Svi smo mi Logan 5

Kada god pročitam tekst nalik na ovaj, uvijek se sjetim filma Loganov bijeg. Prije nego što Hollywood još jednim bezveznim remakeom (nalik na ovaj) uništi uspomenu na dobar SF, bit će zanimljivo vidjeti koliko je dobar tri desetljeća nakon premijera.

Nekako mi se čini da se u njemu neće uživati kao što je autor ovih redova uživao kada ga je vidio prvi put. Ali, razlog za to neće biti u tragično zastarjelim specijalnim efektima ili mnogo boljim prigodama da se gledaju oskudno odjevene dame. Demografija, globalna recesija i ljudska glupost će neke od detalja prikazanih u tom filmu premjestiti iz isključivog domena znanstvene fantastike.

Otok “ganje” postaje otok krvi?

Legalizaciji, odnosno dekriminalizaciji marihuane i drugih “lakih droga” se često protive osobe koje bi je inače prihvatile na temelju čisto zdravorazumskih kriterija. Glavni razlog koji priječi legalizaciju – barem u posljednje vrijeme – nije toliko ustajali konzervativizam ranijih generacija (većina današnjih političara u zapadnom svijetu ima iskustava s drogom), koliko to da zagovornici legalizacije svojim radikalizmom i nastojanjem da ponovno jurišaju na nekakve šezdesetosmaške barikade često proizvode kobni kontraefekt. To se prije svega odnosi na nastojanja da se priča o kanabisu kao zlu i opasnoj drogi nekako “kontrira” suprotnom pričom prema kojoj je kanabis nekakav čarobni lijek i rješenje svih problema. Prema onome što se čuje iz “legalize it” krugova, legalizacija “zabranjenog lijeka” bi ne samo rasteretila represivni sistem od nepotrebnog posla i uštedila novac poreznih obveznika, nego spasila poljoprivredu, ugrožene vrste, izliječila bolesne od neizlječivih bolesti i donijela med i mlijeko siromašnima.

Naravno, nesrazmjer između takvih propagandnih pretjerivanja i istine je otprilike isti onakav kao nekadašnje horor-priče o jednom “džointu” koji je dovoljan da zabludjelu ovčicu pretvori u beznadnog narkomana. I, naravno, malo tko je nakon nih spreman uvažiti argumente da bi legalni kanabis svijet učinio boljim mjestom za život.

Takvi će argumenti vjerojatno postati još manje uvjerljivi nakon vijesti s Jamajke, koja je postala još jedna od brojnih država gdje je globalna recesija stvorila “vrli novi svijet” u kome siromašni plebs pronalazi “dobre stare” oblike zabave u obliku razbijenih izloga, zapaljenih guma, rafalne paljbe i krvi po ulicama.

Ali takve vijesti nekako teško dolaze do naslovnica jer se ne uklapaju u arkadijsku viziju Marleyevog otoka gdje svi žive sretno i berićetno slušajući reggae i pušeći “ganju”. Mitova – poput onog o Evropskoj Uniji koja bi trebala spasiti Hrvatsku – se teško odreći.

Republikanci osvojili Obamin kongresni okrug

Protekli utorak uglavnom nije bio sretan dan za američke republikance, barem što se tiče dopunskih i preliminarnih izbora pred veliki megdan u studenome, kada se nadaju od Obaminih demokrata preoteti Predstavnički dom Kongresa, a možda i Senat. Iako je većina od Obame službeno podržanih kandidata izgubila, opća slika izgleda bolje za demokrate nego što je to bio slučaj.

Tako je na dopunskim izborima u 12. kongresnom okrugu Pensilvanije, izazvanih smrću dugogodišnjeg, a odnedavno i kontroverznog demokratskog čelnika Jacka Murthe, glatko pobijedio demokratski kandidat, usprkos toga što je izborni okrug po općem svjetonazoru konzervativni, i što je od jedno od rijetkih mjesta koje je 2004. glasalo za Kerryja a 2008. za McCaina.

Predizbori za američki Senat su, pak, označili kraj političke karijere 80-godišnjeg Arlena Spectera, dugogodišnjeg republikanskog senatora koji je prije godinu dana prešao demokratima i tako Obami (nakratko) dao kvalificiranu većinu u Senatu. Demokratski glasači su usprkos Obaminih naloga prednost dali mlađem stranačkom vojniku Joeu Sestaku, koji je daleko manje eksponiran zbog raznih afera, odnosno daleko je manje ranjiv na eventualne republikanske izazove od Spectera.

U Kentuckyju su republikanski glasači, najblaže rečeno, zakomplicirali stvari vlastitoj stranci izabravši kao svog senatskog kandidata Randa Paula, sina poznatog, ali i kontroverznog kongresnika Rona Paula, poznatog po libertarijanskim stavovima. Nedugo nakon izbora je Rand Paul sebi dozvolio da, slijedeći libertarijansku dogmu o neuplitanju države u privatna poduzeća, odbaci Zakon o građanskim pravima koji je ukinuo rasnu segregaciju te tako ne samo sebe, nego i stranku općenito ponovno učini metom optužbi za rasizam.

Nakon svega toga, priča o tome da bi jesen trebala predstavljati krah za Obamu se čini malo prenategnutima ili dosta slična najavama o konzervativnom “landslideu” u Velikoj Britaniji koji se ipak nije dogodio.

Stoga će republikancima kao melem na ljutu ranu doći vijesti s Havaja, gdje su jučer održani dopunski izbori za Kongres. Na njima je pobijedio gradski vijećnik Honolulua po imenu Charles Djou i tako republikancima izborni okrug Havaja – gdje je, između ostalog, odrastao Barack Obama – donio po prvi put iza 1981. godine. Djou, doduše, svoju pobjedu prije svega ima zahvaliti tome što su dva demokratska kandidata nastupala odvojeno, te je mogao pobijediti sa jedva 39 % glasova. Za nekoliko mjeseci, kada se budu održavali redovni izbori, ujedinjeni demokrati će ga glatko zamijeniti. Republikancima će, s druge strane, ovo predstavljati dobru vijest, s obzirom da je tima prekinuta gubitnička serija od 11 dopunskih izbora za Predstavnički dom Kongresa, na kojima su u pravilu pobjeđivali demokrati.

“Zakon i red” odlazi u povijest

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=dick+wolf&iid=6876698″ src=”3/e/1/b/Law_And_Order_947f.jpg?adImageId=12951508&imageId=6876698″ width=”234″ height=”155″ /]

24. svibanj će biti jedan od važnih datuma u povijesti američke televizije s obzirom da će tada biti emitirana posljednja epizoda kriminalističko-pravosudne serije “Law & Order” (“Zakon i red”). Riječ je o nečemu što se ne događa tako često, s obzirom da će ta serija svoju posljednju epizodu emitirati nakon punih dvadeset sezona. Riječ je o dostignuću kojeg nije ponovila nijedna američka dramska serija osim “Gunsmokea”, danas gotovo posve zaboravljenog vesterna koji je žario i palio američkim TV-ekranima od 1955. do 1975. godine.

Ono što je posebno zanimljivo jest da “Zakon i red” usprkos svoje dugovječnosti manje poznat od svojih spin-offova kao što su “Zakon i red: Odjel za žrtve” i “Zakon i red: Zločinačke namjere” koje su, uz to, bile i više nagrađivane. To je na svojoj koži prije nekih desetak godina iskusila i Nova TV nakon što je otkupila prvu sezonu (1990/91) i počela je lege artis emitirati od samog početka. Međutim, istovremeno je HRT uskočila s daleko svježijim i aktualnijim “Odjelom za žrtve” pa je sukob dva “Zakona i reda” završio s pobjedom verzije prikazane na državnoj televiziji. Nova TV je tada završila eksperiment te je tako prva sezona ostala jedina koju su mogli gledati hrvatski gledatelji.

Nije moguće ne steći dojam da povijest ima smisao za ironiju, s obzirom da su hrvatski gledatelji – velikim dijelom zahvaljujući i RTL Televiziji – imali prilike u potpunosti gledati brojne serije koje se svojom uspjehom, gledanošću, dugovječnošću i kvalitetom nisu mogle mjeriti sa “Zakonom i redom”.

Još jedna ustavna farsa je završena

La comedia e finita. Vođe HDZ-a i SDP-a su postigle još jedan truli kompromis kojim je iz jeftinih dnevnopolitičkih interesa, a bez imalo brige za interese javnosti ili konzultacije istih, promijenjen najvažniji od svih dokumenata koji može postojati u hrvatskoj državi. Dragutin Lesar, koji je prije nekoliko mjeseci predvidio da će “teški i mučni pregovori” završiti upravo na ovakav način, dobio je svoju zadovoljštinu.

Na žalost, hrvatska javnost nema prevelikih razloga da bude zadovoljna. Njome je jasno pokazano da SDP pod Milanovićem, usprkos svih nastojanja “spin doktora” da dokažu, ima isto onoliko cojonesa kao u “dobrim starim” vremenima Ivice Račana, a da principa i načela ima još manje. Milanović je, naime, uspio izgubiti unaprijed izgubljene izbore upravo zato što je inzistirao da se hrvatskoj dijaspori ukine pravo glasa, izazvavši time mobilizaciju uspavanih hadezeovskih glasača. To samo po sebi ne bi bilo loše da je na takvom stavu ostao; ali se sada pokazuje kako je Milanović od njega ne samo spreman odustati, nego to svoje odustajanje cementirati u Ustavu.

Naravno, njegovi navijači će reći kako je u pitanju bio jedini realni kompromis, odnosno da je od potrošene Kosor i uspaničenog HDZ-a izmuzao najviše što se moglo izmusti. Međutim, nije teško pretpostaviti kako cijela haranga na dijasporu ima manje veze s nekakvim principijelnim stavom o tome da o Hrvatskoj mogu odlučivati samo oni koji u njoj žive i snose posljedice tih odluka, a više po jednostavnoj računici da je SDP s dijasporom na biralištima osuđen gubiti izbore ili sklapati svakojake frankenštajnske koalicije da anulira HDZ-ovu prednost.

Kompromis je, dakle, omogućila prije svega Milanovićeva pretpostavka da će SDP na sljedećim izborima osvojiti dovoljno glasova i dovoljno saborskih mandata u Hrvatskoj te da sebi može dozvoliti luksuz da HDZ-u ostavi “utješnu nagradu” od tri fiksna umjesto dosadašnjih pet mjesta.

Međutim, kada se ispostavi da bi – za razliku od 2007. godine – upravo ta tri mjesta bila razlog zbog koga HDZ ima više mjesta u Saboru od SDP-a te na temelju toga dobije mandat za sklapanje još jedne koalicije, moguće je zamisliti da će Milanović gorko požaliti zbog svoje bahatosti. A i ovakvo smanjenje “hrvatskih” mjesta u Saboru uz istovremeno zadržavanje “manjinskih” će samo tokom sljedeće izborne kampanje samo dati vodu na mlin ekstremnoj nacionalističkoj desnici, a što će, naravno, znati iskoristiti i HDZ.

Ono što je, možda, najzanimljivije u ovoj priči jest da je najsporniji detalj sporazuma bio onaj koji je čisto tehničke prirode i, zapravo, nema neku političku važnost. Hrvatski glasači u BiH će, tako, umjesto na 120, glasati na pet birališta. Međutim, teoretski njihov broj ostaje isti, odnosno oni, zapravo, dolaze u privilegiran položaj u odnosu na birače u Hrvatskoj.

Da bi netko bio siguran da će butu izabran za saborskog zastupnika u Hrvatskoj, mora osvojiti otprilike 17.000 glasova u jednoj od deset jedinica. Da bi netko bio izabran za saborskog zastupnika u BiH, teoretski mora osvojiti 4 glasa, odnosno 4250 glasova manje. Naravno da se nešto tako drastično neće učiniti, ali je šteta temeljnom demokratskom načelu “jedan čovjek jedan glas” već napravljena.

No, pravo pitanje nije što će se dogoditi s bosanskohercegovačkim Hrvatima koliko gdje će oni, zapravo, iskoristiti svoje glasačko pravo. Iskustva sa zloglasnom “Dusinom 0” pokazuju da će jedini praktični efekt današnjeg kompromisa biti u tome da im uštedi gorivo, s obzirom da mnogi od njih više neće morati ići na dva birališta u jednom danu.

Počinje nova era u povijesti čovječanstva?

Dr. Craig Venter, američki biolog i predstojnik J Craig Venter Instituta (JCVI) je u časopisu Science objavio kako je njegov tim istraživača uspio proizvesti prvi sintetički organizam, odnosno – prostim rječnikom – prvi put je zahvaljujući znanosti i najsuvremenijoj tehnologiji stvoreno živo biće kojeg inače ne bi bilo u prirodi. Riječ je o sintetičkoj bakteriji koja je stvorena tako što je umjetno stvorena DNK ubačena u postojeću “normalnu” bakteriju.

Ako se ovo dostignuće potvrdi, riječ je o možda najdalekosežnijem događaju u povijesti znanosti, a možda i ljudskog roda. U pitanju je iskorak čije se krajnje posljedice ne mogu zamisliti. Sam Venter, koji se opisuje kao živopisni vijetnamski veteran, tvrdi da će se na temelju od njega isprobane tehnologije moći proizvoditi sintetske bakterije za obavljanje raznih korisnih poslova kao što je čišćenje mora od naftnih mrlja ili proizvodnja goriva koja se danas nabavljaju samo iz fosila.

Naravno, kao što se može očekivati, i na što upozorava priča o kloniranoj ovci Dolly, nema tog znanstvenog dostignuća od koga suvremeni mediji neće napraviti moralnu paniku. Tako se već sada počinje govoriti da se Venter “počeo igrati Boga”, odnosno da će ova tehnologija stvoriti “nezaustavljivo biološko oružje”.

Takve moralne panike u hrvatskim medijima, barem zasad, još neće biti. Njihov lokalidiotizam ih još uvijek tjera da naslovnicama drže šačicu luftbrenzera koji glume nekakvu demokratsku revoluciju iživljavajući se na političkom mrtvacu.

Zaželjet će drumovi globalnog zatopljenja…

Tamo negdje krajem 1980-ih i početkom 1990-ih se vjerovalo da je povijesti došao kraj, odnosno da će cijeli svijet postati jedna sretna obitelj pod liberalnom demokracijom kao najboljim od svih mogućih svjetova. Krajem 1990-ih se vjerovalo da su SAD jedina supersila i da to, zapravo, i nije loše s obzirom na Pax Americanu. Kada se za kraj 2000-ih bude tražilo neko slično vjerovanje, ono će se vjerojatno pronaći u tezi o zlim fosilnim gorivima koja izazivaju globalno zatopljenje.

Al Goreova babaroga bi, zapravo, vrlo skoro mogla početi sličiti na dobru vijest, barem ako je vjerovati američkom geologu dr. Donu Easterbrooku koji tvrdi kako Zemlju umjesto povećanja čeka globalno smanjenje prosječne temperature. Easterbrook vjeruje da je proces počeo te da bi trebao potrajati sve negdje do 2030. godine kada bi opet došlo do zatopljenja koje će potrajati nekih tridesetak godina, nakon čega dolazi novo globalno zahlađenje.

Svima onima koji tvrde da Easterbrook nije u pravu najbolji bi odgovor trebao biti da bi zbilja bilo dobro da Easterbrook nije u pravu. Odnosno, ako se mora birati između globalnog zatopljenja i globalnog zahlađenja, većina razumnih ljudi će odabrati ovo prvo.

Naime, globalno zahlađenje bi izazvalo drastičan pad poljoprivredne proizvodnje, kao i drastično povećanje potrošnje i cijene goriva. A sve to uz povećanje broja stanovnika na planetu i brige oko toga kolike su, zapravo, zalihe fosilnih goriva. Neka povijesna iskustva, također, govore da je globalno zahlađenje sve nego dobra stvar. Primjer drastičnog pada temperature pruža početak 14. stoljeća, kada je došlo do propasti danskih kolonija na Grenlandu, odnosno nestanak vinove loze iz Engleske, a nakon čega je došla i epidemija tzv. Crne smrti koja je opustošila Evropu. U usporedbi sa time sve horor-priče o globalnom zatopljenju izgledaju kao nešto s čime se može živjeti.

Gordon Brown mislio najaviti ostavku pred izbore

Guardian, ugledni list koji se često smatra glasilom “progresivne” Britanije, danas je objavio članak koji se može shvatiti kao opravdanje svoje – u svjetlu ConDem koalicije kontroverzne – odluke da pred posljednje izbore podrži liberalne demokrate umjesto laburista. Naime, za takvu odluku nije kriv Guardian koliko Laburistička stranka koja je do posljednjeg trenutka izbjegavala učiniti “pravu stvar”, čak i kada je to mislio učiniti njen nepopularni šef.

Barem se takav dojam može steći na temelju ovog članka. Prema njemu je sada već bivši premijer Gordon Brown, duboko svjestan koliko njegova osobna nepopularnost šteti vlastitoj stranci, namjeravao mjesec dana pred izbore objaviti kako će u slučaju pobjede podnijeti ostavku u roku od godinu dana. Međutim, od toga su odgovorili njegovi vodeći doglavnici Lord Mandelson, ministar obrazovanja Ed Balls i izborni koordinator Douglas Alexander, uvjereni kako bi tako nešto bilo shvaćeno kao znak slabosti.

S time se ne slaže Stan Greenberg, jedan od vodećih američkih anketara i tvrdi da je Brownov ostanak u Downing Streetu Laburističku stranku koštao najmanje 4 posto glasova – sasvim dovoljno da laburiste izbaci s vlasti.

S druge strane, protiv Greenbergove teze govore hrvatska iskustva gdje se odlazak s vlasti, pa čak i najava odlaska s vlasti, uvijek shvaća kao znak fatalne slabosti. Teško se može reći da je ostavka Ive Sanadera bitno poboljšala izborni rejting HDZ-a.

Nova Miss SAD se natjecala u striptizu

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Rima+Fakih&iid=8826675″ src=”c/8/6/a/Rima_Fakih_crowned_c27d.JPG?adImageId=12892798&imageId=8826675″ width=”234″ height=”309″ /]

Izgleda da izbor za Miss SAD ne može bez kontroverze. Nakon kandidatkinja i nositeljica titule koje su direkciji izbora donosili neželjeni publicitet problemima s ovisnošću i kontroverznim političkim izjavama, najnoviji izbor je trebao donijeti jednu pozitivnu priču. Ona je došla u obliku 24-godišnje Libanonke Rime Fakih, koja je osvojila titulu Miss SAD kao predstavnica Michigana. Fakih je rođena u Libanonu u šijitskoj obitelji, a u Michigan se doselila 1993. godine. Njen izbor je trebao predstavljati još jedan dokaz kako su današnje SAD prosvijećeno multikulurno, multirasno i multikonfesionalno društvo, s obzirom da je Fakih prva Arapkinja i prva muslimanka koja je osvojila titulu.

Ali, Donald Trump će ponovno morati donositi teške odluke nakon što se ispostavilo da Rimi Fakih ovo nije ni prvi javni nastup ni prva titula. Na TMZ su naime izronile fotografije manifestacije na kome se Fakih u organizaciji jedne detroitske radio-stanice natjecala u striptizu. Ne samo da se natjecala nego je i pobijedila u natjecanju, iako se nije skinula. Mojo in the Morning, koja je organizirala natjecanje izjavila je kako se nada da Trump mladoj dami neće oduzeti titulu.

Ipak, može se reći da je u pitanju pozitivna priča, s obzirom da će nakon nje sve prekobarske kontroverze vezane uz nošenje burki dobiti novi kontekst.

Vesna se vraća kući

Vijest o tome da je Vesna Škare-Ožbolt sklopila koalicijski sporazum sa svojom bivšom stranačkom drugaricom Jadrankom Kosor, te da nakon njega Demokratski centar više neće biti opozicijska stranka je izazvala bijes u dijelu hrvatske javnosti – barem onome koji još uvijek hadezeovsko-esdepeovsku političku utakmicu shvaća ozbiljno. Prilazak DC-a pod skute HDZ-a ne samo da je oduzeo Milanovićevoj stranci posljednje djeliće vlasti u Velikoj Gorici, nego se smatra i svojevrsnim zločinom protiv prirode. Naime, prema “progresivnom” svjetonazoru koji dominira među liberalno-ljevičarskom većinom hrvatskih medijskih kadrova, HDZ jednostavno mora izgubiti sljedeće parlamentarne izbore i vlast jer su takvi “zakoni povijesti”, odnosno Hrvatska kao i ostatak svijeta mora “evoluirati” i napredovati od “zaostale” HDZ-ove prema “naprednoj” SDP-ovoj vlasti. Stranka koja se u ovom trenutku pridružuje na propast osuđenom HDZ-u, dakle, predstavlja uvredu zdravog razuma i prirodnog poretka u univerzumu, te će kao svi reakcionarni, odnosno zastarjeli organizmi i sama propasti.

Takvo predviđanje se u slučaju Vesne Škare-Ožbolt i DC-a može obistiniti, ali ne iz gore navedenih razloga. Povratak DC-a svojim starim koalicijskim partnerima i stranačkim drugovima se teško mogao nazvati nekakvim šokom, a iza sebe je imao, barem na kratki rok, sasvim racionalnu računicu.

Škare-Ožbolt se nekoliko posljednjih godina nametnula ne kao najutjecajnija, ali sasvim sigurno jedna od najživopisnijih i najžustrijih opozicijskih političara u Hrvatskoj. Međutim, zbog nepravednog izbornog sistema i medijsko-političkog establishmenta koji forsira predvidljivo dvostranačje nasuprot “slobodnih strijelaca” bilo je jasno da i nema neku političku budućnost. DC već dvije godine nema parlamentarni status, a i predsjednički izbori su pokazali da je Škare-Ožbolt u hrvatskoj javnosti stvorila po svoju karijeru fatalni imidž gubitnika.

Škare-Ožbolt, dakle, kao opozicijska političarka nema veliki kapital, a dosadašnja iskustva pokazuju kako je svaki pokušaj da se “ušteka” onome što se “službenoj opoziciji”, odnosno SDP-u, unaprijed osuđeno na propast, pogotovo kada je na čelu te stranke tankoćutni Milanović. S druge strane, prelazak DC-a vladajućoj stranci bi Jadranki Kosor donio prvu koliko-toliko suvislu političku pobjedu i barem nakratko i uz ne baš previše “spina” preokrenuo negativne trendove. Po prvi put nakon lokalnih izbora prije godinu dana veliki hrvatski grad prelazi u ruke HDZ-a, a opozicijska stranka prilazi vladajućoj koja se zbog toga više ne može uspoređivati s tonućim brodom koga napuštaju štakori.

Na kraju treba uzeti u obzir još jednu dimenziju na koju se često zaboravlja. U Hrvatskoj je – s obzirom na ideološku i programsku identičnost skoro svih relevantnih stranaka – svrstavanje u ovaj ili onaj blok često posljedica nekih pretpolitičkih kriterija (kao što su opredijeljenje predaka u drugom svjetskom ratu), ili čisto osobnih stvari. A kod Vesne Škare-Ožbolt je njeno opozicionarstvo definitivno imalo snažnu osobnu notu. Njen beef nije bio toliko s HDZ-om koliko sa Sanaderom; njegovim odlaskom su se izgubili mnogi razlozi zbog kojih je napustila bivšu stranku.

Iako je izbor Vesne Škare Ožbolt sasvim razumljiv, ipak će imati negativne posljedice po hrvatsku politiku, i to prije svega zato što će njen povratak na vlast javnost lišiti ličnosti koja je bila daleko efikasniji glas opozicije nego vlastodržac.