Millgramski reality eksperiment

Danas bi na francuskom TV-kanalu France 2 trebao biti prikazan dokumentarni film “Le jeu de la mort”, u prijevodu “Igra smrti”. Dotično ostvarenje je već sada izazvalo veliki publicitet i kontroverze u francuskoj javnosti, s obzirom da postavlja neka ozbiljna pitanja o suvremenim reality emisijama i na njih donosi neke prilično depresivne odgovore.

Tvorci dokumentarca su, naime, osmislili fiktivni kviz u kome natjecatelji jedni drugome u slučaju pogrešnih odgovora na pitanje daju elektro-šokove, i to sve na poticaj voditelja i uz “navijačku” publiku u studiju.

“Žrtve” mučenja su, doduše, glumac i elektro-šokovi nisu bili stvarni, ali sudionicima, koji su vjerovali da sudjeluju u stvarnom kvizu to nije rečeno. Međutim, čak njih 80 % je na voditeljev nalog davalo elektro-šokove čak i kada je njihov “suparnik” s druge strane vrištao od boli i preklinjao ih da prestanu.

Ovakvi rezultati, doduše, neće izgledati tako šokantni svima onima koji su upoznati sa zloglasnim Stanfordskim eksperimentom iz 1971. godine, kao i sa još zloglasnijim Millgramovim eksperimentom iz 1963. godine koji je autoru Christopheu Nicku poslužio kao više nego očita inspiracija.

Nije teško pretpostaviti da će dotični dokumentarac izazvati sveopće zgražanje i nevjericu u francuskoj, pa i u evropskoj, javnosti. Kao što nije teško pretpostaviti da entuzijazam za njegovo otkupljivanje neće pokazati RTL Televizija ili Nova TV, s obzirom da bi nakon njega raznorazni Big Brotheri, Farme ili Trenuci istine izgledali sasvim drukčije.

Hoće li Hrvatski laburisti izbjeći ponavljanje povijesti?

Opće stanje hrvatske politike je prilično deprimirajuće, a o čemu možda najbolje svjedoči Rakarov tekst u kome iznosi argumente protiv održavanja prijevremenih izbora. Među tim argumentima su najvažniji i najuvjerljiviji oni koji tvrde da je SDP – jedina trenutno vidljiva alternativa trenutnoj vlasti – toliko slab i neuvjerljiv da na njima ne bi dobro prošao, a i da pobijedi, politika mu se ne bi previše razlikovala od HDZ-ove. Kod autora ovih redova, pak, trenutno stanje HDZ-a i SDP-a izaziva još depresivniji zaključak o tome da se dvostranačje polako ali sigurno pretvara u de facto jednostračje.

Stoga valja pozdraviti kao svojevrsno osvježenje osnivanje nove stranke koja će pokušati, makar djelomično i makar simbolično, promijeniti takvo stanje stvari i predstavljati svojevrsno osvježenje na hrvatskoj političkoj sceni. Tu ulogu, barem u ovom trenutku, sebi nastoji pribaviti novostvoreni Hrvatski laburisti. Iako je, s obzirom na žalosna iskustva, prilično teško izložiti nekakav originalni program s obzirom da sve stranke u Hrvatskoj u tome sliče jedna drugoj kao jaje jajetu, Lesar i njegova ekipa su, izgleda to odlučili nadoknaditi svježom prezentacijom. U njoj se ističe dosta moderna  web-stranica a i “soundbite” o SDP-ovom seksualnom životu se čini potezom dostojnim najvećih PR majstora.

Lesaru se, međutim, zvijezde ne čine naklonjenim, barem ako je suditi po nizu spektakularno započetih stranačkih projekata koji su neslavno propadali u posljednja dva desetljeća hrvatske demokracije. Osnovni problem će mu, prije svega, biti nastojanje da mu stranka prestane biti ili se prestane shvaćati kao one man show, odnosno da postane nešto više od stroja za prikupljanje regionalnih glasova koji bi mu trebao osigurati novi saborski mandat.

Ne treba zaboraviti da će Hrvatskim laburistima – čak i ako se istinski budu trudili biti “drukčiji od drugih” – biti teško s obzirom na niz podmetnutih nogu od strane konkurencije i establishmenta. To se već može vidjeti u komentarima u kojima se laburisti nazivaju “još jednom strankom” i/li “oruđem za Lesarovu samopromociju”. Najžešći napadi bi, pak, trebali doći od strane SDP-a kojemu bi Lesar trebao na sljedećim izborima popapati malen – ali s obzirom na izjednačenost s HDZ-om vrlo važan – dio glasova. Nije teško zamisliti situacije u kojoj će SDP nastojati Lesara opisati kao HDZ-ovog trojanskog konja, a HDZ, pak, u takvoj situaciji mudro šutjeti da ničime ne pokvari takav dojam i tako spriječi po vladajuću stranku spasonosni sukob na ljevici.

Čeka li Britaniju repriza hrvatskog izbornog scenarija?

Dragutin Lesar možda ipak nije pokazao lošu prosudbu kada je svoju novu stranku nazvao laburistima. Njena najpoznatija stranka-imenjak bi mogla prirediti veliko iznenađenje, odnosno napisati gotovo holivudsku priču o čupanju pobjede iz ralja poraza. Britanski laburisti, koji su prije nekoliko mjeseci u anketama tonuli na treće mjesto a premijer Gordon Brown bio otpisan, posljednjih nekoliko mjeseci su se toliko približili vodećim konzervativcima da četvrti mandat više ne sliči kao znanstvena fantastika.

S druge strane, čak ni po laburiste najopstimističnije predizborne projekcije ne govore kako će Brownova stranka održati trenutnu većinu u Donjem domu. Trenutno najvjerojatniji scenarij jest da će laburisti osvojiti drugo mjesto, ali da će prvoplasirani konzervativci ostati bez većine.

Što znači da će objema strankama trebati koalicijski partner, a on se nalazi u obliku centrističke stranke Liberalnih demokrata koja je na svim izborima od svog osnivanja početkom 1980-ih osvajala 20-ak posto glasova, ali zbog većinskog izbornog sistema hvatala tek mrvice u Parlamentu. Rezultati ovih izbora bi Liberalnim demokratima omogućili da – postavivši ultimatum stranci kojoj će omogućiti većinu – Britancima konačno donesu “blagodati” proporcionalnog izbornog sistema.

Britanski mediji sada dosta špekuliraju kojem će se carstvu Nick Clegg i njegovi Liberalni demokrati prikloniti. Na temelju Cleggovih izjava u kojima hvali Margaret Thatcher se zaključilo kako kako razloga za optimizma ima njen nasljednik David Cameron, vođa konzervativaca. Clegg i njegova stranka, pak, odbijaju “bilo kakve špekulacije” i tvrde kako će sastavljanje koalicije biti aktualno tek nakon izbora.

Brownova inicijativa o promjeni izbornog sistema – odnosno uvođenju tzv. alternativnog prijenosnog glasa – koji je daleko od ideala koji propovijedaju Liberalni demokrati, ali koji bi u praksi znatno povećao broj mandata trećoj britanskoj stranci, su pak doveli do špekulacija o tome kako je trenutni premijer uvjeren da na vlasti može ostati uz “Lib Lab” koaliciju, odnosno da će – čak i ako bude na drugom mjestu – sastaviti vladu. U svakom slučaju, takav scenarij nije isključen s obzirom da britanskim medijskim i intelektualnim establishmentom dominira ljevica, kojoj je povratak konzervativaca na vlast sudbina gora od smrti.

Situacija u Britaniji, zapravo, ima dosta sličnosti sa predizbornom situacijom u Hrvatskoj 2007. godini. David Cameron, mladi, poletni i “hip” vođa glavne opozicijske stranke bi mogao dosta toga naučiti od onoga što se dogodilo Zoranu Milanoviću. Nick Clegg bi, pak, mogao napraviti isti onaj manevar kakav je bio napravio Josip Friščić.

Treba li ukinuti ljetno računanje vremena?

U posljednjih nekoliko desetljeća, uz veliki broj znanstvenika i velike količine novca koje se izdvajaju za znanost, akumulirao se dovoljno veliki broj znanstvenih istraživanja i studija da se na temelju njih može opravdati doslovno svaka politika. Tako će i zagovornici i protivnici, bilo da su u pitanju pobačaj, nošenje oružja, smrtna kazna ili pušenje, uspjeti pronaći istraživanja koja “neupitno” potkrepljuju njihova mišljenja.

Mnoga od tih istraživanja se objavljuju prigodno, pa izuzetak nije ni najnovije, kojem je par redaka posvetio Christian Science Monitor pred sutrašnjo redovno pomicanje kazaljki u SAD. Tako istraživanje provedeno u državi Indiani sugerira da ljetno računanje vremena donosi više štete nego koristi, odnosno da bi se uštedilo mnogo više struje, živaca i neugodnosti da postoji jedno jedino, tj. zimsko računanje vremena. Prema autorima glavni problem kod ljetnog računanja vremena – koje se predlagalo u svrhu štednje voska za svijeće u 18. stoljeću i konačno prihvatilo u svrhu štednje struje u Njemačkoj za prvog svjetskog rata – jest to da dovodi do povećane potrošnje struje zahvaljujući aparatima za kojih se prije nekih 100-300 godina nije znalo. Tako su u ožujku zbog uvođenja ljetnog vremena ljudi prisiljeni ustati sat ranije i to u vrijeme kada je temperatura najhladnija te trošiti struju na grijalice; ljeti se vraćaju svojim domovima u trenutku kada je najtoplije i kada su prisiljeni koristiti klima-uređaje.

Ti su argumenti sasvim razumljivi, a dobivaju na snazi kada se uzme u obzir da je Kina nakon petogodišnjeg eksperimenta (1986 – 1991) ukinula ljetno računanje vremena, a što joj nije zaustavilo ekonomski bum. O ukidanju ljetnog računanja vremena se čak neko vrijeme razgovaralo u Francuskoj, s obzirom da je štednja energije – glavni argument – privremeno neutraliziran masovnom upotrebom nuklearnih elektrana.

Međutim, već sada se može zamisliti kako će ova inicijativa biti dočekana na nož od Gajinih fundamentalista, pogotovo kada malo zatopli u srpnju i kolovozu a na naslovnice dođu redovne vijesti o užarenoj apokalipsi, pretvaranju Hrvatske u pustinju i masovnoj pogibiji polarnih medvjeda.

Hollywood između gerontokracije i gerontofobije

Ako postoji ijedna stvar po kojoj se današnji Hollywood može lako razlikovati od američke filmske industrije od prije 20 ili 30 godina, onda je to gerontofobija čiji je odraz gotovo potpuni nedostatak starijih generacija kao protagonista vodećih holivudskih filmova. Iako se tu i tamo nađe pokoji izuzetak koji potvrđuje pravilo, poput It’s complicated, današnji holivudski studiji se tresu pri pomisli na nekog “starca” u naslovnoj ulozi ili plakatu.

Ono što je nekada važilo samo za žene – tj. da se njihova karijera filmske zvijezde manje-više prekidala s 40-45 godina – danas važi i za muškarce. Tu i tamo poneki veteran s 5 ili više banki može nositi film, ali je u većini slučajeva degradiran na karakterne uloge. A kako stvari stoje, granica na kojoj glumačka superzvijezda tamni i  postaje gerontološki otpad se sve više snižava i uskoro će biti teško zamisliti neki ambiciozni film koji nosi glumac stariji od 30 godina. Budućnost, barem se tako čini, pripada instant-tinejdžerskim zvjezdicama poput Miley Cyrus ili družini iz Sumraka.

Iako je riječ o procesu koji se u Hollywoodu, zapravo, s većim ili manjim odstupanjima događao sve vrijeme, on se intenzivirao u posljednjim desetljećima i u mnogo čemu podsjeća na sumrak popularne glazbe koji je nastupio s dolaskom MTV-generacija.

Razlozi zbog kojih Hollywood više nije zemlja za starce se tako mogu pronaći u ekonomskim, tehnološkim i kulturnim trendovima. Većina holivudskih staraca se u nastojanju da što duže odgodi ponižavajuću mirovinu toliko unakazila plastičnim operacijama i botoxom da više, čak ni da žele, ne mogu uvjerljivo glumiti starce ili uopće glumiti. Nadalje, publike koja se s njima trebala identificirati više nema, barem u kinima – ona je alternativu pronašla u toplini svog doma, DVD-ovima i televiziji. Stoga se holivudski filmovi sve više okreću djeci i retardiranim tinejdžerima koji kao protagoniste mogu prihvatiti jedino mlađariju poput njih.

S druge strane, ta ista mlađarija se, usprkos svog zvjezdanog statusa, mora pomiriti da s time da nije ta koja vuče konce u američkoj filmskoj industriji. Hollywood, koji se smatra najuspješnijom tvornicom iluzija u povijesti, svijetu je uspio sakriti činjenicu da su ti isti starci prognani s velikih ekrana oni koji na kraju odlučuju o svemu. Gerontokracija, koju bi zlobnici usporedili sa sovjetskim glavešinama 1980-ih, se najbolje ispoljava u utrkama za “Oscare” kada se nagradama i nominacijama gotovo želi pokazati sredni prst mlađariji i blockbusterskoj komercijali, a nekada, kao u slučaju “Fatalne nesreće” koji je pobijedila favoriziranu “Planinu Brokeback”, čak i “ultracool” političkoj korektnosti.

Gerontokratski karakter Hollywooda se, pak, može ponekad nazrijeti i na plakatima, ali tek kroz imena na špici, odnosno kroz životnu dob najuspješnijih i najprestižnijih režisera, kao što sugerira ovaj članak. Iza kamere, gdje za uspjeh u radu nije važna ljepota ili broj posjeta plastičnim kirurzima, može se dozvoliti projekt nosi starkelja od 70 i kusur godina. I takvi starkelje ponekad zahvaljujući svojem desetljeću stjecanom iskustvu znaju napraviti daleko bolji posao od svojih razvikanih mlađih kolega.

Na jesen izlazi Battlestar Galactica Online

Bigpoint, tvrtka koja se specijalizirala za MMO igre za web-preglednike, najavila je kako će tokom ovog mjeseca na Konferenciji razvijača igara predstaviti svoj novi projekt – Battlestar Galactica Online, taktičko-pustolovnu MMO igru temeljenu na popularnoj TV-seriji. Samu igru izrađuje norveški studio Artplant, a Universal će pomoći pri televizijskoj produkciji koja bi trebala malo ukrasiti grafiku. Najavljuje se kako će igra – u kojoj igrači mogu birati hoće li biti ljudi ili Cylonci – predstavljati “novi standard” za MMO igre zahvaljujući 3D grafici, kao i da igračima neće trebati klijent. Najavljen je njen izlazak na jesen, kada će ispočetka biti eksluzivno dostupna na stranici TV-kanala SyFy (bivši SciFi Channel).

Moram priznati da sam malo skeptičan, ali je, s druge strane, Star Trek Online pokazao da se takve igre uz malo truda i strpljenja mogu pokazati dostojnim svog hypea.

Emisije s gay likovima gube subvencije na Floridi?

Florida je dugo vremena jedna od najzahvalnijih mjesta za radnju holivudskih filmova i TV-serija, ali već duže vremena je prestala biti najatraktivnijom lokacijom za njihovo snimanje. Nekada je po broju filmova i TV-emisija snimanih svake godine bila treća među američkim državama – iza Kalifornije i New Yorka – ali danas nije ni među deset. A, kako stvari stoje, mogla bi pasti još i niže ako slučajno u državnoj skupštini prođe zakonski prijedlog republikanskog zastupnika Stephena Procourta.

Florida, naime, subvencije filmskim i TV-kompanijama koje se odluče snimati svoj materijal na tamošnjim lokacijama, obično u iznosu do 2 posto troškova. “Caka” zbog kojeg dotična sredstva ne mogu koristiti producenti video-filmova “Girls Gone Wild” je u tome što se on ne odnosi na ostvarenja koja sadržavaju scene pušenja, seksa, golotinje ili prostačkog rječnika.

Precourtov prijedlog bi, pak, povećao stopu subvencija na 5 posto – a što bi iznosilo oko 75 milijuna dolara godišnje – ali i ograničenja povećao na emisije sa scenama koje “prikazuju ili impliciraju akte protivne obiteljskim vrijednostima” odnosno “prekomjernog nasilja”.

Kada je Precourt od strane Palm Beach Posta upitan da li se njegov prijedlog odnosi na filmove i TV-emisije s homoseksualnim likovima, on je odgovorio potvrdno, rekavši da mu je cilj da se u Floridi prije svega snimaju filmovi za djecu i obitelj kakve je nekada snimao Disney.

Nije potrebno govoriti kako se Precourtov prijedlog digla kuka i motika u Hollywoodu, gdje ga uspoređuju sa zloglasnim Haysovim kodom koji je od 1930-ih do 1960-ih nemilosrdno čistio klasične filmove od problematičnih sadržaja poput “sugestivnog plesa” i “strasnih poljubaca”.

Gadahn još uvijek na slobodi, “pao” drugi Amerikanac u Al Qaedi

Vijesti o tome da je Adam Gadahn, američko-židovski preobraćenik na islam koji je postao al-Qaedin glasnogovornik, uhapšen u Pakistanu je obišla svijet. Ali, kao što su se to ovi prostori imali bezbroj prilika uvjeriti u slučaju Ratka Mladića, treba biti malo oprezan prije nego što se na naslovnice portala stavljaju oznake “prijelomna vijest”. U ovom konkretnom slučaju, oprez je bio opravdan. U Pakistanu je uistinu “pao” visoki funkcionar al-Qaede rodom iz SAD, ali je riječ o čovjeku po imenu Abu Yahya Mujahdeen Al-Adam koji je rodom iz Pennsylvanije. Zbog sličnosti imena je, s druge strane, razumljivo što je došlo do zabune i što su mediji u potrazi za senzacijama ovaj put istrčali pred rudo.

Islanđani na referendumu odbili plaćanje duga

Island, koji je do prije dvije godine bio proglašavan oličenjem svega najboljeg što zapadna civilizacija može pružiti, postupno se pretvara u “crnu rupu” Atlantika ili “ujaka o kome se ne govori”. Naime, ta mala država – koja je zbog svoje odanosti kapitalizmu zapala u neproprorcionalno velike probleme – sada je, barem u očima zagovornika euroatlanstke dogme, kompromitirala i demokraciju.

93 % svih glasača se na jučerašnjem referendumu odbacilo vladin plan o tome da Island isplati 5,2 milijardi dolara (3,88 milijardi eura) vladama Britanije i Nizozemske kako bi se obeštetili tamošnji klijenti islandskih banaka propalih uslijed kolapsa izazvanih globalnom recesijom.

Nevoljkost islandskih glasača da poslušaju vladu je razumljiva, s obzirom da bi svaki od njih, prema odredbama plana, trebao sljedećih osam godina plaćati 726 kuna. Mnogi od njih se osjećaju već dovoljno kažnjenim zbog toga što je nezaposlenost na Islandu porasla na 9 %, kao i inflacijom od 7 % te smatraju kako ne bi trebali kao porezni obveznici sanirati posljedice nečije, a pogotovo strane, pohlepe.

Takvo ne-atlanstko i ne-solidarno razmišljanje je vlada premijerke Johanne Sigurdadottir pokušala ušutkati tvrdnjom da bi referendumsko odbijanje plaćanja duga moglo ugroziti ne samo spasonosne kredite MMF-a, nego i eventualni pristup Islanda u EU. Ovo potonje je, međutim, izgubilo dosta svojih argumenata nakon što je kriza u Grčkoj pokazalo kako članstvo u toj organizaciji ne predstavlja ničiji spas.

S druge strane, referenduma vjerojatno ne bi bilo da predsjednik Olafur Ragnar Grimsson, poznat po svojim ljevičarskim stavovima, nije odbio potpisati vladin plan i umjesto toga ga stavio na referendum.

Nekako mi je teško zamisliti da bi Josipović u sličnoj situaciji proizveo Jadranki Kosor takve neugodnosti, odnosno sebi dozvolio da bude “slobodni strijelac” umjesto “timski igrač”.

A zašto ne nova stranka?

Nakon dva desetljeća demokracije u Hrvatskoj sasvim je razumljivo da je oduševljenje tom institucijom daleko manje nego u trenutku njenog uvođenja. Često navođena kao univerzalni recept za globalnu sreću, danas se često – iako još uvijek implicitno – u nekim krugovima spominje kao dio problema, a ne rješenja. To se pogotovo može osjetiti u slučajevima kada demos – taj “glas Božji” – odluči drukčije nego što to intelektualni ili kakav drugi establishment od njega to traži.

Takvo nezadovoljstvo se moglo osjetiti nakon što je “brontosaur” i “komunistički fosil” Marin Jurjević na “festivalu demokracije” koga su činili izbori za vodstvo SDP-a u Splitu uspio poraziti “mladu nadu” Ranka Ostojića, a sve usprkos žestokom navijanju lokalnih medija (među kojima se ističe novi tjednik Vrime i Jurjević na naslovnici s naslovom “Odlazi!”). Možda je u tome najrječitiji Denis Kuljiš, autor epskog panegirika Ostojića pred prošlogodišnje lokalne izbore. U tekstu za Jutarnji list gdje komentira novi poraz svog favorita ustanovio je kako SDP s Jurjevićem u Splitu nema budućnost te pozvao zagrebačku centralu da raspuštanjem  gradske organizacije spasi stranku.

S Kuljišem se teško ne složiti. SDP s Jurjevićem uistinu nema bog-zna-kakvu budućnost u Splitu. Međutim, pitanje je da li bi s Ostojićem na čelu splitskog SDP-a bilo bitno drukčije. Nekadašnji “splitski Batman” je izgledao svježe kao mladi, telegenični šef policije bez dlake na jeziku, ali danas je on već “potrošena roba” koji ima dobre organizacijske i menadžerske sposobnosti, ali zato nema za suvremenu demokratsku politiku najvažniju sposobnost – onu dobivanja izbora. Ostojić je u prošlogodišnjem megdanu s Kerumom na sebe navukao fatalnu reputaciju gubitnika, koja je porazom od “brontosaura” postala još gora.

A ako Ostojić nije uspio poraziti ni “brontosaura” ni Keruma (kojeg mediji posljednjih mjeseci uporno portretiraju kao patetičnog klauna), postavlja se pitanje što je on to zapravo u stanju učiniti. A ako se ozbiljno uzmu priče koje plasira “Vrime” o tome da je Jurjevićeva pobjeda rezultat “dijaspore” i mutnih manipulacija članstvom i glasačkim listićima, onda je stvar još gora po SDP. Kako će građani moći ukazati povjerenje stranci koja je sebi dozvolila “mutež” čak i u vlastitom “festivalu demokracije”?

Ako je Kerum problem, onda bi se rješenje trebalo tražiti upravo u onome što ga je dovelo na vlast, a to je, prije svega, duboka zgađenost naroda političkim establishmentom oličenim u strankama kao što su HDZ i SDP. Kerum je to nezadovoljstvo iskoristio ponudivši sebe kao vanstranačku alternativu. Opozicija Kerumu, stoga, mora pridobiti upravo one građane koji su Keruma držali, a najveći dio još uvijek drži, boljom opcijom od etabliranih stranaka. Te građane ne može pridobiti Bajin SDP, a još manje SDP s vodstvom oktroiranim od ljudi koji su Split vidjeli samo na razglednicama. S novom i 20. stoljećem neopterećenom strankom bi možda mogao biti drugi slučaj.