Kategorija: Kultura

Laži, statistike i Hollywood

Malo tko se danas usudi osporiti tezu kako je Hollywood neopisivo liberalniji od ostatka Amerike (i većine suvremenih društava). Međutim, isto tako je malo onih koji su spremni priznati da holivudski glumci, pisci, scenaristi i producenti svoj pogled na svijet agresivno promiču kroz sadržaj svojih filmova i TV-serija. U tome se ponekad ide tako daleko da se ne samo lijevi, liberalni i  “politički korektni” stavovi izlažu kao jedini mogući, nego se čak činjenice koje bi takvim stavovima išle u prilog “friziraju” s bezočnošću nalik na najsiroviji “agitprop” u nekadašnjim zemljama realnog socijalizma.

Jedan od primjera gdje su holivudski scenaristi dozvolili da vlastite ideološke predrasude plasiraju kao činjenice o kojima nikakvog spora nema jest i TV-serija Blizu doma, odnosno epizoda The Shot, emitirana na programu HRT-a u ponedjeljak navečer. U toj je epizodi tužiteljski tim na čelu s protagonisticom Annabeth Chase vodi proces protiv tinejdžera, zvijezdu srednoškolskog tima, koji je iz nepoznatih razloga ustrijelio svog mladića. Za vrijeme istrage se otkrije kako je tinejdžer imao homoseksualna iskustva, a na što slijedi eskpresni komentar Chaseinog šefa Stevea Sharpea kako od 15 igrača u srednjoškolskom timu “statistički, 2-3 mogu biti gay”.

Stručna literatura vezana uz pitanja ljudske seksualnosti navodi kako udio homoseksualaca u muškoj populaciji iznosi između 1,5 do 4 posto. Brojke koje imaju običaj koristiti gay organizacije – a koje su se svojevremeno citirale u HRT-u i hrvatskim medijima za vrijeme trećesiječanjske vlasti – se vrte oko 10 posto. Brojke koje koriste autori serije Blizu doma, pak, sugeriraju da je taj postotak znatno veći, odnosno 15 – 20 posto.

Ta je brojka, dakle, gotovo deset puta veća od one koje citira većina relevantnih istraživanja, ali je autori serije gledateljima serviraju kao notornu činjenicu o kojoj ima smisla raspravljati isto onoliko koliko o tvrdnji da li sunce svakog dana izlazi na istoku.  Moguće je da autori  nisu bili upoznati sa seksološkim istraživanjima, ali je vjerojatnije da su si dali “pjesničke slobode” kako bi što efektnije “senzibilizirali” gledatelje na probleme homoseksualne populacije koja – kako serija sugerira – čini više nego značajan udio stanovništva, odnosno, s obzirom na broj pogođenih, homofobija i uskraćivanje prava homoseksualacima predstavlja daleko ozbiljniji problem nego što je svojevremeno bila segregacija crnaca u SAD.

Sitni detalj u jednoj epizodi i ne baš straobalno popularne serije bi bilo nezahvalno uzeti kao krunski dokaz o ideološkoj “nabrijanosti” Hollywooda, ali takvih detalja, iako ponekad i ne tako drastičnih, ima poprilično. Njihova akumulacija stvara percepciju Amerike i svijeta u cjelini koju je teško pomiriti sa stvarnošću, a nesklad između percepcije i stvarnosti ponekad stvara i ozbiljne probleme kao što je tzv. CSI efekt. Taj i drugi primjeri pokazuju koliko je opasno stvarati sliku današnjeg svijeta na osnovu onoga što servira američka tvornica iluzija, odnosno koliku odgovornost Hollywood zapravo ima. Tu je odgovornost Hollywood često zloupotrebljavao ili je s najboljim namjerama popločavao staze do svakojakih paklenih destinacija.

V – još jedan proročanski science fiction?

U ova cinična vremena malo koji pisac – pogotovo među onima iz mrskog angloameričkog svijeta – je među mladim Hrvatima intelektualnijeg usmjerenja tako popularan i utjecajan kao David Icke. Njegove teorije zavjera tako pružaju jedan jednostavan i zaokružen sustav u koji se bez problema može ugurati svaki, pa i najapsurdniji detalj svakidašnjice. O Ickeovim tezama – pogotovo onima koji se tiču toga da današnjom Zemljom vlada elita sastavljena od ljudi-gmazova – se još može raspravljati, ali ne i o njihovoj originalnosti.

Naime, tu je tezu je Icke, po svemu sudeći, svjesno ili nesvjesno preuzeo iz osnovne postavke američke TV-serije po imenu V iz 1980-ih koja je opisivala dolazak naoko prijateljski nastrojenih i humanoidnih vanzemaljaca koji su čovječanstvu – u zamjenu za neograničeno povjerenje – ponudili rješenje svih planetarnih problema. Naravno, kao i u svakoj SF-utopiji, ispostavilo se da dotični vanzemaljci nemaju plemenite motive niti su ono za što se predstavljaju. Serija – odnosno prve dvije mini-serije, emitirane 1983. i 1984. godine – je bila prilično dobra, pogotovo uzimajući u obzir tadašnja budžetska, tehnološka i sadržajna ograničenja američke televizije. Nešto kasnije je neke od motiva serije iskoristio John Carpenter u svom sjajnom, ali zaboravljenoj i neopravdanoj zapostavljenoj SF-akcijadi Oni žive, koja je također dala ideje za Ickea.

V je autoru ovih redova ostavila dobar dojam – između ostalog i zbog Faye Grant, jedne od onih tragično neiskorištenih holivudskih glumica. Zbog toga sam se pitao kada će se bezidejni Hollywood, koji ima običaj praviti film i od najbezveznije i najopskurnije TV-serije koja se nekoć našla na američkom TV-programu, baciti na remake ove serije.

E, pa, izgleda da se čekanje isplatilo, iako je ovaj put u pitanju remake u obliku nove TV-serije. To je daleko bolja varijanta od igranog filma koji bi, s obzirom na razlike između dva medija, najvjerojatnije ispao kao bezvezni krpež. Iskustva sa novom verzijom Battlestar Galactica također pokazuju da remake ne mora uvijek biti lošiji od originala.

Kenneth Johnson, autor originalne serije, u planu je imao snimiti nastavak čija bi se radnja događala dvadeset godina nakon originala, a u kome bi, naravno nastupila i Faye Grant. Međutim, sve je ostalo na romanu. TV-serija bi se trebala početi prikazivati 2009. godine.

Još je rano – i uvijek nezahvalno – praviti predviđanja na osnovu trailera, ali sam uvjeren da bi ta serija mogla dobiti dnevno-političke konotacije, a možda čak biti i svojevrsno alegorijsko proročanstvo. Vanzemaljci koji iznenada dolaze  i opčaravaju svijet svojom karizmom, savršenim izgledom, govorom o nadi i promjeni bi se mogli shvatiti kao svojevrsni ekvivalent donedavno anonimnog političara po imenu Barack Obama.

A nije da u povijesti science fictiona nije bilo proročanstava. Možda je najbolji primjer Verhoevenov Starship Troopers iz 1997. godine – film koji je propao na kino-blagajnama i koji su svi popljuvali, ali koji se iz perspektive 2000-ih čini nevjerojatno preciznim prikazom svijeta nakon 11. rujna. Problem s tim filmom, kao i s drevnim Kasandrama i Jeremijama, jest u tome da proročanstva ne bi bila proročanstva da se nisu ispunila, odnosno da su ih suvremenici shvatili ozbiljno.

Ruska policija rasturila gay paradu u Moskvi

Ruska policija je, kako javlja Russia Today, uhapsila oko 20-ak gay aktivista koji su, usprkos zabrani gradskih vlasti na čelu s gradonačelnikom Jurijem Lužkovim, pokušali održati gay paradu na ulicama Moskve. Aktivisti su najavili da će, slično kao i u nekoliko ranijih navrata, izaći na ulice, a Lužkov, koji gay parade smatra “satanskim” se zarekao da ih nikada neće dozvoliti. Moskovski gradski dužnosnici su, inače, zabrane tumačili sigurnosnim razlozima, odnosno time da je takve događaje u pravilu pratilo nasilje, odnosno napadi kršćanskih fundamentalista. U jednom ranijem incidentu je tako, pretučen britanski gay aktivist Pete Thatchell, ali i jedan član Evropskog parlamenta.

Policijsko “treniranje strogoće” bi zlobnici mogli protumačiti činjenicom da je nizozemski bend De Toppers ispao u polufinalu natjecanja za Pjesmu Eurovizije, što znači da nema ništa od najavljenog bojkota glavne večeri kojim su Nizozemci prijetili u slučaju da na paradi dođe do nasilja. Tako se Putin, Medvjedev & Co. ne moraju brinuti da će pred TV-publikom cijelog jednog kontinenta biti prokazani kao homofobi.

RECENZIJA: “Državni neprijatelj broj 1”, I i II dio (2008)

Jean Francois-Richet, francuski režiser svjetskoj publici poznat po ne baš najsretnijem remakeu Carpenterovog kultnog filma Napad na policijsku postaju, očito zna pratiti suvremene trendove. Nakon što je Quentin Tarantino sa svojim Kill Billom pokazao da filmovi u više dijelova nisu komercijalni bauk, taj se model pokazao zgodnim za filmske prikaze ličnosti “većih od života” čije su biografije prepune detalja koje se adekvatno ne bi moglo utrpati u cjelovečernji format. Steven Soderbergh je taj model iskoristio u svom dvodijelnom prikazu biografije revolucionara Che Guevare, a Richet u prikazu Guevarinog nešto manje poznatog, ali isto tako živopisnog, suvremenika Jacquesa Mesrinea.

Mesrineov život je tako prikazan u dva cjelovečernja filma, u Hrvatskoj distribuirana pod nazivom Državni neprijatelj broj 1, iako dotični naslov u Francuskoj (L’ennemi public No. 1) koristi samo drugi film. Prvi je originalno nazvan L’Instict de Mort (Instikt smrti) i naziv je dobio po Mesrineovoj autobiografiji po kojoj se, za razliku od drugog dijela, djelomično temelji.

Prvi film započinje 2. studenog 1979. godine kada se prerušeni Mesrine (Vincent Cassell), u to vrijeme jedan od najtraženijih kriminalaca u Francuskoj, BMW-om u društvu djevojke Sylvie Jeanjacquot (Ludivine Sagnier) vozi pariškim ulicama ne sluteći da će mu ta vožnja biti posljednja u životu. Radnja se potom vraća dvadeset godina unatrag kada je mladi Mesrine, dijete situiranih roditelja iz srednje klase, kao regrut francuske vojske u ratnom Alžiru prisiljen zaprljati ruke krvlju tamošnjih civila. Pri povratku kući ga drže herojem, ali se Mesrineu teško pomiriti s dosadnim civilnim životom, te se umjesto toga počinje družiti s gangsterima, prostitutkama i sličnim polusvijetom koji mu nudi daleko uzbudljiviji način zarađivanja za život. Gangsterski bos Guido (izvrsni, iako gotovo neprepoznatljivi Gerard Depardieux) u domišljatom i drskom Mesrineu vidi veliki talent, ali kriminalna karijera je nakratko prekinuta boravkom u zatvoru i pokušajem da se skrasi kao obiteljski čovjek sa suprugom. Međutim, kada je otpušten s posla, napušta obitelj, vraća se starom načinu života i odlazi u kanadski Kvebek gdje će postići neke od najspektakularnijih kriminalnih pothvata.

Drugi dio se, pak, bavi ostatkom Mesrineovog života, odnosno razdobljem koje počinje 1972. godine kada se vratio u Francusku i nametnuo kao jedan od najzloglasnijih pljačkaša banaka i otmičara. Mesrineovi pothvati, pak, plijene pažnju javnosti ne samo zbog njegove sposobnosti da bježi iz ruku policije i suda, nego i uživanju u statusu celebrityja, odnosno “državnog neprijatelja broj 1”. Mesrine sebe sve manje vidi kao kriminalca, a više kao svojevrsnog narodnog junaka koji otima novac licemjernim bogatašima i izvrgava ruglu represivni državni aparat kojeg oličava njegov glavni progonitelj, komesar Pierre Broussard (Olivier Gurmet). Kada završi iza rešetaka, naizgled na dugo vremena, boravak iza četiri zida koristi kako bi napisao autobiografsku knjigu-bestseler, a s vremenom se kao samozvani revolucionar i borac za socijalnu pravdu pokušava spojiti s Baader-Meinhofom, Crvenim brigadama i drugim ekstremnim ljevičarskim organizacijama koje su 1970-ih žarile i palile Zapadnom Evropom.

Richetovo djelo nije jedini film koji se bavio Mesrineom. Godine 1984. je Andre Genoves režirao film Mesrine s Nicolasom Silbergom u glavnoj ulozi. Državni neprijatelj je, pak, s obzirom na zvjezdani status Vincenta Cassella u ulozi glavnog junaka kao i daleko većim budžetom, izazvao daleko više pažnje. Richet epski sadržaj filma, ali i dvodijelnu strukturu, pak, koristi s daleko više uspjeha nego u svojoj verziji Napada na policijsku stanicu. Naime, Državni neprijatelj funkcionira ne samo kao film u dva dijela, nego i kao dva različita filma.

Prvi dio je, u neku ruku, daleko konvencionalniji te koristi sada već uobičajenu formulu za filmske biografije kriminalaca – redanje scena nasilja sa scenama u kojima se protagonistov životni put usmjerava prema kriminalu, a sve uz pažljivu rekonstrukciju kostima, rekvizita i scenografije koja pripadaju “starim dobrim vremenima”. Cassell je u ovom filmu efektan kao mladi, drski i bahati kriminalac koji vjeruje kao da je cijeli svijet njegov. Richet također koristi brojne prilike za izuzetno efektne akcijske scene, od kojih je najdojmljivija bijeg iz kvebečkog zatvora. Jedini minus bi mogla biti možda baš ne najsretnije angažirana Cecile de France u ulozi Mesrineove ljubavne i zločinačke partnerice Jeanne Schneider, a koja nema baš previše kemije s Cassellom.

Drugi dio, koji pokazuje Mesrineove pothvate u domovini je, daleko realniji i mračniji film. Za razliku od Mesrineovog teksta – u kojem su mnogi događaji bili “ispeglani” i “napuhani” – kao predložak služe mnogo prozaičnije činjenice, a i radnja se sada odvija u “olovnim” 1970-im. Karizmatski kriminalac više nije romantični junak koliko samoljubivi egomanijak koji ne shvaća da je njegov osobni rat protiv društvenog poretka osuđen na propast. To se vidi u efektnom castingu – Matthieu Amalric kao Mesrineov partner Francois Besse na prvi pogled sve vrijeme izgleda kao pomahnitali homicidalni manijak, a zapravo je razumniji i smireniji član kriminalnog dvojca. A o posljedicama Mesrineovih pustolovina možda najbolje svjedoči scena u kojoj razbojnik, nastojeći pobjeći od policije, uzima kao taoce nedužnu obitelj te ih tako dovodi u opasnost. Najbolji dojam, pak, ostavlja završnica u kojoj Richet scenu sa samog početka prvog filma prikazuje iz sasvim druge perspektive čineći film potpunijim od obične gangsterske biografije.

Iako Državni neprijatelj ima svojih nedostataka – Cassell ponekad preglumljuje, a scena spektakularnog hapšenja u američkoj pustinji se čini umjetno ubačena – može se preporučiti ne samo kao više nego dobar primjer gangsterskog filma, nego i podsjećanje kako miješanje kriminala i celebrity kulture nije isključivo domena ovih nesretnih vremena i prostora.

OCJENA: 8/10

Trump spasio titulu “politički nekorektnoj” Miss Kalifornije

Donald Trump, vlasnik licence za Miss SAD, donio je još jednu dramatičnu odluku kojom “problematična” nositeljica naslova ipak zadržava svoju tijaru. Carrie Prejean, Miss Kalifornije i prva pratilja Miss SAD, ipak će nositi svoje titule usprkos toga što su nedavno “izronile” fotografije na kojima se dotična pojavljuje u toplesu. TMZ je, pak, nedugo nakon Trumpove odluke “iskopao” još nekoliko “sočnih” fotografija koje datiraju iz vremena prije nego što je Prejeanova – o trošku samog izbora – sebi dala povećati grudi.

Problem s Prejean, naravno, nije bio u fotografijama niti bi u tom slučaju Trumpova odluka izgledala tako dramatičnom. Trump je prije par godina isto tako dramatično spasio titulu Miss SAD Tari Conner nakon što je otkriveno kako je dotična nedugo nakon izbora imala problema s drogom i alkoholom.

Cijela afera sa slikama je, zapravo, posljedica “gabule” u koju se Prejeanova uvukla kada je 19. travnja prilikom izbora za Miss SAD odgovarala na pitanja žirija. Jedan od članova žirija je bio i znameniti Perez Hilton, celebrity bloger homoseksualne orijentacije i samozvana “Kraljica svih medija”. On je Prejeanovu tada upitao što misli o istospolnim brakovima. Prejeanova, koja sebe opisuje kao “evangeličku kršćanku”, je rekla kako vjeruje da je “brak institucija koja može postojati samo između muškarca i žene”.

Prejean, koja se prije toga smatrala favoritom za osvajanje titule, morala se zadovoljiti ulogom Prve pratilje. Sama Prejean je poslije tvrdila kako su je upravo njene riječi koštale mjesta Miss SAD. To je, neposredno nakon samog izbora, više nego eksplicitno potvrdio i sam Hilton, nazvavši je “glupom kujom” a kasnije je časteći još “sočnijim” epitetima. Čak se i sama direkcija izbora Miss Kalifornije morala ograđivati od tih “politički nekorektnih” stavova.

Nije trebalo dugo da se zahukta kampanja protiv Prejean, što kroz osude od strane svih relevantnih ličnosti američke industrije zabave, što zbog intenzivno kopanje svih kompromitirajućih detalja iz prošlosti Prejeanove. Kada su toples-fotografije – čednije od onih koje je objavio TMZ – konačno pronađene, zagovaratelji oduziumanja titule su dobili daleko manje kontroverzni argument od “problematičnih” stavova. Prejeanova je, tvrde oni, ignoriranjem tih detalja iz svoje prošlosti narušila ugovorne obveze s direkcijom izbora za Miss, pa, stoga mora predati titulu.

Trump je, pak, jučer možda stvari stavio na svoje mjesto obrazloživši odluku da Prejeanova zadrži titulu. Naime, stavovi Carrie Prejean definitivno nisu “na liniji” koju promovira američka LGBT zajednica i njoj više nego skloni medijski establishment. Međutim, ti su stavovi identični onima koje je, između ostalog, za vrijeme prošlogodišnje kampanje iznosio današnji predsjednik Barack Obama.

Čak, štoviše, ako je suditi po rezultatima prošlogodišnjeg referenduma o istospolnim brakovima, Prejean je po tom pitanju samo odrazila većinsko mišljenje stanovnika države koju je predstavljala na izboru za Miss SAD.

I, konačno, od teze o licemjerju, odnosno o nespojivosti tvrdnji o vlastitim kršćanskim načelima s poziranjem u provokativnim pozama, daleko je važnije pitanje slobode govora, odnosno zloporabi “političke korektnosti” i ustanovljivanja novog “verbalnog delikta” u naoko prosvijećenim Sjedinjenim Državama. Prejean zbog nesklada između onoga što je nekada radila i što danas govori možda može biti shvaćena kao licemjer, ali je daleko licemjernije razapinjanje na križ mlade misice za istu stvar zbog koje nitko ne bi digao ni šapta protiv trenutnog mesijanskog predsjednika.

Moderna vremena – Severina pjeva za Ostojića

Pristaše Ranka Ostojića, moglo bi se reći i s određenom dozom trijumfalizma, navode kako će njegov završni predizborni skup na splitskoj Rivi 15. svibnja uveličati nitko drugi do Severina Vučković, bez svake sumnje najpoznatije estradno ime ovog imena. To će mnogi protumačiti kao Ostojićevu prvu veliku pobjedu u ovoj kampanji, s obzirom da se nitko koga na svoje skupove dovede njegov konkurent Željko Kerum ne može mjeriti sa Severininim zvjezdanim statusom.

Međutim, koliko će Severinin angažman na Rivi donijeti glasova? Da li je realno očekivati da će Ostojić s njom nadoknaditi Kerumovu prednost u anketama, nedostižnu ako se pretpostavi da će splitski tajkun eventualni kiks u prvom krugu u drugom nadoknaditi s HDZ-ovim glasovima za Kureta?

Moje je skromno mišljenje da Severina ipak neće imati nekih dramatičnih efekata na izbornu utrku. Što je možda i najbolje što Ostojić u ovakvim okolnostima može očekivati. Daleko je bitnije da njen nastup na Ostojićevom skupu neće štetiti.

Jer, nije zgoreg podsjetiti se i na ne tako daleku 2003. godinu kada je tadašnji Ostojićev stranački šef Ivica Račan izazvao zgražanje mnogih svojih pristaša – pogotovo onih u snobovsko-komentatorskim krugovima – angažmanom te iste Severine u izbornoj kampanji. U to vrijeme je, pak, to bila velika stvar, s obzirom da su Severinine video-pustolovine tada bile tek njena privatna stvar, odnosno popularna pjevačica je još uvijek u javnosti mogla gurati imidž smjerne, tradicionalne  i bogobojazne hrvatske katolkinje. Taj imidž je, pak, obično vezan uz hrvatsku desnicu (a Severina se 1990-ih eksplicitno izjašnjavala kao pristaša HDZ-a), pa su mnogi – kasnije se ispostavilo s pravom – takav Račanov potez tumačili kao očajnički pokušaj da očuva vlast kradući sebi nesklono biračko tijelo.

Ostojić, pak, sada ne mora brinuti da će ga zbog toga kritizirati isto onako kao što su kritizirali Račana. Vremena su se promijenila – na birališta prvi put izlaze generacije koje su odrasle uz Kozjak i Severinin video, te njima trogloditski komentari na račun Severine – poput onih na članak u Slobodnoj Dalmaciji – neće značiti skoro ništa.