Kategorija: Kultura

Forenzičarka, prostitutka i slavna blogerica

Sunday Times je jučer objavio članak kojim je razriješen jedan od najvećih misterija u povijesti književnosti od vremena B. Travena. 34-godišnja znanstvenica dr. Brooke Magnanti je novinarima objavila da je upravo ona autorica znamenitog bloga Belle de Jour u kome je opisivala život elitne londonske prostitutke koja svoje usluge naplaćuje 300 funti po satu.

Dotični se blog na Internetu pojavio 2003. godine, a odmah je stekao popularnost te ga je Guardian proglasio britanskim blogom godine. Autorici je potom stigla ponuda da svoje djelo pretoči u knjigu, koja je, dakako, postala bestseler, a stvar je nakon još dva bibliografska naslova potom dobila i svoj logični nastavak u obliku “Secret Diary of a Call Girl”, TV-seriji kuće ITV u kojoj je alter ego autorice tumačila Billie Piper.

Blog, a potom i knjiga, su izazvali svakojake kontroverze, dijelom zbog toga što se smatralo da se njime najstarijem zanatu na svijetu daje neopravdani glamur, a dijelom time što se promiče seksizam i ponižavaju žene. Pojavile su se i tvrdnje da prikaz prostitucije u blogu nije autentičan, odnosno da je riječ o dobroj “fori” koji je preko Interneta prodala profesionalna novinarka, književnica, a možda i muškarac.

Magnanti je, pak, opisala kako se prostitucijom bavila četrnaest mjeseci u vrijeme dok je dovršavala studij forenzičke patologije, te da joj je glavni motiv bilo plaćanje najamnine za stan. Odluku o tome da objavi svoj identitet je objasnila na svom blogu nastojanjem da razuvjeri skeptike da je njen alter ego “Belle” stvaran, a novinarima Sunday Timesa tvrdnjom da anonimnost više nije bila “zabavna”.

Magnanti trenutno živi u Bristolu gdje je zaposlena kao istraživač u Bristolskom inicijativi za istraživanja zdravlja djece. Njeni su poslodavci rekli kako će je, usprkos njene “problematične” prošlosti i neočekivanog publiciteta, zadržati na poslu.

Hollywood nastavlja brisati granicu laži i istine

6. studenog je u američka kina došao film pod nazivom The Fourth Kind, u kojem glavnu ulogu igra Milla Jovovich. Predstavljen je kao igrano-dokumentarna rekonstrukcija stvarnih događaja koji su se zbili u gradu Nome na Aljasci, a koji se tumače kao vanzemaljske otmice tamošnjih građana…

…odnosno, tako je javnost cijeli slučaj shvatila, dok se za izraz “stvarni događaji” nije ispostavilo kako je riječ o “fori” koji je publici prodao odjel za marketing studija Universal.

Samo po sebi, takvi “gerila marketing” štosevi, nalik na znameniti slučaj lonelygirl15 na YouTubeu ili još znamenitiji Blair Witch Project nisu toliko loši, ali s vremenom se povećava rizik da oni prijeđu granicu te poput dječaka koji je vikao “evo vuka” izazovu neočekivane i obično neugodne posljedice. U slučaju The Fourth Kind je granica definitivno prijeđena, jer su marketinški materijali koristili izmišljene vijesti i članke *stvarnih* novina sa Aljaske.

Da nešto s filmom nije u redu ispostavilo se kada je objavljena vijest da je Universal postigao sudsku nagodbu s predstavnicima šest novina na Aljasci, odnosno pristao isplatiti 20.000 dolara odštete zbog toga što su lažne vijesti tim medijskim kućama “oštetile kredibilitet”.

Takav “prljavi” marketing je filmu očigledno trebao, jer publiku nije mogao osvojiti na tradicionalne načine. Dotični je sažvakan i ispljuvan od strane kritike.

Da je ovakva praksa kojom se u javnosti počinje sve uspješnije brisati granica između stvarnih vijesti i marketinške iluzije itekako štetna, svjedoče neke od internetskih diskusija koje su se u Hrvatskoj odvijale početkom ovog desetljeća na temu ratnih zločina i Haškog suda, a u kojima su sudionici mrtvi-hladni kao ključni argument koristili zaplete holivudskih filmova “temeljenih na stvarnim događajima”. Prihvaćanje holivudske laži kao istine je, pak, američkoj javnosti bitno olakšalo da “probavi” početak rata u Iraku, a i na nekim drugim meridijanima i paralelama se mogu pronaći slični primjeri.

S druge strane, ako se ovakve marketinške “fore” zaredaju, s vremenom će se povećati vjerojatnost da selo ne reagira kada povik “evo vuka” bude imao veze sa stvarnošću. Dovoljno se sjetiti kako je 11. rujna 2001. godine mnogima trebalo neko vrijeme da shvate da ono što gledaju nije nikakav holivudski film. Kada se ponovno dogodi nešto slično, takvih skeptika će biti još više, a posljedice će biti daleko teže.

← Back

Your message has been sent

Američkog “Oldboya” (zasad) neće biti

Konačno iz Hollywooda dolazi jedna dobra vijest koja se tiče remakea. Projekt koji je užasnuo fanove južnokorejskog kult-filma Oldboy – holivudski remake u kome bi glavnog junaka tumačio Will Smith, a režiju potpisao Steven Spielberg je “mrtav”.

Pomisao da kanski pobjednik poznat po “žestokim” i nezaboravnim scenama postane oličenje holivudske sentimentalne “ljige” i jeftinog trubljenja o obiteljskim vrijednostima – kombinacija Willa Smitha i Stevena Spielberga jednostavno ne može biti ništa drugo – u najmanju ruku nije bila ohrabrujuća. A izgleda da Smith na temelju nesreće zvane Divlji zapad – spektakularno promašene verzije popularne TV-serije iz 1960-ih – nije naučio da mu remakeovi jednostavno ne idu. Ili možda na kraju ipak jest?

Srećom, fanove filma je, po svemu sudeći, spasio niz neraščišćenih računa između južnokorejskih filmaša i autora originalne japanske mange po kojoj je Oldboy snimljen. Izgleda da se nisu mogli dogovoriti tko bi holivudskom studiju Dreamworks trebao prodati autorska prava.

Oldboyu, inače, ovo ne bi trebao biti prvi remake. 2006. je u Indiji snimljen Zinda, film koji nije službeni remake, ali koji je “prilično sličan” i koji je bio predmetom špekulacija o tužbi.

Monsinjor Vox ruši budući hrvatski zid?

[picapp src=”c/3/4/0/MTV_EMAs_Present_d96b.jpg?adImageId=7322176&imageId=6976336″ width=”234″ height=”154″ /]

Povijest je ponovno pokazala smisao za ironiju na 20. obljetnicu pada berlinskog zida. Pokušaj splitskog gradonačelnika Željka Keruma da u Split na veliki koncert dovede grupu U2 bi se također mogao shvatiti kao svojevrsno rušenje zida nalik na onaj koji je dijelio Saveznu Republiku Njemačku i Njemačku Demokratsku Republiku.

Ako bi ta inicijativa prošla, u vjetar bi otišla paradigma koja se odnedavno pojavila među hrvatskim intelektualnim establishmentom, a prema kojoj upravo Bono Vox i njegova rock-grupa predstavljaju svjetionik koji bi svakom “ispravnom” građaninu Republike Hrvatske trebao ukazivati pravi evropski, kulturni, progresivni, kozmopolitski i zapadni put nasuprot tavorenju u balkanskom nacionalizmu i primitivizmu – odnosno svim onim vrijednostima čije je oličenje Željko Kerum.

Ta je paradigma postala toliko jaka – iako će o njoj sljedećih par mjeseci biti malo riječi zbog predsjedničkih izbora i drugih dnevnopolitičkih realnosti – da je podjela Hrvatske na “ispravnu” i “pogrešnu” dobila čak i teritorijalne dimenzije, odnosno ideološku osnovu za buduće stvaranje dvije umjesto jedne hrvatske države.

Ako bi se dolazak U2 ostvario, to bi se prema toj paradigmi tumačilo kao svojevrsni protuprirodni blud, jer “monsinjor Vox” sa svojim prosvijećenim, “politički korektnim”, rockerskim i evropskim vrijednostima nema što tražiti u Splitu, gradu koga Denis Kuljiš naziva prijestolnicom primitivne, balkanske i turbofolkom zaražene Istočne Hrvatske. A stvar izgleda još perverznije kada iza inicijative stoji nitko drugi do gradonačelnik koga se proglašava antitezom svega što Vox i U2 predstavljaju, odnosno svega što bi Hrvatska trebala biti.

Stoga, voljeli U2 ili ne, za nadati se je da će ova inicijativa uroditi plodom. Naime, ona bi – barem na neko vrijeme – utišala sve priče koje vode do toga da se na liniji Karlobag-Karlovac-Sisak-Virovitica ipak uspostavi nekakva državna granica.

“Dina” – prijeti li još jedna remake katastrofa ?

[picapp src=”b/7/9/8/ComicCon_2009_6016.jpg?adImageId=6995107&imageId=5541087″ width=”234″ height=”176″ /]

Ugledni holivudski scenarist William Goldman je u svojoj knjizi “Adventures in the Screen Trade” napisao kako u Hollywoodu “nitko ne zna ništa”. S tim se teško ne složiti, pogotovo s obzirom na sklonost američke industrije zabave da gotovo ništa ne uči iz svojih pogrešaka.

Jedan takav primjer bi vrlo lako mogao predstavljati projekt koji je nedavno izazvao zanimanje fanova Dine, kultnog SF-romana Franka Herberta. Jedna od najpopularnijih knjiga u žanru znanstvene fantastike bi tako trebala dobiti spektakularnu holivudsku adaptaciju.

A malo koja knjiga izaziva uzdahe pri pomisli na filmsku adaptaciju kao Dina. Uzbuđenje koje bi filmska verzija mogla izazvati među njenim fanovima se vrlo lako može usporediti s uzbuđenjem koje su desetljećima pri pomisli na velike ekrane osjećali fanovi Gospodara prstenova.

Međutim, kod Dine ima jedan problem. Filmska adaptacija je već napravljena u režiji Davida Lyncha 1984. godine, i njeni rezultati baš i nisu bili potpuno zadovoljavajući. Glavni razlog je, dakako, u tome što se knjiga epske dužine, bogata likovima i sadržajima, jednostavno ne može utrpati u format od dva sata.

Taj problem je nešto kasnije pokušao riješiti remake u obliku mini-serije, koja je u pravilu zahvalniji format za adaptacije epskih književnih djela. Međutim, mini-serija, koja je bila daleko vjernija i sadržajno bogatija adaptacija, razočarala je zbog relativno niskog budžeta, nepoznatih glumaca i loših specijalnih efekata. Dojam je, doduše, prilično popravljen s nastavkom Djeca Dine, koji je mnogo uspješnije obradio dva sljedeća romana iz Herbertove serije romana.

Međutim, iako prva filmska ekranizacija nije uspješna, i iako je relativno nedavno snimljena TV-adaptacija, u Hollywoodu očito ima ljudi spremnih na novu remake-pustolovinu. Tako je već napisana prva verzija scenarija – koja navodno ima 175 stranica – a trenutno se razmišlja o angažmanu dvojice redatelja, pri čemu su glavni kandidati Britanac Neil Marshall, poznat po kult-hororu Dog Soldiers, te Južnoafrikanac Neil Blomkamp koji je mnoge oduševio sa SF-filmom Distrikt 9. Kao glavni glumac, koji bi trebao tumačitim Paula Muad’diba, navodio se Robert Pattinson, iako tek kao najbolja opcija za Petera Berga, prethodno angažiranog režisera koji je nakon nekog vremena odustao od projekta.

To sve zvuči kao dobra ideja, ali je povijest Hollywooda prepuna primjera u kojima su dobre ideje postale žrtvama odvratne realizacije. Režiseri koji majstorski barataju s malim jeftinim B-filmovima se izgube poput malog djeteta u skupim produkcijama velikih studija. Vrhunski glumci troše svoj talent i reputaciju na uloge koje im pašu kao ribi bicikl. A previše je sjajnih knjiga koje izazivaju razočaranje sa svojim fimskim adaptacijama. Dini bi se to moglo dogoditi čak dva puta.

Bruckheimer ekranizira video-igru Shattered Union

Jerryja Bruckheimera se povezuje s mnogim stvarima – gomilom eksplozija, videospotovskom montažom, bijesnim automobilima, spektakularnom vojnom tehnologijom i uz to pripadajućim macho likovima – ali to dosada nije bio slučaj s video-igrama. Bruckheimerovo oklijevanje da se upusti u pustolovinu zvanu ekranizacija video-igre je razumljiv, s obzirom da su, uz poneki časni izuzetak (Resident Evil), najpopularnije video-igre na velikom ekranu obično završavale kao holivudski ekvivalent stajskog gnojiva. Međutim, Variety piše kako je Bruckheimer prijeći i taj Rubikon, odnosno dokazati kako će uspjeti u onome što je Uweu Bollu donijelo zao glas.

Shattered Union, koji će biti predmet Bruckheimerovog filma, pripada žanru koji baš i nije tako privlačan filmašima – taktička igra na poteze. Ono što je Bruckheimera privuklo projektu je, pak, glavna ideja, odnosno svijet u kome se odigrava igra – ustavna kriza u SAD, koja dovodi do raspada na šest zakrvljenih država od kojih će svaka, naravno oružjem, pokušati ponovno u jedan komad sastaviti najmoćniju državu na svijetu. Igra bi stoga trebala sadržavati upravo sve ono što Bruckheimer voli servirati u svojim filmovima, plus mahanje američkom zastavom, koje u doba Obame – barem tako rezoniraju u Hollywoodu – nije toliko iritantno za strane gledatelje nego u slučaju njegovog prethodnika. Scenarij bi, pak, trebao pisati J. M. Straczynski, poznat kao autor popularne TV-serije “Babylon 5”.

Ono što bi Bruckheimeru moglo pomioći jest to da Shattered Union baš i nije bio pretjerano uspješna igra, odnosno da nije dobio previše dobre recenzije. Nije stvoren ni neki preveliko snažni fandom koji bi dizao dreku koja se redovno diže čim se Uwe Boll dohvati posla. A tu je i dobro staro holivudsko pravilo prema kome Hollywood redovno od dobrih knjiga radi loše filmove, odnosno da je vjerojatnije da će dobar film biti temeljen na lošem književnom ili nekom drugom predlošku. Zašto bi s video-igrama bilo drukčije?

Paul Haggis napušta scijentologe zbog navodne homofobije

[picapp src=”9/a/a/3/DVF__Vanity_e0ee.jpg?adImageId=6780175&imageId=6445536″ width=”234″ height=”156″ /]

Hollywood je jučer pogodila vijest koja bi se mogla okarakterizirati kao za tu sredinu neuobičajen ideološko-politički potres. Ziggy Kozlowski, glasnogovornik “Oscarom” nagrađenog scenarista i režisera Paula Haggisa, poznatog po filmu “Crash” i jednog od najutjecajnijih ličnosti, potvrdio je autentičnost pisma u kojemu Haggis prekida sve veze sa Scijentološkom crkvom čiji je dugogodišnji član bio. Kao povod za napuštanje Crkve Haggis navodi njeno odbijanje da se sudjeluje u naporima da se porazi ustavni referendum kojim je prošle godine zabranjen istospolni brak u Kaliforniji. Pismo, čiji se tekst prije nekoliko mjeseci pojavio na blogu koji se bavi scijentologijom, također kritizira Crkvu zbog toga što javno negira kontroverznu politiku “diskonekcije” – odnosno traženja od svojih članova da prekinu sve veze s anti-scijentološki nastrojenim prijateljima i rodbinom.

Scijentološka crkva, koju je osnovao SF-pisac L. Ron Hubbard, ima oko 10 milijuna članova širom svijeta, ali su među njima najpoznatiji upravo holivudski glumci, scenaristi i režiseri, a Hollywood predstavlja jedno od njenih najčvršćih uporišta. Haggis, koji je, prema vlastitim riječima član Crkve 35 godina, je šutnju prilikom prošlogodišnjeg referenduma protumačio kao prešutnu podršku referendumu čiji su glavni zagovornici bile konzervativne organizacije i Mormonska crkva.

Referendum, je, inače, izazvao provalu bijesa u tradicionalno liberalnom i ljevičarski nastrojenom Hollywoodu, gdje je Prijedlog br. 8 – kako se ta inicijativa službeno zove – poslije odlaska George W. Busha iz Bijele kuće postala novo oličenje zla koje se mora ukloniti po svaku cijenu.

Tommy Davis, direktor Centra za slavne osobe Scijentološke crkve, kome je pismo bilo upućeno, javno je negirao Haggisove navode, rekavši kako je “u pitanju nesporazum”, odnosno da se scijentolozi “zalažu za građanska i prava manjina, s obzirom da su i sami manjina”.

Haggisov izlazak se može shvatiti kao politički potres zbog toga što on predstavlja promjenu ravnoteže sila u suvremenom Hollywoodu. Naime, 2006. godine je za mnoge iznenađujući uspjeh Haggisovog “Sudara” u utrci za “Oscare”, odnosno neočekivani poraz “Planine Brokeback” protumačen kao demonstracija moći Scijentološke crkve u odnosu na holivudski gay lobi. Haggis svojim izlaskom iz Scijentološke crkve koga tumači navodnom homofobijom bi trebao jasno demonstrirati čija će riječ u Hollywoodu odsada biti posljednja.

“Sumrak” – duhovna hrana budućih sponzoruša?

[picapp src=”d/8/7/f/cc.JPG?adImageId=6651483&imageId=2633259″ width=”234″ height=”157″ /]

Anne Rice, autorica “Vampirskih kronika”, nedavno je dala intervju Wall Street Journalu u kome daje vlastito mišljenje o trenutnoj popularnosti žanra vampirske književnosti čija je svojevremeno bila kraljica. Rice, koja je izjavila da, otkako sama više ne piše “Vampirske kronike”, “ima prilike uživati u žanru” očigledno ima bolje mišljenje o svojoj kolegici Charlaine Harris nego o Stephanie Meyer. Naime, izjavila je kako voli gledati “True Blood”, HBO-vu seriju temeljenu na Harrisinim romanima, dok “Sumrak” i druge knjige Stephenie Meyer nije gledala. Umjesto toga je svoje mišljenje temeljila na filmu, čiju popularnost objašnjava željom tinejdžerica “koje ranije sazrijevaju od svojih vršnjaka” da imaju “misteriju, zaštitu i mudrost starijih muškaraca”.

Netko bi na temelju ovoga mogao zaključiti da je svaka šiparica koja ludi za Robertom Pattinsonom i “Sumrakom” u stvari potencijalna Dolores Lambaša ili Fani Horvat.

Banda gluplja od holivudskih celebrityja

[picapp src=”9/3/e/5/Paris_Hilton_looking_580f.jpg?adImageId=6538175&imageId=6826381″ width=”234″ height=”351″ /]

Postoji li išta gluplje od holivudskih celebrityja je pitanje koje često sebi ponavljaju konzumenti suvremenih medija, pogotovo oni koje već godinama uveseljavaju biseri Britney Spears, Paris Hilton i Lindsay Lohan. Odgovor na to pitanje je svim objektivnim poznavateljima prirode i društva, uključujući i one upoznate sa znamenitom Einsteinovom izjavom o beskonačnosti svemira, pozitivan.

Na njegovu potvrdu, pak, nije trebalo putovati svjetlosnim godinama od Hollywooda. Naime, policija je danas objavila kako se protiv 19-godišnje Rachel Lee vodi postupak zbog toga što je navodno vodila grupu mladih kriminalaca specijaliziranih za provale u domove holivudskih glumaca, reality zvijezda i drugih celebrityja. Među žrtvama su se tako našli Paris Hilton, Lindsay Lohan, Audrina Patridge, Orlando Bloom i drugi. Kao vjerojatne žrtve se spominju i Rachel Bilson i Hayden Panetierre.

Osim Lee su uhapšeni njeni navodni suučesnici kao 19-godišnja Diane Tamayo, 18-godišnji Courtney Amis, 18-godišnja Alexis Neirs, 27-godišnji Roy Lopez Jr. te 18-godišnji Nick Prugo. Kod potonjeg je prilikom premetačine pronađeno računalo na kojem su bili zabilježeni detalji o provaljenim domovima, kao i podaci o kretanju njihovih vlasnika.

Hilton je, pak, večeras, bila prva od žrtava koja je u policijskoj stanici preuzela ukradene predmete – nakit i skupu odjeću.

Vlasti navode kako je banda na čelu s Rachel Lee za svoju provalničku kampanju koristila Internet. Web-stranice sa “zvjezdanim kartama” su korištene za identifikaciju kuća u kojima žive zvijezde, a potom su se u tabloidima i sličnim medijima detaljno proučavali filmovi i TV-emisije u kojima nastupaju, kako bi navodni počinitelji nesmetano mogle vršiti provale.

Lee i njeni drugovi – koji su zajedno pohađali srednju školu Indian u bogataškom predgrađu Calabasas – su navodno napravili inkriminirajuće fotografije na kojima poziraju s nakitom i odjećom svojih žrtava, te tako policiji omogućili da lako i brzo pronađe dokaze o njihovim zločinima.

Antifašistički demonstranti napali sjedište BBC-a

[picapp src=”0/c/c/0/Protests_Are_Held_173c.jpg?adImageId=6400729&imageId=6880520″ width=”234″ height=”162″ /]

Nekoliko stotina antifašističkih demonstranata je danas napalo televizijski studio BBC-a u Zapadnom Londonu, nastojeći spriječiti dolazak Nicka Griffina, vođa ekstremno desne Britanske nacionalne stranke (BNP). Griffin, čija je stranka ove godine po prvi put osvojila zastupnike u Evropskom parlamentu, bi večeras po prvi put trebao gostovati u TV-emisiji Question Time. U njoj se tradicionalno pozivaju pozivaju predstavnici tri najjače stranke (Laburistička, Konzervativna, Liberalni demokrati) i po jedna osoba iz javnog života kako bi raspravljali o raznim političkim pitanjima.

Odluka o pozivanju Griffina je izazvala proteste kod strane velikog dijela lijeve i liberalne javnosti  s obzirom da se mnogi boje kako će se stranka – koja je nedavno tek sudskim nalogom prisiljena da iz statuta izbaci zabranu članstva za ne-bijele osobe – nastupom uz etablirane stranke legitimizirati.

Griffin se večeras uspio probiti u studio, a nekoliko desetaka osoba je izbačeno iz prostorija BBC-a nakon policijske intervencije. Demonstracije protiv Griffina su održane i u regionalnim centrima u još nekoliko britanskih gradova.

Nekoliko ministara u vladi Gordona Browna se javno založilo da se Griffinu zapriječi pristup BBC-ju, ali je premijer izjavio kako se neće miješati u uređivačku politiku najuglednije javne televizije na svijetu.

Zamjenik direktora BBC-a Marky Byford je, pak, branio odluku svoje kuće izjavivši kako BNP ima “pravo biti saslušan, njegovi stavovi preispitivani u raspravi a javnost na osnovu toga o njima donijeti zaključak”, te “da nije na BBC-u da provodi cenzuru”.

Ovakvih situacija u Hrvatskoj doglednoj budućnosti, pak, neće biti. Razlozi za to, na žalost, nisu oni zbog kojih bi se Hrvatska trebala pretjerano ponositi. Prvo, ekstremna desnica je daleko jača, pa njen eventualni dolazak na Prisavlje ne bi predstavljao problem. Drugo, manja je vjerojatnost da se prikupi toliko antifašističkih demonstranata da prave ovakve cirkuse. Treće, a što je najvažnije, javna televizija definitivno nema “cojones” za poteze koji su toliko kontroverzni, a opet neugodno u skladu s proklamiranim načelima o slobodi govora.