Kategorija: Nekategorizirani

RECENZIJA: Ubojstvo (Forbrydelsen, sezona 1, 2007)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Kako vrijeme odmiče, tako se, bez pretjerane nostalgije, može reći da smo donedavno živjeli u razdoblju koje će biti upamćeno kao Zlatno doba igrane televizije. Kao njegov početak bi se mogla uzeti 2007. godina kada se na programu kanala AMC počela prikazivati TV-serija Mad Men (Momci s Madisona), a koju je nedugo potom slijedila Breaking Bad (Na putu prema dolje). Te su serije velikim dijelom zaslužne za razbijanje monopola koji su dotada BBC i HBO imali na kvalitetan televizijski program. Fenomen je imao daleko širi aspekt, jer je iste godine premijerno prikazana i danska kriminalistička TV-serija Forbrydelsen (kod nas prikazana pod naslovom Ubojstvo), koja je velikim dijelom pomogla razbijanju monopola na globalne popularne dramske TV-serije koje su dotada imale zemlje engleskog govornog područja. Veliki međunarodni uspjeh koji je serija potvrdila prilikom prikazivanja na BBC-u 2011. godine je u mnogo čemu potakao stvaranje sličnih serija u drugim skandinavskim, odnosno europskim, državama, pogotovo onima koje su preuzele sadržaj i stilske značajke koje će postati poznate kao „Nordic Noir”.

Protagonistica serije je Sarah Lund (Sofie Gråbøl), policijska inspektorica iz Kopenhagena koja se upravo sprema okončati karijeru kako bi se preselila u Švedsku i započela novi život sa svojim dečkom. Prije nego što se to dogodi, prisiljena je istražiti nestanak djevojke po imenu Nanna Birk Larsen. Nakon što je pronađeno njeno truplo, istraga se intenzivira i dotiče ambicioznog lokalnog političara po imenu Troels Hartmann (Lars Mikkelsen). Kako vrijeme prolazi, tako Sarah otkriva nove dokaze, ali još uvijek nije blizu otkrivanju počinitelja i opsjednutost poslom počinje utjecati na njen odnos s obitelji. U međuvremenu, nezadovoljan napretkom istrage, Theis Birk Larsen (Bjarne Henriksen), otac ubijene djevojke, odlučuje potražiti ubojicu sam i uzeti pravdu u svoje ruke.

Kao i kod većine „Nordic Noir” serija, Ubojstvo se odlikuje mračnom i depresivnom atmosferom na koju prilično utječu hladni i sivi eksterijeri Kopenhagena. Isto se može reći i za mračni sadržaj. Serija započinje s ubojstvom mlade djevojke koje nije prikazano na eksplicitan način, ali zato neugodu izaziva detaljan prikaz psiholoških posljedica na njenu obitelj i prijatelje. Ni protagonistica ne prolazi bolje, iako je Sarah Lund prikazana kao emocionalno hladna radoholičarka koja, pod krinkom profesionalizma, drži distancu prema svojim kolegama, a na kraju i prema svojoj obitelji. S obzirom da je kriminalistički slučaj prilično složen i da Lund mora istraživati cijeli veliki broj tragova i ispitivati brojne sumnjivce, to je prilika da se komentira opće stanje u danskom društvu, prije svega korupcija u lokalnoj politici, seksualno iskorištavanje mladih i odnos prema imigrantima.

Sadržaj serije, međutim, nije toliko originalan koliko narativni format koji je stvorio njen autor Søren Sveistrup. Prva sezona se sastoji od dvadeset epizoda, od kojih svaka ima radnju koja se događa tokom 24 sata i koja svaki put (osim, dakako, na kraju) završava s cliffhangerom. Taj postupak, s jedne strane, garantira da će gledatelji biti prikovani za ekran, ali s druge strane, tjera autora da često namjerno skreće njihovu pažnju na pogrešne indicije o mogućem počinitelju, ponekad i na štetu uvjerljivosti radnje. No, zahvaljujući sjajnom stilu i izuzetnoj kvaliteti produkcije, Ubojstvo nikada ne počinje sličiti na sapunjaču. Veliki doprinos tome je dala i sjajna glazba Fransa Baka, ali još više izvrsna glumačka postava, sastavljena od brojnih glumaca koji su se već bili nametnuli u mnogim zanimljivim djelima danske kinematografije 1990-ih i 2000-ih. Sofie Gråbøl, koja je zahvaljujući nošenju džempera, postala svojevrsna modna ikona, je vrhunski odglumila lik Sarah Lund, učinivši ga simpatičnim publici iako to ne bi sugerirao njen hladni i profesionalni pristup istrazi.

Ubojstvo je postiglo izuzetan uspjeh, te su prvu sezonu slijedili nastavci – druga sezona, emitirana 2010. godine, te treća sezona, emitirana 2012. godine. U međuvremenu su snimljeni remakeovi u Turskoj i Egiptu, te u SAD gdje su pod naslovom The Killing s Mireille Enos producirane četiri sezone od 2011. do 2014. godine.

UBOJSTVO

(FORBRYDELSEN)

uloge: Sofie Gråbøl, Søren Malling, Lars Mikkelsen, Troels II Munk, Morten Suurballe, Bent Mejding, Farshad Kholgi, Marie Askehave, Bjarne Henriksen

kreator:Søren Sveistrup

proizvodnja: DR, Danska, 2007.

trajanje: 20 epizoda po cca. 60 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Rogue Heroes (2022)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Drugi svjetski rat je bio epohalni događaj koji je sadržavao bezbroj epizoda koje su i još uvijek izgledaju kao da su proizvod nečije razigrane mašte. Među njih spadaju i neke koje su prilično dobro poznate zaljubljenicima u vojnu povijest, ali su, iz ovih ili onih razloga, ostale nepokrivene od strane Hollywooda i drugih kinematografija. Jedna od tih epizoda je predmet SAS: Rogue Heroes („SAS: Odmetnuti junaci”), BBC-jeve šestodijelne miniserije koja je odnedavno dostupna na HBO Max.

Radnja započinje u proljeće 1941. godine u Sjevernoj Africi. Nakon što je prethodne godine nacistička Njemačka zgazila Francusku i ostvarila kontrolu nad Europom, pridružila joj se fašistička Italija u pokušaju da osvoji britanske posjede na Bliskom istoku. Nakon početnih neuspjeha, Talijanima je Hitler u pomoć poslao ekspedicijski korpus čiji zapovjednik Erwin Rommel bez problema tuče britanske i savezničke snage i brzo napreduje prema Aleksandriji i Sueskom kanalu. Poručnik David Stirling (Connor Swindells) je mladi i ambiciozni oficir, sin uglednog britanskog generala, koji smatra da je Rommel brzim napredovanjem načinio fatalnu grešku, zanemarivši svoju logistiku koja ovisi o sve duljim kopnenim komunikacijama preko tisuća kilometara nepregledne pustinje. Stirlingova ideja je da se Rommelova skladišta oružja, municije, goriva te aerodromi napadnu malim pokretnim postrojbama koje bi se ubacile u neprijateljsku pozadinu. Pretpostavljeni imaju vrlo razumijevanja za njegov plan, ali on svejedno uspije za njega pridobiti dvojicu kolega s reputacijom odmetnika koji ne poštuju vojnu hijerarhiju – poručnika Paddyja Maynea (Jack O’Connell) koji često čami u vojnom zatvoru zbog tučnjava i poručnika Jocka Lewesa (Alfie Allen), izumitelja bombe za uništavanje vojnih zrakoplova na zemlji. Stirlingov plan se počne ostvarivati tek kada se za njega zainteresira pukovnik Dudley Clarke (Dominic West), obavještajac specijaliziran za obmanu neprijatelja preko fiktivnih postrojbi, uključujući „Prvu pukovniju Specijalnih zračnih snaga” (SAS).

Rogue Heroes u mnogo čemu predstavlja tipičnu BBC-jevu produkciju u današnje tzv. Zlatno doba televizije, kada se nekoć najuglednija svjetska televizija mora natjecati s mali milijun streaming servisa od kojih mnogi nude atraktivan sadržaj. I dok se Steve Knight, scenarist najpoznatiji kao tvorac hit-serije Peaky Blinders, se prilično vjerno drži povijesnih činjenica vezanih uz stvaranje najpoznatije specijalne postrojbe na svijetu, dotle režiser Tom Shankland nastoji seriju učiniti što je moguće više „cool” i „hip”. To, prije svega, znači da će sadržaj uključivati ogromne količine eksplozija, pucnjava, eksplicitnog nasilja, ali i golotinje i seksa. Ovo potonje je vjerojatno razlog što je Knight u seriju uveo fiktivni lik francuske obavještajke Eve Mansour čiji lik tumači francuska plesačica Sofia Boutella. No, možda će najviše pažnje izazvati to što likovi koriste rječnik svjetlosnim godinama udaljen od „stiff upper lip” etosa britanske vojske kakvom je bila prikazivana 1940-ih te umjesto toga koriste svaku moguću priliku za eksplicitne psovke, a isto koriste čak i titlovi koji bi gledateljima trebali objasniti tu radnju. Ideja o SAS-u kao kreaciji antiestablishmentskih odmetnika koji ne mare za konvencije i pravila se dodatno odražava kroz korištenje klasičnih rock pjesama za soundtrack. Efekt ispočetka izgleda simpatičan, pogotovo kad tekstovi pjesma služe kao ironičan komentar zbivanja na ekranu, ali postaje anakron kada se uz rock počnu koristiti (obično na pogrešnim mjestima) tradicionalni pop šlageri iz ratnog vremena.

U seriju, snimanu na marokanskim lokacijama, je s druge strane uloženo dosta sredstava te je, uz malu pomoć CGI-ja, sjevernoafrička kampanja prilično uspješno rekonstruirana, uključujući neke od najspektakularnijih SAS-ovih prepada. Glumačka ekipa je prilično raspoložena, a posebno se ističe Connor Swindells u pokušaju da tumači lik što je moguće drukčiji od Adama Groffa u Sex Education. Jack O’Connell, koji je tumačio protagonista u tematski srodnom filmu Nesalomljivi, je gotovo neprepoznatljiv, a Alfie Allen je vrlo dobar kao najrazumniji i najstaloženiji od trojke SAS-ovih osnivača. Kao i mnoge današnje TV-produkcije, Rogue Heroes je prisiljen plaćati danak „woke” standardima, pa se u uniformama oficira britanske vojske mogu naći crnkinje, a i Dudley Clarke je prikazan kao osoba sklona „trans” oblačenju. No, to nije fatalni problem serije. Ratna zbivanja, koliko spektakularna bila, nemaju običaj pratiti hollywoodske konvencije, i to nije bio slučaj sa SAS-om, čiji je osnivač stjecajem okolnostima bio prisiljen posljednje godine rata provesti u zarobljeničkom logoru. To je autorima onemogućilo da na saharske pustolovine stave točku na uredan način, te su se umjesto toga odlučili na iritantni cliffhanger koji sugerira novu sezonu koje možda nikada neće biti.

ROGUE HEROES

(SAS: ROGUE HEROES)

uloge: Connor Swindells, Jack O’Connell, Alfie Allen, Sofia Boutella, Dominic West

scenarij: Steve Knight

režija: Tom Shankland

proizvodnja: BBC, UK, 2022.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Fear City: New York vs the Mafia (2020)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

New York, metropola koja se, opravdano ili ne, smatra najvažnijim gradom u današnjem svijetu, ovih dana, zahvaljujući globalnoj pandemiji i njenim ekonomskim efektima, prolazi kroz vjerojatno najgore trenutke svoje povijesti. Sve do 2020. godine su, pak, status najgoreg razdoblja za građane Velike Jabuke predstavljale 1970-e, desetljeće u kojem je grad s najvećom koncentracijom financijskog kapitala i moći bio opterećen politički inertnom administracijom, nesposobnim gradskim službama, ekonomskom krizom i socijalnim problemima koji su se, između ostalog, odrazili i na dotada nepojmljivu eksploziju kriminala, pa je prosječni Njujorčanin imao više razloga brinuti da ga netko ubije na ulici nego građanin oružanim sukobima opterećenih Belfasta i Bejruta. Fear City: New York vs Mafia, trodijelna miniserija u režiji Sama Hobkinsona, nastoji prikazati kako je svemu tome ne naš malim dijelom kumovala tada neupitna hegemonija italoameričke mafije te kako je stavljanje te organizacije na njeno pravo mjesto bio početak puta prema jednom mirnijem, pristojnijem, uređenijem i sretnijem New Yorku kakav će postojati sve do proljeća ove godine.

Početak Fear Cityja prikazuje kako je njujorška mafija svoju hegemoniju nad ulicama najvažnije svjetske metropole temeljila ne toliko na mnogobrojnosti svojih članova, sklonosti ekstremnom nasilju, vrhunskoj organizaciji, čvrstoj disciplini ili briljantnoj strategiji koliko na vještom korištenju jedne prozaične činjenice. Pojedinačni mafijaši su mogli “pasti” i završiti u zatvoru zbog iznuda, pljački, prodaje droge i sličnih zločina, ali je sama organizacija ostajala nedodirljiva, jer se bosovima nije moglo dokazati neposredno sudjelovanje u tim ilegalnim djelatnostima. Početkom 1970-ih je donesen znameniti zakon poznat po skraćenicom RICO, a koji je u američko kazneno pravo uveo koncept sličan onome koji je na ovim prostorima poznat kao “zločinačka organizacija”, te omogućio da vođe mafije odgovaraju za zločine za koje su posredno ili neposredno dali svoj blagoslov. Trebalo je, doduše, proći nekoliko godina da se grupa agenata FBI, kao i uz njih vezani federalni tužitelji, sjete iskoristiti RICO kao alat s kojim će napasti dotada nedodirljive vođe pet njujorških “obitelji”. Pri tome im je od nemale pomoći bio i razvoj suvremene tehnologije koji je omogućio da se intenzivnim prisluškivanjem zaobiđe “omertu” i tako doznaju najstrože čuvane tajne najpoznatije kriminalne organizacije na svijetu. Kako godine prolaze, tako prikupljeni podaci omogućavaju federalnim tužiteljima da konačno pokrenu postupak koji će sredinom 1980-ih dovesti do spektakularnog suđenja i smještanja vođa mafije u zatvor.

Fear City je prilično zanimljivo osmišljen, pri čemu je bila najvažnija odluka autora da se snime samo tri epizode, pa tako gledatelji cijelu priču mogu vidjeti u “bindžanju” kroz jednu večer. Druga stvar koja Fear City čini različitim od većina serija i filmova slične tematike jest u tome što mafiju gotovo uopće ne prikazuje iz perspektive samih mafijaša, nego gotovo isključivo iz perspektive federalnih agenata i tužitelja koji su se protiv nje borili. To je istovremeno i prednost i mana serije, s obzirom da gledatelji znaju ili imaju razloga pretpostaviti o ishodu sukoba, pa i nema neke naročite napetosti, a jedina stvar koja bi se mogla zvati “akcijom” jest ponekad domišljato, ali uglavnom prozaično postavljanje skrivenih uređaja za prisluškivanje u automobile i kuće mafijaša. To ne znači da u Fear City nema na trenutke zanimljivog sadržaja, ali se sve uglavnom svodi na suhoparna svjedočenja umirovljenih državnih službenika u sedmom ili osmom desetljeću života, koja tek tu i tamo nastoje “začiniti” ponekom zabavnom anegdotom. Toga su na trenutke svjesni i autori, pa sebi dozvole poneku digresiju, poput spominjanja Trumpa u kontekstu građevinskog buma u New Yorku 1980-ih, kada je budući predsjednik kao poduzetnik u djelatnosti prožetoj organiziranim kriminalom morao voditi računa o tome kako će se postaviti prema mafiji. Ironičnim spletom okolnosti, jedan od glavnih protagonista ove serije je bivši federalni tužitelj Rudy Giuliani, koji je donio optužnice protiv mafijaša i tako sebi postavio temelje za gradonačelničku karijeru, a koji upravo ovih dana puni naslovnice kao kontroverzni Trumpov odvjetnik u tužbama zbog navodne izborne prevare. Kada se mora prikazati kako su svi ti događaji izgledali iz mafijaške perspektive, autori se koriste intervjuima sa mafijašima koji danas nisu završili sa višedesetljetnim zatvorskim kaznama i koji su, po prirodi, bili “sitne ribe”.

Najvažniji nedostatak Fear Cityja je, pak, sadržaj koji je, zapravo neadekvatan za ovu priču. Serija jednostavno završava prebrzo, odnosno ne prikazuje događaje koji su se zbili nakon suđenja i koji su federalnoj akciji uklanjanja nedodirljivih šefova mafije trebali dati kontekst. U potpunosti je zanemarena generacija novih, mladih mafijaša koja je zamijenila utamničene ostarjele “donove” i među kojima se našao John Gotti, šef obitelji Gambino koji će u samo nekoliko godina postati medijska zvijezda te predmet mase biografskih filmova, TV-serija, pa čak i reality showa posvećenog njegovom potomstvu. U usporedbi sa drugim ostvarenjima koja su se bavila mafijom, bilo da je riječ o fikciji poput Kuma, ili čak dokumentarcima poput Mob Inc. koji je 1980-ih bio prikazivan na ex-YU televizijama, Fear City izgleda razočaravajuće poput podgrijane sarme.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: La La Land (2016)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Oni koji ne vole jazz često znaju govoriti da je riječ o glazbi koja izaziva više zadovoljstva kod onih koji je sviraju nego kod onih koji je slušaju. Ponekad se teško oteti dojmu da se isto može reći i za filmove namijenjene hvatanju “Oscara” i drugih prestižnih nagrada – oni gotovo uvijek izazivaju više zadovoljstva kod umjetnika koji ih snimaju nego kod publike koja ih gleda. To se zna dogoditi čak i s filmovima koji u svojim oskarolovačkim namjerama postignu uspjeh. Jedan od takvih primjera je La La Land, romantični mjuzikl u režiji Damina Chazellea iz 2016. godine, a koji, slučajno ili ne, kao jedan od glavnih motiva ima upravo jazz glazbu.

“La La Land” iz naslova je izraz kojim se opisuje Los Angeles, ili, preciznije, tamošnja industrija zabave i njeni pripadnici čiji snovi, svjetonazor i životni prioriteti često imaju vrlo malo veze sa stvarnim životom. Jedan od njih je Sebastian Wilder (Gosling), jazz pijanist opsjednut čistoćom glazbenog stila i koji se teško može pomiriti s time da njegovu omiljenu glazbu “začinjavaju” modernijim i komercijalnijim sadržajima. Njegov je san da jednog dana postane vlasnik kluba u kojem će svirati onaj pravi, nepatvoreni i autentični jazz. Mia Dolan (Stone) je bivša studentica koja se odlučila zaputiti u Los Angeles kako bi započela glumačku karijeru, ali je nakon šest godina bezbrojnih audicija i dalje prisiljena zarađivati za život konobarenjem. Mia i Sebastian se nekoliko puta slučajno sretnu, ali im treba vremena da shvate da se međusobno privlače te započnu ljubavnu vezu. Pri tome će jedno drugome postati inspiracija i pomoći da donesu odluke koje bi im mogle promijeniti putanju karijere. Mia tako na Sebastianovu sugestiju odlučuje napisati i postaviti monodramu, dok Sebastian na Mijino nagovaranje pristane postati dio jazz fusion benda i s vremenom stječe novac i slavu. Mia je, međutim, manje uspješna i s vremenom to izaziva nepremostiv jaz između njih dvoje.

La La Land nije uspio u namjeri da osvoji “Oscar” za najbolji film, ali se Damian Chazelle mogao utješiti s “Oscarom” za režijom, kao i još pet, uključujući one za koje mu je vjerojatno najviše stalo – za najbolju glazbu i najbolju pjesmu. Nakon tako prestižnih nagrada su došli i vrlo dobri rezultati u kino-dvoranama, ali i kritičarski panegirici koji su Chazelleov film proglasili neupitnim remek-djelom. Kao i kod mnogih “oskarovskih” trijumfa, kada prođe određeno vrijeme mnogi od njih počnu izgledati previše razvikanim, odnosno u oči počnu zapadati nedostaci, a nije da ih La La Land nema. Neke od njih, doduše, vrlo lako može sakriti Chazelleov talent u izboru losanđeleskih lokacija, režija nekoliko prilično dopadljivih glazbenih i plesnih točaka ili izvrsna gluma Goslinga i Stone. No, neke je probleme nemoguće sakriti, pogotovo one konceptualne prirode.

Chazelle koji je, poput protagonista, veliki zaljubljenik u jazz, svoj je film zamislio kao svojevrsni hommage klasičnim hollywoodskim mjuziklima 1940-ih i 1950-ih. No, s druge strane, radnju i likove je smjestio u 2010-e, nastojeći dati koliko-toliko realističnu i uvjerljivu priču, ali zbog toga će La La Land sve vrijeme biti pod snažnim sjenom koju stvara sukob između snova i stvarnosti, odnosno stvarati dojam o filmu čiji bi se likovi i radnja daleko ugodnije osjećali na nekim drugim vremensko-prostornim koordinatama. U tome je prilično ozbiljan problem pogrešno postavljen lik Mie koja se cijeli film ponaša kao razmaženo, pasivno-agresivno i po Sebastiana destruktivno stvorenje, ali za koju scenarij od gledatelja zahtijeva simpatije. Stone, koja će osvojiti “Oscara” za svoju ulogu, je učinila najbolje što je mogla, ali nije uspjela riješiti taj problem. Iako se Gosling potrudio naučiti svirati klavir za potrebe ovog filma, nedostatak glazbenog talenta je prilično vidljiv u scenama kad se od njega zahtjeva da pjeva. Chazelle također ima problem s tempom, tako da je La La Land prilično razvučen, a što posebno dolazi do izražaja u gorko-slatkom finalu djelomično inspiriranim francuskim mjuziklom Cherbourski kišobrani.

Međutim, La La Land je najviše zakazao u propuštenoj prilici. Chazelle, koji se bio krvavo namučio ne bi li snimio svoj prvijenac Ritam ludila, je vjerojatno film zamislio kao svojevrsni obračun s Hollywoodom, odnosno svim njegovim negativnostima. U scenariju se tako mogu pronaći poneki prilično subverzivni elementi, poput Sebastianove tvrdnje da “Los Angeles obožava sve, a ne cijeni ništa”. Chazelle, međutim, nije imao hrabrosti da ih progura do kraja, popustivši pritisku da umjesto toga stvori jednu spektakularnu, dopadljivu bajku o američkoj tvornici snova i prikaz svijeta za koji se u današnjim okolnostima može sve ozbiljnije pitati da li je uopće stvarno postojao.

LA LA LAND

uloge: Ryan Gosling, Emma Stone, John Legend, Rosemarie DeWitt

scenarij: Damian Chazelle

režija: Damian Chazelle

proizvodnja: Summit/Lionsgate, SAD, 2016.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Londonska polja (London Fields, 2018)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

U neka sretnija vremena, kada se nije znalo kako apokalipsa stvarno izgleda, autori fikcije su mogli dati mašti na volju kada su je prikazivali. Neki od njih se čak i nisu previše trudili, kao engleski književnik Martin Amis, koji je “zanimljiva vremena” s kraja 1999. godine eufemistički nazvao “krizom”, odnosno apokaliptičke promjene klime, primicanje rata i nerede iskoristio tek kao ne baš naročitu pozadinu mnogo intimnijeg zapleta za svoj roman Londonska polja. Roman objavljen 1989. godine je usprkos toga postao jedno od njegovih najuspješnijih i najpoznatijih djela i, naravno, privukao pažnju hollywoodskih studija i producenata. Na ekranizaciju se, međutim, moralo izuzetno dugo čekati, a strpljenje fanova Amisovog romana na kraju balade i nije bilo nagrađeno. Film je nedugo pred premijeru 2015. postao predmetom sudskih tužbi između producenata, režisera i glavne glumice Amber Heard, a kada je konačno uspio nekako doći do kino-dvorana tri godine kasnije, doživio je komercijalni fijasko i bio brutalno sasječen od kritike, pa tako Londonska polja predstavljaju još jedan primjer fenomena u kojima hvaljena književna djela postaju celuloidno gnojivo čim ih netko pokuša adaptirati za veliki ekran.

Radnja započinje 5. studenog navečer, na Dan Guya Fawkesa, kada se London uz tradicionalne lomače “ukrašen” masovnim paležom i neredima. Za lijepu i tajanstvenu ženu po imenu Nicola Six (Heard) to nije važno, jer je nedugo prije ponoći ulazi u automobil znajući da će je muškarac koji se tamo nalazi ubiti. Odgovor na pitanje tko, kako i zašto će je ubiti bi trebao dati jedan od likova i narator – neuspješni američki pisac Samson Young (Thornton), koji je nekoliko dana ranije došao u London prihvativši ponudu svoga daleko uspješnijeg britanskog kolenega Martina Aspreya (Isaacs) da privremeno zamijene stan. Young, koji sanja o tome da napiše uspješan roman, nalazi inspiraciju upravo u Nicoli za koju se ispostavi da mu je susjeda, i u čije se zavodničke sposobnosti ima prilike uvjeriti u jednom od lonodnskih pubova gdje dvojicu potpuno različitih muškaraca uspije vrtiti oko malog prsta. Jedan od njih je Keith Talent (Sturgess), sitni kriminalac, prostak i gubitnik koji je uvjeren da bi ga s dna društvene ljestvice mogla povući vještina u igranju pikada. Drugi je Guy Clinch (James), uspješni i imućni poslovni čovjek koji je zbog Nicole spreman žrtvovati obitelj i brak, a kamoli tisuće funti koje mu Nicola cijedi svojim srcedrapateljnim pričama. I sam Young postane opsjednut s Nicolom, pogotovom kada čitajući njene namjerno odbačene dnevnike dozna kako posjeduje sposobnost predvidjeti nečiju, pa i vlastitu smrt.

Originalni roman je u mnogo čemu proizvod 1980-ih, pa je njegov sadržaj velikim dijelom bio odraz kako hladnoratovske tjeskobe, tako i satiričkog pogleda na renesansu ultrakapitalizma i sve brutalnije socijalne razlike u thatcherovskoj Britaniji. Adaptacija, koja je došla četvrt stoljeća kasnije, usprkos toga nije zahtijevala previše kreativnog napora jer su u filmu daleko važniji bili likovi, koji se u mnogo čemu mogu nazvati arhetipskima. I zato su ovdje glavni posao obavili glumci, i to s različitim uspjehom. Za Amber Heard se može reći da je ulogu femme fatale zavodnice, prilikom koje se pojavljuje i u par “slobodnih scena”, odigrala maestralno, a oni koji je ne vole če to vjerojatno protumačiti što je takav lik u stvarnom životu, barem kada je riječ o fanovima njenog bivšeg (a u vrijeme snimanja aktualnog) supruga Johnnyja Deppa koji se u filmu nakratko pojavljuje u upečatljivoj ulozi zelenaša. Theo James, koji je široj javnosti poznat jedino kao bezlični ljepotan u Divergentu, je ovdje prilično ozbiljno shvatio priliku da tumači jedan mnogo složeniji, pa na trenutke čak i tragičniji lik. Nasuprot tome, James Strugess u ulozi njegovog suparnika iz nižeg klase se upušta u na trenutke iritantno preglumljivanje kojemu dosta doprinosi i to što režiser Matthew Cullen, poznat jedino po video-spotovima, očigledno nema osjećaja za ritam. Inače uvijek pouzdani Billy Bob Thornton je ovdje vidno umoran i nezainteresiran, te se ne može sakriti nedostatak nekakve jače “kemije” s Heard. Iako Londonska polja nisu onako loš film kao što bi mogle sugerirati porazne kritike i njegova poprilična opskurnost, svejedno je riječ o razočaranju te se ovaj film može preporučiti prije svega najfanatičnijim poklonicima Martina Amisa i/li Amber Heard.

LONDONSKA POLJA

(LONDON FIELDS)

uloge: Billy Bob Thornton, Amber Heard, John Sturgess, Theo James, Jason Isaacs

scenarij: Roberta Hanley & Martin Amis

režija: Matthew Cullen

proizvodnja: GVN Releasing, SAD/UK, 2018.

trajanje: 103 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Zločeste mame (Bad Moms, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
ZLOČESTE MAME
(BAD MOMS)
uloge: Mila Kunis, Kristen Bell, Kathryn Hahn,
Annie Mumolo, Jay Hernandez, Jada Pinkett Smith,
Christina Applegate, David Walton, Clark Duke
scenarij: Jon Lucas & Scott Moore
režija: Jon Lucas & Scott Moore
proizvodnja: STX Entertainment, SAD, 2016.
trajanje: 123 min.

Kada se riješi jedan problem, često se ispostavi kako to rješenje nije ništa drugo nego sasvim novi problem. Ciničniji povjesničari bi na sličan način mogli prokomentirati dostignuća pokreta za ženska prava u prošlom stoljeću, odnosno spoznaju da su žene tada uspjele (barem u onom što se smatra “civiliziranim” ili modernim zapadnim svijetom) ostvariti pravnu i političku jednakost s muškarcima, ali su se zato suočile s izazovima koje njihove majke i bake nisu mogle zamisliti. To se prije svega odnosi na promjenu dotadašnje paradigme ženskog životnog uspjeha koja se svodila na izbor dobrog muža, a koja je danas ne toliko izmijenjena, koliko nadopunjena imperativom uspješne profesionalne karijere. Od uspješnih žena se danas tako zahtijeva ne samo da svojoj obitelji donose kruh na stol i krov nad glavu, nego da o takvim obiteljima brinu kao vrhunske domaćice, supruge i majke. Pomiriti takve imperative je prilično teško, a pogotovo u vremenima ekonomske krize ili u ultrakompetitivnim društvima kao što je američko. Takvo je stanje stvari donijelo ne samo hrpu novaca farmaceutskoj industriji ili psihoterapeutima, nego i inspiraciju za konformizmu manje sklone filmaše. Među njima su se našli i Jon Lucas i Scott Moore, scenaristički dvojac zaslužan za Mamurluk, čija se nova komedija Zločeste mame bavi upravo životom suvremenih američkih majki iz srednje klase.

Život Amy Mitchell (Kunis), protagonistice filma, na prvi pogled se čini kao ostvarenje svega onoga što je Hollywood generacijama prodavao kao američki san – živi u više nego pristojnoj kući u predgrađu, ima muža, dvoje dražesne djece i posao u “cool” startup poduzeću za distribuciju kave. Međutim, njen život je daleko od idile s obzirom da održavanje obiteljsko-profesionalne utopije zahtijeva sve više fizičkih i mentalnih napora; iako djeca pohađaju osnovnu školu, Amy je prisiljena nadzirati njihove školske i slobodne aktivnosti kako bi bila sigurna da će dobiti ocjene nužne za upis na prestižni fakultet; njeni kolege iz poduzeća, uključujući šefa (Duke) su 20-godišnjaci uvjereni da je za poslovni uspjeh dovoljno izgledati “cool” te je ona prisiljena obavljati cjelokupan posao, a na kraju se ispostavi da muž (Walton) od obitelji pokazuje više interesa za ženu s kojom održava online ljubavnu vezu. Amyne frustracije eksplodiraju kada se suoči s Gwendolyn (Applegate), predsjednicom udruženja roditelja učenika koja ga vodi poput totalitarne države. Amy upravo zbog nje “pukne film” te odluči, barem privremeno, prestati izigravati savršenu majku te pokušati pronaći odušak u noćnim izlascima, alkoholu i drugim muškarcima. U tome joj podršku pruže dvije sasvim različite žene – skromna kućanica, supruga i majka četvero djece Kiki (Bell) i promiskuitena raspuštenica Carla (Hahn). Tako stvorena trojka se sjajno zabavlja, ali potom i odlučuje na izborima srušiti Gwendolyninu strahovladu.

Za Zločeste mame bi se teško moglo reći da je u njih uložen neki izuzetan kreativni napor. Ne samo da se srž zapleta mogla naći u sijaset televizijskih sitkomova širom svijeta, nego su i stil i tip humora preslikani kako od Mamurluka, tako i od danas već uobičajenih hollywoodskih komedija o naizgled “normalnim” ženama koje “puknu” i ponašaju se isto tako nepristojno kao najgori muški prasci. Osim par zanimljivih opservacija na temu generacijskog jaza koji se stvara između danas već sredovječne “generacije X” (čije vrijednosti predstavlja “banku” i pol mlađa Kunis) i “milenijaca”, teško je da će gledatelji čuti i vidjeti nešto što, na ovaj ili onaj način nisu vidjeli prije. Nedostatak scenarističke inspiracije, koji najviše dolazi do izražaja u strahovito banalnoj sceni u kojoj Amy “zabrije” sa privlačnim udovcem (koga Jay Hernandez glumi poput muške barbike), je, s druge strane više nego nadoknađen izuzetno raspoloženom i raznovrsnom glumačkom ekipom. Kunis, koja je svoju filmsku karijeru duguje sitkomovima, se prilično dobro snalazi u ulozi frustrirane kućanice, a isto bi se moglo reći i za ovakve uloge specijaliziranu Bell. Najveće je otkriće Hahn kao nezaustavljiva žderačica muškaraca i antiteza svega onoga što “pristojno društvo” smatra idealom ženstvenosti, bilo u estetskom, bilo u moralnom smislu. Kada se ta trojka nađe zajedno, njihovi komičarski talenti stvaraju jednu novu kvalitetu koja, barem na neko vrijeme, nadilazi prozaičnost osnovnog zapleta. Čak se i Christina Applegate uspješno nosi sa prilično nezahvalnom ulogom karikaturalne negativke. Iako je najkreativniji trenutak filma rezerviran za odjavnu špicu, i iako će najbolje “fore” u filmu moći shvaćati prije svega žene, i to one koje sebi mogu priuštiti djecu u najboljim godinama (a kojih je, s obzirom na ekonomske i kulturne trendove, danas sve manje), Zločeste mame ipak pronalaze put i do šire publike, i kao takve ne predstavljaju potpuno gubljenje vremena. A to je nešto što se za mnogiedaleko razvikanije hollywoodske filmove ovog ljeta ne može reći.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Bright (2017)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara 
BRIGHT
uloge: Will Smith, Joel Edgerton, Noomi Rapace, 
Lucy Fry, Edgar Ramirez, Ike Barinholtz
scenarij: Max Landis
režija: David Ayer
proizvodnja: Netflix, SAD, 2017.
trajanje: 118 min.

Ako u bliskoj budućnosti svjetska industrija zabave bude pod hegemonijom jedne korporacije, onda će to najvjerojatnije biti Netflix. Takav je dojam danas teško izbjeći, a bilo je ga teško izbjeći i u posljednjih par godina kada su nekadašnji dostavljači DVD-ova preko streaminga započeli ekspanziju na sva svjetska tržišta, pri čemu im je jedan od temelja strategije bila proizvodnja vlastitih sadržaja. Pri tome Netflixovi stratezi nisu pokazivali neku naročitu brigu koliko će to koštati i koliko bi takav nonšalantan odnos prema financijama mogao imati potencijalno kobne posljedice po budućnost njihove tvrtke. Jedan od brojnih primjera spremnosti da se basnoslovne svote ulažu u projekte za koje se ne čini previše jasno hoće li imati publiku ili ne jest Bright, cjelovečernji igrani film koji je krajem 2017. godine sa oko 100 milijuna uloženih dolara stekao reputaciju najskupljeg u povijesti Netflixa, ali i jednog od najgore dočekanih od strane kritike. Netflix, međutim, slično kao i drugi hollywoodski studiji u istovjetnim situacijama, nije bio previše impresioniran kritičarskim “toplim zecom” te je najavio snimanje nastavka, a što sugerira možda još drskiji pokušaj da se napravi franšiza koja bi jednog dana mogla biti Netflixova verzija Marvelovog filmskog univerzuma.

Bright bi se, s druge strane, mogao nazvati i svojevrsnim neslužbenim spin-offom ili alternativnom verzijom nekih drugih fiktivnih univerzuma, prije svega Tolkienovih. Radnja se, pak, događa u Los Angelesu koji pripada današnjem dobu, ali jednom paralelnom univerzumu gdje su se moderni svijet, civilizacija i tehnologija koegzistiraju s magijom i fantastičnim stvorenjima kao što su vilenjaci, patuljci, orkovi, zmajevi i kentauri. Los Angeles je, s druge strane, u nekim žalosnim detaljima prilično sličan ovom univerzumu, prije svega u kontekstu dubokih socijalnih razlika i s njima vezanih rasističkih i drugih predrasuda u Gradu Anđela. Tako su vilenjaci na vrhu društvene hijerarhije te kontroliraju medije, banke i vrhove državne uprave, dok su orkovi na dnu, prisiljeni obavljati slabo plaćene poslove i biti osuđeni na siromaštvo i kriminal; ljudi se nalaze negdje u sredini i iskazuju neprijateljstvo prema jednima i drugima. To se odnosi i na nominalnog protagonista, losanđeleskog policajca Daryla Warda (Smith) kojemu su pretpostavljeni za partnera postavili Nicka Jacobyja (Edgerton), prvog policajca-orka, prema kojem njegovi ljudski kolege osjećaju prezir, a orčki sunarodnjaci ga smatraju izdajnikom. Ni Ward ne podnosi Jacobyja, ali je s njim prisiljen surađivati kad se obojica nađu upetljani u potragu za basnoslovno vrijednim čarobnim štapom koji posjedniku daje neopisivu magijsku moć, a kojeg žele kako korumpirani ljudi tako i ekstremna vilenjačka sekta Inferna koje vodi Leilah (Rapace). Pri tome je ključ za potragu vilenjakinja Tikka (Fry), jedna od rijetkih “svijetlih” koje su u stanju kontrolirati štap.

Ayer je u nepuna dva desetljeća izgradio reputaciju na filmovima koji temom i ugođajem velikim dijelom korespondiraju Danu obuke, njegovom najuspješnijem ostvarenju, odnosno bave se mračnim naličjem Los Angelesa iz perspektive njegovih čuvara reda. Bright u tom smislu predstavlja svojevrsnu varijaciju na temu, pri čemu su elementi fantastike manje-više ništa drugo do izgovor za više specijalnih efekata ili ponekad nimalo suptilne alegorije na društvene probleme u stvarnom svijetu. Upravo je ovo potonje stalo na žulj salonskom ljevičarstvu sklonoj kritici, jer dok je još mogla proći priča da orkovi “glume” Afroamerikance i druge potlačene manjine, u prikazu vilenjaka kao elite se mogla pročitati i kao potencijalno antisemitska priča, čak i ako je ljudska vrsta u Brightu prikazana kao gomila bigota nalik na način kako hollywoodska elita zamišlja Trumpovo biračko tijelo. Problemi sa eventualnom političkom nekorektnošću su, međutim, daleko manji od strukturnih problema koje stvara Landisov scenarij, koji ponekad crnohumorno i groteskno preplitanje mitskih stvorenja s modernim svijetom ostavlja neobjašnjenim s izuzetkom par kratkih aluzija na nekakav epski sukob s Mračnim gospodarom prije nekoliko tisuća godina. Uz nedorađenost osnovnog koncepta se može zapaziti i nedorađenost brojnih sporednih likova, odnosno čini se da su scenaristi taj posao ostavili za nastavke. Zbog toga se može postaviti pitanje nije li Bright možda bolje funkcionirao kao mini-serija. No, s druge strane, Ayer je zahvaljujući dobrom iskustvu, ali i izdašnim resursima, uspio stvoriti koliko-toliko uvjerljiv svijet te dostaviti niz spektakularnih akcijskih scena koje funkcioniraju usprkos klišeja. I dok se Will Smith ne snalazi baš najbolje u ulozi opterećenoj klišejima, Edgerton ostavlja mnogo bolji dojam čak i pod grotesknom maskom koja ga čini neprepoznatljivim. I ostatak glumačke ekipe je dobar, čak i u rutinerskim i često nezahvalnim ulogama, pa je to razlog zašto nepuna dva sata prođu prilično brzo, učinivši Bright Netflixovim ulaganjem koje bi se u budućnosti moglo čak i isplatiti.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Deadpool 2 (2018)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
DEADPOOL 2
 uloge: Ryan Reynolds, Josh Brolin, Morena Baccarin,
 Julian Dennison, Zazie Beetz, T. J. Miller, Brianna
 Hildebrand, Jack Key, Stefan Kapičić
 scenarij: Rhett Reese, Paul Verick & Ryan Reynolds
 režija: David Leitch
 proizvodnja: Marvel Entertainment/20th Century Fox,
 SAD, 2018.
 trajanje: 119 min.

Deadpool, ekranizacija jednog od opskurnijih stripova iz Marvelovog univerzuma, je prije dvije godine postao jednim od najugodnijih iznenađenja za sve stripoljupce kojima u posljednje vrijeme dobre hollywoodske vile ispunjavaju želje kako na velikom, tako i na malom ekranu. Film koji je, slično kao i predložak, koncept maskiranog superheroja izvrnuo i pretvorio u crnohumornu “meta” samoparodiju, doživio je neočekivan uspjeh i kod publike i kod kritike, te, kao u brojnim sličnim slučajevima, potaknuo pravljenje neumitnog nastavka. Što je, dakako, značilo, da će Deadpool 2 biti predmetom velikih očekivanja, ali i velike strepnje, pri čemu je ovo potonje došlo zahvaljujući brojnim tužnim iskustvima s nastavcima koji nikako nisu uspijevali zadržati duh i kvalitetu originala. Tom fenomenu su doprinos dala i marvelovska filmska i televizijska ostvarenja, pri čemu je možda najžalosniji primjer Deadpoolu po temi i stilu srodan Kick Ass 2. Bojazni da bi Deadpool 2 mogao imati istu sudbinu su se povećale nakon vijesti da je Tim Miller, režiser originalnog filma za vrijeme snimanja napustio projekt i bio zamijenjen David Leitchom, poznatom po akcijskim hitovima kao što su John Wick i Atomska plavuša.

Ryan Reynolds, Deadpoolov glavni glumac i koscenarist je ponovno bio angažiran kao dio scenarističkog i producentskog tima, te je ponovio naslovnu ulogu Wadea Wilsona, bivšeg vojnog specijalca koji je bio stekao nadljudske moći u tajnom eksperimentu koji ga je unakazio i natjerao da operira pod maskom kao Deadpool. Radnja započinje kada svoj profesionalni život nemilosrdnog borca protiv kriminalca pokušava pomiriti sa željom da se smiri i pronađe obiteljsku idilu s voljenom djevojkom Vanessom (Baccarin). Međutim, prilikom toga se dogodi tragedija u kojoj Vanessa gine, a Deadpool je time tako pogođen da misli izvršiti samoubojstvo. Upravo u tom trenutku interveniraju njegovi stari poznanici iz X-Mena – Colossus (Kapičić) i Teenage Negasonic Warhead (Hildebrand) – te ga uspiju regrutirati u svoje redove. Prilikom jednog takvog “uredovanja” se Deadpool upozna s mutiranim i “problematičnim” tinejdžerom Russellom Collinsom “Firefistom” (Dennison) s kojim će, nakon što ubije jednog od njegovih zlostavljača, završiti u specijalnom zatvoru za mutante. Tamo se ispostavi da na njih vreba kiborg-vojnik iz budućnosti po imenu Cable (Brolin), a potom i da će Collins, kad odraste, postati destruktivni homicidalni manijak. Deadpool odlučuje spriječiti takav razvoj događaja te oko sebe okuplja tim “otkačenih” mutanata pod imenom “X-Force”.

Iako su snimanje Deadpoola 2 obilježile brojne nesreće i neugodnosti na i izvan seta – kao što je pogibija kaskaderke te optužbe za seksualno zlostavljanje protiv glumca T. J. Millera zbog kojih njegov lik Weasela umalo nije bio isječen iz filma – može se pretpostaviti da je najviše frustracija izazvalo stvaranje scenarija. Tu su se Reynolds i njegove kolege suočili s problemom koji muči mnoge slične superherojske filmove – kako nakon priče o nastanku, koja je u pravilu najfascinantniji dio sage, stvoriti “običan” zaplet koji bi bio na istoj razini. Kao rješenje je poslužio motiv protagonista koji, bez obzira na apsurdnost i tragikomičnost svoje situacije, pokušava zasnovati obitelj – prvo onu redovnu sa svojom djevojkom, a onda kao skrbnik problematičnog klinca u kojem vidi dio sebe. Deadpool 2 zbog toga, velikim dijelom kao i prvi film, pleše na rubu tipične hollywoodske sentimentalnosti, ali se s njega uvijek vraća kako bi publici dostavio dozu granginjolskog krvoprolića, crnog humora i brojnih referenci na današnju popularnu kulturu. Glumačka je postava sjajna, prije svega Reynolds koji očigledno uživa u onome što bi vrlo lako moglo postati uloga njegove karijere. Novozelanđanin Julian Dennison, koji je svojom gojaznošću i drugim parametrima tjelesnog izgleda antiteza svega onog što se smatra protagonistom današnjeg superherojskog filma, je također napravio vrlo dobar posao te se istakao među nizom kolega koji tumače brojne upečatljive likove, uključujući neke koji će se pojaviti prilično kratko prije nego što poginu na neke spektakularne načine. Veliki adut filma je i Leitchova režija, koja, usprkos danas obaveznog korištenja CGI, daleko više naglaska stavlja na “običnu” akciju i humor te tek tu i tamo napada gledateljeve oči “coolerskim” kadriranjem. Pri tome se najviše ističe naslovna sekvenca koja kombinira parodiju Jamesa Bonda sa samoparodijskim komentarima na sam film. No, možda je od svega najvažniji uspjeh tvoraca Deadpoola 2 da njegovo trajanje skrate ispod dva sata, učinivši ga tako daleko kompaktnijim i probavljivijim od većine ostalih marvelovskih ekranizacija. Zbog nje će publika ovog filmu oprostiti čak i uobičajeno šlampavi i neproduhovljeni završni obračun, u kome ima previše nepotrebnih scena, a premalo humora. Dojam Deadpoolu 2 dodatno spašava domišljati rasplet u obliku scena prikazanih za vrijeme odjavne špice, a koji glavnom junaku donose kako žuđeni happy end, a publici osnovane nade za još jedan dobar nastavak.

OCJENA: 7/10

 

RECENZIJA: Ja, Tonya (I, Tonya, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
JA, TONYA
 (I, TONYA)
 uloge: Margot Robbie, Sebastian Stan, Allison Janney,
 Julianne Nicholson, Bobby Canavale
 scenarij: Steven Rogers
 režija: Craig Gillespie
 proizvodnja: Neon, SAD, 2017.
 trajanje: 134 min.

Prilično je zanimljivo da se izraz “zlatno doba” u pravilu koristi za razdoblja povijesti koja ljudi u trenutku kada su u njima živjeli nisu smatrali takvima. Nostalgija, odnosno usporedbe s godinama, desetljećima i stoljećima kada su stvari bile gore, su glavni razlog zašto se izraz “zlatni” koristi za neke vremensko-prostorne koordinate. Jedan od malo svježijih primjera bi mogla predstavljati Clintonova Amerika, čiji se stanovnici iz raznih razloga nisu osjećali previše sretni, iako su im zemlju mučili problemi koji se u usporedbi s beskrajnim bliskoistočnim ratovima, ekonomskim krizama, živopisnim likovima u Bijeloj kući i primicanjem nuklearne apokalipse doimaju u najmanju ruku trivijalnima. Što ne znači da te probleme, koji se danas posprdno nazivaju “problemima Prvog svijeta”, nisu nemilosrdno eksploatirali tadašnji mediji, uspijevajući često napraviti vrhunske skandale od priča koji to, u najboljem slučaju, ne zaslužuju. Jedna od tih priča je bio slučaj Tonye Harding, umjetničke klizačice koja je iz pogrešnih razloga zavladala američkim, a i svjetskim naslovnicima, zasjenivši djecu tada ubijanu granatama u Sarajevu ili genocid koji se pripremao u Ruandi. Niti nekoliko mjeseci nakon događaja koji su je tamo doveli, njen lik je glumila Alexandra Powers u na brzinu, ali profesionalno urađenom TV-filmu Tonya & Nancy: The Inside Story. Cijela je priča relativno isto tako brzo nestala sa naslovnica, i vjerojatno bi bila potpuno zaboravljena da četvrt stoljeća kasnije scenaristu Stevenu Rogersu nije pala na pamet ideja da o njoj snimi “dajte mi Oscar” biografski film. Ta je ideja ostvarena 2017. godine filmom Ja, Tonya koji se okitio s jednim od tih kipića – Oscarom za najbolju sporednu glumicu koji je osvojila Allison Janey.

Ja, Tonya je po žanru mješavina klasičnog biografskog filma i pseudosatirične crne komedije, a njegova relativno neobična narativna struktura sadrži pseudokumentarne scene koje služe kao okvir, i u kojem sada vidno ostarjeli likovi komentiraju prošle događaje, dajući bitno različita tumačenja. Film potom počinje 1970-ih kada Tonya Harding, trogodišnje dijete portlandskog mehaničara i konobarice LaVone Golden (Janey), dolazi prvi put na klizalište kako bi je Diane Rawlinson (Nicholson) počela trenirati umjetničkom klizanju. Mala je Tonya neosporni talent, ali joj je odrastanje obilježeno siromaštvom, ali i brutalnim zlostavljanjem od strane disfunkcionalne majke, koja u svojoj kćeri vidi prije svega zlatnu koku. 15-godišnja Tonya (Robbie) će spas pokušati pronaći u ljubavnoj vezi, a potom i braku s mladim Jeffom Gilloollyjem (Stan), ali će i on biti obilježen zlostavljanjem. U međuvremenu njena sportska karijera napreduje, te 1991. godine ulazi u povijest kao prva američka klizačica kojoj je uspjelo napraviti trostruki aksl. Međutim, sve vrijeme je sputava ne samo njen problematični privatni život, nego i predrasude koje kod sudaca i klizačkog establišmenta izaziva kako njeno skromno porijeklo, tako i muškobanjasto ponašanje i buntovni “nerafinirani” karakter tako različit od ideala koje utjelovljuje njena glavna suparnica, popularna “ledena princeza” Nancy Kerrigan (Caitlin Carver). Pred kvalifikacije za Zimsku olimpijadu 1994. godine će to suparništvo eskalirati u dotada nezamisliv nasilan čin koji će od Tonye Harding učiniti najpoznatiju ali i najkontroverzniju sportašicu svijeta.

Ja, Tonya je na prvi pogled izgledala kao savršen “oskarovski” film, i s time se složila danas prilično popualrna australska glumica Margot Robbie koja je, navodno, nakon što je primila Rogersov scenarij, bila uvjerena da je riječ o fikciji, a ne stvarnim događajima. Robbie je film producirala, a i ispred kamere je uložila izuzetan trud, nastojeći uvjerljivo tumačiti lik Tonye Harding i kao 15-godišnje klinke i nimalo glamurozne sredovječne žene, a posebno je radila na tome da savlada klizačke vještine. Robbie i njen trud, međutim, ne mogu riješiti dva ozbiljna problema ovog filma. Prvi je nedostatak budžeta koji, s obzirom da se većina filma odvija u nimalo glamuroznom “white trash” miljeu, i ne upada toliko u oči, ali koji film ozbiljno sabotira na samom kraju, kada se u sceni posljednjeg dramatičnog olimpijskog nastupa Tonye Harding umjesto glazbe Johna Williamsa iz filma Jurski park (koju pamte svi koji su gledali tadašnji TV-prijenos) koristi klasična glazba (koja nije sa sobom povlačila potrebu da se iskesa novac za autorska prava). Drugi, mnogo ozbiljniji, problem je u tome što Ja, Tonya ne donosi ništa naročito novo niti duboko, odnosno da samo prepričava ono što su, s daleko manje ambicija, prikazale brojne druge knjige, dokumentarne emisije, pa i Tonya & Nancy prije nepunih četvrt stoljeća. A moglo se i drukčije. To se najbolje vidi u sceni u kojoj Bobby Canavale tumači lik Martina Maddoxa, producenta, kako on sam kaže, “odvratne tabloidne TV-emisije” Hard Copy, a koja “sada izgleda kao sve ostale emisije TV-vijesti”. Taj se lik prekratko pojavljuje u filmu, iako bi priča o tome kako i zašto je Tonya Harding postala tako važna vijest mogla poslužiti za jedan daleko bolji i danas aktualniji film. No, i ovako nesavršena Ja, Tonya bi vrlo lako mogla izgledati kao remek-djelo u usporedbi s filmovima koji će “Oscare” osvajati za nekih dvadesetak ili tridesetak godina.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Novine (The Post, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
NOVINE
 (THE POST)
 uloge: Meryl Streep, Tom Hanks, Sarah Paulson, Bob Odenkirk, Tracy Letts, Bradley Whitford, Bruce Greenwood, Matthew Rhys
 scenarij: Liz Hannah & Josh Singer
 režija: Steven Spielberg
 proizvodnja: Dreamworks/Amblin/20th Century Fox, SAD, 2017.
 trajanje: 116 min.

Hollywood u pravilu nikad nije bio na “ti” s poviješću, koju je prije svega vidio kao izvor zanimljivih priča i inspiraciju za lijepe sličice, a pri čemu bi povijesna autentičnost hollywoodskih filmova obično završila kao zadnja rupa na svirali. Utoliko se tragičnom ironijom može shvatiti da je Hollywood u velikoj mjeri stvarao povijest, odnosno da se opća predodžba o brojnim, često i izuzetno značajnim povijesnim događajima, temelji na hollywoodskim filmovima koji su mit stavili iznad povijesne istine. S druge strane se, s obzirom na tako produktivnu povijesnu mitogenezu u Hollywoodu, moglo pretpostaviti da će doći vrijeme kada i sam Hollywood počinje vjerovati u vlastite mitove. Kao jedan takav primjer bi mogle poslužiti Novine, najnoviji film Stevena Spielberga koji se nominalno temelji na stvarnim događajima od prije nepunih pola stoljeća, a, zapravo podgrijava mit koji je današnjim hollywoodskim hipsterima postao dragocjen ne toliko iz propagandnih koliko iz terapeutskih razloga.

Radnja započinje 1965. godine kada mladi vojni analitičar Daniel Ellsberg (Rhys) prati američke vojnike na patroli u džunglama Južnog Vijetnama. Osim što je svjedočio jednoj od brojnih prigoda gdje će mladi američki ročnici završiti u plastičnim vrećama, Ellsberg postane uvjeren da su SAD zaglavile u vijetnamskom ratu i da ga ne mogu dobiti. Na njegovo veliko iznenađenje isto mišljenje dijeli i njegov šef, ministar obrane Robert McNamara (Greenwood), ali se, dakako, to ne usudi priznati javnosti i umjesto toga nastavlja trubiti službenu liniju o skoroj pobjedi. Šest godina kasnije, kada u Bijeloj kući rat nastavlja predsjednik Nixon, Ellsberg odlučuje raskrinkati službenu politiku objavljivanjem serije eksplozivnih dokumenata o vijetnamskom ratu poznate kao Pentagonske studije. Sve to, pak, predstavlja daleku brigu za Katharine Graham (Streep), udovicu tragično preminulog izdavača novina “Washington Post”, koja razmišlja o tome da list stavi na burzu. Njen urednik Ben Bradlee (Hanks), je, pak, nanjušio da bi suparnički i mnogo ugledniji “New York Times” mogao upravo objaviti nekakve senzacionalne vijesti o ratu. Njegova istraga ga vodi do Ellsberga, ali stvara dilemu kod Graham, s obzirom da bi objavljivanje Pentagonskih studija moglo tada još ne tako uglednim i moćnim novinama na vrat donijeti bijes osvetljubivog Nixona, sudske tužbe, zabrane i druge komplikacije koje bi “Washington Post” mogle dovesti do prosjačkog štapa.

Nije teško pronaći argumente da Novine svoje postojanje duguju prije svega izboru Donalda Trumpa za novog američkog predsjednika. Iako je scenarij napisan prije izbora, cijeli je projekt pokrenut početkom prošle godine, s time da je Spielberg u njega uskočio bez neke naročite pripreme, a što je poslije i sam tumačio tvrdnjom da je tema, koja se tiče slobode medija i ograničenja vlasti u suvremenim demokracijama, postala “aktualna”. Zapravo, aktualnost se krije ne toliko u dubokoj međusobnoj antipatiji Trumpa i američkih mainstream medija, koja je imala svoje povijesne paralele u Nixonovo doba, koliko o priči o impeachmentu, s kojom su se hollywoodski salonski ljevičari – kojima, dakako, pripada i Spielberg – pokušali naći nekakvu utjehu ili barem nadu da će ubrzo prestati nepodnošljivi život u svijetu u kojemu Hillary Clinton nije predsjednica. Za očekivati je bilo da će se priča o impeachmentu, institutu predsjedničkog opoziva koji je nekakve praktične efekte jedini put imao u slučaju Nixona, pronaći svoj filmski odraz kroz ostvarenje o aferi Watergate. Takav je film, međutim, već bio snimljen 1976. godine u obliku klasika zvanog Svi predsjednikovi ljudi, kojem se čak ni Spielberg nije usudio napraviti remake. Umjesto herojske priče o Woodwardu i Bernsteinu se napravila hagiografska priča o instituticiji za koji su radili, odnosno “Washington Postu” koji danas, slučajno iii namjerno, uživa status neslužbenog glasila antitrumpovskog pokreta otpora u Washingtonu.

Priča o Pentagonskim studijama se danas smatra svojevrsnom predigrom, odnosno uvodom u aferu Watergate, iako je, kad se malo razmisli, imala daleko važnije posljedice i sama po sebi bila daleko važnija od sudbine jedne predjedničke administracije. Odluka da se Pentagonske studije objave, a još više presuda Vrhovnog suda kojom je američkoj federalnoj vladi zapriječeno da pokuša to objavljivanje zaustavi, imala je izuzetan značaj za uspostavljanje novih standarda slobode govora i medija u zemlji koja sebe voli prikazivati kao uzor za sve demokracije današnjeg svijeta. Spielbergove Novine prikazuju te događaje, ali to čine iz perspektive koja kao protagoniste navode vlasnicu i glavnog urednika “Posta”, institucije koja je u priči o Pentagonskim studijama bila tek sporedni igrač. Scenarij na na baš najuvjerljiviji način pokušava podići važnost washingtonskih novina, odnosno u, najmanju ruku, zanemariti daleko teži posao i važniju ulogu koju je odigrao “New York Times”. Spielbergu i drugim hollywoodskim ljevičarima je tu na ruku išlo to što je Grahame bila žena, odnosno što kao jedan od motiva mogu koristiti njeno nastojanje da se nametne svojim muškim kolegama, bankarima i suradnicima koji su prema njoj još uvijek imali seksističke predrasude. S druge strane, scenarij to nije uspio najbolje ukomponirati. Zbog toga se doimaju kao tri filma nespretno spojena u jedan – priča o Ellsbergovom razotkrivanju mračne strane vijetnamskog rata, borba Katharine Grahame protiv seksista i nastojanje novinara da izbore nove standarde slobode medija. Spielberg je sve to uspio režirati solidno, te na raspolaganju ima izuzetno raznovrsnu i raspoloženu glumačku postavu. Međutim, Novine se svejedno čine zbraznima i previše prigodničarskima. Ali, najviše od svega u oči upada njihovo ziheraštvo, odnosno obračun sa desetljećima starim utvarama Nixona i Vijetnama. Hollywood i Spielberg se, pak, ne bi usudili snimati film o današnjim ekvivalentima “Posta” i Pentagonskih studija. To pogotovo kada se uzme u obzir da ljudi kao Chelsea Manning, Julian Assange i Edward Snowden na stranicama “Posta” umjesto pohvala o razotkrivanju mračnih strana američkih imperijalnih ratova dobijaju uvodnike čiji ih autori optužuju za ugrožavanje nacionalne sigurnosti i traže da im netko spraši dron u potiljak. Za Novine se može pretpostaviti da će, nastale u jednom kratkom povijesnom trenutku, brzo pasti u zaborav, ali i da njihovim autorima to neće biti naročitio žao.

OCJENA: 5/10