Kategorija: Kultura

Civilization V – prvi dojmovi

U svijetu današnjih video-igara postoje franšize koje se mogu nazvati legendarnima, ali među nima se malo koja može pohvaliti dugovječnošću kao Civilization. Lansirana početkom 1990-ih, postala je jedna od najpopularnijih strateških igara, iako je uglavnom zahvaljujući tada nedovoljno razvijenom softveru postala najpopularnija strateška igra na poteze umjesto najpopularnije strategije u realnom vremenu. U svakom slučaju, riječ je manje o igri, a više o instituciji, pa je stoga razumljivo zašto bi peti nastavak Civilizationa trebao izazvati veliku pažnju.

Prvi dojmovi sugeriraju da se okorjelim fanovima čekanje na peti nastavak isplatilo. Civilization V ispunjava ključni zadatak svakog nastavka popularne video-igre – glavni koncepti se ne mijenjaju u odnose na prethodna četiri nastavka, ali igra ima dovoljno novih detalja da bude zanimljiva kako starim fanovima tako i onima koji tek trebaju shvatiti što je to Civilization. Ono što od novina prvo upada u oči jest prilično dobra grafika, kao i sučelje koje omogućiva dobar pregled situacije. Vrlo se korisnim čini i sistem poruka/podsjećanja koji igraču pomaže da obavi neke naizgled rutinske zadatke prije zatvaranja poteza; ta će opcija biti vjerojatno još korisnija u kasnijim fazama igre, kada se mora baratati s desecima gradova i stotinama jedinica.

Najzanimljivijom inovacijom – iako o njoj nisam donio konačni sud – se čini uvođenje gradova-država koje bi igraču trebalo omogućiti nove i fleksibilnije strategije u odnosu na ranije igre. Oni su zamišljeni kao nešto poput NPC igrača u RPG igrama, odnosno državni druge klase u odnosu na carstva poput onih koje vodi igrač. Ona igraču mogu poslužiti na razne načine – kao relativno brzo sredstvo teritorijalnog širenja (u pravilu imaju slabu vojsku), ali i relativno dobar i često nepresušan izvor novca, sirovina, radne snage ili topovskog mesa – nešto što male države u korist velikih rade do dana današnjeg. To se čini simpatičnim pokušajem da se u igru koja treba biti svojevrsna simulacija ljudske povijesti uvede nešto malo više realizma.

Stvar koja je ispala, odnosno koje više nema u “petici” jesu religije. Neki kritičari drže da ih je Firaxis izbacio zbog “političke korektnosti”, odnosno zbog spoznaje da bi se vjernici mnogih nespomenutih religija u igri (sikhi, animisti i sl.) mogli naći zakinuti. S druge strane, religije u Civilization IV, zapravo i nisu igrale neku posebnu svrhu osim što su svakoj od civilizacija davale nekakav, obično ne baš previše uvjerljiv, kulturni identitet.

Novina koja se također čini zanimljivom jest izbacivanje starih civicsa (opcija za organizaciju carstva) na temelju tehnološkog razvitka; umjesto toga postoje opcije za mijenjanje društva koje dolaze razvojem kulture. I u ovom slučaju se čini da se Civilization V nastojao učiniti realističnijom, odnosno stvarnom svijetu bližoj igri.

S druge strane, valja uzeti u obzir da su ovo *prvi dojmovi* te da jednostavno nije bilo vremena da se odigraju epske partije u kojima bi se moglo vidjeti kako funkcioniraju kasnije, “moderne” tehnologije i njihovi koncepti, odnosno kako Civilization V rješava probleme globalnog zagađenja ili nuklearni rat. No, ako je suditi prema prvim dojmovima, za vjerovati da su tvorci ove igre riješili i taj zadatak.

Kada se Ulica Sezam pretvori u Sodomu i Gomoru

Seks-skandali danas izviru na mjestima gdje bi ih čovjek najmanje trebao očekivati. Jedno od njih je i popularna serija za djecu Ulica Sezam koju je uzdrmala “skandalozna” pojava Katy Perry u dekolteu; sama najava specijalne novogodišnje emisije u kojoj nastupa popularna pjevačica je bila dovoljna da bijesni roditelji zatraže njeno skidanje s programa. NPR – nešto najbliže državnoj televiziji što postoji u SAD – brže-bolje je prihvatio njihov zahtjev te američka dječica mogu mirno spavati. Prizor Katy Perry kako se igra s plišanim lutkama ih neće odvesti na krivi put.

U cijeloj toj priči, koja u nekim opuštenijim dijelovima svijeta potvrđuje sve najgore stereotipove o seksualno frustriranim i kršćanskim fundamentalizmom opterećenim Amerikancima, je najzabavniji detalj da se “skandal” zbio na mreži NPR. Dotična mreža među američkim konzervativcima ima reputaciju dijela “liberalno-lijevog establishmenta”. Slučaj Perry pokazuje kako u nekim slučajevima i ti “liberali” i “ljevičari” znaju svirati iste one puritanske diple kao i najzadrtije “konzerve” i desničari.

Školovanje kod kuće – još jedan kulturni rat

Kada se navode aspekti života u kojima Hrvatska ima prednost pred SAD, prvo na pamet padaju stope kriminala i ubojstava. S druge strane, isto tako bi se moglo reći da je, možda čak i važnije to što je Hrvatska, za razliku od Amerike (a i nekih drugih, njima sličnih zemalja) lišena fenomena zvanog kulturni ratovi – tj. sporova koji svoju suštinu nemaju u temeljnim ekonomskim ili političkim problemima, koliko sa suprotstavljenim svjetonazorima, odnosno pogledima na nečiji privatni život. U SAD ti sporovi, ponekad, kao u slučaju vječne rasprave oko pravu na pobačaj, dobiju i nasilnu dimenziju, a u pravilu imaju izuzetno veliki utjecaj na politička zbivanja, i to daleko veći nego što bi se moglo zaključiti po njihovoj važnosti na život prosječnog Amerikanca.

To, dakako, ne znači da u Hrvatskoj kulturnih ratova nema, ali oni, u usporedbi s drugim državama, izgledaju kao bura u čaši vode, odnosno tek kao dežurna (i u posljednje vrijeme ne tako efektna) dimna zavjesa za odvraćanje pažnje javnosti od stvarnih problema. Kao primjeri hrvatskih kulturnih ratova bi se tako mogli navesti  sporovi oko održavanja gay parada, seksualnog obrazovanja u školama, radom nedjeljom u trgovinama, te – među njima uvjerljivo najzloglasniji – spor oko zamrzavanja fetusa za umjetnu oplodnju.

Svemu tome bi se, kako stvar stoji, odnedavno mogao priključiti još jedan kulturni rat, ako je suditi po najavi ministra obrazovanja Radovana Fuchsa. Naime, njegovo ministartsvo, odnosno hrvatska Vlada, izjavilo je da “razmatra” prijedlog da se u Hrvatskoj uvede obrazovanje kod kuće.

Zašto bi eventualno razmatranje ove inicijative eskaliralo u kulturni rat? Dobru naznaku odgovora na to pitanje daje naziv organizacije koja je nedugo prije Fuchsove izjave dalo taj prijedlog – Hrvatska kršćanska koalicija. Iza koncepta “školovanja kod kuće” (“homeschooling”) u SAD u pravilu stoje kršćanske, tj. konzervativne i desne organizacije, pojedinci i političke opcije. “Školovanje kod kuće” – koncept koji se u SAD i Australiji razvio iz praktičkih razloga (bilo je teško organizirati redovnu nastavu za djecu razbacanu po udaljenim farmama) – je u 20. stoljeću dobio snažnu ideološku notu, odnosno “homeschooleri” promoviraju obrazovanje djece kod kuće kao alternativu redovnom, odnosno državnom obrazovanju koje je po njihovom mišljenju ne samo štetno za djecu, nego ih i “truje” s nekakvim “vražjim” liberalizmom.

Protivnici “homeschoolinga”, naravno, pripadaju liberalnoj ljevici i tom konceptu se protive kao nakaradnom pokušaju da se zloupotrebom roditeljskih prava dječji umovi drže u srednjem vijeku. Kao važan argument protiv “homeschoolinga” se navodi i manja socijalizacija djece, odnosno manje mogućnosti da se opazi roditeljsko i drugo kućno zlostavljanje.

Hoće li u Hrvatskoj ova ideja izazvati slične rasprave? Vjerojatno ne, s obzirom da za “zamagljivanje” pravih problema još uvijek postoje bolji aduti kao što su partizani, Thompson i Domovinski rat. Osim toga, cijeli je koncept “školovanja kod kuće” previše nov i stran hrvatskoj javnosti da bi ga se moglo u relativno kratkom roku “obraditi” za potrebe epskog ideološkog obračuna.

Što, dakako, ne znači da ga se s vremenom ne bi moglo promovirati kao korisnu ili barem ozbiljnog razmišljanja vrijednu ideju. To pogotovo važi za današnja vremena teške ekonomske krize, kada je jasno da tradicionalno obrazovanje sve teže ispunjava svoju ulogu, odnosno da barem u nekim pojedinačnim slučajevima obavezan i redovan odlazak djece u školu ne bi mogao imati daleko efikasnije alternative. Djeca koja se obrazuju kod kuće – bilo uz pomoć roditelja, bilo uz pomoć privatnih tutora, bilo preko Interneta – bi mogla u ovim crnim vremenima mnoge obiteljske budžete lišiti troškova za prijevoz i nabavku knjiga, a ni poreznim obveznicima ne bi bila mrska koja lipa izdataka manje.

Naravno, gorka iskustva govore da ova zanimljiva ideja, kao i mnoge druge, u hrvatskoj praksi može postati vlastita suprotnost ili biti tragično neiskorištena.

Psići u rijeci, curice ucijenjene glave i Discovery Channel pod opsadom

Među milijunima internetskih komentara na stravični čin najgnjusnijeg zločinca kojeg je iznjedrila vrsta homo sapiens neće  biti teško pronaći one u kojima se traži ne samo njegova likvidacija, nego i zatiranje njene obitelji, kako bi se spriječilo da zlosretna kombinacija gena dovodi do sličnih zlodjela u budućnosti.

Naravno, nije teško pretpostaviti da će neki u tome ići dalje, uključujući i 43-godišnjeg Jamesa Jaya Leeja, “strastvenog” ekologa koji je zatočio 12 ljudi u sjedištu Discovery Channela nastojeći natjerati tu tvrtku da objavljuje emisije s krajnjim ciljem da se popularizira sterilizacija ljudskih bića. Leeju se mnogo toga može prigovoriti, ali nikako nedosljednost; na svom profilu je rekao da “ne želi djecu”, a što je, s obzirom što je onim dražesnim psićima priredilo jedno dijete, sasvim razumljivo. Lee je također poznat kao veliki prijatelj životinja, ali za razliku od Prijatelja životinja i PETA-e on je spreman za akcije malo konkretnije i riskantnije od onih koje promoviraju salonski radikali ili promoviraju ocvali rokeri.

Naravno, kada ova žalosna priča dobije rasplet, svi će govoriti da je riječ o poremećenom pojedincu, i da njegove bolesne akcije nisu imale nikakve veze s hipotezom o majci Gaji, globalnom zatopljenju, dubokoj ekologiji, filmografiji Ala Gorea i svime onime čime se svijet posljednjih par desetljeća bombardira od “angažiranih” medija.

Pseća ljubav i ljudska mržnja

Ma koliko se Bajs hvastao dobrom turističkom sezonom, i ma koliko se na Dnevniku HRT mahalo s Newsweekovom analizom Hrvatske kao 28. najbolje zemlje na svijetu, za javnost izvan hrvatskih granica Hrvatska je u pravilu mala, beznačajna, odnosno njenu pažnju se može privući samo onim metodama koje privlače Christianne Amanpour u nečije dvorište. Hrvatska, dakle, bez obzira što će danas-sutra biti jedan od satelita u Sferi zajedničkog prosperiteta Zapadne Azije i bez obzira što će se njene delegate na NATO-konferencijama tetošiti kao “braću po oružju” i dio “zapadnog svijeta”, u viziji prosječnog konzumenta vijesti pripada prostorima omrznutog Balkana, odnosno jedina zanimljiva vijest koja može doći s ovih prostora je neki novi Vukovar ili Srebrenica.

Pošto još nije odrasla generacija političara koja rat poznaje četiri desetljeća starih propagandnih bljuvotina i uz to vezanih šovinističko-džingoističkih mitova, na takav spektakl se ipak treba čekati nekih četvrt stoljeća. Nestrpljivim medijima će dotle kao nadomjestak za malo bolje priče o balkanskoj  nečovječnosti i barbarstvu poslužiti i ova priča o bacanju psića u vodu “negdje u Bosni, kraj Bugojna“.

Zahvaljujući Youtubeu, Facebooku i Twitteru mlada dama je postala ekspresna Internet-senzacija. I nije bilo teško za očekivati da će zbog bahatosti i okrutnosti prikazane prema dražesnim životinjama postati objektom globalne mržnje, te da je u ovom trenutku vjerojatno omraženija čak i od Georgea W. Busha u njegovim najgorim danima. Grupe mržnje na Facebooku dobijaju stotine tisuća članova, brigade hakera-dobrovoljaca joj očajnički žele “provaliti” identitet, a među desecima tisuća pošiljatelja prijetnji smrću se vjerojatno nalazi barem nekoliko s dovoljno volje, financijskih i tehničkih sredstava i sposobnosti da svoje osvetničke zamisli primijene na njoj i na članovima njene dalje i bliže rodbine.

Takav rasplet priče o ubojici nekoliko psića bi sigurno zabavio  “Škorpione” kada za kojih pet-deset godina izađu iz zatvora gdje sjede zbog jednog sličnog, ali osjetljivoj svjetskoj javnosti ipak malo previše “ljudskog” i banalnog čina.

Spartak: Krv i pijesak – Finale sezone 1

Spartacus: Blood and Sand
Image by of Scotland via Flickr

Nakon što sam odgledao 13. epizodu s kojom završava prva sezona TV-serije “Spartak: Krv i pijesak”, moram još jednom zaključiti kako je nezahvalno dojmove o TV-serijama praviti na osnovu prve epizode. Ono što je na početku izgledalo kao besramna i ne baš efektna kopija filma “300” se u trinaest epizoda pretvorilo u prvoklasnu dramu s dobro izgrađenim likovima i nizom dramatičnih i – što je najvažnije – sasvim neočekivanih obrata. Ono čega sam se plašio nakon prve epizode – da će se sve svoditi na monotono CGI krvoproliće garnirano isto tako monotonim eksplicitnim seksom – nije se dogodilo.

Autori serije su, vjerojatno, bili svjesni da dio gledateljstva ima neku predodžbu o povijesnom Spartaku, odnosno da je barem vidio Kubrickov film s Kirkom Douglasom iz 1960. godine ili mini-seriju u kojoj naslovni lik tumači Goran Višnjić. Dakle, barem dio gledatelja je znao kako će Spartakova gladijatorska karijera završiti – bijegom iz škole uz pomoć svojih kolega koji će stvoriti srž vojske pobunjenih robova. Glavni zadatak je, dakle, bio doći do te točke, i on je u 13. epizodi ispunjen gotovo savršeno.

Manje-više svi podzapleti i konflikti među likovima koji su se razvili u prethodnih dvanaest epizoda su razriješeni u neočekivano brutalnoj i krvavoj završnici koja je dobila sasvim primjereno ime “Ubiti ih sve”. A sam način na koji se do posljednjeg trenutka taj ishod -čini neizvjesnim, čini tu epizodu vrhuncem scenarističkog umijeća. Pohvale zaslužuje to i da “Spartak” u potpunosti odbacuje sve klišeje i nepisana pravila dramske televizije, i to prije svega po pitanju preživljavanja i nepreživljavanja glavnih likova, kao i u tome što likovi koji bi trebali biti pozitivci čine neke u najmanju ruku moralno dvojbene stvari.

Međutim, finale sezone 1 sada pred autore postavlja probleme njenog nastavka. Sezona 1 je bila mnogo lakša od sezone 2, zato jer je radnja bila relativno ograničena na rimski provincijski gradić i gladijatorsku školu, pa se moglo štediti na CGI-ju i koristiti dobar okvir za niz intriga. Sezona 2, pak, umjesto gladijatora u sukobu sa svojim gospodarom mora prikazivati pobunjeničkog vođu u sukobu s cijelim carstvom, odnosno vojskovođu u sukobu čije je poprište cijela Italija. I tu CGI može malo pomoći, ali autori se moraju truditi da scenama bitaka daju nekakav suvisli kontekst. Za razliku od ranih Spartakovih dana, njegov ustanak je daleko bolje dokumentiran u antičkim izvorima i u njegovom gušenju su sudjelovali “kapitalna” imena tadašnje povijesti kao Kras i Pompej. Autori će imati daleko manje pjesničke slobode, te će se malo više morati obraćati pažnja na ekonomsku i političku krizu Rimske Republike kojoj je Spartakov ustanak bio jedan od simptoma.

Ostaje za vidjeti da li će zdravstveni problemi glumca Andyja Whitfielda uistinu dovesti da prvih nekoliko epizoda predstavljaju – prequel koji pokazuje rane Bacijatove dane, odnosno hoće li “redovna” sezona, koja bi trebala trajati 13 epizoda, biti zbrzana. Također treba vidjeti kako se to Spartak od čovjeka vođenog isključivo osobnom osvetom pretvorio u revolucionara i osloboditelja; ako postoji problem u posljednjoj epizodi sezone 1 onda je to nedostatak odgovora na to pitanje. Ako sezona 2 bude dostojna sezone 1, veliki dio zapleta bi se trebao baviti upravo time.

Kompjuterski trojanac odgovoran za avio-katastrofu u Madridu?

Aircraft: McDonnell Douglas MD-82 (DC-9-82) Ai...
Image via Wikipedia

Za kompjuterske viruse, trojance i sličnu gamad se uglavnom smatra kako predstavlja neugodnost koja pogađa pojedince prije nego što pogađa institucije ili društvo u cjelini. Malo tko zamišlja da je sasvim moguće da zločesti hakeri svojim aktivnostima mogu nekome ne samo otežati, nego i oduzeti život. A nekada i na izuzetno okrutan način, na primjer, učinivši da netko živ izgori zajedno sa svojom obitelji.

A nešto upravo tako se, ako je vjerovati najnovijim rezultatima službene istrage, zbilo prije više od dvije godine na madridskom aerodromu Barajas, kada se Spanairov putnički avion sa 172 putnika i članova posade srušio neposredno nakon uzlijetanja, a pri čemu je bilo samo 18 preživjelih. Španjolski istražitelji su nesreću pripisali tehničkom kvaru koji se mogao izbjeći, odnosno koga su piloti i mehaničari mogli otkriti da se koristio centralni kompjuterski sistem madridskog aerodroma. Međutim, sistem je bio u kvaru zbog infekcije trojancem i taj dan su avioni letjeli bez uobičajenih sigurnosnih kontrola.

Ni holivudski flopovi nisu ono što su nekad bili

Heaven's Gate (film)
Izvor: Wikipedia

Jedna od stvari koja današnji Hollywood razlikuje od Hollywooda koga su poznavale starije generacije jest izostanak flopova, odnosno spektakularnih i basnoslovno studijskih projekata koji tako temeljito propadnu na kino-blagajnama da ta propast uđe u legendu. Odnosno, barem tako tvrdi Tom Shone u svom članku, koji nastoji dati odgovor zašto današnja komercijalna razočaranja u Hollywoodu nisu ni razini financijskih sunovrata kakvi su bili Lomača taštine, Vodeni svijet, Posljednji akcijski junak ili Otok boje krvi. Kada danas neki film “ljosne” na kino-blagajnama, obično je riječ o daleko prozaičnijim rezultatima koji se češće nazivaju “podbačajem” nego fijaskom. Danas je, tako, teško zamisliti da bi pogrešna procjena u nekom uredu mogla dovesti do toga da neki studio poput 20th Century Foxa nakon Kleopatre dođe na rub bankrota ili da legenda poput United Artists jednostavno nestane nakon Vrata raja.

Razlozi za to su otprilike isti onakvi kakvi su doveli do sumraka koncepta superzvijezde – promjena kulturnih, ali i ekonomskih okolnosti u suvremenom svijetu. Globalizacija je tako Hollywoodu otvorila niz tržišta u svijetu u kojima se ispostavilo da je publika – koja obično manje pristupa Internetu, kablovskoj i satelitskoj televiziji – daleko spremnija konzumirati drek koji razmažena američka publika nije. Tako nije rijedak slučaj da ono što predstavlja nesumnjivi flop na sjevernoameričkom tržištu uspije sve financijske gubitke za studio nadoknaditi na svjetskim tržištima; Vodeni svijet je bio jedan od najboljih primjera za to. A ako i nakon svega toga kino-distribucija predstavlja “podbačaj”, uvijek će se naći prodaja i iznajmljivanje DVD-ova, odnosno prikazivačka prava na televiziji i sistemi video-pretplate s kojima će i najgore holivudsko smeće polako ali sigurno, možda nakon nekoliko godina, a možda i desetljeća svoje tvorce dovesti u “plus”.

Shone također tvrdi da je jedan od razloga i taj što je Hollywood s vremenom počeo učiti od svojih grešaka, odnosno što se u studijima razvio sistem za ranu detekciju potencijalnih flopova, kao i smanjenje rizika kroz ko-produkcije dvaju velikih studija, korištenje manje “zvučnih” (čitaj: jeftinijih) imena u glavnim ulogama i malo veća financijska disciplina na setu. I dok je sve to, s jedne strane, spasilo Hollywood, s druge strane je drastično smanjilo opću kvalitetu holivudskih filmova u odnosu na prethodna razdoblja.

Tako je u prošlosti lako zamisliti da se i iza najgoreg mogućeg flopa krije “neshvaćeno” remek-djelo. Danas, kada nema straha od financijske kazne, holivudski producenti i studiji se više ne moraju truditi pa proizvode odvratno smeće znajući da će se ono uvijek isplatiti. Ono što je danas flop obično i zasluži biti flop; problem je u filmovima koji zarade novac, ali to ne zaslužuju.

“Žene-pume” su mit?

Kutcher and Moore, September 2008
Izvor: Wikimedia

“Cougar” je originalna engleska riječ za pumu koja je posljednjih nekoliko godina dobila sasvim novo značenje, odnosno označila trend koji treba dokazati da živimo u vrlom novom svijetu spolne ravnopravnosti. “Cougari”, odnosno “žene pume” su starije pripadnice ljepšeg spola koja, po uzoru na svoje muške vršnjake, kao seksualne i ljubavne partnere preferiraju “piletinu”, odnosno mlado meso u obliku muškaraca koji bi im po godinama mogli biti sinovi i unuci. Taj se fenomen tumači time da su žene, stekavši kakvu-takvu financijsku i poslovnu ravnopravnost, barem u prosvijećenim zemljama Zapada, na kraju ravnopravnost stekle i u krevetu, odnosno, lišene potrebe da budu supruge i majke, sada sebi mogu dozvoliti luksuz seksa sa mlađim partnerima. Fenomenu su svojim, za Hollywood donedavno atipičnim vezama s mlađim muškarcima, publicitet dale Demi Moore i Madonna.

Međutim, studija koju je nedavno u časopisu Evolution and Human Behaviour objavila skupina britanskih psihologa sa Sveučilišta Walesa, sugerira kako su “žene pume” najobičnija fama, odnosno fenomen koji je ostao ograničen na svijet celebrityja. Istraživanje provedeno na 22.000 muškaraca i žena u 14 zemalja, a prilikom koga se naglasak dao na korisničke preference na online dating stranicama, pokazuje kako između muškaraca i žena, bez obzira na socijalne prilike, kulturu i obrazovanje, još uvijek postoji duboki jaz između idealne dobi partnera, odnosno kako su još uvijek čvrste tradicionalne podjele i reference.

Prema istraživanju muškarci, bez obzira na godine, kao idealne životne partnerice traže žene koje su mlade, odnosno što je muškarac stariji, to je veći generacijski jaz između njega i idealne žene, koja mu po godinama može biti kćer ili unuka. Žene, naprotiv, bez obzira na starost, traže muškarce koji su ili njihove dobi ili stariji. “Žene pume” u 40-tim i 50-tim dakle, kao idealne partnere neće tražiti ljepuškaste mladiće kao Ashton Kutcher nego starce od pet, šest i više “banki”.

Dr. Dunn, vođa tima istraživača, zaključio je da je fenomen “žena puma” najobičniji mit. A, kada se malo o svemu razmisli, i nije teško zaključiti. Različite seksualne preference muškaraca i žena su posljedica bioloških imperativa, odnosno seksa kao aktivnosti čija je primarna svrha produženje vrste; muškarci, dakle, traže mlade žene koje su u stanju rađati potomstvo; žene, pak, traže situirane i u pravilu starije muškarce koji u stanju uzdržavati to potomstvo. Takve biološki uvjetovane parametre nisu u stanju izbrisati nikakvi celebrity trendovi niti feminističko obrazovanje.

Twitter donosi smrt

Povijest, a pogotovo ona bliža, nas je naučila da svaka tehnologija uz brojne blagodati donosi i nove, dotada nepoznate opasnosti. To uključuje i Twitter, bez koga danas mnogi ne mogu zamisliti svoj život, ali koji im je isto tako u stanju taj život oduzeti. I više u pitanju nisu bizarni incidenti poput ovog, nego mnogo uvjerljiviji i prozaičniji način da se prijevremeno napusti ovaj svijet.

Jedan takav slučaj će vjerojatno predstavljati i vijest koja je Los Angeles zavila u crno. Dr. Frank Ryan, 50-godišnji plastični kirurg, poginuo je u prometnoj nesreći u Malibuu. Dotični je liječnik postao poznat zahvaljujući reality starleti Heidi Montag kojoj je napravio veliki broj operacija. Ryanova bivša djevojka Charmaine Blake je, pak, obznanila kako joj je policija rekla da je smrt izavana “tvitanjem”, odnosno da je Ryan u trenutku nesreće istovremeno vozio i slao poruku na Twitter o svom kućnom ljubimcu.

Ovo, naravno, nije prva prometna nesreća izazvana pokušajem da se istovremeno vozi i koristi mobitel, ali, bez svake sumnje, predstavlja prvi slučaj da je kao žrtvu imala celebrity. Vrlo je vjerojatno da će nakon svih onih silnih reklama s porukom “Kad piješ, ne vozi” početi dolaziti i reklame s porukom “Kad voziš, ne tvitaj”.