RECENZIJA: Novine (The Post, 2017)

NOVINE
 (THE POST)
 uloge: Meryl Streep, Tom Hanks, Sarah Paulson, Bob Odenkirk, Tracy Letts, Bradley Whitford, Bruce Greenwood, Matthew Rhys
 scenarij: Liz Hannah & Josh Singer
 režija: Steven Spielberg
 proizvodnja: Dreamworks/Amblin/20th Century Fox, SAD, 2017.
 trajanje: 116 min.

Hollywood u pravilu nikad nije bio na “ti” s poviješću, koju je prije svega vidio kao izvor zanimljivih priča i inspiraciju za lijepe sličice, a pri čemu bi povijesna autentičnost hollywoodskih filmova obično završila kao zadnja rupa na svirali. Utoliko se tragičnom ironijom može shvatiti da je Hollywood u velikoj mjeri stvarao povijest, odnosno da se opća predodžba o brojnim, često i izuzetno značajnim povijesnim događajima, temelji na hollywoodskim filmovima koji su mit stavili iznad povijesne istine. S druge strane se, s obzirom na tako produktivnu povijesnu mitogenezu u Hollywoodu, moglo pretpostaviti da će doći vrijeme kada i sam Hollywood počinje vjerovati u vlastite mitove. Kao jedan takav primjer bi mogle poslužiti Novine, najnoviji film Stevena Spielberga koji se nominalno temelji na stvarnim događajima od prije nepunih pola stoljeća, a, zapravo podgrijava mit koji je današnjim hollywoodskim hipsterima postao dragocjen ne toliko iz propagandnih koliko iz terapeutskih razloga.

Radnja započinje 1965. godine kada mladi vojni analitičar Daniel Ellsberg (Rhys) prati američke vojnike na patroli u džunglama Južnog Vijetnama. Osim što je svjedočio jednoj od brojnih prigoda gdje će mladi američki ročnici završiti u plastičnim vrećama, Ellsberg postane uvjeren da su SAD zaglavile u vijetnamskom ratu i da ga ne mogu dobiti. Na njegovo veliko iznenađenje isto mišljenje dijeli i njegov šef, ministar obrane Robert McNamara (Greenwood), ali se, dakako, to ne usudi priznati javnosti i umjesto toga nastavlja trubiti službenu liniju o skoroj pobjedi. Šest godina kasnije, kada u Bijeloj kući rat nastavlja predsjednik Nixon, Ellsberg odlučuje raskrinkati službenu politiku objavljivanjem serije eksplozivnih dokumenata o vijetnamskom ratu poznate kao Pentagonske studije. Sve to, pak, predstavlja daleku brigu za Katharine Graham (Streep), udovicu tragično preminulog izdavača novina “Washington Post”, koja razmišlja o tome da list stavi na burzu. Njen urednik Ben Bradlee (Hanks), je, pak, nanjušio da bi suparnički i mnogo ugledniji “New York Times” mogao upravo objaviti nekakve senzacionalne vijesti o ratu. Njegova istraga ga vodi do Ellsberga, ali stvara dilemu kod Graham, s obzirom da bi objavljivanje Pentagonskih studija moglo tada još ne tako uglednim i moćnim novinama na vrat donijeti bijes osvetljubivog Nixona, sudske tužbe, zabrane i druge komplikacije koje bi “Washington Post” mogle dovesti do prosjačkog štapa.

Nije teško pronaći argumente da Novine svoje postojanje duguju prije svega izboru Donalda Trumpa za novog američkog predsjednika. Iako je scenarij napisan prije izbora, cijeli je projekt pokrenut početkom prošle godine, s time da je Spielberg u njega uskočio bez neke naročite pripreme, a što je poslije i sam tumačio tvrdnjom da je tema, koja se tiče slobode medija i ograničenja vlasti u suvremenim demokracijama, postala “aktualna”. Zapravo, aktualnost se krije ne toliko u dubokoj međusobnoj antipatiji Trumpa i američkih mainstream medija, koja je imala svoje povijesne paralele u Nixonovo doba, koliko o priči o impeachmentu, s kojom su se hollywoodski salonski ljevičari – kojima, dakako, pripada i Spielberg – pokušali naći nekakvu utjehu ili barem nadu da će ubrzo prestati nepodnošljivi život u svijetu u kojemu Hillary Clinton nije predsjednica. Za očekivati je bilo da će se priča o impeachmentu, institutu predsjedničkog opoziva koji je nekakve praktične efekte jedini put imao u slučaju Nixona, pronaći svoj filmski odraz kroz ostvarenje o aferi Watergate. Takav je film, međutim, već bio snimljen 1976. godine u obliku klasika zvanog Svi predsjednikovi ljudi, kojem se čak ni Spielberg nije usudio napraviti remake. Umjesto herojske priče o Woodwardu i Bernsteinu se napravila hagiografska priča o instituticiji za koji su radili, odnosno “Washington Postu” koji danas, slučajno iii namjerno, uživa status neslužbenog glasila antitrumpovskog pokreta otpora u Washingtonu.

Priča o Pentagonskim studijama se danas smatra svojevrsnom predigrom, odnosno uvodom u aferu Watergate, iako je, kad se malo razmisli, imala daleko važnije posljedice i sama po sebi bila daleko važnija od sudbine jedne predjedničke administracije. Odluka da se Pentagonske studije objave, a još više presuda Vrhovnog suda kojom je američkoj federalnoj vladi zapriječeno da pokuša to objavljivanje zaustavi, imala je izuzetan značaj za uspostavljanje novih standarda slobode govora i medija u zemlji koja sebe voli prikazivati kao uzor za sve demokracije današnjeg svijeta. Spielbergove Novine prikazuju te događaje, ali to čine iz perspektive koja kao protagoniste navode vlasnicu i glavnog urednika “Posta”, institucije koja je u priči o Pentagonskim studijama bila tek sporedni igrač. Scenarij na na baš najuvjerljiviji način pokušava podići važnost washingtonskih novina, odnosno u, najmanju ruku, zanemariti daleko teži posao i važniju ulogu koju je odigrao “New York Times”. Spielbergu i drugim hollywoodskim ljevičarima je tu na ruku išlo to što je Grahame bila žena, odnosno što kao jedan od motiva mogu koristiti njeno nastojanje da se nametne svojim muškim kolegama, bankarima i suradnicima koji su prema njoj još uvijek imali seksističke predrasude. S druge strane, scenarij to nije uspio najbolje ukomponirati. Zbog toga se doimaju kao tri filma nespretno spojena u jedan – priča o Ellsbergovom razotkrivanju mračne strane vijetnamskog rata, borba Katharine Grahame protiv seksista i nastojanje novinara da izbore nove standarde slobode medija. Spielberg je sve to uspio režirati solidno, te na raspolaganju ima izuzetno raznovrsnu i raspoloženu glumačku postavu. Međutim, Novine se svejedno čine zbraznima i previše prigodničarskima. Ali, najviše od svega u oči upada njihovo ziheraštvo, odnosno obračun sa desetljećima starim utvarama Nixona i Vijetnama. Hollywood i Spielberg se, pak, ne bi usudili snimati film o današnjim ekvivalentima “Posta” i Pentagonskih studija. To pogotovo kada se uzme u obzir da ljudi kao Chelsea Manning, Julian Assange i Edward Snowden na stranicama “Posta” umjesto pohvala o razotkrivanju mračnih strana američkih imperijalnih ratova dobijaju uvodnike čiji ih autori optužuju za ugrožavanje nacionalne sigurnosti i traže da im netko spraši dron u potiljak. Za Novine se može pretpostaviti da će, nastale u jednom kratkom povijesnom trenutku, brzo pasti u zaborav, ali i da njihovim autorima to neće biti naročitio žao.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RECENZIJA: Blade Runner 2049 (2017)

BLADE RUNNER 2049
 uloge: Ryan Gosling, Harrison Ford, Anna de Armas, Sylvia Hoeks, 
 Robin Wright, Robert Bautista, Mackenzie Davis, Carla Juri, David Bautista, 
 Jared Leto
 scenarij: Hampton Fancher & Michael Green
 režija: Denis Villeneuve
 proizvodnja: Alcon/Columbia, SAD, 2017.
 trajanje: 163 min.

Nijedna godina ne pokazuje kako je nezahvalno prognozirati nečiji status kao 1982. Iako se i danas, kao i tada, misli da je bila riječ o vrlo dobroj, ako ne i izvrsnoj godini za žanr znanstvene fantastike na filmu, poklonici žanra su tada za najbolji film tada bili skloniji proglasiti Spielbergov E.T., Carpenterov Stvor ili čak Meyerove Zvjezdane staze 2 nego što bi se usudili u istu kategoriju staviti Scottov Blade Runner. Ekranizacija romana Da li androidi sanjaju električne ovce? Philipa K. Dicka, u kinima bivše Jugoslavije prikazana pod naslovom Istrebljivač, je ne samo predstavljala jedan od većih promašaja na kino-blagajanama te godine, nego nije dobro prošla ni kodkritike. Blade Runneru je relativno mala, ali izuzetno vatrena skupina fanova za samo nekoliko godina uspjela ne samo popraviti reputaciju, nego i učiniti jednim od najpopularnijih ostvarenja svog vremena, te tako od onoga što je nekoć bio debakl stvorila ne samo remek-djelo, nego i vjerojatno najuspješniji kult u povijesti filma. Taj isti kult je, s druge strane, vjerojatno zaslužan zašto se na pokušaj eksploatacije u obliku nastavka moralo čekati više od tri desetljeća, te je tako izbjegnuta zla sudbina žanrovskih klasika poput 2001: Odiseje u svemiru ili još gora sudbina naslova poput RoboCopa i Totalnog opoziva sa suvremenim remakeovima. Kada se Blade Runner 2049 konačno pojavio, teško je reći da je dočekan s velikim očekivanjima, a da njegovim najvećim poklonicima to ne zvuči kao eufemizam. Sama priča iz 1982. godine se jest i nije ponovila; kao i prethodnik, i novi film je stradao na kino-blagajnama, ali se njegovi autori mogu tješiti da su od kritike gotovo isključivo hvalospjeve te da je njegov status novog remek-djela osiguran, barem na neko vrijeme.

Radnja novog filma počinje trideset godina od radnje originala, u svijetu koji se uglavnom promijenio nagore. Tko god može, preselio se na svemirske kolonije, a zagađena Zemlja je ostavljena gubitnicima koji uglavnom žive u prenaseljenim, sumornim megalopolisima. U novim okolnostima najteže poslove, vezane uz fizičku snagu ili seks, i dalje obavljaju humanoidni replikanti koje je Wallace Corporation, nasljednica korporacije Tyrell koju vodi beskrupulozni Niander Wallace (Leto), dovoljno usavršila da im se dozvoli nekoć zabranjen rad na Zemlji. Replikantima iz nove serije Nexus 9 je tako na kraju dozvoljeno obavljanje i policijskih poslova, te je tako agent KD6-3.7 (Gosling) zadužen za hvatanje i likvidaciju ranijih modela koji su bili skloni pobunama i bijegu. Agent K prilikom jedne takve likvidacije otkriva mogući trag koji bi objasnio sudbinu Ricka Deckarda (Ford), policajca koji je 2019. godine bio pobjegao s replikanticom koju je trebao “umiroviti”. Njegovim otkrićem je duboko uznemirena njegova ljudska šefica, poručnica Joshi (Wright) te mu zapovijeda da uništi sve dokaze, dok ga istovremeno po Wallaceovoj zapovijedi počinje pratiti replikantica Luv (Hoeks), koja ima zadatak otkriti tajnu koja bi mogla dovesti do revolucije u proizvodnji i primjeni replikanata.

Pauza od tri i pol desetljeća je prilično koristila novom Blade Runneru, i to zato što je omogućila više nego dovoljno vremena da se original temeljito izanalizira, odnosno pronađe savršena formula koja bi poklonicima starog filma omogućila da uživaju u svom omiljenom filmu, a istovremeno i njima, kao i novim gledateljima, bio originalan i samostalan film. Ona je omogućila da se i neki od glavnih ličnosti vezanih uz original, pritisnuti godinama, zadovolje sporednim ulogama u nastavku, pa je Scott završio kao producent, a Ford se pojavljuje tek u manjem dijelu filma. Ključnim se, međutim, pokazao Hampton Fancher, jedan od scenarista originala, koji je novu verziju shvatio kao priliku da ispravi ono što čak i neki od poklonika znaju zamjerati filmu iz 1982. godine. To se prije svega odnosi na nešto složeniji zaplet koji je, s druge strane, mnogo čvršće usidren u detektivskom žanru, pa tako gledatelji imaju prilike, poput protagonista, trenirati svoje “sive vijuge” i iskusiti nekoliko neobičnih obrata. I pri tome sve funkcionira “organski”, likovi i njihovi motivi su čvrsto vezani uz univerzum Blade Runnera, a opet ne izgledaju kao jeftine kopije, čak i kada su im fizički ili okolinom slični, a što je možda najvidljivije u slučajevima Luv i njenog šefa Wallacea koji bi na prvi pogled trebale biti nove varijante Rachel i drTyrella. Taj princip – gradnje na temeljima, a ne nadopunavanje ili zamjena originala – je Fancher iskoristio i da daleko temeljitije sagradi stari/novi svijet 2049. godine, odnosno više vremena i energije posveti prikazu evolucije shvaćanja ljudskosti. Jedna od prilično zanimljivih ideja je i to da neprijateljstvo ljudi prema replikantima kao savršenijim verzijama samih sebe pronalazi svoj odraz i među samim replikantima koji osjećaju isto takvo neprijateljstvo prema hologramskim umjetnim inteligencijama. Taj je motiv dobro iskorišten kroz lik JOI, protagonistove ljubavne partnerice, koju izvrsno tumači relativno kubanska glumica Anna de Armas.

Izbor režisera je zbog toga bio od manje važnosti, ali se Denis Villeneuve, koji je tvrdokorne poklonike žanra nedavno bio osvojio Dolaskom, iskazao kao pun pogodak. I on je svoj stil temeljio na načelu “isto, ali drukčije”, pa tako ljubiteljima originala servira prepoznatljive kadrove noćnog i kišom okupanog Los Angelesa, ali uz njih se kamera po prvi put miče izvan grada i prikazuje opustošenu zemlju do koje kroz sive, turobne oblake ne može prodrijeti sunčevo svjetlo. Villeneuve svemu tome, poput uvijek pouzdanog Hansa Zimmera čija se glazba uspješno oslanja na legendarni Vangelisov soundtrack, daje vlastiti pečat, ali i spremnost za posuđivanje iz drugih žanrovskih klasika, što će, između ostalog, zapaziti i fanovi video-igre Fallout: New Vegas. Villeneuve je efektan u scenama akcije, koje mu bolje leže nego Scottu; u njima nema macho iživljavanja ili orgijanja specijalnih efekata, a završni obračun je efektan iako se odvija na naizgled najbanalnijoj i najmanje atraktivnoj lokaciji koja se može zamisliti u budućem megalopolisu. Isto to načelo je odgovorno i za to što novi Blade Runner traje primjetno duže, a što je, također, kumovalo i tome da 155 milijuna dolara vrijedni film u kino-dvoranama doživi neuspjeh. No, za njegove autore, a još više za poklonike originala, to je bila izuzetno niska cijena s obzirom da mogu uživati u jednom od najboljih filmskih nastavaka ikada napravljenih. Barem zasad.

OCJENA: 9/10

Još jedna migracija

Kada iza sebe imate pet različitih Draxblogova, zašto ne biste imali i šesti? Pogotovo kada nijednom ranijom prigodom niste koristili WordPress. Eto, to je glavni razlog zbog kojeg sam odlučio započeti još jednu blogersku pustolovinu. U suštini, novi blog se ne bi trebao previše razlikovati od ranijih. Jedino imam razloga očekivati da bih ga mogao voditi s nešto većom regularnošću.