Kategorija: Kultura

Za Oscare ubuduće deset umjesto pet nominacija

Losanđeleska Akademija je objavila odluku prema kojoj će od sljedeće godine za nagradu Oscar u uži izbor, odnosno nominaciju ulaziti 10 umjesto 5 filmova.

Kenneth Turan, kritičar Los Angeles Timesa u svom komentaru taj potez tumači nastojanjem Akademije da ceremonijama donese veću televizijsku gledanost, odnosno više novaca studijima koji će u reklamnim kampanjama tvrditi da su im naslovi “nominirani za Oscara”. Najvažnija je stvar, dakako, daleko veća mogućnost da se među nominiarne “prošvercaju” ljetni blockbusteri, a možda i koja komedija umjesto umjetničkih “arty farty” drametina, opskurnih biografija i književnih adaptacija, odnosno  “dajte mi Oscar” glumačkih prenemaganja koja dominiraju među kandidatima za Oscare.

Hollywood Reporter, pak, citira neke holivudske “igrače” koji smatraju da će ovaj potez stvoriti nove probleme – daleko više troškova za reklamne kampanje – a da neće biti koristi, odnosno da će glasači Akademije još uvijek zadržati svoje predrasude prema komercijalnim filmovima.

S druge strane, ovaj potez statistički ostavlja veću mogućnost da se neki hrvatski film ovjenča Oscarom u kategoriji za strani film. Samo je malo vjerojatno da će ta prilika biti iskorištena.

Perez Hilton u sukobu s Black Eyed Peas dobio šljivu na oku

Noćni klub Cobra u Toronto je u ponedjeljak rano ujutro (popodne po hrvatskom vremenu) postao poprištem nemilog događaja prilikom koga je ozlijeđen Mario Lavandeira, američki bloger kubanskog podrijetla široj javnosti poznat kao Perez Hilton, odnosno voditelj istoimenog celebrity bloga. Hilton je za vrijeme svečanosti dodjele nagrada MuchMusic za videospotove započeo raspravu s Fergie, članicom benda “Black Eye Peas”, a povodom Hiltonove kritike njihovog najboljeg albuma. Nešto kasnije se u raspravu uključio i Will.I.Am.

Što se potom dogodilo je predmet kontroverze. O incidentu je javnost saznala preko samog Hiltona, koji je preko Twittera javio da je ozlijeđen u sukobu s grupom Black Eyed Peas, odnosno da krvari i da nema policije.  Nešto kasnije se ispostavilo da je Hiltona u glavu udario Liborio “Polo” Molina, menadžer benda.

Molina je kasnije od policije optužen za fizički napad. Sam Hilton je priznao da je tokom rasprave Will.I.Ama “počastio” epitetom koji je doveo u pitanje njegovu seksualnu orijentaciju. Na kraju je Hilton završio sa šljivom na oku.

Sukob se, inače, nastavlja na Internetu. Svoju verziju priče je javnosti preko video-snimke podijelio Will.I.Am. Na tu snimku je odgovirio Hilton s 12-minutnim video-snimkom u kojima iznosi svoju verziju priče i tvrdi kako “nasilje nikada nije odgovor”.

Inače, Hilton, koji stalno naglašava svoju homoseksualnost, je bio daleko manje pacifistički raspoložen kada je u pitanju Carrie Prejean, (sada već bivša) Miss Kalifornije kojoj je kao član žirija za Miss SAD postavio kobno pitanje o istospolnim brakovima te dobio “politički nekorektan” odgovor. Tada ju je, revoltiran njenom “homofobijom” nazivao svakakvim imenima koja nisu za tisak.

UPDATE: GLAAD, jedna od vodećih američkih organizacija za prava homoseksualaca, pozvala je Hiltona da se ispriča zbog korištenja “uvredljive i dehumanizirajuće” riječi.

Duboko Grlo protiv “Dubokog grla”

FBI je nedavno Associated Pressu predao niz vlastitih dokumenata iz 1970-ih s kojih je skinut veo tajnosti, a koji svjedoče o tome kako je jedna od najmoćnijih i najpoznatijih svjetskih tajnih policija uložila nevjerojatne količine papira, ljudstva, novca i energije u svrhu zaustavljanja prikazivanja i distribucije igranog filma “Duboko grlo”. Dotično, ostvarenje, snimljeno 1972. godine s budžetom od 25.000 dolara je postalo jedan od najvećih kulturnih fenomena svog doba, s obzirom da je predstavljao prvi javno distribuirani film pornografske tematike, zahvaljujući kome je pornografija na mala vrata postala dio popularne kulture u SAD, a kasnije i u ostatku svijeta. Taj događaj, koji mnogi smatraju velikim trijumfom seksualne revolucije i simbolom epohalnih kulturnih promjena započetih burnih 1960-ih, po svemu sudeći je prilično išao na živce konzervativnom establishmentu oličenom u tadašnjem predsjedniku Nixonu, ali i FBI-ju.

Associated Press tako navodi da se dosije o filmu sastoji od 4800 gusto kucanih stranica, a još oko 1000 stranica je pod oznakom tajnosti. Iz onoga što je dostupno se može zaključiti kako je istraga bila nevjerojatno temeljita, te je autor filma Gerard Damiano bio ispitivan, te se čak razmišljalo o tome da mu se da status svjedoka-pokajnika. Među nedostupnim dokumentima je, pak, intervju s glumicom Lindom Lovelace.

Ono što cijeli slučaj čini još bizarnijim jest da je istragu između ostalih, detalnno nadgledao i pomoćnik direktora Mark W. Felt. Gotovo tri desetljeća kasnije je isti taj Felt razotkriven kao ključni doušnik vašingtonskih novinara Boba Woodwarda i Carla Bernsteina – dvojca čiji su zapisi razotkrili aferu Watergate i doveli do ostavke predsjednika Nixona 1974. godine. Bernstein i Woodward su, nastojeći zaštiti Feltov identitet, svog doušnika opisali kao “Duboko grlo” i pod tim je imenom ostao poznat desetljećima. Ironijom sudbine, kada su manje-više svi akteri drame oko “Dubokog grla” (Felt, Damiano, Lovelace) mrtvi, otkrilo se kako Felta s “Dubokim grlom” povezuje ipak nešto više oko zločeste mašte vašingtonskih novinara.

Inače, recenzija dokumentarca posvećenog “Dubokom grlu” je dostupna ovdje.

Twitter joj došao glave

Kada_01

17-godišnja Rumunjka Flavia Boricea (po nekim izvorima Maria Barbu) se pobrinula da Twitter ovih dana ne uživa samo pozitivan publicitet. Truplo nesretne djevojke je pronađeno u kadi s tragovima strujnog udara, koji je najvjerojatnije nastao zato što je laptop priključen na struju pao u vodu. Rumunjska televizija javlja kako je dotična prije nesreće nekoliko sati “visila” na Twitteru, te  je najvjerojatnije stradala nakon što je “iscurila” baterija.

Gotovo da nema blogera koji tragediju ne prati komentarima koji sugeriraju kako “twitanje” i kupanje u kadi nisu aktivnosti koje bi se trebale raditi istovremeno. A još je tužnije što Twitter – koga danas svi slave zbog toga što je Americi donio Obamu, a možda će sutra isto učiniti Iranu – treba stavljati u istu rečenicu s Darwinovom nagradom.

UPDATE (21/06/2009 10:04) : Ime djevojke je Flavia Boriceanu, a ne Flavia Boricea. Ovdje se nalazi članak u kome je embedirana video-snimka izvještaja rumunjske televizije. Izgleda da je priča, zapravo, stara nekoliko mjeseci.

RECENZIJA: “Žena kojoj sam čitao” (2008)

“Želite dobiti Oscar? Snimite film o Holokaustu.” Te riječi kontroverznog crnog filmaša Spikea Leeja su i dan-danas aktualna, ako je suditi po tome da je Kate Winslet svog prvog “Oscara” dobila upravo u filmu čija je jedna od glavnih tema Holokaust. S druge strane, predvidljivost ukusa i glasačkih preferenci losanđeleske Akademije je u slučaju “Žene kojoj sam čitao” bila kompenzirana neuobičajenom perspektivom kojom se prilazi toj temi. Ovoga puta ne sa stajališta neposrednih žrtava, nego sa stajališta poratne njemačke generacije koja se osjetila duboko osramoćena i traumatizirana zlodjelima svojih očeva, a što je svoj odraz, između ostalog, pronašlo i u događajima koje obrađuje “Baader-Meinhof Kompleks”.

Radnja filma se temelji na poluautobiografskom romanu Bernharda Schlinka, njemačkog suca koji se u slobodno vrijeme bavio pisanjem, a čija su specijalnost do “Čitača” (“Der Vorseler”) bili kriminalistički romani. Film započinje godine 1995. kada se Michael Berg (Robert Fiennes), sredovječni ugledni pravnik, počinje sjećati događaja koji mu je obilježio život. Godine 1958. se kao 15-godišnji srednjoškolac (David Kroos) razbolio na putu kući, ali ga je spasila 36-godišnja kondukterka po imenu Hanna Schmitz (Kate Winslet). Kada dječak dođe u njenu kuću kako bi joj se zahvalio, ona ga zavede i započinje žestoka i bizarna ljubavna priča; mladi Michael uživa u seksu, ali ga Hanna tjera da joj prilikom svakog zajedničkog susreta čita knjige. Kada Hanna iznenada nestane iz svog stana, Michael je zbunjen, a odgovor na pitanje zašto je nestala dolazi osam godina kasnije dok studira pravo. Kada zajedno sa svojim kolegama prati suđenje optuženima za nacističke ratne zločine, sa užasom će shvatiti kako je jedna od nacističkih čuvarki konc-logora upravo Hanna. Da stvar bude gora, Michael je prilikom ljubavne veze saznao Hanninu najvažniju životnu tajnu, odnosno činjenicu koja bi joj mogla pomoći da dobije blagu kaznu, ali je on previše posramljen da bi o tome izvijestio sud.

Kada je izdan 1995. godine, Schlinkov roman je izazvao dosta kontroverzi u njemačkoj javnosti s obzirom na prilično heretičan prikaz Holokausta kao fenomena u kome su sudjelovali sasvim obični ljudi, koji su nakon rata nastavili život kao da se ništa nije dogodilo. Još kontroverzniji je bio i prikaz sudionika Holokausta kao osoba koje na trenutak mogu čak očekivati sažaljenje. Sve su to kontroverze pratile i ekranizaciju u režiji Stephena Daldreya, a dodatno su začinjene i prilično eksplicitnim ljubavnim scenama mladog Michaela i Hanne, zbog kojih se čak potezao danas tako čest argument dječje pornografije (i ne tako bezazlen u kontekstu Daldreyevoj ranijeg rada na “Billy Eliotu”).

Kao i mnogo puta, kontroverze su samo podgrijale zanimanje za film, a činjenica da se Winslet radi uloge mora ne samo skidati pred kamerama nego i šminkati u 66-godišnju neuglednu babu, poslužila je kao vrlo dobar “oskarovski” adut. Scenarij Davida Harea je prilično vjerno pratio roman i na trenutke postavlja prilično zanimljiva pitanja koja se tiču Holokausta, nacizma, odnosa poratne Njemačke prema toj epizodi te “sljepila” zahvaljujući kojemu je jedna tako prosvijećena nacija i država sebi dozvolila da potone u takvo neljudsko barbarstvo.

Na žalost, Daldreyeva režija nije bila na visini zadatka. Film je gledljiv, ali je prilično razvučen i – što je još važnije -isisan od emocija. Njih se još koliko-toliko može naći u prvom dijelu, koji opisuje Michaela kao naivnog tinejdžera, ali već kao student je Michael potpuno dosadan i nezanimljiv, poput scena koje opisuju njegov ljubavni život na studiju samo zato da pokažu kako Hanna nije bila jedina žena u njegovom životu. Scene koje prikazuju odraslog Michaela su još dosadnije, a Fiennes, koji je tako sjajno odglumio nacističkog monstruma u Schindlerovoj listi, se u završnici filma pretvara u automata koji bi gledateljima trebao servirati predvidljivu moralnu katarzu.

Da stvar bude gora, Daldrey se i ne pokazuje kao pretjerano spretan režiser. Gledatelju treba vremena da shvati lajtmotiv odnosa Michaela i Hanne, a kada jednom to učini, njegovo korištenje u završnom dijelu filma izgleda previše mehanički. Najviše zahvaljujući relativno solidnoj glumačkoj ekipi i zahvalnom predlošku “Žena kojoj sam čitao” se nije pretvorila u katastrofu nalik na Daldreyeve “Sate”, ali svejedno ostaje gorak okus neiskorištene prilike. S druge strane, Winslet je dobila svog “Oscara” i, kao i u mnogo sličnih slučajeva, ovaj film može nakon obavljene misije otići u zasluženi zaborav.

OCJENA: 4/10

Twitter & State Department: Javno-privatno partnerstvo

SAD se službeno ne upliću u iranske izbore, odnosno post-izborna “događanja naroda”, iako je – sudeći po entuzijazmu pro-Obaminih medija u SAD za “novu iransku revoluciju” – više nego jasno da bi trenutni stanar Washingtona bio sretan da je na izborima pobijedio Musavi.

Međutim, da sve ne ostane na iskazima neutralnosti, “zabrinutosti” i implicitnom navijanju za “mladodemokratske” snage u Iranu, pobrinula se Hillary Clinton i njen State Department uz pomoć ultra-popularnog web-servisa Twitter. Dotični je servis – s obzirom na tvrdu, a nakon najnovijih događaja, još tvrđu cenzuru tradicionalnih medija u Iranu, glavni izvor vijesti i sredstvo za koordinaciju aktivnosti pro-Musavijeve i anti-Ahmadinedžadove opozicije. Twitter je, pak, nedavno objavio kako će privremeno prekinuti rad kako bi instalirao novi softver. Međutim, kako javlja Reuters, “twitterovcima” je iz State Departmenta “sugerirano” da prekid rada odgode kako bi mladim Irancima omogućili da prakticiraju demokraciju, odnosno možda i sruše Ahmadinedžada. Sugestija je prihvaćena, te je Twitter prestao s radom večeras po hrvatskom, odnosno usred mrkle noći po teheranskom vremenu, kada je malo vjerojatno da će biti nekakvih velikih akcija.

Zanimljiv je komentar Seattle Post Intelligencera, koji je cijeli slučaj prilično nespretno nazvao “početkom ere Internet-diplomacije”. Riječ “diplomacija” je prilično zanimljivo koristiti za opis aktivnosti čiji je cilj pokušaj zamjene jedne vladajuće garniture s drugom, i to u zemlji koja je, s obzirom na iskustva sa CIA-om i Mosadekom 1950-ih, na takve “igrice” i manipulacije prilično osjetljiva.

No, u samom komentaru je daleko zanimljiva teza kako se s motivima vladine intervencije u Twitter teško može sporiti, ali da se otvara novo pitanje – treba li američka (a s njom i svjetska javnost) uistinu biti sretna zbog toga što se američka vlada tako nonšalantno petlja u naizgled slobodne medije? S obzirom na iskustva s HRT-om i sličnim “ministarstvima istine” takva se pitanja, ma koliko bila neugodna, moraju postavljati.

MySpace kreše 30 posto zaposlenih

MySpace – nekoć društvena mreža svih mreža, kulturni fenomen 21. stoljeća, kuga zbog čije gladi s bandwithom su padali računalni sustavi američkih škola i fakulteta i, last but not least, još jedan dragulj u kruni Ruperta Murdocha – danas je objavio kako će otpustiti preko 30 posto radne snage.

Jonathan Miller, direktor za nove digitalne medije u Murdochovoj tvrtci Newscorp, izjavio je kako je “MySpace postao prevelik za ‘stvarnost današnjeg tržišta'”.

A ta stvarnost nije nimalo ugodna za Newscorp čija je internetska uzdanica malaksala u srazu s novim konkurentom Facebookom, kao i Twitterom. U svibnju je tako Facebook u SAD imao nešto više posjeta od MySpacea, dok je nadmoć Facebooka na globalnom planu još dojmljivija – u travnju 307 milijuna prema MySpaceovih 123 milijuna.

Pao Sarkozyjev zakon protiv internetskog piratstva

Francuski Ustavni savjet – najviše sudsko tijelo u toj zemlji – je na jučerašnjoj sjednici neustavnim proglasio ključne odredbe nedavno donesenog i kontroverznog zakona o suzbijanju internetskog piratstva, poznatijeg po svojoj skraćenici HADOPI. Zakon, na čijem je usvajanju inzistirao predsjednik Nicolas Sarkozy, za namjeru je imao najradikalniji mogući obračun s internetskim piratima, odnosno zaštitu autorskih prava i interesa velikih korporacija industrije zabave. Njegove odredbe su, između ostalog, predviđale osnivanje agencije za praćenje aktivnosti korisnika Interneta kao i drakonske kazne za sve koje se uhvati u downloadiranju piratskih datoteka, uključujući trajnu zabranu pristupa Internetu.

Zakon su pozdravile vodeće korporacije i umjetnici, ali je zato na njega drvlje i kamenje digla socijalistička opozicija, kao i brojne organizacije za reformu autorskih prava. Nelagoda zbog drakonskih odredbi se prenijela čak i na zastupnike Sarkozyjeve stranke UMP u francuskoj Nacionalnoj skupštini, koji su 9. travnja neočekivano omogućili da bude odbijen. Sarkozy ga je uspio progurati tek mjesec dana kasnije, iz drugog pokušaja.

Ustavni savjet, koji, između ostalih, čine i dva bivša francuska predsjednika, prihvatio je primjedbe mnogih koji drže da su drakonske odredbe izašla van okvira francuskog Ustava. Ključna je stvar u tome da je zakon kažnjavanje dao administrativnom odnosno sudskom tijelu, kao i omogućio da se Internet isključuje osobama optuženim, a ne osuđenim za kaznena djela kršenja autorskih prava. Time bi se prekršile ustavne odredbe o diobi vlasti, odnosno izvršna vlast bi preko HADOPI-ja preuzela pravo drakonskog kažnjavanja prijestupnika.

Ustavni suci su također naveli kako je slobodan pristup javnim informacijma, tj. Internetu “temeljno ljudsko pravo” koje se ne može ograničiti, barem ne na način na koji je to zamislio Sarkozy.

Blogeri i veliki dio francuske javnosti, pogotovo onaj mlađi, pad zakona je dočekao s oduševljenjem. Sarkozyjeva vlada je, pak, rekla da će pokušati progurati novi prijedlog, ovaj put “pročišćen” od svih problemlatičnih odredbi. Komentatori u Francuskoj drže da je, pak, da je zbog propasti zakona u pitanju i karijera Christine Albanel, francuske kulture koja je bila njegov najvatreniji pobornik.

Ovakva odluka predstavlja dobru vijest, s obzirom da je danas postalo jasno koliko je, zapravo, koncept autorskih prava na kojem se toliko inzistira na Zapadu zastario, odnosno daleko od stvarnosti koju je donijela nova tehnologija. Danas postoje dvije alternative koje na raspolaganju zakonodavcima. Na jednoj strani  je veća liberalizacija, tj, smanjenje ili ukidanje ograničenja korištenja materijala pod autorskim pravom uz paušalne naknade njihovim vlasnicima. Na drugoj strani je pretvaranje Interneta u orwellovsku policijsku državu s potpunim zatiranjem slobode govora i mišljenja. Dobro je znati da bar negdje ima starih i mudrih glava koje su se odlučile za prvu varijantu.

“Politički nekorektna” Miss Kalifornije ipak ostala bez krune

CarriePrejean_293_250px

Carrie Prejean, Miss Kalifornije kojoj su gay aktivisti nastojali oduzeti krunu zbog “politički nekorektnog” odgovora na pitanje o istospolnim brakovima, na kraju je ipak bila prisiljena prepustiti svoju titulu Tami Farrell. Kao razlog je direkcija izbora za Miss USA navela “nepoštivanje ugovornih obaveza”, a odluku je potvrdio i vlasnik licence Donald Trump.

Prejean je osim titule Miss Kalifornije imala i titulu Prve pratilje Miss USA. Trump je inače prije mjesec dana, usprkos kampanje s ciljem da joj se oduzme titula, odlučio da Prejean sačuva titulu. Tada su se kao razlog navodile “vruće” fotografije koje je 22-godišnja manekenka bila napravila u kasnim tinejdžerskim godinama. Trump je, pak, svoju odluku obrazložio nastojanjem da se očuva sloboda govora u SAD, odnosno podsjećanjem kako je Prejeanino protivljenje istospolnim brakovima stav koji dijeli i predsjednik Barack Obama, ali i većina građana Kalifornije koji su sudjelovali na jesenskom referendumu.

Gay aktivisti, kojima su se bila pridružila brojna imena američke industrije zabave, nisu bili sretni zbog odluke, te će sada bez svake sumnje dobiti zadovoljštinu. Fox News navodi kako je prekid ugovora između Prejean i direkcije izbora uzrokovan sukobom oko kontrole nad javnim nastupima, odnosno Prejean je inzistirala da bude svečani gost olimpijade za ljude sa specijalnim potrebama, čemu se direkcija protivila. Prejean, pak, tvrdi kako joj je direkcija izbora bila naložila da se slika za Playboy te nastupi u reality showu I’m A Celebrity… Get Me Out of Here, a što direkcija opovrgava, navodeći tek da je “proslijedila” takve ponude.

Prejean je, pak, u intervjuu za TMZ.com izjavila kako su razlozi za njen gubitak titule isključivo politički, odnosno kako se samo tražio izgovor da joj se skine titula.

(Foto: Phil Konstantin, Wikimedia Commons)