“Ljubavni” hormon izaziva nasilje i ratove?

Oksitocin, moždani hormon koga su mediji nazvali “ljubavnim” zato što je zaslužan za osjećaj privrženosti roditelja prema djeci, ipak nije panaceja za svjetske probleme, tvrde rezultati najnovijeg istraživanja koje je proveo tim nizozemskih znanstvenika. Dr. Carsten Dreu sa Sveučilišta u Amsterdamu je nastojao otkriti kako oksitocin, kojemu je također pripisano stvaranje osjećaja široj zajednici i pomaganju njenih članova, djeluje u slučaju konflikta. Rezultati istraživanja su pokazali da osobe koje su izloženije djelovanju oksitocina imaju veću sklonost međusobnoj solidarnosti, ali i agresiji prema osobama koje ne pripadaju vlastitoj grupi, odnosno nasilju prema osobama ili grupama za koje smatraju da predstavljaju prijetnju vlastitoj grupi.

Dreu tako smatra da vojnici i policajci koji u konfliktnim situacijama prvo pucaju a potom postavljaju pitanja imaju daleko veću razinu oksitocina od onih koji će nastojati izbjeći potezanje obarača. Dakle, povećane razine oksitocina bi umjesto stvaranja svjetskog mira prije stvorile niz ratova zbog beznačajnih povoda.

Zanimljivo je vidjeti kako i najnovija dostignuća u biokemiji – znanosti koja je možda više od svega u posljednje vrijeme demistificirala duhovnu stranu čovjeka – pokazuju da je homo sapiens još uvijek previše složen fenomen da bi se na njega mogla primjenjivati “elegantna” rješenja.

Demokrati za senatskog kandidata izabrali republikansku “krticu”?

U utorak su u nekim državama SAD održani prelimininarni izbori na kojima su dvije vodeće stranke odabrale svoje službene kandidate za kongresne, državne i lokalne izbore koji će se održati u studenom. Mediji su ispočetka bili koncentrirani na Kaliforniju, Nevadu i Južnu Karolinu gdje su se među opozicijskim republikancima kao glavni kandidati nametnuli žene. Međutim, nešto kasnije se ispostavilo da je najzanimljivija i najpikatnija priča izbornog utorka vezana uz demokratskog kandidata, i to onog koji najvjerojatnije nikada neće biti izabran.

Riječ je o Alvinu Greeneu koji je u utorak u Južnoj Karolini izborio demokratsku nominaciju za Senat. Sve to ne bi bilo zanimljivo, s obzirom da to mjesto dosadašnji senator – konzervativni republikanac Jeff De Mint – ima u džepu. Međutim, nakon par dana su Greeneovi stranački drugovi počeli vrištati kako im dotični uopće stranačaki drug, da se ne sjećaju da su ikada vidjeli na konvenciji ili da je sudjelovao u stranačkim aktivnostima, odnosno da imaju razloga sumnjati da je Greene član i simpatizer Demokratske stranke. Odatle, pa do tvrdnji da je Greene republikanska “krtica” nije trebalo daleko ići, a “težinu” im je dao i kongresnik James Clyburn, nekadašnji predvodnik borbe za prava crnaca i jedan od najuglednijih demokratskih političara u Južnoj Karolini.

Greene je još prije teorija zavjere navukao negativni publicitet otkrićem kako se protiv njega vodi kazneni postupak zato što je 2008. godine jednoj studentici navodno “na sugestivan način” pokazivao svoje intimne fotografije.

Dalja istraga medija je otkrila zanimljive pikanterije. Greene, koji je osvojio 59 posto svih glasova na izborima, je naime totalni anonimus koji se tiče politike, odnosno za njega do izbora nitko nije čuo. Sve do prije par godina je bio zaposlen u američkom ratnom zrakoplovstvu odakle je – prema nekim navodima, nečasno – otpušten, a ista ga je sudbina prije par godina našla i u kopnenoj vojsci. Greene se trenutno vodi kao nezaposlen te živi sa svojim ocem na usamljenoj farmi. Pred izbore nije vodio skoro nikakvu kampanju, a mnogi se pitaju odakle mu 10400 US$ koje zakoni Južne Karoline predviđaju kao obavezni polog za senatske izbore.

Teorijama zavjere su dodatni poticaj dali i Greeneovi intervjui od strane medija gdje se pokazao potpuni nedostatak bilo kakvog političkog iskustva, spremnosti za javni nastup ili sposobnosti da izloži ikakav suvisli politički program osim unaprijed “naštrebanih” parola koje mehanički ponavlja.

Zasad jedino kakvo-takvo racionalno objašnjenje se može naći u tome da je Greene na listiću bio na prvom mjestu, te da su mnogi birači, ne želeći razbijati glavu, zaokružili upravo njegovo ime. Druga teorija, pak, navodi da Greeneovo prezime završava na “e”, a što je karakteristika za crnce koji su nakon oslobođenja od ropstva u Južnoj Karolini nastojali da se razlikuju od bijelaca koji se prezivaju “Green”.

Hrvatski mediji će o ovoj priči, naravno, šutjeti kao zaliveni. Mnogi bi na prvi pogled zaključili kako ona predstavlja još jedan primjer superiornosti prosvijećene intelektualne Europe i njenim političara nad primitivnom Amerikom, odnosno da se ovakvi ekscesi kod nas ne mogu dogoditi. Međutim, nedavni izbori za šefa zagrebačkog SDP-a, kao i pobjednikov nimalo trijumfalan nastup kod Aleksandra Stankovića pokazuju da se i na ovim prostorima mogu pojaviti političari kao Alvin Greene. Zapravo, oni s obzirom na izborni sustav predstavljaju prije pravilo nego izuzetak.

Abby Sunderland pronađena živa

Izgleda da će priča o nestanku 16-godišnje jedriličarke Abby Sunderland imati nešto sretniji kraj od većine medijskih priča o nestanku njenih vršnjakinja. Associated Press javlja kako je Qantasov avion poslan iz Pertha kako bi pretraživao područje Indijskog oceana odakle se dotična posljednji put javila pronašao njen brod i s njom stupio u radio-kontakt. Prema prvim izvještajima, Sunderland je rekla “kako je dobro”, da “ima dovoljno hrane” te da je njena jedrilica “u uspravnom položaju” iako je “jedro oštećeno”. Od puta oko svijeta, prilikom koga se nadala razbiti rekord Australke Jessice Watson kao najmlađe jedriličarke kojoj je to pošlo za rukom, barem zasad nema ništa. Prema lokaciji gdje je pronađena je poslan francuski ribarski brod koji bi je trebao pokupiti za 24 sata.

Hrvatski mediji najvjerojatnije neće posvetiti puno prostora ovoj priči, s obzirom da je kriza izbila kasno navečer, a razriješila se rano ujutro – u najgorem mogućem trenutku za privlačenje pažnje lokalnim tričarijama opsjednute publike. Ako i bude kakvih vijesti, one neće biti na naslovnicama, a sav će publicitet “pojesti” Svjetski kup. Međutim, teško je vjerovati da će obitelj Sunderland za to u ovom trenutku previše mariti.

16-godišnja Amerikanka nestala prilikom pokušaja da oplovi svijet

Abby Sunderland, 16-godišnja Amerikanka koja je pokušavala sama u jedrilici oploviti svijet, postala je predmetom međunarodne potrage nakon što je s njenim plovilom u Indijskom oceanu izgubljen svaki kontakt. Akcija spašavanja je pokrenuta s Madagaskara danas ujutro, a u njoj sudjeluju spasilačke službe iz Australije i s otoka Reuniona, francuskog prekomorskog posjeda u Indijskom oceanu.  Situacija trenutno ne izgleda dobro jer se Sunderland u vrijeme svog nestanka nalazila stotinama milja od najbližeg kopna, odnosno 400 milja od najbližeg broda koji bi joj mogao priteći u pomoć.

Abby Sunderland, koja se jedriličarstvom bavila od 13. godine, nastojala je ponoviti pothvat svog starijeg brata Zaca koji je prošle godine u dobi od 17 godina uspio oploviti svijet.

Naravno, za očekivati je da će cijeli slučaj izazvati navalu armije dušobrižnika koji će zahtijevati da se roditelji nesretne Abby zatvore zbog ugrožavanja njenog života, ako ne i ubojstva iz nehata. A, zapravo, što su to roditelji loše učinili u cijeloj priči, osim što su uložili velike količine novca i truda da svom djetetu san pretvore u stvarnost?

Abigailina majka je, prije nego što joj kćer nestala, na te kritike rekla kako se “slaže da bi moglo doći do tragedije”, ali da se tragedije i događaju kada se 16-godišnje kćeri s prijateljima u autu vraćaju sa zabave.

Muke po Mucalu

Zaboravite na globalnu recesiju, zaboravite na topljenje ledenjaka ili naftu koja suklja s dna Meksičkog zaljeva. Najveća kataklizma našeg doba se upravo događa u lijepom gradu Splitu kome prijeti zlo veće i čak i od onoga koje je donijelo avarsko razaranje Salone, epidemija kuge za kandijskog rata i savezničko bombardiranje 1944. godine. Sve te povijesne nesreće bi trebao minornim učiniti neoposiva strahota u obliku Duška Mucala čije imenovanje za intendata HNK Split predstavlja nezamislivo, neopisivo i neoprostivo skrnavljenje najsvetijeg hrama hrvatske, evropske i svjetske kulture…

…ili su to možda hrvatski mediji, po običaju, od banalne rutine napravili epsku krizu?

Ne ulazeći u meritum “pseudoafere”, teško se oteti dojmu da je u pitanju medijsko napuhivanje koje je motivirano jeftinom dnevnom politikom, intelektualnim snoberajem, a najviše bolnom spoznajom da s povišenjem temperatura nastupa “sezona kiselih krastavaca”.

Da netko stane na loptu i malo razmisli, ne bi se mogao sjetiti kada se posljednji put u hrvatskim medijima spominjao HNK Split i njegov intendant. A i oni koji imaju nekakvu blagu predodžbu o tome što je to, zapravo, HNK Split, vjerojatno su godinama – i to obično s pravom – smatrali da na ovoj planeti, odnosno njenom dijelu koji se zove “Split” ima vjerojatno daleko gorih problema čijem rješavanju bi dobro došao možda čak i djelić energije s kojom se hrvatska javnost “senzibilizirala” za “slučaj Mucalo”.

Da li je itko, na primjer, postavio pitanje koliko, zapravo, Splićana odlazi gledati predstave u HNK Split i koliko je ta institucija, zapravo, važna “u velikoj shemi stvari”? Ako je broj ljudi koji pohode splitski hram kulture malen, odnosno ako kultura prosječnog Splićanina prije “vuče” Ceci nego Ionescou, odnosno, da budemo precizniji, ako to predstavlja problem, teško je zamisliti da bi njegovo rješenje trebalo biti osoba A umjesto osobe B na čelu gradskog kazališta.

Ono što je još zanimljivije jest da gotovo nitko ne napada Mucala kao intendanta zbog nekog posebnog nedostatka talenta ili stručnih kvalifikacija, koliko zbog teze da je on “Kerumov čovjek”. Nikome, s druge strane, ne pada na pamet da je takvo kadrovsko rješenje sasvim u skladu s rezultatima neposrednih, slobodnih, višestranačkih i tajnih izbora te da je jednako legitimno, a možda čak i legitimnije od načina na koji HDZ i SDP upravo mijenjaju Ustav.

A još je manje onih koji smatraju da nikakvih problema sa “silovanjem, skrnavljenjem i estradizacijom kulture” ne bi bilo da se ta ista kultura jednostavno “otkači” od države te tako elegantno uklone mnogi problemi vezani uz birokraciju, korupciju i politikantski diletantizam koji krase postojeći sistem. Takvih ima malo, ali ih, srećom, ipak ima.

Otkrivene neobjavljene SF-priče Stiega Larssona

“Živi brzo, umri mlad i budi lijep leš”, su riječi kojima je svojevremeno James Dean opisao ono što predstavlja jedan od najefektnijih metoda stjecanja trajne slave. Švedskom novinaru i književniku Stiegu Larssonu je to uspjelo iako se u potpunosti nije pridržavao te formule, čekavši na svoje preseljenje u Veliku nebesku redakciju u dobi od 50 godina. Nedugo nakon smrti je objavljen prvi roman iz Millennium trilogije koji je postao međunarodni bestseler, dobio filmsku ekranizaciju i koga upravo čeka američki remake.

Larsson je originalno planirao napisati čak deset romana iz Millennium trilogije, ali ga je smrt zatekla dok je napisao polovicu četvrtog, oko čijih autorskih prava se sada glođu njegova obitelj i dugogodišnja životna partnerica. No, kako stvari stoje, priča o Larssonu nije završena, jer je danas objavljeno kako su otkrivene dvije priče koji je Larsson kao 17-godišnjak godine 1970. poslao časopisu Jules Verne.

Nema sumnje da će otkriće ranih Larssonovih radova izazvati senzaciju, odnosno snažan pritisak da se oni objave (a možda i nekom holivudskom producentu opet na pamet padnu kojekakve bolesne zamisli). Magdalena Gram, zamjenica direktora švedske Nacionalne banke, gdje se Larssonovi rukopisi čuvaju, upozorila je, pak, javnost da njihovo objavljivanje možda i nije tako dobra ideja, odnosno da bi “reputacija pokojnog pisca mogla biti umanjena”.

S obzirom da je riječ o ranim radovima iz vremena kada Larsson nije imao nikakvog iskustva, a i s obzirom na vlastita spisateljska iskustva, rekao bih da se slažem s Gramovom. Za neke tajne je najbolje da ostanu neotkrivene.

Američki vojni obavještajac pritvoren zbog “curenja” snimke helikopterskog napada

Bradley Manning, 22-godišnji američki vojnik, trenutno se nalazi u Kuvajtu u pritvoru nakon što su ga pretpostavljeni osumnjičili kako je upravo on web-stranici Wikileaks “Collateral Murder” (Kolateralno ubojsto), sada već zloglasnu snimku američkog helikopterskog napada na civile u Bagdadu 2007. godine. Manninga je “izdrukao” Adrian Lamo, bivši haker kome se mladi vojnik hvalisao o tome da je, koristeći svoj položaj u vojnoj obavještajnoj službi, uspio doći u posjed stotina tisuća strogo povjerljivih dokumenata američkih obavještajnih službi, vojske i State Departmenta, te da ih planira distribuirati kako bi “javnost saznala za zločinačku aktivnost”.

Lamo je na osnovu Manningovih riječi i, kako sam kaže, “mučnog razmišljanja” zaključio kako bi njihovo objavljivanje dokumenata moglo ugroziti ljudsko živote. Poslije toga je kontaktirao FBI, te je nedugo nakon toga Manning uhapšen od strane američkog vojnog Odjela za kriminalističke istrage. Vijest o hapšenju je potvrdila njegova rodbina, kojoj je preko telefona dao svoju lozinku na Facebooku kako bi njegovi prijatelji saznali što mu se dogodilo.

Smatra se kako je Manning bio izvor koji je “provalio” snimke napada NATO-aviona na selo Garani u Afganistanu gdje je stradalo 100 civila, a koje se NATO, unatoč ranije najave, nije usudio pokazati javnosti. Također se vjeruje kako je Manning bio i jedan od izvora zaslužnih za mini-skandal vezan uz objavljivanje diplomatske korespondencije SAD i Islanda.

Manning tvrdi kako su dokumenti koje je razotkrio “razorniji od Climategatea”, odnosno da “u svakom diplomatskom predstavništvu SAD postoji skandal”. Bit će zanimljivo vidjeti da li će išta od toga vidjeti dana, odnosno hoće li “pikanterije” vezane za američko-hrvatske odnose, čak i kada budu provaljeni na Wikileaksu ili negdje drugdje, biti uopće spominjani od naših “hrabrih” i “nezavisnih” medija.

Čemu služi Facebook: Pronašla otetu djecu

U posljednje vrijeme se uz Facebook vezuju razne horor-priče – bilo da je u pitanju PR fijasko vezan uz probleme privatnosti korisnika, bilo da su u pitanju kriminalci i psihopati koji ga koriste da bi nedužnim ljudima uništili živote. Kada se tome pridodaju hrvatska iskustva vezana uz uglavnom bijedan efekt Facebook grupa na stvarni život (pogotovo u pitanju nekakvih političkih promjena), postavlja se pitanje čemu, zapravo, služi Facebook.

Jedan od mogućih odgovora – koji će rastućoj armiji skeptika biti tek jedan izuzetak koji potvrđuje pravilo – bit će i ova tragična obiteljska priča iz SAD. Žena iz grada San Bernardino u Kaliforniji je zahvaljujući Facebooku nakon 15 godina uspjela pronaći svoje dvoje djece, otete od strane bivšeg supruga Faustina Utrere. Riječ je o sinu i kćeri, koji sada imaju 16 i 17 godina, a čije je profile pronašla na Facebooku. Ono što je u cijeloj priči žalosno jest to da je ona stupila u kontakt sa svojom djecom, ali ona, nakon što su cijeli život provela s ocem, ne žele da joj se vrate.O svemu je izvješteno državno odvjetništvo San Bernardina koje je protiv Urtere najavila kazneni progon zbog otmice, a čiji predstavnik Kurt Rowley tvrdi kako ovakva otkrića prije 15 godina, kada nije bilo društvenih mreža, nisu bila moguća.

“Spartak: Krv i pijesak” – prvi dojmovi

Pogledao sam prvu epizodu TV-serije “Spartak: Krv i pijesak”, vjerojatno jednog od najrazvikanijih televizijskih projekata u posljednje vrijeme. Iako bi s obzirom na naslov mnogi pomislili da je u pitanju još jedna verzija priče o Spartaku – opisanom u spektakularnom (ali ipak precijenjenom) Kubrickovom filmu iz 1960. godine, odnosno nakon par godina zaboravljenoj mini-seriji sa Goranom Višnjićem u naslovnoj ulozi – u pitanje je nešto drugo. Čak bi se moglo reći da ovaj film ima vrlo malo zajedničkog i sa “Starim Rimom”, HBO/BBC-jevim projektom koji je postavio nove standarde za prikaz antike na malom ekranu.

Ako postoji ostvarenje s kojim se novi “Spartak” treba usporediti – odnosno koje mu je poslužilo kao inspiracija (najblaže rečeno) – onda je to Snyderov “300”. Naime, serija je snimljena u studiju, uz besramno korištenje CGI-ja isto onako kao i “300”. Isto kao i Snyderov film, resi je non-stop akcija u kojoj lete glave a krv štrca u slow-motionu. Ono u čemu je “Spartak”, uvjetno rečeno, drukčiji, odnosno “superiorniji” u odnosu na “300” jest daleko veća količina golotinje i eksplicitnog seksa.

Dojam je uglavnom pozitivan za sve one koji vole rekonstrukcije povijesti po suvremenim kanonima kablovske televizije (dakle, uz mnogo seksa, golotinje, dekadencije, razvrata i svega onoga što nedostaje današnjim “dosadnim” vremenima). Naravno, u usporedbi s ovim “Stari Rim” izgleda kao obrazovni program. I, naravno, povjesničari će imati daleko više razloga da se hvataju glavu zbog “pjesničke slobode” kojom se tretiraju mnoge činjenice o Rimskoj Republici.

Ono što bi “Spartaku”, međutim, trebao biti daleko veći problem jest to da je serija – koja se trenutno sastoji od 13 epizoda (plus 6 epizoda prequela čije je snimanje izazvano bolešću glavnog glumca) – u opasnosti da jednostavno “ispuca” sve svoje adute u prvih nekoliko epizoda, odnosno da gledateljima kombinacija klanja i seksa s vremenom dosadi, barem ako nema neke suvisle priče i zanimljivih likova. Ovoga potonjeg zasad u “Spartaku” baš i nema. Zbog toga prva borba u areni, iako nadasve zanimljiva, se jednostavno ne može mjeriti s nezaboravnom gladijatorskom borbom u “Starom Rimu”.

No, 13 epizoda isto tako znači i priliku da serija dobra isto kao može postati i loša. Za nadati se je da neće završiti s onako neuvjerljivim “hepi endom” s kojim je završio Kubrickov film.

Svjetska zdravstvena korupcija?

Prošlogodišnja pandemija svinjske gripe je predstavljala vjerojatno najspektakularniji primjer kako današnji mediji znaju svaku neugodnost pretvoriti u krizu kataklizmičkih namjera. Ono što je u svemu tome najnezgodnije jest da kada se ispostavi da je stvarnost ipak malo bolja od apokaliptičnih prognoza, javnost umjesto olakšanja osjeća prevaru na svoj račun i dužna je taj osjećaj izraziti kroz raznorazne teorije zavjere. A kada se takvih teorija zavjere nakoti, izvjesno je da će barem jedna, po načelu “ćorave kokoši i zrna”, izgledati kao da ima suvisle argumente.

Upravo se to događa s pričom o svinjskoj gripi, za koju danas sve više ljudi tvrdi da je bila dobra “fora” kojom se pune džepovi direktora farmaceutskih korporacija. Danas su objavljena dva izvještaja vezana uz pandemiju svinjske gripe – jedan od strane Odbora za društvena, zdravstvena i obiteljska pitanja Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope i jedan od strane medicinskog časopisa BMJ. Oba dolaze do zaključka kako je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) prilikom svoje reakcije na izbijanje pandemije bila vođena prije svega savjetima medicinskih stručnjaka koji se nalaze na platnom popisu farmaceutskih tvrtki Roche i GlaxoSmithKline.

S obzirom da se na temelju takvih izvještaja mogu donositi svakakvi zaključci o mogućem sukobu interesa i dobroj staroj korupciji, bilo je očekivati da je SZO preko svojih predstavnika odbacio optužbe, ali i najavio kako će naručiti istragu koju bi trebali provesti nezavisni stručnjaci.

Jeffrey Levi, izvršni direktor neprofitne organizacije Trust for America’s Health, pak, ne vidi ništa loše u reakciji SZO na pandemiju, odnosno tvrdi kako je uvijek lako biti general poslije bitke. Ono što ga u svim istragama brine jest mogućnost da SZO-vi i drugi birokrati, poučeni kritikama koje su dobili u slučaju svinjske gripe, prilikom izbijanje nove krize istog tipa ne reagiraju na isti način, odnosno da čekaju da ljude bolest kosi kao snoplje prije nego što pokrenu nepopularne mjere.

U ovakvom i drugim slučajevima je ipak bolje drastično reagirati kada ne treba nego drastično reagirati kada treba. Par nepošteno zarađenih dolara u nečijem džepu nikako ne može biti prevelika cijena kada je u pitanju spašavanje svijeta od apokalipse.

SZO