Kategorija: Film

Oskarovci – najgori i još gori

Jedan od zanimljivih trendova koji se mogu zapaziti u posljednje vrijeme jest poplava svakojakih Top 10, Top 20, Top 50, Top 100 i sličnih top-lista. One, zahvaljujući Facebooku i Twitteru, često služe kao materijal za članke novinarima hrvatskih internetskih portala u trenutku kada im ponestane inspiracije. Kada su u pitanju blogovi, takva praksa ima određeno opravdanje ako je praćena nekakvim komentarom.

Autor ovih redova je tako vidio izbor od 10 najgorih dobitnika Oscara na blogu Screen Junkies. U njemu se može zapaziti podjela na dvije kategorije. U jednoj su filmovi čiji je glavni “grijeh” u tome da su oteli zlatni kipić ostvarenju koje je to po svim kriterijima više zaslužilo (klasičan primjer je Kako je bila zelena moja dolina vs. Građanin Kane). U drugoj kategoriji su filmovi koji predstavljaju celuloidno gnojivo koje ne zaslužuje dvije nacrtane ovce na zidu, a kamoli nekakvu nagradu. Na temelju svega se može zaključiti kako je u tzv. Starom Hollywoodu dominirala prva, a u današnjem Hollywoodu dominira druga kategorija oskarovskih “ćoraka”.

Kako bi poznati filmaši režirali Superbowl

Među nizom video-radova kojima se obilježava ovogodišnji Superbowl jedan od simpatičnijih je ovaj, u kojem se špekulira kako bi ta sportska manifestacija izgledala da je kojim slučajem u obliku cjelovječernjeg filma režiraju poznati filmaši. Izbor je prilično zanimljiv i raznovrstan – pet sasvim različitih filmaša s različitim stilovima, iako odaje dojam da je namijenjen prvenstveno publici koja je upoznata s njihovim najnovijim radovima. Tarantinov segment tako više baca na Kill Bill nego na Reservoir Dogs, dok Herzogov segment više baca na njegov dokumentarac Grizzly Man nego na Tajnu Kaspara Hausera ili Nosferatu. Također sumnjam da će većina publike “kužiti” Goddardov segment.

A gdje je perje?

Malo sam bacio na pogled na SciFi Channel gdje je jedan od filmova koji se vrti na programu i Planet Raptor. Kao što i samo ime sugerira, glavne  “zvijezde” tog filma su dinosauri koje je proslavio Steven Spielberg u Jurskom parku. Naravno, ovaj film nije ni do koljena Spielbergovom, a to se odmah vidi zahvaljujući lošoj kvaliteti CGI-ja zaslužnog za raptore.

Međutim, sam CGI i nije toliki problem, koliko činjenica da raptori ljeta Gospodnjeg 2010. nisu i ne mogu biti isti oni raptori koji su plašili malu djecu ljeta Gospodnjeg 1993. A razlog za to je da raptori modernog doba imaju perje, odnosno da je svatko tko je gledao Discovery Channel zna da su raptori, kao preci današnjih ptica imali perje, a o čemu postoji kakav-takav konsenzus među paleontolozima još od sredine 1990-ih.

Dakle, glavni problem Planeta raptor je u tome što raptori u tom filmu nemaju perje. Nedostatak perja kod raptora je stvorio isti problem inače sjajnoj BBC-jevoj seriji Šetnja s dinosaurima iz 1999. godine. Njeni tvorci su, za razliku od Spielberga, znali za perje, ali krajem 1990-ih CGI-tehnologija odnosno budžet za istu jednostavno nije bila na takvoj visini da omogući prikaz pernatih raptora. Zato su raptori u toj seriji završili bez perja.

Uzimajući u obzir da je Šetnja s dinosaurima stara samo jedno desetljeće, a već sada izgleda beznadno zastarjelo, postavlja se pitanje što će biti s mnogim sličnim filmovima gdje je jedina atrakcija CGI. Odgovor na to pitanje daje Titanic, koji je svojevremeno ljude ostavljao otvorenih usta, a danas izgleda kao banalna i nimalo produhovljena melodrama. Nešto slično bi se moglo dogoditi i Avataru, iako ne tako brzo da spriječi žetvu “Oscara”.

Nikki, Nikki, Nikki

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Nikki+Reed&iid=1897875″ src=”b/6/d/f/be.JPG?adImageId=9510386&imageId=1897875″ width=”234″ height=”351″ /]

Svatko tko se bavi novinarskim poslom prije ili kasnije se suočiti sa spoznajom da ako neka vijest izgleda predobro da bi bila istinita, onda zbilja nije istinita.

Jednu takvu situaciju je pružila holivudska blogerica Nikki Finke objavivši kako je Disney imenovao Nikki Reed za potpredsjednicu zaduženu za Disney Channel i Disney XD. Finke je napisala da dotična ima 13 godina iskustva na radu s raznim produkcijama.

Usprkos toga, veliki broj čitatelja je automatski zaključio kako je riječ o mladoj 22-godišnjoj glumici po imenu Nikki Reed, poznatoj po tumačenju uloga fatalnih nimfeta u filmovima kao što su Trinaest i Mini’s First Time. Razlog za to je u činjenici da je Reed, čija je debitantska uloga u Trinaest bila inspirirana vlastitim tinejdžerskim buntovništvom, poznata i kao autorica scenarija filma koji ju je lansirao u orbitu. Iz svega toga nije bio problem u mašti konstruirati tipično holivudsku priču o putu od trnja do zvijezda, odnosno buntovnice koju izbacuju iz škole do svemoćne studijske foteljašice.

Na žalost, kao i sve što dolazi iz Hollywooda, ovo je iluzija. Nikki Reed iz filma Trinaest i Nikki Reed koja je zasjela u Disneyevu fotelju su dvije različite osobe, a u što se može uvjeriti svatko tko ilustraciju članka o imenovanju usporedi s ovom galerijom.

Nadam se samo da ova vijest neće doći do hrvatskih medija. S obzirom na to da svojevremeno ni evidentna fizička razlika Dore Venter i Renate Sopek nije spriječila stalno ponavljanje priče o seks-videu potonje, može se samo zamisliti koliko će bajtova trebati da naši novinari, oboružani samo copy-paste tekstovima, prestanu zvijezdu Trinaest nazivati Disneyevom direktoricom.

RIP Dan O’Bannon (1946 – 2009)

Scenaristi su bili i još uvijek jesu zadnja rupa na holivudskoj svirali. To nije teško objasniti – većinu publike zanimaju lijepa lica s plakata, a one malo snobovskije gledatelje režiser ili auteur koji potpisuje film. Međutim, bez scenarista nikakvih filmova ne bi bilo.

A malo koji je scenarist tako zadužio filmsku umjetnost i žanr znanstvene fantastike kao Dan O’Bannon. Uz njegovo ime se vezuju neka od najboljih i najupečatljivijih filmskih ostvarenja prošlog stoljeća. Kao kolega i prijatelj Johna Carpentera iz studentskih dana, napisao je, koproducirao i glumio u njegovom niskobudžetnom trijumfu Tamna zvijezda. Potom je radio specijalne efekte za Rat zvijezda, a da bi konačno generacije filmofila zadužio sa remek-djelom zvanim Alien (ili Osmi putnik). Među njegove scenarističke bisere se ubraja i Totalni opoziv.

Nakon 1990. godine je njegova karijera zamrla, ali je O’Bannon to sebi mogao priuštiti. Možda je, za razliku od mnogih drugih filmskih veličina, znao kada treba okačiti svoje pero o klin. Usprkos svemu, svima oni koji su posljednjih nekoliko desetljeća zavoljeli SF, imat će razloga osjetiti novostvorenu prazninu u svojim srcima.

Forbes objavio popis 10 najpreplaćenijih holivudskih glumaca

[picapp align=”left” wrap=”false” link=”term=Will+Ferrell&iid=6226909″ src=”a/a/2/1/US_Open_Tennis_d68c.jpg?adImageId=7744899&imageId=6226909″ width=”234″ height=”156″ /]

William Goldman, današnji holivudski “script doctor” i bivši disident je 1982. godine u svojoj znamenitoj knjizi Adventures in the Screen Trade – istoj onoj zbog koje je godinama bio ne-osoba u američkoj tvornici snova – napisao kako u Hollywoodu “nitko ne zna ništa”. Te riječi daje odgovor na mnoga pitanja koja kritičnija publika postavi čim se suoči s celuloidnim stajskim gnojivom. Odnedavno se na tragu Goldmanovih riječi postavljaju nova pitanja vezana uz spoznaju da star-sistem, odnosno običaj davanja basnoslovnih honorara glavnim glumcima, zapravo i nema nikakvo financijsko opravdanje. Rezultati na kino-blagajnama 2009. godinama tako pokazuju da su najbolje prolazili filmovi gdje igraju totalni anonimusi, dok su projekti s čijih postera se smiješe veterani crvenog tepiha završavali kao flopovi.

Taj fenomen, inače, nije nov, pa je tako, kada su se pravile analize o tome tko je bio najisplativija filmska zvijezda u razdoblju od kraja 1970-ih do sredine 1980-ih, kao pobjednik proglašen Dan Aykroyd, vrsni komičar, ali teško osoba koja bi se mjerila, na primjer, sa svojim kolegom Eddiejem Murphyjem.

Časopis Forbes se, pak, u svojoj analizi odlučio pozabaviti tim fenomenom danas, te je tako objavljena lista 10 glumaca koji daju najgori odnos između isplaćenog honorara i prihoda na kino-blagajnama:

1. Will Ferrell (na svaki uloženi dolar u honorar, iz kino-blagajnama je došlo njih 3,29; budžet najnovijeg filma Land of the Lost je, pak, bio 100 milijuna, a prihod na blagajnama 65 milijuna);

2. Ewan MacGregor (1:3,75)

3. Billy Bob Thornton (1: 4)

4. Eddie Murphy (1: 4,44)

5. Ice Cube (1: 4,77)

6. Tom Cruise (1: 7,18)

7. Drew Barrymore (1: 7,43)

8. Leonardo Di Caprio (1: 7,52)

9. Samuel L. Jackson (1: 8,59)

10. Jim Carrey (1: 8,62)

“Twilight” promiče seksualnu apstinenciju kod tinejdžera?

[picapp src=”6/f/9/4/4f.JPG?adImageId=7621973&imageId=2633260″ width=”500″ height=”333″ /]

“Twilight” ne bi bio fenomen popularne kulture kakav jest da ne izaziva špekulacije o eventualnim dugoročnim posljedicama na ekonomiju, kulturu ili način života u suvremenom svijetu. Tako se opus Stephenie Meyer i filmovi napravljeni po njemu mogu tumačiti kao svojevrsna duhovna hrana za sponzoruše, odnosno priča o ljubavi mlade Belle i starijeg Edwarda kao alegorija za veze mladih, neiskusnih i siromašnih žena s bogatim, starim, iskusnim muškarcima.

Sada se, pak, pojavilo novo tumačenje “Twilighta”, prema kojemu je djelo Sthepenie Meyer već imalo određene posljedice na način života omladine u suvremenom svijetu ili barem nekom njegovom dijelu. Fanovi vampirske sage, odnosno njena najvatrenija publika – tinejdžerke – su sada daleko sklonije odgovarati s  “ne” na sugestije koje postavljaju njeni vršnjaci. Ljubav Belle i Edwarda, koja iz praktičnih razloga nema eksplicitnu seksualnu komponentu, jest ideal nespojiv s uspaljenim tinejdžerima koji jedva čekaju izgubiti nevinost.

A da to nije najobičniji wishful thinking mormonke Meyer svjedoči i istraživanje koje su proveli stručnjaci sa Sveučilišta u Missouriju, a koje će sljedeće godine biti pretočeno u knjigu. Prema rezultatima anketa provedenih među fanovima “Twilighta”, seksualna apstinencija jest najbolje shvaćena i prihvaćena od svih poruka serije romana.

Hollywood nastavlja brisati granicu laži i istine

6. studenog je u američka kina došao film pod nazivom The Fourth Kind, u kojem glavnu ulogu igra Milla Jovovich. Predstavljen je kao igrano-dokumentarna rekonstrukcija stvarnih događaja koji su se zbili u gradu Nome na Aljasci, a koji se tumače kao vanzemaljske otmice tamošnjih građana…

…odnosno, tako je javnost cijeli slučaj shvatila, dok se za izraz “stvarni događaji” nije ispostavilo kako je riječ o “fori” koji je publici prodao odjel za marketing studija Universal.

Samo po sebi, takvi “gerila marketing” štosevi, nalik na znameniti slučaj lonelygirl15 na YouTubeu ili još znamenitiji Blair Witch Project nisu toliko loši, ali s vremenom se povećava rizik da oni prijeđu granicu te poput dječaka koji je vikao “evo vuka” izazovu neočekivane i obično neugodne posljedice. U slučaju The Fourth Kind je granica definitivno prijeđena, jer su marketinški materijali koristili izmišljene vijesti i članke *stvarnih* novina sa Aljaske.

Da nešto s filmom nije u redu ispostavilo se kada je objavljena vijest da je Universal postigao sudsku nagodbu s predstavnicima šest novina na Aljasci, odnosno pristao isplatiti 20.000 dolara odštete zbog toga što su lažne vijesti tim medijskim kućama “oštetile kredibilitet”.

Takav “prljavi” marketing je filmu očigledno trebao, jer publiku nije mogao osvojiti na tradicionalne načine. Dotični je sažvakan i ispljuvan od strane kritike.

Da je ovakva praksa kojom se u javnosti počinje sve uspješnije brisati granica između stvarnih vijesti i marketinške iluzije itekako štetna, svjedoče neke od internetskih diskusija koje su se u Hrvatskoj odvijale početkom ovog desetljeća na temu ratnih zločina i Haškog suda, a u kojima su sudionici mrtvi-hladni kao ključni argument koristili zaplete holivudskih filmova “temeljenih na stvarnim događajima”. Prihvaćanje holivudske laži kao istine je, pak, američkoj javnosti bitno olakšalo da “probavi” početak rata u Iraku, a i na nekim drugim meridijanima i paralelama se mogu pronaći slični primjeri.

S druge strane, ako se ovakve marketinške “fore” zaredaju, s vremenom će se povećati vjerojatnost da selo ne reagira kada povik “evo vuka” bude imao veze sa stvarnošću. Dovoljno se sjetiti kako je 11. rujna 2001. godine mnogima trebalo neko vrijeme da shvate da ono što gledaju nije nikakav holivudski film. Kada se ponovno dogodi nešto slično, takvih skeptika će biti još više, a posljedice će biti daleko teže.

← Back

Your message has been sent

Američkog “Oldboya” (zasad) neće biti

Konačno iz Hollywooda dolazi jedna dobra vijest koja se tiče remakea. Projekt koji je užasnuo fanove južnokorejskog kult-filma Oldboy – holivudski remake u kome bi glavnog junaka tumačio Will Smith, a režiju potpisao Steven Spielberg je “mrtav”.

Pomisao da kanski pobjednik poznat po “žestokim” i nezaboravnim scenama postane oličenje holivudske sentimentalne “ljige” i jeftinog trubljenja o obiteljskim vrijednostima – kombinacija Willa Smitha i Stevena Spielberga jednostavno ne može biti ništa drugo – u najmanju ruku nije bila ohrabrujuća. A izgleda da Smith na temelju nesreće zvane Divlji zapad – spektakularno promašene verzije popularne TV-serije iz 1960-ih – nije naučio da mu remakeovi jednostavno ne idu. Ili možda na kraju ipak jest?

Srećom, fanove filma je, po svemu sudeći, spasio niz neraščišćenih računa između južnokorejskih filmaša i autora originalne japanske mange po kojoj je Oldboy snimljen. Izgleda da se nisu mogli dogovoriti tko bi holivudskom studiju Dreamworks trebao prodati autorska prava.

Oldboyu, inače, ovo ne bi trebao biti prvi remake. 2006. je u Indiji snimljen Zinda, film koji nije službeni remake, ali koji je “prilično sličan” i koji je bio predmetom špekulacija o tužbi.

“Dina” – prijeti li još jedna remake katastrofa ?

[picapp src=”b/7/9/8/ComicCon_2009_6016.jpg?adImageId=6995107&imageId=5541087″ width=”234″ height=”176″ /]

Ugledni holivudski scenarist William Goldman je u svojoj knjizi “Adventures in the Screen Trade” napisao kako u Hollywoodu “nitko ne zna ništa”. S tim se teško ne složiti, pogotovo s obzirom na sklonost američke industrije zabave da gotovo ništa ne uči iz svojih pogrešaka.

Jedan takav primjer bi vrlo lako mogao predstavljati projekt koji je nedavno izazvao zanimanje fanova Dine, kultnog SF-romana Franka Herberta. Jedna od najpopularnijih knjiga u žanru znanstvene fantastike bi tako trebala dobiti spektakularnu holivudsku adaptaciju.

A malo koja knjiga izaziva uzdahe pri pomisli na filmsku adaptaciju kao Dina. Uzbuđenje koje bi filmska verzija mogla izazvati među njenim fanovima se vrlo lako može usporediti s uzbuđenjem koje su desetljećima pri pomisli na velike ekrane osjećali fanovi Gospodara prstenova.

Međutim, kod Dine ima jedan problem. Filmska adaptacija je već napravljena u režiji Davida Lyncha 1984. godine, i njeni rezultati baš i nisu bili potpuno zadovoljavajući. Glavni razlog je, dakako, u tome što se knjiga epske dužine, bogata likovima i sadržajima, jednostavno ne može utrpati u format od dva sata.

Taj problem je nešto kasnije pokušao riješiti remake u obliku mini-serije, koja je u pravilu zahvalniji format za adaptacije epskih književnih djela. Međutim, mini-serija, koja je bila daleko vjernija i sadržajno bogatija adaptacija, razočarala je zbog relativno niskog budžeta, nepoznatih glumaca i loših specijalnih efekata. Dojam je, doduše, prilično popravljen s nastavkom Djeca Dine, koji je mnogo uspješnije obradio dva sljedeća romana iz Herbertove serije romana.

Međutim, iako prva filmska ekranizacija nije uspješna, i iako je relativno nedavno snimljena TV-adaptacija, u Hollywoodu očito ima ljudi spremnih na novu remake-pustolovinu. Tako je već napisana prva verzija scenarija – koja navodno ima 175 stranica – a trenutno se razmišlja o angažmanu dvojice redatelja, pri čemu su glavni kandidati Britanac Neil Marshall, poznat po kult-hororu Dog Soldiers, te Južnoafrikanac Neil Blomkamp koji je mnoge oduševio sa SF-filmom Distrikt 9. Kao glavni glumac, koji bi trebao tumačitim Paula Muad’diba, navodio se Robert Pattinson, iako tek kao najbolja opcija za Petera Berga, prethodno angažiranog režisera koji je nakon nekog vremena odustao od projekta.

To sve zvuči kao dobra ideja, ali je povijest Hollywooda prepuna primjera u kojima su dobre ideje postale žrtvama odvratne realizacije. Režiseri koji majstorski barataju s malim jeftinim B-filmovima se izgube poput malog djeteta u skupim produkcijama velikih studija. Vrhunski glumci troše svoj talent i reputaciju na uloge koje im pašu kao ribi bicikl. A previše je sjajnih knjiga koje izazivaju razočaranje sa svojim fimskim adaptacijama. Dini bi se to moglo dogoditi čak dva puta.