Autor: Dragan Antulov

“Žene-pume” su mit?

Kutcher and Moore, September 2008
Izvor: Wikimedia

“Cougar” je originalna engleska riječ za pumu koja je posljednjih nekoliko godina dobila sasvim novo značenje, odnosno označila trend koji treba dokazati da živimo u vrlom novom svijetu spolne ravnopravnosti. “Cougari”, odnosno “žene pume” su starije pripadnice ljepšeg spola koja, po uzoru na svoje muške vršnjake, kao seksualne i ljubavne partnere preferiraju “piletinu”, odnosno mlado meso u obliku muškaraca koji bi im po godinama mogli biti sinovi i unuci. Taj se fenomen tumači time da su žene, stekavši kakvu-takvu financijsku i poslovnu ravnopravnost, barem u prosvijećenim zemljama Zapada, na kraju ravnopravnost stekle i u krevetu, odnosno, lišene potrebe da budu supruge i majke, sada sebi mogu dozvoliti luksuz seksa sa mlađim partnerima. Fenomenu su svojim, za Hollywood donedavno atipičnim vezama s mlađim muškarcima, publicitet dale Demi Moore i Madonna.

Međutim, studija koju je nedavno u časopisu Evolution and Human Behaviour objavila skupina britanskih psihologa sa Sveučilišta Walesa, sugerira kako su “žene pume” najobičnija fama, odnosno fenomen koji je ostao ograničen na svijet celebrityja. Istraživanje provedeno na 22.000 muškaraca i žena u 14 zemalja, a prilikom koga se naglasak dao na korisničke preference na online dating stranicama, pokazuje kako između muškaraca i žena, bez obzira na socijalne prilike, kulturu i obrazovanje, još uvijek postoji duboki jaz između idealne dobi partnera, odnosno kako su još uvijek čvrste tradicionalne podjele i reference.

Prema istraživanju muškarci, bez obzira na godine, kao idealne životne partnerice traže žene koje su mlade, odnosno što je muškarac stariji, to je veći generacijski jaz između njega i idealne žene, koja mu po godinama može biti kćer ili unuka. Žene, naprotiv, bez obzira na starost, traže muškarce koji su ili njihove dobi ili stariji. “Žene pume” u 40-tim i 50-tim dakle, kao idealne partnere neće tražiti ljepuškaste mladiće kao Ashton Kutcher nego starce od pet, šest i više “banki”.

Dr. Dunn, vođa tima istraživača, zaključio je da je fenomen “žena puma” najobičniji mit. A, kada se malo o svemu razmisli, i nije teško zaključiti. Različite seksualne preference muškaraca i žena su posljedica bioloških imperativa, odnosno seksa kao aktivnosti čija je primarna svrha produženje vrste; muškarci, dakle, traže mlade žene koje su u stanju rađati potomstvo; žene, pak, traže situirane i u pravilu starije muškarce koji u stanju uzdržavati to potomstvo. Takve biološki uvjetovane parametre nisu u stanju izbrisati nikakvi celebrity trendovi niti feminističko obrazovanje.

Twitter donosi smrt

Povijest, a pogotovo ona bliža, nas je naučila da svaka tehnologija uz brojne blagodati donosi i nove, dotada nepoznate opasnosti. To uključuje i Twitter, bez koga danas mnogi ne mogu zamisliti svoj život, ali koji im je isto tako u stanju taj život oduzeti. I više u pitanju nisu bizarni incidenti poput ovog, nego mnogo uvjerljiviji i prozaičniji način da se prijevremeno napusti ovaj svijet.

Jedan takav slučaj će vjerojatno predstavljati i vijest koja je Los Angeles zavila u crno. Dr. Frank Ryan, 50-godišnji plastični kirurg, poginuo je u prometnoj nesreći u Malibuu. Dotični je liječnik postao poznat zahvaljujući reality starleti Heidi Montag kojoj je napravio veliki broj operacija. Ryanova bivša djevojka Charmaine Blake je, pak, obznanila kako joj je policija rekla da je smrt izavana “tvitanjem”, odnosno da je Ryan u trenutku nesreće istovremeno vozio i slao poruku na Twitter o svom kućnom ljubimcu.

Ovo, naravno, nije prva prometna nesreća izazvana pokušajem da se istovremeno vozi i koristi mobitel, ali, bez svake sumnje, predstavlja prvi slučaj da je kao žrtvu imala celebrity. Vrlo je vjerojatno da će nakon svih onih silnih reklama s porukom “Kad piješ, ne vozi” početi dolaziti i reklame s porukom “Kad voziš, ne tvitaj”.

Milorad proglašen krivim!

Upravo je objavljena presuda u jednom od najspektakularnijih krivičnopravnih procesa u SAD u posljednje vrijeme. Milorad “Rod” Blagojevich, bivši demokratski guverner američke države Illinois, se, ako je suditi po onome što javljaju američki mediji, uspio izvući od optužbi za korupciju, odnosno prodaju senatskog mjesta koje je ispražnjeno Obaminim izborom za predsjednika, ali ne i od optužbe za laganje FBI tokom istrage, odnosno ometanje pravde.

Blagojevich je bio optužen po 24 točke. Proglašen je krivim za 1, a za ostalih 23 se porota nije mogla nikako složiti. Za ostale se mora zakazati novo suđenje na kome porota mora donijeti jednoglasnu presudu. U svakom slučaju, za presudu za koju je proglašen krivim, mogao bi biti osuđen na kaznu zatvora od 1 do 5 godina.

Blagojevich je, inače, od medija već bio proglašen krivim, a što nije bilo teško s obzirom na objavljivanje kompromitirajućih audio-snimki na kojima guverner Illinoisa pokušava dogovoriti financijske i druge usluge za imenovanje odgovarajućeg političara na mjesto senatora. Međutim, sve te snimke nisu uspjele ostaviti preveliki dojam na porotnike, ili barem jednog koji je iz tko zna kojih razloga smatrao da federalne vlasti nisu dokazale cijeli slučaj.

I Blagojevichev prethodnik George Ryan je, inače, također završio u zatvoru zbog korupcije. Cijeli slučaj, dakako, neće baš najbolje “sjesti” Obami, koji je i sam ispekao politički zanat na opakim čikaškim ulicama, i čiji su najbliži suradnici poput Rahma Emanuela također spominjani na kompromitirajućim audio-snimkama.

Hrvatski Zapad protiv Zapada?

Ne tako davno, kada je Milan Bandić bio nezaustavljivi i neizbježni budući predsjednik, Denis Kuljiš je izazvao mini-kontroverzu ponovnim oživljavanjem znamenite Šešeljeve linije koja bi od Karlobaga do Virovitice ponovno služila kao granica, ali ovaj put između dvije hrvatske države. Po Kuljišu istočno od te linije je “barbarska”, reakcionarna i primitivna Istočna Hrvatska gdje caruju neradnici, turbonacionalisti čija jednomunost garantira HDZ-u nezasluženi uspjeh na izborima, a čije stanovništvom mentalitetom i osjećajima pripada Balkanu. Zapadno od te linije je “uljuđena”, napredna i civilizirana Zapadna Hrvatska gdje žive radišni i slobodoumni ljudi čiji je svjetonazor daleko bliži svemu onome što predstavlja EU.

Kuljišova teza je dočekana na nož, a iz današnje perspektive – kada je “europejac” Josipović u Banskim Dvorima, a dobra “europejka” Jadranka Kosor uz asistenciju SDP-ovske kvazi-opozicije nastoji spasiti stranku i državu od “zločestih” Sanadera, Bandića, Glavaša i Keruma, izgleda ne baš tako uvjerljivo. Izgledat će još manje uvjerljivo ako se uzmu u obzir rezultati najnovije ankete prema kojoj je euroskepticizam – koji bi, prema Kuljišu, trebao biti karakteristika Istočne Hrvatske – najrašireniji upravo u “najueuropskijim” dijelovima Hrvatske kao što su Istra, Hrvatsko Primorje i Sjeverna Hrvatska. Dakako, da su u pitanju ankete s čijim se rezultatima može manipulirati te da će se pravo stanje vidjeti tek za vrijeme referenduma (ako ga, s obzirom na demokratske trendove Hrvatske i EU, uopće i bude). Ipak, teško se odati dojmu da se stvarnost opet pokazala mnogo složenijom od teorija temeljenih na jednostavnim zamislima ili jednostavnim potezima na zemljopisnoj karti.

Bolje biti star nego stara

Ono što je svojevremeno izjavio veliki William Goldman – da u Hollywoodu nitko ne zna ništa – odnosno da ne postoje nikakva pravila, još uvijek važi. Ipak, određeni zakoni vjerojatnosti ukazuju na to da je za nečiju glumačku karijeru u pravilu bolje biti mlad nego star, odnosno privlačan nego ružan.

Nastojanje da se sačuva privlačnost i mladost je jedan od razloga zbog čega je Hollywood postao carstvo kozmetike i plastične kirurgije, odnosno 40-godišnjaka i 50-godišnjaka koji pokušavaju izgledati kao tinejdžeri, a ponekad pokazuju i njihovu zrelost. Pa, ipak, zub vremena zna biti neumoljiv, ali i prilično “politički nekorektan”, barem kada su u pitanju razlike među spolovima. Dakle, ukoliko neka holivudska starleta nije uspjela ostvariti nekakvu “bijesnu” karijeru prije 35. ili 40. godina, malo je vjerojatno da će ikada postati superstar. Sa muškarcima, pak, stvari stoje malo drukčije; bez obzira na dominaciju androginih pseudotinejdžera i metroseksualaca kao što su Pattinson i Lautner danas, a Chris Klein i Matt Damon jučer, dramski umjetnik muškog spola se ipak može nadati da će njegovo ime blistati s plakata čak i u 50-im, pa 60-im, a u nekim slučajevima i 70-im godinama života.

Najnoviji prilog toj tvrdnji bi mogli biti komercijalni rezultati vodećih holivudskih hitova ovog vikenda. The Expendables, macho akcijada “stare škole” o grupi opakih mišićavih razbijača koje vodi 64-godišnji Sylvester Stallone je usprkos po box office obično pogubnom R-rejtingu glatko zasjela na prvo mjesto i potukla Eat Pray Love, “topli” i ženski film koga je trebala voditi nekadašnja holivudska kraljica, 43-godišnja Julia Roberts.

Okorjeli fanovi Julije Roberts bi, dakako, mogli naći razloge za ovaj debakl u objektivnim okolnostima, odnosno glumičinoj konverziji na hinduizam koji je filmu dala neočekivano negativan publicitet među skrivenim bigotima. Drugi će, pak, od svega izvući političko-ideološki “spin”, odnosno to shvatiti kao pobjedu konzervativnih reaganovskih militarističkih agresivnih i “muških” 1980-ih (koje najbolje utjelovljuje “Rambo” Stallone) nad liberalnim clintonovskim pacificističkih “politički korektnim” i “ženskim” 1990-ih koje je utjelovljivala Roberts, a koje trenutno u Bijeloj kući utjelovljuje omraženi Obama. Ipak, teško se oteti dojmu da kada na box officu sudare ostarjela muška zvijezda i ostarjela ženska zvijezda, žena uvijek bude ta koja gubi.

Trijumf i tragedija Ratova zvijezda

Povijest filmske umjetnosti nije samo povijest velikih filmova. nego i povijest velikih filmova koji iz svakojakih razloga nisu nikada bili snimljeni. Svega toga su prilično svjesni najstariji fanovi Ratova zvijezda, odnosno, da budemo precizniji, originalne trilogije snimljene 1970-ih i 1980-ih. Prvi film, snimljen 1977. i danas poznat kao Nova nada, predstavljao je jedan od najvećih fenomena popularne kulture 20. stoljeća. Drugi film, Imperija uzvraća udarac, čija se 30. obljetnica upravo slavi, se smatra jednim od najboljih nastavaka u povijesti Hollywooda, ako ne i jednim od najboljih ostvarenja SF-žanra u povijesti.

Treći film, Povratak Jedija, je 1983. godine je trebao biti nešto slično, ali je danas gotovo zaboravljen i među starim warserima, usprkos komercijalnog uspjeha koji je postigao, predstavlja razočaranje, ako ne i izdaju. Jedino je nova trilogija, koja je izazvala sveopće zgražanje i neprijateljstvo, pomogla tom filmu da malo popravi reputaciju, ali tek u usporedbi. U svoje je vrijeme izazivao mrštenje pri pomisli na “dražesne” Ewokse i ultra-sladunjavi hepi end, tako različit od dostojanstvene Nove nade i realistične Imperije.

Gary Kurtz, producent prva dva filma i nekad najbliži suradnik Georgea Lucasa, u izjavi za Los Angeles Times je potvrdio sve ono što su fanovi originalne trilogije pretpostavljali, ali nikada nisu mogli dokazati – da je Povratak Jedija remek-djelo koje je, poput prequela, uništila Lucasova orijentacija na sirovu “komercijalu” i vlastita bahatost. Prema Kurtzu, Jedi je trebao biti isto onako mračna, odnosno “realna” priča u kojoj “dobri momci” dobijaju batine, odnosno u kojoj su Han Solo ili Lando Carlisian trebali “kupiti farmu”, tj. poginuti prije odjavne špice. Međutim, Lucas je tada gledao u financijske brojke i zaključio da više zarađuje prodajući igračke nego filmska prava; Jedi je, dakle, trebalo podrediti igračkama, odnosno dječici koja će vrištati roditeljima da ih kupe. Zato su se usred filma pojavili omraženi Ewoksi, a kraj završio poput najsladunjavije bajke. Kurtz se, kako tvrdi, s time nije htio složiti, pa je nakon Imperije odlučio s Lucasom prekinuti suradnju.

Fanovi originalne serije mogu samo zamišljati što bi se dogodilo da je bilo suprotno, tj. da je nakon drugog filma Lucas, a ne Kurtz, otišao, odnosno da je trilogija bila onako zaokružena i onako savršena kakvom je trebala biti. To su pitanja na koja, s druge strane, fanovi Sumraka najvjerojatnije neće razbijati glavu.

Victoria 2 – Prvi dojmovi

Vodstvo švedskog studija Paradox Interactive očigledno nije sujeverno, jer je izlazak svoje najnovije igre – Victoria 2 – namjestila upravo na petak 13. Donositi sudove o tome da li je taj potez bio izazivanje sudbine ili ne nema smisla, jer se u nekoliko sati koliko je igra dostupna teško može dobiti nekakav jasan dojam o tome koliko je ta igra dobra ili loša.

Po onome što sam imao prilike vidjeti, Paradox se još uvijek drži principa da se uvode novotarije novotarija radi, odnosno da se ne mijenja pobjednička formula. Dakle, Victoria 2 je po sadržaju istovjetna originalu iz 2003. godine – cilj je voditi jednu od povijesnih država u razdoblju od 1836. do 1920. godine te, ovisno o početnoj poziciji od nje napraviti jedinu svjetsku supersilu, osigurati “mjesto pod suncem”, modernizirati je ili makar pokušati izbjeći njeno gutanje od strane većih imperijalističkih “igrača”.

Paradox nije previše mijenjao ni detalje same igre – i dalje se svodi na nastojanje da državničko umijeće pokazuje brigom o financijama, razvijanjem proizvodnje, održavanjem pozitivne trgovinske bilance, kao i balansiranjem između raznih etničkih grupa i društvenih klasa kako bi se izbjegle revolucije, ustanci i građanski ratovi. Mikromenadžment, odnosno opcije koje omogućavaju manipuliranjem društvenim grupama koje mogu brojati 100.000, ali i nekoliko desetaka pojedinaca je još uvijek tu. Zapravo, Victoria 2 se ne doima toliko različito od Victorije 1.

Ono što, međutim, ovu igru čini bolju od Victorije 1 jest prije svega mnogo urednije korisničko sučelje, koje ogroman broj podataka čini prijemčivim igraču i bitno olakšava donošenje odluka. Također je ubačena zgodna opcija za brzo pregledavanje rutinskih diplomatskih informacija iz svijeta koje znaju biti tako iritantne u drugim Paradoxovim igrama ovog tipa (Europa Universalis i Hearts of Iron). Originalna glazba se također doima daleko bolja nego u originalu koji je ponekad bio previše depresivan sa svojim klasicima iz 19. stoljeća.

S druge strane, još uvijek je teško dati konačan sud, jer je zemlja koju sam odabrao za igranje – Argentina – zbog svoje relativne zabačenosti, ali i fiksiranog političkog sistema temeljenog na klasičnoj latinoameričkoj diktaturi, nije dala priliku niti za “ozbiljnu” diplomaciju, niti za ratovanje, barem ne u prvih par desetljeća koje sam na brzinu odigrao. Također se još uvijek ne može dati ni sud o kolonizaciji i sistemu imigracije, jer je Argentina još uvijek ispod kriterija “sile” koji u mehanizmu Victorije 2 jedina može osnivati kolonije; to je prilično frustrirajuće s obzirom na prostrane teritorije na krajnjem jugu zemlje.

Možda nakon još nekoliko partija budem u prilici dati nešto opsežniju ocjenu ove igre. Ipak, mogao bih reći da je oni koje originalna Victoria nije impresionirala vjerojatno neće voljeti; stari Paradoxovi grognardi će je vjerojatno konzumirati sa zadovoljstvom. Onima koji još nisu upoznati s Paradoxovim naslovima bi mogla poslužiti kao dobar uvod u takvu vrstu igara.

Odlazak u crkvu obrnuto proporcionalan blagostanju?

Economist je prije par dana objavio rezultate istraživanja provedenog u 28 evropskih zemalja, a koje je trebalo ustanoviti kakvi su njihovi stanovnici vjernici, odnosno koliko često i da li uopće odlaze u crkve. Prema tom istraživanju, najveći su vjernici Ciprani, gdje samo 2,4 % stanovnika tvrdi da nikada ne odlazi u crkvu (ne računajući posebne prigode kao što su vjenčanja ili pogrebi). Odmah iza njih je Grčka gdje se u crkvu ne usudi otići samo 4,9 % stanovnika.

Na vrhu liste praktičnih bezvjernika uvjerljivo vodi Češka, gdje u crkvu nikada ne odlazi preko 60 % stanovništva. Odmah iza njih su zapadne države kao Francuska, Britanija, Belgija i Nizozemska, a u sličnom sekularnom društvu se s nešto više od 40 % našla i nekoć ultra-katolička Španjolska. ž

Hrvatska je, kao što se i moglo očekivati, na vrhu vjerničkih zemalja, gdje u crkvu ne odlazi samo nešto više od 10 % stanovnika. U tom pogledu Hrvatska stoji nešto lošije od tradicionalno katolićke Poljske, a nešto bolje od Italije.

Ako se zanemari Cipar, zanimljivo je vidjeti kako veća posvećenost vjeri očigledno nije spasila Grčku od ekonomske krize, isto kao što ateizam i agnosticizam nasljeđen iz komunističkih vremena Češkoj nije smetao da postane ekonomski solidna država i izbjegne najgore efekte globalne krize. Cinici bi mogli reći da konzervativne i dogmatski nastrojene zemlje Južne Evrope iz PIIGS-a, čije se stanovništvo uzda u natprirodnu pomoć, slabije stoji od liberalnih i protestantskih zemalja gdje vlada načelo da “Bog pomaže onima koji pomognu sami sebi”.

Izlazna strategija Christophera Hitchensa

Christopher Hitchens nedavno u intervjuu za časopis Atlantic nije previše okolišao. Na pitanje novinara Jeffreya Goldberga je izjavio “da umire”, te objasnio da je, s obzirom na vrstu od koje je obolio i “depresivne statistike” malo vjerojatno da će biti živ za pet godina. Hitchens, koji je poznat po svom vatrenom ateizmu i njegovom populariziranju, odmah je nastojao riješiti sve nedoumice, odnosno razočarati vjernike koji se nadaju da će mu takvo iskustvo pomoći da “skrene na pravi put”.

Hitchens je tako rekao da je još uvijek ateist, te da će njegova eventualna konverzija, odnosno prihvaćanje vjere, biti “ili laž vjerske propagande” ili “čin pomahnitale osobe kojoj se rak proširio na mozak”. Time se Hitchens osigurao od mogućnosti da ga u bliskoj budućnosti optuže za nedosljednost i licemjerje.

Može se reći da je to prilično dobra izlazna strategija, odnosno recept koji bi mogli koristiti svi ateisti koji se nađu u istoj neugodnoj situaciji.

Manning imao pomagače?

Wikileaks – web-stranica koja je “provalila” niz po SAD i NATO ne baš ugodnih dokumenata vezanih uz rat u Afganistanu – posljednjih dana se čini predmetom ne baš ugodne propagandne ofenzive američkih vlasti i ratu sklonih medija. Afganistanski ratni dnevnik – kako se kolekcija od 90.000 dokumenata zove – je predmetom kritika zbog toga što su u njoj navedena imena i prezimena Afganistanaca koji su tajno surađivali s NATO-om i SAD i koji će, zajedno s obiteljima, zbog svega toga biti predmetom surove talibanske odmazde.

New York Times i Bijela kuća, pak, sada odbijaju tvrdnje Juliana Assangea, direktora Wikileaksa, da je preko njujorškog lista američkoj vladi ponudio 15.000 dokumenata sa spornim imenima kako bi dobio mišljenje o tome ugrožava li njihovo objavljivanje živote nevinih.

U međuvremenu Adrian Lamo, kalifornijski haker koji je izdao Bradleya Manninga, 22-godišnjeg vojnog obavještajca optuženog za “curenje” podataka, tvrdi kako je on za svoju operaciju “primio stručnu pomoć” od civilnih osoba, odnosno da mu je za prebacivanje tajnih podataka poslužio nekoliko stručnjaka u Bostonu, “najvjerojatnije povezanih s Wikileaksom”.

Londonski Telegraph je, pak, otkrio da je Manning već davno prije svog “nestašluka” pokazivao strast za politički aktivizam kakav se čini neuobičajenim za profesionalne vojnike. Manning je, naime, homoseksualac koji ne samo da nije krio svoje sklonosti, nego je sudjelovao na javnim demonstracijama protiv američke vojne politike “ne pitaj, ne govori” koja homoseksualnim pripadnicima oružanih snaga dozvoljava službu ali pod uvjetom da javno ne ističu svoju seksualnu orijentaciju. Na svojoj Facebook stranici je, pak, ispisao cijeli niz komentara u kojima žestoko kritizira američku vojsku i politiku.

Bit će prilično zanimljivo vidjeti kakve bi dalekosežne posljedice ova priča mogla imati na američku politiku. Nije isključeno da će afera Wikileaks umjesto zgražanja zbog rata u Afganistanu rezultirati zgražanjem zbog loše kadrovske politike i slabih sigurnosnih standarda američke vojske.