Kategorija: Pravo

Politika gađenja

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

3704385720_e03afb6cb4_zGoran Vojković je danas napisao tekst u kojem izražava podršku inicijativi index.hr, odnosno peticiji kojom se od Hrvatskog sabora traži donošenje zakona kojim bi se legalizirala marihuana. U njemu se također na prilično dobar, iscrpan ali i razumljiv način iznose ključni argument u prilog tog poteza. Riječ je o argumentima koji su se spominju već godinama i koje gotovo u potpunosti prihvaća i autor ovih redova. Jednostavno rečeno, kada se zbroje i oduzmu svi razlozi zbog kojih bi trebalo, odnosno ne bi trebalo legalizirati marihuanu, hladan i objektivan zakljućak može biti jedino taj da održavanje postojećeg režima – prema kome posjedovanje, konzumacija i trgovanje marihuanom i njenim preparatima sa sobom povlači kaznenopravne i druge sankcije – Hrvatskoj, kao i manje-više svakoj drugoj državi i njenim građanima čini daleko više štete nego koristi.

Vojković u svom tekstu, navodeći razne apsurde do kojih dovodi postojeće stanje, postavlja pitanje zašto je kriminalizacija marihuane još uvijek na snazi.

Odgovor na to pitanje, međutim, više ne ulazi u sferu racionalnog promišljanja koje bi vagalo medicinske i ekonomske argumente. Riječ je o fenomenu kulturnog rata, odnosno sukobu koji svoj korijen ima iracionalnim i, van konteksta suvremene politike teško shvatljivim, podjelama na “nas” i “njih” koji se temelje i održavaju na često sasvim neutemeljenim predrasudama, ali, što je daleko češći slučaj, dubokoj antipatiji i gađenju.

Otpor legalizaciji marihuane, koji u pravilu dolazi iz konzervativnih krugova, se obično argumentira brigom za očuvanje nekakvih “tradicionalnih vrijednosti”, odnosno “duhovnog”, ali i fizičkog zdravlja nacije i/li društva. U stvarnosti opasnost i po jedno i po drugo svoj izvor ima negdje drugdje, a marihuana i njeni pušači u pretvaranju neke dotada “zdrave” zemlje u “bolesnu” u svemu tome imaju jednu od sporednijih uloga. Međutim, pušač marihuane u svemu tome služi kao snažan simbol, odnosno izaziva duboko gađenje kao oličenje svega onoga što nije “pristojno” i “odgovorno”. Tome nimalo ne pomaže ni pola stoljeća stvarana, iako danas sve manje opravdana, kulturna paradigma prema kojoj pušenje marihuane predstavlja nekakvu anti-establishmentsku pobunu. Za mnoge konzervativce, koji bi u nekim drugim slučajevima bili spremni prihvatiti zdravorazumski argument, zamisao da se u ovom slučaju popusti nečemu “cool” i liberalnom izgleda poput izdaje, pa tako legalizacija marihuane predstavlja bojište na kome nisu spremni popustiti ne pedalj.

Konzervativci, odnosno desničari, nisu jedini koji su pogođeni istim fenomenom. On se u brojnim primjerima može pronaći i na lijevoj obali rijeke, među istim onima koji se vole hvaliti kako su “napredni” i “prosvijećeni”. Jedan od takvih, pomalo bizarnih primjera, zbio se nedavno u Velikoj Britaniji kada je konzervativni premijer David Cameron doživio neuspjeh u pokušaju da ukine zakon kojm se zabranjuje lov na lisice, a koji je pod Tonyjem Blairom bila donijela laburistička vlada. Zabrana je donešena pod pritiskom ekoloških grupa i boraca za prava životinja, ali pravi motiv nije bila zaštita životinja, nego osjećaj gađenja koji je kod urbanih lijevih intelektualaca izazivao prizor u crveno odjevenih jahača koji simboliziraju prevladanu tradiciju, a još više ruralne krajeve Engleske gdje laburisti na izborima uvijek prolaze kratkih rukava. Pri tome se uopće nije obaziralo na to da je riječ  o tradicinalnom i kroz stoljeća relativno uspješnom reguliranju populacije divljih životinja, odnosno jedna od metoda zaštite peradi i stoke na farmama od napasnika. Cameronov pokušaj da progura ukidanje zabrane je, pak, torpedirala Škotska nacionalna stranka, iako se zakon odnosio isključivo na Englesku, a ne na Škotsku gdje je zabrana trebala ostati na snazi; škotskim nacionalistima je lov na lisice izazivao gađenje kao simbol kulture južnih susjeda.

Na sličan način bi se mogao objasniti fenomen u SAD gdje je zalaganje za ograničenje ili zabranu posjedovanja vatrenog oružja najizraženije upravo kod urbanih intelektualaca iz više klase, odnosno ljudi koji se u svom životu obično nikada nisu iz prve ruke upoznali sa oružjem, a još manje bili njegove žrtve. I ovdje, pak, ne važe nekakvi racionalni argumenti prema kojima je stopa kriminaliteta, odnosno ubojstava vatrenim oružjem, daleko viša u velikim gradovima gdje, u pravilu, važe stroža pravila o posjedovanju; kao što to da se najžešći zahtjevi za zabranu odnose na tzv. “jurišne puške”, iako se većina ubojstava počini običnim”pištoljima. Prava meta zahtjeva za zabranu oružja su prije svega zadrti “rednecksi” iz ruralnih krajeva gdje lov predstavlja omiljeni način razonode, a individualizam i odbacivanje državne regulative predstavlja sve suprotno  od “cool” progresivne idelogije.

Prilikom pokušaja da se neki od tih vječnih kulturnih ratova okonča, ili barem smiri na nekakvu civilizacijski prihvatljivu razinu nakon koje neće služiti kao izgovor za ignoriranje mnogo važnijih ekonomskih i sličnih problema, osjećaj gađenja bi se uvijek morao uzimati u obzir. Svatko tko u njima želi suprotnu stranu privući nekakvim argumentima morat će se dodatno potruditi, odnosno iskoristiti barem najelementarnije osnove psihologije kako bi to gađenje nastojao koliko-toliko ukloniti. U slučaju legalizacije marihuane bi ustručavanje da se njeni protivnici nazivaju intelektualno infeirornima, odnosno pokušaj da se tom protivljenju da kakav-takav racionalni okvir, bi mogao biti korak u pravom smjeru.

Razmisli, (lažno) sjeti se

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Popularnost kriminalističkih TV-serija gdje su protagonisti foreznički specijalisti (CSI) se često navodi kao glavni razlog za fenomen poznat kao “CSI efekt”. Posljednjih godina javnost od policije očekuje daleko više efikasnosti u provođenju kriminalističkih istraga, otkrivanju krivaca i njihovom uspješnom procesuiranju na sudu nego što su to i najbolje policijske i pravosudne službe u stanju. U SAD i drugim zemljama gdje o sudbini okrivljenika odlučuje porota, zna se dogoditi da oslobađajuće presude budu donešene isključivo zbog nedostatka forenzičkih dokaza, čak i kada je zločin počinjen usred bijela dana pred gomilom svjedoka. To se često objašnjava time da su porote, kao i javnost, dovedene u zabludu o pravoj efikasnosti i brzini suvremenih forenzičkih tehnologija, koje autori CSI i sličnih TV-serija moraju takvima prikazati zbog nužnosti da se pojedini kriminalistički slučaj riješi u 45 minuta. Kada istrage ne daju rezultata ili forenzički dokazi nisu onako “kristalno čisti” kao što to izgleda kod Grissoma i kompanije, nešto tu “ne štima”, pa ili je policija nesposobna ili se okrivljenog mora pustiti u skladu s pretpostavkom nevinosti.

S druge strane, stav da je forenzika – inače, relativno nova tehnika u povijesti policijske djelatnosti, koja datira tek negdje od druge polovice 19. stoljeća – superiorna u odnosu na iskaze svjedoka se s vremenom doima itekako opravdan. Naime, forenzika se, barem u teoriji, temelji na hladno i objektivno ustanovljenim činjenicama, za razliku od svjedoka koji često mogu imati problema s pravilnom predodžbom stvarnosti, bilo iz zdravstvenih problema, bilo zbog društvenih i drugih predrasuda, bilo zbog psiholoških trauma ili nekih drugih razloga. A nekad se i sa sjećanjem – koje predstavlja temelj svakog svjedočanstva – može manipulirati isto onako kao što se manipulira s fizičkim dokazima.

Barem to sugerira najnoviji članak Douglassa Starra u New Yorkeru. Njegova teza, nastala na temelju brojnih primjera iz (američke) povijesti i krivičnopravne prakse, jest da se kod svjedoka ili sudionika nekog događaja uz malo vještine mogu bez problema stvoriti lažna sjećanja, na temelju kojih nastaju lažni iskazi u kojih te osobe iskreno vjeruju, i koje bogatstvom detalja često znaju stvoriti dojam da nikako ne može biti riječ o laži. Dakle, ubacivanje lažnih sjećanja – ono što laici obično smatraju domenom znanstvene fantastike (pri čemu bi kao primjer moglo poslužiti Potpuno sjećanje alias Totalni opoziv) – predstavlja stvarni fenomen, odnosno tehniku s kojom (i to prilično uspješno) znaju baratati i najprimitivnije policijske organizacije na svijetu, odnosno koja je, u različitim oblicima, postojala od samih početaka organiziranog ljudskog društva.

Starr u svom članku citira istraživanje dvoje psihologa – Julie Shaw sa Sveučilišta u Berfodshireu i Stevena Portera sa Sveučilišta Britanske Kolumbije – koji tvrde da su kod 70 % testiranih subjekata uspjeli proizvesti sjećanja o počinjenju različitih kaznenih djela, odnosno da su u tome bili jednako tako uspješni kao u stvaranju “trivijalnih” lažnih sjećanja poput posjeta Disneylandu i sl. Ako su to mogli učiniti posebno obučeni znanstvenici, može se pretpostaviti da isto mogu počiniti i istražitelji koji nedostatak formalne psihološke obuke mogu nadoknaditi dugogodišnjim iskustvom ili “uličnom mudrošču”. A to, dakako, kao što Starr ne zaboravlja podsjetiti svoje čitatelje, zna rezultirati lažnim priznanjima najtežih zločina, zbog kojih na kraju balade nedužni ljudi završe do kraja života iza rešetaka ili možda čak na gubilištu.

Posljedice implantiranih lažnih sjećanja, međutim, mogu biti daleko ozbiljnije od toga da nekoliko stotina ili tisuća ljudi završe kao žrtve pravosudne nepravde. Naime, isto onako kako se vještom manipulacijom lažna sjećanja mogu implantirati pojedincima, tako ih se može implantirati i masi. Koletktivno sjećanje je isto onako podložno manipulacijama kao i pojedinačno, možda čak i bolje. Taj je fenomen ionako dobro poznat povjesničarima koji znaju da su nacionalni epovi jedan od najmanje pouzdanih povijesnih izvora, odnosno da njihovi kolektivni tvorci imaju običaj da opisuju ličnosti i događaje onakvima kakvi bi po njihovom mišljenju trebali, umjesto onakvima kakvi jesu. Tako se, a što je možda najdrastičniji primjer, Kraljević Marko – koji bi prema terminologiji iz nekih kasnijih razdoblja trebao biti “kvisling” i “domaći izdajnik” – transformirao u plemenitog borca za slobodu i protiv stranog tlačenja. Na nešto bližim vremensko-prostornim koordinatama, pak, imamo brojne primjere pojedinaca koji se ne samo da ne sjećaju nego iskreno vjeruju da nikada nisu bili javni zagovornici Jugoslavije, socijalističkog samoupravljanja, politike nestvrstanosti i bratstva i jedinstva iako bi “forenzičari” spremni da malo kopaju po novinskim i drugim arhivama mogli pronaći nešto čvršće od njihovog sjećanja. Ili, ako nekome treba još svježiji primjer, mogu se pronaći suvremeni komentatori i samozvani opinion makeri koji se isto tako jednostavno ne sjećaju da su Ivu Sanadera proglasili najboljom opcijom za budućnost Hrvatske. Onda se ne treba čuditi da se to lažno sjećanje nije prenijelo na mase koje danas jednostavno ne vjeruju da su sve te sugestije prije osam godina oduševljeno prihvatile.

Sudnji dan – Prijeti li nam “Gotovina za tenisice”?

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
Heroj
Image by ax2groin via Flickr

Kada se promatra suđenje Gotovini, Markaču i Čermaku teško se oteti dojmu – i to prilično uznemirujućem – kako je ono imalo određene sličnosti sa svime onime što su naši istočni susjedi doživjeli prilikom “određivanja statusa” svoje južne pokrajine.

U oba slučaja je riječ o procesu koji je bio dug, iscrpljujući i često korišten za skretanje pažnje javnosti s daleko ozbiljnijih problema. U oba slučaja su hladni, racionalni argumenti i dugoročne računice, uključujući i one vezane uz mantru o “euroatlantskim integracijama”, bile stavljene u drugi plan u odnosu na emocije i nacionalno-povijesne mitove. U oba slučaja je svatko tko se prema problemu postavio sa zrncem objektivnosti mogao zaključiti kako će priča na kraju završiti, ali je bio malen broj ljudi spremnih da se suprotstave dogmi oko koje se stvorio nacionalni konsenzus, odnosno poricati sve ono što su narodu servirali navijački mediji i licemjerni politički establishment.

I, sada kada se na ulicama hrvatskih gradova liju suze, a negdje i lije krv, nije zapravo teško povući paralele s prizorima s beogradskih ulica prije tri godine kada se tamošnji narod odjednom morao suočiti s dotle neprihvatljivom istinom da im “belosvetski moćnici” zauvijek oduzimaju “kolevku otadžbine”.

Svima onima koji bi ovu opservaciju pokušali osporiti kao miješanje krušaka i jabuka sam dužan priznati da su djelomično u pravu. Naime, u onome što se zove “šira shema stvari” presuda hrvatskim generalima posve nebitna, odnosno da je čak iz dugoročne hrvatske perspektive bilo i jest posve svejedno kakav će biti njen ishod. Osuđujuća presuda Gotovini, čak i uz, najblaže rečeno, “politički nekoretknu” frazu o “udruženom zločinačkom pothvatu”, neće ni u čemu promijeniti ishod Domovinskog rata ili pomaknuti hrvatske granice i za jedan milimetar; isto tako oslobađajuća presuda ne bi kao nekakvim čarobnim štapićem riješila galopirajuće ekonomske, političke i moralne probleme u kojima se našla ova država. Naravno, ne treba zaboraviti ni ono najvažnije – dok se Kosovo za Srbiju čini zauvijek izgubljeni, dotle je za Gotovinu i Markača izgledno da će se jednom, da li za nekoliko godina ili desetljeća, ipak vratiti svojoj domovini i obiteljima.

Važnost ove presude, odnosno njen štetni efekt, je prije svega u tome što će hrvatsku um ponovno zatočiti u 20. stoljeću, i to baš u trenucima kada je relativnio mlaki početak ustaško-partizanske proljetne sezone sugerirao drukčije. Oslobađajuća presuda je mogla donijeti kakvo-takvo zatvaranje nesretnih povijesnih knjiga i okretanje budućnosti, ali Hrvatska ovaj put nije imala sreće. Možda će imati u tome da implicitne i eksplicitne prijetnje o uličnom kaosu i nasilju, kao i u mnogo slučajeva dosad, ostanu mrtvo slovo na papiru, odnosno da će hrvatska prijestolnica, za razliku od Beograda, biti pošteđena scena od kojih bi se mogao napraviti film “Gotovina za tenisice”.

Pao Sarkozyjev zakon protiv internetskog piratstva

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Francuski Ustavni savjet – najviše sudsko tijelo u toj zemlji – je na jučerašnjoj sjednici neustavnim proglasio ključne odredbe nedavno donesenog i kontroverznog zakona o suzbijanju internetskog piratstva, poznatijeg po svojoj skraćenici HADOPI. Zakon, na čijem je usvajanju inzistirao predsjednik Nicolas Sarkozy, za namjeru je imao najradikalniji mogući obračun s internetskim piratima, odnosno zaštitu autorskih prava i interesa velikih korporacija industrije zabave. Njegove odredbe su, između ostalog, predviđale osnivanje agencije za praćenje aktivnosti korisnika Interneta kao i drakonske kazne za sve koje se uhvati u downloadiranju piratskih datoteka, uključujući trajnu zabranu pristupa Internetu.

Zakon su pozdravile vodeće korporacije i umjetnici, ali je zato na njega drvlje i kamenje digla socijalistička opozicija, kao i brojne organizacije za reformu autorskih prava. Nelagoda zbog drakonskih odredbi se prenijela čak i na zastupnike Sarkozyjeve stranke UMP u francuskoj Nacionalnoj skupštini, koji su 9. travnja neočekivano omogućili da bude odbijen. Sarkozy ga je uspio progurati tek mjesec dana kasnije, iz drugog pokušaja.

Ustavni savjet, koji, između ostalih, čine i dva bivša francuska predsjednika, prihvatio je primjedbe mnogih koji drže da su drakonske odredbe izašla van okvira francuskog Ustava. Ključna je stvar u tome da je zakon kažnjavanje dao administrativnom odnosno sudskom tijelu, kao i omogućio da se Internet isključuje osobama optuženim, a ne osuđenim za kaznena djela kršenja autorskih prava. Time bi se prekršile ustavne odredbe o diobi vlasti, odnosno izvršna vlast bi preko HADOPI-ja preuzela pravo drakonskog kažnjavanja prijestupnika.

Ustavni suci su također naveli kako je slobodan pristup javnim informacijma, tj. Internetu “temeljno ljudsko pravo” koje se ne može ograničiti, barem ne na način na koji je to zamislio Sarkozy.

Blogeri i veliki dio francuske javnosti, pogotovo onaj mlađi, pad zakona je dočekao s oduševljenjem. Sarkozyjeva vlada je, pak, rekla da će pokušati progurati novi prijedlog, ovaj put “pročišćen” od svih problemlatičnih odredbi. Komentatori u Francuskoj drže da je, pak, da je zbog propasti zakona u pitanju i karijera Christine Albanel, francuske kulture koja je bila njegov najvatreniji pobornik.

Ovakva odluka predstavlja dobru vijest, s obzirom da je danas postalo jasno koliko je, zapravo, koncept autorskih prava na kojem se toliko inzistira na Zapadu zastario, odnosno daleko od stvarnosti koju je donijela nova tehnologija. Danas postoje dvije alternative koje na raspolaganju zakonodavcima. Na jednoj strani  je veća liberalizacija, tj, smanjenje ili ukidanje ograničenja korištenja materijala pod autorskim pravom uz paušalne naknade njihovim vlasnicima. Na drugoj strani je pretvaranje Interneta u orwellovsku policijsku državu s potpunim zatiranjem slobode govora i mišljenja. Dobro je znati da bar negdje ima starih i mudrih glava koje su se odlučile za prvu varijantu.