“Lijevo, desno, nigdje moga stana” je izraz koji se prije ili kasnije trebao pojaviti kao naslov jednog od postova na ovom blogu. Međutim, to se neće dogoditi, jer ga je iskoristio Damir Polšek za svoj članak na T-Portalu kojim komentira najnoviju pseudoaferu vezanu uz heretički članak Nevena Sesardića.
Članak je vrlo dobar, i to ne zato što brani Sesardića koliko što demontira temelje podjele hrvatske političke i kulturne scene na nekakvu ljevicu i desnicu. Iako Polšek ne spominje da se te podjele prvenstveno tiču podjela vezanih uz pobjednike i gubitnike drugog svjetskog rata, jasno je pokazao da one nemaju veze s kriterijima u modernim društvima zove ili bi se trebalo zvati ljevicom i desnicom, a kojima je osnov svega ekonomija.
Hrvatska ljevica i hrvatska desnica su, po Polšeku, u stvari samo dvije frakcije jedne te iste političke opcije, odnosno i hrvatskim (kvazi)ljevičarima i hrvatskim (kvazi)desničarima je kolektiv važniji od pojedinca, a država predstavlja rješenje svih problema.
Ja bih svemu ovome dodao uobičajeno hrvatsko licemjerje, sluganstvo i sklonost liniji manjeg otpora. Tako su strašni ljevičari iz SDP-a koji nose majice s likom Che Guevare slali hrvatske vojnike u imperijalistički pohod na Afganistan i aplaudirali ulasku u NATO, a da se o turboprivatizaciji za vrijeme Trećesiječanjske vlasti ne govori. O tipično socijalističkim metodama kupovanja političke podrške od strane Sanadera – bolno sličnih metodama “drugova” 1970-ih – također ne treba previše trošiti riječi.
