Naglo je zahladilo. Ljeto završava i svi su zbog toga tužni. Neki ne zbog toliko zbog toga što završava mjesec kada su zbog hrpe stranih gostiju na Jadranu opinion makeri i decision makeri sebi mogli dozvoliti iluziju da Hrvatska živi bolje nego što uistinu živi. Tuga je neke uhvatila upravo zbog onoga što su mogli vidjeti na Jadranu i koji su bolno svjesni da su prilike za dobar život, isto kao i prilike za dobar ljetni provod trajno potrošene.
Autor: Dragan Antulov
Američki vlasnici oružja mogu odahnuti
Jedna od stvari koja SAD dijeli od ostatka “normalnog” svijeta jest i Evropljanima nezamislivi koncept ustavnog prava na držanje vatrenog oružja od strane privatnih građana. Ono se obično smatra glavnim razlogom zašto su SAD tako nasilne, odnosno zašto se tamo svako malo događa nekakav revolveraški masakr koji je u ostatku svijeta nemoguće zamisliti i zašto SAD imaju tako veliku stopu ubojstava.
Nije da u Americi nema ljudi koji dijele evropske stavove, i koji smatraju da vatreno oružje nema što tražiti kod privatnih građana. Problem je u tome što se ono ne može oduzeti, a da se ne prekrši Drugi amandamna Ustava, odnosno ograničiti a da se ne naljuti veliki broj birača u ruralnim, ali po izbornu aritmetiku važnim državama, a što je, između ostalog, na svojoj koži osjetio Al Gore 2000. godine izgubivši demokratsku Zapadnu Virginiju od Busha. Nedavna presuda Vrhovnog suda u slučaju Heller je dodatno otežala sve napore u tom smjeru.
No, par genijalaca se sjetilo kako doskočiti ograničenjima koja su postavili bogati bijeli robovlasnici prije više od dva stoljeća. Grupa ekoloških aktivista je poslala dopis federalnoj Agenciji za zaštitu okoliša (EPA) i zatražilo da se administrativnom odlukom zabrani korištenje olovne municije, s obzirom da ona, naravno, osim što ubija ljude i dražesne životinje, truje okoliš. Iza toga je, dakako, bila jednostavna aritmetička računica – jedina alternativa za olovne metke jesu tanad od bakra i drugih materijala koja su višestruko skupa, i zbog kojih bi lov i slične aktivnosti, pogotovo u sadašnjoj krizi, postale domenom bogate američke elite.
EPA, međutim, nije prihvatila taj prijedlog. Razlog vjerojatno nije u tome što su njeni birokrati zaključili kako olovo u municiji nije opasno po okoliš, koliko u tome što je njen šef Barack Obama zaključio kako nije baš zgodno dodatno nervirati milijune potencijalnih glasača pred kongresne izbore.
Spartak: Krv i pijesak – Finale sezone 1
Nakon što sam odgledao 13. epizodu s kojom završava prva sezona TV-serije “Spartak: Krv i pijesak”, moram još jednom zaključiti kako je nezahvalno dojmove o TV-serijama praviti na osnovu prve epizode. Ono što je na početku izgledalo kao besramna i ne baš efektna kopija filma “300” se u trinaest epizoda pretvorilo u prvoklasnu dramu s dobro izgrađenim likovima i nizom dramatičnih i – što je najvažnije – sasvim neočekivanih obrata. Ono čega sam se plašio nakon prve epizode – da će se sve svoditi na monotono CGI krvoproliće garnirano isto tako monotonim eksplicitnim seksom – nije se dogodilo.
Autori serije su, vjerojatno, bili svjesni da dio gledateljstva ima neku predodžbu o povijesnom Spartaku, odnosno da je barem vidio Kubrickov film s Kirkom Douglasom iz 1960. godine ili mini-seriju u kojoj naslovni lik tumači Goran Višnjić. Dakle, barem dio gledatelja je znao kako će Spartakova gladijatorska karijera završiti – bijegom iz škole uz pomoć svojih kolega koji će stvoriti srž vojske pobunjenih robova. Glavni zadatak je, dakle, bio doći do te točke, i on je u 13. epizodi ispunjen gotovo savršeno.
Manje-više svi podzapleti i konflikti među likovima koji su se razvili u prethodnih dvanaest epizoda su razriješeni u neočekivano brutalnoj i krvavoj završnici koja je dobila sasvim primjereno ime “Ubiti ih sve”. A sam način na koji se do posljednjeg trenutka taj ishod -čini neizvjesnim, čini tu epizodu vrhuncem scenarističkog umijeća. Pohvale zaslužuje to i da “Spartak” u potpunosti odbacuje sve klišeje i nepisana pravila dramske televizije, i to prije svega po pitanju preživljavanja i nepreživljavanja glavnih likova, kao i u tome što likovi koji bi trebali biti pozitivci čine neke u najmanju ruku moralno dvojbene stvari.
Međutim, finale sezone 1 sada pred autore postavlja probleme njenog nastavka. Sezona 1 je bila mnogo lakša od sezone 2, zato jer je radnja bila relativno ograničena na rimski provincijski gradić i gladijatorsku školu, pa se moglo štediti na CGI-ju i koristiti dobar okvir za niz intriga. Sezona 2, pak, umjesto gladijatora u sukobu sa svojim gospodarom mora prikazivati pobunjeničkog vođu u sukobu s cijelim carstvom, odnosno vojskovođu u sukobu čije je poprište cijela Italija. I tu CGI može malo pomoći, ali autori se moraju truditi da scenama bitaka daju nekakav suvisli kontekst. Za razliku od ranih Spartakovih dana, njegov ustanak je daleko bolje dokumentiran u antičkim izvorima i u njegovom gušenju su sudjelovali “kapitalna” imena tadašnje povijesti kao Kras i Pompej. Autori će imati daleko manje pjesničke slobode, te će se malo više morati obraćati pažnja na ekonomsku i političku krizu Rimske Republike kojoj je Spartakov ustanak bio jedan od simptoma.
Ostaje za vidjeti da li će zdravstveni problemi glumca Andyja Whitfielda uistinu dovesti da prvih nekoliko epizoda predstavljaju – prequel koji pokazuje rane Bacijatove dane, odnosno hoće li “redovna” sezona, koja bi trebala trajati 13 epizoda, biti zbrzana. Također treba vidjeti kako se to Spartak od čovjeka vođenog isključivo osobnom osvetom pretvorio u revolucionara i osloboditelja; ako postoji problem u posljednjoj epizodi sezone 1 onda je to nedostatak odgovora na to pitanje. Ako sezona 2 bude dostojna sezone 1, veliki dio zapleta bi se trebao baviti upravo time.
Kompjuterski trojanac odgovoran za avio-katastrofu u Madridu?
Za kompjuterske viruse, trojance i sličnu gamad se uglavnom smatra kako predstavlja neugodnost koja pogađa pojedince prije nego što pogađa institucije ili društvo u cjelini. Malo tko zamišlja da je sasvim moguće da zločesti hakeri svojim aktivnostima mogu nekome ne samo otežati, nego i oduzeti život. A nekada i na izuzetno okrutan način, na primjer, učinivši da netko živ izgori zajedno sa svojom obitelji.
A nešto upravo tako se, ako je vjerovati najnovijim rezultatima službene istrage, zbilo prije više od dvije godine na madridskom aerodromu Barajas, kada se Spanairov putnički avion sa 172 putnika i članova posade srušio neposredno nakon uzlijetanja, a pri čemu je bilo samo 18 preživjelih. Španjolski istražitelji su nesreću pripisali tehničkom kvaru koji se mogao izbjeći, odnosno koga su piloti i mehaničari mogli otkriti da se koristio centralni kompjuterski sistem madridskog aerodroma. Međutim, sistem je bio u kvaru zbog infekcije trojancem i taj dan su avioni letjeli bez uobičajenih sigurnosnih kontrola.
Ni holivudski flopovi nisu ono što su nekad bili
Jedna od stvari koja današnji Hollywood razlikuje od Hollywooda koga su poznavale starije generacije jest izostanak flopova, odnosno spektakularnih i basnoslovno studijskih projekata koji tako temeljito propadnu na kino-blagajnama da ta propast uđe u legendu. Odnosno, barem tako tvrdi Tom Shone u svom članku, koji nastoji dati odgovor zašto današnja komercijalna razočaranja u Hollywoodu nisu ni razini financijskih sunovrata kakvi su bili Lomača taštine, Vodeni svijet, Posljednji akcijski junak ili Otok boje krvi. Kada danas neki film “ljosne” na kino-blagajnama, obično je riječ o daleko prozaičnijim rezultatima koji se češće nazivaju “podbačajem” nego fijaskom. Danas je, tako, teško zamisliti da bi pogrešna procjena u nekom uredu mogla dovesti do toga da neki studio poput 20th Century Foxa nakon Kleopatre dođe na rub bankrota ili da legenda poput United Artists jednostavno nestane nakon Vrata raja.
Razlozi za to su otprilike isti onakvi kakvi su doveli do sumraka koncepta superzvijezde – promjena kulturnih, ali i ekonomskih okolnosti u suvremenom svijetu. Globalizacija je tako Hollywoodu otvorila niz tržišta u svijetu u kojima se ispostavilo da je publika – koja obično manje pristupa Internetu, kablovskoj i satelitskoj televiziji – daleko spremnija konzumirati drek koji razmažena američka publika nije. Tako nije rijedak slučaj da ono što predstavlja nesumnjivi flop na sjevernoameričkom tržištu uspije sve financijske gubitke za studio nadoknaditi na svjetskim tržištima; Vodeni svijet je bio jedan od najboljih primjera za to. A ako i nakon svega toga kino-distribucija predstavlja “podbačaj”, uvijek će se naći prodaja i iznajmljivanje DVD-ova, odnosno prikazivačka prava na televiziji i sistemi video-pretplate s kojima će i najgore holivudsko smeće polako ali sigurno, možda nakon nekoliko godina, a možda i desetljeća svoje tvorce dovesti u “plus”.
Shone također tvrdi da je jedan od razloga i taj što je Hollywood s vremenom počeo učiti od svojih grešaka, odnosno što se u studijima razvio sistem za ranu detekciju potencijalnih flopova, kao i smanjenje rizika kroz ko-produkcije dvaju velikih studija, korištenje manje “zvučnih” (čitaj: jeftinijih) imena u glavnim ulogama i malo veća financijska disciplina na setu. I dok je sve to, s jedne strane, spasilo Hollywood, s druge strane je drastično smanjilo opću kvalitetu holivudskih filmova u odnosu na prethodna razdoblja.
Tako je u prošlosti lako zamisliti da se i iza najgoreg mogućeg flopa krije “neshvaćeno” remek-djelo. Danas, kada nema straha od financijske kazne, holivudski producenti i studiji se više ne moraju truditi pa proizvode odvratno smeće znajući da će se ono uvijek isplatiti. Ono što je danas flop obično i zasluži biti flop; problem je u filmovima koji zarade novac, ali to ne zaslužuju.
Kosor “linijom manjeg otpora” zadržava vlast
Ekonomisti su, kao što se i moglo očekivati, krajnje razočarani najnovijim rebalansom proračuna. Ali, s druge strane, teško da bi se mogli smatrati previše iznenađenima. Potez koji je napravila Jadranka Kosor – ako se nedostatak bilo kakvog suvislog činjenja uopće može nazvati “potezom” – savršeno odgovara hrvatskoj političkoj paradigmi koja se ustalila u posljednjih desetak godina, a prema kojoj najbolji recept za politički uspjeh, a i ostanak na vlasti, predstavlja “linija manjeg otpora”.
Zbog toga je bilo iluzorno očekivati da će Kosor poslušati sve one pozive vapijućih u pustinji koji uporno traže izvanredne izbore. Kosor je odlučila da će izbori biti održani 2011. godine, i u tome je neće odgovoriti ni računica da je HDZ može očekivati više glasova sada nego za godinu dana, kao ni računica da je možda najbolje SDP-u utrapiti vlast pa ga pustiti da se pod Milanovićem i s “bolnim rezovima” samouništi čak efektnije nego što je to učinio pod Račanom.
Kosor je na primjeru svog prethodnika Ive Sanadera naučila koliko su opasne i kontraproduktivne nekakve bizantske strategije temeljene na prepuštanju vlasti i pripremanju nekakvog spektakularnog come backa. Kriza u kojoj se našla Hrvatska je samo odraz globalne krize koja se pokazala prilično nepredvidljivom. Nitko ne može predvidjeti kada će ona završiti i kakve će biti njene krajnje posljedice. Sasvim je moguće da pod njenim udarom popusti čak i hrvatska “europsko-demokratska” paradigma, odnosno da se stvore okolnosti u više neće biti nikakvih izbora niti prilike da netko tko je na njima izgubio vlast tu istu vlast vrati.
Zato se Kosoričin potez, bez obzira na zgražanje ekonomista, može smatrati opravdanim ako se gleda sa stajališta što trajnijeg ostanka na vlasti nje i njene stranke.
Četiri mjeseca pod zemljom
Iz Čilea dolazi vijest koja bi se mogla okarakterizirati s onim poznatim rečenicama “Imam jednu dobru i jednu lošu vijest”. Dobra je vijest da su u zatrpanom rudniku spasitelji nakon 17 dana potrage pronašli 33 “čudesno preživjela” rudara. Loša je vijest u tome da su rudari još uvijek zatrpani, te da ih neće moći otkopati najmanje četiri mjeseca. Jedini kontakti s rudarima su mali tuneli kojima im se dostavlja hrana, voda i druge potrepštine.
Bit će zanimljivo vidjeti kako će se ta 33-orica morati snaći u jednoj od najbizarnijih situacija koja se može zamisliti. Stručnjaci su već sada počeli špekulirati o tome kakve će biti psihološke posljedice, odnosno što se može učiniti da se rudarima olakša situacija “ne tako različita od zatvora“.
S druge strane, čileanski rudari se uvijek mogu tješiti da se njihovo preživljavanje – barem zasad doima ugodnijim od onoga što je svojevremeno morao proći jedan Napoleonov vojnik kome su za vrijeme borodinske bitke 1812. godine rusko topovsko tane odnijelo obje noge. Ostavljen na bojištu i zaboravljen od drugova, spašen je tek nekoliko mjeseci kasnije kada su se francuske snage povlačile preko bojišta zatrpanog raspadajućim leševima nekoliko desetaka tisuća ljudi i konja. Ljudi su mnogo izdržljivija stvorenja nego što se to mnogi usude zamisliti.
Ah, ta demokracija… na australski način
Za razliku od mnogih sličnih slučajeva, gdje mediji pred izbore nastoje tiražu i svoju važnost “napumpati” tvrdnjama o nekakvoj neizvjesnosti i dramatici gdje nje zapravo nema, izbori za australski federalni parlament su se pokazali dostojnim najava. Zapravo, i malo predobro, jer ni nakon što je službeno završila postizborna noć, Australci i ostatak svijeta još uvijek nisu načisto tko će im biti sljedeći premijer. Vladajuća Australijska laburistička stranka (ALP), naime, nije uspjela osvojiti 76 od 150 mjesta nužnih za većinu i samostalno sastavljanje vlade. Slično kao i njihovi rođaci iz kolonijalne matice-zemlje, i Australci se nakon gotovo 70 godina suočavaju sa zaboravljenom i novim generacijama sasvim nepoznatom situacijom “obješenog parlamenta”, odnosno potrebom da jedna od dvije vodeće stranke mora snubiti male strančice kako bi sastavila većinu. Takva je situacija, naravno, nešto sasvim uobičajeno u Evropi s njenim proporcionalnim izbornim sistemom te ju je Hrvatska iskusila 2003. i 2007. godine, a svi očekuju da će se ista stvar ponoviti i 2011. godine.
Utoliko je zanimljivo promatrati kakav bi mogao biti rasplet ovakve situacije, s obzirom da je nemoguće izbjeći sličnosti načina na koji je sadašnja australska premijerka Julia Gillard s načinom dolaska na vlast njene hrvatske kolegice. Gillard je, naime, premijerkom postala bez izbora, i to zahvaljujući šokantnom stranačkom puču, odnosno svrgavanjem nekoć popularnog premijera Kevina Rudda, za koga su čelnici laburista držali da im ne može garantirati pobjedu na ovogodišnjim izborima. U pitanju je bio riskantan potez, a još je riskantnije bilo nastojanje Gillardove da se na izbore ide nekoliko mjeseci ranije, odnosno maksimalno iskoristi faktor “svježeg lica” i prve žene na čelu zemlje koja uživa status pionira moderne demokracije.
Gillard je, kao i mnogi političari u suvremenom svijetu, naučila kako su birači prilično ćudljiva i nepredvidljiva stvorenja, na čijim hirovima su se razbijale i najracionalnije političke računice. Isto onako kao što su anketama ignorirali činjenicu da je Australija pod Ruddom kao od rijetkih zapadnih zemalja prošla “lišo” u globalnoj recesiji, tako su se odjednom “ohladili” od oduševljenja za “šarmantnu”, karizmatičnu i sposobnu novu premijerku. Svrgavanje Rudda je umjesto spasa za laburiste postao recept njihove propasti; birači u Ruddovom rodnom Queenslandu su se tako listom opredijelili protiv laburista u znak protesta. Desničarska koalicija Liberalne i Nacionalne stranke se od autsajdera odjednom pretvorila u ozbiljnog protivnika, a “ludi redovnik” Tony Abbott, čije je katoličanstvo i opsjednutost vježbanjem prije toga bilo metom poruge, postao sasvim ozbiljan kandidat za novog premijera.
Sudeći po rezultatima, Abbott je napravio veliku stvar i gotovo uspio vratiti sva mjesta u parlamentu koje su Koaliciji prije nepune tri godine “pomeli” Ruddovi laburisti. Međutim, svima je jasno kako nije uspio prijeći magični prag od 76 mjesta. U sličnoj situaciji je i Gillard, čiji pristaše niti ona sama nisu mogli kriti razočaranje prilikom priznanja da taj prag ne mogu prijeći ni laburisti, a neki od medija su rezultate laburista već sada proglasili fijaskom, a čak su i neki od Gillardičinih stranačkih kolega počeli preuzimati ulogu generala poslije bitke i optuživati vodstvo da je Ruddovom smjenom izgubilo već dobivene izbore.
Gillard, ako je vjerovati trenutnim rezultatima, odnosno analizi Sydney Morning Heralda, trenutno ima nešto bolju pregovaračku poziciju, ali će sve, dakako, ovisiti o tome hoće li laburisti ili Koalicija – koji trenutno imaju po 71 mjesto – na kraju dobiti relativnu većinu, odnosno steći pravo da prvi pokušaju sastaviti vladu. Prema trenutnim rezultatima, u ukupnom broju glasova na nacionalnoj razini je Koalicija u prednosti pred laburistima. Laburiste je spasio specifični australski izborni sistem, odnosno većinski sistem u kome glasači imaju opciju istovremeno glasati i po savjesti i “taktički”, odnosno da je većina od 11 posto primarnih glasača Zelenih taktički glasalo za laburističke kandidate u “tijesnim” izbornim jedinicama.
Ako se ispostavi da će Gillard uspjeti u postizbornim natezanjima iščupati kakvu-takvu pobjedu iz izbornog poraza, tome bi se trebao obradovati “vidoviti” krokodil Harry, koji je predvidio pobjedu premijerke i za koga je malo vjerojatno da bi u slučaju ispunjenog predviđanja završio kao nečija torba. Isti, događaj, naravno, nisu mogla ne komentirati vrijedni Tajvanci, kao što se vidi iz dolje priloženog.
Milorad dobio tajvanski tretman
U drevna vremena su se važnim ličnostima dizali spomenici i o njima pjevale pjesme. Danas 15 minuta slave nisu 15 minuta slave ako nisu popraćene animacijom tajvanskog kanala NMA News. Još jedan od divova našeg doba koji je dobio primjereni tretman je Milorad “Rod” Blagojevich, a što je dobra prilika za Tajvance da promoviraju i “svjetska” izdanja svojih remek-djela.
Hoće li australska Jadranka Kosor plesati jedno ljeto?
“Down under” je doista “tamo dolje”, barem kada su u pitanju svjetski mediji i način na koji su pratili zbivanja u Australiji, odnosno izvanredne parlamentarne izbore. Njih su se, usprkos niza dramatičnih obrata, sjetili tek na samom kraju, i u trenutku kada ankete sugeriraju “najtješnju” i “najnepredvidljiviju” izbornu utrku u povijesti. Julia Gillard, laburistička premijerka koja je na svoj položaj došla brutalnim stranačkim pučem, odnosno smjenjivanjem svog stranačkog druga Kevina Rudda, posljednjih je dana vidjela kako joj se prednost nad opozicijskom koalicijom desničarske Liberalne i Nacionalne stranke istopila.
Gotovo nitko ne vjeruje ni da će Koalicija ni laburisti uspjeti ostvariti apsolutnu većinu, pa će Australija, slično kao i Ujedinjeno Kraljevstvo prije nekoliko mjeseci, ponovno iskusiti “čari” manjinske vlade, odnosno koalicijskog natezanja. U tome bi Australce mogao spriječiti jedino specifičan izborni sistem preferencijalnog glasanja, odnosno većinski sistem u kome svaki glasač uživa luksuz da jednom kandidatu/stranci da glas po savjesti i simpatijama, a drugom iz taktičkih razloga. Vjeruje se da će veliki broj laburističkih glasača svoj glas dati kandidatima Zelene stranke, odnosno da će o njima ovisiti tko će doći na vlast.
Juliji Gillard, koja je Rudda svrgnula upravo zato što su laburistički vođe bili zabrinuti zbog loših anketa, se može dogoditi da bude ne samo prva žena-premijer u povijesti Australije, nego i premijer s izuzetno kratkim stažom. To što hrvatski mediji u potpunosti ignoriraju izbore u Australiji stoga postaje razumljivo, pogotovo što bi pobjeda desničarske opozicije predstavlja prilično loše znamenje za hrvatsku kolegicu Julije Gillard. U svakom slučaju, odgovor na pitanje hoće li Gillard plesati jedno ljeto bi trebao biti poznat sutra ujutro po hrvatskom vremenu.
