovanja, a koji će se emitirati u okviru jutarnje emisije Today (NBC-ovog ekvivalenta HRT-ovom Dobro jutro, Hrvatska).

Možda ovoj priči ne treba dati više važnosti od pokušaja NBC-a – mreže čija je kablovska podružnica MSNBC godinama Jenninom ocu pila krv na slamčicu – da odobrovolji bivšeg predsjednika za kakav eksluzivni intervju ako se ukaže potreba. Međutim, ne mogu a da se ne podsjetim jedne rečenice koju je Jonathan Stamp, povijesni konzultant TV-serije Rim, izrekao u audio-komentaru DVD-izdanja:

“To da bi mladi Oktavijan mogao postati Cezarov nasljednik i zavladati Rimskim Carstvom je tadašnjim Rimljanima izgledalo isto tako nevjerojatno kao što bi nama izgledalo nevjerojatno da Jenna Bush postane nasljednica Američkog Carstva.”

Njemački izbori postaju neizvjesni

Izbori za Bundestag, koji se održavaju 27. rujna, prozvani su jednima od najdosadnijih u suvremenoj njemačkoj povijesti. Dijelom je to zbog ne baš karizmatskih kandidata, dijelom zbog činjenice da vodeći rivali sjede u istoj velikoj koaliciji, a dijelom zbog anketa koji kancelarki Angeli Merkel i njenim demokršćanima daju 15 posto prednosti nad socijaldemokratskim partnerima.

Međutim, oprezniji pratitelji njemačkih zbivanja upozoravaju da su njemačke predizborne ankete tradicionalno nepouzdane, pogotovo kada su u pitanju dugoročne prognoze. Gerhard Schroder je tako mjesecima pred izbore 2002. godine bio otpisan, da bi u posljednjem trenutku iščupao još jedan mandat. Današnja velika koalicija CDU i SDP je, pak, bila najmanje očekivan od svih izbornih rezultata.

Postoje neke prognoze da bi se priča mogla ponoviti i ovaj put, odnosno da će SPD opet na biralištima proći bolje nego u anektama, pa bi se dosadašnji aranžman koji – po nekim komentatorima – odgovara objema strankama mogao nastaviti i nakon izbora.

U prilog tome idu i rezultati danas održanih pokrajinskih izborima na kojima je CDU u pokrajinama Saarland i Tiringija doživjela neočekivani pad s oko 48 posto na 34 posto glasova. Izuzetak je Saska gdje će CDU dosadašnju veliku koaliciju sa SPD-om moći zamijeniti od Merkel daleko više željenom koalicijom s desnim liberalima iz stranke FDP.

Vijesti iz Tiringije i Saarlanda, s druge strane, neće previše obradovati SPD, s obzirom da ih je u Tiringiji na četvrto mjesto pospremila Lijeva stranka (bivši komunisti iz DDR-a) i FDP, a s Lijevom strankom se bore za drugo mjesto čak i u Saarlandu koji pripada Zapadnoj Njemačkoj.

Vrlo lako bi se moglo dogoditi da očekivani pad SPD-a bude kompenziran porastom glasova za “problematične” ljevičare i Zelene, odnosno da CDU i FDP ostanu na istim pozicijama na kojima su bili 2005. godine, što bi moglo dovesti do još jedne velike koalicije.

Izbori u Njemačkoj bi mogli postati još jedno upozorenje svima onima koji su uvjereni da će SDP uskoro doći na vlast u Hrvatskoj. Za slučaj da ih izbori u Hrvatskoj 2007. godini nisu naućili da stvari nikada ne treba uzimati zdravo za gotovo.

U Japanu na izborima opozicija pomela vladajuću stranku

Japanska TV-kuća NHK je, na temelju izlaznih anketa, objavila prve procjene rezultata danas održanih parlamentarnih izbora u Japanu, i one ukazuju da je opozicijska Demokratska stranka Japana (DPJ) do nogu potukla desničarsku Liberalno-demokratsku stranku (LDP) koja Japanom, uz jedan kraći prekid, vlada od 1955. godine. DPJ prema tim procjenama može očekivati 300 od 480 mjesta u donjem domu japanske Dijete.

LDP, koju su posljednjih godina mučili korupcijski skandali i čiji su se vođe ostavke podnosili kao na tekućoj vrpci, pokleknula je pred udarima najnovije ekonomske krize – običnim Japancima očito teže i od naftnog šoka 1970-ih i od tzv. “izgubljenog desetljeća” 1990-ih kada je Japan grcao u deflaciji i izgubio povijesnu priliku da se nametne kao vodeća ekonomija svijeta.

DPJ je relativno nova stranka, osnovana 1998. godine, a najčešće je opisuju kao liberalnu ili socijal-demokratsku, s obzirom da se u svom programu zalaže za smanjivanje državne birokracije uz istovremeno veći nagalsak na socijalna davanja. Nova vlada, koju će najvjerojatnije voditi Yukio Hatoyama, imat će, s obzirom na visok odziv na izborima, više nego jasan mandat za najopsežnije reforme u Japanu u posljednjih pola stoljeća. Današnji izbori za Japan predstavljaju značajan zaokret ulijevo. Kakve će to posljedice imati na međunarodnu politiku, s obzirom na situaciju oko Sjeverne Koreje i donedavno čvrsto proameričku poziciju LDP-a, tek treba vidjeti.

Javno-privatno suparništvo

James Murdoch, 36-godišnji sin australskog medijskog magnata Ruperta Murdocha i presumptivni nasljednik njegovog poslovnog carstva, nedavno je na edinburškom TV-festivalu održao govor u kojom baca drvlje i kamenje na BBC. Nezadovoljstvo kod Murdocha je izazvala nedavna odluka BBC-a da otkupi Lonely Planet, izdavačku kuću specijaliziranu za putopise, ali i praksa da se na BBC-jevim radio-programima svira isključivo glazba koju vole mladi, angažiraju najpopularniji izvođači, a BBC širi opseg svog poslovanja na “zastrašujući” način. Komercijalizacija BBC-ja nauštrb informativnih, kulturnih i obrazovnih sadržaja ne bi predstavljala problem za Murdocha da nije financirana novcem poreznih obveznika, odnosno da se zahvaljujući neograničenim sredstvima privatna konkurencija dovodi u neravnopravan položaj.

Zanimljivo je vidjeti kako su te žalopojke u mnogo čemu slične žalopojkama koje na račun HRT-a iznose predstavnici RTL Televizije i Nove TV. Barem u jednom smislu je Hrvatska dosegla Zapad.

Depresija: It’s not a bug, it’s a feature

Depresija, vjerojatno najrašireniji od svih psiholoških i psihijatrijskih poremećaja, zapravo i nije poremećaj nego svojevrsni katalizator analitičkog mišljenja i sredstvo za rješavanje drugih životnih problema. To tvrde psiholog Paul W. Andrews i psihijatar dr. J. Anderson Thomson Jr. u svom članku za časopis Scientific American. Prema njihovim istraživanjima, izolacija od društva, odnosno gubitak užitka u hrani i seksu – neki od tipičnih simptoma depresije – deprimiranog tjeraju da se daleko više usredotoči na vlastiti život i egzistencijalne probleme, odnosno donosi neke teške ali potrebne odluke koje inače ne bi donosio. Autori članka pretpostavljaju kako je depresija, odnosno njena raširenost među ljudskom populacijom, predstavlja jednu od evolucijskih značajki ljudske vrste, s obzirom da su deprimirani homo sapiensi imali više prilike i poticaja za rješavanje problema od homo sapiensa koji su bili sretni i zadovoljni sa svojim životom.

Ovaj bi članak trebao utješiti sve deprimirane osobe, ali sumnjam da će se to dogoditi.

RIP Dominic Dunne (1925 – 2009)

Život je ponovno pokazao smisao za ironične koincidencije. Samo dan nakon što je umro Ted Kennedy, slijedio ga je Dominic Dunne, američki književnik čiji su se život i djelo mogli shvatiti i kao svojevrsna alternativna verzija, ali i antiteza priče o Kennedyjevima.

Dunne je u prvom dijelu svog dugog života imao sličnosti s najpopularnijom američkom dinastijom. Odrastao je kao sin imućnog katoličkog kirurga koji se, kao i Kennedyjevi u svoje vrijeme, morao boriti da bude primljen u WASP-ovsko otmjeno društvo. I kao JFK, Dunne je imao herojsku epizodu u drugom svjetskom ratu. Nakon rata je Dunne postao uspješni holivudski producent, prijatelj bogatih i slavnih, te ime iza nekih od najvažnijih filmova s kraja 1960-ih i početka 1970-ih kao što su “Boys in the Band” i “Panic in the Needle Park” sve dok ga alkohol, ekscesi i propali brak nisu učinili holivudskim izopćenikom.

Dunneov je život imao dvije prekretnice. Godine 1979. je otišao u ruralni Oregon kako bi se u usamljenoj kolibi pokušao riješiti svojih ovisnosti. U tome je uspio, ali ga je godine 1982. pogodila tragedija – njegovu kći Dominique Dunne, glumicu kojoj su nakon nastupa u “Poltergeistu” predviđali zvjezdanu budućnost, ubio je nasilni momak John Thomas Sweeney. Dunne je prihvatio ponudu časopisa “Vanity Fair” da prati suđenje i o tome napiše reportažu. Njegov bijes zbog presude kojom je Sweeney osuđen za ubojstvo na mah i kaznu od šest i pol godina je pretočen u tekst koji je otkrio veliki književni talent, pa je Dunne postao reporter  specijaliziran zha kriminalističke slučajeve vezane za svijet bogatih i slavnih, temu koju je koristio i za svoje romane.

Dunne je zahvaljujući tome postao jedan od glavnih komentatora na suđenju O.J. Simpsona, te napisao nekoliko romana koji su opisivali kako bogati, slavni i utjecajni ne moraju snositi posljedice za zločine. Možda je najkarakterističniji “A Season in Purgatory” iz 1993. godine, “roman a clef” inspiriran zloglasnim slučajem u kojem je 1975. godine 15-godišnja Martha Moxley ubijena od strane Michaela Skakela, nećaka Ethel Skakel Kennedy, udovice Roberta F. Kennedyja. U romanu je Dunne, dobro upoznat s Kennedyjevima i njihovim načinom života, opisao kako je istraga bila torpedirana političkim pritiscima, a cijeli slučaj zataškan.

Dunne je na kraju u toj priči, za razliku od romana, dobio zadovoljštinu kada je Skakel godine 2002. konačno osuđen na doživotni zatvor. Isto je bilo i s O.J. Simpsonom koji se godine 1995. izvukao na suđenju na dvostruko ubojstvo, ali ne i suđenju za otmicu 2008. godine kada je u Nevadi osuđen zbog otmice na višegodišnju zatvorsku kaznu. Dunne, koji je duže vremena bolovao od raka, pratio je to suđenje rekavši kako će mu biti posljednje. Iste je godine o njemu snimljen i hvaljeni dokumentarac “Dominick Dunne: After the Party”.

RIP Ted Kennedy (1932 – 2009)

Američki mediji su upravo javili kako je Edward Moore Kennedy, 77-godišnji demokratski senator iz američke države Massachusetts, neslužbeni vođa liberalne ljevice u Demokratskoj stranci, prije nepunih sat-dva preminuo u svom domu Hyannis Portu nakon dugotrajne borbe s tumorom mozga.

Kennedy je široj javnosti poznat kao mlađi brat ubijenog predsjednika Johna F. Kennedyja, odnosno kao neslužbeni patrijarh jedne od najmoćnijih i najpopularnijih političkih dinastija u SAD. Mjesto njenog poglavara je naslijedio nakon što je njegov karizmatski stariji brat Robert godine 1968. ubijen u atentatu za vrijeme predsjedničke kampanje. Prije toga je 1962. godine bio izabran na Johnovo mjesto u Senatu koje će držati do smrti.

Kao patrijarh Kennedyjevih, Edward, poznatiji po nadimku “Ted”, se smatrao najizglednijim kandidatom za povratak dinastije u Bijelu kuću. Međutim, taj je san godine 1969. prekinut kada se nakon jedne uredske zabave u mjestu Chappaquidick njegov automobil s puta skrenuo i završio u rijeci. Kennedy je uspio isplivati, ali njegova mlada suputnica po imenu Mary Jane Kopechne nije, a za što su vlasti saznale tek nekoliko sati kasnije. Incident se pretvorio u skandal, jedan od prvih koji će Teda pratiti sljedećih nekoliko godina i koji je upropastio njegove šanse za Bijelu kuću – na vidjelo su došla sklonost piću i obiteljski problemi, koji su doveli i do razvoda s prvom suprugom, nešto dotada nezamislivo za ambicioznog katoličkog političara. Kennedyjevu reputaciju po tom pitanju nije poboljšao njegov sin Patrick, kongresnik koji je nekoliko puta završio u klinici za odvikavanje od alkohola.

Međutim, nakon što se 1992. godine ponovno oženio, Kennedyjeva politička karijera je doživjela novi uzlet. Svjestan da neće postati predsjednik, zadovoljio se mjestom jednog od najutjecajnijih senatora i “lava liberalne ljevice”. Upravo zahvaljujući njegovoj podršci je Obama godine 2008. uspio među stranačkim pravovjernicima potući Hillary Clinton i postati predsjednik. Obama je također, makar nakratko, uspio ostvariti Kennedyjeve snove izborom predsjednika, te kongresne i senatske većine kojom dominira lijevo i liberalno krilo Demokratske stranke.

Kennedyjeva smrt će, pak, malo zakomplicirati političku situaciju u SAD, gdje se Obama nakon početne euforije suočio s padom popularnosti, odnosno zaustavljanjem ili propašću nekih od svojih najvažnijih zakonodavnih inicijativa. To je uključivalo i uvođenje općeg i javnog zdravstvenog osiguranja čiji je Kennedy bio glavni zagovornik, a koje, sudeći po anketama, Amerikancima previše “ne leži”. U samoj državi Massachusetts će se morati održati izvanredni izbori koji će Demokratskoj stranci, usprkos izgledne pobjede u toj tradicionalno liberalnoj državi, mogu donijeti nepredviđeni trošak i komplikacije. Sam Kennedy je nastojao izbjeći pozvavši zakonodavce Massachusettsa da izmijene državni zakon, odnosno umjesto izvanrednih izbora dozvole guverneru da imenuje privremenu zamjenu. Zakon o izvanrednim je, inače, demokratska većina u Massachusettsu donijela 2004. godine kako bi spriječila da u slučaju pobjede senatora Kerryja na predsjedničkim izborima tadašnji republikanski guverner Mitt Romney imenuje republikansku zamjenu. Kennedy, kome je pozlilo na Obaminoj inauguraciji, je zbog vlastitog narušenog zdravlja nastojao tu inicijativu progurati što brže, ali ga je preduhitrila smrt.

Jesen bez Big Brothera

Not with a bang but a whimper.  Tim je riječima T.S. Elliott opisivao kraj svijeta, a takva če najvjerojatnije biti i reakcija na “šokantnu” vijest kako po prvi put u pet godina ove jeseni hrvatski gledatelji neće biti u prilici gledati domaći Big Brother.

Ono što je prije pet godina predstavljalo novi fenomen popularne kulture u Hrvatskoj, a za kritičare Sodoma i Gomora, odnosno oličenje svega negativnog što donose suvremeni mediji, više nije u stanju izazvati nikakve reakcije. Formula je potrošena, uzbuđenja su nestala, morski pas je odavno preskočen i treća hrvatska TV-mreža više nije mogla pronaći nikakav suvisli razlog da na životu održava lešinu. A, da stvar bude još tužnija, teško da će Big Brother ikome nedostajati – fanovi takvog sadržaja se mogu nadati Farmi, Trenutku istine i sličnim sadržajima, isto kao i kritičari koji će na sličnim projektima oštriti koplja. Big Brother odlazi tiho, sasvim drukčije od načina na koji je došao, podsjećajući pri tome na početak 1998. godine kada je isto tako neprimjetno s programa HRT-a nestala Santa Barbara.

Pitanje je, međutim, da li bi se agonija nastavila da ju kojim slučajem nije izbila globalna ekonomska kriza i svoje efekte iskazala na privatnim hrvatskim TV-mrežama koje su na nju ranjivije od monopolističkog i novcem poreznih obveznika financiranog HRT-a. Da stvari nisu kao prije moglo se vidjeti još prošle godine kada je Zakon ljubavi ušao u povijest kao prva hrvatska sapunica ukinuta zbog slabe gledanosti. Gledateljima glamour – pogotovo kada je lažan i kada je neprofesionalno napravljen – se više ne može tako lako prodati. Kada nema kruha, ni igre nisu tako zabavne.

Ryan Jenkins – reality, riječi i djela

Ryan Jenkins, 32-godišnji kanadski investicijski bankar i zvijezda nekoliko reality emisija, pronađen je obješen u motelskoj sobi te se pretpostavlja kako je počinio samoubojstvo. To je priopćio narednik Duncan Pound iz Kraljevske kanadske konjičke policije (RCMP). Jenkinsov život je okončan u motelu Thunderbid kraj mjesta Hope u provinciji Britanska Kolumbija, a koga jedan od žitelja opisuje kao “mjesto gdje se okupljaju narkomani i ljudi kojima je nešto krivo prošlo u životu”.

Jenkinsovo samoubojstvo je tako prekinulo spektakularnu međunarodnu policijsku akciju koja je započela nakon što je prije nepunih tjedan dana u mjesto Buena Park kraj San Diega pronađeno raskomadano žensko truplo za koje se tek kasnije ispostavilo da pripada 28-godišnjem foto-modelu i zabavljačici Yasmine Fiore, s kojom je Jenkins bio u ljubavnoj vezi koja je uključivala brzinski i naknadno poništeni brak u Las Vegasu. Jenkins je izbjegao policiju zahvaljujući tome što su Fiore odrezani prsti i izvađeni zubi, zbog čega je usporena identifikacija sve do trenutka kada jedan domišljati forenzičar nije krenuo provjeravati serijske brojeve na silikonskim umecima njenih grudi. Jenkins, koji je nedugo nakon toga nestao, je proglašen glavnim sumnjivcem, a nemogućnost američkiuh i kanadskih vlasti da ga uhvate je bila povodom raznih teorija zavjere o brojnim jatacima među rodbinom i prijateljima.

Na kraju se ispostavilo da će ova bizarna priča imati daleko prozaičniji završetak. Međutim, prije tog završnog čina je izronila video-snimka koja bi Jenkinsu poslužila kao svojevrsni ironični epitaf. Postavljena na MySpace, pokazuje Fiore kako u bikiniju izazovno pleše na hotelskom bazenu te oduševljenog Jenkinsa koji to komentira s riječima “Volim svoj život. Volim svoju suprugu”. Njegova djela, pak, pokazuju kako ni u jednom ni u drugom nije bio baš previše dosljedan.