Kategorija: Kultura

Kerum – sudar “svjetonazora” sa stvarnim svijetom

U preksinoćnjoj emisiji Otvoreno posvećenoj Kerumovoj dramatičnoj objavi preljuba i napuštanja obitelji možda najkarakterističniji detalj rasprave je bila tvrdnja etnoantropologa Sandija Blagonića, koji je uvjeren da je njome splitski gradonačelnik priznao prevaru vlastitih birača. Blagonić objašnjava kako je Kerum izvanbračnom aferom te prekidom braka okrenuo leđa istom onom svjetonazoru – tradicionalnom i konzervativnom – na temelju koga je prije nekoliko mjeseci izabran za gradonačelnika Splita.

Na to je u raspravi odmah reagirao Krešimir Macan, rekavši kako to nije točno, odnosno kako Blagonić “ne razumije Split”, sugerirajući kako je tradicionalni svjetonazor imao gotovo nikakvu ulogu na prošlim izborima. Macan tvrdi kako je Split mali grad, te da je aferu ionako bilo nemoguće skrivati od javnosti, odnosno da je ona i u vrijeme samih izbora bila “javna tajna”.

O tome, uostalom, postoje i određeni dokazi iz vremena izborne kampanje. U užarenim forumima čitatelja na web-stranicama Slobodne Dalmacije i drugih lokalnih medija su tada kerumofobi iznosili gotovo sve detalje o aferi koje danas prenose vodeći hrvatski mediji. Više je nego jasno da se takve informacije tamo ne bi probile da nisu bile svojevrsna “javna tajna”.

A i pitanje je da li bi s time bili šokirani i oni Kerumovi glasači koji nisu imali pristupa Internetu niti volje da kopaju po forumskom “vox populiju”. Jasno je, dakako, da je Kerum dio glasača pridobio na nekakvoj svjetonazorskoj, odnosno ideološkoj osnovi , ali su oni manje bili motivirani time da za jednog “Rvata i katolka” stave u gradonačelničku funkciju, koliko strahom da tamo zasjedne “bezbožni jugokomunist” Ostojić. Oni su, pak, bili manjina. Da je drukčije, odnosno da u Splitu katolici s velikim K čine većinu, izbore bi dobila neka sasvim druga ličnost od Željka Keruma.

Temelj izbornog uspjeha i popularnosti Keruma nije u nikakvom svjetonazoru, nego u prozaičnoj činjenici da većina splitskih birača u njemu prepoznaje sebe – odnosno sebe nakon što steknu slavu, bogatstvo i sve ono za čime se žudi u današnjem svijetu. Kerum je, dakle, na položaju na kome se nalazio činio samo ono što bi svatko od njih radio da iza sebe milijunske iznose na računu. S Kerumom se prosječni Splićanin može daleko lakše identificirati nakon što je Kerum javno uživao u “bijesnim” automobilima, jahtama i zlatnim lančićima, a još lakše kada je sebi dozvolio nestašluke nalik na tučnjave u narodnjačkim klubovima ili prometne nesreće.

Uz materijalni luksuz kao što su jahte, automobili i vile naravno ide i još jedan – društvo mladih, lijepih i glamuroznih žena. Tu Kerum opet nije učinio ništa po čemu bi se razlikovao od svog prosječnog birača. Mnogi od njih – barem što se tiče muškaraca – bi sebi rado priuštili ono što je sebi mogao priuštiti Kerum.

Šokantno televizijsko priznanje, stoga, nije raspršilo nikakvu iluziju. Jednostavno je Keruma učinilo isto onako nesavršenim kao i njegove birače, koji su također suočeni sa sudarom tradicionalnog svjetonazora s modernim društvenim okolnostima i prastarim biološkim realnostima.

Weinsteinov tihi vrisak

[picapp src=”f/0/1/2/Anna_Faris_and_4164.jpg?adImageId=6282988&imageId=2988553″ width=”234″ height=”156″ /]

Sjećate li se filma “Vrisak”? Najvjerojatnije ne, jer je u pitanju bio za današnje standarde prilično ozbiljan pokušaj da se istovremeno parodiraju slasher-horori iz 1980-ih i novoj publici predstavi mrtvački ozbiljan primjer tog žanra. Bilo kako bilo, studiju Miramax je taj film 1996. godine donio dovoljno novaca za još dva nastavka, ali i inspiraciju za parodiju zvanu “Scary Movie” – na području Hrvatske poznatu kao “Mrak film”, najgledaniji film 2000. godine.

“Mrak film” je, stoga publici poznatiji, ali ne samo zato što je nešto noviji, nego i zato što je imao nešto više nastavaka – tri. Gotovo nije potrebno govoriti da su sva tri nastavka, kao i original, s obzirom da su parodije napravljene po današnjim holivudskim uzusima, gotovo negdledljivi. U međuvremenu, Miramax je propao, ali je zato na njegovo mjesto došla Weinstein Company koja planira snimiti peti film iz sage.

Weinsteini, međutim, za ovaj film planiraju nešto “novo”. Iskoristivši novi običaj zvan “reboot”, odlučili su da će franšiza po pitanju priče – koja “Scary Movieju” nije bila jača strana – i likova – koji su prečesto bili iritantni – krenuti ispočetka. To, između ostalog, znači i da u njemu neće biti Anna Faris i Regina Hall, dvije talentirane komičarke koje su jedine bile u stanju te komade celuloidnog gnojiva na trenutak učiniti gledljivim. Weinsteinovi sada vjerojatno traže novu glumačku postavu, ali je teško pretpostaviti da će Farrisovoj i Hallovoj naći dostojnu zamjenu.

Michael Bay ubija lik Megan Fox u Transformerima 3 ?

[picapp src=”a/c/c/e/BOX_OFFICE_a223.JPG?adImageId=5898210&imageId=5011589″ width=”234″ height=”156″ /]

Hollywood je oduvijek bio pun priča o zvijezdama koje su se popele do olimpijskih visina da bi s njih bile okrutno srušene. Međutim, nijedna od njih se po svojom spektakularnošću ne može usporediti s onom koju se navodno sprema napisati Michael Bay. Režiser blockbustera je, naime, odlučio da za treći nastavak sage o Transformerima pronađe novu glavnu glumicu, dok će lik Mikaele, koju je tumačila Megan Fox, na samom početku filma biti likvidirana.

Baya je, navodno, na tu brutalnu odluku nagnao niz sve bizarnijih izjava glumice koju je napravio zvijezde, odnosno to što ga je uspoređivala s Hitlerom te javna pobuna među njegovim najbližim i najvjernijim suradnicima koji je više organski ne mogu smisliti.

Ukoliko se za ove napise ispostavi da su točni, vrlo bi se lako moglo dogoditi da Megan Fox sebi priušti najspektakularniji kadrovski promašaj otkako je bahati David Caruso 1994. godine napustio Njujorške plavce kako bi postao zvijezda holivudskih blockbustera.

Roman Polanski film završava iza zatvorskih rešetaka

[picapp src=”f/8/9/1/PicImg_Ewan_McGregor_and_9eb1.jpg?adImageId=5534328&imageId=4099986″ width=”234″ height=”164″ /]

Britanski književnik i scenarist Robert Harris je danas izjavio kako njegov prijatelj i suradnik Roman Polanski namjerava nastaviti režiju svog najnovijeg filma The Ghost iza zatvorskih rešetaka, kako bi – bez obzira na to da li u međuvremenu izađe na slobodu ili ne – dotični film ipak bio premijerno prikazan na Berlinskom festivalu sljedeće godine.

Polanski, koji je više od trideset godina izbjegavao američki teritorij zbog potjernice vezane uz slučaj analnog silovanja 13-godišnje djevojčice, je navodno montažu filma dovršio 26. rujna – na dan vlastitog uhićenja u Švicarskoj. Iz zatvorske ćelije, gdje čeka odluku o izručenju SAD, je počeo davati instrukcije Alexandreu Desplateu, skladatelju koji će napisati glazbu za film.

Harris, koji je napisao scenarij za film, tvrdi da Polanski ne može telefonirati instrukcije, ali “da može komunicirati”, te da “nije jasno hoće li u ovakvim okolnostima film imati željene umjetničke standarde”.

Polanski se, pak, može tješiti da nije jedini filmaš koji se našao u sličnoj situaciji, odnosno da postoje presedani na temelju kojih se može zaključiti da pritvaranje automatski ne znači završetak nečije filmske karijere. Najpoznatiji primjer je Ylmaz Güney (1937 – 1984), turski filmski režiser koji je zbog veza s ekstremnim ljevičarima završio u zatvoru 1972. godine, neposredno pred dovršetak filma “Bijednici”. Shvativši da će iza rešetaka ostati duže nego što je mislio, počeo je davati instrukcije svojim suradnicima. Tako usavršena filmska tehnika mu je dobro došla, jer je iza rešetaka ostao sve do bijega 1981. godine, a u međuvremenu je njegove scenarije po preciznim instrukcijama snimao njegov suradnik Şerif Gören. Najpoznatije takvo djelo, “Yol” ili “Put” je godine 1982. osvojilo Zlatnu palmu u Cannesu. Güney je iza rešetaka snimio ukupno pet filmova (posljednji “Devar” ili “Zid” je snimio 1983. u egziklu u Francuskoj).

Za nadati se je kako će Polanski imati prilike višestruko nadmašiti Güneyev rekord.

“Guardian” postao predmetom cenzure

[picapp src=”e/9/8/d/Opened_By_Censor_3304.jpg?adImageId=5391986&imageId=5624658″ width=”234″ height=”181″ /]

Ugledni britanski list “Guardian” je izvijestio kako mu je zabranjeno prenijeti informacije navedene u službenom listu britanskog Parlamenta koje se tiču odgovora koje je vlada dala na pitanje jednog zastupnika. List navodi kako ne može navesti koji je parlamentarni zastupnik uputio pitanje, koji je ministar dao odgovor, odnosno koja je bila tema pitanja. Jedina informacija koju je dao jest da se cijeli slučaj tiče pravnog postupka u koji je uključen Carter-Tuck, londonska odvjetnička tvrtka specijalizirana za tužbe protiv medija, a čiji su klijenti kako pojedinci, tako i multinacionalne korporacije.

Guardian u svom članku navodi kako je u pitanju slučaj bez presedana u bliskoj prošlosti Velike Britanije, odnosno kako su u pitanje dovedena slobode govora i tiska koja čine temelj britanskog ustavnog prava još od vremena Zakona o pravima (Bill of Rights) iz 1688. godine.

Pretpostavlja se da je Guardiana ušutkala privremena mjera koju je sud izrekao u postupku u koji je uključen jedan od Carter-Ruckovih klijenata. Taj klijent bi, pak, trebao biti predmetom pitanja i odgovora o kome Guardian ne smije izvještavati.

Cenzori su uspjeli ušutkati Guardian, ali ne i Twitter, pa je tako “procurilo” da bi klijenti koje se štiti mogli biti banka Barclays, odnosno švicarska tvrtka Trafigura, koju se optužuje da je 2006. godine bacala otrovni otpad ispred Obale Bjelokosti. Nakon što je vijest procurila na blogu koji vodi irski bloger Paul Staines, ubrzo nakon toga su Trafigura i Carter-Ruck postali “zvijezde” Twittera.

Još jedan “Dan nezavisnosti” ?

[picapp src=”5/0/4/1/Roland_Emmerich_brings_6ee2.JPG?adImageId=5337843&imageId=6731694″ width=”234″ height=”132″ /]

Nakon što je Obamino osvajanje Nobelove nagrade za mir zazvalo brojne usporedbe s Gorbačovom te tako dalo određenu podlogu tezama Igora Panarina o skoroj propasti SAD, za očekivati je da će se slična predviđanja koristiti i za jedan od glavnih simbola američke kulturne hegemonije u svijetu – Hollywood.

Jedno od njih je, iako ne tako eksplicitno, dao Francis Ford Coppola, slavni režiser, producent i stjegonoša Novog Hollywooda – pokreta koji je 1970-ih revitalizirao američku kinematografiju i stvorio podlogu za blockbustere Lucasa i Spielberga. Coppola je u Bejrutu, gdje promovira svoj novi film “Tetro”, izjavio da je američka filmska industrija u velikoj krizi i da će od šest ili sedam velikih studija koji danas postoje njih dva ili tri propasti. Prema Coppolinim riječima, oni koji budu preostali će nastojati praviti filmove kao “Harry Potter”, odnosno stalno pokušavati iznova snimiti “Ratove zvijezda”.

Coppolin kolega Roland Emmerich, koji je kao glavni poticaj za početak vlastite karijere upravo naveo nastojanje da snimi vlastite “Ratove zvijezda”, kao da se potrudio potvrditi predviđanja autora “Kuma”. Naime, upravo je objavljeno kako je Emmerich napisao scenarij za, ni manje ni više, nego nastavak “Dana nezavisnosti”. 20th Century Fox je, navodno, spreman odobriti projekt, ali ne ako bi prethodno morao iskesati desetke milijuna dolara za honorar Willu Smithu na čijem sudjelovanju Emmerich inzistira.

Vijest o još jednom “Danu nezavisnosti” će kod većine pratitelja holivudskih zbivanja biti dočekana i s nevjericom i s rezignacijom. Original je bio komercijalno uspješan i na trenutke prilično zabavan film, ali ipak proizvod svog vremena. Grcanje u američkom nacionalizmu, tako karakteristično za Hollywood u pred-bushovskoj eri, bi danas bilo daleko teže prodati svjetskoj publici. Emmerich vjerojatno misli kako su s dolaskom Obame u Bijelu kuću stvari vratile na svoje mjesto, ali bi takva procjena, kao i mnoge u Emmerichovoj karijeri, mogla biti pogrešna.

Cinici bi, pak, mogli cijelu priču shvatiti kao ništa drugo do lukavo podgrijavanje publiciteta za novi Emmerichov film katastrofe “2012”.

Večernji list & Mjesec: Erare humanum est

[picapp src=”0/f/f/0/NASA_launches_rocket_72f4.JPG?adImageId=5149969&imageId=6768759″ width=”234″ height=”233″ /]

Večernji list je danas objavio kako ugledna američka književnica Amy Rphron prosvjeduje protiv NASA-ine misije bombardiranja Mjeseca, navodeći kako se za nju koriste “isti izgovori kao u Iraku”, odnosno da se Zemljin satelit “zagađuje smećem”, odnosno “može zbog eksplozija ispasti iz orbite”.

O svemu tome bi se moglo dugo i naširoko raspravljati, a najviše o tome da li su stavovi Amy Rphron posljedica salonsko-ljevičarskog idiotizma toliko karakterističnog za suvremenu umjetničku i književnu elitu ili, pak, ništa drugo do vrlo dobar primjer satire.

Međutim, u cijeloj ovoj priči je najvažnije da u SAD ne postoji ugledna književnica po imenu Amy Rphron.

Google, pak, sugerira da postoji ličnost po imenu Amy Ephron, odnosno ugledna scenaristica, spisateljica i filmska producentica isto tako poznata kao sestra Delije i Nore Ephron. Čak štoviše, dotična Amy Ephron je na liberalnom blogu Huffington Post napisala članak koji ima istovjetne stavove kao i one koje citira Večernjakov članak.

U svjetlu tih činjenica se naprosto nameće zaključak da je jedan jedini tipfeler imao pogubne posljedice, odnosno da jedan od najjačih hrvatskih listova ima određen problem po pitanju lektorsko-uredničke kontrole kvalitete članaka. “Amy Rphron” se tako prošvercala čak na dva mjesta u članku, a da u proteklih šest sati nije bilo nikakve intervencije. Nije bilo o tome spomena čak ni među sedam komentara na članak.

Sve je to još uvijek nedužno u usporedbi s “protestantima” na ulicama Urumqija, ali učestalost takvih incidenata ne daje nade u neko posebno poboljšanje opće kvalitete hrvatskih medija.

Izlazna strategija Miley Cyrus

Za Miley Cyrus se uistinu može reći da je talentirana, ali je malo tko mogao pretpostaviti da će ti talenti biti ograničeni isključivo na područje show businessa. Naime, mlada američka pjevačica i glumica je pokazala neke vještine koje je čine superiornim američkim predsjednicima, odnosno smisao da pravilno procijeni trenutak kada treba prekinuti neki pothvat, odnosno način na koji se sprovodi ta odluka.

Samo se tako može protumačiti njena odluka da zatvori svoj Twitter račun, kao i metoda kojom je svojim fanovima objasnila svoj rastanak s popularnom društvenom mrežom.

Kapitalizam protiv kapitalizma

Pitanje što će se dogoditi s Michaelom Mooreom jednom kada njegova glavna muza i inspiracija – George W. Bush – nestane s političke scene je, po svemu sudeći, dobilo odgovor. Capitalism: A Love Story, dokumentarac u kome se američki filmaš na svoj uobičajeni način obračunava s konceptom suvremenog kapitalizma kao izvorom sveg zla u suvremenom svijetu te kao alternativu nudi socijalizam, na američkim je kino-blagajnama preko ovog vikenda prema procjenama zaradio tek oko 5,8 milijuna dolara i završio na 7. mjestu najgledanijih filmova u Sjevernoj Americi. To predstavlja najgori komercijalni rezultat za Michaela Moorea otkako je 2002. godine u kina lansirao svoj, kasnije “Oscarom” nagrađeni, dokumentarac Bowling for Columbine.

Američka ljevica – koja u ovom trenutku u političkom smislu najbolje stoji otkako postoje SAD, a čiji je Hollywood bio najvjerniji predstavnik – se mora suočiti da usprkos izbora Baracka Obame za predsjednika i dominacije ljevičara i liberala među demokratskom većinom u Kongresu prosječni Amerikanac, pa i prosječni posjetitelj kino-dvorana, nema baš previše razumijevanja za njene ideje. Tako je osim socijalizma na kino-blagajnama odbačen i militantni ateizam, odnosno Invention of Lying, komedija Ricka Gervaisa u kojoj se, između ostalog, napada koncept religije i Boga na način bez presedana u Hollywoodu koji se donedavno po tim pitanjima, barem nominalno, držao judeo-kršćanske matice. Gervaisov je film završio na 4. mjestu, s 7,3 milijuna dolara zarade.

Lucu Bessonu je Polanski drag, ali mu je pravda još draža

Luc Besson, poznati francuski filmski režiser i producent, odbio se pridružiti stotinama svojih uglednih kolega i svjetskih intelektualaca koji zahtjevaju puštanje Romana Polanskog iz pritvora, odnosno prekidanje kaznenog postupka za analno silovanje 13-godišnje djevojčice počinjeno prije 32 godine.

Kada ga je RTL upitao što misli o Polanskom i cijelom slučaju on je rekao: “Prema njemu osjećam dosta simpatija, jako mi je drag, a i poznam ga… Ne znam ništa o slučaju, ali ako se ne pojavite na suđenju, činite krivo. Ne mogu donijeti sud o tome, ali, istina, ima kći, ona ima 13 godina, i ako je netko siluje, ne bih o tome mislio isto, čak i nakon 30 godina.”

Bessonov stav su, inače, počeli dijeliti i neki političari i mediji. Francuska vlada je, pod udarom feminističkih udruga i zastupnika u Nacionalnoj skupštini, malo “ohladila” zahtjeve svojih ministara vanjskih poslova i kulture za puštanjem. Poljski predsjednik Donald Tusk je rekao kako se poljska vlada ne bi trebala miješati slučaj jer je riječ o “slučaju silovanju, seksu sa djetetom”. Uvodnici New York Timesa i Los Angeles Timesa su, pak, zatražili da se Polanski vrati u Kaliforniju te da se cijeli slučaj konačno razriješi pred tamošnjim sudom.