Filmskim zvijezdama tamni sjaj

Box office – odnosno prihod s blagajni kino-dvorana u Sjevernoj Americi – se već nekoliko desetljeća pretvorio u dodatni oblik zabave za filmofile, odnosno najpouzdanije sredstvo za ocjenjivanje koliko je neki holivudski projekt uspješan. Praćenje box officea u posljednjem desetljeću, pak, mnoge dovodi do zaključaka koji su donedavno izgledali heretički, odnosno potpuno nezamislivi kada je u pitanju američka filmska industrija. Među njima se najviše ističe teza o propasti star-sistema, odnosno uvjerenje kako filmske zvijezde uopće više nisu važne, odnosno kako o njihovom prisutstvu više ne ovisi hoće li neko ostvarenje biti hit ili flop.

Dok je, na primjer, još 1990-ih bila sasvim normalna stvar da Jim Carrey naplaćuje desetke milijuna dolara za nastup u svakoj od holivudskih komedija, s obzirom da se “ona pretvarala u zlato”, danas to s njim, ali i većinom njegovih kolega definitivno nije slučaj. U klasičnom star-sistemu holivudski naslovi su postajali hitovi zato što su mogli računati na ogroman broj obožavatelja tumača glavnog lika. U današnjem sistemu filmovi postaju hitovi zahvaljujući marketinškim operacijama u kojima glavna “njuška” na plakatu tek djelić cjeline, a često i djelić bez koga se ne može.

Mnoge od analiza box officea u posljednje vrijeme tako pokazuju da najveći komercijalni uspjeh imaju crtići, u kojima se zvijezde uopće ne pojavljuju, odnosno, u najboljem slučaju, tek posuđuju glas. Avatar je postao prošlogodišnji i ovogodišnji megahit zbog mnogih razloga, ali Sam Worthington definitivno nije bio među njima. I histerija stvorena oko Sumraka pokazuje koliko su danas zvijezde nevažne – filmovi nisu postali hitovi zbog Stewart, Pattinson i Lautner; naprotiv, sve troje su danas zvijezde upravo zbog svog nastupa u Sumraku.

To, dakako, ne znači da u Hollywoodu nema projekata koji nastoje koristiti zvjezdanu paradigmu. Imenom na plakatu se uglavnom koriste romantične komedije (s ženskim zvijezdama), kao i pojedine komedije kao što su one u kojima glavnu ulogu tumači Adam Sandler. No, u pravilu je riječ o žanrovski predefiniranim proizvodima kojima je glavna zvijezda već ustanovljeni brand. Pokušaj zvijezde da izađe iz tih predefiniranih okvira je u pravilu osuđen na propast.

Zbog svega toga treba biti prilično skeptičan prema najnovijem holivudskom spektaklu koji opisuje život posljednje egipatske kraljice Kleopatre, a kome bi glavna atrakcija trebala biti Angelina Jolie. Glumica koja je izjavila da je umorna od glume se u ovom konkretnom slučaju doima prestarom za ulogu tinejdžerske zavodnice. Hollywood, kao i mnoge druge institucije u današnjem svijetu, ima ozbiljnih problema da uči na svojim greškama.

Tajvanski NMA News kao budućnost medija

Predviđanje budućnosti je uvijek nezahvalan posao, a pogotovo kada su u pitanju mediji, odnosno način na koji oni trebaju odgovoriti na izazov novih tehnologija. Ono što, pak, postaje sve jasnije jest da riječ u pravilu gubi bitku sa slikom, odnosno da se od konzumenata vijesti više ne očekuje da išta prepuštaju mašti. Najviše zahvaljujući razvoju kompjuterske grafike, bilo da je u pitanju Photoshop ili programi s kojima je Cameron radio Avatar, suvremene vijesti je nemoguće zamisliti bez kakve-takve “masne” ilustracije, bilo da je riječ o običnoj slici, glumljenoj rekonstrukciji (što je na hrvatsku televizijsku scenu uvela RTL Televizija) ili animirani film.

Potonje, pak, savršeno odgovara publici koju su Paris Hilton i Severina Vučković navikli da jednostavno nema sadržaja tako intimnog da nekako ne “procuri” u javnost i da materijal za licemjerno zgražanje uz beskrupuloznu eksploataciju niskih strasti konzumenata  suvremenih medija. U tome je možda najviše otišla tajvanska TV-stanica NMA News, koja je odlučila da joj afera vezana uz Al Gorea bude ono što je za CNN bio zaljevski rat – izvrsna prilika za demonstriranje nove medijske paradigme. Afera je vrijednim tajvanskim talentima – koji su zanat bili ispekli na skandalu vezanom uz nasilničko ponašanje bivšeg britanskog premijera Gordona Browna – dala inspiraciju za čak dva animirana filma koji prilično eksplicitno prikazuju događaje iza zatvorenih vrata koji su se dosad mogli samo zamišljati.

Naravno da će se svi zbog ovoga – a pogotovo zato što je žrtva takvog tretmana sv. Albert Spasitelj Klime – zgražati i tražiti povratak standardima “ozbiljnog” novinarstva, ali je isto tako vrlo sigurno da će jedina stvar koja spriječava “ozbiljne” medije da i oni krenu sa sličnim “crtićima” nedostatak kreativnih talenta i resursa.

Za globalnu krizu kriv – ruska marioneta Dr. Doom?!

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Nouriel+Roubini&iid=4944451″ src=”http://view4.picapp.com/pictures.photo/image/4944451/petersburg-international/petersburg-international.jpg?size=500&imageId=4944451″ width=”234″ height=”339″ /]

Dežurnim rusofobima je najnovija bizarna špijunska afera u Washingtonu došla kao melem na ljutu ranu, podsjetivši sve naivčine da usprskos liberalne reputacije Medvjedeva i njegove diplomatske romanse s Obamom, iz imperija koji se svojevremeno nazivao Trećim Rimom ne može doći ništa dobro. A među zlo koje odatle dolazi bi se mogla ubrojiti globalna recesija.

Pa, kako su to onda zli Rusi uspjeli potkopati truli Zapad daleko efikasnije nego u pola stoljeća hladnog rata? Odgovor bi mogao Nouriel Roubini, ekonomist koga zbog u svoje ignoriranih, a sada često citiranih tvrdnji o dolasku globalne krize dobio nadimak “Dr. Doom”. Roubini je, osim po tome što u posljednje dvije godine uništava svaki dašak optimizma vezan uz svjetsku ekonomiju, poznat i po prilično zanimljivom privatnom životu kojeg karakteriziraju zabave i žene.

Među potonjima se, kako javlja Financial Times, našla i zloglasna Anna Champan, ruska femme fatale za koju američke vlasti tvrde da je bila dio špijunskog lanca. Roubini i Chapman su se nekoliko puta sreli te su se sprijateljii na Facebooku, iako Roubini tvrdi da prijateljstvo s Facebooka nije prešlo u ništa konkretno.

Teoretičari zavjere koji vole vjerovati u zle ruske namjere mogu lako stvoriti scenarij u kome je Roubini pao kao žrtva kremaljske “klopke s medom” te bio ucjenom ili na neki drugi način od fatalne Anne potaknut da daje katastrofalne prognoze o budućnosti svjetske ekonomije, učinivši tako “običnu” recesiju globalnom katastrofom koja bi potkopala liberalni, demokratski i kapitalistički Zapad i omogućila da na ruševinama “slobodnog svijeta” zavladaju autoritarni režimi s Istoka.

Merkel postala evropski Obama – u negativnom smislu

Jedan od ozbiljnih problema za sve hrvatske eurofile jest u tome što obećana zemlja Bruxellija, iz koje bi na ove prostore trebali teći med i mlijeko, nema ličnost s karizmom dostojnom takve usrećiteljske uloge. To definitivno nije Barroso čiju Evropsku komisiju muči problem legitimiteta, niti nominalni poglavar evropske superdržave Herman van Rompuy koji se nigdje ne spominje (što i ne iznenađuje s obzirom na njegove problematične stavove o brisanju nacionalnih država). Hrvatima se kao voljeni evropski vođe ne mogu prodati ni čelnici najjačih evropskih država – Sarkozy se smatra frustriranim pseduonapoleonskim šminkerom bez ikakvih državničkih sposobnosti; Berlusconi je pohotni ljigavac slizan s mafijašima i neofašistima; Zapatero je potomak “crvenih” gubitnika u građanskom ratu i ne želi priznati Kosovo; Cameron je protestant i euroskeptik.

Srećom, tu je Angela Merkel koja ulogu spasiteljice svijeta, Evrope i Hrvatske igra daleko bolje, usprkos nedostatka bilo kakve karizme. Osim što ima dugogodišnji antikomunistički staž te pripada demokršćanskoj stranci, zalaže se za ulazak Hrvatske u EU uz – što je za hrvatske eurofile i najvažnije – istovremeno lupanje vratima u lice Srbiji koja EU i zajedničkog državnopravnog okvira s Hrvatskom više uistinu nikada neće vidjeti. Istovremeno su joj se pisali hvalospjevi i zbog toga što je Njemačku koliko-toliko izvukla iz recesije ponudivši recept svijetu da se izvuče iz krize.

A možda i ne. Barem ako je suditi po drastičnom padu popularnosti u rodnoj Njemačkoj, gdje njene usrećiteljske metode nisu po volji biračima, ali, kako stoje stvari i članovima vlastite stranke. U stvari, Merkel u ovom trenutku prilično podsjeća na Obamu koga svijet još uvijek smatra mesijom, dok je u rodnoj zemlji postao oličenje razočaranja.

A možda je i ironično što Merkel svoj najteži politički poraz dobiva istovremeno kada se u Hrvatskoj proslavlja godišnjica odlaska jednog sličnog mudrog vođe, odlučnog europejca i velikog usrećitelja kome je njemačka kancelarka bila veliki uzor, prijateljica i stranačka drugarica.

Kleopatra pala kao žrtva droge?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Cleopatra+Egypt&iid=2388645″ src=”http://view4.picapp.com/pictures.photo/image/2388645/queen-the-nile/queen-the-nile.jpg?size=500&imageId=2388645″ width=”234″ height=”291″ /]

Život ponekad kopira umjetnost, a u posljednje vrijeme se može reći da i arheolozi i povjesničari kao istinu (ili “istinu”) otkrivaju nešto što je donedavno izgledalo kao mašta previše razigranih umjetnika. Takav dojam je teško izbjeći nakon najnovijeg “otkrića”, ili, da budemo precizniji, hipoteze koju je postavio Christoph Schaefer, profesor sa Sveučilišta u Trieru.

Schaefer tvrdi da je priča o tome da je posljednja kraljica drevnog Egipta skončala svoj život davši da je ugrize otrovna zmija samo priča. Schaefer je, konzultirajući antičke tekstove, došao do zaključka kako se kraljica, koja je ulagala veliki trud da održi vlastitu ljepotu, odabrala drukčiji način odlaska s ovog svijeta. Po njegovom mišljenju, ugriz zmije bi sadržavao neprihvatljivi rizik dugotrajnih patnji i unakaženja, a Kleopatra je nastojala “održati vlastiti mit”.

Kao mnogo suvisliju alternativu Schaefer nudi rješenja koja su stajala na raspolaganju antičkim vladarima u sličnim situacijama. U slučaju Kleopatre bi to bila mješavina opijuma, kukute i jedića koja bi izazvala pad u san, a potom komu i bezbolnu smrt.

Moglo bi se reći da Schaeferova teza ima smisla. Slika crne guje kako plazi po bijelim grudima najpoznatije zavodnice u svjetskoj povijesti nekako izgleda previše egzotično, odnosno previše dobro da bi bila istinita. Prije se čini da je u pitanju mašta nekog od grčko-rimskih povjesničara koji su, po običaju, opisivali događaje s vremenske distance od nekoliko stoljeća i nisu mogli ili znali razlučivati pouzdana svjedočanstva od propagande i mita.

Ipak, kada se vidi naslov jednog od članaka koji opisuje te događaje (“Kleopatra umrla od overdosea”) teško se ne sjetiti vizije Kleopatre u TV-seriji Stari Rim, u kojoj je egipatska kraljica prikazana kao crack whore. Izgleda da “razigrani” autori te serije nisu baš previše promašili, barem kada je u pitanju uobičajeni izgled osoba koje okončaju na način na koji je, prema Schaeferovoj hipotezi, skončala egipatska kraljica.

Sada i Krugman plaši: Ekonomska kriza duga 20 godina

Ma koliko statistike pokušavale da uvjeriti stanovništvo širom planeta da je “najgore prošlo”, da se smanjuje broj nezaposlenih i da sve veći broj zemalja “formalno izlazi iz recesije”, vjera u bolje sutra nikako da među tim stanovništvom zaživi. Čak štoviše, vidljiv je sve veći porast pesimizma, a on se iz redova “neobrazovanog i katastrofičnim demagozima povodljivog” puka širi i među vrhunske intelektualce.

Tako se sada dežurnim Kasandrama koje su plašile malu djecu W i L-recesijama priključio i nobelovac Paul Krugman. On je to u svom članku, pak, učinio nezadovoljan najnovijim samitom G20 u Torontu, gdje vladari današnjeg svijeta nisu pristali na njegove kejznijanske recepte, odnosno nije mu nimalo drago što se kao najveći problem nametnuli javni dug i budžetski deficiti. Krugman drži da će masovna rezanja budžeta, poput onih u Grčkoj, Irskoj i Španjolskoj, samo produbiti krizu i učiniti globalnu recesiju 2008. godine samo prvom fazom nečeg drugog – dugotrajne depresije.

Krugman, doduše, još uvijek nije skrenuo u ultrapesimističke vode koji smatraju da će postojeća kriza postati Velika depresija 2.0. Prema njemu današnji razvoj situacije manje ukazuje na scenarij koji je doveo do dugotrajne ekonomske krize 1930-ih, a više na scenarij koji će podsjećati na jednu raniju, ali zato zaboravljenu krizu. Riječ je o tzv. Dugoj depresiji, koja je izazvana slomom na njujorškoj burzi 1873. godine, a potom pothranjivana deflacionističkom ekonomskom politikom tadašnjih vodećih svjetskih sila, potrajala sve do 1895. godine.

Za razliku od Velike depresije, koja je kao svoju neposredno posljedicu imala drugi svjetski rat, Duge depresije se nitko ne sjeća, jer je nakon nje slijedio tzv. Belle epoque (odnosno “Lijepo vrijeme”) prekinuto tek dva desetljeća kasnije pucnjevima u Sarajevu. Ipak, riječ je o ekonomskoj krizi koja će trajati 20 godina.

Ako se ono čime nas Krugman plaši ostvari, riječ je o situaciji kojoj će se mnogi u svijetu teško prilagoditi. Mnogima je teško uopće zamisliti događaj koji traje čak 20 godina. A pogotovo loš događaj koji traje 20 godina.

20-godišnja ekonomska depresija bi, dakle, značila da onaj tko danas izgubi posao neće moći na njega računati sljedeća dva desetljeća. Ako ga izgubi s 20 godina, na njega će moći računati tek kao sredovječan čovjek; ako ga izgubi kao sredovječan čovjek, neće moći računati na mirovinu. Današnji maturanti, pak, mogu zaboraviti da će sljedećih 20 godina moći zasnovati obitelj ili živjeti isto kao što žive njihovi roditelji. A iz svega toga neće biti nikakvog izlaza – nikakvog odlaska “vani”, nikakvih stranih kredita, nikakvih doznaka od rodbine-gastarbajtera…

Trebat će ne baš malo vremena da se prihvati novo stanje stvari, a isto tako će trebati vještine da ta spoznaja, praćena očajom i bijesom, za nekih 5-10 godina ne dovede posljedica koja je bila izazvala jedna “kratka” depresija.

Hobiti su ipak postojali?

Hobiti možda ipak nisu bili stvorenja iz Tolkienove mašte, odnosno slavni pisac je ipak “iskopao” iz kolektivne podsvijesti čovječanstva i davno zaboravljenih sjećanja na vrijeme na homo sapiensi nisu bili jedini ljudi koji su hodali Zemljom. Takav zaključak se može izvesti ako se prihvate argumenti zagovornika homo florensisa, odnosno prihvati da ostaci kostura metar visokih ljudi pronađenih 2003. godine na indonežanskom otoku Flores pripadaju posebnoj vrsti, a ne drevnim homo sapiensima.

Znanstvenici su zaključili da najmlađi od tih ostataka datiraju iz razdoblja od oko prije 18.000 godina, što bi značilo da je homo florensis živio u vrijeme kada je njegov daleko viši i snažniji rođak homo sapiens već manje-više zavladao kompletnim područjem Starog svijeta, uključujući i Australiju, gdje prvi tragovi homo sapiensa datiraju od oko 40.000 godina. Ako se prihvati da je florensis posebna vrsta, to bi značilo da je nadživio daleko poznatijeg neandertalca za nekih desetak tisuća godina.

Međutim kada nešto izgleda predobro da bi bilo istinito – odnosno kada znanost otkrije dokaze o prapovijesnim hobitima nedugo nakon njihove megapopularne filmske inkarnacije – postoje sumnjičavci koji tvrde da ta stvar obično nije istinita. Tako su se javili skeptici koji smatraji da pronađeni ostaci zapravo pripadaju homo sapiensu, odnosno da se njegov relativno malen rast i drugi anatomski detalji mogu objasniti mikrocefalijom, Laronovim sindromom odnosno kretenizmom (fizičkom i mentalnom zakržljalošću izazvanom nedostatkom joda u prehrani).

Najnovija studija koju je napravio Colin Groves s Australskom nacionalnog sveučilišta će, pak, razveseliti hobitoljupce, s obzirom da tvrdi da ostaci s Floresa ne odgovaraju karakteristikama kretenizma. Dakle, hipoteza o florensisu u ovom trenutku izgleda “jača” nego što je izgledala prije nekoliko godina, iako će se na njenu konačnu potvrdu – kao i na neumitne rasprave na temu što je i tko je drevnim hobitima došao glave – morati još čekati.

RIP Algirdas Brazauskas (1932 – 2010)

Algirdas Brazauskas, prvi predsjednik nezavisne, odnosno, preciznije, postsovjetske, Litve umro je danas u svom domu. Hrvatski lokalidiotski mediji će vjerojatno ignorirati tu vijest ili je spomenuti s uobičajenom površnošću. A možda ne bi trebali, jer Brazauskas ne samo da je igrao važnu ulogu u demontaži SSSR-a, a time i stvaranju moderne Evrope, nego je u svoje vrijeme bio prilično zanimljiv hrvatskim medijima, iako iz nekih sasvim različitih razloga.

Brazauskas je, naime, pripadao onoj kategoriji bivših istočnoblokovskih osloboditelja koji se nazivaju “bivši”, a u slučaju Brazauskasove Demokratske radničke stranke Litve i “reformirani” komunisti. To što je karijeru započeo kao sovjetski aparatčik i vođa republičkog ogranka Komunističke partije Sovjetskog Saveza nije ga spriječilo da kasnije postane jednim od simbola litavske borbe za nezavisnost, odnosno da u studenome 1992. godine glatko dobije parlamentarne izbore, a nakon toga postane predsjednik.

Brazauskasov uspjeh nije prošao nezapaženo u tadašnjim hrvatskim medijima, koji su tada bili pod čvrstom kontrolom Franje Tuđmana. Oni su, povlačeći paralele između Litve i Hrvatske, tu vijest prikazali kao katastrofu, odnosno primjer svega onoga što se može dogoditi Hrvatskoj ako zdrave “državotvorne” snage ne budu na oprezu, odnosno douvole oživljavanje aveti komunističke prošlosti. Takva kampanja plašenja Hrvata nije baš imala uspjeha, s obzirom da je Brazauskasov ekvivalent – Ivica Račan i njegov SDP – tada na jedvite jade probio cenzus za Sabor (manji od današnjeg), a većina opozicijske javnosti je pod pravom opozicijom smatrala političare poput Budiše i Parage, dok je SDP slovio za HDZ-ovu “sestrinsku” stranku.

“Sudbina gora od smrti”, odnosno dolazak bivših reformiranih komunista na vlast se u Hrvatskoj ipak dogodila, ali njeni efekti nisu bili onako apokaliptični. Razlog je možda u tome da se Litva, usprkos Brazauskasa, nešto kasnije – zbog ekspresnog ulaska u EU i NATO i dramatičnog porasta životnog standarda – počela navoditi kao uzor svega onoga čemu Hrvatska treba težiti. A dostizanje tih uzora jest isto onako teško koliko je u kulturnom smislu Balkan udaljen od Baltika.

Kvaziljevica i kvazidesnica

“Lijevo, desno, nigdje moga stana” je izraz koji se prije ili kasnije trebao pojaviti kao naslov jednog od postova na ovom blogu. Međutim, to se neće dogoditi, jer ga je iskoristio Damir Polšek za svoj članak na T-Portalu kojim komentira najnoviju pseudoaferu vezanu uz heretički članak Nevena Sesardića.

Članak je vrlo dobar, i to ne zato što brani Sesardića koliko što demontira temelje podjele hrvatske političke i kulturne scene na nekakvu ljevicu i desnicu. Iako Polšek ne spominje da se te podjele prvenstveno tiču podjela vezanih uz pobjednike i gubitnike drugog svjetskog rata, jasno je pokazao da one nemaju veze s kriterijima u modernim društvima zove ili bi se trebalo zvati ljevicom i desnicom, a kojima je osnov svega ekonomija.

Hrvatska ljevica i hrvatska desnica su, po Polšeku, u stvari samo dvije frakcije jedne te iste političke opcije, odnosno i hrvatskim (kvazi)ljevičarima i hrvatskim (kvazi)desničarima je kolektiv važniji od pojedinca, a država predstavlja rješenje svih problema.

Ja bih svemu ovome dodao uobičajeno hrvatsko licemjerje, sluganstvo i sklonost liniji manjeg otpora. Tako su strašni ljevičari iz SDP-a koji nose majice s likom Che Guevare slali hrvatske vojnike u imperijalistički pohod na Afganistan i aplaudirali ulasku u NATO, a da se o turboprivatizaciji za vrijeme Trećesiječanjske vlasti ne govori. O tipično socijalističkim metodama kupovanja političke podrške od strane Sanadera – bolno sličnih metodama “drugova” 1970-ih – također ne treba previše trošiti riječi.

Hrvatica istraživala navodni seksualni zločin Ala Gorea?

Alu Goreu 2000. godine nije uspjelo da postane Bill Clinton nakon Billa Clintona, ali je to koliko-toliko nadoknadio time da je postao jedna od rijetkih osoba koja se može pohvaliti da je nagrađena “Oscarom” i Nobelovom nagradom za mir. Međutim, izgleda da Goreu svi ti uspjesi nisu bili dovoljni, odnosno da je opsjednutost bivšim predsjednikom dovelo i do pokušaja da ga nadmaši tamo gdje se smatralo da dosadni, robotski, uštogljeni i konzervativni obiteljski čovjek Gore nema šanse – kao notornog ženskara.

Tako se, između ostalog, mogu tumačiti vijesti o njegovom raspadu braka za koji je navodno odgovorna ekoaktivistica Laurie David, bivša supruga TV-komičara Larryja Davida, ali i nova senzacija u obliku svjedočanstva 54-godišnje maserke iz Oregona, koja je policiji krajem 2006. godine, a onda početkom 2009. godine, opisala kako je bivši potpredsjednik prilikom boravka u Portlandu i jedne njene seanse u nastojanju da dobije “happy ending” postao “seksom izluđena pudlica”. Priče se, dakako, dohvatio i National Enquirer čije se članke o seksualno hipearktivnim političarima nakon sloma Johna Edwardsa više automatski ne odbacuje kao tabloidno smeće.

Ipak, trebat će vremena da ova priča dođe do hrvatskih medija koji se još ne usuđuju pisati nešto loše o Sv. Albertu Klimobranitelju. Kada i dođu te počnu copypastati ono za što je Enquirer iskesao milijun dolara, od svega će im najviše u oči pasti detalj iz policijskog zapisnika, odnosno ime dežurne detektivke koje sugerira hrvatske korijene.