Autor: Dragan Antulov

Posao iz snova u Denveru

Kada se danas čuje fraza “posao iz snova”, obično se misli na posao “otočnog pazitelja” na tropskog otoku Hamilton nedaleko od Australije. Međutim, taj posao sa sobom donosi izoliranost, kao i povremene rizike po život. Izrazu “posao iz snova” bi daleko više odgovarao opis radnog mjesta građanina Denvera poznatog po pseudonimu “William Breathes”.

Dotični gospodin, naime, prima plaću za redovnu i – što je u cijeloj priči vrlo važno – legalnu konzumaciju marihuane. “Breathesa” je unajmio denverski list “Westword” kako bi recenzirao vrste kanabisa koje se mogu naći na ulicama Denvera, odnosno specijaliziranim trgovinama. Iako je trgovina marihuanom u SAD ilegalna, Colorado i još nekoliko država, uglavnom na Zapadu, uspjelo je referendumima i na druge načine legalizirati trgovinu, posjedovanje i konzumaciju kanabisa ukoliko je ono “medicinski opravdano”.

“Breathes” je svoj “posao iz snova”, prema svjedočenju urednika Westworda, dobio zahvaljujući tome što ima diplomu iz novinarstva i što “za razliku od većine drugih kandidata” zna pravilno koristiti znakove za interpunkciju.

Sam “Breathes” je izjavio da mu nije mrsko to da je plaćen zato da postaje “high”, ali da je pravi razlog zašto je počeo konzumirati marihuanu 15-godišnja borba s kroničnim bolovima u želucu. Prema njegovim riječima, konzumacija marihuane mu je pomogla da više ne povraća.

Dakle, ovo možda je “posao iz snova”, ali za njega moraju postojati određeni preduvjeti koji “nisu iz snova”. Čaša meda ište čašu žuči, čak i u ovom slučaju.

Gdje je nestala nafta?

Izreka da se povijest ponavlja – prvo kao tragedija, potom kao farsa – mogla bi se primijeniti i na istjecanje nafte u s uništene platforme u Meksičkom zaljevu. Ono što je samo prije nekoliko dana nazivano najvećom ekološkom katastrofom u povijesti sada izgleda kao “mućak”, odnosno sva sila ekologa i drugih stručnjaka je umjesto borbe protiv naftne mrlje sada suočena s jednim malo prizemnijim problemom – odgovorom na pitanje gdje se sva ta procurena nafta sada nalazi.

Time u svojoj reportaži priznaje da je misterij najvećim dijelom proizašao iz banalne činjenice da je istjecanje nafte bilo prenapuhano od medija i ekoloških grupa. U usporedbi s istjecanjem nafte iz Exxon Valdeza na Aljasci istjecanje nafte u Meksičkom zaljevu se sada čini daleko manjim problemom. Vjeruje se da su naftu “sredili” mikrobi kojima, za razliku od Aljaske, gode tople vode Meksičkog zaljeva.

Iako u ovim stvarima treba uvijek biti oprezan, čini se da je – slično kao i kod islandskim vulkanom izazvane avio-apokalipse i histerije izazvane ptičjom gripom – u pitanju bilo još jedno medijsko “senzibiliziranje” javnosti. Oni malo stariji će se vjerojatno sjetiti da je jednu sličnu kataklizmu trebao izazvati “milenijski bag”. Gotovo sve katastrofe koje su mediji predviđali se, pak,  nisu dogodile ili su se događale na mjestima i na način na koji nitko nije očekivao. Stoga treba, barem zasad, odahnuti po pitanju Meksičkog zaljeva, ali se isto tako zapitati kada će se medijima dogoditi isto što i dječaku koji je vikao “evo vuka”.

Vjerski rat u Ukrajini

Ono što predstavlja žalosnu rutinu u zemljama kao što je Pakistan – masovni pokolji vjernika uslijed sitnih religijskih razlika iza kojih stoje krupni politički interesi – moglo bi postati uobičajena praksa u Evorpi. To možda i nije iznenađenje, ali vijesti iz Ukrajine pokazuju da se taj fenomen neće pojaviti, kao što su to mnogi paničari najavljivali, uslijed sukoba kršćanstva s islamom. Naprotiv, sukobi bi mogli nastati između samih kršćana, a u slučaju Ukrajine između pravoslavaca.

BBC tako javlja da je danas 80-godišnja monahinja Ukrajinske pravoslavne crkve poginula uslijed eksplozije improvizirane bombe u crkvi u gradu Zaporožje. Crkva kojoj pripada monahinja istovremeno kao svog poglavara priznaje Kirila, poglavara Ruske pravoslavne crkve. Posjet Kirila Ukrajini je, pak, nedavno izazvao žestoke demonstracije ukrajinskih nacionalista koji u Kirilovoj crkvi vide nastojanje Moskve da Ukrajinu, koja se nedavno vratila u njenu političku sferu, dodatno pokori i u vjerskom smislu.

Ukrajina je 1990-ih svoje nastojanje da se oslobodi Moskve nastojala, slično kao i Crna Gora danas, potvrditi i stvaranjem vlastite pravoslavne crkve bez ikakvog ruskog utjecaja. Međutim, među nacionalno osviještenim ukrajinskim pravoslavcima se stvorio raskol između Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevskog patrijarhata i Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve (kojom dominira ukrajinska dijaspora). Vjersku sliku u Ukrajini dodatno komplicira i postojanje snažne grko-katoličke zajednice, odnosno vjernika koji koriste pravoslavni obred, ali za svog poglavara priznaju Papu. Podjele među ukrajinskim vjernicima prate povijesne i političke podjele na zapadnu i istočnu Ukrajinu, odnosno na “narančaste” i “plave” stranke koje je svijet upoznao za vrijeme Narančaste revolucije.

Bit će prilično zanimljivo vidjeti kako će ovaj vjersko-nacionalnim zanosom izazvan zločin izazvati ili potaći slične događaje u drugim eks-komunističkim pravoslavnim zemljama.

Još jedna djevojčica i još jedan čamac

Nizozemci su još jednom potvrdili svoju sklonost prema liberalizmu, odnosno da načelo “živi i pusti živjeti” primjenjuju tamo gdje se drugi narodi i države ustručavaju. Nizozemski sud je danas posebnim rješenjem dao dozvolu Lauri Dekker, 14-godišnjoj nizozemskoj jedriličarki da sjedne za kormilo 11,5 m duge jedrilice i krene na put oko svijeta nastojeći postati najmlađa pomorka kojoj je to ikada uspjelo.

Dekker, čiji su put privremeno zaustavili službenici agencije za zaštitu djece, uspjela je nagovoriti sud kako je potpuno spremna za putovanje i iskušenja koje je tamo čekaju. Tako je naučila prvu pomoć, sama sebi vidati rane, vježbala tehnike kojima se otklanjaju posljedice neredovitog sna i slično; također je uvjerila sud da će, uz pomoć roditelja, završiti redovnu školu putem dopisnog tečaja.

Slično kao i Abby Sunderland, i ovaj pothvat će izazvati kontroverze dežurnih dušobrižnika i kritike roditelja koje smatraju neodgovornim zato što joj namjeravaju ispuniti prilično rizičnu i skupu želju. Naravno, za vjerovati je kako će mediji ovu priču, s obzirom da će po planu trajati dvije godine, zaboraviti osim ako se, naravno, nešto u međuvremenu ne dogodi, kao što je bio slučaj s Abby Sunderland.

Oliver Stone optužen za antisemitizam

Oliver Stone i povijest baš i nisu najbolji prijatelji. Kada povjesničari budu za nekih sto godina istraživali atentat na Kennedyja, kao jedan od razloga zašto prava istina o tom događaju nikada nije otkrivena će se vjerojatno navoditi i Stoenov JFK, koji je najbizarnije i najparanoidnije teorije zavjere publici “prodao” kao neupitnu istinu. Stone je, s druge strane, prilično talentirani filmaš koji možda u svojim djelima nije povijesno autentičan, ali zato prilično autentično i strastveno u iznosi svoja uvjerenja.

Jučer je, pak, Stone, zbog strastvenog iznošenja svojih uvjerenja sebi stvorio velike probleme, s obzirom da mu prijeti opasnost trpanja u istu antisemitsku kašu kao i Mela Gibsona. Govoreći o novoj TV-seriji Secret History of America (Tajna povijest Amerike) za Sunday Times, izrekao je ono što mnogi poznavatelji Hollywooda misle, ali se ne usude iskazati – da je percepcija američke i svjetske povijesti, uključujući drugi svjetski rat, pogrešna zahvaljujući Hollywoodu i njegovom inzistiranju na svođenju 1930-ih i 1940-ih na Hitlera i Holokaust. Stone je dodatno podgrijao vatru objasnivši opsjednutost Holokaustom time što Hollywoodom dominiraju Židovi.

Kao što se moglo očekivati, Stoneova izjava je dočekana na nož od strane židovskih organizacija, izraelskih diplomata i preživjelih žrtava Holokausta. Ipak, teško je očekivati da će Stone, koji je dijelom i sam Židov po porijeklu, i čiji su ljevičarski stavovi na holivudskoj liniji, doživjeti isti tretman kao Gibson koji je turbokonzervativni katolik i čiji je otac negirao Holokaust. Ova kontroverza će mu, kao i mnoge druge, samo podići publicitet.

Obamina administracija se nije protivila puštanju Megrahija

BP, koji danas vjerojatno uživa reputacije najomraženije korporacije na svijetu, u posljednje vrijeme nije predmetom kritika samo zbog naftne mrlje u Meksičkom zaljevu. Naftnu korporaciju su u američkim medijima razapinjali i zbog nečasne uloge u puštanju Abdelbaseta Ali Mohmet al-Megrahija, jednog od dvojice libijskih obavještajaca osuđenih za podmetanje eksploziva kojim je 1988, raznesen putnički avion Pan Ama iznad Lockerbieja u Škotskoj te ubijeno 720 ljudi. Megrahi je nakon dugotrajnog natezanja i diplomatskog pritiska osuđen na zatvorsku kaznu u Škotskoj, ali je prošle godine, na zgražanje velikog dijela američke javnosti, pušten kući u Libiju zahvaljujući odluci škotske vlade.

Kenny McAskill, škotski ministar pravde, odluku je obrazložio “humanitarnim obzirima”, odnosno činjenicom da je Megrahi bolovao od raka u terminalnoj fazi, odnosno da mu je predviđeno samo tri mjeseca života. Megrahi je pušten, ali je u Libiji primio kraljevski doček i godinu dana nakon puštanja je još uvijek živ. Rodbini žrtava Lockerbieja je cijela priča smrdila, i sada se otkrilo kako iza svega stoji poseban sporazum između Britanije i Libije iz 2007. godine koji je stvorio pravnu osnovu za Megrahijevo puštanje. A iza sporazuma, navodno, leži BP koji je za sporazum lobirao kod britanske vlade nastojeći na taj način dobiti političke bodove kod Gadafija i od njegovog režima dobiti prava na eksploataciju libijske nafte.

S obzirom da su veliki broj žrtava bili Amerikanci, cijela je rabota izazvala veliko zgražanje u američkoj javnosti. To, dakako, nije promaklo ni Obami koji je i sam iskoristio priliku da kritizira BP. Međutim, dokumenti koji su danas procurili u Sunday Timesu pokazuju da je Obamina administracija ne samo znala za Megrahijevo puštanje, nego se i formalno složila s time da Megrahija puste na slobodu iz “humanitarnih obzira”. Ovo je, dakako, samo jedan od primjera kako Obama ne bi došao tamo gdje je došao da nije političar, odnosno da jedno govori, drugo radi, a treće misli. Afera Megrahi-Lockerbie, s druge strane, će biti samo kap u moru drugih skandala i ekonomskih problema koji će, čini se, Obamu koštati stranačke podrške u Kongresu na izborima u jesen. Američki mediji, koji su je razvikali kako bi razapinjali BP, na nove detalje najvjerojatnije neće obratiti veliku pažnju.

Fatalnu rusku špijunku čekaju honorari za knjigu i mjesto u Dumi

Dobri obavještajci su oni obavještajci za koje nitko ne zna da su obavještajci. Ali, nekada, s vremena na vrijeme i loši obavještajci mogu uživati u stvarima u kojima njihove uspješne kolege mogu samo sanjati. Anna Chapman, ruska špijunka koja se nedavno zahvaljujući razmjeni ekspresno vratila u domovinu iz američkog zatvora je još jedan takav primjer.

Reuters danas javlja kako je fatalna Ana zajedno sa svojih devetoro kolega primljena u audijenciju kod premijera Putina, gdje su uživali u neobaveznom ćaskanju i “pjevali sovjetske pjesme”. Putin, koji je u mladosti bio KGB-ov agent u Njemačkoj, svojim je kolegama javno obećao “sjajnu budućnost”.

Što se Anne Chapman tiče, ta bi budućnost mogla biti uistinu svijetla. New York Post tako javlja da je Chapman ponudila eksluzivna prava za vlastitu biografiju s eventualnom filmskom opcijom u zamjenu za 250.000 dolara. S druge pak strane, Liberalno-demokratska partija Rusije (LDPR) je pak predlaže za budućeg kandidata u Dumi.

Postaje smiješno i tragično kada netko Chapmanovu naziva “modernom Matom Hari”, s obzirom da je prava Mata Hari umjesto masnih honorara i toplih sinekura za istu stvar s kojom se bavila njena ruska kolegica dobila puščani plotun.

U Mladež po lagodnu starost

Vijest da se 1500 Hrvata i Hrvatica učlanilo u Mladež HDZ izazvalo je nevjericu među dijelom hrvatskog medijskog establishmenta. Ulaziti u vladajuću stranku u trenutku kada njen pad izgleda toliko vjerojatnim čini se potpuno iracionalnim.

Reakcije na neočekivano kadrovsko pojačanje HDZ-a, s druge strane, često odaju simptome onoga što se u nekim razvijenim demokracijama naziva “sindrom Pauline Kael”, odnosno odbijanje da se uopće razmotri racionalnost nečijeg postupka ako taj postupak nije u skladu s nečijim unaprijed shvaćenim ideološkim parametrima. Nakon nekog vremena, šok je zamro i pokušali su se pojaviti članci, odnosno kolumne koje tom besmislu pokušavaju dati kakav-takav smisao – na više ili manje efektan način.

Ta dva članka su, međutim, na pravom tragu kada objašnjavaju relativno prozaične motive iza masovnog ulaska u Mladež – politička ambicija, odnosno nastoje da se vlastiti egzistencijalni problemi riješe uhljebljenje. Međutim, to sa sobom dovodi još jedno pitanje. Zašto se mladići i djevojke, ako im je to glavni motiv, nisu učlanili u SDP, pošto je daleko vjerojatnije da će SDP, a ne HDZ uskoro biti vladajuća stranka?

Odgovor je isto tako prozaičan. Ovakav ulazak u politiku je investicija, i to dugoročna investicija. Novi hadezeovci su to postali ne razmišljajući o tome što će s njihovom strankom biti za sljedećih nekoliko godina, nego za sljedećih nekoliko desetljeća. Dosadašnja praksa višestranačja u Hrvatskoj ukazuje na to da se daleko više isplati biti u HDZ-u nego SDP-u (a da ostalim strančicama – kvazidemokratskim ukrasima i ne govorimo). Od 20 godina hrvatske demokracije, HDZ je na vlasti bio 16, a SDP samo 4 godine. Kada HDZ dođe na vlast, vjerojatnije je da će je zadržati nego što je to slučaj sa SDP-om. Glavna opozicijska stranka, također, ima daleko veće kadrovske probleme, odnosno daleko veću sklonost čistkama i manje manevarskog prostora za zbrinjavanje problematičnih kadrova nego što je to slučaj s HDZ-om.

Dakle, ako se neki mladić ili djevojka želi svoje egzistencijalne probleme rješavati bavljenjem politikom u Hrvatskoj, ulazak u HDZ je sigurnija oklada nego ulazak u SDP. A što je s izborima koje bi HDZ trebao izgubiti, a SDP, čak ni uz sve Milanovićeve napore, dobiti? I tu je odgovor jednostavan. HDZ će izgubiti ove, ali će – s obzirom na nastavak ekonomske krize, sve veće siromašenje stanovništva i Milanovićeve političke vještine – sljedeće sasvim sigurno dobiti.

I onda, kada se nakon 2015. godine budu dijelile fotelje, mladi i nadobudni članovi Mladeži će uvijek moći reći kako su podržavali HDZ “kada je bilo najteže”.

Svi su oni Mel Gibson

Iako priča o njegovom nasilništvu i pijanstvu najvjerojatnije nije u potpunosti crno-bijela, vrlo je vjerojatno da je karijera Mela Gibsona završena ili barem u fazi sličnoj petom stadiju karijere svakog holivudskog glumca. Zlobnici bi rekli da su razlozi za to ideološke, a oni još zlobniji etničke prirode, s obzirom da je Hollywood pokazivao priličnu sklonost gledanja kroz prste nasilnicima i seksualnim zlostavljačima kao što je, na primjer, Roman Polanski, a koji su bili “na liniji”.

Problem Mela Gibsona je, međutim, samo simptom trenda koji baš i ne mari mnogo za ideologiju, vjeru i etnicitet. Skandal, kao i najave bojkota Gibsonovih filmova, samo ukazuje na to koliko današnje filmske zvijezde u Hollywoodu sve više podsjećaju na dinosaure čije je vrijeme prošlo. Njih danas na životu, odnosno pod paskom javnosti, više održavaju tabloidni mediji nego komercijalni rezultati njihovih blockbustera. Vremena kada je netko odlazio u kino radi njuške ili imena na plakatu su odavno prošla. Štoviše, danas je zbog Interneta i Twittera teško zamisliti da bi percepcija nekog glumca od strane javnosti bilo teško razlučiti od percepcije stvorene njihovim privatnim životom. O tome najbolje svjedoče glumci koji se ne usuđuju priznati svoju homoseksualnost jer više ne bi mogli tumačiti heteroseksualne protagoniste filmova.

Hollywood možda može na trenutak odahnuti kada se jednom riješi “nezgodnog” Mela Gibsona, ali ono što se danas događa Gibsonu će se s vremenom početi događati svakoj holivudskoj zvijezdi.

Sprema li se još jedno holivudsko remake-nedjelo?

William Goldman je rekao da u Hollywoodu nitko ništa ne zna, te je praviti dugoročne prognoze o tome kako će završiti pojedini filmski projekti još nezahvalnije nego u politici. Ipak, ako bi se baš moralo predviđati o kojem će se filmu najviše govoriti 2011. godine, onda je to “Girl With the Dragon Tattoo”, američka ekranizacija popularnog krimi-romana Stiega Larssona. Sony, koji je otkupio prava, najavio je da će premijera biti održana 21. prosinca 2011. godine.

To znači da će se do kraja godine govoriti o tom filmu, te da Fincher juriša manje na komercijalu, a više na “Oscare”. Dobra vijest u cijeloj stvari jest da film režira Fincher, a loša je da je u pitanju remake, a Hollywood s remakeovima, pogotovo kada su u pitanju ne-holivudski filmovi, ima itekakve probleme. Naravno, ne treba govoriti kako je Larssonova trilogija već ekranizirana u domovini, da je prvi film iz serije zaradio za švedske standarde basnoslovnih 100 milijuna dolara, da je Noomi Rapace zbog uloge Lisbeth Salander postala međunarodna zvijezda, ali i to da domaći kino-distributeri po običaju nisu imali cojones i mozga da tom djelu daju kino-distribuciju.

Ono što cijelu priču čini dodatno zanimljivom jest da još nije određeno tko će u američkoj verziji glumiti Salanderovu, odnosno novianra Mikaela Blomkvista. Ispočetka se govorilo o Danielu Craigu u ulozi Blomkvista (što nije baš pametna ideja) kao i Carey Mulligan kao Lisbeth Salander, ali izgleda da obje glumaca ima problema s prethodnim obavezama. Govorkalo se da bi Lisbeth Salander mogla glumiti Kristen Stewart (što bi nakon “Sumraka” bila prilično zahvalna uloga), a bacale su se i glasine o Angelini Jolie (koja je, istini za volju, za to malo prestara). Jedna od najbizarnijih glasina spominje kako je Fincheru osobni favorit južnoafrička pjevačica Yo-Landi Vi$$er.

U cijeloj priči bi možda najvažniji trebao biti glumac koji tumači Blomkvista. On bi trebao biti sredovječan i ne baš previše ugledan – realno bi to mogao biti i Oliver Platt, ali bi Trevor Eve (poznat kao šef inspektora u “Buđenju mrtvih”) bio najadekvatniji zbog kombinacije starosti i karizmatičke pojavnosti.

U svakom slučaju, o tom filmu će se dosta pričati, barem među filmofilima. A na kraju možda Fincher bude uspio od svih tih proturječnih elemenata, prkoseći holivudskim ograničenjima, napraviti i nešto dobro.