Kategorija: Kultura

RECENZIJA: Djeveruše (2011)

English: This is a portrait of Kristen Wiig we...
Kristen Wiig
DJEVERUŠE
(BRIDESMAIDS)
uloge:Kristen Wiig, Maya Rudolph, Rose Byrne, Chris O'Dowd
scenarij: Kristen Wiig & Annie Mumolo
režija: Peter Feig
proizvodnja: Universal, SAD, 2011.
trajanje: 125 '

Krajnji uspjeh potencijalnog holivudskog blockbustera se mjeri po prvom vikendu prikazivanja u Sjevernoj Americi. Ako uzdanica nekog velikog studija tada ne uspije završiti na prvom mjestu, s velikom dozom vjerojatnosti se može pretpostaviti da je riječ o promašaju. Komedija Djeveruše je prkosila tim “zakonima”; iako je na početku prikazivanja došla na drugo mjesto, njena gledanost nije opadala tako brzo kao nominalno uspješnijim ostvarenjima, te je postala jedno od ugodnijih iznenađenja za holivudske knjigovođe.

Dostignuće je utoliko veće zbog toga što su se Djeveruše reklamirale kao romantična, odnosno “ženska” komedija, kao i zbog toga što je imala stroži cenzorski rejting “R”, koji se u sezoni blockbustera tradicionalno smatra poljupcem komercijalne smrti. Uspjeh ovog filma, koji se ogleda i u zaradi koja je nadmašila daleko razvikanije filmske verzije Seksa i grada, se, s druge strane, može objasniti time što iza nje kao producent stoji Judd Apatow, specijalist za komedije s “masnijim”, “žešćim” i obiteljskoj publici neprimjerenim sadržajem.

Ne-obiteljske publike, srećom, ima dovoljno da opravda snimanje takvih ostvarenja, a među takvu publiku spadaju i žene. One spadaju i scenariste kojima Apatow, po običaju, omogućava da svoje talente pokažu i ispred ekrana. U slučaju Djeveruša su to bile Annie Mumolo, koja se pojavljuje u maloj ulozi na sredini filma, te Kristen Wigg, koja tumači protagonisticu po imenu Annie, ženu tridesetih godina koja živi u Milwaukeeju.

Nju upoznajemo na samom početku u sceni koja pokazuje aktivnost koja je u tradicionalnim komedijama s cenzorskim rejtingom PG-13 tek implicitni i nikad prikazani “hepi end” u obliku konzumacije ljubavne veze dvoje protagonista. Annie, međutim, nema previše razloga biti zadovoljna “vezom” sa Tedom (Jonn Hamm) koji joj više nego jasno stavlja do znanja da ga zanima isključivo seks, te se ne smatra njenim momkom. Annien pravi dečko ju je, pak, napustio, što je samo jedna u nizu privatnih i poslovnih katastrofa zbog kojih radi ponižavajući posao i dijeli stan s iritantnim cimerima. Jedina prava utjeha za Annie je njena najbolja prijateljica Lillian (Rudolph) kojoj sa zadovoljstvom pristane biti kumom na vjenčanju za bogatog čikaškog bankara. Kada se Annie upozna sa živopisnim djeverušama, među njima je i Lillianina nova, bogata i lijepa prijateljica Helen (Byrne). Ona ne krije kako bi od Annie htjela preuzeti mjesto kume, pa se među dvjema ženama razvije suparništvo sa spektakularnim posljedicama.

Naslov sugerira kako je u pitanju romantična komedija čija bi kulminacija trebalo biti vjenčanje, a pronicljiviji gledatelji iz trailera mogu zaključiti kako je, zapravo, riječ o ženskom Mamurluku (tome doprinosi i sjajna Melissa McCarthy čiji se “elegantno popunjeni” i, najblaže rečeno, eskscentrični lik, uistinu može shvatiti kao ženska verzija lika koji je u Mamurlucima tumačio Zach Galfianakis). Scenaristički par i redatelj Paul Feig, međutim, idu nekim sasvim drugim stazama.

Radnja filma je, ako se gleda ispod naslaga sentimentalnosti i gegova vezanih uz određene biološke procese, zapravo prilično ozbiljna; problemi s kojima se suočila Annie, koji kulminiraju potonućem njeno lika u patološko rastrojstvo, su uzrokovani globalnom recesijom i sudbina uznemirujuće blizu velikom dijelu publike. Čak i nominalna antagonistica filma nije tipična negativka, nego žena koja Annieno neprijateljstvo stječe banalnom činjenicom da je njen položaj u socijalnom smislu nešto bolji.

Iako su neke od scena urnebesno smiješne, i iako Kristen Wiig pokazuje vrhunski komičarski talent (koji upotpunjuju njene kolegice iz komičarske trupe Groundlings, inače veterani serija kao što su Reno 911 i U uredu), balans između eksplicitnog humora i implicitnog crnila nije dobar, a čemu dosta doprinosi i prevelika dužina filma. S druge strane, čak i uz takve nesavršenosti, Djeveruše u mnogo čemu predstavljaju ugodno iznenađenje za gledatelje; one bi se možda mogle čak ispraviti u eventualnom nastavku koji zaslužuju daleko više od ostvarenja s kojima se često uspoređuju.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 12. srpnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Transformeri 3D (2011)

TRANSFORMERS 3D
(TRANSFORMERS: DARK OF THE MOON)
uloge: Shia LaBeouf, Rosie Huntington-Whiteley, Josh Duhamel, Tyrese Gibson, Patrick Dempsey
Rosie Huntington-Whiteley as Carly Spencer in ...scenarij: Ehren Kruger
režija: Michael Bay
proizvodnja: Paramount, SAD, 2011.
trajanje: 155'

Poslovica “željezo se kuje dok je vruće”, primjerena  za franšizu temeljenu na metalnim stvorenjima, je natjerala Paramount da treći nastavak Transformersa najavi za ljeto 2011. godine, odnosno godinu prije nego što je to htio režiser Michael Bay. Zdrav razum je govorio da bi odgoda od tri umjesto dvije godine stvorila, ako ne bolji, ono barem  tehnički dotjeraniji film. Michael Bay, međutim, ne bi bio Michael Bay kada bi se u svom opusu vodio intelektom – oruđem koje cijeni onoliko koliko su intelektualci u obliku filmskih kritičara imali učinka na njegovu karijeru. Tako Transformers 3 pruža još jednu priliku publici da hrljenjem u kino-dvorane ponizi one kojima je Bay oličenje svega lošeg u današnjem Hollywoodu.

Kao i prethodna dva, treći film kao glavni element zapleta ima rat dvije rase mehaničkih vanzemaljaca – zlih Deceptikona i dobrih Autobota. U njemu je bojište planet Zemlja, a Autobotima je glavni ljudski pomagač bio tinejdžer Sam Witwicky (LaBeouf), nominalni protagonist. Iako je čak dva puta spasio svijet i poslije toga završio prestižni fakultet, Sam na početku radnje ne može naći posao, pri čemu mu kao utjeha služi nova i privlačna djevojka Carly (Huntington-Whiteley). Njegovi egzistencijalni problemi, pak, postaju ništavni kada se ispostavi da se na tamnoj strani Mjeseca nalazi olupina autobotskog broda koji je prevozio moćno oružje. Artefakt radi koji je, zapravo, izazvao svemirsku utrka SAD i SSSR, bi Deceptikonima mogao donijeti prevagu te postaje predmetom novog apokaliptičnog sukoba.

Transformers 3 je Bayu, slično kao i Transformers 2, poslužio kao prilika da utrpa sve ono što zbog preniskog budžeta ili nedovoljno razvijene tehnologije nije bio u stanju utrpati u prethodni nastavak. U ovom slučaju je najprimjetnija inovacija 3D – kojoj je Bay ispočetka bio skeptičan, da bi je na kraju ipak ubacio u svoj film. Rezultat je iznenađujuće dobar, i to u smislu da gledateljima 3D iskustvo izgleda isto onako “prirodno” kao i 2D, odnosno da nema tamnih i nejasnih scena koje su često mučile neke manje spretne holivudske 3D konverzije.

To je, na žalost, jedino primjetno poboljšanje u odnosu na prethodni film. Engleska manekenka Rosie Huntigton-Whiteley, ma koliko dobro izgledala i ma se koliko Bay –stekavši s njom imao iskustva u reklamama za donje rublje – trudio istaknuti te kvalitete, se čini lošom zamjenom za – zbog “moralno-politički nepodobne” izjave otpuštenu – Megan Fox koja je na kraju priče ipak bila profesionalna glumica. Scenarij Ehrena Krugera, koji je nešto manje kaotičan od onog u Transformers 2, pak čini kobnu grešku u predugom trajanju velikog završnog obračuna u središtu Chicaga. Za razliku od prethodnog finala u egipatskoj pustinji, i najspektakularnije scene razaranja i nasilja su jednostavno monotone. Glavni problem filma – nedostatak vezanosti za glavne likove, a samim time i gledateljske brige hoće li oni preživjeti – nije riješen; siroti Sam se od velikog junaka pretvorio u iritantno derište koje ne čini ništa osim što se dere na metalna čudovišta koja uništavaju svijet.

U tom segmentu, Bay, za razliku od prethodnih nastavaka, ne štedi gledatelje prizora masovnih pogibija nedužnih ljudi, a u jednoj sceni i prilično uznemirujuće reference na stvarne užase 11. rujna. Ono što prethodi tom filmu je, pak, jednako loše i svodi se na gulaš revizionističke kvazipovijesti, gotovo samparodijskih klišeja (Sama ljubomornim čini Carlyn bogati i naočiti šef), povremenog grcanja u američkom militarizmu i šovinizmu te nedovršenih podzapleta koji bi završnom kaosu trebali dati nekakav smisao. Od svega će, međutim, najviše u oči upasti neki sitni i nevažni detalji, kao astronaut Buzz Aldrin koji tumači samog sebe, reference na “Zvjezdane staze” i scena u kojima Bay sugerira kako Obamu manje cijeni od njegovog prethodnika u Bijeloj kući. Svi ti začini, međutim, neće popraviti okus loše skuhanom jelu kojem je ionako istekao rok trajanja.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. srpnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Pingvini gospodina Poppera (2011)

PINGVINI GOSPODINA POPPERA
(MR. POPPER'S PENGUINS)
uloge: Jim Carrey, Carla Gugino, Ophelia Lovibond, Madeline Carroll, Maxwell Perry Cotton
scenarij: Sean Anders, John Morris & Jared Stern
režija: Mark Waters
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2011.
trajanje: 94'
MR. POPPPER'S PENGUINS
(izvor: Indri Rizal)

Pingvini se mogu smatrati sretnijim oblicima faune na ovoj planeti. Njihovo prirodno stanište je toliko udaljeno i nepristupačno da se nikome nije isplatilo da ih masakrira kako bi sagradio luksuzna odmarališta. Kada je svijet upoznao pingvine, u njih se odmah zaljubio. Danas ta stvorenja vole konzervativci zbog monogamnog životnog stila i obiteljskih vrijednosti, liberali kao najpoznatiji primjer “alternativne” seksualnosti u prirodnom svijetu, a zeleni, naravno, kao simbol svega čemu prijeti globalno zatopljenje.

Pingvine vole filmaši, ali i publika, barem ako je suditi o neočekivanom uspjehu dokumentarca Carsko putovanje i nešto predvidljivijem uspjehu animiranog filma Ples malog pingvina. Stoga se studiju 20th Century Fox ne mora previše zamjeriti zbog toga što je Pingvine gospodina Poppera, popularnu dječju knjigu Richarda i Florence Atwater, odlučio pretvoriti u još jedan ljetni blockbuster, ovaj put namijenjen najširoj obiteljskoj publici. Međutim, to očigledno nije bilo dovoljno, pa je uz hvaljeni predložak dodatnu atrakciju trebao predstavljati angažman Jima Carreya, kanadskog komičara koji je status zvijezde stekao upravo zahvaljujući filmovima gdje mu društvo prave životinje.

Carrey u ovom filmu tumači lik Toma Poppera, njujorškog veletrgovca nekretninama čija se uspješna karijera ogleda u superluksuznom stanu. Predanost poslu je, međutim, izazvala zanemarivanje obitelji te rastanak od supruge Amande (Gugino), kćeri Janie (Carroll) i sina Billyja (Cotton). Tom je kao dječak sličan tretman dobio od svog oca, pustolova koji ga je zanemario kako bi išao na putovanja širom svijeta. Nakon njegove smrti na temelju oporuke Tom dobija šest žutonogih pingvina o kojima se mora brinuti. Ispočetka s time, očekivano, nije nimalo zadovoljan, ali prije nego što ih se riješi otkrije kako bi upravo ta stvorenja mogla pomoći da se ponovno poveže s obi

telji. S vremenom zavoli svoje pernate goste, te čak od vlastitog stana pravi golemi zamrzivač u nastojanju da se osjećaju kao u svojoj antarktičkoj postojbini.

Naslovni protagonisti filma – koje uspješno dočaravaju kako dresirani pingvini tako i njihove CGI verzije – su jedini razlog zbog kojeg bi se moglo preporučiti njegovo gledanje. Na žalost, ne i dovoljan, jer njihove ludorije prekratko traju, a zaplet koji bi ih trebao uokviriti se utapa u klišejima. Od njih je najiritantniji onaj o poslovnom čovjeku koji je izgubio “dušu” i mora je pronaći uz pomoć egzotičnog kućnog ljubimca ili ekscentričnog rođaka. Tu previše ne pomaže ni Carrey, čiji nastup vrluda od pokušaja da tumači “normalni” lik do povremenei ne baš uvjerljive transformacije u klauna nalik na Acea Venturu.

Stvar stoji još gore kada su scenarističke rupe popunjene napola dovršenim podzapletima i likovima. Tako sve do pred kraj nije jasno hoće li glavni negativac biti službenik ZOO-vrta (koga tumači Clark Gregg) ili Tomov znatiželjni i prema životinjama neprijateljski susjed (koga tumači Dave Krumholtz). Za njih, po svemu sudeći, scenaristi nisu marili, a teško da će ih i publika shvatiti kao opasnost po glavne junake. Jedinom svjetlom točkom u svemu tome se čini simpatična britanska glumica Ophelia Lovibond u ulozi Tomove pomoćnice, a čije će se živopisno ime pamtiti dulje od bilo kojeg drugog detalja vezanog uz ovaj film. Inzistiranje njenog lika na korištenju riječi koje počinju s “p” je, na žalost, vic koji vrlo brzo postaje “bradat”, a osim toga se i gubi u prijevodu.

Na sličan način je potrošen i jedan od rijetkih lucidnih trenutaka scenarističkog tima. On se odrazio u sceni u kojoj Tom svoje nove ljubimce uspješno smiri prikazujući im Chaplinove nijeme komedije na televizoru potakavši ih na identifikaciju s filmskom legendom. Današnjim gledateljima će taj kratki uvid u filmsku klasiku biti samo bolni podsjetnik kako Hollywood danas ima primjetno manje originalnosti i talenta nego na svojim počecima.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. lipnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Super 8 (2011)

 

SUPER 8
uloge: Joel Courtney, Elle Fanning, Kyle Chandler, Noah Emmerich
scenarij: J. J. Abrams
režija: J. J. Abrams
proizvodnja: Paramount, SAD, 2011.
trajanje: 112'

 

Kada se govori o “dobrim starim vremenima”, to je vrlo često odraz psihološkog fenomena koji blokira loša, a ostavlja dobra sjećanja, pa se često “dobrim” vremenima smatraju i ona koja, ako se malo bolje razmisli, to objektivno nisu bila. S druge strane, kada su u pitanju današnji holivudski blockbusteri, prilično se teško oteti nostalgiji za vremenima od prije nekih tri, četiri desetljeća. Kada se tada odlazilo u kino, bilo je daleko manje nastavaka, remakeova i ekranizacija stripova, odnosno bila je veća vjerojatnost da će se u dvorani doživjeti nešto što se nije doživjelo nikada prije.

 

Super 8 (film)
Poster za Super 8 (izvor: Wikipedia)

Danas su holivudski blockbusteri temeljeni na originalnim scenarijima toliko rijetki, da svaki od njih predstavlja poseban događaj. Ono što je prošle sezone bio Nolanov Početak, ove će godine biti Super 8, science fiction film koji je po vlastitom scenariju režirao J. J. Abrams. Međutim, čak i u ovom slučaju se riječ “originalnost” može shvatiti prilično uvjetno, jer Abramsovo ostvarenje predstavlja besramno eksplicitnu posvetu svom mentoru i producentu Stevenu Spielbergu, odnosno njegovim najpoznatijim i najuspješnijim ostvarenjima s kojima je žario i palio 1970-ih i 1980-ih.

 

Super 8 je s radnjom smješten upravo u ta dobra stara vremena. Ona, pak, nisu bila lišena loših trenutaka za protagonista, 13-godišnjeg dječaka Joea Lamba (Courtney) u gradiću Lillian u američkoj državi Ohio. Nakon što je početkom 1979. ostao bez majke Joe zajedno s prijateljima iz škole sudjeluje u projektu svog vršnjaka i amaterskog filmaša Charlesa (Kyznick) koji, oboružan Super 8 kamerom, s malo budžeta i mnogo entuzijazma, nastoji snimiti film o zombijima. Kada jedne noći družina bude za lokaciju koristila usamljenu željezničku postaju, glumački talent novoangažirane Alice Dainard (Fanning) neće biti jedino iznenađenje. Zaprepaštena ekipa postaje svjedocima spektakularnog iskakanja vlaka iz tračnica, a što je samo uvod u niz neobjašnjivih i zastrašujućih događaja koji će pogoditi Lillian – nestanci struje, kućnih ljubimaca, a potom i Joevih sugrađana. Kruna svega je dolazak vojske na čelu s pukovnikom Nelecom (Emmerich) koji nije previše uvjerljiv kada Joevom ocu, zamjeniku šerifa Jacksonu Lambu (Chandler) pokušava objasniti da se ne događa ništa neuobičajeno.

 

Super 8 u mnogo čemu predstavlja gotovo školski primjer vještina filmskog pripovjedanja koje je današnji Hollywood zaboravio, a čiji je Spielberg bio majstor. Prije svega se to odnosi na potrebu da se prije scena akcijskog meteža kod publike stvore određene simpatije za likove koje u njima sudjeluju. U tome je Abrams imao veliku pomoć od strane mlade, ali nadarene glumačke ekipe. Joel Courtney je, iako uglavnom tih, prilično efektan u ulozi protagonista, isto kao i debeljuškasti Riley Griffiths čija je dječačka zaljubljenost u film zarazna. Ipak, najviše se ističe Elle Faning, mlađa sestra daleko poznatije Dakote, pogotovo u sceni u kojoj mora glumiti nekoga tko dobro glumi, a da o tome nema pojma.

 

Druga važna lekcija koju Abrams i Spielberg daju svojim kolegama jest potreba da dobar film o čudovištima glavno čudovište pokaže na kraju. U tome se Super 8 vjerno drži načela ustanovljenih u Raljama, filmu kome se ovdje odaje homage isto kao i Bliskim susretima treće vrste, E.T.-ju i Jurskom parku. Umjesto specijalnih efekata, publika se za ekran drži prikovana stvaranjem i održavanjem napetosti. Međutim, kada se u završnom dijelu filma čudovište konačno pokaže, gledatelji će biti razočarani; još veće razočarenje će pružiti scena koja protagonistima i publici nudi malo previše “elegantno” objašnjenje misterije kojoj su bili izloženi.

 

Međutim, i uz takve nedostatke, Super 8 zaslužuje preporuke kao ostvarenje primjetno kvalitetnije od ostatka današnje holivudske ponude. Razlog za to nije samo u Abramsovoj režiji, nego i u autentičnosti samog filma, čiji tvorci kroz lik Charlesa i njegove družine zapravo pokazuju sebe, odnosno strast koja ih odvela sedmoj umjetnosti, a koja se, za razliku od dobrih starih vremena, danas tako teško može pronaći na velikim ekranima.

 

OCJENA: 8/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. lipnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Izvorni kod (2011)

Source Code Panel
Jones i Gyllenhaal (izvor: Mirka23)
IZVORNI KOD
(SOURCE CODE)
uloge: Jake Gyllenhaal, Michelle Monaghan, Vera Farmiga, Jeffrey Wright
scenarij: Ben Ripley
režija: Duncan Jones
proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2011.
trajanje: 93'

Svatko se barem jednom nađe u situaciji zbog koje poželi da je na nekom drugom mjestu ili da je netko drugi. Američkom satniku Colteru Stevensu (Gyllenhaal) – protagonistu filma Izvorni kod – dogodi se upravo nešto takvo kada se odjednom umjesto na afganistanskom bojištu nađe u vlaku koji vozi u Chicago. Njegovo iznenađenje je još veće kada otkrije da više uopće ne izgleda kao satnik Stevens, nego kao nastavnik po imenu Sean Fentress. Prije nego što je u stanju Seanovoj privlačnoj suputnici i poznanici Christine (Monaghan) objasniti o čemu je riječ, dolazi do stravične eksplozije. Stevens, ovaj put u starom tijelu, se budi u neobičnoj kapsuli gdje mu preko monitora zrakoplovna satnica Goodwin (Farmiga) objasni da je bio u računalnoj simulaciji Izvorni kod. Ona omogućava proživljavanje posljednjih osam minuta nečijeg života, u ovom slučaju nastavnika koji je stradao u terorističkom napadu. Stevens ima zadatak da kao se vrati u Fentressov um i otkrije identitet bombaša koji prijeti detonacijom radioaktivne bombe koja će uništiti Chicago.

Scenarij Bena Ripleya, iako ga nije teško proglasiti križancem Beskrajnog dana i TV-serije 24, se doima prilično originalnim za današnje holivudske standarde. Osvježenje će izgledati još više i ljubiteljima znanstvene fantastike, s obzirom da glavni element zapleta više nije izgovor za naganjanje buljookih čudovišta ili orgiju specijalnih efekata. Kombinacija putovanja kroz vrijeme i virtualne stvarnosti je daleko bolje iskorištena kao izvor dramskih potencijala, a protagonist nije nikakav superheroj nego tek običan čovjek u neobičnoj situaciji. Njegovu zbunjenost ne izaziva samo napredna tehnologija koju ne može u potpunosti shvatiti, nego i spoznaja da on sam predstavlja tek običan kotačić u jednom bešćutnom mehanizmu.

U mnogo čemu je Stevensova situacija slična situaciji u kojoj se nalazio Sam Bell, protagonist Mjeseca, niskobudžetnog filma koji je u sebi trijumfalno sažeo sve ono dobro po čemu se pamte klasici SF-žanra 1970-ih. Stoga se Mjesečev autor Duncan Jones (poznat i kao sin Davida Bowieja), činio kao vrlo dobar izbor za režisera, a kod producenata je upravo za takvo kadrovsko rješenje lobirala i glavna zvijezda Jake Gyllenhaal. Jones je, barem kada je početak u pitanju, uspio opravdati očekivanja. Postupno razotkrivanje situacije u kojoj se nalazi protagonist i misije koja mu je povjerena je napravljeno na vrlo dobar način. Jones također pokazuje i dobar osjećaj za ritam, pa Izvorni kod traje prilično kratko. Uspio je i u tome da prikaz jednih te istih osam minuta koje se stalno ponavljaju ne izaziva “deja vu” efekt.

Izvornom kodu dosta pomaže i raspoložena glumačka ekipa. Gyllenhaal je prilično uvjerljiv kao profesionalni vojnik rastrzan između nastojanja da izvrši zapovijed i otkrije što mu se zapravo dogodilo. Od Monaghan i njene jednodimenzionalne uloge je mnogo zanimljivija Vera Farmiga koja se ističe vrlo dobrim tumačenjem loše glume, odnosno ulogom kontrolorke koja, zapravo, ne kontrolira situaciju.

Ripleyev scenarij, a s njime i film u cjelini, s druge strane, podbacuje kada protagonista suočava s negativcima. Kada se identitet bombaša konačno razotkrije, on će se činiti malo previe sličnim glavnom zlikovcu u filmu Deja vu, još jednom ostvarenju koje je kombiniralo vremensko putovanje i suvremeni terorizam. Još veće razočaranje predstavlja i inače uvijek pouzdani Jeffrey Wright kao stereotipni predstavnik vojno-industrijskog kompleksa. Najveće razočarenje, pak, dolazi u samoj završnici u kojoj nije teško prepoznati nastojanje producenata da se nametne konvencionalni happy end, čak i ako se tako kompromitira osnovna postavka priče. Iako mu je kvaliteta iznad holivudskog prosjeka, Izvorni kod predstavlja još jedan primjer holivudskog gašenja kreativnosti autora koji se istakli u niskobudžetnoj nezavisnoj produkciji. Za nadati se da će Jones, poput svog protagonista, dobiti i znati iskoristiti drugu priliku.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. lipnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: X-Men: Prva generacija (2011)

X-Men First Class: Michael Fassbender & James ...
Image by Lyon & Pan via Flickr
X-MEN: PRVA GENERACIJA
(X-MEN: FIRST CLASS)
uloge: James McAvoy, Michael Fassbender, Jennifer Lawrence, Rose Byrne, January Jones, Kevin Baconscenarij: Ashley Edward Miller, Zack Stentz, Jane Godman, Matthew Vaughn (sinopsis: Sheldon Turner & Brian Singer)
režija: Matthew Vaughn
proizvodnja:20th Century Fox, SAD, 2011.
trajanje: 134 '

Nakon “sequela”, “remakea” i “prequela”, Hollywood je svjetske rječnike obogatio i izrazom “reboot”, koji označava praksu ponovnog započinjanja franšiza, i to onih koje su se u originalnom obliku previše potrošile. Dosad najuspješniji od svih “reboota” bio je preporod Batmana čija se priča u Nolanovoj režiji vratila na početak. Nešto slično se pokušalo i u slučaju X-Mena, čija posljednja dva nastavka nisu bila tako uspješna, a čije je spašavanje povjereno Matthewu Vaughnu, Britancu poznatom, između ostalog, i po ekranizaciji parodijskog stripa Kick Ass.

X-Men: Prva generacija također priču vraća na početak, odnosno u djetinjstvo Profesora X i njegovog glavnog protivnika Magneta. Prolog, smješten u drugi svjetski rat, pokazuje dvije različite sudbine – telepat Charles Xavier bezbrižno odrasta na bogatom američkom imanju, dok telekinetičar Erik Lehnserr kao Židov završava u nacističkom logoru, ostaje bez majke i služi kao pokusni kunić sadističkog znanstvenika Sebastiana Shawa (Bacon) zainteresiranog za njegove moći. Godine 1962. Xavier (McAvoy) je mladi oksfordski profesor koji čitajući misli zavodi studentice po pubovima. Lehnserr, pak, svoje magnetske koristi na krajnje nasilan način u svrhu pronalaženja svog mučitelja. Shawa, pak, uspijeva u Las Vegasu locirati agentica CIA-e dr. Moira McTaggert (Byrne). Njeno otkriće da Shaw raspolaže mutantima u svojoj službi, i da nastoji manipulirati američkim vojnim dužnosnicima kako bi isprovocirao termonuklearni sukob sa Sovjetima je potakne da stupi u kontakt sa Xavierom. Profesor, pak, oko sebe počinje okupljati mutante kako bi se suprotstavio Shawu, a toj družini se priključuje i Lehnserr.

Prva generacija se temelji na scenariju iza koga se našlo čak šest imena, a što se ogleda u duljini i previše sadržaja. Njegova ekranizacija bi predstavljala problem i filmašima daleko talentiranijim od Vaughna. Prva generacija izgleda manje kao film, a više kao Frankensteinovo čudovište sastavljeno od dijelova koji bi bolje funkcionirali kao zasebne cjeline.

Najbolji od svih podzapleta je vezan uz odnos Xaviera i njegovog suparnika, prijateljstvo i etičke dileme na koje će dati različite odgovore. Taj dio filma funkcionira dijelom i zbog vrlo dobrih Macavoya i Fassbendera, koji se doimaju dostojnim zamjenama za Patricka Stewarta i Iana McKellena, koji su tumačili starije verzije tih likova. Međutim, taj se podzaplet ne može razviti je Prva generacija zagušena kao lopatom nabacanim akcijskim scenama i drugim likovima iz strip-predloška, daleko slabije razvijenim i u suštini nepotrebnim. Jedan od takvih primjera je i Raven/Mystique, opisana kao Xavierova usvojena sestra, a čija iznenadna transformacija u Magnetovu sljedbenicu nije pravilno objašnjena te samo bespotrebno trati talent u Zimskoj kosti daleko bolje Jennifer Lawrence. Drugi, još sporedniji, likovi pate i zbog toga što ni njihove super-moći nisu pravilno objašnjene, čineći scene njihove demonstracije teško razumljivim.

U previše slučajeva je Prva generacija žrtva nastojanja da se bude “cool” kroz ne baš najsretnije i u pravilu nimalo suptilne poruke; osim već izlizanih paralela između sudbine mutanata i homoseksualaca možda najviše bode oči scena raspleta kubanske raketne krize u kojoj se “politički korektni” pacifizam odražava kroz doslovno istovjetne replike američkog i sovjetskog zapovjednika. Ni filmofilima drage reference na svijet 1960-ih, bilo da je riječ o originalnim filmovima o James Bondu, bilo o “Doktoru Strangeloveu”, bilo o Vegasu iz doba “Rat packa”, ne funkcioniraju, najviše zbog glazbe Henryja Jackmana koja zvuči previše anakrono. Tome se može pridružiti i 1980-im primjerenija frizura Rade Šerbedžije koji po n-ti put tumači ruskog/sovjetskog negativca. Nasuprot tome, January Jones i njen lik “ledene ljepotice” je malo previše očit pokušaj da se eksploatiraju Momci s Madisona. Iako u mnogim dijelovima gledljiva i sasvim u okviru niskih kriterija ljetne blockbuster-zabave, Prva generacija ipak predstavlja razočaranje i čini se da će njeni neumitni nastavci dovesti do novog “reboota” ranije nego što su to njeni tvorci predviđali.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. lipnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Još jedno napuštanje multikulturalizma

David Cameron is a British politician, Leader ...
Image via Wikipedia

Nakon Angele Merkel se još jedan evropski državnik odrekao eurofilima donedavno drage i svete ideje multikulturalizma. Da stvar bude gora, riječ je o državi koja se sve donedavno agresivno hvastala svojim multikulturalizmom i u kojoj se nije mogla zamisliti nijedna TV-serija na BBC-ju da neki od likova, i to u pravilu pozitivaca, ne bude musliman.

Bit će prilično zanimljivo vidjeti kakav će biti “spin” na ovu povijesnu izdaju. Da li je u pitanju dugoročna prilagodba “novim okolnostima” ili tek “prolazni fenomen” vezan uz privremenu i neprirodnu desničarsku koaliciju koja je na trenutak zgrabila vlast u ultraprogresivnoj cool Britaniji?

Nazor, Hoover i Sanader

U harangi kojom hrvatski mediji – bilo državni, bilo “nezavisni” – nastoje iskoristiti najbanalniji detalj iz života i (ne)djela Najvećeg Gada Koji Je Ikada Svojim Poganim Korumpiranim Nogama Skrnavio Sveto Čestito Hrvatsko Tlo upada u oči izostanak referenci na glasine koje su bile daleko češće kada je on bio Najveći Jedini Europejski Demokratski Državnički Mesijanski Spasitelj Hrvatske, vezane uz njegovu seksualnu orijentaciju.

Istini za volju, te glasine ni tada nisu bile u gro-planu zanimanja hrvatske javnosti, odnosno nikada nisu izazvale špekulacije i priče nalik na one vezane uz Severinu. Ipak, bile su dovoljno relevantne da se o njima očituje i sam Ivo Sanader u najgledanijoj emisiji državne televizije.

Danas, međutim, kada je medijskom lešinarenju izložen ne samo Sanaderov privatni život, nego i život njegove obitelji i svakog nesretnika koji se preziva Sanader, pitanje seksualne orijentacije bivšeg premijera postaje tabu. A ako se netko i usudi samo podsjetiti na “dobra stara vremena” kada nije bilo tako, riskira da ga implicitno ili eksplicitno razapnu kao homofoba. Koji je razlog za to?

Odgovor na to pitanje bi mogla dati evolucija homofobije u suvremenim zapadnim društvima, odnosno par povijesnih primjera koji pokazuju kako promjena stavova prema homoseksualnosti, barem kada je u pitanju društveni establišment, može imati prilično bizarne učinke na reputaciju nekih ličnosti, odnosno potrebu za “politički korektnom” (samo)cenzurom.

Na području Hrvatske je najpoznatiji primjer Vladimira Nazora, kome su priču o homoseksualnoj vezi s Ivanom Goranom Kovačićem “prišile”, odnosno maksimalno nastojale eksploatirati ustaše nakon njihovog bijega u partizane iz Zagreba 1942. Cilj takvih priča, bile opravdane ili ne, je bila difamacija i uništenje reputacije uglednog književnika među bogobojaznom, katoličkom i konzervativnom javnosti koja nije imala razumijevanja za “ljubav koja se ne usuđuje spomenuti ime”. Ustašama i generacijama hrvatskih antikomunista, nacionalista i drugih desničara koje su potom desetljećima održavale priču o gay Nazoru u svrhu difamacije zavnohovske Hrvatske vjerojatno ne bi bila po volji spomen-ploča koju su gay aktivisti digli 2007. godine davši u novim, “politički korektnim” vremenima, toj istoj priči pozitivni “spin” i učinivši Nazora i Kovačića velikim hrvatskim herojima upravo zato što su bili gay.

Naravno, postoje i suprotni primjeri, kada nečija homoseksualnost, koja je iz političkih i drugih razloga u svoje vrijeme bila dogma u koju se ne smije sumnjati sada odjednom postaje problematična, odnosno nevažan detalj koji se može ignorirati ili čak osporavati. Najbolji od njih je J. Edgar Hoover, nekadašnji direktor američkog FBI čija se homoseksualnost u američkoj popularnoj kulturi smatrala neupitnom činjenicom, a da bi je danas također smatrali ili nevažnim ili nedovoljno dokazanim biografskim detaljom.

I sa Sanaderom se ovog trenutka događa sličan, iako daleko brži, proces. Sanaderova navodna homoseksualnost ili, preciznije, ležernost s kojom se odnosio prema tim glasinama su bile plus kako za samog Sanadera tako i za gay zajednicu, odnosno bitno pridonosile stvaranju slike o Hrvatskoj kao naprednoj, “europskoj” i “cool” zemlji, tako drukčiju od nekih trogloditskih Mordora na istočnim granicama s kojom se voli uspoređivati. Međutim, sada kada je Sanader postao oličenje čistog Zla, bilo kakvo – implicitno, eksplicitno i pa i najpovršnije – povezivanje Sanadera s osobama homoseksualne orijentacije cijelu hrvatsku homoseksualnu zajednicu može utrpati u istu “kašetu brokava”, odnosno u očima hrvatske javnosti – koja ipak nije tako “cool” i “napredna” kao što se čini na prvi pogled – njen “razvratni i protuprirodni” životni stil izjednačiti s “opačinom” u obliku Sanaderove korupcije.

Hrvatski politički i medijski establišment, koji u ovim trenucima predstavlja daleko veće “Europejce” od bilo kog entiteta u onome što se još zove Europskom Unijom, će zbog toga s nekoć jako popularnim pričama o bivšem premijeru učiniti isto što je donedavno Mladen Bajić radio kaznenim prijavama.

Ni BBC više nije…

Mnoge suze – krokodilske i one prave – koje se danas proljevaju oko zle sudbine HRT-a, a pogotovo nakon novog zakona o ograničavanju reklamiranja u TV-programu državne televizije, će biti praćene uobičajenim žalopojkama o tome kako će Hrvatska danas biti daleko od standarda na koje je Britance navikao BBC. A možda ta daljina ne mora uvijek biti loša, barem ako je suditi po ovoj horor-priči koju prenosi Daily Telegraph. Naime, radio-program BBC je, nastojeći što detaljnije izvještavati o kontroverzi koju izazivaju planovi konzervativno-liberalne koalicije za povećanje fakultatskih školarina, objavio intervju s Mikeom Crockartom, zastupnikom Liberalnih demokrata za Zapadni Edinburgh. Crockart je zaprijetio da će dati ostavku ukoliko njegova stranka i njen vođa, vicepremijer Nick Clegg, pristanu na planove konzervativnog premijera Davida Camerona o povećanju školarina.

Međutim, ubrzo se otkrilo da Crockart uopće nije zastupnik u parlamentu, nego građevinski radnik s istim imenom. BBC je priopćenjem priču objasnio “tehničkom pogreškom”, ali je šteta već učinjena. Jedna od najpouzdanijih medijskih kuća je pala na istu onu “foru” s kojom se svojevremeno ismijavala Sarah Palin. Ili sličnu onoj kojom zbog koje se koda nas rugalo samozvanim opinion makerima.

Ova priča je još jedan prilog tezi da će globalizacija – umjesto da blagodati i standarde napredne zapadne civilizacije donese u zabačene kutke svijeta – poput sovjetske “uravnilovke” sniziti nekoć visoke standarde profesionalnosti uglednih medijskih kuća.

Sve manje Vrimena

Splitski tjednik Vrime je u najnovijem broju obavijestio čitatelje kako će se sljedeći primjerak pojaviti 29. listopada, odnosno kako prelaze na dvotjedni ritam izlaženja. Ne mora se biti naročiti ekonomski stručnjak da bi se shvatilo kako su globalna recesija i trendovi koji pogađaju i mnogo uglednije i mnogo starije igrače u medijima pogodili i jednu od rijetkih prinova na hrvatskim kioscima.

Međutim, splitski tjednik gubi borbu za opstanak i zbog vlastitih specifičnosti, odnosno zbog nedovoljne prilagodbe postojećim društveno-ekonomskim okolnostima, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnoj sredini. To se prvenstveno odnosi na uređivačku politiku, koja bi se mogla nazvati malo previše splitocentričnom, ali i previše usredotočenom na jedan jedini cilj – rušenje trenutnog splitskog gradonačelnika i njegovog režima. Ta strategija, koja je u slučaju Vrimena možda najbolje ilustrira fenomen KDS (Kerum Derangement Syndrome) je bila pogrešna iz dva razloga. Prvo, u tome su splitski tjednik uveliko nadmašili već etablirani mediji i “teška artiljerija” komentatora i hrvatskih opinion makera. Drugo, a što je možda još važnije, prevelika fokusiranost na Keruma – i to u negativnom smislu – je ne samo odbila kerumofilski nastrojeni dio čitateljstva a on, bez obzira na sve jeftine stereotipove o nepismenosti prosječnog Kerumovog glasača, i nije tako malen. Uz to su čitatelji isto tako stekli dojam da je cijeli projekt splitskog tjednika malo previše fokusirani na jedan grad, jednog čovjeka i jedan jedini problem, odnosno da je manje riječ o nečemu što ima ambicije biti medijskom institucijom, a više sliči na pamflet za jednokratnu upotrebu. Oni s malo dužim sjećanjem će vjerojatno u Vrimenu i njegovoj crnoj sudbini prepoznati istu stvar koja se prije jedno desetljeće dogodila s Pukanićevom Republikom.

Bila bi zbilja šteta da se povijest u ovom slučaju ponovi. Vrime ima ozbiljnih nedostataka, ali je to ponekad kompenziralo velikom strašću svojih malobrojnih novinara – kvalitetom koja mnogim od bezličnih korporativnih plaćenika u “ozbiljnim” medijima često nedostaje. U toj kvaliteti zna podsjetiti na nikada prežaljeni Feral Tribune. Ostaje za nadati da će zasad jedini splitski tjednik pronaći neki način da preživi, odnosno da ionako crna medijska slika Hrvatske neće postati još crnja.