Tamo negdje krajem 1980-ih i početkom 1990-ih se vjerovalo da je povijesti došao kraj, odnosno da će cijeli svijet postati jedna sretna obitelj pod liberalnom demokracijom kao najboljim od svih mogućih svjetova. Krajem 1990-ih se vjerovalo da su SAD jedina supersila i da to, zapravo, i nije loše s obzirom na Pax Americanu. Kada se za kraj 2000-ih bude tražilo neko slično vjerovanje, ono će se vjerojatno pronaći u tezi o zlim fosilnim gorivima koja izazivaju globalno zatopljenje.
Al Goreova babaroga bi, zapravo, vrlo skoro mogla početi sličiti na dobru vijest, barem ako je vjerovati američkom geologu dr. Donu Easterbrooku koji tvrdi kako Zemlju umjesto povećanja čeka globalno smanjenje prosječne temperature. Easterbrook vjeruje da je proces počeo te da bi trebao potrajati sve negdje do 2030. godine kada bi opet došlo do zatopljenja koje će potrajati nekih tridesetak godina, nakon čega dolazi novo globalno zahlađenje.
Svima onima koji tvrde da Easterbrook nije u pravu najbolji bi odgovor trebao biti da bi zbilja bilo dobro da Easterbrook nije u pravu. Odnosno, ako se mora birati između globalnog zatopljenja i globalnog zahlađenja, većina razumnih ljudi će odabrati ovo prvo.
Naime, globalno zahlađenje bi izazvalo drastičan pad poljoprivredne proizvodnje, kao i drastično povećanje potrošnje i cijene goriva. A sve to uz povećanje broja stanovnika na planetu i brige oko toga kolike su, zapravo, zalihe fosilnih goriva. Neka povijesna iskustva, također, govore da je globalno zahlađenje sve nego dobra stvar. Primjer drastičnog pada temperature pruža početak 14. stoljeća, kada je došlo do propasti danskih kolonija na Grenlandu, odnosno nestanak vinove loze iz Engleske, a nakon čega je došla i epidemija tzv. Crne smrti koja je opustošila Evropu. U usporedbi sa time sve horor-priče o globalnom zatopljenju izgledaju kao nešto s čime se može živjeti.
