Kategorija: Film

Sloboda zločinca kao nacionalni interes

Švicarska vlada je odlučila odbiti američki zahtjev za izručenje Romana Polanskog, što znači da se francusko-poljskom režiseru i “oskarovcu”, a isto tako i gomili njegovih fanova iz holivudske elite, ispunila želja. Veliki umjetnik, koji je prethodnih nekoliko mjeseci proveo u kućnom pritvoru svoje luksuzne vile, neće morati brinuti o tome da ostatak života provede u zatvoru. Odluka, ma koliko mnogima izgledala šokantna, zapravo i nije tako neočekivana u svijetu u kome se istjerivanje pravde shvaća daleko manje ozbiljno neko u holivudskim filmovima.

I dok za licemjerni Hollywood, koji je svojevremeno aplaudirao O. J. Simpsona prilikom njegovog bijega pred policijom, a koji sada pronalazi sve moguće izgovore za Lindsay Lohan, toleriranje zločina i ne iznenađuje, nekima bi možda zbunjujućom trebala izgledati odluke švicarske vlade. Ipak je u pitanju ono što bi trebala biti “civilizirana”, “evropska” zemlja u kojoj se davno prije svih drugih njegovala demokracija, pravna država, odnosno u kojoj bi se trebalo poštovati međunarodno pravo i proganjati zločince.

S druge strane, “nacionalni interesi” s kojima je švicarska ministrica pravde Eveline Widmer Schlumpf obrazložila tu odluku, jasno govore da postoje granice nakon kojih kojih države prestaju biti “evropske”, “civilizirane” i “pravne”. Komentar u Independentu, pak, sugerira kako je za švicarsku odluku bilo ključno to da je Polanski državljanin susjedne Francuske čija riječ u vrlom novom Obaminom svijetu za švicarske vlasti imaju veću težinu nego riječ kastrirane Amerike. A ta ista Francuska, čiji se intelektualci pa i političari vole postavljati kao moralni arbitri kada su u pitanju Irak i Guantanamo, spremna je zatvoriti oči kada su u pitanje zločini koje vrše njeni “zaslužni umjetnici”.

Edward Norton pao u holivudsku nemilost

“Nikada više nećeš raditi u ovom gradu” je jedan od najotrcanijih holivudskih klišeja na temu samog Hollywooda. Te riječi, namijenjene glumcima koji su svojim karakterom ili ponašanjem predugo izazivali strpljenje holivudskih moćnika, u stvarnosti se izriču prilično rijetko. Hollywood, bez obzira na egoizam i umišljenost svojih pojedinaca, nekada zna pokazivati kolektivistički duh i pronalaziti dobre razloge za opraštanje i druge prilike glumcima koji su “skrenuli s pravog puta”, bez obzira zvali se oni Lindsay Lohan ili Robert Downey Jr. Egzil iz Hollywooda je najteža moguća kazna predviđena tek za patološke slučajeve kao što su bili O. J. Simpson i Mel Gibson.

No, to ne znači da između egzila i normale ne postoje izvjesna međustanja, odnosno blaže kazne koje se mogu primijeniti na holivudske zvijezde koje su pretjerale u shvaćanju svoje veličine. Jedan takav slučaj bi bilo otpuštanje Edwarda Nortona sa seta ambicioznog blockbustera The Avengers, ekranizacije popularnog stripa tvrtke Marvel. Norton, koji je u filmu trebao tumačiti lik dr. Brucea Bannera – isti koji je tumačio u drugom nastavku Hulka – otpušten je “zbog kreativnih razlika”, što je eufemizam za preveliku dramu na setu. Sam Norton je bijesno reagirao tvrdnjom kako je odluka studija “financijske prirode”, ali nije objasnio zašto nije zatražio manji honorar da se žrtvuje za umjetnost.

Filmskim zvijezdama tamni sjaj

Box office – odnosno prihod s blagajni kino-dvorana u Sjevernoj Americi – se već nekoliko desetljeća pretvorio u dodatni oblik zabave za filmofile, odnosno najpouzdanije sredstvo za ocjenjivanje koliko je neki holivudski projekt uspješan. Praćenje box officea u posljednjem desetljeću, pak, mnoge dovodi do zaključaka koji su donedavno izgledali heretički, odnosno potpuno nezamislivi kada je u pitanju američka filmska industrija. Među njima se najviše ističe teza o propasti star-sistema, odnosno uvjerenje kako filmske zvijezde uopće više nisu važne, odnosno kako o njihovom prisutstvu više ne ovisi hoće li neko ostvarenje biti hit ili flop.

Dok je, na primjer, još 1990-ih bila sasvim normalna stvar da Jim Carrey naplaćuje desetke milijuna dolara za nastup u svakoj od holivudskih komedija, s obzirom da se “ona pretvarala u zlato”, danas to s njim, ali i većinom njegovih kolega definitivno nije slučaj. U klasičnom star-sistemu holivudski naslovi su postajali hitovi zato što su mogli računati na ogroman broj obožavatelja tumača glavnog lika. U današnjem sistemu filmovi postaju hitovi zahvaljujući marketinškim operacijama u kojima glavna “njuška” na plakatu tek djelić cjeline, a često i djelić bez koga se ne može.

Mnoge od analiza box officea u posljednje vrijeme tako pokazuju da najveći komercijalni uspjeh imaju crtići, u kojima se zvijezde uopće ne pojavljuju, odnosno, u najboljem slučaju, tek posuđuju glas. Avatar je postao prošlogodišnji i ovogodišnji megahit zbog mnogih razloga, ali Sam Worthington definitivno nije bio među njima. I histerija stvorena oko Sumraka pokazuje koliko su danas zvijezde nevažne – filmovi nisu postali hitovi zbog Stewart, Pattinson i Lautner; naprotiv, sve troje su danas zvijezde upravo zbog svog nastupa u Sumraku.

To, dakako, ne znači da u Hollywoodu nema projekata koji nastoje koristiti zvjezdanu paradigmu. Imenom na plakatu se uglavnom koriste romantične komedije (s ženskim zvijezdama), kao i pojedine komedije kao što su one u kojima glavnu ulogu tumači Adam Sandler. No, u pravilu je riječ o žanrovski predefiniranim proizvodima kojima je glavna zvijezda već ustanovljeni brand. Pokušaj zvijezde da izađe iz tih predefiniranih okvira je u pravilu osuđen na propast.

Zbog svega toga treba biti prilično skeptičan prema najnovijem holivudskom spektaklu koji opisuje život posljednje egipatske kraljice Kleopatre, a kome bi glavna atrakcija trebala biti Angelina Jolie. Glumica koja je izjavila da je umorna od glume se u ovom konkretnom slučaju doima prestarom za ulogu tinejdžerske zavodnice. Hollywood, kao i mnoge druge institucije u današnjem svijetu, ima ozbiljnih problema da uči na svojim greškama.

“Spartak: Krv i pijesak” – prvi dojmovi

Pogledao sam prvu epizodu TV-serije “Spartak: Krv i pijesak”, vjerojatno jednog od najrazvikanijih televizijskih projekata u posljednje vrijeme. Iako bi s obzirom na naslov mnogi pomislili da je u pitanju još jedna verzija priče o Spartaku – opisanom u spektakularnom (ali ipak precijenjenom) Kubrickovom filmu iz 1960. godine, odnosno nakon par godina zaboravljenoj mini-seriji sa Goranom Višnjićem u naslovnoj ulozi – u pitanje je nešto drugo. Čak bi se moglo reći da ovaj film ima vrlo malo zajedničkog i sa “Starim Rimom”, HBO/BBC-jevim projektom koji je postavio nove standarde za prikaz antike na malom ekranu.

Ako postoji ostvarenje s kojim se novi “Spartak” treba usporediti – odnosno koje mu je poslužilo kao inspiracija (najblaže rečeno) – onda je to Snyderov “300”. Naime, serija je snimljena u studiju, uz besramno korištenje CGI-ja isto onako kao i “300”. Isto kao i Snyderov film, resi je non-stop akcija u kojoj lete glave a krv štrca u slow-motionu. Ono u čemu je “Spartak”, uvjetno rečeno, drukčiji, odnosno “superiorniji” u odnosu na “300” jest daleko veća količina golotinje i eksplicitnog seksa.

Dojam je uglavnom pozitivan za sve one koji vole rekonstrukcije povijesti po suvremenim kanonima kablovske televizije (dakle, uz mnogo seksa, golotinje, dekadencije, razvrata i svega onoga što nedostaje današnjim “dosadnim” vremenima). Naravno, u usporedbi s ovim “Stari Rim” izgleda kao obrazovni program. I, naravno, povjesničari će imati daleko više razloga da se hvataju glavu zbog “pjesničke slobode” kojom se tretiraju mnoge činjenice o Rimskoj Republici.

Ono što bi “Spartaku”, međutim, trebao biti daleko veći problem jest to da je serija – koja se trenutno sastoji od 13 epizoda (plus 6 epizoda prequela čije je snimanje izazvano bolešću glavnog glumca) – u opasnosti da jednostavno “ispuca” sve svoje adute u prvih nekoliko epizoda, odnosno da gledateljima kombinacija klanja i seksa s vremenom dosadi, barem ako nema neke suvisle priče i zanimljivih likova. Ovoga potonjeg zasad u “Spartaku” baš i nema. Zbog toga prva borba u areni, iako nadasve zanimljiva, se jednostavno ne može mjeriti s nezaboravnom gladijatorskom borbom u “Starom Rimu”.

No, 13 epizoda isto tako znači i priliku da serija dobra isto kao može postati i loša. Za nadati se je da neće završiti s onako neuvjerljivim “hepi endom” s kojim je završio Kubrickov film.

RIP Dennis Hopper (1936 – 2010)

Bilo bi pretenciozno govoriti da je Dennis Hopper najveći glumac koji je ikada postojao, ali je neosporno da je bio velikan glumačke profesije. Mnogo je važnije da je isto tako bio ličnost čija je živopisna biografija – prepuna velikih dostignuća, ekscesa, a na kraju i spektakularnih svjetonazorskih zaokreta – u mnogo čemu simbolizira životni put babyboomerske generacije (iako sam, po najstrožim, kriterijima kao dijete 1930-ih nije bio babyboomer) . Pomalo je zanimljivo pronaći ironiju u tome da je Hopper svoju karijeru u klasičnim Kazanovim filmovima kao “Buntovnik bez razloga” i “Div” gdje mu je partner bio James Dean; i dok je Deana prerana smrt učinila besmrtnom ikonom jedne generacije, Hoppera je morao ići težim putem. Krajem 1960-ih su ga eksperimenti s kontrakulturom učinili superzvijezdom, a onda propalitetskom karikaturom, da bi tek 1980-ih preporodio kao vrhunski holivudski karakterni glumac. Neke od najboljih filmova ikada snimljenih, kao što je “Plavi baršun”, jednostavno nije moguće zamisliti bez Hoppera.

Svi smo mi Logan 5

Kada god pročitam tekst nalik na ovaj, uvijek se sjetim filma Loganov bijeg. Prije nego što Hollywood još jednim bezveznim remakeom (nalik na ovaj) uništi uspomenu na dobar SF, bit će zanimljivo vidjeti koliko je dobar tri desetljeća nakon premijera.

Nekako mi se čini da se u njemu neće uživati kao što je autor ovih redova uživao kada ga je vidio prvi put. Ali, razlog za to neće biti u tragično zastarjelim specijalnim efektima ili mnogo boljim prigodama da se gledaju oskudno odjevene dame. Demografija, globalna recesija i ljudska glupost će neke od detalja prikazanih u tom filmu premjestiti iz isključivog domena znanstvene fantastike.

Kal “Kumar” Penn opljačkan na ulici

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Kal+Penn&iid=3598813″ src=”2/5/6/d/c0.jpg?adImageId=12585799&imageId=3598813″ width=”234″ height=”309″ /]

Kal Penn, američki glumac indijskog porijekla, najpoznatiji po ulozi Kumara u filmovima o Haroldu i Kumaru, danas je na naslovnice došao iz razloga koji najvjerojatnije nije želio. Ista vijest neće biti previše draga ni njegovom trenutnom poslodavcu Baracku Obami, ali ni turističkoj industriji američke prijestolnice.

Penn, koji je prije godinu dana izazvao mini-senzaciju napuštanjem glumačke karijere kako bi postao pomoćnik direktora Ureda za javni angažman u Bijeloj kući, je jutros oko 1:20 po lokalnom (7:20 po hrvatskom) vremenu opljačkan na washingtonskoj ulici. Nepoznati počinitelj ga je zaustavio s pištoljem i natjerao da preda novčanik i još nekoliko predmeta.

Washington ima izuzetno visoku stopu kriminala, ali se ona obično nije odražavala na pripadnike američkog političkog establishmenta. To je trebalo očekivati i pripadnike Obamine administracije, iako se Penna – koji je sadašnjeg predsjednika zadužio kao njegov prvi i najfanatičniji pristaša u Hollywoodu 2008. godine – nije smatralo kao “pravog” političara. Penn je radi početka političke karijere uzeo svoje pravo ime – Kalpen Suresh Modi – i napustio TV-seriju House gdje je tumačio lik Lawrencea Kutnera. Međutim, nakon nešto više od godinu dana je objavio kako će se povući sa svog položaja i vratiti glumi. Očigledno ne dovoljno brzo da svom poslodavcu stvori sitne propagandne probleme.

Izgubljeno filmsko evanđelje

1990-e će biti prilično zanimljive godine za buduće povjesničare filma, i to prije svega zbog onog što se nazivalo fin du siecle, odnosno milenijski zeitgeist. Ili, po naški, snimala se hrpa filmova ne temu godine 2000. i što se to opako valja iza brda. Jedan od zanimljivijih naslova tog žanra bi bez svake sumnje trebao biti britanski SF-triler Split Second iz 1992. godine.

Iako je u pitanju ne baš najsretnija kombinacija SF-a i nadnaravnog horora koju jedino spašava gotovo parodijsko inzistiranje na testosteronskim “buddy buddy” klišejima, najzanimljiviji detalj iz današnje perspektive jest prikaz Londona 2008. godine. Autori su, naime, zamislili apokaliptičnu viziju grada poplavljenog globalnim zatopljenjem. S obzirom da takve apokalipse ipak nije bilo, razumljivo je da ovaj film – čije promašeno proročanstvo više nije “politički korektno” – u medijskom establishmentu kojim dominiraju Gajini sljedbenici ima isti tretman kakvo je svojevremeno u kršćanstvu imalo Evanđelje po Tomi, Evanđelje po Petru i druga  “izgubljena evanđelja”.

RIP John Forsythe (1918 – 2010)

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=John+Forsythe&iid=1439556″ src=”7/d/9/d/Joan_Collins_1ece.jpg?adImageId=12028590&imageId=1439556″ width=”234″ height=”313″ /]

Da budem iskren, nikada nisam bio veliki fan Dinastije, i od svih epizoda – barem onih koje sam gledao – mi je najdraži Moldavijski masakr. Ipak, neke stvari u toj seriji su mi bile draže od drugih, a to je prvenstveno bio John Forsythe, koji zahvaljujući posuđivanju glasa Charlieju u Charliejevim anđelima stekao titulu najvećeg glumca čije se lice nikada nije vidjelo. Pomalo je ironično da glumca koji je radio s Hitchcockom i bio partner Alu Pacinu danas pamte prije svega po sapunici koju od riječi “trash” odvaja tek visoki budžet i nostalgijama prema “zlatnim” 1980-im. Međutim, Forsythe – jedan od posljednjih pripadnika holivudske “stare garde”, ali osoba čiji 51-godišnji brak predstavlja privatnu antitezu svega što  se vezuje uz Hollywood – će svojim nestankom napraviti prazninu među najvećim dijelom djece 1980-ih ili svima onima koji se takvima osjećaju.

Hollywood između gerontokracije i gerontofobije

Ako postoji ijedna stvar po kojoj se današnji Hollywood može lako razlikovati od američke filmske industrije od prije 20 ili 30 godina, onda je to gerontofobija čiji je odraz gotovo potpuni nedostatak starijih generacija kao protagonista vodećih holivudskih filmova. Iako se tu i tamo nađe pokoji izuzetak koji potvrđuje pravilo, poput It’s complicated, današnji holivudski studiji se tresu pri pomisli na nekog “starca” u naslovnoj ulozi ili plakatu.

Ono što je nekada važilo samo za žene – tj. da se njihova karijera filmske zvijezde manje-više prekidala s 40-45 godina – danas važi i za muškarce. Tu i tamo poneki veteran s 5 ili više banki može nositi film, ali je u većini slučajeva degradiran na karakterne uloge. A kako stvari stoje, granica na kojoj glumačka superzvijezda tamni i  postaje gerontološki otpad se sve više snižava i uskoro će biti teško zamisliti neki ambiciozni film koji nosi glumac stariji od 30 godina. Budućnost, barem se tako čini, pripada instant-tinejdžerskim zvjezdicama poput Miley Cyrus ili družini iz Sumraka.

Iako je riječ o procesu koji se u Hollywoodu, zapravo, s većim ili manjim odstupanjima događao sve vrijeme, on se intenzivirao u posljednjim desetljećima i u mnogo čemu podsjeća na sumrak popularne glazbe koji je nastupio s dolaskom MTV-generacija.

Razlozi zbog kojih Hollywood više nije zemlja za starce se tako mogu pronaći u ekonomskim, tehnološkim i kulturnim trendovima. Većina holivudskih staraca se u nastojanju da što duže odgodi ponižavajuću mirovinu toliko unakazila plastičnim operacijama i botoxom da više, čak ni da žele, ne mogu uvjerljivo glumiti starce ili uopće glumiti. Nadalje, publike koja se s njima trebala identificirati više nema, barem u kinima – ona je alternativu pronašla u toplini svog doma, DVD-ovima i televiziji. Stoga se holivudski filmovi sve više okreću djeci i retardiranim tinejdžerima koji kao protagoniste mogu prihvatiti jedino mlađariju poput njih.

S druge strane, ta ista mlađarija se, usprkos svog zvjezdanog statusa, mora pomiriti da s time da nije ta koja vuče konce u američkoj filmskoj industriji. Hollywood, koji se smatra najuspješnijom tvornicom iluzija u povijesti, svijetu je uspio sakriti činjenicu da su ti isti starci prognani s velikih ekrana oni koji na kraju odlučuju o svemu. Gerontokracija, koju bi zlobnici usporedili sa sovjetskim glavešinama 1980-ih, se najbolje ispoljava u utrkama za “Oscare” kada se nagradama i nominacijama gotovo želi pokazati sredni prst mlađariji i blockbusterskoj komercijali, a nekada, kao u slučaju “Fatalne nesreće” koji je pobijedila favoriziranu “Planinu Brokeback”, čak i “ultracool” političkoj korektnosti.

Gerontokratski karakter Hollywooda se, pak, može ponekad nazrijeti i na plakatima, ali tek kroz imena na špici, odnosno kroz životnu dob najuspješnijih i najprestižnijih režisera, kao što sugerira ovaj članak. Iza kamere, gdje za uspjeh u radu nije važna ljepota ili broj posjeta plastičnim kirurzima, može se dozvoliti projekt nosi starkelja od 70 i kusur godina. I takvi starkelje ponekad zahvaljujući svojem desetljeću stjecanom iskustvu znaju napraviti daleko bolji posao od svojih razvikanih mlađih kolega.